Privatizacija moralnosti

"Kada se moćni ljudi, čiji postupci jačaju ili održavaju društvene probleme bave privatnom moralnošću, to nije tek neadekvatno rješenje na same te probleme; već je vrlo realan izraz istih. Kapitalist mešetar koji donira novac školskom okrugu, pod uvjetom da isti o javnom trošku obučava njegovu buduću radnu snagu. Direktor kompanije koji donira bolnici prije slanja armije krvožednih lobista u Washington kako bi se borio protiv ekspanzije Medicaida. Industrijalac koji na vrlo javan način podrži prilogom lokalnu banku hrane na Badnjak, prije ulaženja u novu godinu sa svježom rundom otkaza i rezova nadnica. Nekretninski tajkun koji daje novac u sklonište za beskućnike, istovremeno podižući cijene stanovnicima određenog kvarta kako bi obogatio investitore."

Karikatura prikazuje vlasnika derutnih stambenih nekretnina koji dio novca od stanarina odvaja u donacije, umjesto da ih dovede u red, što apologira mogućnošću plaćanja većeg poreza, autor: Udo J. Keppler, objavljeno u časopisu Puck 1. ožujka 1911. (izvor: Library of Congress @ Wikipedia).
Dobrotvorne donacije u SAD-u uglavnom dosižu vrhunac tijekom blagdana. Kao što napominje Meagan Day, ova tradicija sezonskog darivanja predstavlja svojevrstan paradoks: privremenu suspenziju šire zauzetog stava, toliko rasprostranjenog među bogatima, da je siromaštvo rezultat osobnih ili moralnih nedostataka. Tijekom nekoliko tjedana koji svake godine dođu i prođu, čini se kako u privilegiranijim redovima američkog društva dolazi do implicitnog priznavanja da se bogatstvo nepravedno raspodjeljuje, te da siromašni stoga uistinu zaslužuju više.
 
U svojem darivanju ove blagdanske sezone (kao i tijekom godine), bogatim donorima potporu će pružati federalna porezna olakšica na dobročinstvo. Navodno osmišljena kako bi potaknula dobrotvorstvo (osobito među bogatima – mjera je uvedena 1917. godine nakon velikog povećanja porezne stope za osobe s najvišim prihodima), olakšica omogućava svakome tko uplati donaciju da umanji prihod koji prijavljuje u porezne svrhe za iznos donacije.
 
Institucionaliziranje i poticanje velikodušnosti kao javna politika – na prvi pogled, tko bi tome mogao prigovoriti? Međutim, koja god službena svrha bila ponuđena u teoriji, ova je olakšica puno podložnija kritici jednom kada razmotrimo kako funkcionira u praksi.
 
Prije svega, ovo mnogo košta javni proračun. Prema IRS-u (Internal Revenue Service – institucija zadužena za prikupljanje poreza u SAD-u, op. prev.), godišnje se u svrhe mjere koja je navodno osmišljena kako bi potaknula plemenite ciljeve i ublažila patnju, gubi preko 60 milijardi dolara potencijalnog federalnog poreznog novca. Nije teško zamisliti puno bolje upotrebe tako velike svote novca; primjerice, svota je osam puta veća od onoga što se trenutno troši na program Head Start, koji osigurava čitav niz usluga djeci iz obitelji s niskim dohotkom.
 
Nadalje, olakšicu primarno koriste imućni. Podaci Tax Policy Center-a pokazuju da otprilike 74 posto onih koji koriste poreznu olakšicu na dobročinstvo prema prihodima spadaju u gornjih 20 posto. Štoviše, regresivna priroda ove mjere znači da će osobe iz nižih dohodovnih kategorija koje se njome koriste dobiti i manje beneficije: naposljetku, što je porezni obveznik u višoj dohodovnoj kategoriji, to mu je veća i porezna olakšica od svake donacije. Posljedično, oni koji zarađuju 100 000 dolara godišnje ili više, dobit će natrag nekih 76 posto beneficija uprihodovanih od olakšice.
 
Također, nije nevažno pitanje i koliko široko definiramo dobrotvorstvo. Istina, za mnogo ljudi dobrotvorne donacije podrazumijevaju donacije bankama hrane, pučkim kuhinjama, ili drugim vrijednim inicijativama. Međutim, razmotrimo li pomnije neke od nazovi-čaritabilnih projekata, često ćemo otkriti da je riječ o darivanju koje nije toliko velikodušno, koliko je očigledno vođeno vlastitim interesom – prisjetite se ogromnih donacija najprestižnijim sveučilištima ili drugim elitnim institucijama. Bilo bi teško u dobroj vjeri argumentirati da bi ova vrsta blatantne reprodukcije privilegiranosti trebala uživati iste porezne stimulacije kao i, primjerice, donacije koje odlaze siromašnoj djeci kako bi pojela zdravi doručak ili u svrhe pomoći žrtvama obiteljskog nasilja.
 
U određenim slučajevima dobrotvorne donacije, onako kako su definirane u američkom poreznom kodeksu, graniče s apsurdnošću, i predstavljaju ništa drugo doli plutokratsku taštinu pod pokroviteljstvom javne riznice. Na primjer, prije nekoliko godina je milijarder Mitchell Rales ostvario veliku olakšicu, doniravši svoju skupu zbirku modernih umjetnina privatnom muzeju koji je sagrađen tik do njegove kuće. Naravno, čaritabilne donacije mogu predstavljati izraze suosjećanja – osobito kada podrazumijevaju autentičnu osobnu žrtvu. Na tom tragu, čini se kako je čaritabilni impuls jači među nižim i srednjim zarađivačima, nego li je među bogatima, usporedimo li ih u tom aspektu prema udjelu njihovih ukupnih prihoda.
 
No glavni problem s biznisom čaritabilnosti je taj što se ljude koji već imaju najviše koristi od duboko hijerarhiziranog društva u SAD-u, nagrađuje za povremene napore na ublažavanju upravo nekih od problema koje aktivno perpetuiraju.
 
Kada se moćni ljudi, čiji postupci jačaju ili održavaju društvene probleme bave privatnom moralnošću, to nije tek neadekvatno rješenje na same te probleme; već je vrlo realan izraz istih. Kapitalist mešetar koji donira novac školskom okrugu, pod uvjetom da isti o javnom trošku obučava njegovu buduću radnu snagu. Direktor kompanije koji donira bolnici prije slanja armije krvožednih lobista u Washington kako bi se borio protiv ekspanzije Medicaida. Industrijalac koji na vrlo javan način podrži prilogom lokalnu banku hrane na Badnjak, prije ulaženja u novu godinu sa svježom rundom otkaza i rezova nadnica. Nekretninski tajkun koji daje novac u sklonište za beskućnike, istovremeno podižući cijene stanovnicima određenog kvarta kako bi obogatio investitore.
 
Da navedemo osobito frapantan primjer, braća Koch, koji sad već nekoliko desetljeća aktivno potkopavaju mjere osmišljene za borbu protiv siromaštva, ponosno nude milodare siromašnima – ako su, dok kusaju juhu, spremni slušati propovijedi o čudesima slobodnog poduzetništva. Glavni donator bolnica u Kanadi već je godinama pokojni Peter Munk – milijarder i rudarski magnat koji je usmjerio ogromne količine novca u ciljeve povezane sa zdravstvom, istovremeno upumpavajući novac u desničarske organizacije koje rade na privatizaciji državnog sustava zdravstvene skrbi.
 
U najgorem slučaju, ova vrsta filantropije nije samo licemjerna: teži aktivno perpetuirati upravo one nepravde u svrhe čijeg je ublažavanja institut dobročinstva navodno postoji – pritom često nagrađujući njihove tvorce plaketama, pokroviteljstvima i javnim prestižom.
 
Praznici su možda vrijeme veće individualne velikodušnosti, osobito među bogatima i dobro situiranima. Međutim, sve dok dokuštamo da ova vrsta privatizirane moralnosti bude zamjena za bogatiji kolektivni etos humanosti i solidarnosti, duh darivanja koji ova sezona tobože predstavlja ostat će otužno slab u svojim praktičnim rezultatima.
 



Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2018. godinu.

Vezani članci

  • 31. prosinca 2018. Socijalistički zagovor Djeda Mraza Suprotno strategijama javne denuncijacije, a na tragu dugogodišnje tradicije aproprijacije Djeda Mraza u zagovaranju različitih modela redistributivne pravde, autor komentara predlaže da jednom godišnje obmanjujemo djecu pričom o polarnoj utopiji koja teži darovnoj ekonomiji i egalitarnosti na globalnoj razini.
  • 31. prosinca 2018. Socijalna reprodukcija: izvor života u kapitalizmu Kapitalistički status quo, odnosno mogućnost nastavka akumulacije i oplodnje kapitala inherentno je vezana uz oblike discipliniranja reproduktivne sfere. Stoga je u postsocijalističkom prostoru prisutno ponovno utvrđivanje umjetne podjela života na sfere produktivnog i reproduktivnog omogućava poimanje reprodukcije radne snage i prirodnih resursa kao besplatne i jeftine.
  • 14. travnja 2018. Kapital je društveni odnos Kapitalizam kao proizvodni, ali i društveno-vlasnički odnos, specifičan je historijski poredak koji odgovarajućim institucionalnim mehanizmima osigurava uvjete za vlastiti opstanak. O tome kako liberalna pravno-institucionalna aparatura formalizira, a potom i afirmira klasne, rodne i rasne razlike, o doprinosima luksemburgijanske kritike političke ekonomije suvremenim marksističkim feminističkim analizama, te o emancipatornim antikapitalističkim strategijama otpora koje nužno moraju uključivati i aspekt proizvodnje i aspekt reprodukcije, razgovarale/i smo s Ankicom Čakardić, docenticom na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
  • 26. prosinca 2017. Od socijalne države do socijalne majke U interesu kapitala i nacionalnih država, populacijske politike sve više posežu za instant socijalnim mjerama i jačanjem uloge obitelji i porodice, restrikcijama u području reproduktivnog zdravlja, te radu migrantkinja i migranata u komodificiranoj sferi društvene reprodukcije. O raznim načinima proizvodnje i oblicima zasnovanosti režimâ materinstva, njihovim ulogama u proizvodnji rodno uvjetovane prekarnosti u vrijeme krize kapitalizma i konzervativnog napada na reproduktivna prava te neophodnosti socijalizacije polja reprodukcije, razgovarale/i smo s Anom Vilenicom, historičarkom i teoretičarkom umjetnosti iz Beograda te istraživačicom na London South Bank Universityju.
  • 19. prosinca 2018. Nova klasna politika: perspektiva protiv desnih i neoliberalnih pripovijesti Uspon desnog populizma dio europske ljevice prepoznao je i kao indikator vlastite slabosti i povijesne erozije značaja. Da ljevica nema monopol na artikulaciju socijalnog pitanja nije nova lekcija. No ono što je relativno novo jest da ga je ljevica posljednjih desetljeća u sve manjoj mjeri postavljala. Ovako glasi kritička dijagnoza autora poput francuskog sociologa Didiera Eribona. Objavljivanje njemačkog prijevoda njegove sociološko-autobiografske monografije Povratak u Reims inicirao je 2016. godine opsežne rasprave unutar njemačke ljevice. Mnogi su usvojili Eribonovu dijagnozu i plediraju za povratak klasnoj politici, dok drugi upozoravaju na opasnost rehabilitacije starog klasnog redukcionizma i olakog dezavuiranja desetljeća nastojanja oko rodnih i manjinskih pitanja. Formuliran unutar tih rasprava, pojam „Nove klasne politike“ teži integraciji klasnog i „identitetskih“ pitanja kao temelja obnove integrativne lijeve politike, koja se mora suprotstavljati i desnim i neoliberalnim narativima. Pročitajte prijevod teksta Sebastiana Friedricha.
  • 31. prosinca 2016. Posledice trodecenijskog sudara društva i ekonomije Od globalne neoliberalne ofanzive 1980-ih do nedavnih mjera štednje, brojni su uzroci zašto je pojam liberalizma na ljevici počeo funkcionirati gotovo isključivo kao denuncijacijska etiketa. Time se negiraju veze između liberalizma i socijalizma, bilo da je riječ o prisutnosti pozitivnih liberalnih tekovina u socijalističkim projektima, bilo da je riječ o njihovim historijskim sporovima. Da bismo vratili cjelinu liberalizma u odgovarajuću perspektivu, sa Stefanom Aleksićem, beogradskim antropologom, razgovarali smo o klasičnom liberalizmu, ordoliberalizmu i neoliberalizmu te smo otvorili temu problematičnosti liberalizma iz feminističke perspektive te socijalističkih alternativa današnjice.
  • 31. prosinca 2018. Le citoyen de souche* U tekstu o političkim pravima pojedinaca u građanskom društvu, Stefan Aleksić tvrdi da je model ograničenog državljanstva na ograničeno vrijeme, kojeg predlaže ekonomist Branko Milanović kao način dugoročnog adresiranja globalnih migracija, savršen za izgradnju administrativne arhitekture koja će migrante_ice ekonomski instrumentalizirati, a istovremeno odstraniti njihov politički kapacitet, zadovoljivši pritom potrebu za jeftinom radnom snagom, karakterističnu za proces akumulacije kapitala.
  • 1. travnja 2018. Crna internacionala Svaka društvena formacija u povijesti ima svoju političko-ekonomsku podlogu. Katolička crkva, koja je u doba feudalizma bila duboko isprepletena sa svjetovnom vlašću, u vrijeme prijelaza u kapitalizam, smjestila se uz bok onima koji će omogućiti održanje njezine moći te realizaciju njezinih materijalnih interesa i u novom sistemu. Donosimo prijevod drugog poglavlja knjige Crna internacionala, objavljene 1956. godine u SFRJ, u kojem novinar i publicist Frane Barbieri piše o povijesnom razvoju katoličke crkve.
  • 18. veljače 2015. Deinstitucionalizacija socijalnih servisa na primjeru visokog obrazovanja
  • 31. prosinca 2018. Ekonomski liberalizam u sukobu s principima demokracije Brojni zagovaratelji liberalizma i dalje sugeriraju postojanje idealtipskog kapitalističkog tržišnog društva unatoč jasnoj diskrepanciji s praksom realno postojećih kapitalizama. O definicijama i historizaciji liberalizma, pretpostavkama i račvanju njegovih struja, odnosu slobode i demokracije u kapitalizmu te liberalnom i socijalističkom guvernmentalitetu razgovarali smo s Mislavom Žitkom.
  • 9. veljače 2011. Planet slumova (I)
  • 27. siječnja 2015. Političke organizacije različitog ideološkog predznaka i izgradnja paralelnih struktura u društvu
  • 31. prosinca 2017.
    Featured Video Play Icon
    Ekonomska kriza – tri alternativna pogleda
    Donosimo snimku i izvještaj s panela o ekonomskoj krizi na kojem se razgovaralo o trenutnim ekonomskim odnosima snaga u Europi i njihovim političkim dimenzijama, različitim odgovorima na krizu i mogućnostima koje se u takvoj situaciji nadaju za ljevicu. Kroz raspravu je dominiralo suprotstavljanje dviju teza o uzrocima krize: radi li se o krizi profitabilnosti ili financijskoj krizi. Panel je održan 16. svibnja 2017. godine u sklopu Subversive Foruma 10. Subversive festivala, a na njemu su, uz moderaturu Domagoja Mihaljevića, sudjelovali Joachim Becker, Zoltán Pogátsa i Costas Lapavitsas. Dosad objavljene snimke s prethodnih Subversive festivala potražite na playlisti.
  • 2. prosinca 2016.
    Featured Video Play Icon
    Elitistički pasijans Latinke Perović
    Dosadašnja recepcija nove knjige beogradske historičarke Latinke Perović, objavljene prošle godine pod naslovom Dominantna i neželjena elita. Beleške o intelektualnoj i političkoj eliti u Srbiji (XX-XXI vek) u pravilu se svodila na pohvale autorici. Prvi glas neslaganja stigao je prošlog mjeseca, kada je sociologinja Mira Bogdanović u srbijanskom Le Monde diplomatiqueu objavila članak „Elitistički pasijans Latinke Perović“, u kojemu je prikazala dimenzije Perovićinog povijesnog revizionizma te njezino stvaralaštvo stavila u kontekst antikomunističke histerije prisutne posljednjih četvrt stoljeća. Donosimo snimku razgovora koji je povodom tog članka i nadolazeće knjige Mire Bogdanović o Latinki Perović održan 25. studenog u Zagrebu, navedeni članak iz srbijanskog LMD-a te kratki osvrt Luke Matića.
  • 9. svibnja 2018.
    Featured Video Play Icon
    Liberalizam 19. stoljeća kao ideološko utemeljenje poretka nejednakosti u 21. stoljeću
    Pogledajte snimku i pročitajte tekst izlaganja historičarke i sociologinje Mire Bogdanović s prošlogodišnjeg 10. Subversive festivala. Mapirajući liberalna srastanja dugogodišnjih aktera (post)jugoslavenske političke sfere i civilnog društva, Bogdanović identificira liniju elitističkog ljudsko-pravaško-privatno-vlasničkog fetišizma koja svojim antikolektivizmom ostaje slijepa za društvenu solidarnost, koja nudi tek nekritičku pohvalu političkih ustroja liberalnog zapadnog svijeta i pretpostavlja ih volji obespravljene većine, odnosno – u interpretaciji izvornog liberalizma kojoj se priklanja – diktatu rulje.
  • 28. rujna 2014.
    Featured Video Play Icon
    Liberalizam, fašizam i zagonetka masovnog društva
    Pogledajte snimku predavanja Ishaya Lande, održanog 20.9.2014. na FFZG-u u sklopu ovogodišnjeg programa CRS-a posvećenog teoriji kapitalističke države. Udaljavajući se od standardnog poimanja fašizma kao ”masovne politike” ili ”masovne histerije”, Landa predlaže razumijevanje međuratnog evropskog fašizma kao sveobuhvatnog pokušaja nošenja s izazovom koje je masovno društvo predstavljalo tradicionalnim pozicijama moći i višim društvenim slojevima.
  • 14. listopada 2016.
    Featured Video Play Icon
    Kritika građanskog antifašizma
    Pročitajte izvještaj s panela održanog u sklopu 9. Subversive festivala. Uz pokušaj historijskog kontekstualiziranja antifašističkog otpora uoči i tijekom Drugog svjetskog rata, povučene su i određene paralele u suvremenom kontekstu. Tijekom diskusije koju je nerijetko karakterizirao šum u komunikaciji, usuglašena je barem jedna zajednička pozicija – imperativ šire suradnje još je uvijek ključan u borbi za ostvarenje emancipatornih potencijala društva. Integralnu snimku panela na kojemu su govorili Dragan Markovina, Luka Matić, Aleksandar Matković, Žarko Puhovski i Nikola Vukobratović te prateće diskusije koju je moderirao Zoran Kurelić možete pogledati na video snimci.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve