Izvorno objavljeno 4. prosinca 2018. na Les Inrockuptibles, s francuskog na engleski za Jacobin preveo David Broder
Masovni prosvjedi posljednjih se tjedana kapilarno šire europskim centrom i periferijom kao sve glasniji izraz bunta i nagomilanog nezadovoljstva protiv nesmiljenih zaoštravanja neoliberalnih politika koje udaraju na golu egzistenciju. Pročitajte komentar pisca Édouarda Louisa, glasnog podržavatelja pokreta gilets jaunes (žuti prsluci), o medijskoj i političkoj diskvalifikaciji onih koji na ulicama demonstriraju da je klasna borba odozdo prijeko potrebna i još uvijek moguća.
Već nekoliko dana bezuspješno pokušavam napisati tekst o gilets jaunes (žutim prslucima). Paralizira me klasni prezir i ekstremno nasilje kojima se udara po ovome pokretu. Na izvjestan način, osjećam ga i na vlastitoj koži.
Teško mi je opisati osjećaj zaprepaštenja koji me obuzeo kada sam prvi put ugledao prizore žutih prsluka. Na fotografijama koje su pratile medijske članke, vidio sam tijela koja se gotovo nikada ne pojavljuju u javnom ili medijskom prostoru – napaćena tijela uništena radom, umorom, glađu, neprestanim ponižavanjem koje ugnjetavači nanose podređenima, društvenom i geografskom isključenošću. Vidio sam iznurena tijela i umorne ruke, leđa slomljena od posla i iscrpljena lica.
Naravno, preplavili su me osjećaji gnušanja prema nasilju društvenog svijeta i nejednakosti. No, ono što me možda i najviše pogodilo bila su tijela koja sam vidio na fotografijama i koja su me podsjećala na tijela mojega oca, brata, moje ujne … Bila su to tijela moje obitelji, stanovnika sela u kojem sam odrastao, ljudi čije je zdravlje narušeno siromaštvom i bijedom. Ljudi koji su tijekom mojega djetinjstva – i to s pravom – neprestano ponavljali „Tretira nas se kao bezvrijedne, nitko za nas ne mari.“
Veliki dio medijsko-političkog svijeta želi da povjerujemo kako se nasilje ne ogleda u tisućama života koje su političke odluke uništile i dovele do bijede, već u nekoliko izgorjelih vozila
Zato sam se osjetio i osobno pogođen prezirom i nasiljem buržoazije koje se obrušilo na ovaj pokret. Što se mene tiče, svatko tko vrijeđa žute prsluke, vrijeđa i mojega oca.
Od samih početaka pokreta javljaju se „stručnjaci“ i „političari“ koji u medijima omalovažavaju, osuđuju i ismijavaju žute prsluke, kao i pobunu koju utjelovljuju. Društvene mreže ispunjene su riječima poput „barbari“, „idioti“, „seljačine“ i „neodgovorni“. U medijima se govori o „groktanju“ žutih prsluka: za njih, narodne se klase ne bune, već grokću kao domaće životinje. Čuo sam i o „nasilju ovog pokreta“ – zapaljenom automobilu, razbijenom prozoru i oštećenom spomeniku.
Ovo je uobičajen primjer disparatnosti u percepciji nasilja: veliki dio medijsko-političkog svijeta želi da povjerujemo kako se nasilje ne ogleda u tisućama života koje su političke odluke uništile i dovele do bijede, već u nekoliko izgorjelih vozila. Ako mislite da su išarani grafiti na povijesnom spomeniku gori od nemogućnosti da se egzistencijalno zbrinete, da preživite i prehranite sebe i svoju obitelj, vjerojatno nikada niste bili siromašni.
Žuti prsluci govore o gladi, prekarnosti, životu i smrti. „Političari“ i dio novinara odgovara: „oštećeni su simboli naše Republike.“ Što time zapravo govore i odakle im pravo da to govore? S kojega planeta dolaze? Mediji također govore o rasizmu i homofobiji među žutim prslucima. Koga zavaravaju? Ne želim ovdje spominjati svoja književna djela. Međutim, zanimljivo je napomenuti da su me sa svakim romanom kojega sam objavio prozivali za stigmatizaciju siromašne i ruralne Francuske, upravo zato što sam u njima spominjao homofobiju i rasizam sela u kojem sam odrastao. Razjareni novinari koji nikada nisu ništa učinili za narodne klase, sada su se odjednom postavili kao njihovi zaštitnici.
Za vladajuće elite, narodne klase savršeno predstavljaju ono što Pierre Bourdieu naziva klasnim objektom; objektom kojime se može diskurzivno manipulirati, i učiniti da jedan dan predstavlja one najpoštenije i najvrijednije – autentično siromaštvo – a drugi dan rasiste i homofobe. Pozadinske namjere u oba su slučaja jednake: spriječiti narodne klase da govore same o sebi. Sve dok su tiho, nekako je moguće iz dana u dan živjeti s vlastitim proturječnim izjavama.
Naravno da je bilo homofobnih i rasističkih komentara i ponašanja među žutim prslucima. No otkad su mediji i „političari“ odjednom toliko zabrinuti zbog rasizma i homofobije? Što su oni ikada učinili u borbi protiv rasizma? Jesu li iskoristili svoju moć da progovore o Adameu Traoréu (dvadesetčetverogodišnjem Crnom muškarcu koji je umro u policijskom pritvoru) i odboru za Adamu? Govore li o policijskom nasilju kojemu su Crnci i Arapi svakodnevno izloženi?
Društveni pokret upravo je onaj moment koji otvara mogućnost da se patnja više ne artikulira riječima „Patim zbog imigracije i svojeg susjeda koji prima socijalnu pomoć“, nego „Patim zbog vladajućih. Patim zbog klasnog sistema, Emmanuela Macrona i Édouarda Philippea.“
Nisu li oni osigurali (anti-LGBT aktivistici) Frigide Barjot i nebrojenim svećenicima platformu baš za vrijeme inicijative mariage pour tous (kampanje za jednako pravo na brak za istospolne osobe) te na taj način dopustili i normalizirali homofobiju na televiziji?
Kada vladajuće klase i pojedini mediji govore o homofobiji i rasizmu u pokretu žutih prsluka, u biti ne govore o homofobiji i rasizmu. Oni zapravo kažu „Siromašni, budite tiho!“. U svakome slučaju, žuti prsluci još su uvijek nedovršen proces, i njihov jezik još uvijek nije formiran: ako među njima i ima homofobije i rasizma, na nama leži odgovornost da ga transformiramo.
Više je različitih načina da se kaže „Patim.“, a društveni pokret upravo je onaj moment koji otvara mogućnost da se patnja više ne artikulira riječima „Patim zbog imigracije i svojeg susjeda koji prima socijalnu pomoć“, nego „Patim zbog vladajućih. Patim zbog klasnog sistema, Emmanuela Macrona i [premijera] Édouarda Philippea.“ Društveni pokret je točka u kojoj se jezik subvertira, mjesto destabilizacije starih jezika. O tome se danas radi. Štoviše, tijekom proteklih dana svjedočimo reformulaciji vokabulara žutih prsluka. Na početku smo slušali isključivo o cijeni benzina te povremeno bezobzirno aludiranje na „primatelje beneficija“. Sada čujemo riječi kao što su nejednakost, porast nadnica, nepravda.
Ovaj pokret mora se nastaviti, jer utjelovljuje nešto ispravno, prijeko potrebno i suštinski radikalno, jer su lica i glasovi koji su u pravilu nevidljivi i utišani konačno vidljivi i mogu se čuti. Borba neće biti laka: kao što možemo vidjeti, žuti prsluci predstavljaju svojevrstan Rorschachov test za velik dio buržoazije – prisiljavaju ih da direktno izraze klasni prezir i nasilje koje su dosad uglavnom izražavali samo indirektno. Isti prezir koji je uništio i nastavlja uništavati tolike živote koji me okružuju, i još toliko toga; od ovog prezira gubim dah i ostajem paraliziran, do mjere da se u tekstu ne uspijevam izraziti kako bih želio.
Međutim, moramo pobijediti. Dovoljno nas razumije da ne možemo tolerirati još jedan poraz za ljevicu, jer on predstavlja poraz i za podjarmljene.
Édouard Louis je francuski pisac, autor romana En finir avec Eddy Bellegueule i Histoire de la violence.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2018. godinu.
19. prosinca 2018.Nova klasna politika: perspektiva protiv desnih i neoliberalnih pripovijesti
Uspon desnog populizma dio europske ljevice prepoznao je i kao indikator vlastite slabosti i povijesne erozije značaja. Da ljevica nema monopol na artikulaciju socijalnog pitanja nije nova lekcija. No ono što je relativno novo jest da ga je ljevica posljednjih desetljeća u sve manjoj mjeri postavljala. Ovako glasi kritička dijagnoza autora poput francuskog sociologa Didiera Eribona. Objavljivanje njemačkog prijevoda njegove sociološko-autobiografske monografije Povratak u Reims inicirao je 2016. godine opsežne rasprave unutar njemačke ljevice. Mnogi su usvojili Eribonovu dijagnozu i plediraju za povratak klasnoj politici, dok drugi upozoravaju na opasnost rehabilitacije starog klasnog redukcionizma i olakog dezavuiranja desetljeća nastojanja oko rodnih i manjinskih pitanja. Formuliran unutar tih rasprava, pojam „Nove klasne politike“ teži integraciji klasnog i „identitetskih“ pitanja kao temelja obnove integrativne lijeve politike, koja se mora suprotstavljati i desnim i neoliberalnim narativima. Pročitajte prijevod teksta Sebastiana Friedricha.
24. kolovoza 2018.Dok je kapitalizma, bit će i fašizma
Historijska povezanost fašizama i krize kapitalističkog načina proizvodnje, te antifašističkog pokreta i međunarodne borbe radništva, rijetko se spominje u raspravama o jačanju suvremenih ekstremno desnih političkih opcija. Donosimo tekst Andreje Gregorine o komunističkom nasljeđu antifašističke borbe kroz teorijski i praktični rad revolucionarke i marksističke feministkinje Clare Zetkin, autorice prve plauzibilne analize o borbi protiv fašizma koju je Kominterna u formi rezolucije usvojila 1923. godine. U narednom tekstu, autorica će se osvrnuti na političko djelovanje Giuseppine Martinuzzi, istarske revolucionarke i članice talijanske socijalističke i komunističke partije, s naglaskom na razdoblje jačanja talijanskog fašističkog pokreta.
13. travnja 2017.Vlast aktivno sprečava protestno jedinstvo
Aktualni masovni prosvjedi diljem Republike Srbije predstavljaju kulminaciju višegodišnjeg nezadovoljstva stanovništva sustavnom devastacijom tekovina socijalne države, privatizacijom javnih poduzeća i upornim inzistiranjem političko-ekonomskih elita na uvođenju tzv. mjera štednje. Izravni povod izlasku naroda na ulice nedavni su rezultati predsjedničkih izbora na kojima je pobijedio trenutni premijer Aleksandar Vučić. Kratki izvještaj i presjek situacije za nas je pripremio Marko Stričević, aktivni sudionik u prosvjedima i član organizacije Marks21.
12. ožujka 2017.Nema rasprave s fašistima
Globalno jačanje fašistoidnih tendencija zasad je, osim u zakonodavnom nazadovanju, najupadljivije u srednjostrujaškim medijima, preko kojih se u javnu raspravu pripuštaju i čije komunikacijske protokole iskorištavaju ekstremno desni freelance komentatori i pretendenti na parlamentarne i izvršne političke pozicije, kao tek jednu od stepenica na svom putu prema uspostavljanju režima u kojem više nema rasprave. Autor dovodi u pitanje koliko su komunikacijske prakse koje počivaju na racionalnosti, podastiranju dokaza i sučeljavanju argumenata, dobronamjernosti interpretacije te konstruktivnim namjerama svih uključenih, dostatne u srazu sa sugovornicima poput Miloa Yiannopoulosa, Donalda Trumpa i Marine Le Pen, koji jezik koriste kao bojni poklič – interpelativno sredstvo onkraj činjeničnosti ili unutarnje koherentnosti iskaza.
3. veljače 2017.Solidarne prakse kao baza ljevice
Paralelne strukture sve se češće javljaju kao strategija lijevih organizacija i pokreta za sidrenje u društvenom polju. Budući da odgovaraju na potrebe za nečime što u postojećim strukturama nedostaje te ih dopunjavaju, podrazumijeva se da one donose neku novu vrijednost. S druge strane, inzistiranje na paralelnim strukturama ponekad prati i zahtjev za udaljavanjem od tradicionalnih obrazaca, čime se zapada u opasnost da se, ionako erodirane, institucije socijalne države i dalje oslabljuju. O primjerima praksi te ulozi paralelnih struktura u izgradnji lijevih pokreta i organizacija razgovarali smo s Jovicom Lončarom iz Baze zaradničku inicijativu i demokratizaciju.
31. prosinca 2016.Parlamenti pod kontrolom kormilarâ kapitalizma
Europska unija je redovita tema lijeve kritike od izbijanja globalne ekonomske krize, no britanska odluka o izlasku iz EU uspjela je otvoriti sasvim novi val diskusija. Uz to, Britanija je od prošlogodišnjih parlamentarnih izbora poprište vrlo zanimljive političke dinamike koja otvara prostor afirmaciji novih aktera na lijevom krilu parlamentarne politike. Naime, pružila se prilika za imaginiranje alternativnih modela nadnacionalnog europskog udruživanja, kao i za daljnju delegitimaciju njegova sadašnjeg ustroja. Kako može izgledati drugačija Europa te koja je uloga ljevice u njoj neke su od tema o kojima smo razgovarali sa socioekonomistom Tonijem Prugom, nedavnim povratnikom iz Velike Britanije.
31. prosinca 2016.Nijedna više
Sve aktualniji napadi na ženska prava okupili su Europu na prosvjedima. Oni najmasovniji, održani u Poljskoj na „crni ponedjeljak“, 2.10.2016., istaknuli su probleme s kojima se žene suočavaju pri ugrožavanju njihovih reproduktivnih prava. Samo dva tjedna kasnije, 19.10. u Argentini su održani prosvjedi na „crnu srijedu“ povodom brutalnog ubojstva mlade Lucíje Pérez, no žene Argentine nisu propustile prepoznati ulogu kapitalističke agende u uzrocima njihovih problema. Ovaj put je izostala masovna solidarizacija iz Europe, pokazujući da naš internacionalizam teško prelazi kontinentalne granice. Kako bismo te granice bar nakratko premostili, preveli smo članak Luciane Zorzoli.
29. prosinca 2016.Iluzija političke normalnosti
Globalni rast desnog populizma, kojemu u zadnje vrijeme svjedočimo, antiklimaktički je rasplet višedesetljetnog neoliberalnog projekta depolitizacije javnog diskursa u svrhu opsluživanja interesa kapitala. U europskom kontekstu, neujednačen ekonomski razvoj između zemalja centra i periferije kad-tad je morao rezultirati sistemskom krizom u kojoj se status quo sve češće dovodi u pitanje. Pred socijalističkom ljevicom danas stoji historijski izazov mobilizacije, povećanja društvene participacije i širenja političkog utjecaja čemu se kao alternativa nudi predaja terena ekstremnoj, ksenofobnoj desnici. U intervjuu smo razgovarali s Markom Kostanićem, urednikom regionalnog portala Bilten.
18. rujna 2016.Kako do mobilizacije: lijeve stranke i sindikati na Balkanu
Prenosimo tekst o mogućnostima zajedničkog djelovanja na mobilizaciji i stvaranju lijevih alternativa na Balkanu, ali i preprekama ostvarenju dugoročne zajedničke strategije, nastao u razgovoru sa sindikalistima i političkim aktivistima iz regije: „Osnovni problem elektoralističke strategije koja nade polaže u dovođenje proradničke partije na vlast jest pogrešno razumijevanje odnosa moći u kapitalističkoj državi, odnosno vjerovanje u to da samim osvajanjem vlasti nominalno radničke stranke osvajaju i moć potrebnu za reformiranje sustava u korist radništva.“
14. ožujka 2016.Noćni marš – 8. mart
Prvi po redu, "Noćni marš - 8. mart" održan je u Zagrebu u večernjem terminu orijentiranom prema mobilizaciji šire populacije, a u solidarnoj se atmosferi organizatoricama marša pridružilo petstotinjak feministkinja i feminista u simboličkom zauzimanju javnog prostora te zahtjevima za uvažavanjem ženskih prava na svim razinama, kao i hitnom društvenom promjenom. Velik broj inicijativa i udruga civilnog društva naznačenih na popisu organizatorica i podržavateljica Marša budi nadu u dugoočekivano buđenje ženske antifašističke fronte. Marš smo popratili video prilogom, prenosimo priopćenje za medije, kao i tekstove održanih govora te se pridružujemo podršci.
22. siječnja 2016.Grobari kapitalizma
Pristupajući povijesti iz perspektive “političkog marksizma”, koji se temelji na pokušaju rehistoriziranja i repolitiziranja marksističkog projekta, nedavno preminula marksistička povjesničarka i politička teoretičarka Ellen Meiksins Wood (1942-2016) u tekstu kritizira teleologiju i formalizam “konzekvencijalističkog” pristupa poimanju kapitalizma i buržoaske revolucije: "Ovaj konzekvencijalizam također mora vrlo specifične 'zakone kretanja' kapitalizma – njegove specifične imperative za poboljšanje proizvodnih snaga i uklanjanje prepreka tom poboljšanju – tretirati kao univerzalne zakone povijesti. Ili, preciznije, ovi konzekvencijalisti usvajaju najjednostavniju vrstu tehnološkog determinizma kako bi izbjegli objasniti specifičnost kapitalizma."
