Socijalna reprodukcija: izvor života u kapitalizmu

Kapitalistički status quo, odnosno mogućnost nastavka globalne proizvodnje i akumulacije kapitala inherentno je vezana uz oblike discipliniranja reproduktivne sfere. U periodima ekonomskih kriza kapital pojačano spušta cijenu nadnice te prebacuje troškove egzistencije na produktivni, a osobito reproduktivni rad, temeljni resurs te „historijski i analitički preduvjet kapitalističkog načina proizvodnje“.

Manuel Rivero, Ado-Nay, „Rémoras“, ulje na drvu, 2016. (izvor)
Istraživačka tradicija koja se bavi sredstvima i uvjetima reprodukcije života u kapitalističkim odnosima upotrebljava koncepte reprodukcije, socijalne reprodukcije i reproduktivnog rada kako bi ukazala na ambivalentan proces putem kojega kapitalistička proizvodnja transformira i iskorištava reprodukciju života. Iz perspektive globalnog kapitalističkog sistema, reprodukcija života je reprodukcija radne snage i prirodnih resursa – ovo je sistemski odnos na temelju kojega se unutar ove tradicije razmatra pitanje reprodukcije.
 

Marx i Engels

Marxovu teoriju rada, vrijednosti i eksploatacije, kao i metodologiju historijskog materijalizma, koristile su i feminističke teorije koje su se bavile reprodukcijom, i teorija svjetskih sistema prilikom analiziranja reprodukcije u kontekstu njezine veze s kapitalističkom proizvodnjom. Međutim, rad žena i reproduktivni rad teorijski su podzastupljeni aspekti Marxove teorije, kojima u njegovu opusu nedostaje koherentnosti. Feminističke teorije koje se bave reprodukcijom u pravilu iz Marxove argumentacije zadržavaju spoznaju da je reprodukcija života fundamentalna pretpostavka ljudske povijesti, te da je režim reprodukcije života historijska osnova svakog društvenog fenomena. Štoviše, stalna reprodukcija radne snage i kapitala, odnosno to da radnik konzumira proizvode rada, a kapital konzumira radnu snagu radnika, paralelne su uvjetovanosti kapitalističke proizvodnje.[1]
 
Kada je u pitanju kratkoročna reprodukcija života, Marx imaginira samoreproducirajućeg radnika koji se svakoga dana samostalno reproducira, prehranjujući se svojom nadnicom
Neposredne uvjete reprodukcije života pritom možemo smatrati slijepom pjegom teorije. Kada je riječ o dugoročnoj reprodukciji života – „proizvodnji novih ljudskih bića“ – Marx u značajnoj mjeri mehanizira taj proces. Opisuje kako jednostavna reprodukcija neprekidno reproducira sam odnos kapitala – s jedne strane kapitaliste, a s druge strane najamne radnike – dok proširena reprodukcija, tj. akumulacija, reproducira odnos kapitala na proširenoj razini – tj. sve veći broj kapitalista ili sve moćnije kapitaliste s jedne, a sve veći broj najamnih radnika s druge strane. Dakle, akumulacija kapitala jednaka je multiplikaciji proletarijata[2]. Marx ne tematizira višak rada kojeg ova „multiplikacija“ nameće ženama, kao da se rađanje i odgajanje djece naprosto odvijaju sami od sebe. Također, one aktivnosti koje se ne mogu zamijeniti produktivnim industrijskim aktivnostima iz perspektive ove teorije smatraju se suvišnima – i posljedično se ne tematiziraju. Kada je u pitanju kratkoročna reprodukcija života, Marx imaginira samoreproducirajućeg radnika[3] koji se svakoga dana samostalno reproducira, prehranjujući se svojom nadnicom. Radnik se svakodnevno hrani, oblači i vodi ljubav s objektom svoje seksualnosti. Istovremeno, nužni procesi kućanskog rada, koji se nameću uglavnom ženama, poput kupovine namirnica, kuhanja ili skrbi, također nisu tematizirani, kao ni žene kao akterice u seksualnom činu. Iz te perspektive, reprodukcija nije dio reproduktivnog rada.
 
Kada je riječ o tzv. kućanskom radu, Marx ga je uglavnom smatrao pretečom i suprotnošću kapitalističkog i industrijskog rada, te stoga kao nešto tipičnije za feudalizam, nego kapitalizam, u kojem su, kao rezultat industrijalizacije i modernizacije, (skoro) sve aktivnosti izmještene iz kućanstva. Pretpostavio je da će fizička snaga postepeno izgubiti svoj značaj u svijetu rada, te da će posljedično rodne i starosne nejednakosti, koje prema njemu proizlaze iz razlika u fizičkoj snazi, postupno nestati, a patrijarhalni eksploatativni model obitelji propasti.[4]
 

Marksistički feminizam

Nekoliko mjeseci nakon Sovjetske revolucije iz 1917. godine, uvedeno je više mjera kojima se u praksi provodi Marxova i Engelsova teorija femininosti i obitelji, kako u simboličkom tako i u materijalnom pogledu. Noćni i podzemni rad žena su zabranjeni, a dozvoljen je slobodni izbor prezimena u slučaju civilnog braka i razvoda. „Važnost definiranja sljedeće stavke kao zasebnog članka dobar je pokazatelj određenoga vremena: ‘supruga nije obvezna slijediti svojeg supružnika ako se on preseli na drugu lokaciju.’“[5]
 
Najutjecajnija feministička teoretičarka Partije, i od 1919. voditeljica Ženotdela – odjeljenja odgovornog za poboljšanje položaja žena – te glavna agitatorica za reforme usmjerene ka unaprjeđenju položaja žena, bila je Aleksandra Kolontaj. Kolontaj je pretežno ostala unutar okvira Marxove teorije; no, za razliku od marksističke ortodoksije, imala je kompleksnije razumijevanje uloge kućanskog rada. Umjesto zagovora razrješenja antagonizma između produktivnog i reproduktivnog rada uz pomoć socijalnih institucija, smatrala je da bi ciljevi Partije trebali biti stvarno i potpuno dokidanje privatnih kućanstava i potpuna reforma odnosa između muškaraca i žena, kao i normi koje oblikuju obitelj i seksualnost. Kako stoji, „[k]apitalizam je položio nepodnošljiv teret na ramena žene: napravio je od nje najamnu radnicu, ne umanjivši njezine obveze kao kućanice ili majke.“[6] Također, dijelila je Marxovo mišljenje da se rad obavljen unutar kućanstva može u potpunosti izmjestiti i nadići. Znala je letcima propagirati da žene moraju biti oslobođene pritisaka reproduktivnog rada kako bi mogle svoju kompletnu radnu snagu usmjeriti prema produktivnom radu. U konačnici, kao posljedica kontinuiranih kriza, a kasnije i staljinističkog zaokreta, u suprotnosti s ranim političkim planovima reforme, sovjetska nastojanja ka industrijalizaciji dovela su do institucionalizacije – slične oblicima kapitalističke modernizacije – podređenih, nevidljivih oblika reproduktivnog rada prethodno zauzdanog u „privatnoj sferi“.
 
Zapadnu Europu i SAD prve polovice 20. stoljeća obilježila je integracija značajnog postotka žena u tržište rada, dijelom kao rezultat vojne službe muškaraca, kao i njihove velike smrtnosti za trajanja ratova, a dijelom kao učinak novih oblika proizvodnje i ekonomskog prosperiteta u periodu jačanja hegemonije SAD-a.
Obiteljsko nasilje, seksualno nasilje, prostitucija i pornografska industrija, ograničavanje reproduktivnih prava te opstetričko nasilje, oblici su primitivne akumulacije kojima se i danas u ime interesa kapitalističke akumulacije vrši direktno nasilje nad tijelima žena
Posljedica ove integracije bila je politička zastupljenost žena u tim regijama kakvu svjetska povijest dotad još nije zabilježila. Društvene konstrukcije femininosti također su se počele mijenjati. U to se vrijeme pojavio i drugi feministički val – uglavnom poznat po imenima Simone de Beauvoir u Europi i Betty Friedan u SAD-u.
 
Feministkinje drugoga vala (iznova) su otkrile marksističku interpretaciju reprodukcije i uvele je u (zapadni) feminizam, što je zauvijek promijenilo i marksizam i feminizam.[7] Dotada je već postalo jasno da teoretiziranje o oslobođenju žena utemeljeno isključivo na Marxovoj teoriji nije održivo. Istovremeno su pokušale tumačiti položaj žena u klasnom društvu, oslanjajući se na koncepte koje je Marx razvio za analizu kapitalističkih odnosa, poput odnosa kapital-rad, klase, viška vrijednosti, eksploatacije, te proizvodnje i reprodukcije.
 
Ukazale su na činjenicu da je, doprinoseći stalnoj obnovi ponude radne snage, kao i svakodnevnoj reprodukciji radnika, reproduktivni rad kućanice nužan segment procesa kapitalističke akumulacije vrijednosti. Definirale su kućanski rad kao kapitalistički rad, što je bilo važno iz dva aspekta: kao prvo, situiralo je femininost kao proizvodnu poziciju u kapitalizmu, skrenuvši pozornost na stratešku ulogu žena u antikapitalističkoj borbi; i kao drugo, omogućilo je razumijevanje materijalne baze sekundarnog, podređenog položaja žena. Autorice su koristile kategorije marksističke političke ekonomije u sferama gdje te kategorije ranije nisu bile prisutne: kućanstvu i obitelji.
 
Na tragu ovih autorica, Maria Mies i Silvia Federici su u 1980-ima i 1990-ima ukazale na sljedeće: kada je riječ o reproduktivnom radu, primitivna akumulacija nikada nije potpuno zamijenjena kapitalističkom akumulacijom, a moderna biopolitika nikada nije u potpunosti zamijenila izravnu i nasilnu kontrolu tijela. U slučaju žena, primitivna akumulacija podrazumijeva mehanizaciju tijela radnice u stroj koji proizvodi nove radnike.[8] Štoviše, discipliniranje (ženskog) tijela kroz direktno nasilje strukturna je komponenta kapitalizma. Oblici nasilja nad ženama – obiteljsko nasilje, seksualno nasilje, prostitucija i pornografska industrija, ograničavanje reproduktivnih prava te opstetričko nasilje, oblici su primitivne akumulacije kojima se i danas u ime interesa kapitalističke akumulacije vrši direktno nasilje nad tijelima žena.
 

Istraživanja neplaćenog kućanskog rada i neformalnosti

Razmatrajući globalnu strukturu kapitalizma, škola teorije svjetskih sistema u 1980-ima je razvila vlastiti istraživački pravac, u svrhu interpretiranja ženskog rada kao elementa svjetske kapitalističke akumulacije. Reagirajući na kritike Wallersteinovih originalnih historijskih radova, sljedbenici teorije svjetskih sistema u 1980-ima su pokušali razviti metodološke alate srednjeg dometa koji bi omogućili precizno tumačenje procesa na globalnoj razini akumulacije. Jedan od ovih alata je i koncept globalnih proizvodnih lanaca, a slično oruđe srednjeg dometa je i ideja o kućanstvu kao ekonomskoj jedinici koja fiksira nejednake odnose akumulacije na različitim razinama globalnog procesa akumulacije. Istraživanja koja su se usmjerila na kućanstva slažu se oko sljedećih polazišnih točaka:
 
• Temeljni preduvjet kapitalističke akumulacije jest da kapital na globalnoj razini ne plaća troškove reprodukcije radne snage. Globalna nejednakost u razinama nadnica, uz činjenicu da veći dio globalne radne snage ne može preživjeti isključivo od nadnica te stoga upotpunjuje svoje prihode drugim resursima – neformalnima i onima do kojih dolazi kroz samopomoć – osnovna je karakteristika kapitalizma.
 
• Kućanstvo je ključno čvorište globalne hijerarhije akumulacije jer se upravo tu prihod od nadnica kombinira s drugim oblicima rada – uključujući kućanski rad i druge oblike reproduktivnog rada – u procesu reprodukcije radne snage. Drugim riječima: reproduktivni i drugi oblici jeftinog ili neplaćenog rada osiguravaju svojevrsnu „subvenciju odozdo“ u prilog troškova rada za kapital, a ova reproduktivna „subvencija“ uobličava se kroz odnos s formalnim kanalima kapitala upravo unutar kućanskih jedinica i globalne međusobne interakcije kućanstava. Održavanje hijerarhije između različitih tipova rada unutar kućanstva – i posljedični izostanak priznanja ženskog rada te zadržavanje primarnog naglaska na najamnom radu – preduvjet je za subvencioniranje globalne kapitalističke akumulacije kroz reproduktivne i druge neplaćene oblike rada.
 
• Na temelju navedenog, istraživači svjetskih sistema nisu definirali kućanstvo kao formaciju koja se bazira na srodstvu, emocijama ili prebivalištu, već kao jedinicu reprodukcije radne snage, koja kombinira formalni prihod od nadnica s drugim oblicima rada te stoga funkcionira kao temeljna jedinica akumulacije unutar odnosa kapital-rad.
 
Slično načinu na koji su feminističke istraživačice upotrebljavale Marxov koncept reprodukcije, istraživanja o kućanstvima provođena unutar teorije svjetskih sistema bila su usmjerena prema razumijevanju modusa na koje se ženski rad uklapa u cjelokupnost kapitalističke akumulacije. Specifičnost tih istraživanja leži u njihovu fokusu na artikulaciji različitih oblika rada unutar kućanstava uzduž odnosâ centar-periferija, klasnih odnosa i dinamike svjetskih ekonomskih ciklusa. U kontekstu odnosâ centra i periferije te klasnih hijerarhija, ovaj je istraživački pravac podcrtao da se artikulacija različitih oblika rada u različitim kućanstvima odvija unutar specifičnih odnosa između kućanstava različitog statusa s obzirom na cjelokupni sistem.
Prihodi koji se u kućanstvima na periferiji ostvaruju neformalno i kroz samopomoć, omogućavaju razinu potrošnje za kućanstva u centru, dok reprodukcija na periferiji odgovara potražnji za radom u centru
Primjerice, prihodi koji se u kućanstvima na periferiji ostvaruju neformalno i kroz samopomoć, omogućavaju razinu potrošnje za kućanstva u centru, dok reprodukcija na periferiji odgovara potražnji za radom u centru. Također, ekstrakcija ženskog reproduktivnog rada nižih klasa omogućava ženskoj radnoj snazi da se integrira na više pozicije na tržištu rada u centru.
 
Ova je tradicija, osim s feminističkim istraživanjima koja se naglašeno bave ženskim radom, povezana s još dvama istraživačkim pravcima koja danas nude zaključke u skladu s feminističkim nalazima. Jedan od njih je istraživački pravac koji se bavi pitanjem neformalnog rada. Alejandro Portes[9] definirao je odnos između formalnog i neformalnog rada kao fundamentalnu dinamiku kapitalizma – u suprotnosti s onim perspektivama koje tranziciju neformalne ekonomije u formalnu smatraju nužnim oblikom ekonomskog razvoja. Jačanje neformalnih oblika rada u latinoameričkoj ekonomiji 1980-ih opisuje kao proces putem kojeg su poduzeća u kriznim uvjetima prebacila troškove reprodukcije radne snage na populaciju. Međutim, pitanje neformalnog rada nije povezano s pitanjima kućanstava i ženskog rada samo iz aspekta jačanja neformalnih oblika rada, o čemu govori Portes.
 
Drugi, širi pravac, vezan uz spomenute pristupe ženskom radu, jesu istraživanja usmjerena na globalne statuse neplaćenog rada. U vezi s pitanjem tranzicije iz feudalizma u kapitalizam, Wallerstein[10] je naglasio kako je ideja linearnog historijskog razvoja iz feudalne društvene organizacije prema kapitalističkoj svjetskoj ekonomiji, promašena: oblici rada karakteristični za feudalizam u stvarnosti su se održali kroz čitavu modernu historiju te su postali funkcionalnim dijelom kapitalističke akumulacije. Proletarizacija i „feudalni“ oblici rada komplementarne su funkcije – tijekom uzlaznih perioda, potonji služe kao demografski resurs za proletarizaciju, dok tijekom perioda krize apsorbiraju rad koji je postao suvišan, a kombinacija samopomoći i proletariziranih oblika rada umanjuje troškove rada. Moderni kapitalistički svjetski sistem stoga nije obilježen univerzalnim širenjem slobodnog rada, već kombinacijom slobodnih i neslobodnih oblika rada, koja se mijenja u skladu s promjenjivom dinamikom kapitalističke akumulacije.
 
Jason Moore razmatra odnos kapitalizma i reproduktivnih resursa kao historijskog procesa tijekom kojega socioekonomski sistem, optimiziran u skladu s ciljevima kapitalističke akumulacije, opetovano prisvaja reproduktivne resurse kao „jeftine“ ili „besplatne“. Primjeri ovoga su prisilna „domestifikacija“ ženske radne snage (pretvaranje žena u kućanice i supruge, op. prev.), tretiranje prirodnih i ljudskih resursa kolonija kao „besplatnih“, te nametanje štetnih posljedica ekonomskih aktivnosti periferijama ili budućnosti. Iz ove perspektive, ženski, neformalni, kolonijalni ili seljački rad, ili prirodni resursi, nisu po svojoj naravi „izvanjski“ resursi kapitalističke akumulacije, već resursi koji se – često nasilno – pretvaraju u „jeftine“ ili „besplatne“ kroz kapitalističku aktivnost usmjerenu vlastitim ciljevima. Naravno, rad ili prirodni resursi, koji se koriste kao „jeftini“ ili „besplatni“, imaju svoje troškove, no oni se ne manifestiraju – direktno – kao troškovi unutar kapitalističkog sistema. Patel i Moore[11] tumače historiju globalnog kapitalizma kao historiju stvaranja i organizacije „sedam jeftinih resursa“ – tj. prirode, novca, rada, skrbi, hrane, energije i života. Ova perspektiva povezuje razmišljanja o ženskom reproduktivnom radu stavljajući naglasak na mehanizme kojima isti postaje „besplatan“ ili „jeftin“.
Moderni kapitalistički svjetski sistem nije obilježen univerzalnim širenjem slobodnog rada, već kombinacijom slobodnih i neslobodnih oblika rada, koja se mijenja u skladu s promjenjivom dinamikom kapitalističke akumulacije
Oni pristupi koji iz perspektive političkih alternativa i političkog djelovanja razmatraju sistemsku vezu ženskog rada i drugih „besplatnih“ i „jeftinih“ resursa, ističu drugačiju stranu ovog odnosa: govore o načinima na koje se ekstra-kapitalistička logika reprodukcije života može braniti i širiti svoj utjecaj. Ovakva je paradigma u pravilu bliža samoodrživoj ekonomiji periferija, te političkim inicijativama vezanima uz autohtone ili seljačke pokrete, ženske pokrete, zelene i klimatske pokrete.
 
Centar Fernand Braudel i istraživanja o kućanstvima koja su proveli teoretičari svjetskih sistema, uz literaturu o radu koji postaje „jeftin“ ili „besplatan“, također donose važne uvide za razumijevanje globalne situiranosti istočnoeuropskih poluperifernih kućanstava. U perifernim i poluperifernim područjima kapitalističkog razvoja, modernizacija nikada nije dovela do toga da većina stanovništva obavlja besplatni rad.[12] Na periferijama, dakle i u Istočnoj Europi, nailazimo na vrlo specifičan tip poluproleterskog kućanstva, koje kombinira formalni i neformalni rad tako da neformalni segment radnog portfelja premašuje opseg kućanskih zadataka te uključuje i značajnu količinu produktivnog rada, kojim se osiguravaju materijalni uvjeti za preživljavanje i reprodukciju.
 
Tijekom socijalističkog perioda, osobito među agrarnom populacijom, prisilna industrijalizacija omogućena je time što je rad pojeftinjavan putem eksploatacije ženskog reproduktivnog rada i dopunskog rada koji se obavljao u neformalnom sektoru. Centralizacija agrarnih resursa kroz sistem kvota uroda i prisilnu kolektivizaciju, kao i „besplatni“ ili „jeftini“ rad koji je usmjeravan u industriju, koristili su „subvenciju“ agrarnih reproduktivnih resursa za industrijski razvoj.
 

Socijalna reprodukcija

Što je socijalna reprodukcija, pođemo li od upravo izloženih perspektiva? Kao prvo, reproduktivni rad je preduvjet za sav produktivni rad, kako u historijskom, tako i u analitičkom smislu. Historijski, za tranziciju prema kapitalističkom načinu proizvodnje nije bila dovoljna samo akumulacija radne snage i sredstava za proizvodnju, nego i reproduktivnog rada potrebnog za konstantnu reprodukciju radne snage. U tu su svrhu, putem birokratizacije progona vještica i kroz proces domestifikacije, europske države i crkva tog perioda morale uskladiti žensku reproduktivnu radnu snagu s logikom kapitalističke robne proizvodnje. Reprodukcija života u kolonijama bila je silom integrirana kao subvencija kapitalističkoj akumulaciji u centru. Analitički, da bi radnik mogao obavljati svoj svakodnevni produktivni rad, pomoću kojeg može zaraditi nadnicu te proizvesti vrijednost za kapitalističku akumulaciju viška vrijednosti, neizbježno će trebati obnoviti svoju radnu snagu, što se odvija u kućanstvu, kroz skrb, ljubav i seksualnost.
 
Kao drugo, kombinacija neformalnog produktivnog i reproduktivnog rada, te formalnog najamnog rada, omogućava akumulaciju kapitala, tako što kapital konzumira više rada za akumulaciju nego što nadoknađuje kroz nadnice. Razmotrimo li kapitalistički svjetski sistem u njegovu totalitetu, vidimo da formalni najamni rad i eksploatacija koja se odvija isključivo kroz najamni rad čine tek jedan segment svjetskog sistema.
Za tranziciju prema kapitalističkom načinu proizvodnje nije bila dovoljna samo akumulacija radne snage i sredstava za proizvodnju, nego i reproduktivnog rada potrebnog za konstantnu reprodukciju radne snage
Iz navedenog slijedi da reproduktivni rad nije preduvjet samo produktivnog rada, nego i akumulacije viška vrijednosti, dakle, da je reproduktivni rad historijski i analitički preduvjet kapitalističkog načina proizvodnje.
 
Zaključno, tijekom periodâ jačanja globalne akumulacije, reprodukcija je služila kao demografski preduvjet ekspanzije kapitalističkog načina proizvodnje i povećanje razina robne proizvodnje. Tijekom perioda krize, kapital može sniziti nadnice, koristeći se fleksibilnošću radnih portfelja unutar kućanstava, te prebacujući troškove života na neformalni reproduktivni i produktivni rad. Reproduktivni rad stoga funkcionira i kao amortizer koji apsorbira društvene troškove fluktuacije najamnog rada, osiguravajući stabilnost sistema robne proizvodnje u periodu krize unatoč dugoročnom zadržavanju nadnica ispod razine potrebne za održavanje egzistencije, te osiguravajući radnu snagu potrebnu za idući uzlazni ciklus. Dakle, na koncu, reproduktivni rad funkcionira kao temeljni resurs kapitalističkog svjetskog sistema, dok je temeljni preduvjet sistemskog iskorištavanja ovog ključnog resursa poricanje i marginaliziranje vrijednosti tog rada u računici kojom upravlja sistem.


Bilješke:

[1] Marx, Karl (1990): Capital, Vol.1. Penguin.

[2] Marx, Karl (1990): Capital, Vol.1. Penguin.

[3] Federici, Silvia (2017): Notes on Gender in Marx’s Capital. In: Continental Thought & Theory: A Journal of Intellectual Freedom, Vol. 1., No. 4.: 19–37.

[4] Federici, Silvia (2017): Notes on Gender in Marx’s Capital. In: Continental Thought & Theory: A Journal of Intellectual Freedom, Vol. 1., No. 4.: 19–37.

[5] Somlai Péter (1990): A szabad szerelemtől az ellenőrzött magánéletig. Családpolitika a Szovjetunióban 1917 után. In: Társadalmi Szemle, Vol. 1990., No. 6.: 25–40.

[6] Kollontai, Alexandra (1920): Communism and the Family. https://www.marxists.org/archive/kollonta/1920/communism-family.htm

[7] Federici, Silvia (2017): Notes on Gender in Marx’s Capital. In: Continental Thought & Theory: A Journal of Intellectual Freedom, Vol. 1., No. 4.: 19–37.

[8] Federici, Silvia (1998): Caliban and the Witch. Women, the Body and Primitive Accumulation. Autonomedia.

[9] Portes, Alejandro (1983): The informal sector: Definition, controversy, and relation to national development. In: Review (Fernand Braudel Center), Vol. 7., No. 1.: 151–174.

[10] Wallerstein, Immanuel (1976): From Feudalism to Capitalism: Transition or Transitions? In: Social Forces, Vol. 55., No. 2.: 273–283.

[11] Patel, Raj – Moore, Jason W. (2017): A History of the World in Seven Cheap Things: A Guide to Capitalism, Nature, and the Future of the Planet. University of California Press.

[12] Linden, van der Marcel (2008): Workers of the world. Essays Toward a Global Labor History. Brill.





Napomena: Tekst predstavlja prilagođenu, skraćenu verziju rada koji su Ágnes Gagyi, Ágnes Kerékgyártó i Gergely Csányi izvorno objavili 2018. godine pod naslovom “Társadalmi reprodukció. Az élet újratermelése a kapitalizmusban” u časopisu Fordulat, br. 24, (5–29).




Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2018. godinu.

Vezani članci

  • 14. travnja 2018. Kapital je društveni odnos Kapitalizam kao proizvodni, ali i društveno-vlasnički odnos, specifičan je historijski poredak koji odgovarajućim institucionalnim mehanizmima osigurava uvjete za vlastiti opstanak. O tome kako liberalna pravno-institucionalna aparatura formalizira, a potom i afirmira klasne, rodne i rasne razlike, o doprinosima luksemburgijanske kritike političke ekonomije suvremenim marksističkim feminističkim analizama, te o emancipatornim antikapitalističkim strategijama otpora koje nužno moraju uključivati i aspekt proizvodnje i aspekt reprodukcije, razgovarale/i smo s Ankicom Čakardić, docenticom na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
  • 20. rujna 2017. Politička dimenzija reproduktivne sfere Historijsko-materijalistički pristup koji temu reproduktivnih prava politizira unutar neoliberalnog socio-ekonomskog okvira, a kao temeljno polje borbe prepoznaje sferu šire društvene reprodukcije, odnosno kapitalističkog sustava akumulacije, marginaliziran je unutar feminističkih strategija otpora koje argumentacijsku liniju grade na reaktivnim liberalno-legislativnim zahtjevima i konzervativnom zagovaranju autonomije ženskog tijela. O pravu na abortus i pravu na roditeljstvo kao ekonomskim kategorijama, posljedicama institucionalizacije socijalnih zahtjeva desnih subpolitičkih subjekata, režimima roda unutar kapitalizma, klasnim mobilizacijskim potencijalima LGBTIQ+ aktivizma, te o borbi za reproduktivno zdravlje kao dijelu šireg socijalističkog projekta razgovarale_i smo s Mijom Gonan, feminističkom i queer aktivistkinjom i teoretičarkom.
  • 26. prosinca 2017. Od socijalne države do socijalne majke U interesu kapitala i nacionalnih država, populacijske politike sve više posežu za instant socijalnim mjerama i jačanjem uloge obitelji i porodice, restrikcijama u području reproduktivnog zdravlja, te radu migrantkinja i migranata u komodificiranoj sferi društvene reprodukcije. O raznim načinima proizvodnje i oblicima zasnovanosti režimâ materinstva, njihovim ulogama u proizvodnji rodno uvjetovane prekarnosti u vrijeme krize kapitalizma i konzervativnog napada na reproduktivna prava te neophodnosti socijalizacije polja reprodukcije, razgovarale/i smo s Anom Vilenicom, historičarkom i teoretičarkom umjetnosti iz Beograda te istraživačicom na London South Bank Universityju.
  • 3. siječnja 2016. Život nakon ucjene nadnicom Bezuvjetni temeljni dohodak kao model socijalne sigurnosti prema kojemu država svim građanima mjesečno isplaćuje određen iznos novca, proteklih se nekoliko godina sve češće spominje kao moguće rješenje problema nezaposlenosti, ali i drugih ekonomskih i društvenih kontradikcija. Uvodni tekst novinarskog projekta „I nakon rada - rad: Bezuvjetni temeljni dohodak“ ugrubo skicira potencijalna ograničenja i ambivalencije u implementaciji BTD-a: "Kako zagovaratelji BTD-a zastupaju pozicije diljem političkog spektra, a usto se i pozivaju na psihodeličnu lepezu ideoloških preteča (od Thomasa Painea i Miltona Friedmana do Martina Luthera Kinga i Andréa Gorza), svaku inicijativu za BTD ne možemo bezuvjetno tumačiti kao progresivan potez.
  • 22. listopada 2017. 11 HM teza Feministička borba za reproduktivna prava na području bivše Jugoslavije već više od dva desetljeća svoje argumente promišlja primarno u okvirima liberalnog koncepta ljudskih prava, strateški odvojena od socioekonomskog konteksta i vlastitog socijalističkog nasljeđa. Ponuđenih jedanaest historijsko-materijalističkih teza dio su nastojanja da se borbu za pravo na abortus ponovno pozicionira u kontekst klasne borbe, a feminističku teoriju i praksu u kontekst šireg antikapitalističkog projekta, što je i jedini način da legalni pobačaj postane i egalitaran, odnosno dostupan svim ženama. Tekst je korišten kao argumentacijska podloga prosvjedne akcije koju je u rujnu ove godine u Zagrebu organizirala Platforma za obranu reproduktivnih prava žena.
  • 9. srpnja 2018. Prema kraju socijaliziranog zdravstva Prijedlogom Zakona o zdravstvenoj zaštiti, koji je krajem lipnja Vlada uputila u saborsku proceduru, potiče se daljnji proces komercijalizacije i privatizacije javnog zdravstvenog sustava, započet početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Pročitajte razgovor s Anom Vračar, članicom BRID-ove istraživačke grupe za zdravstvo, o važnosti demokratizacije upravljanja zdravstvenim sustavom i urušavanju modela socijalne medicine, te posljedicama koje uvođenje koncesija u sustav primarne zdravstvene zaštite, pogoršanje radnih uvjeta u zdravstvenom sustavu i promišljanje istog izvan šireg socioekonomskog konteksta ima na stabilnost i kvalitetu javne zdravstvene zaštite.
  • 31. prosinca 2018. Solidarnost na institucionalnoj vjetrometini Donosimo vam kratak etnografski rad o iskustvu agencijskog čišćenja. Autorica je čistila jednu njemačku drogeriju u Zagrebu tokom dva mjeseca početkom 2018. godine. Kroz prikaz svakodnevice agencijskih čistačica, rad ukazuje na sustavna ograničenja koja priječe uspostavljanje radničke solidarnosti. Tekst je nastao kao završni rad u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 17/18, uz mentorstvo Karoline Leaković.
  • 17. siječnja 2016. Fotografija je preuzeta s Flickr računa Jamesa Cohena po Attribution 2.0 Generic licenci Bezuvjetni temeljni dohodak – radikalni potencijal reformističkog zahtjeva U prvom dijelu razgovora o bezuvjetnom temeljnom dohotku s političkom znanstvenicom Wandom Vrasti, autorica i njezina sugovornica analiziraju i problematiziraju različite aspekte BTD-a kao konkretne politike, ali i misaonog okvira, odnosno utopističkog projekta: "Konkretna provokacija BTD-a leži u sljedećem: ako se kapitalizam u svojoj biti temelji na eksproprijaciji određene klase ljudi od apsolutno svega što posjeduju ne bi li ih se dovelo u položaj u kojem mogu preživjeti isključivo prodajući svoje radno vrijeme, BTD taj odnos želi izokrenuti. Želi prekinuti vezu između rada i ekonomske potrebe, pružiti svim ljudima temeljne uvjete za život i to bezuvjetno, a zatim neka potrebe, stvarni interesi (strasti) i demokratska razmjena odlučuju kakav je rad društvu potreban."
  • 28. studenoga 2018. Platforma za novu politiku U listopadu ove godine u Tbilisiju u Gruziji održan je New Politics in Post-Socialist Europe and the Former Soviet Union, prvi sastanak progresivnih lijevih organizacija, partija i kolektiva iz zemalja Jugoistočne Europe i bivšeg Sovjetskog Saveza s ciljem stvaranja platforme za drukčiju politiku. Pročitajte izvještaj Andreje Gregorine, jedne od govornica na panelu „Autoritativne tendencije, biopolitika i politička ekologija reprodukcije“, na kojem se iz feminističko-materijalističke perspektive raspravljalo o strategijama otpora protiv konzervativnih pokreta i inicijativa u zemljama Jugoistočne Europe te bivšeg Sovjetskog Saveza.
  • 30. rujna 2011. Učinak socioekonomskog statusa na obrazovno postignuće učenika
  • 1. ožujka 2018. Dok se svaka kuharica ne politizuje Dovođenje u pitanje eksplanatorne moći historijsko-materijalističke analize eksploatacije žena nije samo udaljilo feminističku borbu od socioekonomskih pitanja, nego i otvorilo put aproprijaciji progresivnih dosega socijalističkog i marksističkog feminizma. Iz 9. broja časopisa Stvar prenosimo tekst u kojem Maja Solar analizira položaj žena u carističkoj Rusiji i nakon Oktobra, ukazujući na važnost promišljanja „ženskog pitanja“ kao dijela klasne borbe i emancipatornih dosega revolucionarnog nasljeđa u području socijalnih, ekonomskih i političkih prava, koja su danas ponovo pod direktnim udarom kapitala.
  • 11. ožujka 2017. Klasno cvijeće U osvrtu na revolucionarni historijat Osmog marta, autorica evaluira njegova suvremena obilježavanja koja više nego ikad moramo jasno pozicionirati kroz antikapitalističku optiku te ekonomski i politički angažman žena kako bismo nadišli/e liberalno konceptualiziranje oslobođenja žena oprimjereno individualnim uspjesima snažnih pojedinki. O socijalističkom nasljeđu obilježavanja Osmog marta te važnosti dugoročnih strategija obrane reproduktivnih i drugih prava piše Andreja Gregorina, koordinatorica obrazovnog programa Centra za ženske studije i članica feminističkog kolektiva FAKTIV.
  • 31. prosinca 2018. Transfobija i ljevica Za kapitalističke države u posljednje je vrijeme karakterističan uspon ultrakonzervativnih pokreta koji, u skladu s neoliberalnom ekonomskom logikom izvlačenja profita iz reproduktivne sfere, naglasak stavljaju na tradicionalne oblike obitelji i teže održavanju jasnih rodno-spolnih kategorija. Lijeva bi borba stoga neminovno trebala uključivati i borbu onih koji odstupaju od heteropatrijarhalne norme. O problemu transfobije na ljevici pročitajte u tekstu Mie i Line Gonan.
  • 31. prosinca 2018. Institucionalni patrijarhat kao zakonitost kapitalizma Donosimo kratak pregled knjige „Restavracija kapitalizma: repatriarhalizacija družbe,“ autorice Lilijane Burcar, koja uskoro izlazi i u hrvatskom prijevodu. Razmatrajući niz tema, od pojma patrijarhata, uloge i strukture obitelji te statusa žena u društvu, do analize institucionalnih mjera koje uokviruju reproduktivnu sferu, Burcar naglašava da su odnosi moći unutar obitelji i društva uvjetovani materijalnom podlogom na kojoj se društvo temelji i poručuje da je „institucionalni patrijarhat jedna od središnjih operativnih zakonitosti kapitalističkog sistema“.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve