Socijalna reprodukcija: izvor života u kapitalizmu

Kapitalistički status quo, odnosno mogućnost nastavka akumulacije i oplodnje kapitala inherentno je vezana uz oblike discipliniranja reproduktivne sfere. Stoga je u postsocijalističkom prostoru prisutno ponovno utvrđivanje umjetne podjela života na sfere produktivnog i reproduktivnog omogućava poimanje reprodukcije radne snage i prirodnih resursa kao besplatne i jeftine.

Manuel Rivero, Ado-Nay (izvor)
Istraživačka tradicija koja se bavi sredstvima i uvjetima reprodukcije života unutar kapitalističkih odnosa, koristi koncepte reprodukcije, socijalne reprodukcije i reproduktivnog rada kako bi ukazala na ambivalentan proces putem kojeg kapitalistička proizvodnja transformira i iskorištava reprodukciju života. Iz perspektive globalnog kapitalističkog sistema, reprodukcija života je reprodukcija radne snage i prirodnih resursa – ovo je temeljni sistemski odnos na temelju kojeg se pitanje reprodukcije unutar ove tradicije promatra.
 

Marx i Engels

Marxovu teoriju rada, vrijednosti i eksploatacije, kao i metodologiju historijskog materijalizma, koristile su i feminističke teorije koje su se bavile reprodukcijom, i teorija svjetskih sistema prilikom analiziranja reprodukcije u kontekstu njene povezanosti s kapitalističkom proizvodnjom. No, rad žena i reproduktivni rad ipak je teorijski podzastupljen aspekt Marxove teorije, kojem u njegovim tekstovima nedostaje koherentnosti. Ono što su feminističke teorije koje se bave reprodukcijom bez iznimke zadržale iz Marxove argumentacije jest spoznaja da je reprodukcija života fundamentalna pretpostavka ljudske povijesti, te da je režim reprodukcije života historijska osnova svakog društvenog fenomena. Štoviše, stalna reprodukcija radne snage i kapitala, tj. to da će radnik konzumirati proizvode rada, a da će kapital konzumirati radnu snagu radnika, simultane su nužnosti kapitalističke proizvodnje.[1]
 
Istovremeno se neposredni uvjeti reprodukcije života mogu smatrati slijepom pjegom teorije. Kada je riječ o dugoročnoj reprodukciji života – „proizvodnji novih ljudskih bića“ – Marx u značajnoj mjeri mehanizira taj proces. Opisuje kako jednostavna reprodukcija konstantno reproducira same odnose kapitala – s jedne strane kapitaliste, a s druge strane nadnične radnike – dok proširena reprodukcija, tj. akumulacija, reproducira odnose kapitala na proširenoj razini – tj. javlja se sve veći broj sve moćnijih kapitalista s jedne strane, te sve više nadničnih radnika s druge. Stoga je akumulacija kapitala izjednačena s multiplikacijom proletarijata[2]. Višak rada kojeg ova „multiplikacija“ nameće ženama nije tematiziran, kao da se rađanje i odgajanje djece jednostavno događaju. Također, one aktivnosti koje se ne mogu zamijeniti s produktivnom industrijskom aktivnošću iz perspektive te teorije smatraju se suvišnima – te se posljedično ne tematiziraju. Kada je riječ o kratkoročnoj reprodukciji života, Marx imaginira samoreproduktivnog radnika[3] koji se svakog dana samostalno reproducira kupujući svojom nadnicom hranu. Radnik jede, oblači se i vodi ljubav s objektom svoje seksualnosti na svakodnevnoj bazi. Istovremeno, nužni procesi kućanskog rada, koji se nameću uglavnom ženama, poput kupovine, kuhanja ili skrbi, isto tako nisu tematizirani, kao što je to slučaj i sa ženama kao aktericama u seksualnom činu. Iz te perspektive, reprodukcija nije dio reproduktivnog rada.
 
Kada je riječ o tzv. kućanskom radu, Marx ga je uglavnom smatrao preduvjetom i suprotnošću kapitalističkog i industrijskog rada, te stoga kao nešto tipičnije za feudalizam, nego kapitalizam, u kojem su, kao rezultat industrijalizacije i modernizacije, (skoro) sve aktivnosti izmještene iz kućanstva. Pretpostavilo je da će fizička snaga postepeno izgubiti svoj značaj u radu, te da će stoga rodne i starosne nejednakosti, koje su prema njemu nastale na temelju razlike u fizičkoj snazi, postupno nestati, te da će patrijarhalni eksploatacijski model porodice propasti.[4]
 

Marksistički feminizam

Nekoliko mjeseci nakon Sovjetske revolucije 1917. godine, uvedeno je nekoliko mjera kojima se u praksu uvodi Marxova i Engelsova teorija femininosti i obitelji, kako u simboličkom tako u materijalnom pogledu. Noćni i podzemni rad za žene bio je zabranjen, a uveden je i slobodan izbor prezimena u slučaju civilnog braka i razvoda. „Važnost definiranja sljedećeg kao zasebnog članka dobar je pokazatelj okolnosti vremena: ‘supruga ne mora slijediti svog supružnika ukoliko se on preseli na drugu lokaciju.’“[5]
 
Najutjecajnija feministička teoretičarka Partije, i od 1919. voditeljica Ženotdela – odjeljenja odgovornog za poboljšanje ženske situacije – te glavna pokretačica reformi posvećenih unaprjeđenju položaja žena, bila je Aleksandra Kollontaj. Kollontaj je uglavnom ostala unutar okvira Marxove teorije; no, za razliku od marksističke ortodoksije, njegovala je kompleksnije razumijevanje uloge kućanskog rada. Umjesto da zagovara razrješenje antagonizma produktivnog i reproduktivnog rada uz pomoć socijalnih institucija, držala je da su ciljevi Partije stvarno i potpuno dokidanje privatnih kućanstava i potpuna reforma odnosa između muškaraca i žena, kao i normi koje određuju porodicu i seksualnost. Kako piše, „[k]apitalizam je položio nemilosrdan teret na ramena žene: napravio je od nje nadničnu radnicu bez da je umanjio njene obveze kao kućanice ili majke.“[6] Osim toga, dijelila je Marxovo mišljenje da se rad obavljen unutar kućanstva može u potpunosti izmjestiti i nadići. Znala je letcima oglašavati da žene moraju biti oslobođene pritisaka reproduktivnog rada kako bi mogle kompletnu svoju radnu snagu usmjeriti prema produktivnom radu. Konačno, kao posljedice kontinuiranih kriza i kasnije staljinističkog zaokreta, u suprotnosti s ranim političkim planovima reforme, sovjetski napori prema industrijalizaciji doveli su do institucionalizacije – slične oblicima kapitalističke modernizacije – upravljanja podređenim, nevidljivim oblicima reproduktivnog rada prethodno zauzdanog u „privatnoj sferi“.
 
Zapadnu Europu i SAD prve polovice 20.stoljeća obilježila je tržišna integracija značajnog postotka žena, dijelom kao rezultat vojne službe muškaraca, kao i njihove velike smrtnosti za trajanja rata, a dijelom kao učinak novih oblika proizvodnje i ekonomskog prosperiteta tijekom uzlaznog perioda hegemonije SAD-a. S obzirom na ovu integraciju, žene u tim regijama postale su politički zastupljene, i to na dotad u svjetskoj povijesti neviđen način. Društvene predodžbe o femininosti su se također počele mijenjati. To je i vrijeme kada se pojavio i drugi feministički val – uglavnom poznat po imenima Simone de Beauvoir u Europi i Betty Friedan u SAD-u.
 
Feministkinje drugog vala (ponovno) su otkrile marksističku interpretaciju reprodukcije i uvele ju u (zapadni) feminizam, što je zauvijek promijenilo i marksizam i feminizam.[7] Dotada je već postalo jasno da teoretiziranje o oslobođenju žena utemeljeno isključivo na Marxovoj teoriji nije održivo. Istovremeno su pokušale interpretirati položaj žena u klasnom društvu oslanjajući se na Marxove koncepte razvijene za analizu kapitalističkih odnosa, poput odnosa kapital-rad, klase, viška vrijednosti, eksploatacije, te proizvodnje i reprodukcije.
 
Svratile su pozornost na činjenicu da je, pridonoseći stalnoj obnovi ponude radne snage, kao i svakodnevnoj reprodukciji radnika, reproduktivni rad kućanice nužan segment procesa kapitalističke akumulacije vrijednosti. Definirale su kućanski rad kao kapitalistički rad, što je bilo važno u dva pogleda: kao prvo, lociralo je femininost kao proizvodnu poziciju u kapitalizmu, svraćajući pozornost na stratešku ulogu žena u antikapitalističkoj borbi; i kao drugo, omogućilo je razumijevanje materijalne baze sekundarnog, podređenog položaja žena. Autorice su koristile kategorije marksističke političke ekonomije u području u kojem te kategorije ranije nisu bile prisutne: sferi kućanstva i porodici.
 
Na tragu prethodno navedenih autorica, u 1980-ima i 1990-ima, Maria Mies i Silvia Federici istaknule su sljedeće: kada je riječ o reproduktivnom radu, primitivna akumulacije nikada nije potpuno zamijenjena kapitalističkom akumulacijom, a moderna biopolitika nikada nije u potpunosti zamijenjena izravnom i nasilnom kontrolom tijela. U ženskom slučaju, primitivnu akumulaciju predstavlja mehaniziranje tijela radnika u stroj koji proizvodi nove radnike.[8] Štoviše, discipliniranje (ženskog) tijela kroz direktno nasilje strukturalna je komponenta kapitalizma. Oblici nasilja nad ženama – kućansko nasilje, seksualno nasilje, prostitucija i pornografska industrija, ograničavanje reproduktivnih prava te obstretičko nasilje, oblici su primitivne akumulacije kojima se dan danas u ime interesa kapitalističke akumulacije vrši direktno nasilje nad tijelima žena.
 

Istraživanje neplaćenog kućanskog rada i neformalnosti

Škola teorije svjetskih sistema je u 1980-ima promatrajući globalnu strukturu kapitalizma razvila vlastiti istraživački pravac kako bi interpretirala ženski rad kao element svjetske kapitalističke akumulacije. U reakciji na kritike Wallersteinovih originalnih historijskih radova u 1980-ima, sljedbenici teorije svjetskih sistema pokušali su razviti metodološko oruđe za obuhvat srednjeg sloja koje je trebalo omogućiti točno interpretiranje procesa na globalnoj razini akumulacije. Jedno od ovih oruđa je ideja globalnih proizvodnih lanaca, a još jedno slično oruđe za obuhvat srednjeg sloja je ideja o kućanstvu kao ekonomskoj jedinici koja utvrđuje nejednake odnose akumulacije na različitim razinama globalnog procesa akumulacije. Istraživanja koja su se bavila kućanstvima slažu se oko sljedećih polazišnih točaka:
 
• Temeljni preduvjet kapitalističke akumulacije jest da globalno gledano kapital ne plaća troškove vezane uz reprodukciju radne snage. Globalna nejednakost u razinama nadnica, uz činjenicu da veći dio globalne radne snage ne može preživjeti tek od nadnica pa stoga upotpunjuje svoje prihode drugim – samodostatnim, neformalnim – resursima, elementarna je karakteristika kapitalizma.
 
• Kućanstvo je elementarno čvorište globalne hijerarhije akumulacije, u smislu da je upravo to mjesto gdje se nadnični prihod kombinira s drugim oblicima rada – uključujući kućanski rad i druge oblike reproduktivnog rada – u procesu reprodukcije radne snage. Drugim riječima: reproduktivni i drugi oblici jeftinog ili neplaćenog rada osiguravaju u prilog troškova rada za kapital svojevrsnu „subvenciju odozdol“, a spajanje ove reproduktivne „subvencije“ s formalnim kanalima kapitala događa se upravo unutar jedinica kućanstva i unutar globalnog međusobnog odnosa kućanstava. Održavanje hijerarhije između različitih tipova rada unutar kućanstva – te stoga izostanak priznanja ženskog rada i održavanje primarne važnosti nadničnog rada – preduvjet je za subvencioniranje globalne kapitalističke akumulacije kroz reproduktivne i druge neplaćene oblike rada.
 
• Na temelju ovoga istraživači svjetskih sistema definirali su kućanstvo ne kao jedinicu koja se bazira na srodstvu, emocijama ili prebivalištu, već kao jedinicu reprodukcije radne snage, koja kombinira formalni nadnični prihod s drugim oblicima rada te stoga funkcionira kao temeljna jedinica akumulacije unutar odnosa kapital-rad.
 
Slično onome kako su feminističke naučnice koristile Marxov koncept reprodukcije, istraživanje kućanstava teorije svjetskih sistema bilo je usmjereno prema razumijevanju načina na koje je ženski rad smješten u cjelokupnost kapitalističke akumulacije. Njezina specifičnost leži u fokusu na spajanje oblika rada unutar kućanstva uzduž odnosa jezgre-periferije, klasnih odnosa i dinamike svjetskih ekonomskih ciklusa. Na osnovi odnosa jezgre i periferije te klasnih hijerarhija, ovaj istraživački pravac naglašava da se spajanje oblika rada unutar različitih kućanstava odvija unutar određenih odnosa između kućanstava s različitim statusom uzimajući u obzir cjelokupni sistem. Primjerice, neformalni i samodostatni prihodi u kućanstvima na periferiji ono su što omogućava razinu potrošnje za kućanstva u jezgri, dok reprodukcija na periferiji odgovara potražnji za radom u jezgri, a ekstrakcija ženskog reproduktivnog rada nižih klasa omogućava ženskoj radnoj snazi da se integrira na više pozicije na tržištu rada jezgre.
 
Osim feminističkog istraživanja koje se bavi konkretno ženskim radom, ova tradicija dovodi u vezu druga dva istraživačka pravca koja danas nude zaključke u skladu s feminističkim nalazima. Jedan od njih je istraživački pravac koji se bavi pitanjem neformalnog rada. Alejandro Portes[9] definirao je odnos između formalnog i neformalnog rada kao fundamentalnu dinamiku kapitalizma – u suprotnosti s onim mišljenjima koja tranziciju neformalne ekonomije u formalnu smatraju nužnim oblikom ekonomskog razvoja. Opisuje neformaliziranje latinoameričke ekonomije 1980-ih kao proces putem kojeg su u kriznim uvjetima troškovi reprodukcije radne snage prebačeni s poduzeća na populaciju. No, pitanje neformalnog rada nije povezano s pitanjem kućanstava i ženskog rada samo iz aspekta neformalizacije o kojoj raspravlja Portes.
 
Drugi, širi pravac, vezan uz ranije spomenute pristupe ženskom radu, istraživanje je usmjereno na globalne statuse neplaćenog rada. U vezi s pitanjem tranzicije iz feudalizma u kapitalizam, Wallerstein[10] je naglasio kako je ideja linearnog historijskog razvoja, od feudalne društvene organizacije prema kapitalističkoj svjetskoj ekonomiji, promašena: oblici rada karakteristični za feudalizam u stvarnosti su se održali kroz čitavu modernu historiju te su postali funkcionalnim dijelom kapitalističke akumulacije. Proleterizacija i „feudalni“ oblici rada komplementarne su funkcije, na način da tijekom perioda uspona, potonji služe kao demografski resurs za proleterizaciju, dok tijekom perioda krize apsorbiraju rad koji je postao suvišan, a kombinacija samodostatnih i proleteriziranih oblika umanjuje troškove rada. Moderni kapitalistički svjetski sistem stoga nije obilježen univerzalnim širenjem slobodnog rada, već kombinacijom slobodnih i neslobodnih oblika rada, koja se mijenja u skladu s promjenjivom dinamikom kapitalističke akumulacije.
 
Jason Moore razmatra odnos kapitalizma i reproduktivnih resursa kao historijskog procesa tijekom kojeg ekonomsko-socijalni sistem, optimiziran u skladu s ciljevima kapitalističke akumulacije, opetovano prisvaja reproduktivne resurse kao “jeftine“ ili „besplatne“. Primjeri ovoga su prisilna „housewifizacija“ ženske radne snage (pretvaranje žena u kućanice i supruge), tretiranje prirodnih i ljudskih resursa kolonija kao „besplatnih“, te nametanje štetnih posljedica ekonomskoj aktivnosti periferija ili budućnosti. Iz ove perspektive, ženski, neformalni, kolonijalni ili seljački rad ili prirodni resursi nisu po svojoj prirodi „izvanjski“ resursi kapitalističke akumulacije, već resursi koji se – često nasilno – pretvaraju u „jeftine“ ili „besplatne“ kroz kapitalističku aktivnost usmjerenu vlastitim ciljevima. Naravno, rad i prirodni resursi koji se koriste kao „jeftini“ ili „besplatni“ imaju svoje troškove, no oni nisu – direktno – realizirani kao troškovi unutar kapitalističkog sistema. Patel i Moore[11] shvaćaju povijest globalnog kapitalizma kao povijest stvaranja i organizacije „sedam jeftinih resursa“ – tj. prirode, novca, rada, skrbi, prehrane, energije i života. Ova perspektiva povezuje razmišljanja o ženskom reproduktivnom radu stavljajući naglasak na mehanizme kojima se prikazuje kao „besplatan“ ili „jeftin“. Oni pristupi koji razmatraju sistemsku vezu između ženskog rada i drugih „besplatnih“ i „jeftinih“ resursa, iz perspektive političkih alternativa i političkog djelovanja ističu drugu stranu ovog odnosa: kako se ekstra-kapitalistička logika reprodukcije života može braniti i širiti svoj utjecaj. Ovakva je paradigma uglavnom vezana uz samoodrživu ekonomiju periferije, političke inicijative vezane uz urođeničke ili seljačke pokrete, ženske pokrete, zelene i klimatske pokrete.
 
Frenand Braudel Centar i istraživanja kućanstava teoretičara svjetskog sistema, uz literaturu vezanu uz rad koji se smatra „jeftinim“ ili „besplatnim“, također donose važne uvide u razumijevanje globalne umještenosti istočnoeuropskih poluperifernih kućanstava. U perifernim i poluperifernim područjima kapitalističke izgradnje, modernizacija nikada nije stvorila većinsko slobodno radništvo.[12] Na periferijama, te stoga i u Istočnoj Europi, nailazimo na vrlo specifičan tip poluproleterskog kućanstva, koje kombinira formalni i neformalni rad na način da neformalni segment radnog portfelja premašuje opseg kućanskih zadataka i također uključuje značajnu količinu produktivnog rada kojim se osiguravaju materijalni uvjeti za preživljavanje i reprodukciju.
 
Tijekom socijalističkog perioda, posebno među poljodjelskom populacijom, prisilna industrijalizacija bila je moguća zbog toga što se rad smatrao jeftinim upravo radi eksploatacije ženskog reproduktivnog rada i dopunskog rada koji se obavljao u neformalnom sektoru. Centralizacija poljodjelskih resursa kroz sistem kvota uroda i prisilnu kolektivizaciju, te usmjeravanje „besplatnog“ ili „jeftinog“ rada u industriju, koristilo se kao „subvencija“ poljodjelskih reproduktivnih resursa industrijskom razvoju.
 

Socijalna reprodukcija

Što je socijalna reprodukcija ako pođemo od ranije navedenih perspektiva? Kao prvo, reproduktivni rad je preduvjet za sav produktivni rad, kako u historijskom, tako u analitičkom smislu. Historijski, tranzicija prema kapitalističkom načinu proizvodnje zahtijevala je ne samo akumulaciju radne snage i sredstava za proizvodnju, nego i reproduktivnog rada potrebnog za konstantnu reprodukciju radne snage. U tu svrhu, putem birokratizacije progona vještica i procesa „pretvaranja žena u kućanice i supruge“, europske države i crkva tog perioda morale su uskladiti žensku reproduktivnu radnu snagu s logikom kapitalističke proizvodnje dobara. Reprodukcija života u kolonijama bila je silom integrirana kao subvencija kapitalističkoj akumulaciji jezgre. Analitički, kako bi radnik mogao obavljati svoj svakodnevni produktivni rad, putem kojeg može zaraditi nadnicu i proizvesti vrijednost za kapitalističku akumulaciju viška vrijednosti, nužno je da obnovi svoju radnu snagu nakon prethodnog dana produktivnog rada. Obnavljanje radne snage odvija se u kućanstvu, skrbi, ljubavi i seksualnosti.
 
Kao drugo, kombinacija neformalnog produktivnog i reproduktivnog rada te formalnog nadničnog rada omogućava akumulaciju kapitala tako što kapital konzumira više rada za akumulaciju nego što nadoknađuje kroz nadnice. Ako pogledamo kapitalistički svjetski sistem u njegovom totalitetu, vidimo da mišljenje, po kojem se formalni nadnični rad i eksploatacija događaju jedino u nadničnom radu, čini samo jedan segment svjetskog sistema. Zbog ovoga možemo reći da je reproduktivni rad preduvjet ne samo produktivnog rada, nego i akumulacije viška vrijednosti, što znači da je reproduktivni rad historijski i analitički preduvjet kapitalističkog načina proizvodnje.
 
Konačno, tijekom perioda uspona globalne akumulacije, reprodukcija je služila kao demografski preduvjet za ekspanziju kapitalističkog načina proizvodnje i povećanje razina proizvodnje dobara. Tijekom perioda krize, kapital može spustiti nadnice koristeći se fleksibilnošću radnih portfelja unutar kućanstva te prebacujući troškove izdržavanja na neformalni reproduktivni i produktivni rad. Stoga reproduktivni rad također funkcionira kao amortizer koji apsorbira društvene troškove fluktuacije nadničnog rada, jamčeći da se tijekom perioda krize sistem proizvodnje dobara neće urušiti unatoč tome što nadnice dugoročno ostaju ispod razine potrebne za izdržavanje, te osiguravajući radnu snagu potrebnu za idući ciklus uspona. Dakle, sve u svemu, reproduktivni rad funkcionira kao temeljni resurs kapitalističkog svjetskog sistema; a temeljni je preduvjet za sistemsko iskorištavanje ovog ključnog resursa poricanje i nevidljivost vrijednosti ovog rada u obračunu kojim raspolaže sistem.


Bilješke:

[1] Marx, Karl (1990): Capital, Vol.1. Penguin.

[2] Marx, Karl (1990): Capital, Vol.1. Penguin.

[3] Federici, Silvia (2017): Notes on Gender in Marx’s Capital. In: Continental Thought & Theory: A Journal of Intellectual Freedom, Vol. 1., No. 4.: 19–37.

[4] Federici, Silvia (2017): Notes on Gender in Marx’s Capital. In: Continental Thought & Theory: A Journal of Intellectual Freedom, Vol. 1., No. 4.: 19–37.

[5] Somlai Péter (1990): A szabad szerelemtől az ellenőrzött magánéletig. Családpolitika a Szovjetunióban 1917 után. In: Társadalmi Szemle, Vol. 1990., No. 6.: 25–40.

[6] Kollontai, Alexandra (1920): Communism and the Family. https://www.marxists.org/archive/kollonta/1920/communism-family.htm

[7] Federici, Silvia (2017): Notes on Gender in Marx’s Capital. In: Continental Thought & Theory: A Journal of Intellectual Freedom, Vol. 1., No. 4.: 19–37.

[8] Federici, Silvia (1998): Caliban and the Witch. Women, the Body and Primitive Accumulation. Autonomedia.

[9] Portes, Alejandro (1983): The informal sector: Definition, controversy, and relation to national development. In: Review (Fernand Braudel Center), Vol. 7., No. 1.: 151–174.

[10] Wallerstein, Immanuel (1976): From Feudalism to Capitalism: Transition or Transitions? In: Social Forces, Vol. 55., No. 2.: 273–283.

[11] Patel, Raj – Moore, Jason W. (2017): A History of the World in Seven Cheap Things: A Guide to Capitalism, Nature, and the Future of the Planet. University of California Press.

[12] Linden, van der Marcel (2008): Workers of the world. Essays Toward a Global Labor History. Brill.





Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2018. godinu.




Napomena: Tekst predstavlja prilagođenu, skraćenu verziju rada koji su Ágnes Gagyi, Ágnes Kerékgyártó i Gergely Csányi izvorno objavili 2018. godine pod naslovom “Társadalmi reprodukció. Az élet újratermelése a kapitalizmusban” u časopisu Fordulat, br. 24, (5–29).

Vezani članci

  • 31. prosinca 2018. Institucionalni patrijarhat kao zakonitost kapitalizma Donosimo kratak pregled knjige „Restavracija kapitalizma: repatriarhalizacija družbe,“ autorice Lilijane Burcar, koja uskoro izlazi i u hrvatskom prijevodu. Razmatrajući niz tema, od pojma patrijarhata, uloge i strukture obitelji, statusa žena u društvu, do analize institucionalnih mjera koje uokviruju reproduktivnu sferu, Burcar naglašava da su odnosi moći unutar obitelji i društva ovisni o materijalnoj podlozi na kojoj se društvo temelji i poručuje da je „institucionalni patrijarhat jedna od središnjih operativnih zakonitosti kapitalističkog sistema“.
  • 31. prosinca 2018. Bogdan Jerković: nekoliko crtica o sistemskom brisanju Slabljenje društvenog značaja kreativnih umjetničkih disciplina velikim je dijelom posljedica njihove hermetičnosti koju, u svijetu kazališne proizvodnje, možemo pripisati konzervativnom karakteru tzv. kazališne aristokracije. O svrsi kazališnog stvaralaštva te njegovu političkom i radikalno-demokratskom potencijalu, pročitajte u tekstu Gorana Pavlića koji problematizira sistemski (akademski i politički) zaborav Bogdana Jerkovića, avangardnog zagrebačkog kazališnog redatelja i ljevičara, čija se karijera od 1946. godine bazirala na pokušaju deelitizacije vlastite struke i kreiranja društveno angažiranog teatra, odnosno približavanja kazališne umjetnosti radničkoj klasi.
  • 31. prosinca 2018. Ekonomski liberalizam u sukobu s principima demokracije Brojni zagovaratelji liberalizma i dalje sugeriraju postojanje idealtipskog kapitalističkog tržišnog društva unatoč jasnoj diskrepanciji s praksom realno postojećih kapitalizama. O definicijama i historizaciji liberalizma, pretpostavkama i račvanju njegovih struja, odnosu slobode i demokracije u kapitalizmu te liberalnom i socijalističkom guvernmentalitetu razgovarali smo s Mislavom Žitkom.
  • 31. prosinca 2018. Noć i magla: Bio/nekropolitika koncentracijskih logora i strategije njihova filmskog uprizorenja Kolektivna sjećanja na traumatična iskustva holokausta nastavljaju, i više od 70 godina nakon oslobođenja zadnjih preživjelih zatvorenika_ica iz koncentracijskih logora, prizivati snažne emotivne reakcije i etičko-moralna propitivanja uloge pojedinca u modernom industrijskom dobu. No, istovremeno je ozbiljno zanemaren političko-ekonomski pristup koji bi nam pomogao shvatiti puni kontekst u kojemu nastaju genocidne politike, poput nacističkog projekta uoči i tijekom Drugog svjetskog rata. Koristeći primjere iz tzv. kinematografije holokausta autor teksta oživljava već djelomično zaboravljenu tezu prema kojoj holokaust nije tek neponovljiva anomalija, nego sasvim logična posljedica razvoja suvremenog kapitalističkog sustava.
  • 31. prosinca 2018. Transfobija i ljevica Za kapitalističke države u posljednje je vrijeme karakterističan uspon ultrakonzervativnih pokreta koji, u skladu s neoliberalnom ekonomskom logikom izvlačenja profita iz reproduktivne sfere, naglasak stavljaju na tradicionalne oblike obitelji i teže održavanju jasnih rodno-spolnih kategorija. Lijeva bi borba stoga neminovno trebala uključivati i borbu onih koji odstupaju od heteropatrijarhalne norme. O problemu transfobije na ljevici pročitajte u tekstu Mie i Line Gonan.
  • 31. prosinca 2018. Ne svatko za sebe, nego svi zajedno – Organiziranje na radnom mjestu: zašto i kako? Današnjem duboko prekariziranom radništvu prijeko su potrebne snažne sindikalne strukture. No, one mogu biti uspostavljene samo kroz dugoročno organiziranje na terenu. Donosimo prijevod teksta skupine istraživača iz kranjskog Centra za društveno istraživanje - kratke upute za sindikalne organizatore i one koji se tako osjećaju.
  • 31. prosinca 2018. Le citoyen de souche* U tekstu o političkim pravima pojedinaca u građanskom društvu, Stefan Aleksić tvrdi da je model ograničenog državljanstva na ograničeno vrijeme, kojeg predlaže ekonomist Branko Milanović kao način dugoročnog adresiranja globalnih migracija, savršen za izgradnju administrativne arhitekture koja će migrante_ice ekonomski instrumentalizirati, a istovremeno odstraniti njihov politički kapacitet, zadovoljivši pritom potrebu za jeftinom radnom snagom, karakterističnu za proces akumulacije kapitala.
  • 31. prosinca 2018. Umjetnost ne može biti svedena na društvenu funkciju U neoliberalnom svijetu u kojem dominira umjetnost neosjetljiva na vlastite uvjete proizvodnje, nužno je uvidjeti da kultura, u koju su lijeve snage uglavnom stjerane, ne može biti surogat za političko-ekonomske promjene. Donosimo vam intervju u kojem Miklavž Komelj govori o politizaciji i transformativnim potencijalima umjetnosti, nadrealističkom pokretu, partizanskom umjetničkom stvaralaštvu, problemu svođenja umjetnosti na njenu deklarativnu intenciju te položaju umjetnosti u procesu restauracije kapitalizma u Jugoslaviji.
  • 31. prosinca 2018. Lekcije jugoslavenskih samoupravnih praksi „Ne treba previše da se oslanjamo na prošlost kao izvor borbe, već na trenutnu snagu i trenutne pozicije onih koji mogu da promene svet, a to je i dalje radnička klasa, koja se transformisala i ima neke nove elemente, ali koja suštinski još uvek živi od svoga rada, kao i stotinama godina u kapitalizmu. Trenutak kad shvati svoju snagu i moć da svrgne političke elite, trenutak je kome treba da se nadamo i na kom treba da radimo. Da li je u tom kontekstu sećanje na jugoslavenske samoupravne prakse instruktivno? Mislim da je, ali u relativno limitiranom smislu. Ukoliko pokazuje da neoliberalizam nije večan, utoliko je korisno kao pozitivna lekcija. Ukoliko koči stremljenja za idejom samoemancipacije radničke klase, utoliko je negativna lekcija.“

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve