Unutar globalnog konteksta aktualne socioekonomske krize, višedesetljetna praksa neobuzdanog historijskog revizionizma poprima, iz inicijalno proliberalnog, sve otvoreniji profašistički karakter. Nakon sramežljivih inicijativa za tzv. nacionalnom pomirbom u 80-ima, te tranzicijskog zagovaranja rehabilitacije lokalnih fašista kroz fokusiranje na poslijeratna ubijanja, u Sloveniji su se prakse komemoracija ubijanja fašističkih kolaboracionista posljednjih godina intenzivirale i kvalitativno zaoštrile, počevši s onom u čast lokalnih kolaboracionista poginulih tijekom samog Drugog svjetskog rata u borbi protiv slovenskih partizana u Grahovu. U nastavku donosimo isječak iz nadolazeće knjige Gala Kirna The Partisan Counter Archive.
U prvom je planu spomenik domobranima „V ognju groze“/„U plamenu užasa“ (spomen-ploča: arhitekt Franc Popek, autor baklje: Drago Tršar), a u pozadini Spomenik poginulima u NOB-u (autor: arhitekt Anton Skuk), oba u Grahovu. (foto: Božidar Flajšman)
Kako je započela rehabilitacija lokalnog fašizma u Sloveniji?[1]
Rehabilitaciju lokalnog fašizma moguće je trasirati do 1980-ih godina, kada je slovenska disidentska intelektualka Spomenka Hribar krenula pozivati na nacionalnu pomirbu partizana i lokalnih fašističkih kolaboracionista (domobrana), kao preduvjet da počnemo živjeti kao građani zrele i zdrave nacije (nota bene, u ovoj je interpelaciji iz 1986. godine izostavljena Jugoslavija). Međutim, tijekom većeg dijela tranzicije, najveći broj zagovaratelja aktivne rehabilitacije lokalnog fašizma bio je fokusiran na poslijeratna ubijanja u Kočevskom Rogu. Poslijeratna ubijanja fašističkih kolaboracionista smatrala su se dijelom revolucionarnog nasilja, odnosno totalitarne titoističke diktature, te znakom apsolutnog zla i nepravde koju je potrebno komemorirati. U to je vrijeme već postojalo nekoliko spomenika koji su odavali počast pojedinim ličnostima, ubijenima tijekom Drugog svjetskog rata – poput konzervativnog pjesnika France Balantiča ili intelektualca Jaroslava Kikelja. Međutim, ovakav tip rehabilitacije lokalnih fašističkih kolaboracionista ubijenih tijekom Drugog svjetskog rata intenzivirao se 2014. godine (i u daljnjem periodu), kada je u slovenskom kontekstu došlo do presedana: Grahovo je postalo prvo mjesto na kojem je podignut spomenik koji komemorira veliku skupinu fašističkih kolaboracionista iz ratnog perioda i njihovu borbu.
Domobrani su bili od ključne važnosti za SS-ovu strategiju gerilskog rata protiv partizana u Sloveniji, ubijanja i mučenja civilnog stanovništva, te privođenja političkih protivnika i Židova u koncentracijske logore
Zamislimo na trenutak da u nekom malom njemačkom gradiću određena bitka SS bataljuna, koji se borio protiv antifašističkih Saveznika, danas dobije svoj spomenik te da Angela Merkel i lokalni biskup prisustvuju komemoraciji. Upravo tako izgleda aktualna situacija u Sloveniji.
Profašistički spomenik nalazi se u Grahovu, malom gradiću u kojem već postoji nekoliko spomenika vezanih uz Drugi svjetski rat: tri partizanska spomenika i spomenik pjesniku Franci Balantiču, koji se borio na strani domobrana. Međutim, novopodignuti spomenik predstavlja jasni odmak od ideološkog konsenzusa nacionalne pomirbe. Posvećen je obilježavanju događaja iz Drugog svjetskog rata koji se odigrao 22. i 23. studenog 1943. godine, kada je partizanska brigada opkolila lokalnu jedinicu domobrana koja je u mjestu držala važnu patrolnu postaju. Unatoč pozivu na predaju, domobrani su držali poziciju do idućeg jutra, 23. studenog, kada su partizani ubili većinu pripadnika domobranske postrojbe. Novi spomenik odaje počast tridesetdvojici palih fašističkih kolaboracionista. Potrebno je imati na umu da je u tijeku bio (građanski) rat te da je Slovensko domobranstvo ustrojeno dva mjeseca prije ove bitke. General Waffen-SS jedinica, Erwin Rösener, 24. rujna 1943. naredio je uspostavljanje jedinica Slovenskog domobranstva, koje su postale dio nacističke hijerarhije te stavljene pod izravnu komandu nacističkih snaga.[2] Domobrani su bili od ključne važnosti za SS-ovu strategiju gerilskog rata protiv partizana u Sloveniji, ubijanja i mučenja civilnog stanovništva, te privođenja političkih protivnika i Židova u koncentracijske logore, što je u nekoliko navrata potvrđeno kao povijesna činjenica.
Spomenik utišanim žrtvama osmišljen je na inicijativu organizacije civilnog društva Nova Slovenska Zaveza, blisko povezane s Katoličkom crkvom, koju također podržavaju najveće desno orijentirane stranke: Slovenska demokratska stranka (SDS) Janeza Janše i Nova Slovenija (NSI, bivši kršćanski demokrati). Datum podizanja spomenika odabran je vrlo simbolički: umjesto datuma koji bi povijesno bio adekvatan, 23. studenog, kada je poginula većina od tridesetdvoje kolaboracionista, inicijatori su odabrali 6. travanj 2014. Za sve one koji nisu upoznati s jugoslavenskim kontekstom, potrebno je naznačiti da se radi o datumu kada su nacifašističke snage započele okupaciju Kraljevine Jugoslavije, a predstavnici starih dominantnih političkih snaga Slovenije na inicijativu Marka Natlačena pokrenuli Narodno vijeće, koje će otvoreno surađivati s fašističkim snagama okupacije. Dakle, odabrani datum nije puka slučajnost ili stvar pogreške, što nisu porekli ni sami organizatori, vrlo jasno artikulirajući svoju političku poruku natpisom na memorijalnoj ploči:
„Na ovome su mjestu, godine Gospodnje 1943., jedinicu domobrana Slovenske narodne armije topovima i paljbom pobili komunisti, braća po rodu, neznanci u misli. Ujedinjeni zemljom, čekamo rod koji iz vaših porađa se redova da raskine lance lažljivoga muka, da nam povrati ukradenu čast, a istina vrati volju za rast.“
Očigledno je da natpis ne spominje Drugi svjetski rat u kojem su domobrani stali uz fašiste, već čitav kontekst svodi na građanski rat u kojem su komunisti stali na „stranu zla“. Slovensko domobranstvo ovdje se proglašava predstavnicom Slovenske narodne armije, dok je čitava poetska interpelacija prožeta biologizacijom podijeljene Nacije („braća po rodu“) koja mora biti pročišćena od „neznanaca u misli“ (ideoloških neprijatelja: „komunista“). Otvorena rehabilitacija nastavlja se parabolom o uskrsnuću, ukazujući na buduće vrijeme kada će novi rod raskinuti „lance muka“ i „povratiti čast“. Za razliku od pukog komemoriranja poginulih, što se može vidjeti na primjeru spomenika poslijeratnim ubijanjima, ključni sentimenti komemoracije iz Grahova su srdžba i osvetništvo, temeljeni na porazu lokalnih fašističkih kolaboracionista. Namjena spomenika nije žalovanje nad prošlošću, već usmjerenost ka budućnosti („volja za rast“).
Upisivanje spomenika na listu Ministarstva kulture (Instituta za kulturno nasljeđe) osporilo je lokalno Udruženje partizanskih veterana (ZZB), uloživši prigovor. U njemu se upozorava na problematičnu falsifikaciju prema kojoj spomenik „predstavlja domaće izdajnike kao Slovensku armiju“, uz konstataciju da će samom pozicijom i veličinom „zasjeniti spomenik posvećen žrtvama nacizma“.[3] No, Institut za kulturno nasljeđe odbio je ovu pritužbu uz obrazloženje da je spomenik podignut na privatnom zemljištu. Potrebno je dodati još jednu napomenu vezanu uz oblik i veličinu ovog revizionističkog spomenika. Budući da je sam spomenik koji se nalazi u centru grada izveden kao polukružni zid dugačak 9 i visok 3,1 metara, radi se o vrlo impozantnoj intervenciji. Oblik imitira prozore i vrata stražarnice poraženih domobrana. Izgrađen je od kamena na koji su uklesana imena tridesetdvojice poginulih domobrana i spomenuta poruka. U neposrednoj blizini spomenika nalazi se kameni stol (za meditaciju i odmor) te stupovi na kojima je u dane komemoracije moguće izvjesiti zastave. Spomenik u Grahovu dizajnirao je arhitekt Franc Popek, koji je zaslužan za dizajn čitavog niza raznih komemorativnih ploča, granitnih križeva i memorijalnih mjesta posvećenih domobranima. Pored njega je postavljena i baklja koja predstavlja „plamen užasa“, a izradio ju je poznati kipar Drago Tršar (isti onaj koji je u 70-ima i 80-ima stvarao najznačajnije spomenike NOB-a!).
Za razliku od pukog komemoriranja poginulih, što se može vidjeti na primjeru spomenika poslijeratnim ubijanjima, ključni sentimenti komemoracije iz Grahova su srdžba i osvetništvo, temeljeni na porazu lokalnih fašista. Namjena spomenika nije žalovanje nad prošlošću, već usmjerenost ka budućnosti
Ovaj spomenik nedvojbeno označava jasan raskid s ranijim spomeničkim oblicima posvećenima fašističkim kolaboracionistima: uz to što su komemorirali poslijeratna ubijanja, raniji Popekovi spomenici također su bili obilježeni vrlo religioznom i kršćanskom simbolikom.[4]
Naposljetku, ništa manje važno nije ni to da je ceremonijalno otkrivanje, 6. travnja 2014. godine, pohodilo čitavo vodstvo desno orijentiranog političkog spektra u Sloveniji: Slovenska demokratska stranka i stranka Nova Slovenija, dok su predstavnici Nove Slovenske Zveze, Peter Sušnik, te lokalni svećenik, Maks Ipavec, održali govore. Istog dana, bivši premijer i vođa najveće desno orijentirane stranke, Janez Janša, tweetao je da su posjetitelji došli prakticirati „fundamentalno ljudsko pravo“ na dostojanstvo, pokop i sjećanje, prilikom čega se neće dati „zastrašiti propagandom i lažima zagovornika ovoga zločina“. No, kao dobri kršćani, oni će usprkos svemu „moliti kako za žrtve tako i za njihove egzekutore“. Budući da se na ratnom bojištu sukobljavaju zaraćene strane, te da se ne radi o nekakvom ekstralegalnom smaknuću, već upravo ratnoj bitci, odabirom riječi odaje se historijska falsifikacija. Nedugo zatim, u drugoj situaciji, na komemoraciji za poginulog lokalnog fašista i kolaboracionista biskupa Rožmana, pojavila se i skupina volontera odjevenih u domobranske uniforme, koja je izvela i njihovu himnu. Ideološka klima, u kojoj su desno orijentirane snage ohrabrene jačanjem ekstremne desnice u regiji, počela se pretvarati u otvoreno rehabilitiranje lokalnog fašizma. Novouvedene godišnje komemoracije uspostavljaju otvoreno glorificiranje lokalnog kolaboracionizma, na kojima se dijelovi političke i crkvene elite direktno protive komemoraciji partizanske prošlosti i narativu narodnog oslobođenja. Ovakav nam krajolik sjećanja jasno govori da povijest još uvijek nije utvrđena, već mjesto živih prijepora i u stanju neprestane (re)konstrukcije.
Bilješke:
[1] Tekst koji slijedi skraćen je i redigiran izvadak iz četvrtog poglavlja moje nadolazeće knjige The Partisan Counter Archive (Brill, Leiden).
[2] General Rösener počinio je brojne zločine protiv čovječnosti, pobivši tisuće civila i ratnih zarobljenika. Krajem rata prebjegao je u Austriju, ali su ga britanske snage, s glavnim zapovjednikom Slovenskog domobranstva, Leonom Rupnikom, izručile Jugoslaviji. Obojica su 1946. godine izvedena pred sud i osuđeni; Röseneru se posthumno sudilo i za ratne zločine u Nürnbergu.
[4] Vidi: Gal Kirn, „Transformation of Memorial Sites in the Post-Yugoslav Context“, u: Daniel Šuber i Slobodan Karamanić (ur.) Retracing Images: Visual Cultures after Yugoslavia. (Leiden: Brill, 2012), 252–81.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2018. godinu.
27. rujna 2016.Da je Tito živ, vjerojatno bi se sastajao s Junckerom
U procesima okoštavanja režima tijekom druge polovice dvadesetog stoljeća, te nakon propasti realnih socijalizama u 1990-ima, naše je društvo raskinulo s partizanskim sjećanjem. No i partizanska praksa predstavlja raskid – na temeljnoj razini ona je ponudila emancipatornu projekciju transnacionalne antifašističke solidarnosti otvorene prema svim dijelovima društva, osim onim fašističkim. Emancipatorni potencijal sjećanja na partizanske prakse danas se razbija o nacionalističke i liberalne revizije. Prve im odriču transnacionalnost, a druge revolucionarnu emancipatornost. O političkim potencijalima partizanstva razgovarali smo s Galom Kirnom.
6. kolovoza 2016.Fašizam i kultura zaborava
Jedno od utemeljujućih mjesta suvremenog historijskog revizionizma korištenje je sporazuma Molotov-Ribbentrop kao dokaza da je Sovjetski Savez, baš kao i Treći Reich, imao agresivne ekspanzionističke namjere prema ostatku europskog kontinenta. Nasuprot uvriježenim vjerovanjima, autor teksta nastoji mapirati cjelovitu sliku dinamike svjetske vanjske politike u predratnom periodu, u kontekstu kojega sklapanje sporazuma o nenapadanju između SSSR-a i Njemačke u kolovozu 1939. godine postaje očajnički sovjetski pokušaj odgađanja rata.
28. lipnja 2016.Fašizam u službi zaštite kapitalizma od demokracije
U prilogu o fašizmu prve epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“ razgovarali smo s Nikolom Vukobratovićem, urednikom hrvatskog izdanja Le Monde diplomatiquea. Pročitajte proširenu, prilagođenu verziju intervjua u kojoj se dotičemo pitanja društvenih implikacija preuske, odnosno preširoke definicije fašizma, političko-ekonomske funkcije povijesnih fašizama i njihovih ideoloških nasljednika te, kao jedinu uistinu djelotvornu metodu borbe protiv njihove revitalizacije, uočavamo potrebu za masovnom demokratskom mobilizacijom odozdo.
14. srpnja 2016.Izvještaj: School for Politics and Critique 2016
Od 24. do 27. VI. na Ohridu je održana treća po redu School for Politics and Critique, u organizaciji skopskog Institute of Social Sciences and Humanities. Škola je, zamišljena kao regionalni marksistički edukacijsko-diskusijski forum na teorijske i političke teme, okupila preko tridesetero učesnika, uglavnom iz regije. Kao predavači, na njoj su sudjelovali Silvia Federici, Campbell Jones, Gal Kirn i Santiago Zabala.
15. rujna 2018.Klasna borba, a ne klasna suradnja
O važnosti teorijskog i pedagoškog rada za revolucionarnu praksu čitajte u tekstu o životu i djelovanju istarske revolucionarke Giuseppine Martinuzzi, članice Komunističke partije Italije i političke sekretarke Ženske komunističke grupe iz Trsta u razdoblju jačanja fašizma i revolucionarnog radničkog pokreta u Istri i Italiji. Tekst Andreje Gregorine nadovezuje se na nedavno objavljeni članak o borbi njemačke marksistkinje Clare Zetkin protiv fašizma, imperijalizma i kapitalizma nakon Prvog svjetskog rata.
13. studenoga 2018.„Građanski antifašizam” na braniku Tuđmanove Hrvatske
U trenutku dok desnica, s najekstremnijom agendom u zadnjih trideset godina, polako osvaja političke institucije i javne prostore, na ljevici je da koncipira progresivne i emancipatorne odgovore. Da taj proces ne ide baš glatko, pokazuje obrazovni program Centra za studij demokracije i ljudskih prava koji nudi samo još jedno pražnjenje pojma antifašizma od socijalističkog političkog sadržaja i njegovo reapropriranje u duhu građanskih vrijednosti. No ovaj program odlazi i korak dalje, pa antifašizmom pravda i tuđmanistički projekt samostalne i nezavisne Hrvatske. Problematični aspekti ovakvog edukacijskog okvira u tekstu su analizirani s obzirom na njihove historijske, teorijske i političke implikacije.
15. ožujka 2016.Biti vitez u NDH – elementi biografije Rafaela Bobana
Rafael Boban bio je jedan od najutjecajnijih i najpoznatijih članova ustaškog pokreta, a kasnije i ustaškog režima u Nezavisnoj državi Hrvatskoj (NDH). Iako je bio jedan od osnivača „Crne legije“, svoju vojnu slavu stekao je političkim i vojnim djelovanjem u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, zbog čega je bio nagrađen titulom viteza u NDH. Odličja, titule i prateća slava koje su mu dodijelile institucije NDH, omogućile su kasnijoj ustaškoj emigraciji da od njega stvore legendu po kojoj se tijekom 1990-ih zvala IX. bojna HOS-a, u čiju se čast u Koprivnici nedavno pokušala podići spomen-ploča. Tekst je pokušaj dubljeg shvaćanja značenja sintagmi „vitez“, „zapovjednik Koprivnice - ustaškog Sigeta“ ili „legendarni borac za hrvatsku slobodu“ te što nam biografija Rafaela viteza Bobana zapravo govori o proklamiranim i praktičnim politikama na kojima se NDH temeljila.
1. lipnja 2017.Diskretni šarm revizije
Povodom osječkog predstavljanja makedonskog prijevoda romana Unterstadt i drugog kruga lokalnih izbora u kojima sudjeluje i njegova autorica Ivana Šojat kao kandidatkinja Hrvatske demokratske zajednice za gradonačelnicu Osijeka, donosimo analizu političke dimenzije Šojatina književnog teksta koji se skladno uklopio u postsocijalističke prozne trendove na ovim prostorima, barem na dva načina: kriminaliziranjem Narodnooslobodilačke borbe u skladu s teorijom o dvama totalitarizmima te viktimizacijom kapitalista izvlaštenih nakon pobjede socijalističke revolucije u Jugoslaviji.
16. srpnja 2017.Komplementarnost u borbi za sekularnu državu
S historičarkom i sociologinjom Mirom Bogdanović, autoricom nedavno objavljene knjige „Elitistički pasijans – Povijesni revizionizam Latinke Perović“, razgovarali smo o liberalizmu kao političkom projektu, njegovim povijesnim fazama, različitim strujama i odnosu prema demokraciji te razilaženju sa socijalističkim projektom koje je najočiglednije u različitom poimanju slobode i jednakosti. Premda postoji potreba da se pojača zajednički front u obrani onih zasada koje i liberalizam i socijalizam baštine iz prosvjetiteljstva, Bogdanović podsjeća da borba za jednakost sviju u jednadžbu mora uključiti varijable materijalnih preduvjeta i raspolaganja sredstvima za proizvodnju.
24. kolovoza 2018.Dok je kapitalizma, bit će i fašizma
Historijska povezanost fašizama i krize kapitalističkog načina proizvodnje, te antifašističkog pokreta i međunarodne borbe radništva, rijetko se spominje u raspravama o jačanju suvremenih ekstremno desnih političkih opcija. Donosimo tekst Andreje Gregorine o komunističkom nasljeđu antifašističke borbe kroz teorijski i praktični rad revolucionarke i marksističke feministkinje Clare Zetkin, autorice prve plauzibilne analize o borbi protiv fašizma koju je Kominterna u formi rezolucije usvojila 1923. godine. U narednom tekstu, autorica će se osvrnuti na političko djelovanje Giuseppine Martinuzzi, istarske revolucionarke i članice talijanske socijalističke i komunističke partije, s naglaskom na razdoblje jačanja talijanskog fašističkog pokreta.
12. lipnja 2016.Iste klase profitiraju od liberalizma i od fašizma
Diskurs antitotalitarizama pretvorio je 20. stoljeće u „noć u kojoj su sve krave crne“, a njegove političke aktere u zlikovce podjednakih kalibara. U postsocijalističkim zemljama, to je diskreditiralo socijalizam kao političku i ekonomsku alternativu. Danas, kada ponovo svjedočimo formiranju bloka liberala i nacionalista, analitički se vraćamo u prošlost i ponovo osvjetljavamo uvjete u kojima je nastao fašizam, s naglaskom na strategije gušenja radničkog pokreta. Donosimo proširenu verziju intervjua s Lukom Matićem iz Antifašističkog VJESNIKA.
6. travnja 2016.Antifašizam budala
Poistovjećivanje bjelačkog nacionalističkog pokreta Donalda Trumpa s fašizmom dodatno pogoni apel centrističkih snaga okupljenih iza pretendentice na predsjedničku nominaciju Demokratske stranke, Hillary Clinton, na postrojavanje u njezin tabor, i to prije nego što dinastička kandidatkinja odgovori na izazov suparničke kampanje socijaldemokratskog kandidata Bernie Sandersa koji, unatoč inicijalnom zaostajanju za Clinton u broju osvojenih delegata, trenutno drži politički momentum, s uglavnom premoćno osvojenih 7 od 8 zadnjih država na predizborima američke Demokratske stranke.
29. prosinca 2017.Facelift fašizma
Rušenjem realsocijalističkih društvenih uređenja krajem 20. stoljeća narodima istočne Europe obećani su prosperitet i neusporedivo bolja budućnost. Gotovo tri desetljeća kasnije „Europski san“ samo što se nije posve rasplinuo, no posljedice masovnog društvenog preodgoja, odnosno tzv. dekomunizacije, pružile su ideološku osnovu za ponovno političko oživljavanje ekstremne desnice. Možemo samo pretpostaviti koliko će novom fašizmu trebati da od prekrajanja povijesnih udžbenika i rehabilitiranja notornih zločinaca napokon skine i posljednji sloj maske za pomlađivanje.
21. rujna 2016.Prema reartikulaciji otpora ekonomskom liberalizmu
Aktualni politički trenutak nameće nam brojne teme, razumijevanjem kojih se stvaraju preduvjeti za uspješno emancipatorno političko organiziranje. Formiranje političkog polja u postsocijalističkoj Hrvatskoj, rast ekstremne desnice diljem Europe, odnos političke demokracije i ekonomskog liberalizma te struktura moći u Europskoj Uniji, neka su od pitanja koja smo otvorili u razgovoru s Danijelom Dolenec, docenticom na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti i predsjednicom Upravnog odbora Instituta za političku ekologiju.
18. srpnja 2016.Privatizacija društva: proizvodnja ljudskog viška
Na pozadini demontaže socijalnih država i resemantizacije „društva“ kao „zone nesputane trgovinske razmjene“, neujednačena tržišna utakmica tretira mase ljudi u najboljem slučaju kao jeftinu radnu snagu, a ni srednja klasa više ne uživa nekadašnju razinu sigurnosti i materijalnih privilegija – zbog čega postaje potencijalno prijemčiva za fašizirajuće trendove obračunavanja s percipiranom „nelojalnom konkurencijom“. Pročitajte proširenu, prilagođenu verziju intervjua s voditeljicom programa „Motor mijene“.
25. siječnja 2017.Klijentelističke prakse tutta forza
Iz rubrike „U fokusu“ sedmog broja časopisa RAD. prenosimo članak Gorana Matića o uzrocima i posljedicama političke dominacije IDS-a na teritoriju Istre koja je u posljednjih četvrt stoljeća rezultirala širenjem koruptivne klijentelističke mreže i degradacijom pozicije radničkih organizacija. Zapošljavanje „preko veze“, sabotiranje sindikalnog rada i povećavanje radnog opterećenja za preostale radnike dio su strategije koju u stopu prati folklorizacija antifašističkih ideja i praksi, a čijom se implementacijom „posljednja stranka ljevice“ faktički svrstava u desni političko-ekonomski tabor.
