Mogu li žuti prsluci govoriti?

Već nekoliko dana bezuspješno pokušavam napisati tekst o gilets jaunes (žutim prslucima). Paralizira me klasni prezir i ekstremno nasilje kojima se udara po ovome pokretu. Na izvjestan način, osjećam ga i na vlastitoj koži.

Teško mi je opisati osjećaj zaprepaštenja koji me obuzeo kada sam prvi put ugledao prizore žutih prsluka. Na fotografijama koje su pratile medijske članke, vidio sam tijela koja se gotovo nikada ne pojavljuju u javnom ili medijskom prostoru – napaćena tijela uništena radom, umorom, glađu, neprestanim ponižavanjem koje ugnjetavači nanose podređenima, društvenom i geografskom isključenošću. Vidio sam iznurena tijela i umorne ruke, leđa slomljena od posla i iscrpljena lica.

Naravno, preplavili su me osjećaji gnušanja prema nasilju društvenog svijeta i nejednakosti. No, ono što me možda i najviše pogodilo bila su tijela koja sam vidio na fotografijama i koja su me podsjećala na tijela mojega oca, brata, moje ujne … Bila su to tijela moje obitelji, stanovnika sela u kojem sam odrastao, ljudi čije je zdravlje narušeno siromaštvom i bijedom. Ljudi koji su tijekom mojega djetinjstva – i to s pravom – neprestano ponavljali „Tretira nas se kao bezvrijedne, nitko za nas ne mari.“

Veliki dio medijsko-političkog svijeta želi da povjerujemo kako se nasilje ne ogleda u tisućama života koje su političke odluke uništile i dovele do bijede, već u nekoliko izgorjelih vozila

Zato sam se osjetio i osobno pogođen prezirom i nasiljem buržoazije koje se obrušilo na ovaj pokret. Što se mene tiče, svatko tko vrijeđa žute prsluke, vrijeđa i mojega oca.

Od samih početaka pokreta javljaju se „stručnjaci“ i „političari“ koji u medijima omalovažavaju, osuđuju i ismijavaju žute prsluke, kao i pobunu koju utjelovljuju. Društvene mreže ispunjene su riječima poput „barbari“, „idioti“, „seljačine“ i „neodgovorni“. U medijima se govori o „groktanju“ žutih prsluka: za njih, narodne se klase ne bune, već grokću kao domaće životinje. Čuo sam i o „nasilju ovog pokreta“ – zapaljenom automobilu, razbijenom prozoru i oštećenom spomeniku.

Ovo je uobičajen primjer disparatnosti u percepciji nasilja: veliki dio medijsko-političkog svijeta želi da povjerujemo kako se nasilje ne ogleda u tisućama života koje su političke odluke uništile i dovele do bijede, već u nekoliko izgorjelih vozila. Ako mislite da su išarani grafiti na povijesnom spomeniku gori od nemogućnosti da se egzistencijalno zbrinete, da preživite i prehranite sebe i svoju obitelj, vjerojatno nikada niste bili siromašni.

Žuti prsluci govore o gladi, prekarnosti, životu i smrti. „Političari“ i dio novinara odgovara: „oštećeni su simboli naše Republike.“ Što time zapravo govore i odakle im pravo da to govore? S kojega planeta dolaze? Mediji također govore o rasizmu i homofobiji među žutim prslucima. Koga zavaravaju? Ne želim ovdje spominjati svoja književna djela. Međutim, zanimljivo je napomenuti da su me sa svakim romanom kojega sam objavio prozivali za stigmatizaciju siromašne i ruralne Francuske, upravo zato što sam u njima spominjao homofobiju i rasizam sela u kojem sam odrastao. Razjareni novinari koji nikada nisu ništa učinili za narodne klase, sada su se odjednom postavili kao njihovi zaštitnici.

Za vladajuće elite, narodne klase savršeno predstavljaju ono što Pierre Bourdieu naziva klasnim objektom; objektom kojime se može diskurzivno manipulirati, i učiniti da jedan dan predstavlja one najpoštenije i najvrijednije – autentično siromaštvo – a drugi dan rasiste i homofobe. Pozadinske namjere u oba su slučaja jednake: spriječiti narodne klase da govore same o sebi. Sve dok su tiho, nekako je moguće iz dana u dan živjeti s vlastitim proturječnim izjavama.

Naravno da je bilo homofobnih i rasističkih komentara i ponašanja među žutim prslucima. No otkad su mediji i „političari“ odjednom toliko zabrinuti zbog rasizma i homofobije? Što su oni ikada učinili u borbi protiv rasizma? Jesu li iskoristili svoju moć da progovore o Adameu Traoréu (dvadesetčetverogodišnjem Crnom muškarcu koji je umro u policijskom pritvoru) i odboru za Adamu? Govore li o policijskom nasilju kojemu su Crnci i Arapi svakodnevno izloženi?

Društveni pokret upravo je onaj moment koji otvara mogućnost da se patnja više ne artikulira riječima „Patim zbog imigracije i svojeg susjeda koji prima socijalnu pomoć“, nego „Patim zbog vladajućih. Patim zbog klasnog sistema, Emmanuela Macrona i Édouarda Philippea.“

Nisu li oni osigurali (anti-LGBT aktivistici) Frigide Barjot i nebrojenim svećenicima platformu baš za vrijeme inicijative mariage pour tous (kampanje za jednako pravo na brak za istospolne osobe) te na taj način dopustili i normalizirali homofobiju na televiziji?

Kada vladajuće klase i pojedini mediji govore o homofobiji i rasizmu u pokretu žutih prsluka, u biti ne govore o homofobiji i rasizmu. Oni zapravo kažu „Siromašni, budite tiho!“. U svakome slučaju, žuti prsluci još su uvijek nedovršen proces, i njihov jezik još uvijek nije formiran: ako među njima i ima homofobije i rasizma, na nama leži odgovornost da ga transformiramo.

Više je različitih načina da se kaže „Patim.“, a društveni pokret upravo je onaj moment koji otvara mogućnost da se patnja više ne artikulira riječima „Patim zbog imigracije i svojeg susjeda koji prima socijalnu pomoć“, nego „Patim zbog vladajućih. Patim zbog klasnog sistema, Emmanuela Macrona i [premijera] Édouarda Philippea.“ Društveni pokret je točka u kojoj se jezik subvertira, mjesto destabilizacije starih jezika. O tome se danas radi. Štoviše, tijekom proteklih dana svjedočimo reformulaciji vokabulara žutih prsluka. Na početku smo slušali isključivo o cijeni benzina te povremeno bezobzirno aludiranje na „primatelje beneficija“. Sada čujemo riječi kao što su nejednakost, porast nadnica, nepravda.

Ovaj pokret mora se nastaviti, jer utjelovljuje nešto ispravno, prijeko potrebno i suštinski radikalno, jer su lica i glasovi koji su u pravilu nevidljivi i utišani konačno vidljivi i mogu se čuti. Borba neće biti laka: kao što možemo vidjeti, žuti prsluci predstavljaju svojevrstan Rorschachov test za velik dio buržoazije – prisiljavaju ih da direktno izraze klasni prezir i nasilje koje su dosad uglavnom izražavali samo indirektno. Isti prezir koji je uništio i nastavlja uništavati tolike živote koji me okružuju, i još toliko toga; od ovog prezira gubim dah i ostajem paraliziran, do mjere da se u tekstu ne uspijevam izraziti kako bih želio.

Međutim, moramo pobijediti. Dovoljno nas razumije da ne možemo tolerirati još jedan poraz za ljevicu, jer on predstavlja poraz i za podjarmljene.

Édouard Louis je francuski pisac, autor romana En finir avec Eddy Bellegueule i Histoire de la violence.