Prilično velika iznimka: Kako se preuzima kormilo – O komunističkoj dosljednosti Rose Luxemburg

Marksistička revolucionarka i teoretičarka Rosa Luxemburg, suosnivačica Poljske socijaldemokratske partije i dugogodišnja istaknuta članica Socijaldemokratske partije Njemačke, prvenstveno je zapamćena kao oštra politička polemičarka i borkinja protiv reformističkih tendencija unutar Druge internacionale te autorica Akumulacije kapitala, studije o ekonomskim korijenima imperijalizma, pri čemu se često zaboravlja kako se radi o vrsnoj pamfletistici, satiričarki i odličnoj stilistici. Luxemburg u svojim publicističkim radovima o različitim društveno relevantnim temama, poput političkog dosega književnosti ili političke participacije žena, progovara ne samo s nevjerojatnom argumentativnom jasnoćom nego i poetski ritmičnim i izbrušenim rečenicama. Pročitajte prijevod pogovora Dietmara Datha knjizi izabranih spisa i govora Rose Luxemburg koju je izdavačka kuća Reclam izdala krajem godine, povodom obilježavanja stogodišnjice brutalnog ubojstva Rose Luxemburg.

Rosa Luxemburg: „Sloboda je uvijek sloboda za onog koji misli drugačije“, Kreuzberg, Berlin, 2013. (izvor: Jeanne Menjoulet i prilagođeno prema Creative Commons licenci)

Da se kojim slučajem Rosa Luxemburg, kao profesionalna autorica kritičkih analiza, satiričarka i pamfletistica (dakle, formi koje su se njegovale prije pojave blogova i „influencera“), odlučila da svoju epohu pozove da položi račune, onodobnim bi elitama, koje su oblikovale javno mnijenje, bilo odmah jasno kako tu progovara glas koji rječitošću i vatrenošću može konkurirati najoriginalnijim i najelegantnijim kolegama, kao što su Austrijanac Karl Kraus, Francuz Anatole France ili Amerikanac Mark Twain. Uzmimo njezin tekst o Tolstoju iz 1908. (“Tolstoi als sozialer Denker”) koji jezikom nimalo ne zaostaje za svojim predmetom (što se za akademsku znanost o književnosti i književnokritički feljton rijetko može reći). Na primjeru konkretnog autora taj tekst gotovo sporadično razvija čitavu teoriju o političkoj i etičkoj korisnosti književnoga rada u nepravednim društvima (dakle, svim dotad poznatim društvima). Tko nije pročitao ni riječi od Tolstoja iz njega gotovo da može naučiti više (naime, općenitije), od onoga koji u članku Rose Luxemburg traži tek ključ za dešifriranje djela tog ruskog pisca. Estetsko je za ovu autoricu nesumnjivo sporedno pitanje.

Tko u našem, 21. stoljeću otkrije njezin esej „Utopije o miru“ može se samo osjećati posramljen pred sadašnjošću u kojoj se službeno razumijevanje uzroka svjetskih i građanskih ratova svelo na zbirku anegdota o ludim vladarima i nerazumljivim običajima opskurnih etničkih skupina. Naime – kako to riječi Rose Luxemburg zorno pokazuju – već je 1911., dakle pune tri godine prije Prvog svjetskog rata, koji je uništio mit o moderni kao nezaustavljivom usponu čovječanstva ka sve civiliziranijim prilikama, postojao instrumentarij da se, primjerice, razmontira legenda prema kojoj je militarizam navodno mistično utemeljen u prusko-njemačkom nacionalnom karakteru te ga se stoga ondašnja etnija ne može olako riješiti, a da se pritom ogole dublji društveni uzroci i operativni principi one društvene mašinerije koja ždere ljude, a čijom je žrtvom konačno bila i autorica eseja „Utopije o miru“.

Njezin tekst „Žensko pravo glasa i klasna borba“ (“Frauenwahlrecht und Klassenkampf”) iz 1912. godine, jednako je aktualan te podjednako djeluje na promjenu optike kao i „Utopije o miru“. Njegovo supstancijalno povezivanje rodnih pitanja s drugim nepravdama do danas nisu učinile manje relevantnim ni 100-godišnje borbe za žensku emancipaciju.

Upravo je nevjerojatno da tekst, nastao u vrijeme kada se još moralo boriti za žensko pravo glasa, uspijeva baciti tako oštro i prodorno svjetlo na nesretnu istinu – kako sâmo jednom izvojevano pravo glasa nije dovoljno i da je u osnovi žalosno malo donijelo, ako pomoću njega (i drugih) nisu nepokolebljivo uklonjeni uvjeti koji omogućavaju te pojačavaju društvenu nejednakost, o čemu govori analiza Rose Luxemburg.

Pročitamo li na koncu oštar i žestok obračun „Pseća politika“, u kojemu Rosa Luxemburg 1916. osuđuje „ovaj nepostojeći [njemački] parlament“, „ovo otmjeno društvo u političkom samoponižavanju [Nijemaca]“, jedva da ćemo biti u stanju razumjeti kako se bezazlene, besadržajne i, s obzirom na razinu artikulacije, upravo djetinjaste igre lovice, koje naše aktualne parlamentarne figure svakodnevno igraju na twitteru i u intervjuima jedne s drugima – ako se unutar partija ili preko njihovih partijskih granica uopće kritički progovara – zaista može percipirati kao kontroverze, kao debate, kao politiku uopće. Očigledno opadanje sadržaja ogleda se i u odgovarajućim javnim formama: danas dominiraju hashtagovi i priopćenja za javnost, dok „Pseća politika“ na toj pozadini izgleda kao ilegalni letak.

Tko zna pisati tekstove koji tako precizno, kao upravo kratko predstavljeni tekstovi Rose Luxemburg, reagiraju na svoj specifični kontekst te u njega istovremeno i interveniraju, ali potom s njime ne nestaju, već se održavaju desetljećima (a moguće, jednog dana i stoljećima), svježi i srčani, kao i na dan svoje objave, ta posjeduje sve preduvjete za vrhunsku publicistkinju. Da je Rosa Luxemburg postala pa i bila samo to, danas bi mlade novinarke, koje istražuju obiteljske priče na Balkanu, izvještavaju o ekonomiji bicikala za iznajmljivanje u središtima naših gradova, ispituju stanje savezne vojske ili raskrinkavaju političku korupciju, vjerojatno dobivale nagrade nazvane prema toj važnoj ženi.

Svatko tko zna koliko je kompleksnu društvenu situaciju teško jasno prikazati, svrstati, pa čak i prosuditi, može se i duže od sto godina nakon stravične nasilne smrti autorice i dalje samo čuditi jasnoći nalaza, sigurnosti u građenju rečenice i zaraznoj muzici jezične melodije Rose Luxemburg. Još više zapanjuje to da posao koji je vrhunski obavljala uopće nije smatrala svojim glavnim poslom, a njezin život i njezino postignuće ukazuju nam se kao krajnje nevjerojatni uzmemo li u obzir da je uz njega obavljala još i druga dva, u kojima je očito bila i nadmoćnija nego u publicistici. Svjetsku je slavu stekla i kao revolucionarna teoretičarka i kao revolucionarna praktičarka, i to oboje na njemačkom jeziku, iako je rodom iz područja Poljske koji je u to vrijeme bio dijelom Ruskoga Carstva, a svoje akademsko obrazovanje nije stekla u Berlinu ili u Münchenu, već – u Zürichu, zbog rodno ravnopravnijih uvjeta studiranja za razliku od onih u prijespomenutim gradovima. Povijest njemačkog govornog područja poznaje malo onih koji su se prije svega borili za ukidanje svih odnosa, „u kojima je čovjek poniženo, ugnjeteno, napušteno, prezreno biće“ (Karl Marx, „Prilog kritici Hegelove filozofije prava“, u: Glavni radovi Marxa i Engelsa, ur: A. Dragičević, str. 132) od ove 1871. rođene žene.

Revolucionarna teorija joj ima zahvaliti na ambicioznim radovima, kao što su „Socijalna reforma ili revolucija?“ s dodatkom: „Milicija i militarizam“ (1899) te „Akumulacija kapitala. Prilog ekonomskom objašnjenju imperijalizma“ (1913). Zapanjujuće je da ta djela, oba objavljena još prije Prvog svjetskog rata, već u samim naslovima, odnosno podnaslovima otkrivaju koliko je pronicljiva ova teoretičarka u anticipaciji ratne opasnosti kao glavne strahote tada mladoga 20. stoljeća. Povrh toga, Rosa Luxemburg je bila, kako je već spomenuto, ne samo briljantna teoretičarka, već i praktičarka sa svim posljedicama koje su uz to išle. Između ostaloga, bila je i suosnivačica Komunističke Partije Njemačke (Kommunistische Partei Deutschlands – KPD), što nimalo ne evocira radnu sobu i govorancije bez posljedica. Njemačka socijaldemokracija, njezina tzv. prvobitna politička domovina, najprije ju je smatrala nepodnošljivom, da bi je potom prezrela jer je partijske veličine – koje su se u situaciji koja je tražila hitnu akciju željele samo udobno smjestiti u krilu društva da kao ljubazni i bezopasni zabrinuti intelektualci ne bi ometali aranžmane države i kapitala – ponekad odmjereno, ponekad žestoko, ali uporno podsjećala na obećanje fundamentalne društvene promjene koja leži u imenu „socijaldemokracija“. U toj se partiji htjelo predstavljati kao lijeva opcija, ali u najboljem slučaju voziti ravno, pa im žena, koja je uvijek iznova preuzimala kormilo čim bi se ponudila vožnja ulijevo – u zanimljiviji, pravedniji, novi život – nije mogla biti od koristi. Stoga, ta socijaldemokracija na koncu nije zaštitila svoju najznačajniju misliteljicu, najbolju publicistkinju i strastvenu agitatoricu. U godini katastrofe, 1919., njemačka se revolucija, loše organizirana i koncentrirana u malobrojnim žarištima odsječenima od dezorijentiranih masa na selu, maestralno strmoglavila i za sobom u ponor povukla i socijaldemokraciju, tamo gdje su krvožedne čete njemačkoga militarizma, zakašnjele, sagnjile odanosti caru i predfašizma napale Rosu Luxemburg, utrnuvši njezin život.

No, uništiti ono što je napisala, mislila i učinila, to dosada još nije pošlo za rukom svim ubojicama, mučiteljima, ugnjetačima i izrabljivačima.

Dietmar Dath je komunist, rođen 1970. i SF-autor. 2010. objavio je knjigu Rosa Luxemburg. Leben, Werk, Wirkung (Rosa Luxemburg. Život, djelo, djelovanje).

Rosa Luxemburg: Friedensutopien und Hundepolitik. Schriften und Reden. Mit einem Essay von Dietmar Dath. Reclam-Verlag, Ditzingen 2018. (Utopije o miru i Pasja politika. Spisi i govori. Uz esej Dietmara Datha, Reclam, Ditzingen, 2018)

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2018. godinu.

Vezani članci

  • 31. prosinca 2018. Borba se nastavlja Prije stotinu godina (15. siječnja 1919.), nakon radničkog ustanka u Berlinu, protofašistički Dobrovoljački odredi (tzv. Freikorps), uz potporu socijaldemokratske vlade na čelu s Friedrichom Ebertom, pogubile su Rosu Luxemburg i Karla Liebknechta, osnivače revolucionarne Spartakističke lige i Komunističke partije Njemačke. Pročitajte prijevod dvaju pisama koja je Rosa Luxemburg uputila dugogodišnjoj suborkinji Clari Zetkin nakon izlaska iz zatvora u studenom 1918. i za vrijeme trajanja Spartakističkog ustanka u siječnju 1919., problematizirajući pitanje agitacije među ženama u sklopu novoosnovanog časopisa Rote Fahne (Crvena zastava), glasila Spartakističke lige i Komunističke partije Njemačke te razmjenjujući s njom razmišljanja o političkim prilikama u novoosnovanoj Komunističkoj partiji Njemačke.
  • 14. travnja 2018. Kapital je društveni odnos Kapitalizam kao proizvodni, ali i društveno-vlasnički odnos, specifičan je historijski poredak koji odgovarajućim institucionalnim mehanizmima osigurava uvjete za vlastiti opstanak. O tome kako liberalna pravno-institucionalna aparatura formalizira, a potom i afirmira klasne, rodne i rasne razlike, o doprinosima luksemburgijanske kritike političke ekonomije suvremenim marksističkim feminističkim analizama, te o emancipatornim antikapitalističkim strategijama otpora koje nužno moraju uključivati i aspekt proizvodnje i aspekt reprodukcije, razgovarale/i smo s Ankicom Čakardić, docenticom na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
  • 31. prosinca 2016. Feminizam nije moralna policija U koautorstvu s Nicole Cox, Silvia Federici je prije četiri desetljeća pokrenula „kuhinjsku kontraofanzivu“ na patrijarhat i njegova kapitalistička uporišta. Tadašnje isticanje problema neplaćenog kućanskog rada otvorilo je novu perspektivu kritike te neizmjerno obogatilo repertoar teorijske i praktične ljevice. Danas, kada se žene nalaze na udaru autoritarnih kapitalističkih režima i dok društvo prolazi snažnu repatrijarhalizaciju, važno je ponovo eksplicirati kako se kapitalizam i patrijarhat uzajamno konstituiraju. Takva perspektiva, koja objedinjuje historije eksploatacije i opresije otvara priliku za artikuliranje novih emancipatornih politika. Zato smo s ovom feminističkom historičarkom i teoretičarkom razgovarali o feminističkoj teoriji te njezinoj društvenoj i političkoj ulozi.
  • 27. prosinca 2017. Pet funti godišnje Povijesna aproprijacija borbe za žensko pravo glasa od strane buržoaskih feminističkih pokreta, do danas uspješno marginalizira doprinose lijevih feministkinja sufražetskom pokretu, a pritom i dimenziju egalitarnosti u kojoj se ogledaju ograničenja liberalne pozicije, koja uspjehom naziva činjenicu da je aktivno i pasivno pravo glasa bilo izboreno za ograničen broj privilegiranih žena. Andreja Gregorina, voditeljica marksističko-feminističkog kružoka FEMATIK, u okviru kojega se promišljala ova tema, ukazuje na demarkacije u polju političke participacije i subjektivacije žena te na važnost socijalističke agende kao zaloga radikalizaciji feminističke borbe.
  • 31. prosinca 2017. Feminizam, revolucija, akademija Da je proizvodnja politiziranog vaninstitucionalnog znanja moguća, ali i prijeko potrebna, pokazao je i veliki interes za prvu iz ciklusa tribina koje organiziraju akterice i akteri okupljene/i oko Inicijative za feministički Filozofski, naslova „Oktobarska revolucija iz rodne perspektive“, na kojoj je bilo riječi o kompleksnoj ulozi žena te njihovu doprinosu revolucionarnoj borbi za vrijeme i nakon Oktobra. Autorica reflektira o uzajamnosti koncepata roda i klase u kontekstu socijalističkog projekta, gotovo nepostojećoj politizaciji akademskog djelovanja te drugim relevantnim pitanjima za širu teorijsko-aktivističku feminističku scenu, koja su se otvorila tijekom tribine i rasprave.
  • 1. ožujka 2017. Za oslobođenje žena! Na Međunarodnom radničkom kongresu u Parizu, održanom od 14. do 20. srpnja 1889. godine, politička radnica njemačkog i međunarodnog radničkog pokreta Clara Zetkin, koja je od 1890. upravljala ženskim proleterskim pokretom u Njemačkoj, održala je značajan govor o odnosu ženskog rada i kapitala te specifičnosti ženske nadnice u kapitalističkom sustavu. Ukazavši da pitanje ženske emancipacije nije izolirano pitanje, ustvrdila je da ga je nužno promatrati u kontekstu šire društvene reprodukcije unutar koje i radnici i radnice dijele zajednički interes i istog neprijatelja. Prijevod ovog govora nastao je kao završni rad Barbare Šarić u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Andreje Gregorine.
  • 13. studenoga 2011. Feminizam i politika zajedničkog
  • 8. ožujka 2015. Deset stvari koje feminizam može bolje
  • 31. prosinca 2018. Transfobija i ljevica Za kapitalističke države u posljednje je vrijeme karakterističan uspon ultrakonzervativnih pokreta koji, u skladu s neoliberalnom ekonomskom logikom izvlačenja profita iz reproduktivne sfere, naglasak stavljaju na tradicionalne oblike obitelji i teže održavanju jasnih rodno-spolnih kategorija. Lijeva bi borba stoga neminovno trebala uključivati i borbu onih koji odstupaju od heteropatrijarhalne norme. O problemu transfobije na ljevici pročitajte u tekstu Mie i Line Gonan.
  • 31. prosinca 2017. Ženski rad i sindikalne organizacije Marksistička teoretičarka i revolucionarka Clara Zetkin uređivala je Die Gleichheit, časopis za žene Socijaldemokratske partije Njemačke, od 1892. pa sve do 1917. kada je smijenjena od strane reformističkog vodstva. Osim što je historijsko-materijalističkim tumačenjem socijalne i ekonomske podređenosti žena politički mobilizirao mnoge radnice, časopis je odigrao i važnu ulogu u oblikovanju partijskih i sindikalnih politika vezanih uz tzv. žensko pitanje. Donosimo tekst iz 1893. u kojem Zetkin ukazuje na posljedice povećane prisutnosti sindikalno neorganizirane ženske radne snage u kapitalizmu te partijske i sindikalne drugove oštro upozorava na važnost koju radnice kao nezaobilazne suborkinje u klasnoj borbi imaju za trajnost revolucije. Prijevod ovog teksta nastao je kao završni rad Barbare Šarić u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Andreje Gregorine.
  • 14. lipnja 2017. Feministička teologija kao borbena politička praksa Danas, u vrijeme snažnog kontrarevolucionarnog zamaha klerikalnih struktura i njima bliskih subpolitičkih pokreta, mapiranje emancipatornih potencijala različitih religioznih teorija i praksi od strateške je važnosti za promišljanje ekonomski i socijalno pravednijeg društva. Donosimo vam pregled razvoja feminističke teologije, jedne od teorija oslobođenja koja iz rodne perspektive kritizira religijske tekstove i historiju kršćanstva, a materijalističku analizu koristi kao alat za prokazivanje sprege crkvenih institucija i vladajućih struktura, pozivajući rodno, klasno i rasno deprivilegirane grupe na solidarnost u otporu sistemskom nasilju i u crkvi i u društvu. Rad Roberte Nikšić o feminističkoj teologiji nastao je u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Ankice Čakardić.
  • 11. svibnja 2015. Još jednom o kućanskom radu
  • 8. ožujka 2017. Ne postoje teme koje otvaramo nakon revolucije U svjetlu nedavne odluke Ustavnog suda koji je „Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece“ proglasio zastarjelim, i time barem privremeno osujetio sve agresivnije pokušaje desnih konzervativnih struja da dokinu pravo na abortus u Hrvatskoj, kao i predstojećim prijedlozima novoga zakona, iznimno je važno raspravljati o političko-ekonomskom i društvenom kontekstu u kojem žene danas ostvaruju reproduktivna prava. S Vedranom Bibić razgovarali smo o klasnoj dimenziji ženske borbe i dostupnosti izborenih prava, nužnosti nadilaženja ograničenja koja postavlja liberalni feminizam te problemima feminističkih i ljevičarskih organizacija na našim prostorima.
  • 26. prosinca 2017. Od socijalne države do socijalne majke U interesu kapitala i nacionalnih država, populacijske politike sve više posežu za instant socijalnim mjerama i jačanjem uloge obitelji i porodice, restrikcijama u području reproduktivnog zdravlja, te radu migrantkinja i migranata u komodificiranoj sferi društvene reprodukcije. O raznim načinima proizvodnje i oblicima zasnovanosti režimâ materinstva, njihovim ulogama u proizvodnji rodno uvjetovane prekarnosti u vrijeme krize kapitalizma i konzervativnog napada na reproduktivna prava te neophodnosti socijalizacije polja reprodukcije, razgovarale/i smo s Anom Vilenicom, historičarkom i teoretičarkom umjetnosti iz Beograda te istraživačicom na London South Bank Universityju.
  • 15. ožujka 2016. O Vidi Tomšič, marksističkom feminizmu i djelovanju Autorica donosi kritiku članka Nanette Funk, koja obnovljeni interes za politički rad osoba poput Vide Tomšič (1913-1998) označava kao „reaktivnu formaciju“ spram neoliberalizma te akademski trend koji bi mogao „ugroziti reputaciju“ ženskih i rodnih studija u regiji. Bonfiglioli ukazuje da su navedeni stavovi tipičan pokušaj nasilnog kreiranja binarne distinkcije između ženske „volje za djelovanjem“[*] i socijalističke državne politike, tvrdeći kako je ostvarivanje ženskih prava unutar komunističkih partija i ženskih organizacija pod državnim socijalizmom uistinu bilo moguće. Nadalje, smatra kako je nužno smjestiti transnacionalni aktivizam Vide Tomšič u kontekst globalnog sustava antifašističkih, antikolonijalnih te internacionalističkih poslijeratnih mreža.
  • 4. prosinca 2012. Zašto feminizam i marksizam ne djeluju kao cjelina?
  • 25. studenoga 2012. Razgovor sa Silvijom Federici: Politički rad sa ženama i kao ženama u trenutnim uvjetima
  • 24. kolovoza 2018. Dok je kapitalizma, bit će i fašizma Historijska povezanost fašizama i krize kapitalističkog načina proizvodnje, te antifašističkog pokreta i međunarodne borbe radništva, rijetko se spominje u raspravama o jačanju suvremenih ekstremno desnih političkih opcija. Donosimo tekst Andreje Gregorine o komunističkom nasljeđu antifašističke borbe kroz teorijski i praktični rad revolucionarke i marksističke feministkinje Clare Zetkin, autorice prve plauzibilne analize o borbi protiv fašizma koju je Kominterna u formi rezolucije usvojila 1923. godine. U narednom tekstu, autorica će se osvrnuti na političko djelovanje Giuseppine Martinuzzi, istarske revolucionarke i članice talijanske socijalističke i komunističke partije, s naglaskom na razdoblje jačanja talijanskog fašističkog pokreta.
  • 1. ožujka 2018. Dok se svaka kuharica ne politizuje Dovođenje u pitanje eksplanatorne moći historijsko-materijalističke analize eksploatacije žena nije samo udaljilo feminističku borbu od socioekonomskih pitanja, nego i otvorilo put aproprijaciji progresivnih dosega socijalističkog i marksističkog feminizma. Iz 9. broja časopisa Stvar prenosimo tekst u kojem Maja Solar analizira položaj žena u carističkoj Rusiji i nakon Oktobra, ukazujući na važnost promišljanja „ženskog pitanja“ kao dijela klasne borbe i emancipatornih dosega revolucionarnog nasljeđa u području socijalnih, ekonomskih i političkih prava, koja su danas ponovo pod direktnim udarom kapitala.
  • 15. rujna 2018. Klasna borba, a ne klasna suradnja O važnosti teorijskog i pedagoškog rada za revolucionarnu praksu čitajte u tekstu o životu i djelovanju istarske revolucionarke Giuseppine Martinuzzi, članice Komunističke partije Italije i političke sekretarke Ženske komunističke grupe iz Trsta u razdoblju jačanja fašizma i revolucionarnog radničkog pokreta u Istri i Italiji. Tekst Andreje Gregorine nadovezuje se na nedavno objavljeni članak o borbi njemačke marksistkinje Clare Zetkin protiv fašizma, imperijalizma i kapitalizma nakon Prvog svjetskog rata.
  • 11. ožujka 2017. Klasno cvijeće U osvrtu na revolucionarni historijat Osmog marta, autorica evaluira njegova suvremena obilježavanja koja više nego ikad moramo jasno pozicionirati kroz antikapitalističku optiku te ekonomski i politički angažman žena kako bismo nadišli/e liberalno konceptualiziranje oslobođenja žena oprimjereno individualnim uspjesima snažnih pojedinki. O socijalističkom nasljeđu obilježavanja Osmog marta te važnosti dugoročnih strategija obrane reproduktivnih i drugih prava piše Andreja Gregorina, koordinatorica obrazovnog programa Centra za ženske studije i članica feminističkog kolektiva FAKTIV.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve