Zamke radikalnog feminizma

Zbog sve brojnijih netrpeljivih istupa pobornica trans-isključivog radikalnog feminizma (TERF), već se neko vrijeme preispituje pozicija radikalnog feminizma na lijevom dijelu političkog spektra. Netrpeljivost prema trans osobama, posebice ženama, ponovo je vidljivim učinila njegove teorijske manjkavosti, poput transhistorijske definicije uzroka opresije žena, kao i izostanka klasne analize. Pročitajte prijevod teksta Erice West o razlikama između radikalnog i crvenog feminizma, te političkoj promašenosti separatističke strategije radikalnog feminizma koja iz progresivnih borbi isključuje klasno deprivilegirane muškarce i trans osobe.

Skup za transrodnu jednakost, 2013. godina (izvor: Wikimedia Commons)

Borba protiv kapitalizma i dalje je jedini put prema potpunoj emancipaciji žena.



Za mnoge socijalističke feministkinje, jednostavno je izvesti kritiku liberalnog feminizma. Mnoge su se od nas okrenule socijalizmu nakon liberalizma i imamo vrlo jasnu sliku o njegovim ograničenjima i nedostacima.
 
Međutim, povijest i sadržaj radikalnog feminizma manje su poznati. Iako se čini da „radikalno“ u radikalnom feminizmu nagovještava politiku koju bi socijalistkinje_i trebale prihvatiti, pažljiviji pogled razotkriva ideologiju koja je nekompatibilna sa socijalističkim feminizmom. Opterećen uskim razumijevanjem rodne opresije i pogrešnom transformativnom strategijom, radikalni feminizam u konačnici ženama ne uspijeva ponuditi jasan put do oslobođenja.
 
Radikalni feminizam proizašao je iz drugovalnog feminizma 1970-ih te se razvijao usporedno, ali uzajamno suprotstavljen socijalističkom i marksističkom feminizmu. No ipak dijele neke zajedničke karakteristike. Kao i socijalističke feministkinje, radikalne se feministkinje ne slažu s individualizmom liberalizma i tvrde da osobni izbori i individualna postignuća nisu dovoljna za društvenu transformaciju. Također, smještaju potlačenost žena u širi, društveni kontekst.
 
Od samih početaka, radikalne su se feministkinje fokusirale na seksualno i obiteljsko nasilje, tumačeći ga kao osnovu potlačenosti žena. Andrea Dworkin, jedna od najpoznatijih radikalnih feministkinja iz 1980-ih, istaknula se kampanjom protiv seksualnog nasilja. U jednom od svojih najpoznatijih govora, „Želim dvadesetčetverosatno primirje tijekom kojeg neće biti silovanja“ (“I Want a 24 Hour Truce During Which There is No Rape”), Dworkin je od muškaraca u publici zatražila da pokušaju razumjeti duboki strah od seksualnog nasilja s kojim žene žive svaki dan.
 
Ova posvećenost borbi protiv seksualnog nasilja – koje pustoši sve ostale aspekte života žena – vrijedna je poštovanja. Isto vrijedi i za ustrajavanje radikalnih feministkinja na reformama velikih razmjera, a ne tek simboličnim preinakama.
 
Međutim, način na koji radikalne feministkinje rade na promjeni istovremeno je problematičan i simptomatičan za dublje nedostatke njihove ideologije.
 
Njihovo antipornografsko djelovanje u tom je smislu karakteristično. Brojne su radikalne feministkinje u 1980-ima radile na zabrani pornografije, smatrajući je inherentno mizoginom i nasilnom. Neke od njih, poput Dworkin i Catherine MacKinnon – akademske radikalne feministkinje, pravnice i sveučilišne profesorice – otišle su i korak dalje. Udruživši se s pripadnicima_cama kršćanskog desnog krila poput Edwina Meesea, zalagale su se za uvođenje više lokalnih propisa koji bi dokinuli pornografiju. „Među brojnim zakonodavcima s kojima smo radile na uredbi,“ MacKinnon entuzijastično ističe 1990. u New York Timesu, „nalazila se i jedna politička konzervativka. Bile smo počašćene raditi s njom.“
 
Određeni aspekti pornografije nesumnjivo su vrijedni prezira, rasistički, i nasilni. No zabranom pornografije slabo će se adresirati trenutni, materijalni problemi žena uključenih u industriju. Također, nema nikakva smisla raditi s konzervativcima u borbi protiv opresije nad ženama. Riječ je o istim ljudima koji žele ograničiti pristup žena reproduktivnom zdravlju te reducirati ionako već oslabljenu državu blagostanja.
 
Antipornografsko djelovanje radikalnih feministkinja podcrtava opasnost krivog tumačenja podrijetla potlačenosti žena. Analiza radikalnog feminizma vodi prema oslanjanju na državnu cenzuru, jačanju kaznenopravnog sustava i sklapanju saveza s protivnicima progresivne promjene.
 

Klasa i podrijetlo potlačenosti žena

U srži teorijskih pogrešaka radikalnog feminizma njegovo je poimanje klase.
 
Prema radikalnim feministkinjama, dvije osnovne klase u društvu nisu radnička klasa (koja prodaje svoju radnu snagu) i kapitalisti (koji ih eksploatiraju), nego muškarci (opresori) i žene (opresirane). Ovo nazivaju teorijom patrijarhata.
 
Radikalne feministkinje često izostavljaju kapitalizam iz svojih analiza, ali čak i kada to ne čine, tretiraju ga kao posve odvojenu sferu, izoliranu od potlačenosti žena. Njihov je konačni cilj ukidanje roda, kojega doživljavaju kao suštinski hijerarhijskog i opresivnog prema ženama.
 
Iako kao marksistkinje_i dijelimo ovu netrpeljivost prema patrijarhatu, imamo drukčiju koncepciju klase i podrijetla opresije nad ženama. Ne definiramo klasu u rodnim nego u ekonomskim pojmovima: klasna pripadnost pojedinke_ca determinirana je njezinim ili njegovim odnosom prema sredstvima za proizvodnju i državi. Klasna pripadnost Hillary Clinton i Sheryl Sandberg, primjerice, znatno se razlikuje od klasne pripadnosti diplomirane studentice koja se bori za sindikalno organiziranje ili majke četvero djece koja radi u restoranu brze prehrane za minimalnu plaću.
 
Socijalistkinje_i se protive svim seksističkim komentarima kojima se zasipa Clinton, Sandberg, i druge žene koje su pripadnice elite. Međutim, to ne mijenja činjenicu da su njihovi interesi kao kapitalistkinja i dobrostojećih političarki u suštinskom raskoraku s interesima velike većine društva.
 
Prisjetimo se nedavnog primjera: kada su se radnice hotela Double Tree Hilton u Cambridgeu, Massachusettsu prije nekoliko godina pokušale sindikalno organizirati, izričito su tražile Sandberginu potporu, izjavivši da su se rukovodile njezinim savjetom o potrebi veće asertivnosti žena na radnom mjestu (lean in). Sandberg ih je odbila poduprijeti. I to ne začuđuje. Univerzalno „sestrinstvo“ suočilo se s konkretnim interesima kapitala. Sandberg je jasno pokazala na čijoj je strani.
 
Kao marksistkinje, znamo da neprijatelj nisu muškarci, nego kapitalistička klasa – koja je sama višerodna i višerasna – i da to naša strategija mora odražavati. Opresija nad ženama nije urođena ljudima nego se razvila u specifičnom historijskom i političkom trenutku, usporedo s razvojem klasnog društva i nuklearne obitelji.
 
Opresija nad ženama ne opstaje naprosto zato što nas muškarci mrze, nego zbog uloge koju smo historijski imale u nuklearnoj obitelji. Dok su muškarci svakoga jutra odlazili na posao kako bi se bavili kapitalističkom proizvodnjom – izrađivanjem automobila u tvornici, pisanjem pravnih izvještaja u uredu – žene su se u pravilu bavile tzv. socijalnom reprodukcijom: biološkom reprodukcijom novih radnika_ca (odnosno rađanjem djece) i svakodnevnim reproduciranjem radnika_ca – pranjem rublja, prehranjivanjem obitelji, pripremanjem djece za školu, itd.
 
Žene se čak i posljednjih desetljeća, kada se masovno pridružuju plaćenoj radnoj snazi, još uvijek nastoji opteretiti „drugom smjenom“, obavljanjem socijalne reprodukcije u kućanstvu nakon što se vrate s posla.
 
Ovi su poslovi od ključne važnosti za kapitalizam. Radnike_ice treba prehranjivati, odijevati i svakodnevno pripremati kako bi kapitalizam mogao funkcionirati. Međutim, u interesu je kapitalizma da ovaj posao bude obavljen besplatno i u privatnoj sferi.
 
Posljedično, socijalističke feministkinje tvrde da se žene mogu emancipirati isključivo ukidanjem klasnog društva, jednom zauvijek.
 
U međuvremenu, postoje reforme za koje se možemo i trebamo boriti, poput povećanja minimalne plaće, uvođenja plaćenog porodiljnog dopusta, i provedbe opće brige o djeci. Socijalističke feministkinje poput Silvije Federici zagovarale su i „nadnice za kućanski rad“, kako bi ženama osigurale financijsku neovisnost i prepoznavanje njihova rada u kućanskoj sferi kao rada. Druge, poput Angele Davis, predložile su socijalizaciju ovih kućanskih poslova kako bi se dokinulo nejednako i rodno obilježeno opterećenje žena.
 
Međutim, niti jedna od ovih reforma – a kamoli rušenje kapitalizma – neće biti ostvarena bez masovnih i ujedinjenih društvenih pokreta. I upravo tu radnička klasa ulazi u igru. Zbog svoje pozicije u društvu, radnička klasa kao cjelina – u svom svojem višerodnom, višerasnom, višegeneracijskom sjaju – društveni je akter koji se može boriti da radikalno promijeni, i u konačnici prevaziđe kapitalizam.
 
Uključuje li ovaj konačni cilj i ukidanje roda? Vjerojatno! Da citiram Engelsa:
 
Na to ćemo dobiti odgovor kada novi naraštaj odraste: generacija muškaraca koji nikada tijekom svojega života nisu bili u prilici kupiti ženu novcem ili bilo kojim drugim sredstvom društvene moći; generacija žena koje nikada nisu bile primorane saznati što znači predati se muškarcu iz razloga koji nije istinska ljubav ili odbiti biti s voljenim iz straha od ekonomskih posljedica. Kada ovakvi ljudi budu nastanjivali svijet, bit će im potpuno svejedno što itko danas misli da bi trebali činiti; uspostavit će svoju vlastitu praksu i pripadajuće javno mnijenje o praksi svakog pojedinca_inke – i to će biti kraj te priče.
 

Radikalni feminizam i njegove isključivosti

Posljednjih je godina poimanje mnogih ljudi o radikalnom feminizmu bilo pod utjecajem njihova stava o pobornicama TERF-a (trans-exclusionary radical feminism), odnosno trans-isključivim radikalnim feministkinjama. Nisu sve radikalne feministkinje trans-isključive radikalne feministkinje. MacKinnon je već desetljećima otvorena pobornica prava trans osoba, i kritizirala je trans-isključive radikalne feministkinje zbog njihova bigotizma. „Svatko tko se identificira kao žena, želi biti žena, ili se u javnosti pojavljuje kao žena, što se mene tiče, jest žena“, rekla je u intervjuu 2015 godine.
 
Međutim, iako nisu istoznačni, radikalni feminizam u svojim redovima okuplja brojne trans-isključive radikalne feministkinje, a njegove ključne ideje prikladne su za isključivanje trans osoba, osobito trans žena.
 
Za mnoge radikalne feministkinje nije važno s kojim se rodom netko poistovjećuje i kako se predstavlja – jedino im je važno koji je rod dodijeljen prilikom rođenja. Ako su muškarci ugnjetavači i izvor opresije nad ženama, iz toga proizlazi da ti muškarci zadržavaju svoju opresivnu moć, čak i nakon tranzicije. Njihova socijalizacija kao muškaraca, neovisno o tome koliko je kratko trajala te čak i kada je bila opterećena rodnom disforijom i nasiljem, čini ih akterima opresije nad ženama. Mnoge radikalne feministkinje stoga zabranjuju pristup trans osobama, a naročito trans ženama u prostore u kojima se organiziraju, te ih isključuju iz svojih politika.
 
Ovo isključivanje nije samo bigotizam – ono je licemjerno: radikalne feministkinje energično se bore protiv seksualnog nasilja, a upravo su trans žene pogođene disproporcionalno visokim stopama seksualnog i fizičkog nasilja (osobito ne-bijele trans žene).
 
Trans-isključive radikalne feministkinje mogu tvrditi da trans žene nemaju isti reproduktivni sistem kao cis žene, i da zbog toga ne mogu razumjeti ženske borbe za kontrolu rađanja i protiv prisilne sterilizacije. No ako je tomu tako, što imaju za reći o solidarnosti s lezbijkama, ili cis ženama koje ne mogu imati ili biraju ne rađati djecu? Argumenti koje trans-isključive radikalne feministkinje ističu slabi su i utemeljeni na predrasudama.
 
Radikalni feminizam je također zamjetno šutljiv po pitanju rasizma, i opterećen politički sumnjivom strategijom borbe protiv istog.
 
Ne-bijeli muškarci perpetuiraju seksizam jednako kao i bijeli muškarci. Međutim, njihovo ih iskustvo rasizma također povezuje s ne-bijelim ženama u njihovim zajednicama. Kao što piše Sharon Smith, „zbog potrebe da se s muškarcima borimo protiv rasizma ili u klasnoj borbi, separatističke ideje postale su neprivlačne“ ne-bijelim ženama.
 
Štoviše, za mnoge žene, borba protiv rasizma neraskidivo je povezana s borbom protiv seksističke opresije (obje su ukorijenjene u kapitalizmu).
 
Combahee River Collective, čuvena skupina crnih feminističkih socijalistkinja, utjelovila je ovo tumačenje u svojoj izjavi iz 1979. godine: „Neophodno je artikulirati stvarnu klasnu situaciju osoba koje nisu isključivo radnici_ce onkraj rasnih i spolnih kategorija, već kojima su rasna i seksualna opresija značajne odrednice u njihovim radnim/ekonomskim životima.“
 
Žene ne mogu svoje iskustvo potlačenosti svesti tek na svoj rod. Mnoge od nas su radnice. Mnoge od nas su majke, ne-bijele žene, članice LGBTIQ+ zajednice i tako dalje. Moramo razumjeti kako se sva ta pitanja isprepliću da bi se borili protiv dominacije u svim sferama – i kako bi pobijedile_i.
 

Kako se boriti protiv opresije nad ženama

Dok radikalne feministkinje predstavljaju separatizam kao političku strategiju – a neke i kao cilj – socijalističke feministkinje shvaćaju da naša snaga leži u brojčanosti. Podjela između radnika i radnica, između cisrodnih i transrodnih osoba – ovi su rascjepi štetni za naše krajnje ciljeve. One nas samo čine slabijima i našu borbu protiv kapitalizma još težom.
 
Cilj socijalističkih feministkinja je izgraditi solidarnost širom radničke klase. Naše su sudbine čvrsto povezane, a borba protiv rodne opresije neodvojiva je od borbe protiv transfobije, rasizma i kapitalizma u širem smislu. Svaki feministički pokret ili teorija koja ili eksplicitno ili implicitno isključuje trans osobe, svjesno im pripisuje pogrešni rodni identitet (misgendering), ili perpetuira transfobiju – nema što tražiti na ljevici.
 
Nedavno se Left Forum našao na udaru kritika jer je u program uključio panel koji preispituje legitimnost transrodnih osoba i njihovu potrebu za zdravstvenom skrbi. Nakon brojnih kontroverzi, na koncu je otkazan – i to s pravom. Kako pokret za transrodna prava dobiva na snazi, ljevica mora biti nedvosmislena u solidarnosti s transrodnim osobama i onima čije se ponašanje ne konformira društvenim očekivanjima po pitanju njihova roda (non-conforming people).
 
Iako postoje stvari unutar radikalnog feminizma kojima se možemo inspirirati, kao što je naglasak na borbi protiv seksualnog nasilja, njegova analiza uzroka potlačenosti žena i ideje o političkom organiziranju koje iz nje proizlaze posve su promašene.
 
Umjesto da muškarce tumačimo kao temeljni izvor potlačenosti žena, krivca moramo prepoznati u klasnom društvu. Borba protiv kapitalizma ostaje jedini put prema potpunom oslobođenju žena.




Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2018. godinu.

Vezani članci

  • 31. prosinca 2018. O mizoginiji, mizandriji, pornografiji i drugim kapitalističkim demonima Redatelj Bruce LaBruce koji se često predstavlja kao kvir alternativa srednjostrujaškoj pornografskoj industriji, u svojem se posljednjem filmu paradigmatski i sam okreće mejnstrimiziranju porno-hetero-normativnosti uz ozbiljnu dozu lezbofobije i transfobije. Predstavljajući pornografiju radikalnom i subverzivnom posve zanemaruje njezino uklapanje u kapitalističke odnose proizvodnje, kao i vlastitu konverziju od avangardnog, ljevici sklonog autora, do liberalnog redatelja gej pornografije. Donosimo vam kritički osvrt Dušana Maljkovića na film „Mizandristkinje“.
  • 31. prosinca 2018. Transfobija i ljevica Za kapitalističke države u posljednje je vrijeme karakterističan uspon ultrakonzervativnih pokreta koji, u skladu s neoliberalnom ekonomskom logikom izvlačenja profita iz reproduktivne sfere, naglasak stavljaju na tradicionalne oblike obitelji i teže održavanju jasnih rodno-spolnih kategorija. Lijeva bi borba stoga neminovno trebala uključivati i borbu onih koji odstupaju od heteropatrijarhalne norme. O problemu transfobije na ljevici pročitajte u tekstu Mie i Line Gonan.
  • 31. prosinca 2018. Borba za jednakost trans osoba mora biti prepoznata kao klasna borba Predrasude prema trans osobama, prisutne ne samo u široj javnosti nego i na desnom i dijelu lijevog političkog spektra, manifestiraju se na različite načine – od otežavanja pristupa pojedinim segmentima svakodnevnog života do ideološkog negiranja progresivnog potencijala cjelokupnom trans pokretu. Pročitajte prijevod teksta Shon Faye, britanske umjetnice i članice trans zajednice, o poteškoćama s kojima se trans osobe susreću prilikom potrage za zaposlenjem i adekvatnom zdravstvenom zaštitom, klasnoj uvjetovanosti bavljenja seksualnim radom i izloženosti nasilju na radnom mjestu, te važnosti prepoznavanja zahtjeva trans pokreta kao dijela radničke borbe, a ne projekta srednjoklasnog liberalizma.
  • 19. travnja 2016. Dom je negdje drugdje Izostanak adekvatne socijalne potpore za ranjive skupine u društvu rezultat je oslanjanja socijalnih politika na održivost i pouzdanost struktura nuklearne obitelji koja je dominantno izgrađena prema heteronormativnom modelu. Ekonomsko nasilje koje trpe LGBTIQ+ osobe nije sustavno mišljeno u klasnim odrednicama, što samo naglašava potrebu za povezivanjem klasne i LGBTIQ+ borbe te ukazuje na važnost daljnjeg promišljanja posljedica koje iz toga proizlaze, poput nezaposlenosti i beskućništva LGBTIQ+ osoba, naročito mladih.
  • 31. prosinca 2018. Socijalna reprodukcija: izvor života u kapitalizmu Kapitalistički status quo, odnosno mogućnost nastavka globalne proizvodnje i akumulacije kapitala inherentno je vezana uz oblike discipliniranja reproduktivne sfere. U periodima ekonomskih kriza kapital pojačano spušta cijenu nadnice te prebacuje troškove egzistencije na produktivni, a osobito reproduktivni rad, temeljni resurs te „historijski i analitički preduvjet kapitalističkog načina proizvodnje“.
  • 14. travnja 2018. Kapital je društveni odnos Kapitalizam kao proizvodni, ali i društveno-vlasnički odnos, specifičan je historijski poredak koji odgovarajućim institucionalnim mehanizmima osigurava uvjete za vlastiti opstanak. O tome kako liberalna pravno-institucionalna aparatura formalizira, a potom i afirmira klasne, rodne i rasne razlike, o doprinosima luksemburgijanske kritike političke ekonomije suvremenim marksističkim feminističkim analizama, te o emancipatornim antikapitalističkim strategijama otpora koje nužno moraju uključivati i aspekt proizvodnje i aspekt reprodukcije, razgovarale/i smo s Ankicom Čakardić, docenticom na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
  • 27. rujna 2017.
    Featured Video Play Icon
    Promjena okvira #15
    O reproduktivnim pravima
    U petnaestoj bilingvalnoj epizodi emisije „Promjena okvira“ pogledajte prilog o reproduktivnim pravima u kojem se iz historijsko-materijalističke perspektive bavimo politizacijom prava na pobačaj i roditeljstvo, proizvodnjom režima materinstva u kapitalizmu te vezom društvene reprodukcije i reprodukcije kapitala, ograničenim dosegom liberalnih i radikalno feminističkih projekata u kontekstu reproduktivnih pitanja te konzervativnom agendom i naturalizacijom rodnih uloga. O navedenim temama u prilogu govore Mia Gonan, Maya Andrea Gonzalez, Nataša Mihoci i Ana Vilenica. Također, u ovoj epizodi donosimo fragmente prosvjednih reakcija na tzv. Hod za život. Nove epizode i reprize emisije pratite srijedom na TV Istra.
  • 20. rujna 2017. Politička dimenzija reproduktivne sfere Historijsko-materijalistički pristup koji temu reproduktivnih prava politizira unutar neoliberalnog socio-ekonomskog okvira, a kao temeljno polje borbe prepoznaje sferu šire društvene reprodukcije, odnosno kapitalističkog sustava akumulacije, marginaliziran je unutar feminističkih strategija otpora koje argumentacijsku liniju grade na reaktivnim liberalno-legislativnim zahtjevima i konzervativnom zagovaranju autonomije ženskog tijela. O pravu na abortus i pravu na roditeljstvo kao ekonomskim kategorijama, posljedicama institucionalizacije socijalnih zahtjeva desnih subpolitičkih subjekata, režimima roda unutar kapitalizma, klasnim mobilizacijskim potencijalima LGBTIQ+ aktivizma, te o borbi za reproduktivno zdravlje kao dijelu šireg socijalističkog projekta razgovarale_i smo s Mijom Gonan, feminističkom i queer aktivistkinjom i teoretičarkom.
  • 22. listopada 2017. 11 HM teza Feministička borba za reproduktivna prava na području bivše Jugoslavije već više od dva desetljeća svoje argumente promišlja primarno u okvirima liberalnog koncepta ljudskih prava, strateški odvojena od socioekonomskog konteksta i vlastitog socijalističkog nasljeđa. Ponuđenih jedanaest historijsko-materijalističkih teza dio su nastojanja da se borbu za pravo na abortus ponovno pozicionira u kontekst klasne borbe, a feminističku teoriju i praksu u kontekst šireg antikapitalističkog projekta, što je i jedini način da legalni pobačaj postane i egalitaran, odnosno dostupan svim ženama. Tekst je korišten kao argumentacijska podloga prosvjedne akcije koju je u rujnu ove godine u Zagrebu organizirala Platforma za obranu reproduktivnih prava žena.
  • 27. prosinca 2017. Pet funti godišnje Povijesna aproprijacija borbe za žensko pravo glasa od strane buržoaskih feminističkih pokreta, do danas uspješno marginalizira doprinose lijevih feministkinja sufražetskom pokretu, a pritom i dimenziju egalitarnosti u kojoj se ogledaju ograničenja liberalne pozicije, koja uspjehom naziva činjenicu da je aktivno i pasivno pravo glasa bilo izboreno za ograničen broj privilegiranih žena. Andreja Gregorina, voditeljica marksističko-feminističkog kružoka FEMATIK, u okviru kojega se promišljala ova tema, ukazuje na demarkacije u polju političke participacije i subjektivacije žena te na važnost socijalističke agende kao zaloga radikalizaciji feminističke borbe.
  • 31. prosinca 2016. Solidarnost u prostorima nevidljivosti Dominantna javna percepcija o temama kojima se bavi LGBTIQ+ pokret dovela je do njihove redukcije na problematiku ljudskih prava, uz često prenaglašavanje prvih dvaju identiteta koje ovaj akronim označava. Unatoč proklamiranim najboljim namjerama liberalnog mainstreama, takva „borba“ za prava LGBTIQ+ osoba zapravo rezultira održavanjem nevidljivosti redovnih i svakodnevnih poteškoća ove populacije i prateće uloge društvenih institucija, primjerice obitelji, u njihovom perpetuiranju. S Ninom Čolović, iz LGBTIQ inicijative „AUT“, razgovarali smo o tim redovnim i svakodnevnim problemima koje LGBTIQ+ osobe doživljavaju isključivanjem iz obitelji i posljedičnom društvenom marginalizacijom.
  • 31. prosinca 2016. Da sam, da sam, da sam žensko, ne bih bio muško Iako je spolna binarnost problematična čim se zagrebe dublje od nivoa reduktivnih javnih diskusija lišenih svake nijansiranosti argumenta i pluralizma perspektiva, ona presudno utječe na oblikovanje društvenih institucija, bile one formalne ili neformalne. Time društvo postaje polje neprihvaćanja za svaki identitet koji izlazi iz binarnih okvira. Ovo stvara situaciju u kojoj je: „život transrodne osobe kratka i tragična priča, dupkom ispunjena nasiljem čiji je rezultat smrt koja društvo napokon rješava bremena aberacije. Tjelesno postojanje transrodnih osoba polje je borbe u kojoj su transrodne osobe kolateralne žrtve koje svoja tijela nužno moraju prezirati, jer su naprosto nedopustiva.“
  • 31. prosinca 2016. O rodu, jeziče, da ti pojem Jedno od područja u kojima transrodne osobe najčešće proživljavaju opresiju područje je jezika. Naime, iako se stupanj orodnjenosti razlikuje od jezika do jezika, gramatika, sintaksa i pragmatika u različitim nas trenucima prisiljavaju da sebi ili drugima pridajemo rodnu oznaku. Uvođenje posebne lične zamjenice „hen“ u švedskom jeziku, korištenje lične zamjenice za treće lice množine u engleskom ili eksperimentalni načini oslovljavanja u njemačkom, samo su neki od pokušaja da se omogući transgresija spolne/rodne binarnosti u jeziku. U našem jeziku, pak, kao strategije transgresije nude se arhaična prošla vremena – aorist i imperfekt – čija je upotreba neobična i u standardu i u vernakularu, ili korištenje srednjeg roda koje konotira infantilnost.
  • 26. siječnja 2017. Rod kao društvena temporalnost: Butler (i Marx) Autorica donosi neke od važnih teorijskih i analitičkih uvida za razumijevanje rodne i spolne opresije, ukazujući na vezu između temporalnosti i kapitalističke eksploatacije. Na primjeru analize performativnosti roda (Judith Butler), Arruzza ukazuje i na njezin temeljni propust. Butler temporalnosti pristupa na ahistorijskoj, apstraktnoj razini, oslanjajući se primarno na lingvistički pristup društvenim praksama, zanemarujući pritom materijalne i ekonomske aspekte potonjih. Prijevod ovoga teksta nastao je kao završni rad Jane Pamuković u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo dr. sc. Ankice Čakardić.
  • 31. prosinca 2016. Čin balansiranja Kada govorimo o nekome javno ili (mislimo) privatno, jezik kojim to radimo u većoj ili manjoj mjeri prisiljava nas da svoju misao i govor oblikujemo kroz odluku radi li se o osobi muškog ili ženskog spola/roda. Isto vrijedi i kada razmišljamo o sebi samima. Spolna/rodna binarnost strukturira i naše društvene institucije, društvene interakcije i društvene prakse. Transgresija te binarnosti otvara mogućnosti za nebinarne prakse, a izostanak njihove društvene normaliziranosti umjetnica Ashley Hans Scheirl preispituje u svojem radu. Scheirl je nebinarna osoba koja već desetljećima vodi eksperimentalni život kojim ispituje granice roda/spola.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve