Totalitarizam. Povijest i aporije koncepta

Prvi puta objavljena prije dvadeset godina, Traversova historizacija i kritika pojma totalitarizma nije izgubila na svojoj aktualnosti. Pokušavajući ukazati na polimorfni, elastični i uglavnom ambivalentni karakter koncepta, autor razlikuje devet osnovnih etapa u razvoju rasprave o totalitarizmu, precizno ocrtavajući stoljeće dugu genezu kontradikcija u kontekstu njegove recepcije i javne upotrebe. Objavljujemo integralni prijevod teksta Enza Traversa, čiji su dijelovi pročitani u emisiji Ogledi i rasprave na Trećem programu Hrvatskog radija.

Adolf Hitler tijekom svjedočenja na Vrhovnom sudu u Leipzigu, 1930. godine (foto: Heinrich Hoffmann, izvor: en.wikipedia.org)
Adolf Hitler tijekom svjedočenja na Vrhovnom sudu u Leipzigu, 1930. godine (foto: Heinrich Hoffmann, izvor: en.wikipedia.org)
Neobična se sudbina koncepta totalitarizma ogleda u tome što je istovremeno nezaobilazan i neupotrebljiv. Upotreba koncepta, nezaobilaznog u političkoj teoriji (zaokupljenoj definiranjem tipologije oblika moći) i praktično neupotrebljivog za historiografiju i društvene znanosti (koje se bave konkretnim historijskim iskustvima), u interdisciplinarnoj epistemološkoj perspektivi pokazuje se krajnje problematičnom. Podsjeća po tome na ideju čovjeka kakvu je elaborirala filozofija prosvjetiteljstva, i koju je u svojoj čuvenoj kritici problematizirao Joseph de Maistre rekavši da poznaje Francuze i Talijane, i kako, zahvaljujući Montesquieuu, zna čak i za postojanje Perzijanaca, ali „čovjeka“ o kojemu je riječ u slavnoj Deklaraciji iz 1789. nikada nigdje nije vidio. U Izvorima totalitarizma, Hannah Arendt naglašava pertinentnost argumenata koje je zastupao još jedan kontrarevolucionar, Edmund Burke, u svojoj kritici Deklaracije o pravima čovjeka, kojoj priznaje „neosporivu… pragmatičku snagu“, ali se očigledno ne slaže s njezinim zaključcima.[1]
 
„Totalitarizam“ je apstrakcija. Njegove ga žrtve poznaju pod drugim imenom, njihova su sjećanja konkretna. U tom idealtipskom obliku, više podsjeća na košmarni svijet kakav je zamišljao George Orwell u 1984., negoli na konkretnu realnost fašizama ili staljinizma
Za one koji su se, poput Židova sredinom dvadesetog stoljeća, našli izvan sistema države-nacije i svake juridičke i političke rekognicije, dakle one najbliže apstraktnoj i univerzalnog definiciji „čovjeka“, Deklaracija će se pokazati savršeno beskorisnom: ona je tek simbol, komad papira, ili najviše, eto, peticija dobrih namjera. Tvrdnja Hanne Arendt, naravno, nije smjerala odbacivanju racionalističke tradicije prosvjetiteljstva, nego razumijevanju njezinih ograničenja. Jednaka je stvar s totalitarizmom, koji Franz Neumann definira kao „idealtip“, u veberijanskom smislu, koji gotovo nikada ne odgovara konkretnim historijskim realnostima,[2] te koji Pierre Bouretz karakterizira kao „a priori kategoriju“, u kantijanskom smislu, jer se primjenjuje na historijske činjenice puno češće nego što se izvodi iz njihove analize[3]. Drugim riječima, „totalitarizam“ je apstrakcija. Njegove ga žrtve poznaju pod drugim imenom, njihova su sjećanja konkretna. U tom idealtipskom obliku, više podsjeća na košmarni svijet kakav je zamišljao George Orwell u 1984., sa svojim ministarstvom Istine, Velikim bratom i novogovorom, negoli na konkretnu realnost fašizama ili staljinizma.
 
No, izvorno se koncept totalitarizma odnosi na točno tri historijska iskustva: iskustvo talijanskog fašizma (1922 – 1945), njemačkog nacional-socijalizma (1933 – 1945) te iskustvo ruskog staljinizma (između kraja dvadesetih i početka pedesetih godina dvadesetog stoljeća). Ta su tri režima izrazila nove, ranije nepoznate oblike moći, čije sličnosti zahtijevaju komparatistički pristup, i čiji zločinački ishodi postavljaju nova pitanja o odnosu koji se u dvadesetom stoljeću uspostavlja između nasilja i države. Koncept totalitarizma nastoji odgovoriti na ova pitanja. Svi se teoretičari slažu barem oko jedne stvari: totalitarizam je antiteza, radikalna negacija pravne države kakva se razvila i proširila tijekom prethodnog stoljeća u Europi. Sve osnovne karakteristike klasične liberalne države – podjela vlasti, politički pluralizam, predstavničke institucije (iako, u većini slučajeva, na osnovi ograničenog prava glasa), kao i ustavno jamstvo određenih osnovnih političkih prava – radikalno su uništili totalitarni režimi: u Italiji su postupno demontirane, u Njemačkoj neposredno ukinute „karizmatskom“ vlašću koja ignorira zakon (ali se ne zamara ukidanjem Weimarskog ustava), a u Rusiji poništeni revolucijom koja je za cilj imala uspostavljanje socijalističke demokracije, te će vrlo brzo skončati u jednopartijskom režimu (čija je uloga potvrđena Ustavom iz 1936.). Novina totalitarizma počiva u činjenici da njegovo osporavanje struktura liberalne države ne implicira povratak tradicionalne diktature i stare oblike apsolutne vlasti. Totalitarni režimi upisuju se u modernitet, pretpostavljaju industrijsko društvo. Ne odbacuju političku demokraciju i predstavničke institucije kako bi restaurirali državu ancien régimea,
Totalitarni teror pretpostavlja državnu monopolizaciju nasilja, koja se ne vrši u ime ili za obranu prava, ali koji se ipak upotrebljava prema potpuno racionalnim metodama i procedurama, odnosno onima koje impliciraju ekonomsku, administrativnu ili vojnu racionalnost tipičnu za moderne države
nego kako bi uspostavili vlast zasnovanu na regrutiranju masa i plebiscitarnom konsenzusu. Mase se konstantno mobiliziraju, ali i lišavaju svake subjektivnosti, nisu samoorganizirane nego svedene na puku ornamentalnu ulogu, baš kao u koreografijama fašističkih mimohoda koje su snimali Istituto Luce ili Leni Riefenstahl.[4] Totalitarizam, piše Franz Neumann, označava „uništenje svake razdvojenosti između države i društva te politizaciju cijeloga društva“[5]. Drugim riječima, apsorbiranje civilnog društva, sve do njegova uništenja državom, koja nije više Levijatan utemeljen na ugovoru, nego Behemot, carstvo kaosa i arbitrarnog, razarača samog principa grada.
 
Također, svi se teoretičari totalitarizma slažu da je teror, državni teror čije se žrtve broje u milijunima, jedan od njegovih bitnih elemenata. Totalitarni teror pretpostavlja državnu monopolizaciju nasilja, koja se ne vrši u ime ili za obranu prava, ali koji se ipak upotrebljava prema potpuno racionalnim metodama i procedurama, odnosno onima koje impliciraju ekonomsku, administrativnu ili vojnu racionalnost tipičnu za moderne države. S ove točke gledišta, koncept totalitarizma nadaje se kao pokušaj prevladavanja one aporije filozofije i političke sociologije koja je, od Thomasa Hobbesa do Norberta Eliasa, preko Maxa Webera, interpretirala proces državne monopolizacije nasilja kao faktor civilizacije, navodno neminovno povezan s osnaživanjem i proširenjem prava. Iako totalitarizam reproducira sve bitne karakteristike zapadnog racionalizma kakvim ga opisuje Weber, on dovodi do radikalne negacije onoga što je heidelberški sociolog definirao kao modernu racionalnu legalnu vlast i označava stupanje zločinačke države na scenu.[6]
 

Bilješke za povijest jednog koncepta

Nakon raspada SSSR-a i kraja sovjetskog bloka, pojam totalitarizma napustio je domenu aktualnosti te ušao u domenu povijesti političkog mišljenja i društvenih znanosti dvadesetog stoljeća. Naime, tako označena politička realnost nije sasvim nestala s planete, nego nam kraj dvaju historijskih iskustava koji su ga proizveli – staljinizma i fašizma u Europi – omogućava da pristupimo prvom pokušaju historizacije koncepta totalitarizma, od njegova pojavljivanja, oko sredine 1920-ih, sve do njegove recentne reanimacije. Ima nešto paradoksalno u eklatantnom povratku ove rasprave, i to upravo u trenutku kada njezin predmet (ili barem njegovi preostaci) nestaje s povijesne scene, naročito prisjetimo li se da takav nestanak – urušavanje SSSR-a zbog unutarnjih kontradikcija – nitko nije predviđao, da je tu mogućnost većina teoretičara totalitarizma čak i otvoreno isključivala. U svjetlu spomenutih teorijskih metamorfoza njegove recepcije i javne upotrebe, nije neosnovano razlikovati devet osnovnih etapa u razvoju intelektualne rasprave o totalitarizmu:
 
1) Pojava pridjeva „totalitarno“ (totalitario) 1923. godine, u spisima pojedinih liberalnih talijanskih intelektualaca (naročito Giovannija Amendole), opisuje talijanski fašizam, koji je tek uspostavio vlast te se transformirao u režim.[7] Pojam „totalitarnog sistema“ još uvijek nije značio novi tip dominacije utemeljen na teroru, nego prije modernu verziju apsolutizma, kako implicitno sugerira Amendolina referenca na Thomasa Hobbesa, kada talijanskom fašizmu pripisuje plan izgradnje „države-Levijatana“. Termin koji su za definiranje fašizma najviše koristili njegovi onodobni protivnici bio je „tiranija“. Zanimljivo je po tom pitanju primijetiti da prvi intelektualci, kao što su Francesco Saverio Nitti i Waldemar Gurian, koji u tom periodu pokušavaju izvesti usporednu analizu ruskog boljševizma i talijanskog fašizma, još uvijek ne govore o totalitarizmu.[8]
 
2) Fašizam usvaja koncept. Najprije Benito Mussolini na jednom mitingu u svibnju 1925. govori o „feroce volontà totalitaria“ („surovoj totalitarnoj volji“) svojeg režima. Potom koncept upotrebljava službeni filozof fašizma, Giovanni Gentile, u članku koji se pojavio u časopisu Foreign Affairs 1928., da bi potom 1932. bio uveden u Enciclopedia italiana, u članku „Fašizam“, koji su zajedno napisali Gentile i Mussolini.[9] Talijanski fašisti usvajaju kategoriju totalitarizma koja besprijekorno sumira njihovu filozofiju države, ne samo kao moralni i spiritualni entitet kadar utjeloviti svijest nacije, već ponajprije kao instituciju koja može u potpunosti obuhvatiti civilno društvo. Gentile tu vidi novu metamorfozu liberalizma i etičko dovršenje hegelijanske države.
 
Nekoliko godina kasnije, u sumrak Weimarske republike, ideolozi Konzervativne revolucije skovali su drugu ideju totalitarne dominacije. Koncept „totalne države“ (totale Staat) javlja se od 1931. u spisima filozofa prava Carla Schmitta, kao definicija diktature koja utjelovljuje novi oblik suvereniteta (suveren bi bio onaj koji proglašava izvanredno stanje i drži svu vlast). Između 1930. i 1932., pisac Ernst Jünger u nekim svojim ratnim spisima, naročito u zbirci Krieg und Krieger i eseju Der Arbeiter, popularizira ideju „totalne mobilizacije“ (totale Mobilmachung), koja vodi do diktature utemeljene na vladanju modernom tehnikom.[10]
 
3) S usponom Hitlera na vlast u Njemačkoj 1933., pojam totalitarizma udomaćuje se u literaturi antifašističkih izbjeglica. Filozof Herbert Marcuse i sociolog Paul Tillich posvećuju mu nekoliko članaka u glavnim znanstvenim časopisima njemačke emigracije: Zeitschrift für Sozialforschung, časopis Frankfurtske škole, i Social Research, koji u New Yorku objavljuje New School for Social Research[11]. U Francuskoj se riječ javlja iz pera dvaju katoličkih intelektualaca, Emmanuela Mouniera i Jacquesa Maritaina. Početkom 1936., godine prvog montiranog procesa u Moskvi koja označava novi represivni zaokret SSSR-a, ideja totalitarizma počinje cirkulirati, s prilično mutnim i nepreciznim statusom, među lijevim protivnicima staljinizma: najprije kod Victora Sergea, recentno oslobođenog iz sibirskog logora, potom kod Trockog, osobito u Izdanoj revoluciji[12].
 
4) Naravno, upravo će njemačko-sovjetski pakt iz 1939., koji je iznenada ukazao na Hitlera i Staljina kao dvije „bratske zvijezde“ (Trocki) ideji totalitarizma dati goruću aktualnost. Od tog značajnog događaja njegova će se upotreba raširiti kako bi, pod zajedničkim nazivom, ukazala na dvije glavne europske diktature toga doba. Iste godine, američki politolog Carlton H. J. Hayes u Philadelphiji organizira prvi simpozij o totalitarizmu (Symposion on the Totalitarian State[13]), koji prethodi izdavanju nekoliko djela, od kojih najpoznatije ostaje ono bivšeg austrijskog komunista Franza Borkenaua (The Totalitarian Enemy, 1940.), gdje ovaj koncept postaje interpretacijski ključ paralelnog uspona njemačkog nacional-socijalizma i ruskog staljinizma[14].
 
Nakon što ga je teoretizirao talijanski fašizam, a različite grupe izbjeglih intelektualaca (s jedne strane talijanski i njemački antifašisti, s druge oponenti iz Rusije) koristile na uglavnom deskriptivan način, pojam totalitarizma po izbijanju Drugog svjetskog rata dospijeva do statusa ključne riječi u političkom vokabularu koji upotrebljava kako liberalno-konzervativna inteligencija, koja se od početka Ruske revolucije suprotstavlja komunizmu, tako i antifašistički intelektualci razočarani staljinizmom. Dolazak Hitlera na vlast bio ih je približio SSSR-u; no moskovski procesi, represija nad revolucionarnom ljevicom za vrijeme španjolskog građanskog rata, potom pakt Ribbentrop-Molotov, učinili su od totalitarizma slogan njihova zaokreta udesno, njihova „degažmana“ i političke deradikalizacije. Taj će se fenomen, započet 1939. godine, izrazito proširiti desetak godina kasnije, početkom Hladnog rata.
 
5) U ljeto 1941., s nacističkim napadom na SSSR i promjenom vojnih savezništava koja će definirati tijek rata, ideja totalitarizma, nakon što je iščezla iz propagandnih publikacija savezničkih sila (ili barem u svojem novom značenju komparacije dvaju totalitarizma), doživjela je značajan zalaz. I on će potrajati do početka Hladnog rata 1947., uz iznimku tek nekoliko djela koja se okušavaju u novoj teorijskoj sistematizaciji. Riječ je o knjizi Put u ropstvo (The Road to Serfdom[15]) liberala Friedricha Hayeka, objavljenoj 1944., te iz radikalno drukčijeg pristupa, o djelima marksista iz Frankfurtske škole u egzilu, Franza Neumanna i Marxa Horkheimera, čije su obje knjige objavljene 1942. godine. Neumann je napisao kapitalno djelo Behemoth, a Horkheimer esej „slobodarskog“ tona, Autoritarna država.[16] Primijetit ćemo da se riječ „totalitarizam“ ne nalazi u naslovu niti jednog od ovih djela.
 
6) Izbijanjem hladnog rata pojam totalitarizma vratit će se u punoj snazi: posvećuju mu se sveučilišni kolegiji (pod vodstvom Carla Friedricha, 1953.[17]), a naročito je značajan skup priloga koji nastoje kategoriju totalitarizma ili interpretirati kao barbarstvo 20. stoljeća (Izvori totalitarizma, koje je Hannah Arendt objavila 1950.), ili preko koherentnog teorijskog modela formalizirati fenomenološku i strukturalnu analizu staljinističkog i nacionalsocijalističkog režima (Totalitarna diktatura i autokracija, koju su 1956. objavili Carl J. Friedrich i Zbigniew Brzezinski[18]). U tom razdoblju, tema totalitarizma doživljava i najpoznatije književno uobličenje, u romanu 1984. Georgea Orwella.
 
Razdoblje od 1947. do 1960. stoga je zlatno doba ideje totalitarizma. Puno više nego uspjeh ove skupine, u konačnici, vrlo heterogenih djela, upravo je transformacija pojma u istinsko propagandno oružje ono što mu je tijekom cijelog tog perioda osiguralo široku rasprostranjenost – neki u tom kontekstu govore o „borbenom konceptu“ (Kampfbegrieff[19]). Kako je primijetio Wolfgang Kraushaar, jednom kada je taj pojam zaodjenuo suštinski antikomunističko ruho, nadalje ispunjava dvostruku političku funkciju: s jedne strane doprinosi „imunizaciji zapadnog sistema“, pozicionirajući ga izvan svake kritike (oponenti u SAD-u i njihovi saveznici automatski se transformiraju u potencijalne ili stvarne simpatizere totalitarnog neprijatelja); s druge strane, implicira „neutralizaciju ili relativizaciju nacističke prošlosti“, iz razloga avangardne uloge koju je Savezna republika Njemačka, država iznikla iz pepela nacionalsocijalizma, odigrala u borbi protiv komunizma[20]. Totalitarizam tako postaje barjak pod kojim se okuplja cijela armija bivših komunističkih intelektualaca koji su s oružjem i prtljagom prešli u militantni antikomunizam (Sidney Hook i James Burnham) ili su se nagnuli ka pacifističkom humanizmu slobodarskog tipa (Arthur Koestler, Manes Sperber, Dwight MacDonald i Ignazio Silone[21]). Njihov susret s liberalnim antikomunizmom stvorit će prilike za eksperiment Kongresa za slobodu i kulturu, koji će igrati važnu ulogu u širenju „totalitarističkih“ teorija, zahvaljujući širokoj mreži časopisa na glavnim zapadnjačkim jezicima (Encounter, Preuves, Der Monat, Tempo presente[22]). Iako dominantna u SAD-u i Njemačkoj, ta struja ostaje relativno minorna u zemljama poput Francuske i Italije, gdje su komunističke partije bile glavne političke snage Otpora koje nastavljaju vršiti odlučujući utjecaj unutar antifašističke kulture. Djelo C. Friedricha i Z. Brzezinskog nikada neće biti prevedeno na francuski niti talijanski, a knjiga Hanne Arendt, koja se pogrešno smatrala nekom vrstom „biblije hladnog rata“[23], bit će prevedena tek s nekoliko desetljeća zakašnjenja.
 
7) Društvena, politička i kulturna previranja 1968. proizvest će novi zalaz ideje totalitarizma na Zapadu, kada se ona doima kao ideološki preostatak Hladnog rata. Kubanska revolucija, vijetnamski rat i zapaljena iskra antikolonijalnih pokreta rehabilitiraju pojam imperijalizma, koji su „totalitarističke“ teorije bile izbrisale ili suspendirale. Povratak marksizma, praćenog uzletom nove generacije historičara i sociologa oslobođenih ideoloških raskola iz 1950-ih godina pridonio je radikalnom preispitivanju ovog koncepta; američki politolozi Herbert Spiro i Benjamin Barber otvoreno predlažu da se ukine iz političkog vokabulara[24]. Tijekom ovog perioda, historičari sovjetskog svijeta i nacističke Njemačke orijentiraju se prema produbljivanju specifičnosti ovih režima, jer se više ne mogu zadovoljiti ideološkim, generalizirajućim, ali često površnim pristupima, koji su dominirali istraživanjima tijekom cijelog perioda 1950-ih godina. „Totalitariste“ Leonarda Shapira i Karla Dietricha Brachera zamijenili su socijalni historičari kao što su Moshe Lewin, Martin Broszat i Hans Mommsen.
 
8) Paralelno s njegovim izbacivanjem iz kulturnog polja gdje je u prethodnih dvadesetak godina imao najveći utjecaj, koncept totalitarizma počinje se, od 1968. – godine francuskih svibanjskih gibanja, ali i sovjetske intervencije u Pragu – usađivati među inteligencijom centralne i istočne Europe, koja raskida s komunističkim partijama i orijentira se prema radikalnoj kritici realnog socijalizma, dijelom napuštajući marksizam (Leszek Kolakowski), a dijelom reelaborirajući ga u „zapadnjačkom“ kontekstu (Budimpeštanska škola Agnes Heller i Ferenca Fehera sve do kraja 1970-ih godina[25]). Rijetki su istočnoeuropski intelektualci koji su, poput Czeslawa Milosza, autora Zarobljenog uma (1953) koristili taj termin prije 1968. godine. Nekoliko godina kasnije, prijevod knjige Arhipelag Gulag Aleksandra Solženjicina odjeknut će poput bombe u zemljama kao što je Francuska, uvodeći ondje raspravu koja ju je do tada tek marginalno dotaknula. Francuska „otkriva“ totalitarizam 1974. godine, on postaje slogan iza kojeg se smještaju razočarani ideolozi maoizma (takozvani „novi filozofi“). U izrazito medijski forsiranoj raspravi, do izražaja dolaze kako najkoherentniji predstavnici liberalne kritike totalitarizma (Raymond Aron), tako i heretički marksisti oko časopisa Socialisme ou Barbarie, koji su od kraja 1940-ih godina oživjeli lijevu kritiku staljinizma (Cornelius Castoriadis, Claude Lefort[26]).
 
9) Okašnjela reanimacija rasprave o totalitarizmu potkraj 1980-ih godina u očiglednoj je vezi s krizom marksizma u Europi i restauracijom neoliberalnog svjetskog poretka. Riječ je o tome da se ovaj potonji imunizira, proglašavajući ga najboljim od mogućih svjetova, nasuprot diktaturama 20. stoljeća. Nesumnjivo nije slučajnost da je obnova interesa za totalitarizam koincidirala s fabrikacijom mita o „kraju Povijesti“. Dvije knjige, Europski građanski rat (Der europäische Bürgerkrieg) Ernsta Noltea i Prošlost jedne iluzije (Passé d’une illusion) Françoisa Fureta predstavljaju najznačajnije intelektualne produkte novog „totalitarističkog“ vala. Najtipičnija je njegova karakteristika svođenje povijesti antifašizma na gigantski propagandni pothvat u službi sovjetskih interesa (što je navelo Erica Hobsbawma da Furetovu knjigu predstavi kao „okašnjeli proizvod ere Hladnog rata“[27]).
 
Početkom 1989., epicentar tog intelektualnog zaokreta postala je Njemačka. Ne začuđuje što je zemlja koja je imala turobnu privilegiju da tijekom dvadesetog stoljeća svjedoči dvostrukom historijskom iskustvu nacionalsocijalizma i staljinizma, sada u središtu rasprave o totalitarizmu, jedinoj političkoj kategoriji koja je, u zajedničkoj definiciji, sposobna elaborirati to dvostruko nasljeđe. No tu se ipak javljaju problemi. Ponajprije, uspostavljanje paralela između ovih dvaju režima izravno podrazumijeva jednadžbe: Hitler = Honecker, Stasi = Gestapo, Bautzen = Buchenwald ili Auschwitz – koje su potpuno mistificirajuće. DDR je bio, u pravom smislu riječi, autoritarna i birokratska diktatura, a ne režim koji je na tisuće svojih disidenata slao u konc-logore. Iako je prisvojio, instrumentalizirajući je i deformirajući, ostavštinu suprotstavljanja Hitleru, režim nikada nije prakticirao politiku istrebljenja. Međutim, jedan sasvim drugi razlog čini ovaj povratak koncepta totalitarizma suspektnim. Reanimiran krajem povijesnog ciklusa suvremene Njemačke, koncept doprinosi premještanju analize s civilizacijskog prijeloma – koji čine nacionalsocijalizam i njegovi zločini, u prvom redu genocid nad europskim Židovima – prema geopolitičkom prijelomu – podjeli nacije krajem Drugog svjetskog rata. Teorija totalitarizma stoga omogućava da se nacistička prošlost stavi u vezu s nacionalnim raskolom, dok reunifikacija zemlje ponovno smješta njemačku povijest na tračnice, pružajući zemlji status „normalne“ nacije.
 

Polisemičan koncept

Intelektualni itinerar koji smo ovdje ocrtali dostatan je da ukaže na polimorfni, elastični i uglavnom ambivalentni karakter koncepta totalitarizma. Integriran je u službenu doktrinu talijanskog fašizma, koji mu je osigurao koherentnu teorijsku artikulaciju, ali ga odbacuju ideologije dvaju režima na koje se najčešće primjenjuje: SSSR i nacistička Njemačka. U većini slučajeva, teoretičari totalitarizma odbijaju u tu kategoriju uključiti jedini režim koji ju je usvojio te je otvoreno prisvaja: talijanski fašizam, koji se karakterizira samo kao „nesavršeni“ ili „nedovršeni“ totalitarizam[28]. Upravo kako bi se distancirali od potonjeg, nacistički su ideolozi kritizirali fašističku filozofiju, u centru koje dominira totalna država kao krajnja i isključiva svrha, dok je u nacističkom Weltanschauungu država tek instrument u službi dominacije Volka, rase. Njemački pravnici, kao što su Otto Koellkreuter i Wilhelm Stuckart, jedan od autora Nürnberških zakona, nastojat će precizno formulirati tu doktrinarnu razliku između talijanskog fašizma i njemačkog nacional-socijalizma[29].
 
Pojam totalitarizma, kakav prisvaja fašizam, a odbacuje ruski komunizam, kao i njemački nacional-socijalizam, koristili su pak naširoko njihovi kritičari sa svih strana – talijanski i njemački antifašistički egzilanti, lijevi oponenti staljinizma, liberalni politički mislioci, bivši komunisti koji su postali antikomunisti,
Nacistički su ideolozi kritizirali fašističku filozofiju, u centru koje dominira totalna država kao krajnja i isključiva svrha, dok je u nacističkom Weltanschauungu država tek instrument u službi dominacije Volka, rase
istočnoeuropski intelektualci u egzilu, marksisti i antimarksisti, slobodari i konzervativci, ideolozi hladnog rata i pacifisti – pripisujujući mu različita značenja, ovisno o konjunkturi, kontekstu i senzibilitetu.
 
Kulturno polje unutar kojega su tražili korijene, preteče ili prethodnike totalitarizma izrazito je široko. Karl Popper vratio se sve do Platona, koji je kriv zato što je uznosio mit o „savršenoj državi, državi Zlatnog doba, definitivno nepokretnoj državi[30]“; izraelski povjesničar Jacob L. Talmon grešku je vidio u filozofiji Jean-Jacquesa Rousseaua i historijskom presedanu jakobinske republike iz 1793.[31]; Friedrich Hayek vjerovao je da je otkrio kolijevku totalitarnog monstruma iz dvadesetog stoljeća u kolektivizmu i planiranju socijalističkih teoretičara, najkoherentnijih neprijatelja kapitalističkog tržišta[32]; za vrijeme 1930-ih godina, Raymond Aron interpretirao je totalitarizam, slijedeći Élie Halévy, kao tragični ishod jedne tehnike moći i koncepcije politike čiji je začetnik početkom modernog doba bio Machiavelli[33]; Herbert Marcuse otkrio je Hitlerovo nadahnuće u pozitivističkoj sociologiji Augusta Comtea, teoretičara hijerarhijskog i autoritarnog industrijskog društva[34]; Hannah Arendt, koja je proučavala antisemitizam i imperijalizam u devetnaestom stoljeću, upravo je tu pronašla neophodan laboratorij uzleta modernog totalitarizma te kao njegove prethodnike označila kritičare filozofije ljudskih prava, poput Edmunda Burkea, prve rasističke ideologe Arthura Gobineaua i Hustona Stewarta Chamberlaina te čak i žestokog pristašu kolonijalizma, Britanca Benjamina Disraelija[35]; nešto recentnije, Isaiah Berlin pronašao je nagovještaje totalitarnog terora u apologiji krvnika – kao stupa političkog poretka – kojoj se prepustio kontrarevolucionar Joseph de Maistre[36]. Ako takvo genealoško stablo začuđuje svojim bogatstvom i raznolikošću, jednako je s pokušajima da se kategorija totalitarizma, osim na fašizam i staljinizam, projicira i na druga historijska iskustva, katkad starija, katkad recentnija. Tako je Karl August Wittfogel koristio koncept za orijentalni despotizam, Pitirim Sorokin kako bi definirao drevni Egipat, a politolog Guglielmo Ferrero za karakterizaciju naravi rimskog carstva[37]. Frankfurtski filozof Herbert Marcuse, zauzvrat, stavio je naglasak na totalitarne elemente prisutne u demokratskim društvima kasnog kapitalizma, koji je izvor novog oblika opresije, utemeljene ne više u teroru nego u reifikaciji ukupnosti društvenih odnosa, u formalnom poštivanju sloboda i prava koji su pak kasnije ispražnjeni od svakog sadržaja (Jednodimenzionalni čovjek[38]).
 

Aporije koncepta

Gorecitirani primjeri čine od totalitarizma kameleonski pojam, koja se koristi u najrazličitijim kontekstima, više u deskriptivne nego u analitičke svrhe. Njegovoj rasprostranjenosti svakako je doprinio njegov polisemički karakter, no ona također, neosporivo, otkriva njegov temeljni zahtjev: spoznati i imenovati nove oblike dominacije i opresije koji su se pojavili u suvremenom svijetu. Kako je na ponešto apodiktičan način tvrdila Hannah Arendt, u dvadesetom stoljeću pojavili su se režimi za koje politički vokabular nije imao adekvatne definicije, i s kojima se politička misao nikad ranije nije suočila. Montesquieu je definirao despotizam kao arbitrarnu vlast utemeljenu na strahu; totalitarizam, naprotiv, prema Arendt označava jednu sasvim novu vrstu dominacije, koja je utemeljena u ideologiji i okončava u teroru[39]. Pokušat ću nadalje ukazati na plodnost kao i ograničenja ove Arendtine hipoteze. Dovoljno je ovdje utvrditi da, iako je prednost tog naziva što u jednoj riječi rezimira nasilje koje su milijuni muškaraca i žena pretrpjeli u nacističkim i staljinističkim logorima (riječi koja dakle, implicitno, priznaje heurističku vrijednost njihove usporedbe), imenovanje ipak ne dokida duboke razlike koje karakteriziraju ta nasilja.
 
Kako bismo uveli nešto reda u ovu plejadu definicija, bit će korisno razlučiti različite interpretacije totalitarizma u dvije glavne grupe: s jedne strane, imamo funkcionalističke teorije, koje naglašavaju strukturnu homologiju između Hitlerova i Staljinova režima; s druge pak, historijsko-genetičke teorije, koje nastoje pripisati određena konstitutivna obilježja totalitarnih režima njihovu porijeklu i procesima formacije.[40] Evidentno nije riječ o dvije „škole“, nego jednostavno dvije metodološke tendencije, u vrlo širokom smislu, koje uspijevaju obuhvatiti međusobno vrlo udaljene pristupe.
 
Ostavimo li postrani najjednostranije interpretacije totalitarizma, koje mu daju krajnje reduktivnu definiciju – primjerice onu Erica Voeglina i Waldemara Guriana, prema kojima totalitarizmi u osnovi nisu ništa drugo doli sekularizirane religije, čak „ideokracije“[41], ili pak onu Friedricha Hayeka koji suštinu prepoznaje u „planskoj ekonomiji“ suprotstavljenoj tržištu koje je prema njemu krajnji izvor modernih sloboda, funkcionalistički model su najdovršenije i najkoherentnije formulirali Brzezinski i Friedrich. Oni ne definiraju totalitarizam kao historijsku formaciju nego kao „sistem“ koji opisuju u ovim terminima:
„’Sindrom’ ili shema (pattern) povezanih obilježja totalitarne diktature nalazi se u ideologiji, u jedinstvenoj partiji kojom upravlja pojedinac, terorističkoj policiji, u monopolu nad sredstvima komunikacije, u monopolu nad nasiljem i centralno upravljanoj ekonomiji[42].“
Ta se definicija dobro prilagođava nacističkoj Njemačkoj kao i staljinističkom SSSR-u, ali ona se ograničava na površan i statički opis izvanjskih oblika vlasti, koji ne govori ništa o njihovoj naravi, razvoju ili ciljevima[43]. Drugim riječima, ona zanemaruje genetičke, ekonomske, socijalne i ideološke razlike koje odvajaju ova dva režima: jedan potekao iz revolucije, drugi došao na vlast izbornim putem; jedan radikaliziran sve do ratnog sloma nakon dvanaest godina postojanja, drugi samourušen nakon sedamdeset godina, od kratke revolucionarne faze do dugog posttotalitarnog propadanja; jedan utemeljen na kolektivističkoj ekonomiji uspostavljenoj eksproprijacijom dominantnih bivših klasa, drugi osovljen na temeljima kapitalističke ekonomije, koji su podržale tradicionalne elite i veliki industrijski monopoli; jedan se poziva – nevažno s kolikim legitimitetom – na jednu univerzalističku i humanističku filozofiju emancipacije, dok drugi propovijeda biološki i rasni Weltanschauung žestoko suprotstavljen prosvjetiteljstvu. Osim toga, monopolistička uloga partije čini se puno naglašenijom u Sovjetskom Savezu nego u nacističkoj Njemačkoj, koju Franz Neumann često karakterizira kao polikraciju usidrenu u nekoliko centara moći: partiji, vojsci, privredi i policiji (polikraciji koja je još naglašenija u Italiji, gdje su Mussolini i fašistička partija uvijek bili konfrontirani s postojanošću monarhije i vlašću katoličke crkve). Staljinova karizma ne crpi iz istih izvora kao Hitlerova ili Mussolinijeva. Ona se temelji na najstrožoj kontroli aparata partijske države, u okviru režima rođenog iz revolucije u kojoj je Staljin igrao marginalnu ulogu, i koji ga je nadživio. Mussolinijeva i Hitlerova moć proizlazi iz karizme u veberijanskom smislu riječi, karizme vođe koji ima potrebu za kontaktom s masama koje ga vide kao čovjeka iznimnih kvaliteta, „pozvana“ sudbinom (fašistički i nacistički režimi rađaju se i umiru sa svojim diktatorima[44]). Teror, konačno, predstavlja duboko različite karakteristike u oba sustava. Nasilje staljinizma vrši se protiv sovjetskih građana, koji čine gotovo ukupan broj njegovih žrtava. Ono je dvostruke naravi, ujedno socijalne i političke, teži na autoritaran način transformirati socioekonomske strukture zemlje i civilno društvo zauzdati represijom. Na vrhuncu staljinizma, svaki je sovjetski građanin bio potencijalna meta NKVD-a i upravo su sovjetski građani, masa od nekoliko milijuna osoba,
Sistem gulaga posjeduje određenu ekonomsku racionalnost koju u Trećem Reichu pronalazimo u širokoj mreži koncentracionih logora, rezerviranih ponajprije za ratne zarobljenike i političke zatvorenike, ali koja je radikalno odsutna iz logora za istrebljenje
ti koji čine populaciju logora, podvrgnutu uvjetima rada robovskog tipa. Žrtve nacional-socijalizma bili su, nasuprot tomu, uz iznimku izrazite manjine oponenata u odnosu na ukupan broj deportiranih, ne-Nijemci. Za Nijemce koji nisu uključeni u ilegalnu aktivnost otpora i koji ne pripadaju kategoriji Gemeinschaftsfremde (to su ponajprije Židovi, ali i homoseksualci, potom Romi, osobe s invaliditetom i druge grupe koje „odstupaju od normativa“), život pod Trećim Reichom nije konstantno ugrožen. U SSSR-u, teror potječe iz istinskog rata koji su pokrenule vlasti protiv tradicionalnog društva, kako bi se zemlja na autoritaran način transformirala u veliku industrijsku silu.
 
To je nasilje koje lomi i razglobljuje društveni korpus, naročito u vrijeme prisilne kolektivizacije na selu. U Njemačkoj, nacistički teror podrazumijeva nacionalnu pacifikaciju i stabilizaciju, koje su od 1933.-1934. postignute zahvaljujući obuhvatnom procesu političke represije i „poravnanja“ (Gleichschaltung) subalternih klasa. Nadalje, od 1939., to postaje nasilje osvajačkog rata i uništavanja (osvajanje „životnog prostora“, uništenje SSSR-a, judeoboljševizma, vanjskih neprijatelja, likvidacija ratnih zarobljenika, itd.). Staljinov teror napao je tradiciju; nacistički teror je teror režima koji nikada ne dovodi u pitanje tradicionalne elite. Kvalitativno različitom također se čini narav sustava koncentracionih logora koji karakteriziraju ova dva režima jer, iako se radi o nesumnjivo bitnom obilježju za oba, taj sustav kod svakog ispunjava drugačiju funkciju. Logori istrebljenja, rezervirani za inferiorne „rase“ poput Židova i Roma, ostaju specifičnost nacional-socijalizma. Iako smrt dubinski i vidljivo obilježava ruske konc-logore, ona je tek nusproizvod sistema, a ne, kao u nacističkim logorima istrebljenja, neposredni cilj. Sistem gulaga posjeduje određenu ekonomsku racionalnost koju u Trećem Reichu pronalazimo u širokoj mreži koncentracionih logora (Konzentrationslager), rezerviranih ponajprije za ratne zarobljenike i političke zatvorenike, ali koja je radikalno odsutna iz logora za istrebljenje (Vernichtungslager)[45]. Tu su razliku uostalom razumjeli najistančaniji predstavnici liberalne kritike totalitarizma, poput Raymonda Arona koji, iako preuzevši model Friedricha i Brzezinskog, nije propustio podsjetiti da je ishod terora u jednom slučaju bio prisilni rad, a u drugom plinska komora[46].
 
Historijsko-genetičke interpretacije totalitarizma izmiču, u većini slučajeva, sterilnim odstupanjima funkcionalističkog pristupa, ali tek kako bi se ponovno našle čas u aporetičkoj rekonstrukciji procesa formacije totalitarnih režima, čas u opsesivnoj potrazi za „kauzalnim vezama“ koje bi mu objasnile dinamiku, rezultat čega je relativizacija, ako ne i brisanje autonomije i originalnosti.
 
Nerazmrsiva aporija karakterizira Arendtinu analizu totalitarizma, fokusiranu na tri središnje teme – antisemitizam, imperijalizam i totalitarni sistem – čije se povezanosti ne trudi razjasniti[47]. Iako rođenje modernog antisemitizma i uzlet rasističkih ideologija u 19. stoljeću svakako mogu činiti nužne etape u formaciji nacional-socijalizma, teško je uvidjeti odnos koji bi one mogle uspostaviti s ruskom revolucijom, sovjetskim režimom i Staljinovim terorom. Hipoteza koju skicira i prema kojoj bi panslavizam mogao u slučaju staljinizma igrati istu predvodničku ulogu koju je rasizam igrao za Hitlerovu Njemačku ne čini se argumentiranom niti uvjerljivom[48]. Korisno je na tu temu podsjetiti se da u inicijalnom projektu djela The Origins of Totalitarianism nije bilo riječi o „totalitarizmu“ niti o SSSR-u. Prema planu koji je Hannah Arendt elaborirala 1946.[49], to je djelo koncipirano kao studija procesa formacije nacional-socijalizma i kao analiza ideoloških i kulturnih premisa nacističkih logora za istrebljenje.
 
Sovjetski savez i nacional-socijalizam rođeni su u istom historijskom kontekstu, obilježenom urušavanjem bivšeg europskog poretka tijekom Prvog svjetskog rata, ali zadobili su formu kao neovisni fenomeni, od kojih svaki posjeduje porijeklo i vlastitu dinamiku
Historijsko-genetičku analizu totalitarizma otvoreno zastupa povjesničar Ernst Nolte koji je analizirao povijest prve polovice 20. stoljeća kao „europski građanski rat“, otpočet Ruskom revolucijom iz 1917. godine. Nacional-socijalizam tu je zadobio oblik reakcije – nažalost ekstremne i pretjerane, ali u osnovi legitimne… – Zapada protiv „azijatskog“ barbarstva boljševičke diktature[50]. Dobro su poznate polemike koje je izazvala njegova interpretacija koja svodi Auschwitz na kopiju gulaga, „logičkog i faktičkog prethodnika“ totalitarnih zločina Drugog svjetskog rata[51]. Nolte tako zaboravlja da je nacizam imao duboke korijene u nacionalističkoj tradiciji i völkisch ideologiji, koje su puno starije od Ruske revolucije. Apologetski karakter te interpretacije totalitarizma nije potrebno dodatno naglašavati. Ono što ga čini problematičnim tendencija je da se SSSR i nacistička Njemačka vide ne kao paralelni i interaktivni režimi, nego kao genetički međuovisni, čega je rezultat njihova asimilacija (s prethodno utvrđenom aksiološkom hijerarhijom), umjesto njihove komparacije. Sovjetski savez i nacional-socijalizam rođeni su u istom historijskom kontekstu, obilježenom urušavanjem bivšeg europskog poretka tijekom Prvog svjetskog rata, ali zadobili su formu kao neovisni fenomeni, od kojih svaki posjeduje porijeklo i vlastitu dinamiku. Nolte ih, naprotiv, transformira u dva međusobno preklapajuća fenomena uklopljena, posve nerazumljiva, u evoluciji svojih uzajamnih odnosa i izvan svojeg srodstva. Ako je Ruska revolucija na određeni način i doprinijela stvaranju konteksta u kojem se razvio nacizam, bilo bi pogrešno među njima vidjeti odnos uzroka i posljedice koji ne uzima u obzir ni utjecaj talijanskog fašizma, ni povijest njemačkog nacionalizma, niti u konačnici društvenu situaciju Weimarske republike[52].
 
Auschwitz i Kolyma sada zauzimaju središnje mjesto u našoj historijskoj svijesti, kao simboli barbarstva dvadesetog stoljeća. Plodan komparatistički pristup na planu historijske sociologije sastojao bi se u shvaćanju njihovih sličnosti i razlika[53]. Nužno je ustvrditi da, u velikom broju slučajeva, pojam totalitarizma nije poslužio ovom tipu komparacije nego tek dvojbenim amalgamima između nacizma i komunizma, asimiliranima kao varijantama jedne te iste zločinačke biti, u kojoj „klasni genocid“ odgovara rasnom genocidu, a gulag se prikazuje kao upisan u revoluciju iz 1917., kao što Konačno rješenje pronalazi svoje korijene u hitlerovskom Weltanschauungu. Antikomunistička „strast“ guši tako svaki napor za razumijevanjem[54].
 
Poput mnogobrojnih kategorija političke filozofije, kategorija totalitarizma bavi se tek jednom tipologijom moći. Za razliku od drugih, međutim, puno joj je teže naći plodnu primjenu unutar polja društvenih znanosti. Ona može usmjeriti studiju o strukturama moći, ali ne govori ništa o njihovoj genezi ili historiji. Povjesničari i sociolozi ne mogu zanemariti taj pojam, ali ne mogu ga ni prihvatiti. Sada kada možemo početi promišljati o konceptu totalitarizma, konačno oslobođenom ideoloških i političkih uvjeta koji su značajno utjecali na njegov put, vrlo vjerojatno će se pokazati sasvim nedostatnim u dešifriranju enigme stoljeća koje se često naziva njegovim imenom.
 

Bilješke:

[1] Hannah Arendt, The Origins of Totalitarianism, New York: Harcourt, Brace & Company, 1976., 299-301 (francuski prijevod: L’impérialisme, Pariz: Seuil, Biblioteka „Points“, 286-289).
 
[2] Franz Neumann, The Democratic and the Authoritarian State. Essays in Political and Legal Theory, Glencoe: The Free Press, 1957., 235.
 
[3] Pierre Bouretz, „Le totalitarisme: un concept philosophique pour la réflexion historique“, Communisme, br. 47-48, 1996., 40.
 
[4] Taj je aspekt istraživao, na osnovu intuitivnih uvida Siegfrieda Kracauera, Peter Reïchel, u La fascination du nazisme, Pariz: Odile Jacob, 1993.
 
[5] Franz Neumann, The Democratic and the Authoritarian State. Essays in Political and Legal Theory, Glencoe: The Free Press, 1957., 245.
 
[6] Definiciju posuđujem od Yvesa Ternona, prema kojemu totalitarizam predstavlja „najdovršeniju formu“ zločinačke države (L’Étal criminel. Les génocides au XXe siècle, Pariz: Seuil, 1995., 72).
 
[7] O porijeklu koncepta, usp. Michelle-Irène Brudny, „Le totalitarisme: histoire du terme et statut du concept“, Communisme, br. 47-48, 1996., 13-32, i naročito, Jens Petersen, „Die Entstehung des Tolalitarismusbegriffs in Italien“, u: Eckhard Jesse (ur.), Totalitarismus im 20. Jahrhundert. Ein Bilanz der internationalen Forschung, Baden-Baden: Nomos Verlag, 1996., 95-117. O historiji ideje totalitarizma, usp. Abbott Gleason, Totalitarianism. The Inner History of the Cold War, New York: Oxford University Press, 1995.
 
[8] Waldemar Gurian, „Faschismus, und Bolschewismus“, Heiliges Feuer, 1927-1928., br. 15, 197-203; Francesco Saverio Nitti, „Bolscevismo, fascismo e democrazia“, 1927., Scritti politici, Bari: Laterza, 1961., 263-280.
 
[9] O Mussolinijevu diskursu, usp. M. I. Brudny, „Le totalitarisme: histoire du terme et statut du concept“, Communisme, br. 47-48, 1996., 16; Jens Petersen, „Die Entstehung des Totalitarismusbegriffs in Italien“, u: Eckhard Jesse (ur.), Totalitarismus im 20. Jahrhundert. Ein Bilanz der internationalen Forschung, Baden-Baden: Nomos Verlag, 1996., 98. G. Gentile, „The Philosophic Basis of Fascism“, Foreign Affairs, 1928., br. 6, 299. O natuknici o totalitarizmu u Enciclopedia italiana, usp. Mario Stoppino, „Totalitarisme“, u: Norberto Bobbio, Nicola Matteucci, Gianfranco Pasquino (ur.), Dizionario di politico, Torino: TEA-UTET, 1990., 1169.
 
[10] Carl Schmitt, „Die Wendung zum totalen Staat“, naknadno uključeno u zbirku Positionen und Begriffe im Kampf mit Weimar – Genf – Versailles, Hamburg: Hanseatische Verlagsanstalt, 1940. (ur. Duncker & Humblot, Berlin, 1988.). Ernst Jünger, „Totale Mobilmachung“, Berlin, Krieg und Krieger (1930.), i Le Travailleur (1932.), Pariz: Christian Bourgois, 1989. O statusu pojma totalitarizma u djelu Carla Schmitta i Ernsta Jüngera, usp. Abbott Gleason, Totalitarianism. The Inner History of the Cold War, New York: Oxford University Press, 20-28. Općenitije, o upotrebi tog koncepta kod teoretičara Konzervativne revolucije, usp. Jean-Pierre Faye, Langages totalitaires, Pariz: Hermann, 1972., 377-395.
 
[11] Herbert Marcuse, „La lutte contre le libéralisme dans la conception totalitaire de l’État“, 1934., u: Culture et société, Pariz: Éditions de Minuit, 1970., Paul Tillich, „The Totalitarian State and the Claims of the Church“, Social Research, 1934., br. 1, 405-433.
 
[12] O Sergeu, vidi Nicole Racine, „Victor Serge. Correspondances d’URSS (1920-1936)“, Mil neuf cent. Revue d’histoire intellectuelle, 1990., br. 8. Spisi Trockog u kojima je koncept totalitarizma najviše korišten okupljeni su u njegovoj knjizi Obrana marksizma, (Défense du marxisme, Pariz: EDI, 1976.) O širenju pojma kod lijevih antistaljinista, usp. Bruno Bongiovanni, La caduta dei comunismi, Milano: Garzanti, 1995., 124-130.
 
[13] Carlton Hayes (ur.), Symposion on the Totalitarian State, Philadelphia: Proceedings of the American Philosophical Society, 1940., br. 82.
 
[14] Franz Borkenau, The Totalitarian Enemy, London: Faber and Faber, 1940.
 
[15] Friedrich Hayek, La route de la servitude, Pariz: Presses universitaires de France, 1985.
 
[16] Franz Neumann, Behemoth. Structure et pratique du national-socialisme, Pariz: Payot, 1987.; Max Horkheimer, „L’État autoritaire“, Pariz: Théorie critique, Payot, 1978.
 
[17] Carl J. Friedrich (ur.). Totalitarianism, Proceedings of a Conference of the American Academy of Arts and Science, Cambridge, Mass., Harvard University Press, 1953.
 
[18] Carl J. Friedrich, Zbigniew Brzezinski, Totalitarian Dictatorship and Authocracy, New York: Praeger, 1966.
 
[19] Usp. Karl Graf Ballestrem, „Aporien der Totaliiarismus-Theorie“, u: Eckhard Jesse (ur.), Totalitarismus im 20. Jahrhundert. Ein Bilanz der internationalen Forschung, Baden-Baden: Nomos Verlag, 1996., 240.
 
[20] Wolfgang Kraushaar, „Sich aufs Eis wagen. Plâdoyer fur eine Auseinandersetzung mit der Totalitarismustheorie“, u: Eckhard Jesse (ur.), isto, 457.
 
[21] Na ovu temu vidi izuzetan esej Isaaca Deutschera, „The Ex-Communist’s Conscience“, Marxism, Wars &. Revolutions. Essays from Four Decades, London: Verso, 1984., 49-59. Što se tiče američkih intelektualaca, usp. naročito Alan Wald, The New York Intellectuals. The Rise and Decline of the Anti-Stalinist Left from the 1930s to the 1980s, Chapell Hill and London, The University of North Carolina Press, 1987.
 
[22] Usp. Pierre Gremion, Intelligence de l’anticommunisme, Pariz: Fayard, 1994. Usp. također Michael Rohrwasser, Der Stalinismus und die Renegaten. Die Literatur der Exkommunisten, Stuttgart: Klett-Cotta, 1991.
 
[23] Alexander Bloom, Prodigal Sons. The New York Intellectuals and their World, New York: Oxford University Press, 1986., 219.
 
[24] Herbert J. Spiro, Benjamin Barber, „Counter-Ideological Uses of ‘Totalitarianism’“, Politics and Society, 1970., br. 1, 21.
 
[25] Leszek Kolakowski, „Hope and Hopelessness“, Survey, Summer 1971., 37-52. Usp. također Jacques Rupnik, „Le totalitarisme vu de l’Est“, u: Guy Hermet, Pierre Hassner, Jacques Rupnick (ur.). Totalitarismes, Pariz: Économica, 1984., 43-71. O Budimpeštanskoj školi iz 1970-ih, usp. Agnès Heller, Ferenc Féher, Marxisme et démocratie. Au-delà du socialisme réel, Pariz: Maspcro, 1981.; usporediti s elaboracijama iz narednih godina: Agnès Heller, Ferenc Féher Eastern Left, Western Left: Totalitarianism, Freedom and Democracy, Atlantic Highlands: Humanities Press, 1987.
 
[26] Claude Lefort, Éléments d’une critique de la bureaucratie, Ženeva: Droz, 1971. O ovoj struji, usp. David Brosshart, „Die franzôsischc Totalitarismusdiskussion“, u: Eckhard Jesse (ur.), Totalitarismus im 20. Jahrhundert. Ein Dilanz der internationalen Forschung, Baden-Baden: Nomos Verlag, 1996., 252-260. Nakon raskida s marksizmom, početkom 1970-ih godina, zamjetno je liberalnije usmjerenje njihove antitotalitarne kritike, prototip čega je Lefortov esej Un homme en trop. Réflexions sur l’ „Archipel du Goulag“, Pariz: Seuil, 1976.
 
[27] Eric Hobsbawm, „Histoire et illusion“, Le Débat, 1996., br. 89, 138.
 
[28] Usp. Nicola Tranfaglia La prima guerra mondiale e il fascismo, Torino: TEA-UTET, 1995., 629-635, koji se po ovom pitanju nastavlja na analizu Alberta Acquaronea, L’organizzazione dello Stato totalitario, Torino: Einaudi, 1965.
 
[29] Vidi naročito tekstove u aneksu djela Jean-Pierrea Fayea, Théories du récit. Introduction aux langages totalitaires, Pariz: Hermann, 1972., 91-99.
 
[30] Karl Popper, La société ouverte et ses ennemis, Pariz: Éditions du Seuil, 1979., 26.
 
[31] Jacob L. Talmon, Les origines de la démocratie totalitaire, Pariz: Calmann-Lévy, 1966.
 
[32] „Fašisti i nacisti nisu puno toga morali izumiti. Tradiciju novog političkog pokreta, koji se prelijeva u sva područja života, već su u Njemačkoj i Italiji uspostavili socijalisti.“ (Friedrich Hayek, La route de la servitude, Pariz: Presses universitaires de France, 1985., 85).
 
[33] Usp. Raymond Aron, Machiavel et les tyrannies modernes, Pariz: Éditions du Fallois, 1993.
 
[34] Herbert Marcuse, Raison et révolution. Hegel el la naissance de la théorie sociale, Pariz: Éditions de Minuit, 1968.
 
[35] Hannah Arendt, The Origins of Totalitarianism, New York: Harcourt, Brace & Company, 1976., 299-301 (francuski prijevod: L’impérialisme, Pariz: Seuil, Biblioteka „Points“).
 
[36] Isaiah Berlin, „Joseph de Maistre et les origines du totalitarisme“, u Le bois tordu de l’humanité. Romantisme, nationalisme et totalitarisme, Pariz: Albin Michel, 1992., 100-174.
 
[37] Usp. Uwe Backes, „Totalitarisme: un phénomène spécifique du XXe siècle?“, u Yannis Thanassekos, Heinz Wismann (ur.), Révision de l’Histoire. Totalitarismes, crimes et génocides nazis, Pariz: Éditions du Cerf, 1990., 19-36.
 
[38] Herbert Marcuse, L’Homme unidimensionnel. Essai sur l’idéologie de la société industrielle avancée, Pariz: Éditions de Minuit, 1968. Na ovu temu vidi: Simon Tormey, Making Sense of Tyranny. Interpretations of Totalitarianism, Manchester and New York: Manchester University Press, 1995., poglavlje IV, 100-132.
 
[39] Hannah Arendt, „La nature du totalitarisme“ (1953), La nature du totalitarisme, Pariz: Payot, 1990., 117.
 
[40] Pojam „funkcionalizma“ uveo je u studiji o nacističkoj sistemu moći Tim Mason (vidi naročito njegov esej „Banalisation du nazisme? La controverse actuelle sur les interprétations du national-socialisme“, Le Débat, 1982., br. 21). Upravo Ernst Nolte vlastitu teoriju totalitarizma kvalificira kao „historijsko-genetičku“ („Sur la théorie du totalitarisme“, Le Débat, 1996., br. 89, 143). Usp. također njegovu korespondenciju s Françoisom Furetom, objavljenju na talijanskom, XX secolo. Per leggere il Novecento fuori dai luoghi comuni, Rim: Liberal, 1997., 24. Tu definiciju preuzima François Furet, „Les différents aspects du concept de totalitarisme“, Communisme, br. 47-48, 1996., 10.
 
[41] Waldemar Gurian, „Totalitarianism as Political Religion“, u C. J. Friedrich (ur.). Totalitarianism, op. cit., 119-129; Eric Voegelin, Les religions politiques (1938.), Pariz: Éditions du Cerf, 1990.
 
[42] Carl J. Friedrich, Zbigniew Brzezinski, Totalitarian Dictatorship and Authocracy, New York: Praeger, 1966., 9. Vidi analizu ovog djela: Simon Tormey, Making Sense of Tyranny Making Sense of Tyranny. Interpretations of Totalitarianism, Manchester and New York: Manchester University Press, 1995., poglavlje III, 69-99.
 
[43] Do tog zaključka dolazi Ian Kershaw (Qu’est-ce que le nazisme? Problèmes et perspectives d’interprétation, Pariz: Folio-Gallimard, 1992., 79-84), kao i Hans Mommsen („Nationalsozialismus und Stalinismus. Diktaturen im Vergleich“ (1994.), u: Eckhard Jesse (ur.), Totalitarisme im 20. Jahrhundert. Ein Bilanz der internationalen Forschung, Baden-Baden: Nomos Verlag, 1996., 471-481).
 
[44] Usp. Ian Kershaw, Hitler. Essai sur le charisme en politique, Pariz: Gallimard, 1995.
 
[45] Više autora naglašava taj aspekt. Navest ću ovdje studije koje mi se čine najznačajnijim: Dan Diner, „Nationalsozialismus und Stalinismus. Ûber Gedâchtnis, Willkur und Tod“, Kreislaufe. Nationalsozialismus und Gedâchtnis, Berlin: Berlin Verlag, 1995., 49-75; Alan Bullock, Hitler et Staline. Vies parallèles, Pariz: Albin Michel/Fayard, 1994., tom II, 445; Ian Kershaw, „Retour sur le totalitarisme. Le nazisme et le stalinisme dans une perspective comparative“, Esprit, siječanj-veljača 1996., 101-121.
 
[46] Raymond Aron, Démocratie et totalitarisme (1965), Pariz: Folio-Gallimard, 1987., 298-299.
 
[47] Usp. Margaret Canovan, Hannah Arendt. A Reinter presentation of her Political Thought, New York: Cambridge University Press, 1992., 19.
 
[48] Hannah Arendt, L’impérialisme, Pariz: Seuil, Biblioteka „Points“, poglavlje IV. Usp. također kritike koje je Arendt uputio Stephen Whitefield: Into the Dark. Hannah Arendt and Totalitarianism, Philadelphia: Temple University Press, 1980., 80.
 
[49] Vidi tekstove u dodatku: Hannah Arendt, „La nature du totalitarisme“ (1953.), La nature du totalitarisme, Pariz: Payot, 1990., 171-182.
 
[50] Ernst Nolte, Der europäische Burgerkrieg. 1917-1945. Nationalsozialismus und Bolschewismus, Frankfurt/M.-Berlin: Ullstein-Propylâen, 1987.
 
[51] Usp. knjigu Devant l’Histoire. Les documents de la controverse sur la singularité de l’extermination des Juifs par le nazisme, Pariz: Éditions du Cerf, 1988.
 
[52] François Furet, čija analiza komunizma ima mnogo sličnosti s Nolteovom, izbjeći će tu stranputicu: „Ako je komunizam neophodan za razumijevanje fašizma (ali i obrnuto je također točno), razlozi tomu su puno krupniji no što bi sugerirala kronologija koja ide od Lenjina do Mussolinija, 1917-1922., ili od Lenjina do prvog Hitlera, 1917-1923., prema logici akcije-reakcije. Boljševizam i fašizam idu ukorak, jedan iz drugoga nastaju, imitiraju se i bore, ali prije svega oni se rađaju iz istog tla, rata; oni su djeca iste historije.“ (François Furet, Le passé d’une illusion. Essai sur l’idée communiste au XXe siècle, Pariz: Laffont/Calmann-Lévy, 1995. 197).
 
[53] Za prvi pokušaj u tom smjeru, vidi knjigu koju su uredili Ian Kershaw i Moshe Lewin: Stalinism and Nazism. Dictatorships in Comparison, Cambridge: Cambridge University Press, 1997.
 
[54] Značajan primjer takva odstupanja predstavlja medijski izrazito promovirana Crna knjiga komunizma (Livre noir du communisme. Crimes, terreur et répression) Stéphanea Courtoisa (Pariz: Laffont, 1997.), gdje izračun broja žrtava nadomješta svaku kontekstualnu analizu revolucija 20. stoljeća i povijesti režima koji su iz njih proistekli.
 

Vezani članci

  • 6. kolovoza 2016. Japanski laki tenkovi elitne Kwantunške armije u ofenzivi protiv sovjetsko-mongolskih snaga na rijeci Khalkhi/Halki, srpanj 1939. godine (izvor: wikimedia). Fašizam i kultura zaborava Jedno od utemeljujućih mjesta suvremenog historijskog revizionizma korištenje je sporazuma Molotov-Ribbentrop kao dokaza da je Sovjetski Savez, baš kao i Treći Reich, imao agresivne ekspanzionističke namjere prema ostatku europskog kontinenta. Nasuprot uvriježenim vjerovanjima, autor teksta nastoji mapirati cjelovitu sliku dinamike svjetske vanjske politike u predratnom periodu, u kontekstu kojega sklapanje sporazuma o nenapadanju između SSSR-a i Njemačke u kolovozu 1939. godine postaje očajnički sovjetski pokušaj odgađanja rata.
  • 16. listopada 2016. Detalj s murala u Cable Streetu (izvor: Nick prema Creative Commons licenci). Lekcije iz Cable Streeta Prije nekoliko dana obilježena je 80. godišnjica radničkog otpora jačanju fašizma u Velikoj Britaniji. Najupečatljiviji moment ovog historijskog događaja nije bio fizički okršaj između fašista i antifašista, nego brutalna upotreba policijske represije nad potonjima koji su, unatoč svemu, pokušali (i uspjeli) spriječiti javnu demonstraciju rasizma i neprikrivenog imperijalizma. Pouke izvučene iz ove borbe upućuju na čvrstu vezu između kapitala i fašizma čemu jedini efikasni odgovor pronalazimo u zajedništvu organizirane radničke klase.
  • 29. prosinca 2016. Vojnici Viet Minha, zajedno s generalom Vo Nguyen Giapom, razgledavaju olupinu francuskog F8F Bearcata (američke proizvodnje) nakon pobjede kod Dien Bien Phua, svibanj 1954. godine (izvor: manhhai prema Creative Commons licenci). Tigar protiv slona 19. prosinca 2016. označio je 70. godišnjicu početka Prvog indokineskog rata. Te večeri 1946. godine eksplodirala je elektrana u Hanoiju, nakon čega je gradom zavladao mrak. Bila je to prva veća diverzija boraca Viet Minha, Revolucionarne lige za neovisnost Vijetnama, protiv francuskih kolonijalnih vlasti. Ova akcija će označiti uvod u sedmogodišnji ratni sukob (do 1. kolovoza 1954. godine) čija nam povijest pomaže rasvijetliti narav globalnih međunarodnih odnosa u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata te locirati konkretne ideološke pretpostavke koje su, čak i nakon bolnog iskustva nacifašističke okupacije, motivirale francuske političare da slične modele eksploatacije nastave primjenjivati u kolonijama.
  • 12. lipnja 2016. Fašističko uništavanje sjedišta sindikata CGL, Rim, 1922. godine (izvor). Iste klase profitiraju od liberalizma i od fašizma Diskurs antitotalitarizama pretvorio je 20. stoljeće u „noć u kojoj su sve krave crne“, a njegove političke aktere u zlikovce podjednakih kalibara. U postsocijalističkim zemljama, to je diskreditiralo socijalizam kao političku i ekonomsku alternativu. Danas, kada ponovo svjedočimo formiranju bloka liberala i nacionalista, analitički se vraćamo u prošlost i ponovo osvjetljavamo uvjete u kojima je nastao fašizam, s naglaskom na strategije gušenja radničkog pokreta. Donosimo proširenu verziju intervjua s Lukom Matićem iz Antifašističkog VJESNIKA.
  • 14. listopada 2016.
    Featured Video Play Icon
    Kritika građanskog antifašizma

    U sklopu konferencije Politike prijateljstva 9. Subversive festivala, 7. svibnja 2016. godine održan je panel „Kritika građanskog antifašizma“. Nakon uvodnih izlaganja Nikole Vukobratovića, Luke Matića, Aleksandra Matkovića, Dragana Markovine i Žarka Puhovskog, uslijedila je 40-minutna rasprava, no bez Markovine koji je imao drugih obaveza. Zadnjih dvadesetak minuta bilo je rezervirano za pitanja iz publike. S […]

  • 28. lipnja 2016. Talijanski fašisti prilikom tzv. Marša na Rim, 1922. godine (izvor). Fašizam u službi zaštite kapitalizma od demokracije U prilogu o fašizmu prve epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“ razgovarali smo s Nikolom Vukobratovićem, urednikom hrvatskog izdanja Le Monde diplomatiquea. Pročitajte proširenu, prilagođenu verziju intervjua u kojoj se dotičemo pitanja društvenih implikacija preuske, odnosno preširoke definicije fašizma, političko-ekonomske funkcije povijesnih fašizama i njihovih ideoloških nasljednika te, kao jedinu uistinu djelotvornu metodu borbe protiv njihove revitalizacije, uočavamo potrebu za masovnom demokratskom mobilizacijom odozdo.
  • 27. rujna 2016. Minirani spomenik Vuke Bombardellija posvećen borcima Prvog splitskog partizanskog odreda koje su pogubili ustaše u okolici Sinja (izvor: maz.hr , foto: Igor Grubić) Da je Tito živ, vjerojatno bi se sastajao s Junckerom U procesima okoštavanja režima tijekom druge polovice dvadesetog stoljeća, te nakon propasti realnih socijalizama u 1990-ima, naše je društvo raskinulo s partizanskim sjećanjem. No i partizanska praksa predstavlja raskid – na temeljnoj razini ona je ponudila emancipatornu projekciju transnacionalne antifašističke solidarnosti otvorene prema svim dijelovima društva, osim onim fašističkim. Emancipatorni potencijal sjećanja na partizanske prakse danas se razbija o nacionalističke i liberalne revizije. Prve im odriču transnacionalnost, a druge revolucionarnu emancipatornost. O političkim potencijalima partizanstva razgovarali smo s Galom Kirnom.
  • 27. lipnja 2016.
    Featured Video Play Icon
    Promjena okvira #1
    O fašizmu

    Mozaik: [00:00:57] Danijela Dolenec / Uvodna riječ zimskog seminara Zelene akademije | integralna snimka [00:03:35] Andreas Novy / Avenues of Alternative Economic Thought/Policy in Europe | integralna snimka [00:03:59] Marko Kostanić / Bilans stanja: doprinos analizi restauracije kapitalizma u Srbiji | integralna snimka [00:04:32] Vladimir Simović / Bilans stanja [00:05:09] Jelena Veljić / Bilans stanja […]

  • 18. srpnja 2016. Izvor: Maciej Lewandowski @ Flickr Privatizacija društva: proizvodnja ljudskog viška Na pozadini demontaže socijalnih država i resemantizacije „društva“ kao „zone nesputane trgovinske razmjene“, neujednačena tržišna utakmica tretira mase ljudi u najboljem slučaju kao jeftinu radnu snagu, a ni srednja klasa više ne uživa nekadašnju razinu sigurnosti i materijalnih privilegija – zbog čega postaje potencijalno prijemčiva za fašizirajuće trendove obračunavanja s percipiranom „nelojalnom konkurencijom“. Pročitajte proširenu, prilagođenu verziju intervjua s voditeljicom programa „Motor mijene“.
  • 7. travnja 2013. Snimke predavanjâ G. M. Tamása: “Dvostruki mit o srednjoj klasi” i “Još jednom o postfašizmu”, 14-15. 3. 2013.

    Pogledajte snimke dvaju predavanja G. M. Tamása od 14. i 15. ožujka 2013. u organizaciji Centra za radničke studije i kustoskog kolektiva Što, kako i za koga/WHW. U net.kulturnom klubu mama, tema je bila “Dvostruki mit o srednjoj klasi”, dok je u Galeriji Nova Tamás govorio “Još jednom o postfašizmu”. DVOSTRUKI MIT O SREDNJOJ KLASI […]

  • 19. svibnja 2016.
    Featured Video Play Icon
    Ustav je posthistoricistička bajka

    Komunisti su 1945. spasili Hrvatsku od ustaške logike koja je vodila u propast i koja se 1990. vraća dovršiti ono u čemu Pavelić nije uspio – uništiti Hrvatsku Govorili ste o tome kako fašizam služi pacifikaciji klasne borbe u kapitalizmu. Kakav je odnos između liberalizma i fašizma danas? Kada govorimo o odnosu između liberalizma i […]

  • 16. srpnja 2017. „Privatno vlasništvo“, ispred crkve Sv. Katarine u Kuldīgi, Latvija. (foto: Laima Gūtmane; izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Komplementarnost u borbi za sekularnu državu S historičarkom i sociologinjom Mirom Bogdanović, autoricom nedavno objavljene knjige „Elitistički pasijans – Povijesni revizionizam Latinke Perović“, razgovarali smo o liberalizmu kao političkom projektu, njegovim povijesnim fazama, različitim strujama i odnosu prema demokraciji te razilaženju sa socijalističkim projektom koje je najočiglednije u različitom poimanju slobode i jednakosti. Premda postoji potreba da se pojača zajednički front u obrani onih zasada koje i liberalizam i socijalizam baštine iz prosvjetiteljstva, Bogdanović podsjeća da borba za jednakost sviju u jednadžbu mora uključiti varijable materijalnih preduvjeta i raspolaganja sredstvima za proizvodnju.
  • 9. travnja 2016. Glumci baleta „Partizansko kolo“, izvedenog u oslobođenom Splitu, preobučeni u ustašku, četničku, njemačku i talijansku uniformu (dio izložbe o 1945. godini u Hrvatskom povijesnom muzeju / foto: BČ). Viktimizacija zločinaca u kontekstu historijske relativizacije Autor teksta osvrnuo se na nedavnu raspravu u HRT-ovoj emisiji, u kojoj jedna od sugovornica inzistira na relativiziranom tumačenju povijesti, lišenom političko-ekonomskih implikacija po suvremenu društvenu zbilju. Prema njenom shvaćanju, termin ideologije ne obuhvaća nikakvu aktualnu/relevantnu političku dimenziju te ga, u duhu ahistorijske post-konfliktne teorije razvitka društva, odbacuje kao relikt vremena koje je danas već jamačno prevladano. Što stoji iza koncepta o post-ideološkom društvu?
  • 29. prosinca 2017. Hercegovački i dalmatinski partizani ulaze u Dubrovnik, oktobar 1944. godine (izvor). Ideologija pomirbe u službi desnog revizionizma Nedavnom javnom komemoracijom 75. obljetnice četničko-talijanskog pokolja nad stanovnicima sela Gata, u omiškom zaleđu, službeni izaslanici hrvatske države još su jednom demonstrirali nepoznavanje ili svjesno ignoriranje povijesnog konteksta u kojemu se zločin dogodio. Suprotno tvrdnjama prisutnih nacionalista iz redova klera i visoke politike, pokolj u Gatima i okolnim selima, sproveden uz punu suglasnost tadašnjih ustaških vlasti, nije motiviran njihovom nacionalnošću ili vjerskim opredjeljenjem, nego antifašističkim diverzantskim aktivnostima i političkom potporom Narodnooslobodilačkoj vojsci Jugoslavije – partizanima.
  • 17. lipnja 2010. Primož Krašovec: Svi antikomunisti su tigrovi od papira

    U devetnaest godina, koliko je prošlo od njenoga raspada, bilo je sjećanje na Jugoslaviju ako već ne temeljni, onda barem značajan sastojak ideoloških bitaka novih vladajućih klasa. Zajedno sa državnim socijalizmom u univerzitetskom prostoru ukinut je i marksizam kao osnovna znanstvena paradigma u društvenim znanostima i humanistici – ulogu pisanja o povijesti tako su preuzeli […]

  • 26. studenoga 2015. Grafit koji je jutro uoči zasjedanja HNES-a osvanuo na vratima dvorane Lisinski (izvor: Lupiga). Na krivoj strani povijesti u Lisinskom Prije nešto manje od mjesec dana, na pitoresknom festivalu ekstremne desnice u punoj dvorani Lisinski, okupilo se Hrvatsko nacionalno etičko sudište kako bi izreklo presudu Josipu Brozu Titu: „Riječ je o skupu koji se može promatrati i kao nastavak dugog pohoda tuđmanističkih revizionista tijekom kojeg je u ovih 25 godina izgrađen mitsko-simbolički kompleks koji vrši funkciju konstitutivnog političkog mita neke skupine, u ovom slučaju nacionalne. Hrvatski državotvorni mit isti je kao i svaki drugi – njegovim graditeljima nisu bile bitne činjenice, već samo površne slike i narativi kojima je glavna svrha politička instrumentalizacija.“
  • 27. srpnja 2016. Detalj sa spomenika ustanku naroda Hrvatske u Srbu kipara Vanje Radauša, učesnika NOB-a (izvor: SNV / Jovica Drobnjak). S roguljama boj smo bili U suradnji s Antifašističkim Vjesnikom, donosimo tekst posvećen 75. obljetnici ustanka narodā Hrvatske. U pregledu povijesne situacije u Hrvatskoj 1941. godine naglasak je na dinamici odnosa između fašističkog terora kojeg je provodio ustaški represivni aparat i partizanskog pokreta, koji se pod vodstvom KPJ ubrzo nakon narodnih ustanaka u Hrvatskoj i drugim krajevima Jugoslavije prometnuo u jedan od najmasovnijih antifašističkih pokreta u okupiranoj Europi.
  • 28. studenoga 2009. Ljetna škola – Reinhard Kühnl: Oblici građanske vladavine – liberalizam – fašizam

    Novo izdanje online Ljetne škole Slobodnog Filozofskog donosi dio teksta iz knjige Reinharda Kühnla „Oblici građanske vladavine – liberalizam – fašizam“ (str. 37-62). Liberalni koncepti ljudskih prava imaju vlastitu statističku povijest, a njihovi konkretni socijalni sadržaji od samog početka predmet su političke borbe. Za razumijevanje koncepata koji proizlaze iz liberalno-demokratskih tradicija i konkretnih uloga koji […]

  • 7. svibnja 2017. „Hugo Boss kolekcija 1934“, autor: Cengizhankilicoglu (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Nemoguće je funkcionirati samo na parlamentarnoj razini S Tariqom Alijem, piscem, redateljem i urednikom New Left Reviewa razgovarali smo o kapitalističkoj rekonstrukciji političkog sustava i historijskom revizionizmu, opadanju moći sindikata, parlamentarnoj borbi i nužnosti izvanparlamentarnog djelovanja, feminizmu, LGBTIQ+ pravima te ekološkoj krizi. „Unutar civilnog društva, na razini gradova, regija i na nacionalnom nivou treba uspostaviti niz predstavničkih skupština u koje će se ljudi birati izvan postojećeg kapitalističkog sustava, i unutar kojih će moći raspravljati. Neće imati preveliku moć, ali će barem predstavljati uporište za radikale koji su uspjeli ući u parlament.“
  • 12. ožujka 2017. Dva motora zrakoplova B-707 i vjetrokaz (izvor: Lynn Greyling @ Public Domain Pictures prema Creative Commons licenci) Nema rasprave s fašistima Globalno jačanje fašistoidnih tendencija zasad je, osim u zakonodavnom nazadovanju, najupadljivije u srednjostrujaškim medijima, preko kojih se u javnu raspravu pripuštaju i čije komunikacijske protokole iskorištavaju ekstremno desni freelance komentatori i pretendenti na parlamentarne i izvršne političke pozicije, kao tek jednu od stepenica na svom putu prema uspostavljanju režima u kojem više nema rasprave. Autor dovodi u pitanje koliko su komunikacijske prakse koje počivaju na racionalnosti, podastiranju dokaza i sučeljavanju argumenata, dobronamjernosti interpretacije te konstruktivnim namjerama svih uključenih, dostatne u srazu sa sugovornicima poput Miloa Yiannopoulosa, Donalda Trumpa i Marine Le Pen, koji jezik koriste kao bojni poklič – interpelativno sredstvo onkraj činjeničnosti ili unutarnje koherentnosti iskaza.
  • 23. ožujka 2016.
    Featured Video Play Icon
    Kazna i zločin: snage kolaboracije u Srbiji

    Organizacija: 70 godina oslobođenja Zagreba Lokacija: 12.2.2016., 18h, Knjižnica Bogdana Ogrizovića, Zagreb   Moderator: Bartul Čović Autor: Milan Radanović Diskusanti: Hrvoje Klasić, Dragan Markovina, Krunoslav Stojaković   Nedavno objavljena knjiga Milana Radanovića, “Kazna i zločin: snage kolaboracije u Srbiji. Odgovornost za ratne zločine (1941-1944) i vojni gubici (1944-1945)”, predstavlja najobuhvatniju kronologiju ratnih zločina snaga pod […]

  • 4. ožujka 2016. Crvena zvijezda petokraka kojom je netko precrtao ustaško „U“, iscrtano na fasadi Muzeja za suvremenu umjetnost u Zagrebu, 2015. godine (foto: IJ) Zašto je bitno raspravljati
    o ustašama i partizanima?
    Walter Benjamin je upozorio da se budućnost, kao promjena prema boljemu, može ukazati iz naše prošlosti samo ako tu prošlost ispunimo sadašnjošću. Inauguracijom nove vlade, na putu prema crnjoj budućnosti, sadašnjost se ispunjava prošlošću, a javnost može svjedočiti kako se, kroz proces pomjeranja institucionalnog i zakonodavnog te preoznačavanja simboličkog okvira, intenzivira već poodmakli projekt poništavanja društvenih standarda utemeljenih tijekom borbe Narodnooslobodilačkog pokreta 1941-45. Međutim, osim kada se ustaški i partizanski pokret, kao regionalne antagoniste, iz konceptualno površnog antitotalitarnog rakursa stavlja na istu vrijednosnu ravan, iz liberalnog društvenog spektra u javnom prostoru sve učestalije dolazi do apela za pomicanjem fokusa s navodno apsolviranih povijesnih tema, a u ime okretanja prema produktivnoj budućnosti.
  • 15. ožujka 2016. Rafael Boban s mještanima i pripadnicima ustaške mladeži u Đurđevcu, 1944. godine (Izvor: Zbirka Matije Vogrinčića; Kralja Tomislava 11, Đurđevac) Biti vitez u NDH – elementi
    biografije Rafaela Bobana
    Rafael Boban bio je jedan od najutjecajnijih i najpoznatijih članova ustaškog pokreta, a kasnije i ustaškog režima u Nezavisnoj državi Hrvatskoj (NDH). Iako je bio jedan od osnivača „Crne legije“, svoju vojnu slavu stekao je političkim i vojnim djelovanjem u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, zbog čega je bio nagrađen titulom viteza u NDH. Odličja, titule i prateća slava koje su mu dodijelile institucije NDH, omogućile su kasnijoj ustaškoj emigraciji da od njega stvore legendu po kojoj se tijekom 1990-ih zvala IX. bojna HOS-a, u čiju se čast u Koprivnici nedavno pokušala podići spomen-ploča. Tekst je pokušaj dubljeg shvaćanja značenja sintagmi „vitez“, „zapovjednik Koprivnice - ustaškog Sigeta“ ili „legendarni borac za hrvatsku slobodu“ te što nam biografija Rafaela viteza Bobana zapravo govori o proklamiranim i praktičnim politikama na kojima se NDH temeljila.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve