Odjeci Oktobra

Diskusije o povijesnoj i političkoj važnosti Oktobra, koje su se prošle godine povodom obilježavanja stogodišnjice Velike sovjetske revolucije pojavile unutar znanstvenog i neakademskog polja, vidljivim su učinile ne samo metodološke probleme historiografije, nego i kontingentnost promišljanja važnih povijesnih događaja u širim javnim raspravama. Povjesničar Krešimir Zovak u tekstu se osvrće na problematičnost upotrebe dekontekstualizacije i komparacije kao alata u analizi povijesnih procesa te političke instrumentalizacije na taj način dobivenih rezultata.

Američke trupe paradiraju Vladivostokom ispred zgrade koju su zauzeli pripadnici Čehoslovačke legije, pored postrojenih japanskih marinaca, Sibir, kolovoz, 1918. (izvor: Wikipedia.org)
Američke trupe paradiraju Vladivostokom ispred zgrade koju su zauzeli pripadnici Čehoslovačke legije, pored postrojenih japanskih marinaca, Sibir, kolovoz, 1918. (izvor: Wikipedia.org)
Kraj hladnoga rata donio je neke bazične pretpostavke za znanstveno proučavanje povijesti Sovjetskog Saveza. Sovjetski arhivi postupno su se otvarali istraživačima iz cijeloga svijeta te je nestao hladnoratovski, realpolitički imperativ intenzivne difamacije SSSR-a. Ipak, u zapadnim zemljama skidanje hladnoratovskih okova s historijske znanosti nije nužno rezultiralo i kritičkim pristupom najosjetljivijim epizodama sovjetske povijesti. Nimalo neočekivano, još je gore bilo s istočne strane nekadašnje „željezne zavjese“, barem ako je suditi prema politikama pamćenja koje su vodile i do danas vode vlade bivših socijalističkih zemalja. Moglo bi se reći da se hladnoratovski, križarski antikomunizam ovdje nastavio u reaganovskom duhu, pa su tako i ulice, trgovi i spomenici ove ikone antikomunizma preplavile Istočnu Europu. Iako je jugoslavenski prostor imao specifičnu poziciju u blokovskoj podjeli svijeta, ni on nije ostao nezahvaćen gibanjima u ostatku postsocijalističke Europe. To se osjetilo i u reakcijama velikog dijela ovdašnje javnosti na obilježavanje stogodišnjice Oktobarske revolucije.
 
Unatoč kritičkim glasovima koji su nastojali ukazati na složenost konteksta koji je proizveo revoluciju i usmjerio njezin tijek, može se reći da je većina komentatora/ica ipak ostala u okvirima nekoliko grubih redukcija koje se često javljaju prilikom komentiranja „kontroverznih“ povijesnih epizoda. Stoga bih želio ukazati na neke metodološke probleme koji često obilježavaju ne samo historiografske, već i šire rasprave o takvim povijesnim temama, a mogli su se lako uočiti u pojedinim pisanim ili usmenim javnim istupima povodom stogodišnjice Oktobarske revolucije. Prvi problem možemo definirati kao arbitrarno dekontekstualiziranje povijesnih fenomena, iz kojega proizlaze pretjerano ideocentrična čitanja povijesti, osobito problematična u analizi razdoblja velikih kriza. Drugi se problem tiče historijskih komparacija koje se, umjesto kao ilustracija rezultata historijske analize, često (zlo)upotrebljavaju kao supstitucija za konkretnu analizu kompleksnih povijesnih procesa.
Prvi problem možemo definirati kao arbitrarno dekontekstualiziranje povijesnih fenomena, iz kojega proizlaze pretjerano ideocentrična čitanja povijesti, osobito problematična u analizi razdoblja velikih kriza
Iako se ovi problemi isprepliću, analizirat ćemo ih zasebno, s ciljem strukturiranja jasnijeg i preglednijeg izlaganja.
 
Što se tiče dekontekstualizacije, može se reći da je ona, u najmanju ruku, naširoko prepoznata kao problem. Često možemo čuti, i ne samo od povjesničara, da se stvari moraju staviti u odgovarajući kontekst ili da su pojedine interpretacije tendenciozne ili neopravdane jer počivaju na tome što je neki iskaz ili događaj istrgnut iz konteksta. Zazivi kontekstualizacije kao takvi, za svaku su pohvalu, no do problema počesto dolazi zbog njihove selektivnosti. U historiografiji to znači da djelovanje povijesnih aktera kojima smo ideološki skloniji uvijek nastojimo objasniti kao posljedicu specifičnog konteksta. Istovremeno, onima „s drugu stranu barikada“ pristupit ćemo kao da je njihovo djelovanje u potpunosti određeno apriornim ideološkim motivima, na promjenu kojih nije mogao utjecati nikakav kontekst.
 
Ogledni primjer ovakve interpretacije povijesnih događaja ponudio nam je povjesničar Ivica Miškulin. Otprilike u isto vrijeme, u studenom i prosincu prošle godine, ukazali su se Miškulinov intervju za T-portal povodom objavljivanja njegove biografije Vladimira Šeksa te prigodničarski tekst o Oktobarskoj revoluciji na stranicama časopisa Vijenac. Komentirajući različite optužbe koje su u proteklih 25 godina stizale na Šeksov račun, primjerice, da je dugogodišnja siva eminencija HDZ-a bila suradnik jugoslavenskih tajnih službi, Miškulin kaže sljedeće: „Ovako delikatan odnos [Šeksa i tajnih službi] treba na pravilan način kontekstualizirati ili objasniti, a to je upravo ono što izostaje u novinskim ili publicističkim prikazima njegova djelovanja 1970-ih i 1980-ih. Mnogi novinari skloniji su prednost dati jeftinom senzacionalizmu ili neskrivenoj zlobi“. Osvrćući se na neke druge optužbe upućene Šeksu, Miškulin ponovno ističe: „za njihovo objašnjenje potrebno je poznavati kontekst“. Ne samo da Miškulinu ne možemo ništa prigovoriti na temelju ovih citata, već bismo prije mogli reći da oni upućuju na metodološku skrupuloznost ozbiljnog historiografa.
 
No, kako stvari stoje kada se dotični autor pozabavi Oktobarskom revolucijom, prema kojoj ima znatno manje simpatija nego li prema jednom od ključnih Tuđmanovih suradnika iz devedesetih? Nažalost, sve izgleda dijametralno suprotno. Miškulin nas tako odmah na početku teksta katapultira ravno u 1920. godinu, kada se revolucija već „pretvorila u oličenje neslobode i tiranije“. Ne samo da ne saznajemo ništa o tome kako je i zašto došlo do revolucije te koje su bile njezine neposredne posljedice, već se ne spominje čak ni najvažniji element konteksta Rusije 1920., odnosno činjenica da tada već dvije godine traje neopisivo brutalan građanski rat (uz stranu intervenciju protiv boljševika) u kojemu je golo preživljavanje postalo jedini imperativ obiju zaraćenih strana. Kako i ostatak teksta protiče u jednakom tonu, odnosno pobrojavanju komunističkih nedjela kao isključive posljedice navodno zločinačke ideologije, nevezane ni za kakav kontekst, možemo se samo zapitati: kome je pedantni historiograf iz T-portalovog intervjua ovdje ustupio mjesto – „jeftinom senzacionalistu“ ili „neskrivenom zlobniku“?[1]
 
I dok svjedočimo pasioniranoj osudi boljševika i Oktobra iz pera Šeksova hagiografa s Hrvatskog katoličkog sveučilišta, slično reagiranje, barem u metodološkom smislu, moglo se čuti i od dijela hrvatske ljevice. U organizaciji stranke koja svojim imenom ne ostavlja mjesta dilemama oko toga gdje se na političkom spektru nalazi – Nove ljevice – u Zagrebu je, u gradskoj knjižnici Bogdana Ogrizovića, održana tribina povodom stogodišnjice revolucije. Izlaganje Zorana Pusića, jednog od dvojice govornika iz Nove ljevice, ujedno i osnivača Antifašističke lige Hrvatske, osobito je zanimljivo za argumentaciju ovog osvrta. Naime, Pusić se fokusirao na boljševičko nasilje koje je stavio u linearni, kauzalni odnos s Marxovom filozofijom povijesti. Zaključio je kako nije nikakvo čudo što je boljševički projekt naposljetku propao, s obzirom na to da su boljševici izabrali put ka utopiji kroz arhipelag gulag. Ovakav krajnje intencionalistički pristup, koji djelovanje revolucionarnih aktera čita kao posljedicu praćenja unaprijed pripremljenog scenarija, na koji nikakve okolnosti nisu i ne mogu utjecati, nije nikakva novost.
Drugi se problem tiče historijskih komparacija koje se, umjesto kao ilustracija rezultata historijske analize, često (zlo)upotrebljavaju kao supstitucija za konkretnu analizu kompleksnih povijesnih procesa
Različiti konzervativni povjesničari nebrojeno su puta pokušali dokazati da revolucionarno nasilje proizlazi direktno iz revolucionarne ideologije, neovisno o povijesnim okolnostima, a na tribini smo mogli čuti da uz identičnu interpretaciju pristaju i perjanice nečega što se zove Nova ljevica.
 
Drugi problem na koji želim ukazati tiče se historijske komparacije kao jednog od osnovnih alata kojim se povijesnim događajima daje smisao, ali i vrijednosna ocjena. Kako ističe talijansko-francuski povjesničar Enzo Traverso, „s jedne strane, historijsko istraživanje i historijska svijest trebaju analogije; s druge strane analogije su pogodne za upotrebe i zloupotrebe političke instrumentalizacije“.[2] Jedna od najčešćih zloupotreba ahistoričnih analogija vezanih za temu kojom se ovdje bavimo odnosi se na stupanj razvijenosti realsocijalističkih zemalja u odnosu na razvijene zapadne zemlje. Primjerice, u ranije spomenutom Miškulinovu tekstu navodi se kako SSSR, čak ni u vrijeme Velike depresije, nije dostigao stupanj razvijenosti Zapada. Također, u nešto nijansiranijem osvrtu Bože Kovačevića na Telegramu, autor ističe kako su socijaldemokratske stranke „u uvjetima kapitalizma i liberalne demokracije za radnike postigle daleko više nego boljševička diktatura u prvoj proleterskoj zemlji svijeta“.
 
Ovakve su analogije problematične iz više razloga. Prvo, socijalističke su vlasti uspostavljene gotovo isključivo u izrazito nerazvijenim dijelovima svijeta, koji su se zatim u mnogim pogledima (obrazovanje, zdravstvo, stanovanje) barem približili standardima modernosti razvijenog Zapada. Drugo, ekonomska kriza u koju su upali socijalistički režimi 1970-ih godina i koja ih je na koncu dokrajčila, pogodila je i nesocijalističke periferne zemlje, poput mnogih latinoameričkih zemalja. Razvijenost i nerazvijenost nije isključivo, niti primarno, vezana uz endogene procese pojedinih zemalja, već uz njihovu poziciju unutar globalne podjele rada. Teško bi se moglo tvrditi da je razvoj zemalja svjetske periferije u globalu bio brži i uspješniji u njezinim nesocijalističkim dijelovima, osobito prije nego li su socijalističke zemlje 1970-ih upale u svoju terminalnu krizu. Dapače, potkraj 1950-ih godina, pod utjecajem tadašnjeg iznimno brzog razvoja socijalističkog bloka, ni na Zapadu nisu bila neuobičajena predviđanja kako je samo pitanje vremena kada će Istok preuzeti palicu centra tzv. razvijenog svijeta.
 
Međutim, problem ahistoričnih analogija ovdje se ne iscrpljuje. Čak i kada nije izravno artikulirana, komparacija s razvijenim Zapadom uvijek je barem implicitno prisutna u diskursu o Oktobarskoj revoluciji i realnim socijalizmima 20. stoljeća. Naime, Oktobar je često predstavljen kao uzrok historijski devijantnog puta kojim je krenula Rusija nakon revolucije, a kasnije i brojne druge zemlje. Devijacija se mjeri u odnosu na liberalne, zapadne zemlje, za koje se tvrdilo da su mogle i trebale biti model za sve ostale. Te su zemlje prošle navodno prirodni put postupne evolucije ka sve većim demokratskim pravima i slobodama, a da se nije dogodio Oktobar, pretpostavlja se, istim je putem mogla poći i Rusija, kao i čitava „trećina čovječanstva“ koja je u nekom trenutku došla pod kontrolu režima direktno ili indirektno proizašlih iz Oktobarske revolucije.
 
Ova priča počiva na destiliranju povijesti liberalnog Zapada te njezinu kontrapozicioniranju s manje-više stvarnom poviješću realno postojećeg socijalizma. No pored uzvišenih liberalnih ideala individualne slobode, ljudskih prava i političke reprezentacije, zapadni liberalno-demokratski uzori itekako imaju dugu povijest krvavog nasilja: od rasistički inspirirane dehumanizacije kolonijalnih populacija koja je rezultirala desetkovanjem domorodačkih naroda diljem svijeta, do kolonijalne pljačke i porobljavanja koji su bili pogonsko gorivo razvoja Zapada. Čak i formalna jednakost, kamen temeljac liberalne ideologije, ostala je nedosanjani san za brojne kolonizirane narode sve do druge polovice dvadesetog stoljeća, kao i za Crnce u SAD-u. Sve su ove historijske epizode rijetko na umu kada se govori o liberalnom Zapadu, dok su teror i nasilje glavna tema većine interpretacija Oktobra na koje smo proteklih mjeseci mogli naići u domaćoj javnosti. Drugim riječima, distorzirana historijska slika ne proizlazi toliko iz onoga što se govori o Oktobru i socijalizmu, koliko iz onoga što se prešućuje u povijesti liberalnog Zapada. Jedino je temeljito pročišćavanje povijesti Zapada moglo stvoriti mentalnu klimu
Za one koji su skloni isticati da je crveni Oktobar donio ozbiljne modernizacijske iskorake, veću socijalnu i rodnu egalitarnost i antikolonijalizam, izbjegavanje problema revolucionarnog nasilja ne bi smjelo biti opcija
u kojoj će se boljševičko nasilje tretirati kao nešto nezapamćeno u povijesti civiliziranog svijeta. Parafrazirajući slavni Horkheimerov aforizam, mogli bismo zaključiti: tko šuti o kolonijalizmu i imperijalizmu, neka šuti i o crvenom teroru.
 
Dakako, ovo ne znači da smo riješili sva neugodna pitanja o revolucionarnom nasilju, no njih je najprije potrebno staviti u odgovarajući kontekst sveopće brutalizacije političkog života u 20. stoljeću i realnog izvanrednog stanja s kojim se suočila vlast u postoktobarskoj Rusiji. Tek tada je legitimno postaviti pitanja koja se tiču terora: do koje je mjere posljedica fanatične borbe za (u datom historijskom momentu) neostvarive ciljeve? U kojem omjeru je objektivni kontekst, a u kojemu subjektivni ideološki faktor utjecao na djelovanje revolucionarnih vođa? Koliko je revolucionarna ideologija uzrok, a koliko posljedica povijesnog vrtloga nakon Oktobra? Koliko je lavina događaja nakon revolucije bila izvan kontrole bilo kojega pojedinca, a koliko je uzrokovana i usmjeravana od strane boljševičkog rukovodstva? Sve su to legitimna istraživačka pitanja, kojima se historiografija odavno bavila, uz punu svijest o njihovoj složenosti i nemogućnosti dostizanja konačnog pravorijeka. Međutim, da bismo uopće stvorili klimu unutar koje je moguće raspravljati o ovakvim pitanjima, najprije je nužno ostaviti iza sebe ahistorično-moralističke interpretacije revolucije prema kojima se radi tek o posljedici zločinačkih intencija tobože svemoćnih revolucionarnih lidera.
 
Dakle, za one koji su skloni isticati da je crveni Oktobar donio ozbiljne modernizacijske iskorake, veću socijalnu i rodnu egalitarnost i antikolonijalizam, izbjegavanje problema revolucionarnog nasilja ne bi smjelo biti opcija. S druge strane, oni koji se idealima (realne, a ne tek formalne) jednakosti svih ljudi, koje je Oktobarska revolucija stavila na dnevni red, protive u današnjem društvu, svoju konzervativnu agendu ne bi trebali skrivati iza ljudskih patnji koje su uvelike, no ne isključivo, proizašle iz ekstremnog konteksta postrevolucionarne Rusije (i Europe). Njihova konzervativna i/ili liberalna tradicija nije ništa manje odgovorna za nevjerojatnu spiralu nasilja koju je proizvelo kratko, krvavo 20. stoljeće. U konačnici, čestom zaboravljanju usprkos, ona je započeta imperijalističkim ratom tri godine prije boljševičkog preuzimanja vlasti. Dok je Lenjin od 1914. koristio svaku priliku kako bi denuncirao ovo krvoproliće dotad neviđenih razmjera na europskom tlu, američki predsjednik Woodrow Wilson, kojemu su historijski udžbenici obično mnogo naklonjeniji nego Lenjinu, slavio je „sveti rat – najsvetiji u čitavoj povijesti“.[3]





Bilješke:

[1] Za detaljniju kritiku Miškulinova teksta vidi tekst Branimira Jankovića, također objavljen u Vijencu: http://www.matica.hr/vijenac/624/demoniziranje-i-pojednostavnjivanje-27490/
 
[2] Enzo Traverso, Understanding the Nazi Genocide: Marxism after Auschwitz, Pluto Press: 1999., 77.
 
[3] Domenico Losurdo, War and Revolution: Rethinking the Twentieth Century, Verso: 2015.
 




Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2018. godinu.

Vezani članci

  • 12. travnja 2018. Adolf Hitler tijekom svjedočenja na Vrhovnom sudu u Leipzigu, 1930. godine (foto: Heinrich Hoffmann, izvor: en.wikipedia.org) Totalitarizam. Povijest i aporije koncepta Prvi puta objavljena prije dvadeset godina, Traversova historizacija i kritika pojma totalitarizma nije izgubila na svojoj aktualnosti. Pokušavajući ukazati na polimorfni, elastični i uglavnom ambivalentni karakter koncepta, autor razlikuje devet osnovnih etapa u razvoju rasprave o totalitarizmu, precizno ocrtavajući stoljeće dugu genezu kontradikcija u kontekstu njegove recepcije i javne upotrebe. Objavljujemo integralni prijevod teksta Enza Traversa, čiji su dijelovi pročitani u emisiji Ogledi i rasprave na Trećem programu Hrvatskog radija.
  • 6. kolovoza 2016. Japanski laki tenkovi elitne Kwantunške armije u ofenzivi protiv sovjetsko-mongolskih snaga na rijeci Khalkhi/Halki, srpanj 1939. godine (izvor: wikimedia). Fašizam i kultura zaborava Jedno od utemeljujućih mjesta suvremenog historijskog revizionizma korištenje je sporazuma Molotov-Ribbentrop kao dokaza da je Sovjetski Savez, baš kao i Treći Reich, imao agresivne ekspanzionističke namjere prema ostatku europskog kontinenta. Nasuprot uvriježenim vjerovanjima, autor teksta nastoji mapirati cjelovitu sliku dinamike svjetske vanjske politike u predratnom periodu, u kontekstu kojega sklapanje sporazuma o nenapadanju između SSSR-a i Njemačke u kolovozu 1939. godine postaje očajnički sovjetski pokušaj odgađanja rata.
  • 16. srpnja 2017. „Privatno vlasništvo“, ispred crkve Sv. Katarine u Kuldīgi, Latvija. (foto: Laima Gūtmane; izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Komplementarnost u borbi za sekularnu državu S historičarkom i sociologinjom Mirom Bogdanović, autoricom nedavno objavljene knjige „Elitistički pasijans – Povijesni revizionizam Latinke Perović“, razgovarali smo o liberalizmu kao političkom projektu, njegovim povijesnim fazama, različitim strujama i odnosu prema demokraciji te razilaženju sa socijalističkim projektom koje je najočiglednije u različitom poimanju slobode i jednakosti. Premda postoji potreba da se pojača zajednički front u obrani onih zasada koje i liberalizam i socijalizam baštine iz prosvjetiteljstva, Bogdanović podsjeća da borba za jednakost sviju u jednadžbu mora uključiti varijable materijalnih preduvjeta i raspolaganja sredstvima za proizvodnju.
  • 24. travnja 2010. Nikola Vukobratović: Zločin, ideologija, historija
  • 17. lipnja 2010. Primož Krašovec: Svi antikomunisti su tigrovi od papira
  • 22. listopada 2017. „Vive la Commune“, kadar iz filma „Novi Babilon“ (Novyy Vavilon), 1929, r: Grigori Kozintsev & Leonid Trauberg (izvor: Faces of Classical Music – 1) 1917. i 1871: uz obljetnicu lomljenja Pariške komune Kanal Oktobarika [100.1917] je web-platforma, pokrenuta povodom obilježavanja stogodišnjice Ruske revolucije, koja kroz vijesti, materijale, komentare i refleksije pretresa uobičajene ikonografske i interpretacijske motive, s naglaskom na uvezivanju hrvatske i jugoistočnoeuropske povijesti u globalnu povijest Ruske revolucije. Prenosimo prilog Branimira Jankovića i Stefana Treskanice u kojem nude izbor iz povijesnih komparacija (dis)kontinuiteta Pariške komune i Ruske revolucije.
  • 15. listopada 2016. Demontaža i zaborav. Petokraka zvijezda skinuta sa spomenika žrtvama fašizma u selu Slatinski Drenovac. Foto: LM. Uloga sećanja i zaborava u postsocijalizmu Zagovornici uobičajenog narativa o kulturi sjećanja naglašavaju potrebu za suočavanjem s traumatičnom historijskom prošlošću. Nakon sloma socijalizma i restauracije kapitalizma kasnih 1980-ih nisu privatizirane isključivo tvornice, nego i samo pravo na sjećanje. Proizvodnjom nove, revizionističke kolektivne memorije nastao je ideološki paravan koji stoji ispred procesa primitivne akumulacije kapitala i sustavnog uništavanja radničkih prava. Postali smo, naime, svjedocima redefiniranja društvenih odnosa koje počiva na relegitimaciji nejednakosti, do koje zasigurno ne bi došlo bez svojevrsnog kolektivnog – zaborava.
  • 19. svibnja 2016.
    Featured Video Play Icon
    Ustav je posthistoricistička bajka
    Pročitajte prilagođenu, skraćenu verziju intervjua s filozofom i publicistom Borisom Budenom, u kojem smo razgovarali o odnosu liberalizma i fašizma, o rehabilitaciji ustaštva, različitim varijantama nacionalizma, o revizionizmu te anakronom, historicističkom tumačenju društvenih kretanja, o pitanju posttranzicijskih implikacija na sektor kulture unutar i izvan konteksta jezične politike, a osvrnuli smo se i na aktualni sukob oko klerikalizacije visokog obrazovanja, naročito vidljive u prijedlozima integracije FFZG-a i KBF-a. Cjelovitu snimku intervjua možete pogledati u video prilogu.
  • 9. travnja 2016. Glumci baleta „Partizansko kolo“, izvedenog u oslobođenom Splitu, preobučeni u ustašku, četničku, njemačku i talijansku uniformu (dio izložbe o 1945. godini u Hrvatskom povijesnom muzeju / foto: BČ). Viktimizacija zločinaca u kontekstu historijske relativizacije Autor teksta osvrnuo se na nedavnu raspravu u HRT-ovoj emisiji, u kojoj jedna od sugovornica inzistira na relativiziranom tumačenju povijesti, lišenom političko-ekonomskih implikacija po suvremenu društvenu zbilju. Prema njenom shvaćanju, termin ideologije ne obuhvaća nikakvu aktualnu/relevantnu političku dimenziju te ga, u duhu ahistorijske post-konfliktne teorije razvitka društva, odbacuje kao relikt vremena koje je danas već jamačno prevladano. Što stoji iza koncepta o post-ideološkom društvu?
  • 12. travnja 2014. Boris Buden: Ideologija postkomunističke tranzicije
  • 27. rujna 2016. Minirani spomenik Vuke Bombardellija posvećen borcima Prvog splitskog partizanskog odreda koje su pogubili ustaše u okolici Sinja (izvor: maz.hr , foto: Igor Grubić) Da je Tito živ, vjerojatno bi se sastajao s Junckerom U procesima okoštavanja režima tijekom druge polovice dvadesetog stoljeća, te nakon propasti realnih socijalizama u 1990-ima, naše je društvo raskinulo s partizanskim sjećanjem. No i partizanska praksa predstavlja raskid – na temeljnoj razini ona je ponudila emancipatornu projekciju transnacionalne antifašističke solidarnosti otvorene prema svim dijelovima društva, osim onim fašističkim. Emancipatorni potencijal sjećanja na partizanske prakse danas se razbija o nacionalističke i liberalne revizije. Prve im odriču transnacionalnost, a druge revolucionarnu emancipatornost. O političkim potencijalima partizanstva razgovarali smo s Galom Kirnom.
  • 28. lipnja 2016. Talijanski fašisti prilikom tzv. Marša na Rim, 1922. godine (izvor). Fašizam u službi zaštite kapitalizma od demokracije U prilogu o fašizmu prve epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“ razgovarali smo s Nikolom Vukobratovićem, urednikom hrvatskog izdanja Le Monde diplomatiquea. Pročitajte proširenu, prilagođenu verziju intervjua u kojoj se dotičemo pitanja društvenih implikacija preuske, odnosno preširoke definicije fašizma, političko-ekonomske funkcije povijesnih fašizama i njihovih ideoloških nasljednika te, kao jedinu uistinu djelotvornu metodu borbe protiv njihove revitalizacije, uočavamo potrebu za masovnom demokratskom mobilizacijom odozdo.
  • 12. lipnja 2016. Fašističko uništavanje sjedišta sindikata CGL, Rim, 1922. godine (izvor). Iste klase profitiraju od liberalizma i od fašizma Diskurs antitotalitarizama pretvorio je 20. stoljeće u „noć u kojoj su sve krave crne“, a njegove političke aktere u zlikovce podjednakih kalibara. U postsocijalističkim zemljama, to je diskreditiralo socijalizam kao političku i ekonomsku alternativu. Danas, kada ponovo svjedočimo formiranju bloka liberala i nacionalista, analitički se vraćamo u prošlost i ponovo osvjetljavamo uvjete u kojima je nastao fašizam, s naglaskom na strategije gušenja radničkog pokreta. Donosimo proširenu verziju intervjua s Lukom Matićem iz Antifašističkog VJESNIKA.
  • 2. rujna 2014. Katerina Duda: Socijalizam kao brend – pakiranje iskustva života u nekadašnjem sustavu u turističku ponudu Istočne Europe
  • 29. prosinca 2017. Lenjin i drugi simbolični spomenici iz vremena socijalizma, Memento Park, Budimpešta (izvor: Szoborpark prema Creative Commons licenci). Facelift fašizma Rušenjem realsocijalističkih društvenih uređenja krajem 20. stoljeća narodima istočne Europe obećani su prosperitet i neusporedivo bolja budućnost. Gotovo tri desetljeća kasnije „Europski san“ samo što se nije posve rasplinuo, no posljedice masovnog društvenog preodgoja, odnosno tzv. dekomunizacije, pružile su ideološku osnovu za ponovno političko oživljavanje ekstremne desnice. Možemo samo pretpostaviti koliko će novom fašizmu trebati da od prekrajanja povijesnih udžbenika i rehabilitiranja notornih zločinaca napokon skine i posljednji sloj maske za pomlađivanje.
  • 15. ožujka 2016. Rafael Boban s mještanima i pripadnicima ustaške mladeži u Đurđevcu, 1944. godine (Izvor: Zbirka Matije Vogrinčića; Kralja Tomislava 11, Đurđevac) Biti vitez u NDH – elementi
    biografije Rafaela Bobana
    Rafael Boban bio je jedan od najutjecajnijih i najpoznatijih članova ustaškog pokreta, a kasnije i ustaškog režima u Nezavisnoj državi Hrvatskoj (NDH). Iako je bio jedan od osnivača „Crne legije“, svoju vojnu slavu stekao je političkim i vojnim djelovanjem u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, zbog čega je bio nagrađen titulom viteza u NDH. Odličja, titule i prateća slava koje su mu dodijelile institucije NDH, omogućile su kasnijoj ustaškoj emigraciji da od njega stvore legendu po kojoj se tijekom 1990-ih zvala IX. bojna HOS-a, u čiju se čast u Koprivnici nedavno pokušala podići spomen-ploča. Tekst je pokušaj dubljeg shvaćanja značenja sintagmi „vitez“, „zapovjednik Koprivnice - ustaškog Sigeta“ ili „legendarni borac za hrvatsku slobodu“ te što nam biografija Rafaela viteza Bobana zapravo govori o proklamiranim i praktičnim politikama na kojima se NDH temeljila.
  • 26. prosinca 2016. Sjetva slatkih krumpira na plantaži Jamesa Hopkinsona, oko 1862/63. godine (izvor). Crveni abolicionizam Održavanje robovlasničkog političko-ekonomskog sustava neizbrisiva je mrlja u američkoj povijesti. Ne treba nas stoga začuditi što su među najupornijim inicijalnim pobornicima ukidanja ropstva nezanemariv utjecaj imale socijalističke i komunističke ideje i prakse starog kontinenta. U današnjim se srednjostrujaškim medijima ova činjenica prigodno zaboravlja, no vratimo li se izvorima, uočit ćemo da ni neprijatelji abolicionističkog pokreta iz sredine 19. stoljeća nisu bili slijepi po pitanju inherentne poveznice između rasne, klasne i rodne eksploatacije. Njihovi su zaključci uglavnom točni: borba za emancipaciju uistinu se bazira na političkoj, ali i ekonomskoj jednakosti.
  • 1. lipnja 2017. Osijek - Essegg 1905., naklada R. Bačić. Gornjegradsko šetalište - Oberstädter Park. (izvor: Vladimir Tkalčić @ Flickr prema Creative Commons licenci). Diskretni šarm revizije Povodom osječkog predstavljanja makedonskog prijevoda romana Unterstadt i drugog kruga lokalnih izbora u kojima sudjeluje i njegova autorica Ivana Šojat kao kandidatkinja Hrvatske demokratske zajednice za gradonačelnicu Osijeka, donosimo analizu političke dimenzije Šojatina književnog teksta koji se skladno uklopio u postsocijalističke prozne trendove na ovim prostorima, barem na dva načina: kriminaliziranjem Narodnooslobodilačke borbe u skladu s teorijom o dvama totalitarizmima te viktimizacijom kapitalista izvlaštenih nakon pobjede socijalističke revolucije u Jugoslaviji.
  • 2. prosinca 2016.
    Featured Video Play Icon
    Elitistički pasijans Latinke Perović
    Dosadašnja recepcija nove knjige beogradske historičarke Latinke Perović, objavljene prošle godine pod naslovom Dominantna i neželjena elita. Beleške o intelektualnoj i političkoj eliti u Srbiji (XX-XXI vek) u pravilu se svodila na pohvale autorici. Prvi glas neslaganja stigao je prošlog mjeseca, kada je sociologinja Mira Bogdanović u srbijanskom Le Monde diplomatiqueu objavila članak „Elitistički pasijans Latinke Perović“, u kojemu je prikazala dimenzije Perovićinog povijesnog revizionizma te njezino stvaralaštvo stavila u kontekst antikomunističke histerije prisutne posljednjih četvrt stoljeća. Donosimo snimku razgovora koji je povodom tog članka i nadolazeće knjige Mire Bogdanović o Latinki Perović održan 25. studenog u Zagrebu, navedeni članak iz srbijanskog LMD-a te kratki osvrt Luke Matića.
  • 29. prosinca 2017. Hercegovački i dalmatinski partizani ulaze u Dubrovnik, oktobar 1944. godine (izvor). Ideologija pomirbe u službi desnog revizionizma Nedavnom javnom komemoracijom 75. obljetnice četničko-talijanskog pokolja nad stanovnicima sela Gata, u omiškom zaleđu, službeni izaslanici hrvatske države još su jednom demonstrirali nepoznavanje ili svjesno ignoriranje povijesnog konteksta u kojemu se zločin dogodio. Suprotno tvrdnjama prisutnih nacionalista iz redova klera i visoke politike, pokolj u Gatima i okolnim selima, sproveden uz punu suglasnost tadašnjih ustaških vlasti, nije motiviran njihovom nacionalnošću ili vjerskim opredjeljenjem, nego antifašističkim diverzantskim aktivnostima i političkom potporom Narodnooslobodilačkoj vojsci Jugoslavije – partizanima.
  • 23. ožujka 2016.
    Featured Video Play Icon
    Kazna i zločin: snage kolaboracije u Srbiji
    Pogledajte snimku predstavljanja knjige "Kazna i zločin: snage kolaboracije u Srbiji. Odgovornost za ratne zločine (1941-1944) i vojni gubici (1944-1945)" Milana Radanovića, održanog 12. veljače u knjižnici Bogdana Ogrizovića. Pored autora, na promociji su, referirajući se na sadržaj knjige i teme historiografije, revizionizma, odmazde i amnestije, govorili urednik knjige Krunoslav Stojaković te povjesničari Dragan Markovina i Hrvoje Klasić. "Radanovićeva knjiga predstavlja primjer argumentirane polemike sa revizionističkom historiografijom u Srbiji jer otvoreno ukazuje na ignoriranja historijskih činjenica, plasiranja poluinformacija i dezinformacija, mistificiranja historijskog konteksta i donošenja neznanstvenih zaključaka od strane revizionističkih povjesničara koji obrađuju razdoblje Drugog svjetskog rata."
  • 14. listopada 2016.
    Featured Video Play Icon
    Kritika građanskog antifašizma
    Pročitajte izvještaj s panela održanog u sklopu 9. Subversive festivala. Uz pokušaj historijskog kontekstualiziranja antifašističkog otpora uoči i tijekom Drugog svjetskog rata, povučene su i određene paralele u suvremenom kontekstu. Tijekom diskusije koju je nerijetko karakterizirao šum u komunikaciji, usuglašena je barem jedna zajednička pozicija – imperativ šire suradnje još je uvijek ključan u borbi za ostvarenje emancipatornih potencijala društva. Integralnu snimku panela na kojemu su govorili Dragan Markovina, Luka Matić, Aleksandar Matković, Žarko Puhovski i Nikola Vukobratović te prateće diskusije koju je moderirao Zoran Kurelić možete pogledati na video snimci.
  • 16. listopada 2016. Detalj s murala u Cable Streetu (izvor: Nick prema Creative Commons licenci). Lekcije iz Cable Streeta Prije nekoliko dana obilježena je 80. godišnjica radničkog otpora jačanju fašizma u Velikoj Britaniji. Najupečatljiviji moment ovog historijskog događaja nije bio fizički okršaj između fašista i antifašista, nego brutalna upotreba policijske represije nad potonjima koji su, unatoč svemu, pokušali (i uspjeli) spriječiti javnu demonstraciju rasizma i neprikrivenog imperijalizma. Pouke izvučene iz ove borbe upućuju na čvrstu vezu između kapitala i fašizma čemu jedini efikasni odgovor pronalazimo u zajedništvu organizirane radničke klase.
  • 26. studenoga 2015. Grafit koji je jutro uoči zasjedanja HNES-a osvanuo na vratima dvorane Lisinski (izvor: Lupiga). Na krivoj strani povijesti u Lisinskom Prije nešto manje od mjesec dana, na pitoresknom festivalu ekstremne desnice u punoj dvorani Lisinski, okupilo se Hrvatsko nacionalno etičko sudište kako bi izreklo presudu Josipu Brozu Titu: „Riječ je o skupu koji se može promatrati i kao nastavak dugog pohoda tuđmanističkih revizionista tijekom kojeg je u ovih 25 godina izgrađen mitsko-simbolički kompleks koji vrši funkciju konstitutivnog političkog mita neke skupine, u ovom slučaju nacionalne. Hrvatski državotvorni mit isti je kao i svaki drugi – njegovim graditeljima nisu bile bitne činjenice, već samo površne slike i narativi kojima je glavna svrha politička instrumentalizacija.“
  • 14. ožujka 2016. Fotografija princa Charlesa tijekom sadnje stabala u Tanzaniji preuzeta je s Flickr računa organizacije ARC - The Alliance of Religions and Conservation po Attribution 2.0 Generic licenci. Nad Osijekom zora sviće,
    dobro doš’o Čarlse prinče
    Dva i pol desetljeća postsocijalizma dovela su nas do toga da je normalno da u istoj rečenici i prostoriji koegzistiraju „Njegovo kraljevsko visočanstvo princ Charles Philip Arthur George, princ od Walesa, vojvoda od Cornwalla, vojvoda od Rothesayja, grof od Carricka, grof od Chestera, barun od Renfrewa, gospodar Otočja, princ i veliki upravitelj Škotske“ te „mir, nenasilje i ljudska prava.“ O izostanku medijske reprezentacije disenzusa prilikom najava posjete princa Charlesa Osijeku.
  • 27. prosinca 2017. Prve ženske članice parlamenta na svijetu izabrane su 1907. godine u Finskoj. Konzervativne parlamentarke nose crno, socijaldemokratkinje bijelo. (izvor: commons.wikimedia.org). Pet funti godišnje Povijesna aproprijacija borbe za žensko pravo glasa od strane buržoaskih feminističkih pokreta, do danas uspješno marginalizira doprinose lijevih feministkinja sufražetskom pokretu, a pritom i dimenziju egalitarnosti u kojoj se ogledaju ograničenja liberalne pozicije, koja uspjehom naziva činjenicu da je aktivno i pasivno pravo glasa bilo izboreno za ograničen broj privilegiranih žena. Andreja Gregorina, voditeljica marksističko-feminističkog kružoka FEMATIK, u okviru kojega se promišljala ova tema, ukazuje na demarkacije u polju političke participacije i subjektivacije žena te na važnost socijalističke agende kao zaloga radikalizaciji feminističke borbe.
  • 14. srpnja 2013. Stefan Treskanica: Ukrudbene povjesnice
  • 29. prosinca 2016. Vojnici Viet Minha, zajedno s generalom Vo Nguyen Giapom, razgledavaju olupinu francuskog F8F Bearcata (američke proizvodnje) nakon pobjede kod Dien Bien Phua, svibanj 1954. godine (izvor: manhhai prema Creative Commons licenci). Tigar protiv slona 19. prosinca 2016. označio je 70. godišnjicu početka Prvog indokineskog rata. Te večeri 1946. godine eksplodirala je elektrana u Hanoiju, nakon čega je gradom zavladao mrak. Bila je to prva veća diverzija boraca Viet Minha, Revolucionarne lige za neovisnost Vijetnama, protiv francuskih kolonijalnih vlasti. Ova akcija će označiti uvod u sedmogodišnji ratni sukob (do 1. kolovoza 1954. godine) čija nam povijest pomaže rasvijetliti narav globalnih međunarodnih odnosa u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata te locirati konkretne ideološke pretpostavke koje su, čak i nakon bolnog iskustva nacifašističke okupacije, motivirale francuske političare da slične modele eksploatacije nastave primjenjivati u kolonijama.
  • 4. ožujka 2016. Crvena zvijezda petokraka kojom je netko precrtao ustaško „U“, iscrtano na fasadi Muzeja za suvremenu umjetnost u Zagrebu, 2015. godine (foto: IJ) Zašto je bitno raspravljati
    o ustašama i partizanima?
    Walter Benjamin je upozorio da se budućnost, kao promjena prema boljemu, može ukazati iz naše prošlosti samo ako tu prošlost ispunimo sadašnjošću. Inauguracijom nove vlade, na putu prema crnjoj budućnosti, sadašnjost se ispunjava prošlošću, a javnost može svjedočiti kako se, kroz proces pomjeranja institucionalnog i zakonodavnog te preoznačavanja simboličkog okvira, intenzivira već poodmakli projekt poništavanja društvenih standarda utemeljenih tijekom borbe Narodnooslobodilačkog pokreta 1941-45. Međutim, osim kada se ustaški i partizanski pokret, kao regionalne antagoniste, iz konceptualno površnog antitotalitarnog rakursa stavlja na istu vrijednosnu ravan, iz liberalnog društvenog spektra u javnom prostoru sve učestalije dolazi do apela za pomicanjem fokusa s navodno apsolviranih povijesnih tema, a u ime okretanja prema produktivnoj budućnosti.
  • 1. ožujka 2018. Obrazovanje stanovništva 1930-ih u selu Shorkasy (okrug Cheboksary) (Izvor: Wikimedia Commons) Dok se svaka kuharica ne politizuje Dovođenje u pitanje eksplanatorne moći historijsko-materijalističke analize eksploatacije žena nije samo udaljilo feminističku borbu od socioekonomskih pitanja, nego i otvorilo put aproprijaciji progresivnih dosega socijalističkog i marksističkog feminizma. Iz 9. broja časopisa Stvar prenosimo tekst u kojem Maja Solar analizira položaj žena u carističkoj Rusiji i nakon Oktobra, ukazujući na važnost promišljanja „ženskog pitanja“ kao dijela klasne borbe i emancipatornih dosega revolucionarnog nasljeđa u području socijalnih, ekonomskih i političkih prava, koja su danas ponovo pod direktnim udarom kapitala.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve