Odjeci Oktobra

Kraj hladnoga rata donio je neke bazične pretpostavke za znanstveno proučavanje povijesti Sovjetskog Saveza. Sovjetski arhivi postupno su se otvarali istraživačima iz cijeloga svijeta te je nestao hladnoratovski, realpolitički imperativ intenzivne difamacije SSSR-a. Ipak, u zapadnim zemljama skidanje hladnoratovskih okova s historijske znanosti nije nužno rezultiralo i kritičkim pristupom najosjetljivijim epizodama sovjetske povijesti. Nimalo neočekivano, još je gore bilo s istočne strane nekadašnje „željezne zavjese“, barem ako je suditi prema politikama pamćenja koje su vodile i do danas vode vlade bivših socijalističkih zemalja. Moglo bi se reći da se hladnoratovski, križarski antikomunizam ovdje nastavio u reaganovskom duhu, pa su tako i ulice, trgovi i spomenici ove ikone antikomunizma preplavile Istočnu Europu. Iako je jugoslavenski prostor imao specifičnu poziciju u blokovskoj podjeli svijeta, ni on nije ostao nezahvaćen gibanjima u ostatku postsocijalističke Europe. To se osjetilo i u reakcijama velikog dijela ovdašnje javnosti na obilježavanje stogodišnjice Oktobarske revolucije.

Unatoč kritičkim glasovima koji su nastojali ukazati na složenost konteksta koji je proizveo revoluciju i usmjerio njezin tijek, može se reći da je većina komentatora/ica ipak ostala u okvirima nekoliko grubih redukcija koje se često javljaju prilikom komentiranja „kontroverznih“ povijesnih epizoda. Stoga bih želio ukazati na neke metodološke probleme koji često obilježavaju ne samo historiografske, već i šire rasprave o takvim povijesnim temama, a mogli su se lako uočiti u pojedinim pisanim ili usmenim javnim istupima povodom stogodišnjice Oktobarske revolucije. Prvi problem možemo definirati kao arbitrarno dekontekstualiziranje povijesnih fenomena, iz kojega proizlaze pretjerano ideocentrična čitanja povijesti, osobito problematična u analizi razdoblja velikih kriza. Drugi se problem tiče historijskih komparacija koje se, umjesto kao ilustracija rezultata historijske analize, često (zlo)upotrebljavaju kao supstitucija za konkretnu analizu kompleksnih povijesnih procesa.

Prvi problem možemo definirati kao arbitrarno dekontekstualiziranje povijesnih fenomena, iz kojega proizlaze pretjerano ideocentrična čitanja povijesti, osobito problematična u analizi razdoblja velikih kriza

Iako se ovi problemi isprepliću, analizirat ćemo ih zasebno, s ciljem strukturiranja jasnijeg i preglednijeg izlaganja.

Što se tiče dekontekstualizacije, može se reći da je ona, u najmanju ruku, naširoko prepoznata kao problem. Često možemo čuti, i ne samo od povjesničara, da se stvari moraju staviti u odgovarajući kontekst ili da su pojedine interpretacije tendenciozne ili neopravdane jer počivaju na tome što je neki iskaz ili događaj istrgnut iz konteksta. Zazivi kontekstualizacije kao takvi, za svaku su pohvalu, no do problema počesto dolazi zbog njihove selektivnosti. U historiografiji to znači da djelovanje povijesnih aktera kojima smo ideološki skloniji uvijek nastojimo objasniti kao posljedicu specifičnog konteksta. Istovremeno, onima „s drugu stranu barikada“ pristupit ćemo kao da je njihovo djelovanje u potpunosti određeno apriornim ideološkim motivima, na promjenu kojih nije mogao utjecati nikakav kontekst.

Ogledni primjer ovakve interpretacije povijesnih događaja ponudio nam je povjesničar Ivica Miškulin. Otprilike u isto vrijeme, u studenom i prosincu prošle godine, ukazali su se Miškulinov intervju za T-portal povodom objavljivanja njegove biografije Vladimira Šeksa te prigodničarski tekst o Oktobarskoj revoluciji na stranicama časopisa Vijenac. Komentirajući različite optužbe koje su u proteklih 25 godina stizale na Šeksov račun, primjerice, da je dugogodišnja siva eminencija HDZ-a bila suradnik jugoslavenskih tajnih službi, Miškulin kaže sljedeće: „Ovako delikatan odnos [Šeksa i tajnih službi] treba na pravilan način kontekstualizirati ili objasniti, a to je upravo ono što izostaje u novinskim ili publicističkim prikazima njegova djelovanja 1970-ih i 1980-ih. Mnogi novinari skloniji su prednost dati jeftinom senzacionalizmu ili neskrivenoj zlobi“. Osvrćući se na neke druge optužbe upućene Šeksu, Miškulin ponovno ističe: „za njihovo objašnjenje potrebno je poznavati kontekst“. Ne samo da Miškulinu ne možemo ništa prigovoriti na temelju ovih citata, već bismo prije mogli reći da oni upućuju na metodološku skrupuloznost ozbiljnog historiografa.

No, kako stvari stoje kada se dotični autor pozabavi Oktobarskom revolucijom, prema kojoj ima znatno manje simpatija nego li prema jednom od ključnih Tuđmanovih suradnika iz devedesetih? Nažalost, sve izgleda dijametralno suprotno. Miškulin nas tako odmah na početku teksta katapultira ravno u 1920. godinu, kada se revolucija već „pretvorila u oličenje neslobode i tiranije“. Ne samo da ne saznajemo ništa o tome kako je i zašto došlo do revolucije te koje su bile njezine neposredne posljedice, već se ne spominje čak ni najvažniji element konteksta Rusije 1920., odnosno činjenica da tada već dvije godine traje neopisivo brutalan građanski rat (uz stranu intervenciju protiv boljševika) u kojemu je golo preživljavanje postalo jedini imperativ obiju zaraćenih strana. Kako i ostatak teksta protiče u jednakom tonu, odnosno pobrojavanju komunističkih nedjela kao isključive posljedice navodno zločinačke ideologije, nevezane ni za kakav kontekst, možemo se samo zapitati: kome je pedantni historiograf iz T-portalovog intervjua ovdje ustupio mjesto – „jeftinom senzacionalistu“ ili „neskrivenom zlobniku“?[1]

I dok svjedočimo pasioniranoj osudi boljševika i Oktobra iz pera Šeksova hagiografa s Hrvatskog katoličkog sveučilišta, slično reagiranje, barem u metodološkom smislu, moglo se čuti i od dijela hrvatske ljevice. U organizaciji stranke koja svojim imenom ne ostavlja mjesta dilemama oko toga gdje se na političkom spektru nalazi – Nove ljevice – u Zagrebu je, u gradskoj knjižnici Bogdana Ogrizovića, održana tribina povodom stogodišnjice revolucije. Izlaganje Zorana Pusića, jednog od dvojice govornika iz Nove ljevice, ujedno i osnivača Antifašističke lige Hrvatske, osobito je zanimljivo za argumentaciju ovog osvrta. Naime, Pusić se fokusirao na boljševičko nasilje koje je stavio u linearni, kauzalni odnos s Marxovom filozofijom povijesti. Zaključio je kako nije nikakvo čudo što je boljševički projekt naposljetku propao, s obzirom na to da su boljševici izabrali put ka utopiji kroz arhipelag gulag. Ovakav krajnje intencionalistički pristup, koji djelovanje revolucionarnih aktera čita kao posljedicu praćenja unaprijed pripremljenog scenarija, na koji nikakve okolnosti nisu i ne mogu utjecati, nije nikakva novost.

Drugi se problem tiče historijskih komparacija koje se, umjesto kao ilustracija rezultata historijske analize, često (zlo)upotrebljavaju kao supstitucija za konkretnu analizu kompleksnih povijesnih procesa

Različiti konzervativni povjesničari nebrojeno su puta pokušali dokazati da revolucionarno nasilje proizlazi direktno iz revolucionarne ideologije, neovisno o povijesnim okolnostima, a na tribini smo mogli čuti da uz identičnu interpretaciju pristaju i perjanice nečega što se zove Nova ljevica.

Drugi problem na koji želim ukazati tiče se historijske komparacije kao jednog od osnovnih alata kojim se povijesnim događajima daje smisao, ali i vrijednosna ocjena. Kako ističe talijansko-francuski povjesničar Enzo Traverso, „s jedne strane, historijsko istraživanje i historijska svijest trebaju analogije; s druge strane analogije su pogodne za upotrebe i zloupotrebe političke instrumentalizacije“.[2] Jedna od najčešćih zloupotreba ahistoričnih analogija vezanih za temu kojom se ovdje bavimo odnosi se na stupanj razvijenosti realsocijalističkih zemalja u odnosu na razvijene zapadne zemlje. Primjerice, u ranije spomenutom Miškulinovu tekstu navodi se kako SSSR, čak ni u vrijeme Velike depresije, nije dostigao stupanj razvijenosti Zapada. Također, u nešto nijansiranijem osvrtu Bože Kovačevića na Telegramu, autor ističe kako su socijaldemokratske stranke „u uvjetima kapitalizma i liberalne demokracije za radnike postigle daleko više nego boljševička diktatura u prvoj proleterskoj zemlji svijeta“.

Ovakve su analogije problematične iz više razloga. Prvo, socijalističke su vlasti uspostavljene gotovo isključivo u izrazito nerazvijenim dijelovima svijeta, koji su se zatim u mnogim pogledima (obrazovanje, zdravstvo, stanovanje) barem približili standardima modernosti razvijenog Zapada. Drugo, ekonomska kriza u koju su upali socijalistički režimi 1970-ih godina i koja ih je na koncu dokrajčila, pogodila je i nesocijalističke periferne zemlje, poput mnogih latinoameričkih zemalja. Razvijenost i nerazvijenost nije isključivo, niti primarno, vezana uz endogene procese pojedinih zemalja, već uz njihovu poziciju unutar globalne podjele rada. Teško bi se moglo tvrditi da je razvoj zemalja svjetske periferije u globalu bio brži i uspješniji u njezinim nesocijalističkim dijelovima, osobito prije nego li su socijalističke zemlje 1970-ih upale u svoju terminalnu krizu. Dapače, potkraj 1950-ih godina, pod utjecajem tadašnjeg iznimno brzog razvoja socijalističkog bloka, ni na Zapadu nisu bila neuobičajena predviđanja kako je samo pitanje vremena kada će Istok preuzeti palicu centra tzv. razvijenog svijeta.

Međutim, problem ahistoričnih analogija ovdje se ne iscrpljuje. Čak i kada nije izravno artikulirana, komparacija s razvijenim Zapadom uvijek je barem implicitno prisutna u diskursu o Oktobarskoj revoluciji i realnim socijalizmima 20. stoljeća. Naime, Oktobar je često predstavljen kao uzrok historijski devijantnog puta kojim je krenula Rusija nakon revolucije, a kasnije i brojne druge zemlje. Devijacija se mjeri u odnosu na liberalne, zapadne zemlje, za koje se tvrdilo da su mogle i trebale biti model za sve ostale. Te su zemlje prošle navodno prirodni put postupne evolucije ka sve većim demokratskim pravima i slobodama, a da se nije dogodio Oktobar, pretpostavlja se, istim je putem mogla poći i Rusija, kao i čitava „trećina čovječanstva“ koja je u nekom trenutku došla pod kontrolu režima direktno ili indirektno proizašlih iz Oktobarske revolucije.

Ova priča počiva na destiliranju povijesti liberalnog Zapada te njezinu kontrapozicioniranju s manje-više stvarnom poviješću realno postojećeg socijalizma. No pored uzvišenih liberalnih ideala individualne slobode, ljudskih prava i političke reprezentacije, zapadni liberalno-demokratski uzori itekako imaju dugu povijest krvavog nasilja: od rasistički inspirirane dehumanizacije kolonijalnih populacija koja je rezultirala desetkovanjem domorodačkih naroda diljem svijeta, do kolonijalne pljačke i porobljavanja koji su bili pogonsko gorivo razvoja Zapada. Čak i formalna jednakost, kamen temeljac liberalne ideologije, ostala je nedosanjani san za brojne kolonizirane narode sve do druge polovice dvadesetog stoljeća, kao i za Crnce u SAD-u. Sve su ove historijske epizode rijetko na umu kada se govori o liberalnom Zapadu, dok su teror i nasilje glavna tema većine interpretacija Oktobra na koje smo proteklih mjeseci mogli naići u domaćoj javnosti. Drugim riječima, distorzirana historijska slika ne proizlazi toliko iz onoga što se govori o Oktobru i socijalizmu, koliko iz onoga što se prešućuje u povijesti liberalnog Zapada. Jedino je temeljito pročišćavanje povijesti Zapada moglo stvoriti mentalnu klimu

Za one koji su skloni isticati da je crveni Oktobar donio ozbiljne modernizacijske iskorake, veću socijalnu i rodnu egalitarnost i antikolonijalizam, izbjegavanje problema revolucionarnog nasilja ne bi smjelo biti opcija

u kojoj će se boljševičko nasilje tretirati kao nešto nezapamćeno u povijesti civiliziranog svijeta. Parafrazirajući slavni Horkheimerov aforizam, mogli bismo zaključiti: tko šuti o kolonijalizmu i imperijalizmu, neka šuti i o crvenom teroru.

Dakako, ovo ne znači da smo riješili sva neugodna pitanja o revolucionarnom nasilju, no njih je najprije potrebno staviti u odgovarajući kontekst sveopće brutalizacije političkog života u 20. stoljeću i realnog izvanrednog stanja s kojim se suočila vlast u postoktobarskoj Rusiji. Tek tada je legitimno postaviti pitanja koja se tiču terora: do koje je mjere posljedica fanatične borbe za (u datom historijskom momentu) neostvarive ciljeve? U kojem omjeru je objektivni kontekst, a u kojemu subjektivni ideološki faktor utjecao na djelovanje revolucionarnih vođa? Koliko je revolucionarna ideologija uzrok, a koliko posljedica povijesnog vrtloga nakon Oktobra? Koliko je lavina događaja nakon revolucije bila izvan kontrole bilo kojega pojedinca, a koliko je uzrokovana i usmjeravana od strane boljševičkog rukovodstva? Sve su to legitimna istraživačka pitanja, kojima se historiografija odavno bavila, uz punu svijest o njihovoj složenosti i nemogućnosti dostizanja konačnog pravorijeka. Međutim, da bismo uopće stvorili klimu unutar koje je moguće raspravljati o ovakvim pitanjima, najprije je nužno ostaviti iza sebe ahistorično-moralističke interpretacije revolucije prema kojima se radi tek o posljedici zločinačkih intencija tobože svemoćnih revolucionarnih lidera.

Dakle, za one koji su skloni isticati da je crveni Oktobar donio ozbiljne modernizacijske iskorake, veću socijalnu i rodnu egalitarnost i antikolonijalizam, izbjegavanje problema revolucionarnog nasilja ne bi smjelo biti opcija. S druge strane, oni koji se idealima (realne, a ne tek formalne) jednakosti svih ljudi, koje je Oktobarska revolucija stavila na dnevni red, protive u današnjem društvu, svoju konzervativnu agendu ne bi trebali skrivati iza ljudskih patnji koje su uvelike, no ne isključivo, proizašle iz ekstremnog konteksta postrevolucionarne Rusije (i Europe). Njihova konzervativna i/ili liberalna tradicija nije ništa manje odgovorna za nevjerojatnu spiralu nasilja koju je proizvelo kratko, krvavo 20. stoljeće. U konačnici, čestom zaboravljanju usprkos, ona je započeta imperijalističkim ratom tri godine prije boljševičkog preuzimanja vlasti. Dok je Lenjin od 1914. koristio svaku priliku kako bi denuncirao ovo krvoproliće dotad neviđenih razmjera na europskom tlu, američki predsjednik Woodrow Wilson, kojemu su historijski udžbenici obično mnogo naklonjeniji nego Lenjinu, slavio je „sveti rat – najsvetiji u čitavoj povijesti“.[3]

[1] Za detaljniju kritiku Miškulinova teksta vidi tekst Branimira Jankovića, također objavljen u Vijencu: http://www.matica.hr/vijenac/624/demoniziranje-i-pojednostavnjivanje-27490/

[2] Enzo Traverso, Understanding the Nazi Genocide: Marxism after Auschwitz, Pluto Press: 1999., 77.

[3] Domenico Losurdo, War and Revolution: Rethinking the Twentieth Century, Verso: 2015.