Ne svatko za sebe, nego svi zajedno – Organiziranje na radnom mjestu: zašto i kako?

Današnjem duboko prekariziranom radništvu prijeko su potrebne snažne sindikalne strukture. No, one mogu biti uspostavljene samo kroz dugoročno organiziranje na terenu. Donosimo prijevod teksta skupine istraživača iz kranjskog Centra za društveno istraživanje – kratke upute za sindikalne organizatore i one koji se tako osjećaju.

Izvor: Cedra.si

Izazovi sindikalnog pokreta – organiziranje i aktivacija

Sindikalni pokret u Sloveniji može se pohvaliti s mnogim dostignućima. Uspješno je zaustavio neke od najekstremnijih neoliberalnih reformi. Kolektivni ugovori obuhvaćaju oko 80% zaposlenih i još uvijek dobro štite prava radnica i radnika. U usporedbi s inozemstvom, uključenost u sindikate prilično je visoka.
 
Također, na terenu postoje dobre prakse organiziranja na razini radnih mjesta. No, zbog promjena u funkcioniranju kapitalizma, promijenili su se i odnosi na tržištu radne snage, pa je organiziranje postalo teže. Zaposlenja su prekarizirana, zbog čega su radnici izloženiji te moraju raditi više za manje novca. Pojačao se i intenzitet rada, pa su radnici iscrpljeniji te im manjka energije za sindikalnu borbu. Poduzeća sistemski ometaju sindikalnu borbu te sankcioniraju sve koji sudjeluju u radničkoj borbi, zbog čega je ona postala opasnija.
 

Prava snaga nalazi se u aktivnim članovima sindikata

Radnička se moć temelji na solidarnosti i organiziranosti radničkih kolektiva. Pred sindikalnim pokretom u Sloveniji stoje dva glavna izazova: organiziranje članstva na radnom mjestu i njihova aktivacija u kolektivnim akcijama. Radi se o usko povezanim područjima koja su ključna za sindikalnu snagu, kako na razini radnih mjesta, tako na državnoj razini (tripartitni socijalni dijalog, otpor neoliberalnim reformama i drugim društveno štetnim politikama).
 
Organiziranost radnika na razini radnog mjesta ključna je za uspješna kolektivna pregovaranja na svim razinama (državnoj, sektorskoj i onoj poduzeća) – prilikom pregovaranja s upravama i vlasnicima kapitala, odnosno državom, pregovaračka moć proizlazi iz aktivne podrške koju pregovarači imaju među ostalim radnicima. Potreba za stalnim organizacijskim radom proizlazi i iz činjenice da se u praksi izborena prava često ne provode. Sindikat nema utjecaj na provođenje kolektivnih ugovora u praksi ako radnici nisu uključeni u njegovo djelovanje ili ako među njima i sindikatom nije prisutna stalna komunikacija. Kapital koristi neorganiziranost, pokušavajući dezinformacijama izigrati radnike i na taj način lakše nametnuti svoju volju.
 
Stoga je akcijska snaga radničkih kolektiva ključna. Sindikati ju mogu osigurati samo s članovima, radnicima, zbog čega svaki sindikat mora imati organiziranu bazu koja ga kolektivnim akcijama osnažuje. Samo tako sindikat može mijenjati odnose moći i utjecati na poštivanje interesa radnika. Zbog toga je potrebno mijenjati sliku sindikata prema kojoj je sindikat tek ponuđač servisnih usluga (npr. pravne pomoći, socijalnog fonda, odmarališnih kapaciteta…). Iako se radnici sindikatu priključuju i zbog pogodnosti koje nudi, moraju znati da sindikat nije treća strana koja će nešto odraditi umjesto njih. Sindikat čine svi radnici te njihova snaga leži u umreženosti te sposobnosti i spremnosti za odlučno djelovanje prema zajedničkim ciljevima. Ne svatko za sebe – već kao kolektiv.
 

U sindikalizmu nema prečaca

Kada je riječ o organiziranju, u prvom se redu radi o pristupanju zajedničkoj borbi, zbog čega svatko može sudjelovati u tome. Organiziranje uspostavlja svijest da rješenje mimo vlastite kolektivne snage ne postoji. Kolektivna se svijest ne podrazumijeva, i zato ju je potrebno kontinuirano graditi, a to se najbolje može postići kroz kolektivne akcije.
 
Radničke probleme moguće je rješavati i individualno, iako se u većini slučajeva radi o kratkoročnim uspjesima. Kako su kapital ili država snažniji, jer imaju više sredstava i mehanizama prisile, u takvoj se borbi prije ili kasnije iscrpljujemo. Suprotno tome, u organiziranju nema prečaca, već se radi o neprestanom radu sa svakim radnikom i radnicom. Svi su potencijalni članovi i suborci. Na radnom smo mjestu svi članovi kolektiva, a da toga često nismo ni svjesni. Snaga je u našem broju i umreženosti. Tek kada to spoznamo, moći ćemo tu snagu i iskoristiti.
 

Moguće je nadilaženje apatije i straha

Često se kaže da su radnici apatični i nezainteresirani. No, konkretni slučajevi govore da među radnicima uvijek postoji interes za angažmanom. Sigurno je da svakoga interesiraju pitanja poput visine plaće, uvjeta rada i radnog vremena, te da svakoga boli kršenje njegovih prava. U ljutnji i nezadovoljstvu skriva se potencijal. Njih treba prepoznati i strateški usmjeriti u kolektivnu akciju. U mnogim slučajevima radnicima manjka tek osjećaj da je rješenje moguće, da nisu sami, da postoji kolektivna umreženost. Šefovi nas na radnom mjestu na sve moguće načine pokušavaju zadržati neumreženima. Na sve to odgovaramo organiziranjem.
 
Sindikalno organiziranje je poput kuhanja. Postoje smjernice i u praksi provjereni recepti koje možemo koristiti te iz njih učiti. Postoje metode koje funkcioniraju i one koji ne funkcioniraju. Iako se odnosi mijenjaju, rezultati nikada nisu idealni, ali krećući od provjerenih polazišta koja se prilagođavaju kroz zajedničku praksu, dolazi do radničkog osnaženja na svim nivoima.
 

Umreženost i organiziranost već postoje

U svakoj radnoj sredini postoji od strane kapitala organiziran radni proces i specifični odnosi među zaposlenima, a radnici se istovremeno spontano organiziraju i umrežavaju u obrani od iskorištavanja i nadzora. Radni kolektiv se stoga već umrežava pod uvjetima koje mu nameće vodstvo poduzeća. Na taj način radni proces uopće može teći. Kada pogledamo oko sebe, vidjet ćemo da među nama već postoje razni društveni krugovi, odnosno mreže, koje proizlaze iz osobnih okolnosti (npr. vožnja do radnog mjesta, zajednički hobiji i interesi, narodnost, boravište…). Istovremeno su zbog radnog procesa uspostavljeni različiti oblici podjela između radnika koje nazivamo radnim skupinama (npr. radnici iste linije ili odjela, podjela po osnovi radnih zadataka ili poziva, podjela na temelju oblika ugovora – stalno zaposleni, na određeno vrijeme, agencijski radnici, studenti, outsourcani…). Te krugove i skupine treba prepoznati, jer mogu biti od ključnog značaja za uspješno umrežavanje suradnika.
 
Unutar društvenih krugova i radnih skupina često nalazimo pojedince koje drugi radnici poštuju, imaju povjerenja u njih te i im se obraćaju kada trebaju pomoć. Ti su pojedinci svojevrsni prirodni voditelji – organski vođe. Često ne obnašaju nikakvu službenu funkciju u sindikalnoj strukturi, niti zauzimaju poseban položaj u radnom procesu, već posebno poštovanje ostalih uživaju zbog svojih osobnih karakteristika i radnih navika. Za organiziranje je ključno da upravo te pojedince pridobijemo za aktivno djelovanje u sindikatu, jer u borbu mogu povući i ostale.
 
Organiziran kolektiv radnika ne smijemo doživljavati kao hijerarhijsku strukturu piramide, koja karakterizira organiziranost radnog procesa, s upravom na vrhu i radnicima na dnu. Organiziran radni kolektiv mora imati oblik koncentričnih krugova. Granice pojedinačnih krugova ne smiju biti zatvorene, već moraju omogućavati prelaženje iz kruga u krug. Cilj je organiziranja da se čim više suradnika uključi u jezgru ili krug aktivista, a zbog prirode sindikalnog rada pri pojedinim akcijama nužno je omogućiti prelaženje iz pojačane u smanjenu aktivnost (i obratno). Fokus organiziranja pak mora biti na uključivanju neopredijeljenih i pasivnih radnika u krugove podržàvatelja/članova i aktivista.
 

Početak: istraživanje i analiziranje

Za uspješno organiziranje moramo najprije upoznati faktore s kojima ćemo se suočavati. Moramo prikupiti što više upotrebljivih informacija, kako sa strane poslodavca, tako sa strane radništva. Moramo utvrditi kakvo je stanje radničkih kolektiva i poduzeća, položaj radnika, odnose u društvenim i radnim skupinama unutar kolektiva, prepoznati potencijalne saveznike i protivnike, te sredstava s kojima raspolažu obje strane. Unutar postojećih društvenih krugova i radnih skupina potrebno je potražiti potencijalne organske voditelje te saznati njihov stav prema sindikatima, odnosno različitim problemima.
 
Moramo biti svjesni da ćemo morati promijeniti odnose moći između radnika te uprave i vlasnika kako bismo dosegli ciljeve. Radi se o pitanju toga tko će određivati radne uvjete u poduzeću – sami šefovi ili vodstvo u pregovorima s radnim kolektivom. Zbog toga na podlozi analize moramo ustanoviti gdje leži moć kolektiva i koje su njegove slabe točke. Tek na temelju tih informacija možemo odrediti potencijalne mogućnosti, prednosti i slabosti planiranog djelovanja.
 
Već početne korake ne treba raditi u izolaciji ureda sindikalnih funkcionera, nego je u njih potrebno u čim većoj mjeri uključivati radnike iz kolektiva. Svaki sindikalni poduhvat mora se prema načelima organizacijskog pristupa usmjeriti tako da omogućuje uključivanje čim šireg kruga radnika iz svakog odjela.
 

Od presudne su važnosti odnosi i dinamike u kolektivu

Organizacijskoj ekipi (organizatorima, organskim vođama, aktivistima) za budući je rad i pridobivanje članova potreban što detaljniji pregled stanja unutar kolektiva.
 
Zanimaju nas odnosi i veze između radnika na radnom mjestu i izvan njega te njihov stav prema sindikatu. Prilikom mapiranja pomažemo si s pitanjima: Gdje/s kim/što tko radi? Koju funkciju zauzima? Kako su pojedini radnici već povezani? Koji su zajednički problemi pojedinih skupina radnika? Koliko je aktivnih članova sindikata i u kojim su dijelovima poduzeća aktivni? Tko uživa poštovanje među suradnicima? I tome slično.
 
Ako se prisjetimo strukture kruga, radnici u jezgri su oni koji svojim djelovanje kontinuirano pomažu sindikalnu borbu. Drugi krug predstavljaju aktivisti koji se angažiraju u određenim akcijama. Nakon njih slijede oni koji obično podržavaju ili su učlanjeni u sindikat, ali se rijetko angažiraju, no i radnici koji tek pasivno podržavaju sindikalno djelovanje. Izvan sindikata su još neopredijeljeni, pa i oni koji su neprijateljski nastrojeni te se stoga svojim djelovanjem suprotstavljaju organiziranju radnika.
 

Organiziranje mora biti promišljeno i planirano

Ako želimo utjecati na odnose moći, moramo na temelju istraživanja i analiza postaviti konkretne i realne ciljeve. Ciljevi moraju biti jasni, pristupačni i razumljivi svima koje želimo uključiti u kolektivnu akciju. Ljudi se obično upuštaju u aktivnosti koje razumiju i u kojima prepoznaju vlastite, odnosno zajedničke interese.
 
Kada imamo isplanirane ciljeve, na temelju istraživanja i analiza potrebno je napraviti strateški plan kojim želimo ojačati i očuvati snagu sindikata. Organiziranje nije spontana djelatnost, zbog čega trebamo ekipu u koju je potrebno uključiti čim veći broj suradnika, prije svega organskih voditelja koje smo prepoznali u analizi.
 

Bez toga ne ide: rad „jedan na jedan“

Prilikom organiziranja radnika, osnovni je odnos rad „jedan na jedan“, razgovor „oči u oči“. To je važno, kako tamo gdje sindikat uopće još nije organiziran, tako i tamo gdje već postoji pa želimo povećati ili aktivirati članstvo.
 
S radnikom kojeg želimo uključiti ili aktivirati, želimo uspostaviti prisan odnos koji se temelji na međusobnom povjerenju. Upravo su sindikalni povjerenici ili aktivisti najodgovorniji za takav način rada. Kako u organizacijskom radu ne postoje prečaci, nikakvo suvremeno komunikacijsko oruđe ne može nadomjestiti razgovor uživo.
 

Koraci organizacijskog razgovora

Moramo izgraditi međusobno povjerenje s radnikom kojeg želimo pridobiti za sudjelovanje u sindikatu, te stoga razgovore s njim moramo voditi korak po korak. Pritom moramo biti svjesni da nije nužno da ćemo u jednom razgovoru proći kroz sve navedene korake, te da ti koraci neće nužno slijediti navedeni poredak, već će se međusobno ispreplitati. U većini ćemo se slučajeva s pojedinim radnikom morati naći više puta – ipak se međusobno povjerenje sporo gradi.
 

Prvi korak: izgradnja povjerenja

Najprije želimo pobuditi radnikovu spremnost na razgovor. O čemu želimo razgovarati? O dužnostima, o radu, zanima nas njegovo mišljenje, njegovo iskustvo. Zanima nas kako se osjeća i ima li kakve probleme. Pored toga, kako bismo radniku pokazali da nam je do njega i njegovih problema stalo, moramo pronaći i odgovarajući kraj za razgovor. Takve razgovore u pravilu ne možemo voditi na radnom mjestu, gdje smo obično ograničeni na brze i kratke interakcije, a usto je i previše neželjenih „ušiju i očiju“. Zato dogovaramo razgovor u manje posjećenom lokalu, u parku, u knjižnici, svratimo do radnikovog doma ili ga pozovemo k sebi. Možemo se dogovoriti i da u tu svrhu koristimo regijski sindikalni ured.
 

Drugi korak: slušanje

U prvom nas redu zanima radnikova priča, iskustvo na radnom mjestu i problemi s kojima se suočava. Kao organizator smo prije svega slušatelj. Pritom razgovor usmjeravamo tek toliko da radnik prepozna svoje probleme kao zajedničke, da prepozna potrebu za djelovanjem i činjenicu da sam može biti dio rješenja ako je povezan s ostalim članovima sindikata.
 

Treći korak: predstavljanje sindikata

Nakon radnikove priče na redu je predstavljanje sindikata. Zašto je za radnike važno da su organizirani u sindikat i što se događa tamo gdje nisu. Predstavimo prednosti kolektivnog pristupa i slabosti individualnog pristupa rješavanju problema. Prilikom navođenja aktivnosti sindikata nadovezujemo se na probleme prepoznate u radnikovoj priči te navodimo mogućnosti njihovog kolektivnog rješavanja.
 
Pokušavamo adresirati čim više problema iz radnikove priče. Što, odnosno tko je uzrok njegovih problema? Tko je za njih odgovoran? Kako to promijeniti? Što poduzeti? Protiv koga se boriti? Tko je na čijoj strani? Poželjni su primjeri pozitivnih praksi iz prethodnih borbi ili primjeri drugih sindikalnih aktivista. Važan je otvoren razgovor o tome što sindikat jest, odnosno nije. Radniku moramo pokazati da su svi radnici sindikat i da ga trebamo u našim redovima.
 

Četvrti korak: opasnosti i teškoće

Radnika suočavamo i s opasnostima. Poslodavčeva strana na sve moguće načine blokira našu organiziranost, a njene metode isprva za radnika mogu biti vrlo zastrašujuće. Zato je važno da ih radnik zna prepoznati. Na našu sreću, većina šefova u takvim protunapadima koristi slične metode. Između ostaloga, prilikom ometanja sindikalnog organiziranja šire laži kojima među radnike siju apatiju i strah.
 
Svo vrijeme moramo biti svjesni da kroz razgovor „jedan na jedan“ radnike potičemo i ohrabrujemo. Naš cilj nije da ih prestrašimo, već opunomoćimo sa saznanjima pomoću kojih će lakše pobijediti strah i premostiti prepreke s kojima se suočavaju u pokušajima umrežavanja. Zajedno s radnikom moramo naći nadu da se položaj može promijeniti na bolje.
 

Peti korak: uključivanje

Kada radnikovu priču povežemo s razlozima zbog kojih je organiziranje potrebno, i pojasnimo moguće prepreke na tom putu, vrijeme je da radnika stavimo pred izbor: ili se u zajedničkoj borbi pridruži ostalima ili nemoj. Nikoga na to ne prisiljavamo i dajemo dovoljno vremena za donošenje odluke. Naš je cilj radnika dovesti do odluke da se pridruži i aktivira u sindikatu jer je u njemu prepoznao oruđe za zajedničku borbu.
 

Šesti korak: aktivacija

Zbog toga što se pri organiziranju radi o uključivanju i aktivnom sudjelovanju, samo izjava o pristupanju nije dovoljna. Prije ili kasnije trebat ćemo aktivnu podršku svih naših članova. Sindikat je bez nje nemoćan.
 
Kada je radnik prepoznao ciljeve zbog kojih se vrijedi povezati u zajedničke akcije, spreman je da prema vlastitim mogućnostima i sam aktivno doprinese ostvarivanju zadanih ciljeva. Novouključenog člana možemo zadužiti i da obavi određeni zadatak. Moramo paziti da su zaduženja zahtjevna do te mjere da ih radnik može izvršiti i istovremeno dobiti osjećaj da je značajno pridonio zajedničkom cilju.
 

Nadgradnja: komunikacija i informiranje

Za dobro organiziranje prijeko je potrebna komunikacija. Sindikalni organizator mora biti čim prisutniji u svom kolektivu. U većim je kolektivima nemoguće da sindikalni povjerenik obavi sav posao – za to je potrebna razgranata mreža sindikalnih aktivista i organskih vođa koji osobno prenose informacije kolektivu, ali isto tako od kolektiva skupljaju prijedloge, pritužbe vezane uz nezadovoljstvo te pitanja.
 
U većim kolektivima s više sindikalnih povjerenika nužna je stalna i otvorena komunikacija među njima. Radnički kolektiv nužno mora prevladavati ustaljene podjele među radnicima, koje nastaju zbog podjele rada u radnom procesu ili zbog društvenih okolnosti u kojima se nalaze pojedini radnici. Sindikalni povjerenici, organizatori i aktivisti nalaze se među najaktivnijima, zbog čega se moraju sastajati na redovitim radnim sastancima. Među njima bi trebala postojati i redovita elektronička komunikacija koja pak ne smije nadomjestiti susrete uživo.
 
Ključna je dobra komunikacija na svim razinama sindikalnog organiziranja. Iskustva govore da jednosmjerna komunikacija „odozgora na dolje“ nije dovoljna. Važno je osmisliti oruđa koja omogućavaju jednakopravno uključivanje svih članova sindikata. Pritom se ne radi tek o osiguravanju vertikalnog prijenosa informacija odozdo na gore i odozgo na dolje, već članovima mora biti omogućena i međusobna komunikacija. Ni u tom slučaju nije dovoljno tek korištenje suvremenih oruđa (mail, FB, Viber i druge aplikacije), već je ključna međusobna interakcija uživo (npr. na sastancima članstva, radničkim zborovima, neformalnim druženjima).
 
Osnovno je načelo sindikalnog organiziranja da je svaki zaposlenik potencijalni član sindikalnog kolektiva. Svaki je radnik na svojem radnom mjestu suočen s nekim problemom kojeg je moguće riješiti sindikalnom aktivnošću. Nitko, tko još nije član sindikata, nije izgubljen za zajedničku borbu. Zato organizator ili sindikalni aktivist mora uložiti puno truda u razgovore „jedan na jedan“ s nečlanovima.
 
Ne smijemo zaboraviti da je sindikalni aktivist uvijek na suprotnoj strani od uprave ili vlasnika, odnosno države. Njihov je interes rast profita, često upravo na račun smanjivanja radničkih prava, dok je interes sindikalnog aktivista osigurati veća radnička prava. Zbog toga će sindikalni aktivist uvijek komunicirati i s poslodavcima (upravom i vlasnicima). Prilikom te komunikacije važno je da radnička strana realno procijeni domete vlastite moći. Iz iskustva sindikalnih aktivista znamo da neuspjele akcije i prevelika popuštanja za moral radničkog kolektiva mogu biti fatalni. Zato je važno da su o tijeku pregovora i mogućim kompromisima smjesta i u čim većoj mjeri upoznati svi članovi kolektiva te da putem prijedloga i diskusija imaju mogućnost utjecati na dogovorene zaključke.
 

Borba bez znanja je slijepa, a znanje bez borbe je isprazno! – Škola sindikalnog organiziranja

Okolnosti borbe u kapitalističkom se sistemu neprestano mijenjaju. Kapital svo vrijeme traži načine kako pojačati nadzor nad radnicima i njihovo iskorištavanje. Odgovori kojih smo se nekoć dokopali, danas možda više neće funkcionirati. Današnje okolnosti zahtijevaju više znanja te nove metode i modele organiziranja. Zbog toga je znanje potrebno neprestano nadograđivati kroz istraživanje te analizu inovativnih strategija kapitala i načina organiziranja. U organiziranju su za dugoročne uspjehe ključne uspostava stalne škole organiziranja, kako uživo, tako putem interneta, mentorstvo i razmjena iskustava.
 

Područne organizacije kao organizacijski i obrazovni centri – na putu prema klasnom jedinstvu

Snažna sindikalna organiziranost na razini radnog mjesta nije svrha samoj sebi, već je polazišna točka za različite akcije sindikalne borbe. Snažna organiziranost istovremeno je učinkovito oruđe za izgradnju radničke solidarnosti izvan radnog mjesta. Sindikalni pokret ne može djelovati bez dobro organizirane, informirane i educirane mreže na terenu, koja sindikatima u poduzećima daje svu potrebnu podršku. Upravo zbog toga su područne organizacije važne sindikalne strukture – povezuju radne kolektive različitih poduzeća i gospodarskih grana te vode i usmjeravaju radničku borbu. Igraju i važnu edukatorsku i mentorsku ulogu, jer pomažu pri razmjeni iskustava različitih kolektiva.
 
U organizacijskom radu pojedincu su potrebne smjernice, mišljenja i prijedlozi, zbog čega je važno da se organizacijska iskustva i primjeri pozitivnih praksi prenose iz jednog kolektiva u drugi. Radnici koji su već napravili svoje prve korake u organiziranju najbolji su mentori onima koji tek počinju, jer govore iz iskustva i jezikom kojeg drugi radnici najbolje razumiju. Na taj se način organizacijske prakse učinkovito prenose te se diže borbeni moral.
 
Svaka radnica ili radnik nikada nije samo radnik nekoga poduzeća, već je istovremeno uključen u različite dijelove lokalne zajednice i društva općenito, npr. sportska ili kulturna društva, vjerske ili nacionalne zajednice, lokalne zajednice ili seoske, društvene krugove… Upravo su zato područne organizacije one koje mogu povezivati radničku borbu sa širim društvenim borbama.
 
Sindikalni pokret također bi morao razmisliti o strateškom istraživanju neorganiziranih dijelova radništva. No, izrada strategije organiziranja neorganiziranih ne smije biti stvar akademskih institucija ili sindikalnih vodstava. Ako želimo povećati akcijsku snagu sindikata već kroz samo istraživanje i izradu strategije, te se aktivnosti moraju odvijati na terenu i uključivati, pored čim šireg članstva, i neorganizirane radnike. U tom bi procesu područne organizacije sindikata mogle postati prostor redovitih susreta sindikalista, radnih kolektiva, radničkih aktivista i drugih civilno-društvenih organizacija, na kojima bi odmah mogli razvijati međusobne odnose, informirati se i pomagati si u zajedničkim borbama. Tako bi postale lokalni centri organiziranih borbi za bolju budućnost svih dijelova društva.




Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2018. godinu.

Vezani članci

  • 13. svibnja 2014. Linije (dis)kontinuiteta – kratki prikaz formi radničkog organiziranja i metoda borbe (1990. – 2014.), 1. dio
  • 22. listopada 2012. Solidarnost netko mora organizirati I.
  • 19. prosinca 2018. Nova klasna politika: perspektiva protiv desnih i neoliberalnih pripovijesti Uspon desnog populizma dio europske ljevice prepoznao je i kao indikator vlastite slabosti i povijesne erozije značaja. Da ljevica nema monopol na artikulaciju socijalnog pitanja nije nova lekcija. No ono što je relativno novo jest da ga je ljevica posljednjih desetljeća u sve manjoj mjeri postavljala. Ovako glasi kritička dijagnoza autora poput francuskog sociologa Didiera Eribona. Objavljivanje njemačkog prijevoda njegove sociološko-autobiografske monografije Povratak u Reims inicirao je 2016. godine opsežne rasprave unutar njemačke ljevice. Mnogi su usvojili Eribonovu dijagnozu i plediraju za povratak klasnoj politici, dok drugi upozoravaju na opasnost rehabilitacije starog klasnog redukcionizma i olakog dezavuiranja desetljeća nastojanja oko rodnih i manjinskih pitanja. Formuliran unutar tih rasprava, pojam „Nove klasne politike“ teži integraciji klasnog i „identitetskih“ pitanja kao temelja obnove integrativne lijeve politike, koja se mora suprotstavljati i desnim i neoliberalnim narativima. Pročitajte prijevod teksta Sebastiana Friedricha.
  • 12. studenoga 2012. Kriza kao kapitalistička prilika
  • 6. rujna 2016. Europski radnički identitet otvara prostor širenju borbe S Artanom Sadikuom, teoretičarom i aktivistom iz Skopja, razgovarali smo o implikacijama koje za zemlje-članice predstavlja izlazak, odnosno ostanak u Europskoj uniji, o demokratskom deficitu kojim su prožete izvršne institucije EU, političko-ekonomskom odnosu između europskog centra i periferije, konstrukciji europskog radničkog identiteta i emancipatornim potencijalima europske ljevice, te političkim ograničenjima recentnog vala prosvjeda u Makedoniji.
  • 30. srpnja 2011. Europski radnički pokret – opasnosti i izazovi
  • 27. svibnja 2011. Europsko radništvo: ideološko nasljeđe društvenog ugovora
  • 31. siječnja 2016. Imigranti su ključan element radničke klase U razgovoru o migracijama Sandro Mezzadra sa Sveučilišta u Bologni promatra iste kao društveni pokret s posebnim naglaskom na subjektivnom stremljenju za boljim životom, razlažući kako su zapravo prodiruće silnice kapitala te koje stubokom mijenjaju uvjete života i rada na prostoru Europe. Govori i o Dublinskom protokolu – režimu azila u okvirima implementacije Schengenskog sporazuma, te o jačanju rasizma koje podcrtava potrebu za kolektivnim europskim odgovorom na spomenute probleme.
  • 30. rujna 2016. O klasnoj strukturi kulturne proizvodnje Propast realnih socijalizama uz prateću devastaciju socijalne države odrazila se i na kulturni život društva. Prije svega, napušteno je shvaćanje kulture kao cjelokupnog načina djelovanja u prilog razumijevanju kulture kao umjetničkog stvaralaštva. Uslijedila je njena transformacija u ekonomsku aktivnost povezanu s različitim granama privrede, čime je promijenjena i njezina uloga u društvenoj reprodukciji. S Vesnom Vuković iz BLOK-a razgovarali smo o refleksijama navedenih transformacija na kulturno polje, kulturnu i umjetničku djelatnost te na položaj radnika/ca u kulturi, kao i o mogućim lijevim strategijama unutar ovog sektora.
  • 16. prosinca 2018. O kulturnom radu, njegovom globalnom karakteru i lokalnom aspektu Kako stoji u Strateškom planu Ministarstva Kulture RH za 2019-2021, država trenutno subvencionira socijalne doprinose za 9,58 posto samostalnih umjetnika_ca, odnosno samo 1349 osoba. Nadalje, plan je ne povećavati broj samostalnih umjetnika_ca, te ih definirati kao one „koji su ostvarili izniman doprinos hrvatskoj kulturi i umjetnosti“. Što sa svima ostalima koji djeluju u iznimno prekariziranom sektoru kulture? O strukturnim preprekama koje onemogućavaju nadilaženje individualizacije i atomiziranosti kulturnog radništva pročitajte u tekstu Maria Kikaša.
  • 11. svibnja 2015. Još jednom o kućanskom radu
  • 25. siječnja 2016. Prema ekonomiji brige za druge U drugom dijelu razgovora o bezuvjetnom temeljnom dohotku sugovornice propituju kako različiti konceptualni i implementacijski okviri BTD-a adresiraju pitanja neplaćenog kućanskog rada, migrantske krize te institucionalnih ograničenja (depolitiziranog) volonterskog rada, pokušavajući utvrditi univerzalni i društveno transformativni potencijal zahtjeva za BTD-om kao ulazne točke u antiproduktivističku ekonomsku paradigmu koja bi na prvo mjesto postavila reprodukciju života: "Ako BTD zamišljamo kao mjeru kojom želimo ostvariti tranziciju u društvo koje se temelji na ekonomiji reprodukcije i brige za druge, to znači da težimo za time da dekomodifikacija rada otvori prostor za prakse solidarnosti koje su više od krpanja rupa u postojećem sustavu."
  • 6. svibnja 2016. Penzioneri na udaru reformi Jednu od očitijih posljedica nagle deindustrijalizacije od 1980-ih predstavlja pad broja zaposlenih i povećan broj umirovljenih osoba. Autor teksta bavi se pitanjem reformi kojima se najavljuje podizanje minimalne dobne granice za odlazak u mirovinu, predviđa njihov utjecaj na stopu nezaposlenosti te u kratkim crtama predlaže kratkoročna, ali i dugoročna rješenja kojima bi se krah mirovinskog sustava mogao izbjeći.
  • 23. travnja 2016. Prema sezoni bez kraja Aproprijacijom različitih srednjoeuropskih modela svojih turističkih uzora, i „mali Beč“ odnedavno se upisao na mapu važnih turističkih destinacija. Uz zanemarivanje ograničenih resursa lokacije, turistička mašinerija u svrhe brendiranja Grada Zagreba sa sobom neizbježno donosi gentrifikacijske procese, komodifikaciju i depolitizaciju kulture. Revizionizam „sretnog zaborava“ upisan je i u većinu itinerara grada, koji uglavnom izostavljaju period od 1918. do 1991. godine, u istom ključu pretvarajući Trg maršala Tita u „Kazališni trg“.
  • 10. lipnja 2018. Prilog izučavanju klasa u Hrvatskoj Akademska prevlast ahistorijskih socioloških analiza političko-ekonomskih procesa, te njima suprotstavljeno pozivanje na historijsko-materijalistički, strukturalistički model klasne analize, iziskuju rekonceptualizaciju pojma klase kao dinamizirane društvene kategorije. O procesu formiranja buržoaskih frakcija te povezanom derogiranju društvenog vlasništva tijekom različitih faza tzv. tranzicije postsocijalističke Hrvatske, odnosno restauracije kapitalizma na prostoru SFRJ, piše Srećko Pulig.
  • 27. prosinca 2017. Prema sintezi parlamentarnog i vanparlamentarnog rada Uloga paralelnih struktura u organiziranju i edukaciji radničke baze za političko djelovanje i promjenu dominantnih političkih i ekonomskih odnosa postaje sve važnija s krizom liberalne demokracije i komodifikacijom sfere društvene reprodukcije. O nesistemskim karakteristikama i protusistemskim potencijalima paralelnih struktura, dosezima i ograničenjima parlamentarnog i vanparlamentarnog političkog rada te važnosti demokratizacije javne sfere solidarne ekonomije razgovarali/e smo s Markom Kržanom iz stranke Levica.
  • 16. studenoga 2011. Socijaldemokracijom protiv radnika
  • 9. listopada 2016. Strast prema poslu Opće je prihvaćena ideja da moramo raditi kako bismo zaslužili dovoljno za preživljavanje, no sve je učestalije prisutna misao da taj isti rad moramo i strastveno voljeti, mjereno u satima koje provedemo na poslu. U moru kvalificirane radne snage koju tržište ne može apsorbirati, upravo je spremnost da se izgara za posao karakteristika koja je na cijeni. Vrijednosti koje promiče takva radna etika i koje zauzimaju gotovo sakralno mjesto u suvremenom imaginariju o radu nisu ništa drugo doli uznapredovala iluzija o savršeno produktivnom nadčovjeku - brojna istraživanja i društvene analize pokazuju kako je pretjeran rad kontraproduktivan, a životni vijek onih koji se u njega upuštaju osjetno kraći i nekvalitetniji.
  • 8. ožujka 2013. Žene plaćaju krizu
  • 31. prosinca 2018. Solidarnost na institucionalnoj vjetrometini Donosimo vam kratak etnografski rad o iskustvu agencijskog čišćenja. Autorica je čistila jednu njemačku drogeriju u Zagrebu tokom dva mjeseca početkom 2018. godine. Kroz prikaz svakodnevice agencijskih čistačica, rad ukazuje na sustavna ograničenja koja priječe uspostavljanje radničke solidarnosti. Tekst je nastao kao završni rad u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 17/18, uz mentorstvo Karoline Leaković.
  • 9. kolovoza 2011. Richard Seymour: Dajemo poslodavcima 29 milijardi funti neplaćenih sati prekovremenog rada
  • 1. veljače 2015. Zašto šefovi ne podnose sindikate
  • 30. svibnja 2010. Radnički “FAQ”: Krediti kao sredstvo pripitomljavanja radnika
  • 28. kolovoza 2013. Rat je počeo na strategiji kršenja radničkih prava (1. dio)
  • 27. kolovoza 2012. Slovenski nevidljivi radnici
  • 18. listopada 2016. Solidarnost u praksi Prihvat izbjeglica na takozvanoj „balkanskoj ruti“, aktiviranoj 2015. godine, pokazala je različite strategije suočavanja s izbjegličkim valom koje su demonstrirali različiti akteri. Među njima se ističu samoorganizirane grassroots volontersko-aktivističke grupe. Nasuprot onim akterima koji su se u prihvat izbjeglica uključili po službenoj dužnosti ili tražeći strukturna rješenja za problem prihvata, takvi su kolektivi u fokus svojeg djelovanja postavili izgradnju solidarnosti na svakodnevnoj razini. O pozadini grassroots angažmana, ali i o izazovima koji pred njima stoje razgovarali smo s Aigul Hakimovom iz Protirasistične fronte brez meja.
  • 17. prosinca 2016. Živo tkivo solidarnosti Posljednje desetljeće Jugoslavije obilježili su, mahom samoorganizirani, radnički štrajkovi – njih preko 5 000. No u vrijeme transformacije društveno-ekonomskog sustava smanjuje se radnička prosvjedna aktivnost. Rat i politički pritisci te prijetnje i napadi na sindikalne čelnike služili su kao osigurači za nesmetanu privatizaciju. Međutim, za razliku od Hrvatske gdje je sindikalna aktivnost u stalnom opadanju, u zemljama kapitalističkog centra stvaraju se novi organizacijski oblici i otvaraju nove fronte sindikalnih borbi. O njihovim političkim potencijalima, pogotovo u odnosu spram socijaldemokratskih aktera, razgovarali smo s Marinom Ivandić iz Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju.
  • 24. prosinca 2010. Solidarnost je sredstvo u zajedničkoj borbi protiv eksploatacije
  • 31. prosinca 2018. Indijska urbana i ruralna radnička klasa u siječnju kreće u dvodnevni nacionalni štrajk U Indiji posljednjih mjeseci traje odgovor na val samoubojstava zbog rastuće nezaposlenosti te prezaduženih radničkih i seljačkih kućanstava stjeranih na sam rub egzistencije. Otpor protiv neoliberalnih politika desno orijentirane vlade te procesa korporatizacije i privatizacije zemlje prerastao je razmjere sektorske krize. Pročitajte prijevod članka o širokim solidarnim seljačkim i radničkim mobilizacijama u Indiji.
  • 2. rujna 2011. Mrtva točka radničkog pokreta i ljevica
  • 31. prosinca 2018. Transfobija i ljevica Za kapitalističke države u posljednje je vrijeme karakterističan uspon ultrakonzervativnih pokreta koji, u skladu s neoliberalnom ekonomskom logikom izvlačenja profita iz reproduktivne sfere, naglasak stavljaju na tradicionalne oblike obitelji i teže održavanju jasnih rodno-spolnih kategorija. Lijeva bi borba stoga neminovno trebala uključivati i borbu onih koji odstupaju od heteropatrijarhalne norme. O problemu transfobije na ljevici pročitajte u tekstu Mie i Line Gonan.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve