Prema sintezi parlamentarnog i vanparlamentarnog rada

Uloga paralelnih struktura u organiziranju i edukaciji radničke baze za političko djelovanje i promjenu dominantnih političkih i ekonomskih odnosa postaje sve važnija s krizom liberalne demokracije i komodifikacijom sfere društvene reprodukcije. O nesistemskim karakteristikama i protusistemskim potencijalima paralelnih struktura, dosezima i ograničenjima parlamentarnog i vanparlamentarnog političkog rada te važnosti demokratizacije javne sfere solidarne ekonomije razgovarali/e smo s Markom Kržanom iz stranke Levica.

Radnički gimnastički klub Fichte iz Berlina, razglednica iz cca. 1914. (izvor: Wolfgang Sauber @ commons.wikimedia.org).

Kako biste definirali paralelne strukture? U kakvim su oblicima postojale u Jugoslaviji, a gdje ih nalazimo danas? Na predavanju u Zagrebu u organizaciji Centra za radničke studije, govorili ste o važnosti nekapitalističkih oblika organizacije društvenog i privrednog života. Koja su ograničenja solidarne ekonomije kao alternative postojećim odnosima u društvu?

Paralelne strukture su one strukture koje postoje uz tržište i državu kao dva glavna sustava u današnjem društvu. One su nesistemske sa stajališta ovih dvaju odnosa, a mogu biti i protusistemske. U antropološkom smislu, većina usluga koje su nam potrebne u svakodnevnom životu, naročito ako smo bolesni i stari, ali i ako smo zdravi i mladi, nisu tržišne usluge niti usluge koje organizira država, nego ono što činimo jedni za druge – usluge društvene reprodukcije koje postoje u obitelji, u lokalnoj zajednici, među širom rodbinom itd. Kada bismo ih sve zbrojili i uvrstili u izračun BDP-a, njihova bi vrijednost iznosila mnogo više od službenih usluga tržišta ili države.
 
Ovaj segment solidarne ekonomije predstavlja iznimno važan dio društvenog života. Međutim, problem je što su ti oblici uglavnom arhaični i prožeti odnosima podređivanja – naročito žena u patrijarhalnom smislu, ali i djece te starijih ljudi – kao i različitim tipovima marginalizacije. Zbog toga projekt socijalizma uz promjenu glavnih sistemskih odnosa mora mijenjati i taj drugi tip odnosa.
Većina usluga koje su nam potrebne u svakodnevnom životu nisu tržišne usluge niti usluge koje organizira država, nego usluge društvene reprodukcije u obitelji, u lokalnoj zajednici, među širom rodbinom itd., čija bi vrijednost u izračunu BDP-a iznosila mnogo više od službenih usluga tržišta ili države
To znači težiti ravnopravnom uključivanju ljudi u društveni život kroz glavne odnose, pomoću čega treba stvoriti ravnopravne odnose i u tim arhaičnim paralelnim strukturama.
 
Sve su ove paralelne strukture postojale i u bivšoj Jugoslaviji, no suština realnog socijalizma nisu paralelne strukture nego promjena glavnih ekonomskih i političkih struktura. Recimo, s jedne strane, ukida se birokratsko upravljanje poduzećima putem uvođenja radničkog samoupravljanja. I tu se ne radi o paralelnoj strukturi, nego promjeni strukture upravljanja. S druge strane, tržište je barem djelomično ukinuto i zamijenjeno planiranjem. Međutim, ni to nije paralelna struktura, nego novi tip glavnog odnosa u društvu. Mogli bismo govoriti o paralelnim strukturama međunarodnih odnosa Jugoslavije i drugih nesvrstanih država. One su stvorile protusistemski oblik naspram imperijalističkih zemalja, koji je bio protiv logike blokovske podjele svijeta na kapitalistički i realsocijalistički ili sovjetski blok.
 
Bitno je da se promijene suštinski odnosi i glavne strukture u društvu, a za taj su projekt vrlo važne i postojeće paralelne strukture. Kao političkom radniku, meni su od glavnog značaja one strukture pomoću kojih se može voditi politička aktivnost, a to su stranke ili pokreti. Trenutno postoje pokušaji koje bismo mogli klasificirati kao protusistemske paralelne strukture jer se radi o protusistemskim strankama (među koje ubrajam i stranku iz koje dolazim), a ne klasičnim parlamentarnim strankama. Naravno, postoje pokreti (poput anarhističkih) koji u svakodnevnom životu ne djeluju kroz arhaično patrijarhalno društvo, nego pokušavaju stvoriti društvo solidarnosti. Pokrete i stranke nije uvijek moguće međusobno uskladiti.
 

Kako danas operacionalizirati političko djelovanje, doći do šire baze te kakvu ulogu u tom kontekstu ima vanparlamentarni rad?

Mislim da je Lenjin bio u pravu po tom pitanju, još za vrijeme prve ruske Dume, kada je polemizirao s grupom boljševika socijalista koji su se nazivali otzovistima. Naziv potječe od ruske riječi „otozvat“, a na srpskohrvatskom bismo mogli reći da su to bili „bojkotaši“. Oni su tvrdili da je potrebno napustiti parlament jer je to građanska forma politike i da njihovi ljudi nemaju tamo što tražiti. Međutim, Lenjin je parlament vidio kao ideološki aparat preko kojega je moguće doprijeti do šire populacije. Ne znam koliko su mediji izvještavali o stavovima boljševika socijalista u vrijeme carske Dume, ali iz dosadašnjeg iskustva djelovanja naše stranke, primjećujem da je danas u masovnim medijima poprilično teško probiti taj ideološki filter.
 
Dakle, smatram da je parlamentarni rad još uvijek važan i da se pomoću njega može stvoriti određena komunikacija s većim brojem ljudi, do kojeg nije moguće doprijeti ni na jedan drugi način. Parlamentarni rad i financijski je značajan za politički rad, barem ako se želi biti profesionalan, što je na određenoj razini nužnost. No potrebno je stvoriti drugačiji odnos s bazom, pod čime ne mislim na cjelokupnu populaciju pojedine države, već na određeni postotak ljudi koji bi se mogao više angažirati i s kojima se mora raditi temeljitije. Dakle, potrebno je nadići simplificiranu agitaciju i upustiti se, kako Lenjin kaže, u „propagandni rad“ – učenje i motiviranje za politički rad.
 

Koja su ograničenja, kontradikcije i potencijali tzv. dvostruke strategije parlamentarnog i vanparlamentarnog djelovanja i kako se u tom smislu postavljate unutar vlastite stranke?

Ovo je teško, ali važno pitanje. Parlamentarni rad ima svojstvo da po nekoj inerciji uvlači pojedince u sistem, kako politički, tako i osobno te egzistencijalno. Iz njega se rađa oportunizam. Čovjek je biće koje se prilagođava svojoj okolini, i po svojim stavovima i po svojim životnim prilikama, te htio-ne htio postaje dio političke klase. To je rizik parlamentarizma, njegov problem. Dolazi do alijenacije onih koji profesionalno obavljaju parlamentarni rad od običnih članova pokreta koji se aktiviraju samo u određenim prilikama.
 
S druge strane, vanparlamentarni rad ima svoje probleme. Ljudima koji nisu profesionalci teško je zadržati motivaciju. Oni vlastitu egzistenciju namiruju negdje drugdje, ne kroz svoje političko djelovanje. Takvo volonterstvo je dugoročno neodrživo, barem prema mojem iskustvu. Postoje i oni koji su u takvoj situaciji da mogu kombinirati svoje redovno zaposlenje s političkim radom.
Odreknete li se parlamentarnog djelovanja, neovisno kakvo ono bilo, pojavljuje se problem deprofesionalizacije, čime se ukida mogućnost dugoročno održivog političkog rada, i stvar svodi na momentalne učinke
To su, primjerice, akademski i kulturni radnici te ljudi koji rade u NGO-ima. Međutim, ovdje postoji druga opasnost. Naime, parlamentarni rad vrlo te lako može uvući u sustav, no i kad radiš u NGO-u, jednako si uvučen u sustav jer ne možeš nikako biti neovisan – tobom vlada projektno financiranje i djeluješ unutar institucije koja ovisi o svojim financijerima.
 
Ovo je otprilike okvir unutar kojeg se krećemo. Dakle, treba nam parlamentarni rad da bismo imali dodir s većim brojem ljudi i kako ne bismo financijski ovisili samo o članarinama ljudi iz naše stranke ili funkcionirali kao financijski ovisan NGO. Naravno, uvijek postoji opasnost od oportunizma i da vas se uvuče u sistem. Dođe li do toga, lako je pretvoriti se u još jednu od načelno radikalnih ljevičarskih stranaka iz Zapadne Europe, koje predstavljaju dio parlamentarnog folklora i možda svojevrsni moralni korektiv, ali nikada nisu bile u poziciji da stvarno mijenjaju sustav. Poprilično su udaljene od većine stanovništva i nisu u stanju organizirati čak ni neke veće sindikate, širu inteligenciju itd. One su tamo manje-više zbog reprodukcije vlastitog aparata. To nisu loši ljudi, već je situacija u koju su se doveli jednostavno takva. Međutim, ako se odreknete parlamentarnog djelovanja, neovisno kakvo ono bilo, pojavljuje se drugi problem – deprofesionalizacija, čime se ukida mogućnost dugoročno održivog političkog rada, i stvar svodi na momentalne učinke. Primjerice, ljudi se aktiviraju dva mjeseca dok traju prosvjedi, a nakon toga ne ostaje ništa.
 

Izgradnja paralelnih struktura provodi se kroz više različitih i raznorodnih okvira. S jedne strane stoji pokušaj promjene društvenih odnosa unutar postojećeg sustava, u smislu da bi paralelne strukture trebale zamijeniti postojeće, dominantne ekonomske i političke strukture. Druga strategija, kojom su se koristile lijeve (ali i desne) stranke, podrazumijeva izgradnju paralelnih struktura kao zalog jačanju vlastite prisutnosti i moći u bazi, odnosno kao preduvjet gradualnijeg procesa društvene preobrazbe, koji u prvom koraku smjera prema zauzimanju vlasti. Na koji bi se od navedenih pristupa okladio?

Mislim da bi ovom pitanju trebalo pristupiti dijalektički. Ne treba stvar promatrati kao odabir između jedne od tih dviju strategija, nego pristupiti njihovoj dijalektičkoj sintezi. U igri je jedinstvo jednog i drugog, koje dijeli istu svrhu – promjenu sustava parlamentarnim i vanparlamentarnim radom.
 
Kao što sam rekao, parlamentarni rad je nama i svima koji idu ovim pravcem važan i značajan za dolaženje u kontakt s većim brojem ljudi, ali i u financijskom smislu, za održavanje određene autonomije koja je potrebna prilikom suprotstavljanja sistemskim političkim organizacijama. Ako želiš profesionalno obavljati ovaj rad, od nečega treba živjeti. Međutim, stranke i pokreti koji nisu izgradili vlastite paralelne strukture financiranja, organiziranja i, možda najvažnije, komunikacije s građanima i drugim političkim organizacijama, odnosno svojim okruženjem, pretvaraju se u folklor – dodatak ostalim političkim parlamentarnim strankama, koji možda katkad nešto i promijeni i bude moralni korektiv za neke manje važne stvari, ali u principu više nije u dodiru s ljudima, radničkim organizacijama itd.
Ako ne postoje paralelne strukture kao baza, na raspolaganju su samo dva pravca – folklorna politička stranka ili politički NGO koji je ipak uvučen u sistem
Ako ne postoje paralelne strukture kao baza, na raspolaganju su samo dva pravca – folklorna politička stranka ili politički NGO koji je ipak uvučen u sistem.
 
U svjetskoj povijesti, i u našoj povijesti, postoje dosta rijetki trenuci ili situacije u kojima se može promijeniti sustav. To se događa jednom ili dvaput u aktivnom životu pojedine generacije. Znamo da je do toga došlo krajem Prvog svjetskog rata – u Rusiji se to dogodilo, kod nas nije, u Mađarskoj je postojao potencijal, u Njemačkoj također. Poslije Drugog svjetskog rata i kod nas smo imali revoluciju, a poslije pada realsocijalizma i kontrarevoluciju, ali ipak promjenu sustava. Naša uloga i zadatak kao socijalista i socijalistkinja jest da pripremamo ljude i organizaciju na ovakav trenutak. Ne kažem da u pitanju treba biti baš svjetski rat, ali to mora biti trenutak u kojem se može raditi izvan logike sistema i dovesti do promjene. To se moglo raditi recimo 1990., ’91., 1918. godine i nakon Drugog svjetskog rata. No da bismo uspjeli dočekati taj trenutak i nešto slično poduzeti, a kako se u međuvremenu ne bismo pretvorili u folklornu, buržoasku političku stranku ili u kontrolirani NGO, treba nam oblik paralelne strukture. Ta struktura održava profesionalne političke radnike i razvijanje ideje drugačijeg, boljeg društva, a naravno, kada se određeni uvjeti poklope, ona može mijenjati i samu političku situaciju.
 

Pruža li današnji okvir prokapitalističke centrističke politike prijemčiv okoliš za razvoj paralelnih struktura?

Dosta sam pesimističan oko toga jer je situacija s političkim organizacijama i paralelnim političkim strukturama složena i nitko još, barem u Zapadnoj Europi, nema dobar odgovor na pitanje kakva bi to paralelna struktura mogla biti. Primjerice, jedna stranka ili pokret mogao bi funkcionirati kao obitelj, što podrazumijeva potpunu solidarnost između ljudi – neki su zaposleni u stranci, drugi nisu, ali svi drže do toga da svi moraju normalno živjeti ili se izmjenjuju u obavljanju političkog rada itd. To je moguće, ali još nisam vidio da to funkcionira na nekoj široj razini. Postoje stranke koje su potekle iz drugih stranaka i barem imale neke svoje strukture, financijske resurse, nekretnine itsl., iz kojih se danas ne financira luksuz već politički rad. Naravno, to je opcija ako vam je tako nešto dostupno – postoje stranke na zapadu koje to imaju, na primjer Komunistička partija Austrije (KPÖ). Možda je opcija i da se stvaraju vlastite kooperative, privredne organizacije iz kojih se crpe sredstva i financije za striktno politički rad, a koje se i same po sebi mogu ponuditi kao primjer novih, dobrih praksi. Zavisi od situacije koju opciju izabrati, no možda je kombinacija pristupa najbolja jer je u životu uglavnom sve kombinacija nekoliko strategija.
 
Ključno je uspostaviti autonomnu, paralelnu strukturu za svoj organizacijski i idejno-politički rad, jer ako se to ne dogodi postoji prijetnja od pretvaranja u NGO, koji je manje-više podređen logici sistema. No, i unutar NGO-a se može dosta napraviti. Ako znaš što radiš, imaš ljude motivirane oko političkog cilja, i NGO može funkcionirati kao paralelna struktura, ali ne samostalno. Dosta postojećih paralelnih struktura kao što su NGO-i, pa čak i pojedine strukture samog sistema, kao parlamentarni rad, moguće je organizirati tako da ostanu izvan sustava i budu u stanju učiniti nešto protiv tog sustava ili uspostaviti nešto bolje od tog sustava kada se pruži prilika.
 

U Španjolskoj su se 2011. godine protiv mjera štednje pokrenule masovne mobilizacije odozdo, a takozvani pokret 15M postao je rasadnik takvih struktura. Dio aktera je kasnije uspješno ušao u parlamentarne i gradske strukture. S druge strane, Lucia Lois, jedna od naših sugovornica u ovome prilogu, aktivistkinja je madridskog skvota Patio Maravillas, koji poprilično uspješno radi na izgradnji vlastite infrastrukture i proizvodnji resursa. Je li anarhistička baza, koja u Španjolskoj ima i svoje povijesne reference, olakšala ulaženje u ovakve pokušaje uspostave paralelnih struktura?

Način organiziranja međusobnih odnosa kakav prakticiraju anarhističke organizacije može se koristiti kao jedna od paralelnih struktura za širi politički rad (kao što smo vidjeli kod Podemosa). Takve su organizacije do neke razine autonomne od sustava i zbog toga spontano proizvode protusistemsku ideologiju i način rada.
 
Međutim, kod anarhizma se javlja drugi problem, i to u trenutku kada od male grupe ljudi i s osobne razine života koju kontroliraš, pređeš na okolnosti koje ne kontroliraš. Zbog toga nisam anarhist, iako se slažem s anarhistima – potreba za dokidanjem države stav je i klasičnih socijalista, ali to ne znači da trebamo ukinuti sve oblike organizacije ljudskoga života jer to otprilike znači da sve prepuštate tržištu. Kao mali poduzetnik ili seljak, mogu biti autonoman, slobodan i raditi što god želim, ali samo unutar granica svoje autonomije.
Anarhistički način organiziranja može dovesti do dobrih protusistemskih paralelnih struktura, ali mora biti dio šireg projekta promjene, i to ne samo pojedinaca i njihove neposredne okoline, nego sustava u cjelini
No ljudi ne mogu živjeti u kompleksnim društvima i biti neovisni o drugima na ovakav način, već su prisiljeni proizvoditi i raditi s drugima, za što je potreban nekakav oblik ili način organizacije. Za male, autonomne proizvođače, taj oblik ili način organizacije je tržište. Međutim, mala robna proizvodnja uvijek je podređena nekom drugom načinu proizvodnje – robovlasničkom, feudalnom, despotskom (kao u povijesnim istočnoazijskim zemljama) ili kapitalističkom.
 
Trebamo iznaći oblik organizacije društvenog rada koji će biti demokratičan i unutar kojega će ljudi biti slobodni, ali koji je usto i racionalan. Tržište to ne može biti jer nije racionalno. Dakle, nisam protiv anarhističkog načina organiziranja, mislim da to može biti dobra protusistemska paralelna struktura, ali mislim da mora biti dio šireg projekta promjene, i to ne samo pojedinaca i njihove neposredne okoline, nego sustava u cjelini.
 

Koliko je u današnje vrijeme realna mogućnost djelomičnog ili potpunog izmicanja ovisnosti o tržištu i gdje locirati imperative koji uokviruju takvu mogućnost? Koji se problemi pritom nadaju na legislativnoj, političkoj i društvenoj razini?

Ne postoji potpuna neovisnost o tržištu, niti je ona potrebna. Nama je u životu, političkom djelovanju i drugom radu potrebno taman toliko autonomije da uspostavimo stabilnu osnovu s koje možemo krenuti u promjenu sistema i izgradnju drugačijeg društva. Poznato je da su zemlje poput Kine, Kube, pa čak i socijalističke Jugoslavije te nekih drugih država Trećeg svijeta, u jednom trenutku prekinule s imperijalističkom logikom. One su se svjesno micale sa svjetskog tržišta, što im nije sasvim uspjelo jer su neke od njih, poput Jugoslavije i Kube, bile zavisne o energentima, sirovinama, visokoj tehnologiji itsl. Međutim, Jugoslavija je do sredine ’60-ih godina dosta dobro savladala svoj odnos prema svjetskom tržištu. Imala je pristup tehnologijama i sirovinama, a nije morala otvoriti svoju ekonomiju stranom kapitalu i proizvodima. Upravo zbog te relativne neovisnosti o svjetskom tržištu, ali ipak uključenosti u svjetsku razmjenu, Jugoslavija je provela poprilično uspješnu modernizaciju, koja nije išla na štetu ljudi i njihovog životnog standarda ili demokratizacije. U Sovjetskom Savezu, kao i danas u Kini, imamo ekonomski rast i razvitak, ali po cijenu masovnog uništavanja okoliša i ljudskih života. Toga u Jugoslaviji nije bilo upravo zato što je izbjegla blokadu Zapada i dobro kontrolirala svoj odnos sa svjetskim tržištem.
 
Vratimo li se načas na našu današnju situaciju i političke ili druge organizacije koje djeluju unutar društva pojedine države, mislim da nam primjer Jugoslavije pruža određenu formulu. Naravno, generalnih formula nema, ali nije problematično biti donekle uključen u parlamentarni sustav, ako ga znaš iskoristiti za protusistemske funkcije. Također, nema problema ako si jednim dijelom ovisan o NGO-u i takvom tipu financiranja, organiziranja i rada, sve dok u to nisi posve uvučen. Isto vrijedi i za države. Teško je, možda čak i nemoguće, graditi socijalizam u jednoj zemlji, ali je vraćanje određene autonomije odlučivanja i djelovanja prvi, neizostavni korak prema tome. Ako smo u Sloveniji, a i vi u Hrvatskoj, totalno podređeni, ne samo kretanjima svjetskog i europskog kapitala, dobara, roba itd., nego i njegovim financijskim i monetarnim institucijama (poput eura, MMF-a, Svjetske banke i ECB-a), postoje ozbiljna ograničenja toga što je moguće napraviti. Zbog toga je danas toliko teško formulirati alternativu – za svaku sitnu promjenu u Sloveniji ili u Hrvatskoj, moramo ići protiv formalnog pritiska svih europskih institucija, a ne samo protiv neformalnog pritiska kapitala.
 

Kako osmisliti pitanje društvene reprodukcije na drugačiji način? S obzirom na materijalnu i političku osnovu iz koje su proizišli veliki javni obrazovni i zdravstveni servisi, koliko je realno pandan njima uspostaviti na tragu platforme paralelnih struktura?

Društvena se reprodukcija odvija u porodici, dječjem vrtiću, školi, u bolnicama itd., i ona je nužna. Problem je što danas, pod izlikom slobode izbora korisnika ovih socijalnih usluga, bilo da je riječ o invalidima, djeci iz porodica u kojima roditelji žele nestandardan način odgoja itd., kod nas dolazi do komodifikacije i komercijalizacije ovih usluga. Recimo, trenutno je u Sloveniji, a i u Hrvatskoj, trend da se briga za starije osobe odvija van institucija. Nemam problema s tim da se ide van institucija, ali se postavlja pitanje zašto bi novi oblici skrbi koja se odvija u vlastitom domu morali biti organizirani na tržišnoj osnovi ili kroz outsourcing privatnim akterima u sklopu sustava državnih ili NGO subvencija, u kojima financijski participiraju i sami korisnici?
 
Takva logika NGO-izacije pretvara socijalni sistem u paralelnu strukturu javnim institucijama kao što su domovi za starije, bolesne itsl. Pod egidom navodne korisničke slobode dolazi do komercijalizacije, a za radnike koji pružaju ove usluge to znači prekarizaciju, manje plaće, manje sigurnosti na radu, lošiji životni standard, rad kod više poslodavaca, dekvalifikaciju i otežane uvjete za sindikalno djelovanje. Za korisnike usluga, komercijalizacija podrazumijeva izdvajanje sve više resursa za podmirivanje troškova komercijalnog zdravstvenog osiguranja. Naravno, ako i država i korisnici ulažu u paralelne, u ovom slučaju, uglavnom tržišne strukture, dolazi do osiromašenja javnih struktura. Što se više komercijalizira i privatizira određena usluga, to više slabi javni sustav, i jača poticaj kadrovima da prijeđu u privatni sektor.
U javnom sistemu postoji određen oblik solidarne ekonomije koja možda nije idealna, ali je temelj na kojem je moguće raditi. Umjesto da pretvaramo ovu solidarnu ekonomiju javne sfere u profitnu ekonomiju, treba poticati njezinu demokratizaciju kroz uključivanje korisnikâ ovih usluga u odlučivanje o sustavu
Čak i ako je riječ o neprofitnim udrugama, činjenica je da se resursi, znanja i tehnologije razvijaju unutar paralelnih struktura te se tako ulazi u krug osiromašivanja javnog sustava iz kojega je teško izići.
 
Uzmimo kao primjer SAD, jednu od ekonomski najrazvijenijih i najjačih zemalja na svijetu. U toj zemlji tek manji broj ljudi donekle uspijeva namiriti svoje zdravstvene potrebe kroz ostatke javnog sustava te sustav NGO-a u sektoru usluga skrbi, što bi u nekoj perifernoj zemlji globalnog Juga bila katastrofa, a i u SAD-u nije daleko. Trenutno Trump razmatra ukidanje Obamacarea, javno-privatnog sustava zdravstvenog osiguranja, prije kojega je oko 40 milijuna ljudi u SAD-u bilo bez ikakvog zdravstvenog osiguranja. To je za enorman broj ljudi značilo ili preranu smrt ili opadanje kvalitete života ili financijsku propast zbog troškova liječenja. Bez adekvatnog osiguranja ljudi su bili prisiljeni prodavati svoje domove, a njihova su djeca mogla zaboraviti na fakultetsko obrazovanje itsl. Ako je u SAD-u situacija ovakva, moguće je pretpostaviti do koje mjere može biti gora u nekoj siromašnijoj zemlji koja prihvati ovakav sustav. Zbog toga zagovaramo razvoj socijalne države i protivimo se njezinu osiromašivanju.
 
Ako državne ili javne institucije na području društvene reprodukcije ne zadovoljavaju potrebe kako je predviđeno i ne vode računa o onome što misle njihovi korisnici, te ako su oni spremni investirati u bolji sustav, ove je institucije potrebno transformirati – promijeniti kako se njima upravlja, dovesti u pitanje dominantne doktrine itsl. Komadanje i privatizacija socijalnih usluga može biti dobra samo za privilegiranu manjinu koja će si moći priuštiti bolji standard, a svima će ostalima biti samo gore. Na tom području sam dosta konzervativan i ne bih išao u neke paralelne strukture, ima ih već previše. U javnom sistemu ipak postoji određen oblik solidarne ekonomije koja možda nije idealna, ali je temelj na kojem je moguće raditi. Umjesto da pretvaramo ovu solidarnu ekonomiju javne sfere u profitnu ekonomiju, što je besmisleno, treba poticati njezinu demokratizaciju kroz uključivanje korisnikâ ovih usluga u odlučivanje o sustavu, kako bi se dovelo u pitanje neke njezine problematične doktrine (koje ponekad potječu i iz 19. stoljeća), te kako bi ona i uistinu postala solidarna.
 

U tekstu o socijalnoj državi kao jedinom realno postojećem sustavu državnog blagostanja tvrdiš kako je univerzalna ambicija socijalne države važna ne samo za pristup uslugama, nego i njihovu kvalitetu. Kako bi sustav paralelnih struktura parirao s obzirom na pitanje pristupa i kvalitete usluga?

Mislim da nam u ovom području ne treba sustav paralelnih struktura jer je logika socijalnog sustava u principu antikapitalistička i solidarna. Ne tvrdim da su ove birokratizirane institucije idealne. Otprilike od 1960-ih godina već znamo da bi ove totalne institucije socijalne države trebale proći kroz stvarnu demokratizaciju upravljanja u koje bi se uključili oni koji u njima rade, a naročito ljudi koji ovise o njima. Međutim, kada se to pitanje postavilo u ’60-im i ’70-im godinama u zapadnom svijetu, ono se nije rješavalo ispravljanjem grešaka ovih institucija, nego dosta radikalnom privatizacijom i komercijalizacijom ovog polja, tj. neoliberalizmom.
 
Smatram da bi socijalistička politička organizacija ili pokret koji bi preuzeo vlast, trebao promptno ograničiti i regulirati tržište, ukinuti privatno vlasništvo većih poduzeća itd., da bi imao stvarne mogućnosti društvene promjene. To je sve nužno jer je logika kapitalističkog sustava sasvim suprotna logici boljeg društva za koje se zalažemo. No socijalna država, barem u svojoj suštini i principima, u slučajevima kada funkcionira, nije suprotna onome što želimo. Imati dobru zdravstvenu skrb nije suprotno logici socijalizma i zbog toga na tom području nema potrebe za uspostavom paralelnih struktura.
Ako je jedan segment obrazovnog ili zdravstvenog sustava rezerviran isključivo za siromašne, jasno je da će se tamo ulagati najmanje sredstava. Međutim, kada neku instituciju ili sustav počnu koristiti svi, od političke i menadžerske klase, do radničkih klasa i seljaštva, stvara se i veliki pritisak na usavršavanje kvalitete usluga
Paralelne strukture je potrebno graditi u ekonomskoj sferi, koja je ustvari neprijateljska za socijalistička nastojanja – premda ni tu ne treba graditi samo paralelne strukture, nego suštinski promijeniti sam sustav.
 
U 19. stoljeću, socijalni je sistem koristila manjina u društvu – oni koji su bili najsiromašniji ili na druge načine uskraćeni te im se kroz socijalu osiguravao tek fizički minimum. Dakle, oni koji nisu mogli raditi dobivali su samo onoliko koliko im je bilo nužno za preživljavanje. Ovakav princip socijale prakticirao se u 19. stoljeću u Engleskoj, pa i kod nas. Taj najugroženiji dio populacije bilo je važno maknuti s ulice da ne smeta, ukloniti tako da ne predstavlja problem. U Engleskoj su postojale privatne klinike za one koji su to mogli plaćati i klinike koje su organizirala humanitarna društva, i te su dvije klasne kulture bile potpuno izolirane jedna od druge. Poslije Drugog svjetskog rata došlo je do promjene u paradigmi. U različitim europskim državama uvedeni su univerzalni zdravstveni sustavi, i naknade za djecu koje su bile namijenjene svima, bez obzira na imovinski status, te su tako svi bili uključeni u isti sustav (osim omanjeg broja vrlo bogatih, koji su i dalje koristili privatne klinike itsl.). Iako su još uvijek postojale razlike na radnome mjestu, u primanju zdravstvene skrbi svi su bili jednaki. Ista je stvar vrijedila i za nacionalne obrazovne sustave.
 
Ako je jedan segment obrazovnog ili zdravstvenog sustava rezerviran isključivo za siromašne, jasno je da će se tamo ulagati najmanje sredstava, što perpetuira kulturu siromaštva. Međutim, kada neka institucija ili sustav prestanu biti socijala i postanu univerzalni, odnosno, kada ga koriste svi, od političke i menadžerske klase, do radničkih klasa i seljaštva, stvara se i veliki pritisak na usavršavanje kvalitete usluga tog sustava. Socijalni minimum postaje ono što engleski sociolog T. H. Marshall naziva „racionalnim maksimumom“. To je sasvim suprotno onakvom tipu javnog sustava koji je namijenjen samo siromašnima te upravo zbog toga nije kvalitetan i slabi, ulazeći u spiralu propadanja iz koje više nije moguće izići.




Dijelovi intervjua prikazani su u prilogu o paralelnim strukturama desete epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“, emitirane 13.1.2017. na TV Istra te uskoro dostupne na SkriptaTV-u.





Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu.

Vezani članci

  • 26. prosinca 2017. Divlji zapad tržišta najma S razvojem financijskog kapitalizma, javne politike stambenog zbrinjavanja diljem svijeta zamijenile su urbanističke politike usmjerene prvenstveno prema profitu. Zahvaljujući organiziranom otporu građana, u pojedinim europskim gradovima danas se provode solidarne politike javnog stanovanja koje predstavljaju odličan primjer političkog djelovanja ostalim organizacijama u borbi za urbanu pravdu na području bivše Jugoslavije. S arhitekticom i aktivistkinjom Prava na grad Ivom Marčetić razgovarale smo o trenutnom stanju i potencijalima javnih stambenih politika te strategijama paralelnih društvenih struktura i drugim oblicima organiziranog otpora u europskim gradovima.
  • 3. veljače 2017. Solidarne prakse kao baza ljevice Paralelne strukture sve se češće javljaju kao strategija lijevih organizacija i pokreta za sidrenje u društvenom polju. Budući da odgovaraju na potrebe za nečime što u postojećim strukturama nedostaje te ih dopunjavaju, podrazumijeva se da one donose neku novu vrijednost. S druge strane, inzistiranje na paralelnim strukturama ponekad prati i zahtjev za udaljavanjem od tradicionalnih obrazaca, čime se zapada u opasnost da se, ionako erodirane, institucije socijalne države i dalje oslabljuju. O primjerima praksi te ulozi paralelnih struktura u izgradnji lijevih pokreta i organizacija razgovarali smo s Jovicom Lončarom iz Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju.
  • 13. prosinca 2017. Dopuštena margina talasanja Uspješnost institucionalizacije konzervativnog dijela civilnog pokreta još je urgentnijom učinila analizu dosega zagovaranja vrijednosti liberalnog kapitalizma za radikalizaciju udruženog političkog djelovanja lijevog spektra civilnog društva. O emancipatornim potencijalima njegovih progresivnih aktera, ali i ograničenjima uslijed projektnog načina financiranja koje je dovelo do programske deradikalizacije, birokratizacije i prekarizacije djelovanja, razgovarale smo sa Sandrom Benčić, dugogodišnjom aktivistkinjom za ljudska prava i voditeljicom programa Socio-ekonomske pravednosti u Centru za mirovne studije.
  • 4. prosinca 2016.
    Featured Video Play Icon
    Nekoliko generacija za obnovu ljevice
    U protekloj godini dana američku i britansku političku scenu obilježili su usponi radikalno lijevih kandidata u strankama lijevog centra. Pročitajte i pogledajte intervju snimljen tijekom prošlogodišnjeg 8. Subversive festivala, u kojem politički analitičari Richard Seymour i Bhaskar Sunkara govore o stanju na radikalnoj ljevici prije navedenih proboja na centru, i problematiziraju potrebne okvire za ponovnu izgradnju snažnog lijevog pokreta, adresirajući otpornost dominantnog narativa, metode mobilizacije društvenih pokreta, pitanja političke estetike, identitetske modalitete klasnih pozicija, entrizam, strategije koordinacije parlamentarnog i izvanparlamentarnog djelovanja te odnos između teorije i prakse.
  • 7. svibnja 2017. Nemoguće je funkcionirati samo na parlamentarnoj razini S Tariqom Alijem, piscem, redateljem i urednikom New Left Reviewa razgovarali smo o kapitalističkoj rekonstrukciji političkog sustava i historijskom revizionizmu, opadanju moći sindikata, parlamentarnoj borbi i nužnosti izvanparlamentarnog djelovanja, feminizmu, LGBTIQ+ pravima te ekološkoj krizi. „Unutar civilnog društva, na razini gradova, regija i na nacionalnom nivou treba uspostaviti niz predstavničkih skupština u koje će se ljudi birati izvan postojećeg kapitalističkog sustava, i unutar kojih će moći raspravljati. Neće imati preveliku moć, ali će barem predstavljati uporište za radikale koji su uspjeli ući u parlament.“
  • 30. ožujka 2011. Novinarstvo, demokracija,… i klasna borba
  • 9. studenoga 2017. Administracija klasnog sukoba Sfera civilnog društva i njegovih organizacija strukturno je mjesto u kapitalističkim društvima, koje se legitimira kao prostor gdje raznorodni subjekti imaju priliku utjecati na artikulaciju i mobilizaciju javnog mnijenja. O autonomiji i dosegu civilnog društva te nužnosti historizacije njegove uloge i područja djelovanja u konkretnim društvenim borbama, razgovarali smo s Lidijom Krienzer Radojević, teoretičarkom i aktivistkinjom organizacije za prava kulturnih radnika IG Kultur Steiermark, jednom od sudionica ovotjednog mikropolitičkog seminara kustoskog kolektiva [BLOK] „Infrastrukture u kulturi“.
  • 29. prosinca 2016. Pet sekvenci iz povijesti socijaldemokracije Parlamentarna koalicija njemačkih socijaldemokrata (SPD) s konzervativnim CDU/CSU-om i plebiscitarna podrška britanskih Laburista Jeremyju Corbynu, svaka na svoj način, govore o idejno-političkoj potrošenosti „trećeputaške“ Blair-Schröderove inačice socijaldemokracije. S druge strane, uspon partija poput SYRIZA-e ili Podemosa nagovještavaju potrebu osmišljavanja novih lijevih parlamentarnih politika i strategija, dočim njihovi promjenjivi rezultati i ideološka vrludanja impliciraju da nove lijeve pozicije još nisu usidrene u političkom polju. O lekcijama iz historije socijaldemokracije koje bi mogle biti korisne za takvo sidrenje razgovarali smo s historičarem Stefanom Treskanicom.
  • 29. ožujka 2015. Je li problem stvarno u tome što su na vlasti loši, korumpirani ljudi?
  • 17. studenoga 2016. Zamor trećeputaškom socijaldemokracijom Praksa ideološkog razvodnjavanja dovela je socijaldemokratske stranke tzv. Trećeg puta do sve većeg oslanjanja na princip „biranja manjeg zla“. Dugogodišnji proces skretanja nominalne parlamentarne ljevice prema desnom centru rezultirao je gubljenjem političke vjerodostojnosti i trajne glasačke baze, suprotno očekivanjima stranačkog vodstva. S Karolinom Leaković, kandidatkinjom na predstojećim izborima za čelnu osobu Socijaldemokratske partije Hrvatske razgovarali smo, između ostaloga, o nužnoj transformaciji socijaldemokratskih političko-ekonomskih ciljeva, zahtjevima za snažnijim ideološkim pozicioniranjem te potrebi za suradnjom s izvanparlamentarnim lijevim snagama.
  • 27. siječnja 2015. Političke organizacije različitog ideološkog predznaka i izgradnja paralelnih struktura u društvu
  • 13. listopada 2013. Zanimanje: revolucionar/ka
  • 17. prosinca 2016. Živo tkivo solidarnosti Posljednje desetljeće Jugoslavije obilježili su, mahom samoorganizirani, radnički štrajkovi – njih preko 5 000. No u vrijeme transformacije društveno-ekonomskog sustava smanjuje se radnička prosvjedna aktivnost. Rat i politički pritisci te prijetnje i napadi na sindikalne čelnike služili su kao osigurači za nesmetanu privatizaciju. Međutim, za razliku od Hrvatske gdje je sindikalna aktivnost u stalnom opadanju, u zemljama kapitalističkog centra stvaraju se novi organizacijski oblici i otvaraju nove fronte sindikalnih borbi. O njihovim političkim potencijalima, pogotovo u odnosu spram socijaldemokratskih aktera, razgovarali smo s Marinom Ivandić iz Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju.
  • 1. kolovoza 2016. Nužno je uspostaviti kontrolu nad državnim institucijama U sklopu zimskog seminara Zelene Akademije na Plitvičkim jezerima razgovarali smo s Hilary Wainwright, stručnjakinjom za demokraciju i javni sektor te članicom uredništva lijevog britanskog online magazina Red Pepper. Wainwright iznosi teze o emancipatornom potencijalu tehnologije, sindikatima i prekarnim oblicima rada, grassroots mobilizacijama, razvoju paralelne ekonomije, obrani socijalne države te feminizmu i pitanju kućanskog rada.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve