Razmišljati skromno

Socijalistička Jugoslavija posebnu je pozornost posvećivala pitanju stambenih politika. Držalo se da je zadovoljavanje stambenih potreba stanovništva preduvjet za uspostavu egalitarnog društva. Raspadom Jugoslavije trendovi u polju stambenih politika sve više preuzimaju neoliberalne modele rješavanja ovog pitanja. Donosimo prijevod teksta F. T. Green, koji se bavi stambenom krizom u New Yorku u kontekstu aktualnih rasprava o (ne)prihvatljivosti „mikrojedinica“, minijaturnih urbanih nastambi koje postaju novi standard osiromašene populacije.

Hells Kitchen and Sebastopol, New York, cca. 1890., fotografija Jacobsa Riisa koji je tih godina kao novinar pisao i dokumentirao o životu u njujorškim slamovima. (izvor)
Sve učestalija pojava „mikrojedinica“ znak je da su političari odustali od stambenih politika utemeljenih na priuštivosti



U New Yorku je 1867. godine izglasan prvi zakon kojim se izričito reguliraju stambeni prostori za iznajmljivanje. Po prvi je puta bilo nužno osigurati dovoljno izlaza u slučaju požara te prozor u svakoj spavaonici – čak i ako samo gleda na drugu prostoriju. Zakon je među ostalim propisivao i da podrumski stanovi moraju imati stropove visoke barem 2 metra te prozor koji će propuštati svjetlost.
 
Brojni podrumi nisu udovoljili propisima, ali su njihovi stanari često odbijali otići, kao što piše Jacob Riis u knjizi How the Other Half Lives, seminalnom djelu koje se bavi siromaštvom u New Yorku u kasnom 19. stoljeću. Trebale su proći godine prije nego što je policija izvukla sve „pećinare“ iz njihovih ilegalnih domova. Riis nije suosjećao. „Kada bi se mene pitalo,“ napisao je, „biti izbačen iz takvog stana značilo bi da ti se posrećilo.“
 
Neoliberalizam je okrenuo Riisjev paternalizam naglavce: danas bi svi trebali imati pravo živjeti u špilji. Libertarijanci mahnito zagovaraju više slamova, tvrdeći da regulacije dižu cijene i ograničavaju izbor. Centristi zagovaraju snižavanje legalne minimalne veličine stana kako bi gradovi mogli riješiti stambenu krizu pomoću „mikrojedinica“.
 
Libertarijanci mahnito zagovaraju više slamova, tvrdeći da regulacije dižu cijene i ograničavaju izbor. Centristi zagovaraju snižavanje legalne minimalne veličine stana kako bi gradovi mogli riješiti stambenu krizu pomoću „mikrojedinica“
U potpuno transparentnom strateškom dokumentu Manhattan Instituta stoji tvrdnja: „Pansion, tip zgrade s mikrojedinicama, ikonički je američki model priuštivog stanovanja za umjetnike, intelektualce, imigrante i druge sa skromnim primanjima koji se nadaju pogodnostima života u urbanoj sredini – od prvog samostalnog boravišta Bena Franklina kao bostonskog tinejdžera 1720. godine, do doma protagonista iz naslova popularnog animiranog filma ‘Hey Arnold!’ iz 1990-ih.“
 
„Amerikanci bi također trebali dobiti priliku da uštede i žive u koliko god malo kvadrata požele,“ zaključuju autori.
 
Granica između stambenih prostora koji su cjenovno dostupni i onih koji su jeftini jer su gotovo nenastanjivi, postaje sve nejasnija. Kada se potegne ovo pitanje, pobornici slobodnog tržišta barem imaju hrabrosti stati iza svojih uvjerenja – dopustimo kapitalizmu da osigura ljudima domove koji će odgovarati njihovu siromaštvu.
 
Liberali, s druge strane, teže kompromisnom rješenju. Primjerice, New York zabranjuje gradnju profitnih jednosobnih stanova – klasičnih mikrojedinica 20. stoljeća – ali pokušava zadržati one već postojeće. Predstavnici lokalne vlasti znaju da bi primjenjivanje regulacija na postojeće jednosobne stanove dovelo do izbacivanja njihovih stanara na ulicu. Međutim, ujedno ne žele dozvoliti tržištu da udovolji ogromnoj „potražnji“ za trošnim stambenim prostorima; grad bi u tom slučaju morao legalizirati nezadovoljavajuće kao standard. Inkorporiranje jednosobnih stanova postavilo bi novu, nižu granicu, potencijalno podižući cijene za sve stanove koji se nalaze iznad te granice.
 
Ovime New Yorku preostaju tek mitski stanovi s kontroliranom najamninom, cjenovno dostupni stanovi koji se doslovno dodjeljuju lutrijom, i javni stanovi za koje postoji lista čekanja duga stotinama tisuća ljudi.
 
Granica između stambenih prostora koji su cjenovno dostupni i onih koji su jeftini jer su gotovo nenastanjivi, postaje sve nejasnija
Nije oduvijek bilo tako. U 1930-ima, dok su stambene zgrade udomljavale na stotine tisuća njujorčana/ki, vrijedilo je gotovo suprotno. Nije nedostajalo stanova, no bogati liberalni reformisti urotili su se kako bi proizveli nestašicu, te izbacili ljude iz nepopravljivo ruševnih gradskih zgrada. Prvo je grad krenuo sa žestokom primjenom regulacija i uveo nova pravila za koja su reformisti znali da ih stanodavci neće moći, odnosno neće htjeti zadovoljiti, objašnjava Nicholas Dagen Bloom u svojoj knjizi Public Housing That Worked: New York in the Twentieth Century. To je dovelo do rušenja desetaka tisuća stanova, te izmještenja broja ljudi jednakog populaciji omanjeg grada. Uz pomoć ljevičarskih grupa i sindikalnog organiziranja to je potom generiralo politički pritisak prema izgradnji javnih stanova – koji su se postepeno izgradili u velikim količinama. Bilo je to poput „doktrine šoka“, ali za socijalizam.
 
Strategija reformista bila je tiranska i gnusna, neodvojiva od politika „evikcije slamova“ koje su devastirale susjedstva u cijelom gradu. Tek se dio izmještenih preselio u nove, javne stanove, kojih nije bilo dovoljno, a premalo ih je dodijeljeno ljudima na socijalnoj skrbi.
 
No radi se i o pokaznom primjeru suženosti modernog razmišljanja o stambenom pitanju. Upravo objavljen plan za New York, gradonačelnika Billa De Blasija, poziva gradske vlasti na „spuštanje“ dozvoljene minimalne kvadrature stana. Predstavnici gradskih vlasti u Miamiju nedavno su predložili spuštanje veličine stambene jedinice s 37 na 25 m2. Grad Whitehorse, koji se u kanadskom teritoriju Yukon bori s krizom stanovanja, odobrio je ranije ove godine „cjenovno dostupan“ projekt s jedinicama veličine 32 m2.
 
Budućnost statusa quo je jasna. Javno-privatna partnerstva nastavit će tu i tamo proizvoditi domove za siromašne, dok će privatna poduzeća graditi špilje za novo stoljeće.






Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu.

Vezani članci

  • 24. prosinca 2011. Iva Marčetić: Žica i posljedice pogrešnih stambenih politika
  • 20. travnja 2010. Ljetna škola – Jason Hackworth: Kritika neoliberalnog grada
  • 6. prosinca 2011. Barbara Ehrenreich: Izbacite ih sa smećem – Beskućnici u Americi
  • 24. siječnja 2010. David Harvey: Pravo na grad
  • 26. prosinca 2017. Divlji zapad tržišta najma S razvojem financijskog kapitalizma, javne politike stambenog zbrinjavanja diljem svijeta zamijenile su urbanističke politike usmjerene prvenstveno prema profitu. Zahvaljujući organiziranom otporu građana, u pojedinim europskim gradovima danas se provode solidarne politike javnog stanovanja koje predstavljaju odličan primjer političkog djelovanja ostalim organizacijama u borbi za urbanu pravdu na području bivše Jugoslavije. S arhitekticom i aktivistkinjom Prava na grad Ivom Marčetić razgovarale smo o trenutnom stanju i potencijalima javnih stambenih politika te strategijama paralelnih društvenih struktura i drugim oblicima organiziranog otpora u europskim gradovima.
  • 17. listopada 2017.
    Featured Video Play Icon
    Dobar grad za sve – Laura Roth (Barcelona en Comú)
    Ovogodišnji zimski seminar Zelene akademije pod naslovom „Dobar grad za sve“ bavio se municipalnim politikama koje potiču demokratizaciju i održivi razvoj te predstavio neke od primjera dobrih praksi diljem Europe. Tom je prigodom Laura Roth, koordinatorica Odbora za participaciju građanske platforme Barcelona en Comú, izložila motivaciju i ciljeve platforme, kao i bitne okosnice iskustava takvog političkog djelovanja – mijenjanje političkog diskursa, primjenu participativne demokracije u gradskom vijeću Barcelone te principe i metode feminizacije politike i municipalizma kao potencijala za progresivne političke promjene. Pročitajte izvještaj s predavanja i pogledajte integralnu snimku!
  • 19. travnja 2016. Dom je negdje drugdje Izostanak adekvatne socijalne potpore za ranjive skupine u društvu rezultat je oslanjanja socijalnih politika na održivost i pouzdanost struktura nuklearne obitelji koja je dominantno izgrađena prema heteronormativnom modelu. Ekonomsko nasilje koje trpe LGBTIQ+ osobe nije sustavno mišljeno u klasnim odrednicama, što samo naglašava potrebu za povezivanjem klasne i LGBTIQ+ borbe te ukazuje na važnost daljnjeg promišljanja posljedica koje iz toga proizlaze, poput nezaposlenosti i beskućništva LGBTIQ+ osoba, naročito mladih.
  • 3. rujna 2016. Politika stanovanja Iz drugarskog magazina Liceulice, uličnih novina koje funkcioniraju kao socijalno poduzeće i trenutno vode kampanju prikupljanja sredstava za nastavak rada, prenosimo tekst Iskre Krstić o politikama stanovanja: „Kao što je Surviver simulacija ‘prirodnog okruženja’, tako je i ‘borba za život’ u neoliberalnoj civilizaciji ipak samo imitacija džungle. S predstavljanjem aktuelnog društvenog sistema kao prirodnog, pitanje stanovanja se depolitizuje, a potencijali preispitivanja aktuelnog stanja pasiviziraju.“
  • 23. travnja 2016. Prema sezoni bez kraja Aproprijacijom različitih srednjoeuropskih modela svojih turističkih uzora, i „mali Beč“ odnedavno se upisao na mapu važnih turističkih destinacija. Uz zanemarivanje ograničenih resursa lokacije, turistička mašinerija u svrhe brendiranja Grada Zagreba sa sobom neizbježno donosi gentrifikacijske procese, komodifikaciju i depolitizaciju kulture. Revizionizam „sretnog zaborava“ upisan je i u većinu itinerara grada, koji uglavnom izostavljaju period od 1918. do 1991. godine, u istom ključu pretvarajući Trg maršala Tita u „Kazališni trg“.
  • 12. srpnja 2016.
    Featured Video Play Icon
    Stambeno pitanje i kriza stanovanja
    Pogledajte snimku tribine o stambenom pitanju i krizi stanovanja, održane 18. ožujka 2016. godine u sklopu promocije šestog broja časopisa Mreže antifašistkinja Zagreba „Nepokoreni grad“. U prostorijama zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti raspravljalo se o društveno poticanoj stanogradnji, nedostatku institucija za razvoj socijalnog i javnog stanovanja te o posljedicama politika koje nam ne jamče pravo na dom, već nas guraju u cjeloživotni dug.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve