Razmišljati skromno

U New Yorku je 1867. godine izglasan prvi zakon kojim se izričito reguliraju stambeni prostori za iznajmljivanje. Po prvi je puta bilo nužno osigurati dovoljno izlaza u slučaju požara te prozor u svakoj spavaonici – čak i ako samo gleda na drugu prostoriju. Zakon je među ostalim propisivao i da podrumski stanovi moraju imati stropove visoke barem 2 metra te prozor koji će propuštati svjetlost.

Brojni podrumi nisu udovoljili propisima, ali su njihovi stanari često odbijali otići, kao što piše Jacob Riis u knjizi How the Other Half Lives, seminalnom djelu koje se bavi siromaštvom u New Yorku u kasnom 19. stoljeću. Trebale su proći godine prije nego što je policija izvukla sve „pećinare“ iz njihovih ilegalnih domova. Riis nije suosjećao. „Kada bi se mene pitalo,“ napisao je, „biti izbačen iz takvog stana značilo bi da ti se posrećilo.“

Neoliberalizam je okrenuo Riisjev paternalizam naglavce: danas bi svi trebali imati pravo živjeti u špilji. Libertarijanci mahnito zagovaraju više slamova, tvrdeći da regulacije dižu cijene i ograničavaju izbor. Centristi zagovaraju snižavanje legalne minimalne veličine stana kako bi gradovi mogli riješiti stambenu krizu pomoću „mikrojedinica“.

U potpuno transparentnom strateškom dokumentu Manhattan Instituta stoji tvrdnja: „Pansion, tip zgrade s mikrojedinicama, ikonički je američki model priuštivog stanovanja za umjetnike, intelektualce, imigrante i druge sa skromnim primanjima koji se nadaju pogodnostima života u urbanoj sredini – od prvog samostalnog boravišta Bena Franklina kao bostonskog tinejdžera 1720. godine, do doma protagonista iz naslova popularnog animiranog filma ‘Hey Arnold!’ iz 1990-ih.“

„Amerikanci bi također trebali dobiti priliku da uštede i žive u koliko god malo kvadrata požele,“ zaključuju autori.

Granica između stambenih prostora koji su cjenovno dostupni i onih koji su jeftini jer su gotovo nenastanjivi, postaje sve nejasnija. Kada se potegne ovo pitanje, pobornici slobodnog tržišta barem imaju hrabrosti stati iza svojih uvjerenja – dopustimo kapitalizmu da osigura ljudima domove koji će odgovarati njihovu siromaštvu.

Liberali, s druge strane, teže kompromisnom rješenju. Primjerice, New York zabranjuje gradnju profitnih jednosobnih stanova – klasičnih mikrojedinica 20. stoljeća – ali pokušava zadržati one već postojeće. Predstavnici lokalne vlasti znaju da bi primjenjivanje regulacija na postojeće jednosobne stanove dovelo do izbacivanja njihovih stanara na ulicu. Međutim, ujedno ne žele dozvoliti tržištu da udovolji ogromnoj „potražnji“ za trošnim stambenim prostorima; grad bi u tom slučaju morao legalizirati nezadovoljavajuće kao standard. Inkorporiranje jednosobnih stanova postavilo bi novu, nižu granicu, potencijalno podižući cijene za sve stanove koji se nalaze iznad te granice.

Ovime New Yorku preostaju tek mitski stanovi s kontroliranom najamninom, cjenovno dostupni stanovi koji se doslovno dodjeljuju lutrijom, i javni stanovi za koje postoji lista čekanja duga stotinama tisuća ljudi.

Nije oduvijek bilo tako. U 1930-ima, dok su stambene zgrade udomljavale na stotine tisuća njujorčana/ki, vrijedilo je gotovo suprotno. Nije nedostajalo stanova, no bogati liberalni reformisti urotili su se kako bi proizveli nestašicu, te izbacili ljude iz nepopravljivo ruševnih gradskih zgrada. Prvo je grad krenuo sa žestokom primjenom regulacija i uveo nova pravila za koja su reformisti znali da ih stanodavci neće moći, odnosno neće htjeti zadovoljiti, objašnjava Nicholas Dagen Bloom u svojoj knjizi Public Housing That Worked: New York in the Twentieth Century. To je dovelo do rušenja desetaka tisuća stanova, te izmještenja broja ljudi jednakog populaciji omanjeg grada. Uz pomoć ljevičarskih grupa i sindikalnog organiziranja to je potom generiralo politički pritisak prema izgradnji javnih stanova – koji su se postepeno izgradili u velikim količinama. Bilo je to poput „doktrine šoka“, ali za socijalizam.

Strategija reformista bila je tiranska i gnusna, neodvojiva od politika „evikcije slamova“ koje su devastirale susjedstva u cijelom gradu. Tek se dio izmještenih preselio u nove, javne stanove, kojih nije bilo dovoljno, a premalo ih je dodijeljeno ljudima na socijalnoj skrbi.

No radi se i o pokaznom primjeru suženosti modernog razmišljanja o stambenom pitanju. Upravo objavljen plan za New York, gradonačelnika Billa De Blasija, poziva gradske vlasti na „spuštanje“ dozvoljene minimalne kvadrature stana. Predstavnici gradskih vlasti u Miamiju nedavno su predložili spuštanje veličine stambene jedinice s 37 na 25 m². Grad Whitehorse, koji se u kanadskom teritoriju Yukon bori s krizom stanovanja, odobrio je ranije ove godine „cjenovno dostupan“ projekt s jedinicama veličine 32 m².

Budućnost statusa quo je jasna. Javno-privatna partnerstva nastavit će tu i tamo proizvoditi domove za siromašne, dok će privatna poduzeća graditi špilje za novo stoljeće.