Razmišljati skromno

Socijalistička Jugoslavija posebnu je pozornost posvećivala pitanju stambenih politika. Držalo se da je zadovoljavanje stambenih potreba stanovništva preduvjet za uspostavu egalitarnog društva. Raspadom Jugoslavije trendovi u polju stambenih politika sve više preuzimaju neoliberalne modele rješavanja ovog pitanja. Donosimo prijevod teksta F. T. Green, koji se bavi stambenom krizom u New Yorku u kontekstu aktualnih rasprava o (ne)prihvatljivosti „mikrojedinica“, minijaturnih urbanih nastambi koje postaju novi standard osiromašene populacije.

Hells Kitchen and Sebastopol, New York, cca. 1890., fotografija Jacobsa Riisa koji je tih godina kao novinar pisao i dokumentirao o životu u njujorškim slamovima. (izvor)
Hells Kitchen and Sebastopol, New York, cca. 1890., fotografija Jacobsa Riisa koji je tih godina kao novinar pisao i dokumentirao o životu u njujorškim slamovima. (izvor)
Sve učestalija pojava „mikrojedinica“ znak je da su političari odustali od stambenih politika utemeljenih na priuštivosti.
 
U New Yorku je 1867. godine izglasan prvi zakon kojim se izričito reguliraju stambeni prostori za iznajmljivanje. Po prvi je puta bilo nužno osigurati dovoljno izlaza u slučaju požara te prozor u svakoj spavaonici – čak i ako samo gleda na drugu prostoriju. Zakon je među ostalim propisivao i da podrumski stanovi moraju imati stropove visoke barem 2 metra te prozor koji će propuštati svjetlost.
 
Brojni podrumi nisu udovoljili propisima, ali su njihovi stanari često odbijali otići, kao što piše Jacob Riis u knjizi How the Other Half Lives, seminalnom djelu koje se bavi siromaštvom u New Yorku u kasnom 19. stoljeću. Trebale su proći godine prije nego što je policija izvukla sve „pećinare“ iz njihovih ilegalnih domova. Riis nije suosjećao. „Kada bi se mene pitalo,“ napisao je, „biti izbačen iz takvog stana značilo bi da ti se posrećilo.“
 
Neoliberalizam je okrenuo Riisjev paternalizam naglavce: danas bi svi trebali imati pravo živjeti u špilji. Libertarijanci mahnito zagovaraju više slamova, tvrdeći da regulacije dižu cijene i ograničavaju izbor. Centristi zagovaraju snižavanje legalne minimalne veličine stana kako bi gradovi mogli riješiti stambenu krizu pomoću „mikrojedinica“.
 
Libertarijanci mahnito zagovaraju više slamova, tvrdeći da regulacije dižu cijene i ograničavaju izbor. Centristi zagovaraju snižavanje legalne minimalne veličine stana kako bi gradovi mogli riješiti stambenu krizu pomoću „mikrojedinica“
U potpuno transparentnom strateškom dokumentu Manhattan Instituta stoji tvrdnja: „Pansion, tip zgrade s mikrojedinicama, ikonički je američki model priuštivog stanovanja za umjetnike, intelektualce, imigrante i druge sa skromnim primanjima koji se nadaju pogodnostima života u urbanoj sredini – od prvog samostalnog boravišta Bena Franklina kao bostonskog tinejdžera 1720. godine, do doma protagonista iz naslova popularnog animiranog filma ‘Hey Arnold!’ iz 1990-ih.“
 
„Amerikanci bi također trebali dobiti priliku da uštede i žive u koliko god malo kvadrata požele,“ zaključuju autori.
 
Granica između stambenih prostora koji su cjenovno dostupni i onih koji su jeftini jer su gotovo nenastanjivi, postaje sve nejasnija. Kada se potegne ovo pitanje, pobornici slobodnog tržišta barem imaju hrabrosti stati iza svojih uvjerenja – dopustimo kapitalizmu da osigura ljudima domove koji će odgovarati njihovu siromaštvu.
 
Liberali, s druge strane, teže kompromisnom rješenju. Primjerice, New York zabranjuje gradnju profitnih jednosobnih stanova – klasičnih mikrojedinica 20. stoljeća – ali pokušava zadržati one već postojeće. Predstavnici lokalne vlasti znaju da bi primjenjivanje regulacija na postojeće jednosobne stanove dovelo do izbacivanja njihovih stanara na ulicu. Međutim, ujedno ne žele dozvoliti tržištu da udovolji ogromnoj „potražnji“ za trošnim stambenim prostorima; grad bi u tom slučaju morao legalizirati nezadovoljavajuće kao standard. Inkorporiranje jednosobnih stanova postavilo bi novu, nižu granicu, potencijalno podižući cijene za sve stanove koji se nalaze iznad te granice.
 
Ovime New Yorku preostaju tek mitski stanovi s kontroliranom najamninom, cjenovno dostupni stanovi koji se doslovno dodjeljuju lutrijom, i javni stanovi za koje postoji lista čekanja duga stotinama tisuća ljudi.
 
Granica između stambenih prostora koji su cjenovno dostupni i onih koji su jeftini jer su gotovo nenastanjivi, postaje sve nejasnija
Nije oduvijek bilo tako. U 1930-ima, dok su stambene zgrade udomljavale na stotine tisuća njujorčana/ki, vrijedilo je gotovo suprotno. Nije nedostajalo stanova, no bogati liberalni reformisti urotili su se kako bi proizveli nestašicu, te izbacili ljude iz nepopravljivo ruševnih gradskih zgrada. Prvo je grad krenuo sa žestokom primjenom regulacija i uveo nova pravila za koja su reformisti znali da ih stanodavci neće moći, odnosno neće htjeti zadovoljiti, objašnjava Nicholas Dagen Bloom u svojoj knjizi Public Housing That Worked: New York in the Twentieth Century. To je dovelo do rušenja desetaka tisuća stanova, te izmještenja broja ljudi jednakog populaciji omanjeg grada. Uz pomoć ljevičarskih grupa i sindikalnog organiziranja to je potom generiralo politički pritisak prema izgradnji javnih stanova – koji su se postepeno izgradili u velikim količinama. Bilo je to poput „doktrine šoka“, ali za socijalizam.
 
Strategija reformista bila je tiranska i gnusna, neodvojiva od politika „evikcije slamova“ koje su devastirale susjedstva u cijelom gradu. Tek se dio izmještenih preselio u nove, javne stanove, kojih nije bilo dovoljno, a premalo ih je dodijeljeno ljudima na socijalnoj skrbi.
 
No radi se i o pokaznom primjeru suženosti modernog razmišljanja o stambenom pitanju. Upravo objavljen plan za New York, gradonačelnika Billa De Blasija, poziva gradske vlasti na „spuštanje“ dozvoljene minimalne kvadrature stana. Predstavnici gradskih vlasti u Miamiju nedavno su predložili spuštanje veličine stambene jedinice s 37 na 25 m2. Grad Whitehorse, koji se u kanadskom teritoriju Yukon bori s krizom stanovanja, odobrio je ranije ove godine „cjenovno dostupan“ projekt s jedinicama veličine 32 m2.
 
Budućnost statusa quo je jasna. Javno-privatna partnerstva nastavit će tu i tamo proizvoditi domove za siromašne, dok će privatna poduzeća graditi špilje za novo stoljeće.






Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu.

Vezani članci

  • 10. siječnja 2018. Detalj murala iz kompleksa Tepantitla u Teotihuacanu, Meksiko. Crtež prikazuje igrača s loptom kojemu iz usta izlazi svitak koji simbolizira govor, cca. 2. stoljeće (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci) Reagiranje na tekst Borisa Budena povodom Deklaracije o zajedničkom jeziku Lingvistkinja i autorica knjige Jezik i nacionalizam (2010.) te članica radne grupe koja je u sklopu regionalnog projekta „Jezici i nacionalizmi“ sudjelovala u sastavljanju Deklaracije o zajedničkom jeziku, Snježana Kordić, obratila nam se s reagiranjem na tekst Borisa Budena „Padaj (jezična) silo i nepravdo! Produktivni paradoks Deklaracije o zajedničkom jeziku“, koji smo na našim stranicama objavili 28. prosinca 2017. godine. Njezino reagiranje prenosimo u cijelosti, bez korekcija i intervencija.
  • 31. prosinca 2017. Crtež Inesse Armand, Aleksandre Kollontai, Rose Luxemburg i Clare Zetkin koji je poslužio kao promotivni vizual za tribinu „Oktobarska revolucija iz rodne perspektive“. Autori vizuala: Dominik Brandibur i Leopold Rupnik Feminizam, revolucija, akademija Da je proizvodnja politiziranog vaninstitucionalnog znanja moguća, ali i prijeko potrebna, pokazao je i veliki interes za prvu iz ciklusa tribina koje organiziraju akterice i akteri okupljene/i oko Inicijative za feministički Filozofski, naslova „Oktobarska revolucija iz rodne perspektive“, na kojoj je bilo riječi o kompleksnoj ulozi žena te njihovu doprinosu revolucionarnoj borbi za vrijeme i nakon Oktobra. Autorica reflektira o uzajamnosti koncepata roda i klase u kontekstu socijalističkog projekta, gotovo nepostojećoj politizaciji akademskog djelovanja te drugim relevantnim pitanjima za širu teorijsko-aktivističku feminističku scenu, koja su se otvorila tijekom tribine i rasprave.
  • 31. prosinca 2017. Štrajk radnika/ca industrije brze hrane u Minneapolisu, 14. travnja 2016. godine (izvor: Fibonacci Blue prema Creative Commons licenci). Napojnice radnicima, ne šefovima „Poslodavci koji upošljavaju radnike koji rade za napojnice među najgorim su prekršiteljima zakona o minimalnoj plaći, pogotovo zbog isplaćivanja substandardnih nadnica koje ovise o napojnicama. Sve dok radnici uspijevaju napojnicama dogurati do pune minimalne plaće, poslodavci mogu plaćati radnike koji rade za napojnice i do samo 2,13 dolara po satu.“
  • 31. prosinca 2017. Kameno sivilo (izvor). Posljednji put o pesimizmu Ako realno sagledamo moć globalnog kapitala, aktualne klimatske promjene, postojane slabosti globalne ljevice, sve poraze na terenu, nerazumijevanje između aktivista/kinja i teoretičara/ki, izostanak dugotrajnih strategija i jakih političkih subjekata te mobilizacije odozdo – pesimizam je možda i jedino što nam preostaje, barem kao polazna točka. Pročitajte prijevod teksta glavne urednice časopisa Salvage, Rosie Warren.
  • 31. prosinca 2017. Grob Antonija Gramscija u Rimu (izvor: Sebastian Baryli @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci) Hegemonija i kolektivno djelovanje "Djelovanje hegemonije, s jedne strane, i puko povremeno kolektivno djelovanje, s druge, možemo tumačiti kroz materijalističku optiku, pozivanjem na interese i svakodnevna činjenična iskustva ljudi. To ne znači da negiramo ideološko-kulturne faktore, koji uvijek posreduju interese i iskustva, nego da ih vezujemo uz materijalnu osnovu, iz koje oni proizlaze i djeluju. To znači da kulturalistička alternativa, koja zaobilazi ili aktivno negira materijalne interese, te koja autonomizira ideološko-kulturne faktore, nije prikladna."
  • 31. prosinca 2017. Glas sa megafona (izvor: Gabriel Saldana prema Creative Commons licenci). Socijaldemokracija je dobra, ali nedovoljno dobra „U najmanju ruku trebamo zahtijevati ekonomiju u kojoj različitim oblicima vlasništva (tvrtkama u vlasništvu radnika, kao i fizičkim monopolima i financijskim institucijama u državnom vlasništvu) koordinira regulirano tržište – ekonomiju koja omogućuje demokratsko upravljanje društvom. U nedemokratskoj kapitalističkoj ekonomiji menadžeri zapošljavaju i otpuštaju radnike; u demokratskoj socijalističkoj ekonomiji radnici bi bili ti koji bi zapošljavali menadžere nužne za izgradnju zadovoljne i produktivne tvrtke.“
  • 31. prosinca 2017. Clara Zetkin, Friedrich Engels i August Bebel za vrijeme III. kongresa Druge internacionale u Zürichu 1893. godine (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto, prilagođeno i podrezano kao dio javne domene). Ženski rad i sindikalne organizacije Marksistička teoretičarka i revolucionarka Clara Zetkin uređivala je „Die Gleichheit“, časopis za žene Socijaldemokratske partije Njemačke, od 1892. pa sve do 1917. kada je smijenjena od strane reformističkog vodstva. Osim što je historijsko-materijalističkim tumačenjem socijalne i ekonomske podređenosti žena politički mobilizirao mnoge radnice, časopis je odigrao i važnu ulogu u oblikovanju partijskih i sindikalnih politika vezanih uz tzv. žensko pitanje. Donosimo tekst iz 1893. u kojem Zetkin ukazuje na posljedice povećane prisutnosti sindikalno neorganizirane ženske radne snage u kapitalizmu te partijske i sindikalne drugove oštro upozorava na važnost koju radnice kao nezaobilazne suborkinje u klasnoj borbi imaju za trajnost revolucije. Prijevod ovog teksta nastao je kao završni rad Barbare Šarić u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Andreje Gregorine.
  • 31. prosinca 2017. Spomenik na mjestu krvavog prosvjeda za osmosatni radni dan, održanog tijekom niza radničkih pobuna 1886. u Chicagu. Prosvjed je održan 4. svibnja 1886. na trgu Haymarket, kao reakcija na ubojstva dvojice radnika od strane policije protekloga dana. (izvor: Chicago Crime Scenes @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci). Borba za slobodno vrijeme Najveći njemački sindikat, IG Metall, u rujnu ove godine pokrenuo je kampanju za skraćivanje radnog tjedna s 35 na 26 sati i tom akcijom na lijevu agendu vratio borbu za slobodno vrijeme radničke klase. Autorica članka Miya Tokumitsu argumentira u korist ove borbe, ukratko iznosi njezinu internacionalnu povijest te daje presjek trenutnog stanja na ljevici i nudi prijedloge za njezine daljnje korake potrebne za postizanje ovog bitnog cilja.
  • 31. prosinca 2017. Hyuro grafiti u Valenciji (izvor: duncan c @ Flickr, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci) U obranu starog materijalizma Suvremene strategije otpora protiv različitih opresivnih društvenih odnosa feministička je teorija zadnjih desetljeća prvenstveno temeljila na reifikaciji identitarnih politika te naglašavanju uloge jezika i diskurzivnih režima u uspostavi postojeće hijerarhije među spolovima. O ovisnosti opresivnih praksi o materijalnoj bazi i centralnoj ulozi klasne analize za emancipatorne potencijale feminističke borbe piše Sara Meger, posebno se osvrnuvši na važnost politika i praksi nasilja u reprodukciji strukturnih nejednakosti u kapitalizmu.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve