Prilično velika iznimka: Kako se preuzima kormilo – O komunističkoj dosljednosti Rose Luxemburg
Marksistička revolucionarka i teoretičarka Rosa Luxemburg, suosnivačica Poljske socijaldemokratske partije i dugogodišnja istaknuta članica Socijaldemokratske partije Njemačke, prvenstveno je zapamćena kao oštra politička polemičarka i borkinja protiv reformističkih tendencija unutar Druge internacionale te autorica Akumulacije kapitala, studije o ekonomskim korijenima imperijalizma, pri čemu se često zaboravlja kako se radi o vrsnoj pamfletistici, satiričarki i odličnoj stilistici. Luxemburg u svojim publicističkim radovima o različitim društveno relevantnim temama, poput političkog dosega književnosti ili političke participacije žena, progovara ne samo s nevjerojatnom argumentativnom jasnoćom nego i poetski ritmičnim i izbrušenim rečenicama. Pročitajte prijevod pogovora Dietmara Datha knjizi izabranih spisa i govora Rose Luxemburg koju je izdavačka kuća Reclam izdala krajem godine, povodom obilježavanja stogodišnjice brutalnog ubojstva Rose Luxemburg.
Da se kojim slučajem Rosa Luxemburg, kao profesionalna autorica kritičkih analiza, satiričarka i pamfletistica (dakle, formi koje su se njegovale prije pojave blogova i „influencera“), odlučila da svoju epohu pozove da položi račune, onodobnim bi elitama, koje su oblikovale javno mnijenje, bilo odmah jasno kako tu progovara glas koji rječitošću i vatrenošću može konkurirati najoriginalnijim i najelegantnijim kolegama, kao što su Austrijanac Karl Kraus, Francuz Anatole France ili Amerikanac Mark Twain. Uzmimo njezin tekst o Tolstoju iz 1908. (“Tolstoi als sozialer Denker”) koji jezikom nimalo ne zaostaje za svojim predmetom (što se za akademsku znanost o književnosti i književnokritički feljton rijetko može reći). Na primjeru konkretnog autora taj tekst gotovo sporadično razvija čitavu teoriju o političkoj i etičkoj korisnosti književnoga rada u nepravednim društvima (dakle, svim dotad poznatim društvima). Tko nije pročitao ni riječi od Tolstoja iz njega gotovo da može naučiti više (naime, općenitije), od onoga koji u članku Rose Luxemburg traži tek ključ za dešifriranje djela tog ruskog pisca. Estetsko je za ovu autoricu nesumnjivo sporedno pitanje.
Tko u našem, 21. stoljeću otkrije njezin esej „Utopije o miru“ može se samo osjećati posramljen pred sadašnjošću u kojoj se službeno razumijevanje uzroka svjetskih i građanskih ratova svelo na zbirku anegdota o ludim vladarima i nerazumljivim običajima opskurnih etničkih skupina. Naime – kako to riječi Rose Luxemburg zorno pokazuju – već je 1911., dakle pune tri godine prije Prvog svjetskog rata, koji je uništio mit o moderni kao nezaustavljivom usponu čovječanstva ka sve civiliziranijim prilikama, postojao instrumentarij da se, primjerice, razmontira legenda prema kojoj je militarizam navodno mistično utemeljen u prusko-njemačkom nacionalnom karakteru te ga se stoga ondašnja etnija ne može olako riješiti, a da se pritom ogole dublji društveni uzroci i operativni principi one društvene mašinerije koja ždere ljude, a čijom je žrtvom konačno bila i autorica eseja „Utopije o miru“.
Njezin tekst „Žensko pravo glasa i klasna borba“ (“Frauenwahlrecht und Klassenkampf”) iz 1912. godine, jednako je aktualan te podjednako djeluje na promjenu optike kao i „Utopije o miru“. Njegovo supstancijalno povezivanje rodnih pitanja s drugim nepravdama do danas nisu učinile manje relevantnim ni 100-godišnje borbe za žensku emancipaciju.
Upravo je nevjerojatno da tekst, nastao u vrijeme kada se još moralo boriti za žensko pravo glasa, uspijeva baciti tako oštro i prodorno svjetlo na nesretnu istinu – kako sâmo jednom izvojevano pravo glasa nije dovoljno i da je u osnovi žalosno malo donijelo, ako pomoću njega (i drugih) nisu nepokolebljivo uklonjeni uvjeti koji omogućavaju te pojačavaju društvenu nejednakost, o čemu govori analiza Rose Luxemburg.
Pročitamo li na koncu oštar i žestok obračun „Pseća politika“, u kojemu Rosa Luxemburg 1916. osuđuje „ovaj nepostojeći [njemački] parlament“, „ovo otmjeno društvo u političkom samoponižavanju [Nijemaca]“, jedva da ćemo biti u stanju razumjeti kako se bezazlene, besadržajne i, s obzirom na razinu artikulacije, upravo djetinjaste igre lovice, koje naše aktualne parlamentarne figure svakodnevno igraju na twitteru i u intervjuima jedne s drugima – ako se unutar partija ili preko njihovih partijskih granica uopće kritički progovara – zaista može percipirati kao kontroverze, kao debate, kao politiku uopće. Očigledno opadanje sadržaja ogleda se i u odgovarajućim javnim formama: danas dominiraju hashtagovi i priopćenja za javnost, dok „Pseća politika“ na toj pozadini izgleda kao ilegalni letak.
Tko zna pisati tekstove koji tako precizno, kao upravo kratko predstavljeni tekstovi Rose Luxemburg, reagiraju na svoj specifični kontekst te u njega istovremeno i interveniraju, ali potom s njime ne nestaju, već se održavaju desetljećima (a moguće, jednog dana i stoljećima), svježi i srčani, kao i na dan svoje objave, ta posjeduje sve preduvjete za vrhunsku publicistkinju. Da je Rosa Luxemburg postala pa i bila samo to, danas bi mlade novinarke, koje istražuju obiteljske priče na Balkanu, izvještavaju o ekonomiji bicikala za iznajmljivanje u središtima naših gradova, ispituju stanje savezne vojske ili raskrinkavaju političku korupciju, vjerojatno dobivale nagrade nazvane prema toj važnoj ženi.
Svatko tko zna koliko je kompleksnu društvenu situaciju teško jasno prikazati, svrstati, pa čak i prosuditi, može se i duže od sto godina nakon stravične nasilne smrti autorice i dalje samo čuditi jasnoći nalaza, sigurnosti u građenju rečenice i zaraznoj muzici jezične melodije Rose Luxemburg. Još više zapanjuje to da posao koji je vrhunski obavljala uopće nije smatrala svojim glavnim poslom, a njezin život i njezino postignuće ukazuju nam se kao krajnje nevjerojatni uzmemo li u obzir da je uz njega obavljala još i druga dva, u kojima je očito bila i nadmoćnija nego u publicistici. Svjetsku je slavu stekla i kao revolucionarna teoretičarka i kao revolucionarna praktičarka, i to oboje na njemačkom jeziku, iako je rodom iz područja Poljske koji je u to vrijeme bio dijelom Ruskoga Carstva, a svoje akademsko obrazovanje nije stekla u Berlinu ili u Münchenu, već – u Zürichu, zbog rodno ravnopravnijih uvjeta studiranja za razliku od onih u prijespomenutim gradovima. Povijest njemačkog govornog područja poznaje malo onih koji su se prije svega borili za ukidanje svih odnosa, „u kojima je čovjek poniženo, ugnjeteno, napušteno, prezreno biće“ (Karl Marx, „Prilog kritici Hegelove filozofije prava“, u: Glavni radovi Marxa i Engelsa, ur: A. Dragičević, str. 132) od ove 1871. rođene žene.
Revolucionarna teorija joj ima zahvaliti na ambicioznim radovima, kao što su „Socijalna reforma ili revolucija?“ s dodatkom: „Milicija i militarizam“ (1899) te „Akumulacija kapitala. Prilog ekonomskom objašnjenju imperijalizma“ (1913). Zapanjujuće je da ta djela, oba objavljena još prije Prvog svjetskog rata, već u samim naslovima, odnosno podnaslovima otkrivaju koliko je pronicljiva ova teoretičarka u anticipaciji ratne opasnosti kao glavne strahote tada mladoga 20. stoljeća. Povrh toga, Rosa Luxemburg je bila, kako je već spomenuto, ne samo briljantna teoretičarka, već i praktičarka sa svim posljedicama koje su uz to išle. Između ostaloga, bila je i suosnivačica Komunističke Partije Njemačke (Kommunistische Partei Deutschlands – KPD), što nimalo ne evocira radnu sobu i govorancije bez posljedica. Njemačka socijaldemokracija, njezina tzv. prvobitna politička domovina, najprije ju je smatrala nepodnošljivom, da bi je potom prezrela jer je partijske veličine – koje su se u situaciji koja je tražila hitnu akciju željele samo udobno smjestiti u krilu društva da kao ljubazni i bezopasni zabrinuti intelektualci ne bi ometali aranžmane države i kapitala – ponekad odmjereno, ponekad žestoko, ali uporno podsjećala na obećanje fundamentalne društvene promjene koja leži u imenu „socijaldemokracija“. U toj se partiji htjelo predstavljati kao lijeva opcija, ali u najboljem slučaju voziti ravno, pa im žena, koja je uvijek iznova preuzimala kormilo čim bi se ponudila vožnja ulijevo – u zanimljiviji, pravedniji, novi život – nije mogla biti od koristi. Stoga, ta socijaldemokracija na koncu nije zaštitila svoju najznačajniju misliteljicu, najbolju publicistkinju i strastvenu agitatoricu. U godini katastrofe, 1919., njemačka se revolucija, loše organizirana i koncentrirana u malobrojnim žarištima odsječenima od dezorijentiranih masa na selu, maestralno strmoglavila i za sobom u ponor povukla i socijaldemokraciju, tamo gdje su krvožedne čete njemačkoga militarizma, zakašnjele, sagnjile odanosti caru i predfašizma napale Rosu Luxemburg, utrnuvši njezin život.
No, uništiti ono što je napisala, mislila i učinila, to dosada još nije pošlo za rukom svim ubojicama, mučiteljima, ugnjetačima i izrabljivačima.
Dietmar Dath je komunist, rođen 1970. i SF-autor. 2010. objavio je knjigu Rosa Luxemburg. Leben, Werk, Wirkung (Rosa Luxemburg. Život, djelo, djelovanje).
Rosa Luxemburg: Friedensutopien und Hundepolitik. Schriften und Reden. Mit einem Essay von Dietmar Dath. Reclam-Verlag, Ditzingen 2018. (Utopije o miru i Pasja politika. Spisi i govori. Uz esej Dietmara Datha, Reclam, Ditzingen, 2018)
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2018. godinu.
