Zamke radikalnog feminizma

Zbog sve brojnijih netrpeljivih istupa pobornica trans-isključivog radikalnog feminizma (TERF), već se neko vrijeme preispituje pozicija radikalnog feminizma na lijevom dijelu političkog spektra. Netrpeljivost prema trans ljudima, posebice ženama, ponovo je vidljivim učinila njegove teorijske manjkavosti, poput izostanka klasne analize i transhistorijsku definicije uzroka opresije žena. Pročitajte prijevod teksta Erice West o razlikama između radikalnog i crvenog feminizma, te političkoj promašenosti separatističke strategije radikalnog feminizma koja iz progresivnih borbi isključuju klasno deprivilegirane članove_ice društva, poput trans ljudi i muškaraca.

Skup za transrodnu jednakost, 2013. godina (izvor: Wikimedia Commons)
Za mnoge socijalističke feministkinje, kritiziranje liberalnog feminizma je jednostavno. Mnoge od nas pristupile smo socijalizmu nakon liberalizma i imamo jasnu sliku o njegovim ograničenjima i nedostacima.
 
Međutim, historija i sadržaj radikalnog feminizma manje je poznata. Dok se čini da “radikalno” u radikalnom feminizmu sugerira politike koje bi socijalistkinje/isti trebale prihvatiti, pažljiviji pogled razotkriva ideologiju koja je nekompatibilna sa socijalističkim feminizmom. Opterećen uskim razumijevanjem rodne opresije i pogrešnom transformativnom strategijom, radikalni feminizam u konačnosti ne uspjeva ženama ponuditi jasan put do oslobođenja.
 
Radikalni feminizam proizašao je iz drugovalnog feminizma 1970-ih, usporedo, ali međusobno isključiv s obzirom na socijalistički i marksistički feminizam. Unatoč tome, oni djele neke zajedničke karakteristike. Kao i socijalističke feministkinje, radikalne se feministkinje ne slažu s individualizmom liberalizma i tvrde da osobni izbor i pojedinačno postignuće nisu dovoljni za promjenu društva. I lociraju opresiju žena u širi, društveni kontekst.
 
Od početka, radikalne su feministkinje osobito zainteresirane za seksualno i obiteljsko nasilje, gledajući na njega kao na osnovu opresije žena. Andrea Dworkin, jedna od najpoznatijih radikalnih feministkinja 1980-ih, istaknula se ratom protiv seksualnog nasilja. U jednom od svojih najpoznatijih govora, “Želim dvadesetečetverosatno primirje tijekom kojeg neće biti silovanja”, Dworkin je zamolila muškarce u publici da pokušaju razumijeti dubok strah od seksualnog nasilja s kojim žene žive svaki dan.
 
Ova posvećenost borbi protiv seksualnog nasilja – koja pustoši sve ostale vidove života žena – vrijedna je poštovanja. Kao i stavljanje naglaska radikalnih feministkinja na opsežne reformame radije nego na omanje prilagodbe.
 
Ali način na koji su radikalne feministkinje poticale promjenu je istovremeno problematičan i karakterističan za dublje nedostatke u njihovoj ideologiji.
 
Njihovo anti-pornografsko djelovanje je amblematično za to. U 1980-im, mnoge su radikalne feministkinje radile na zabrani pornografije, gledajući na nju kao inherentno mizoginu i nasilnu. Neke, kao Dworkin i Catherine Mac Kinnon – akademska radikalna feministkinja, pravnica i sveučilišna profesorica – otišle su čak korak dalje. Udruživši se s pripadnicima_cama kršćanskog desnog krila poput Edwin Meese, potaknule su više lokalnih propisa za dokidanje pornografije. “Među mnogim zakonodavcima_injama s kojima smo radile na uredbi” MacKinnon entuzijastično ističe 1990. u New York Timesu, ”jedna je politička konzervativka. Bile smo počašćene raditi s njom.” Neki aspekti pornografije nesumnjivo su vrijedni prezira, rasistički, i nasilni. Ali zabrana pornografije malo može učiniti na adresiranju trenutnih, materijalnih problema žena uključenih u industriju. I nema nikakvog smisla djelovati s konzervativcima u borbi protiv opresije žena. Radi se o istim ljudima koji ženama žele ograničiti pristup reproduktivnom zdravlju i urušiti već i onako oslabljenu državu blagostanja.
 
Anti-pornografsko djelovanje radikalnih feministkinja jasno vidljivim čini opasnost od krivog tumačenja porijekla opresije žena. Oslanjanje na državu zbog cenzure, ohrabrivanje zatvorskog sustava, sklapanje saveze s protivnicima progresivne promjene – tamo nas odvodi analiza radikalnog feminizma.
 

Klasa i porijeklo opresije žena

U srži teorijskih pogrešaka radikalnog feminizma njegova je koncepcija klase.
 
Za radikalne feministkinje, dvije osnovne klase u društvu nisu radnička klasa (koja prodaje svoju radnu snagu) i kapitalisti (koji ih eksploatiraju), nego muškarci (opresori) i žene (opresionirane). To nazivaju teorija patrijarhata.
 
Radikalne feministkinje ne priznaju uvijek kapitalizam, ali čak i kad to čine, gledaju na njega kao na potpuno odvojenu sferu, izoliranu od opresije žena. Njihov je konačni cilj oslobođenje roda, kojeg vide kao suštinski hijerarhijskog i opresivnog prema ženama.
 
Dok maksistkinje_i dijele ovu netrpeljivost prema patrijarhatu, mi imamo različitu koncepciju i klase i podrijetla opresije žena. Mi definiramo klasu ne u rodnim nego u ekonomskim pojmovima: klasna pripadnost pojedinca determinirana je njegovim odnosom prema sredstvima za proizvodnju i državi. Klasna pripadnost Hillary Clinton i Sheryl Sandberg, primjerice, znatno se razlikuje od one diplomirane studentice koja se bori za pravo na sindikalno organiziranje ili majke četvoro djece koja radi u fast-food restoranu za minimalnu plaću.
 
Socijalistkinje_i protive se svim seksitičkim komentarima kojim se vrijeđaju Clinton, Sandberg, i druge žene pripadnice elite. Ali činjenica ostaje da su njihovi interesi kao kapistalistkinja i imućnih političarki u osnovi u raskoraku s interesima velike većine društva.
 
Uzmimo nedavni slučaj: kada su se radnice hotela Double Tree Hilton u Cambridgeu, Massachusettu pokušale sindikalno organizirati prije nekoliko godina, izričito su tražile Sanderginu potporu, izjavivši da su se rukovodile njezinim savjetom da žene postanu asertivne na radnom mjestu (“lean in”). Sandberg ih je odbila poduprijeti. I to ne začuđuje. Univerzalno “sestrinstvo” ustuknulo je pred konkretnim interesom kapitala. Sandbergina stvarna privrženost je pobjedila, jasno i glasno.
 
Kao marksistkinje znamo da muškarac nije neprijatelj, nego kapitalistička klasa – koja je sama više-rodna i višerasna – i da naša strategija to mora odražavati. Opresija žena nije urođena ljudima nego se razvila u specifičnom historijskom i političkom trenutku, usporedo s razvojem klasnog društva i nuklearne obitelji.
 
Opresija žena opstaje ne zato jer nas muškarci naprosto mrze, nego zbog uloge koju historijski igramo u nuklearnoj obitelji. Dok su muškarci svakog jutra odlazili na posao kako bi se uključili u kapitalističku proizvodnju – izrađujući automobile u tvornici, pišući izvještaje u uredu – žene su se obično agažirale u onome što se naziva socijalna reporodukcija: biološka reprodukcija novih radnika_ica (odnosno rađanje djece) i svakodnevno reproduciranje radnika_ica – pranjem veša, hranjenjem obitelji, pripremanjem djece za školu, itd.
 
Čak i posljednih desetljeća, kada su se žene masovno pridružile plaćenoj radnoj snazi, još uvijek ih se nastoji opteretiti “drugom smjenom”, obavljanjem socijalne reprodukcije kod kuće nakon što se vrate s posla.
 
Ovi su zadaci od ključne važnosti za kapitalizam. Radnike _ice treba hraniti, oblačeniti i svakodnevno pripremati kako bi kapitalizam mogao funkcionirati. Ali u interesu je kapitalizma da ovaj posao bude obavljen besplatno i u privatnoj sferi.
 
Kao rezultat, socijalističke femnističkinje tvrde da je jedini način na koji se žene mogu emancipirati ukidanje klasnog društva, jednom zauvijek.
 
Istovremeno, postoje reforme za koje se možemo i trebamo boriti, kao povećanje minimalne plaće, uvođenje plaćenog porodiljnog dopusta, i provedba opće brige o djeci. Socijalističke feministkinje poput Sylvije Federici također su zagovarale “nadnice za kućanski rad”, kako bi ženama osigurale financijsku nezavisnost i prepoznavanje njihovog rada u kućanskoj sferi kao rada. Druge, poput Angele Davis, predložile su socijalizaciju ovih kućanskih poslova kako bi uklonile nejednako i rodno obilježeno opterećenje žena.
 
Ali niti jedna od ovih reforma – a kamoli rušenje kapitalizma – neće biti ostvarena bez masovnih i ujedinjenih društvenih pokreta. I tu radnička klasa ulazi u igru. Zbog njene pozicije u društvu, radnička klasa kao cjelina – u svom svojem više-rodnom, višerasnom, višegeneracijskom sjaju – društveni je akter koji se može boriti da radikalno promjeni, i u konačnosti nadiđe, kapitalizam.
 
Da li ovaj konačni cilj uključuje ukidanje roda? Vjerojatno! Da citiram Engelsa:
 
Na to ćemo dobiti odgovor kada novi naraštaj odraste: generacija muškaraca koji nikada tijekom svojeg života nisu bili u prilici kupiti ženu novcem ili bilo kojim drugim sredstvom društvene moći; generacija žena koje nikada nisu bile u prilici predati se muškarcu iz bilo kojeg drugog razloga nego iz istinske ljubavi ili odbile biti s voljenim iz straha pred ekonomskim posljedicama. Kada će ovakvi ljudi nastanjivati svijet, bit će im potpuno svejedno što drugi danas misle da bi trebali činiti; stvorit će sami svoju vlastitu praksu i pripadajuće javno mijenje o praksi svakog pojedinca_inke – i to će predstavljati kraj.
 

Radikalni feminizam i njegove isključivosti

Posljednjih je godina razmišljanje mnogih ljudi o radikalnom feminizmu pod utjecajem njihovog mišljenja o pobornicama TERF-a, ili trans-isključivim radikalnim feministkinjama. Nisu sve radikalne feministkinje trans-isključive radikalne feministkinje. MacKinnon je otvorena pobornica prava trans-ljudi desetljećima, i kritizirala je trans-isključive radikalne feministkinje zbog njihove netrpeljivosti. “Svatko tko se identificira kao žena, želi biti žena, ili se u javnosti pojavljuje kao žena, što se mene tiče, jest žena”, rekla je u intervjuu 2015.
 
No iako nije istoznačan, radikalni feminizam sadrži mnogo trans-isključivih radikalnih feministkinja u svojim redovima, i njegove ključne ideje prikladne su za isključivanje trans ljudi, osobito trans žena.
 
Za mnoge radikalne feministkinje, nije važno s kojim se rodom netko poistovjećuje i kako se predstavlja – jedino je važno koji im je rod dodijeljen prilikom rođenja. Ako su muškarci opresori i izvor opresije žena, iz toga proizlazi da ti muškarci zadržavaju svoju opresivnu moć, čak i nakon tranzicije. Njihova socijalizacija kao muškaraca, bez obzira koliko su kratko živjeli ili bili pogođeni rodnom disforijom i nasiljem, čini ih akterima opresije žena. Prema tome, mnoge radikalne feministkinje isključuju trans ljude, i naročito trans žene, iz njihovih politika i organiziranih prostora.
 
Ovo isključivanje nije samo netrpeljivo – ono je licemjerno: dok se radikalne feministkinje energično bore protiv seksualnog nasilja, upravo su trans žene one koje pate od disproporcionalno visoke stope seksualnog i fizičkog nasilja (osobito trans žene afroameričkog porijekla).
 
Trans-isključive radikalne feministkinje mogu tvrditi da trans žene ne dijele reproduktivni sistem sa cis ženama, i da zbog toga ne mogu razumijeti ženske borbe za kontrolom rađanja i protiv prisilne sterilizacije. Ali što to govori o solidarnosti s lezbijkama, ili cis ženama koje ne mogu ili biraju ne rađati djecu? Argumenti koje trans-isključive radikalne feministkinje ističu su istovremeno i slabi i utemeljeni na predrasudama.
 
Radikalni feminizam je također uočljivo šutljiv po pitanju rasizma, i opterećen politički sumljivom strategijom borbe protiv njega.
 
Muškarci afroameričkog podrijetla perpetuiraju seksizam upravo kao i bijelci. Ali njihovo ih iskustvo rasizma također povezuje sa ženama afroameričkog porijetka u njihovim zajednicama. Kao što Sharon Smith piše, “potreba da se borimo zajedno s muškarcima u borbi protiv rasizma ili u klasnoj borbi učinila je separatističke ideje neprivlačnim” za žene afroameričkog podrijetla.
 
Zaista, za mnoge žene, borba protiv rasizma neraskidivo je povezana s borbom protiv seksističke opresije (koje su oboje ukorijenjene u kapitalizmu).
 
Combahee River Collective, poznata grupa afroameričkih socijalističkih feministkinja, utjelovljuju ovo razumijevanje, napisale su u svojoj izjavi 1979.: “Neophodno je artikulirati stvarnu klasnu situaciju ljudi koji nisu samo radnici_ice bez rase, bez spola, nego kojima su rasna i seksualna opresija odlučujući faktori u njihovim radnim/ekonomskim životima.” Žene ne mogu reducirati svoje iskustvo opresije samo na njihov rod. Mnoge od nas su radnice. Mnoge od nas su majke, Afroamerikanke, članice LGBTIQ zajednice, i više od toga. Moramo razumijeti kako se sva ta pitanja isprepliću da bi se borili protiv dominacije u svim sferama – i kako bi pobjedile/i.
 

Kako se boriti protiv opresije žena

Dok radikalne feministkinje predstavljaju separatizam kao političku strategiju – koji je za neke, i cilj – socijalističke feministkinje uviđaju da naša snaga leži u našoj brojčanosti. Podijela između radnika i radnica, između cisrodnih ljudi i transrodnih ljudi – ove su pukotine štetne za naše svukupne ciljeve. One nas samo čine slabijima i našu borbu protiv kapitalizma još težom.
 
Cilj socijalističkih feministkinja je izgraditi solidarnost širom cjelokupne radničke klase. Naše su sudbine čvrsto povezane, i borba protiv rodne opresije neodvojiva je od borbe protiv transfobije, rasizma i kapitalizma u širem smislu. Svaki feminističi pokret ili teorija koja ili eksplicitno ili implicitno isključuje trans ljude, namjerno im pripisuje pogrešni rodni identitet (misgendering), ili perpetuira transfobiju nema što tražiti na ljevici.
 
Nedavno je Lijevi forum napadnut zbog uključivanja panela koji preispituje legitimnost trans ljudi i njihovu potrebu za zdravstvenom skrbi. Nakon mnogo polemika, na kraju je otkazan – i to s pravom. Kako pokret za tranrodna prava dobiva na snazi, ljevica mora biti izravna u našoj solidarnosti s tranrodnim ljudima i ljudima čije ponašanje nije usklađeno s društvenim očekivanjima vezano uz njihov rod (non-conforming people).
 
Dok postoje stvari koje možemo smatrati inspirativnim unutar radikalnog feminizma, kao što je naglasak na borbu protiv seksualnog nasilja, njegova analiza uzroka opresije žena i ideje koje iz toga proizlaze o tome kako se trebamo organizirati politički podbacuju.
 
Umjesto da na muškarce gledamo kao na temeljni izvor opresije žena, krivca moramo prepoznati u klasnom društvu. Borba protiv kapitalizma ostaje jedini put prema potpunom oslobođenju žena.




Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2018. godinu.

Vezani članci

  • 31. prosinca 2018. Institucionalni patrijarhat kao zakonitost kapitalizma Donosimo kratak pregled knjige „Restavracija kapitalizma: repatriarhalizacija družbe,“ autorice Lilijane Burcar, koja uskoro izlazi i u hrvatskom prijevodu. Razmatrajući niz tema, od pojma patrijarhata, uloge i strukture obitelji, statusa žena u društvu, do analize institucionalnih mjera koje uokviruju reproduktivnu sferu, Burcar naglašava da su odnosi moći unutar obitelji i društva ovisni o materijalnoj podlozi na kojoj se društvo temelji i poručuje da je „institucionalni patrijarhat jedna od središnjih operativnih zakonitosti kapitalističkog sistema“.
  • 31. prosinca 2018. Bogdan Jerković: nekoliko crtica o sistemskom brisanju Slabljenje društvenog značaja kreativnih umjetničkih disciplina velikim je dijelom posljedica njihove hermetičnosti koju, u svijetu kazališne proizvodnje, možemo pripisati konzervativnom karakteru tzv. kazališne aristokracije. O svrsi kazališnog stvaralaštva te njegovu političkom i radikalno-demokratskom potencijalu, pročitajte u tekstu Gorana Pavlića koji problematizira sistemski (akademski i politički) zaborav Bogdana Jerkovića, avangardnog zagrebačkog kazališnog redatelja i ljevičara, čija se karijera od 1946. godine bazirala na pokušaju deelitizacije vlastite struke i kreiranja društveno angažiranog teatra, odnosno približavanja kazališne umjetnosti radničkoj klasi.
  • 31. prosinca 2018. Ekonomski liberalizam u sukobu s principima demokracije Brojni zagovaratelji liberalizma i dalje sugeriraju postojanje idealtipskog kapitalističkog tržišnog društva unatoč jasnoj diskrepanciji s praksom realno postojećih kapitalizama. O definicijama i historizaciji liberalizma, pretpostavkama i račvanju njegovih struja, odnosu slobode i demokracije u kapitalizmu te liberalnom i socijalističkom guvernmentalitetu razgovarali smo s Mislavom Žitkom.
  • 31. prosinca 2018. Noć i magla: Bio/nekropolitika koncentracijskih logora i strategije njihova filmskog uprizorenja Kolektivna sjećanja na traumatična iskustva holokausta nastavljaju, i više od 70 godina nakon oslobođenja zadnjih preživjelih zatvorenika_ica iz koncentracijskih logora, prizivati snažne emotivne reakcije i etičko-moralna propitivanja uloge pojedinca u modernom industrijskom dobu. No, istovremeno je ozbiljno zanemaren političko-ekonomski pristup koji bi nam pomogao shvatiti puni kontekst u kojemu nastaju genocidne politike, poput nacističkog projekta uoči i tijekom Drugog svjetskog rata. Koristeći primjere iz tzv. kinematografije holokausta autor teksta oživljava već djelomično zaboravljenu tezu prema kojoj holokaust nije tek neponovljiva anomalija, nego sasvim logična posljedica razvoja suvremenog kapitalističkog sustava.
  • 31. prosinca 2018. Transfobija i ljevica Za kapitalističke države u posljednje je vrijeme karakterističan uspon ultrakonzervativnih pokreta koji, u skladu s neoliberalnom ekonomskom logikom izvlačenja profita iz reproduktivne sfere, naglasak stavljaju na tradicionalne oblike obitelji i teže održavanju jasnih rodno-spolnih kategorija. Lijeva bi borba stoga neminovno trebala uključivati i borbu onih koji odstupaju od heteropatrijarhalne norme. O problemu transfobije na ljevici pročitajte u tekstu Mie i Line Gonan.
  • 31. prosinca 2018. Ne svatko za sebe, nego svi zajedno – Organiziranje na radnom mjestu: zašto i kako? Današnjem duboko prekariziranom radništvu prijeko su potrebne snažne sindikalne strukture. No, one mogu biti uspostavljene samo kroz dugoročno organiziranje na terenu. Donosimo prijevod teksta skupine istraživača iz kranjskog Centra za društveno istraživanje - kratke upute za sindikalne organizatore i one koji se tako osjećaju.
  • 31. prosinca 2018. Le citoyen de souche* U tekstu o političkim pravima pojedinaca u građanskom društvu, Stefan Aleksić tvrdi da je model ograničenog državljanstva na ograničeno vrijeme, kojeg predlaže ekonomist Branko Milanović kao način dugoročnog adresiranja globalnih migracija, savršen za izgradnju administrativne arhitekture koja će migrante_ice ekonomski instrumentalizirati, a istovremeno odstraniti njihov politički kapacitet, zadovoljivši pritom potrebu za jeftinom radnom snagom, karakterističnu za proces akumulacije kapitala.
  • 31. prosinca 2018. Umjetnost ne može biti svedena na društvenu funkciju U neoliberalnom svijetu u kojem dominira umjetnost neosjetljiva na vlastite uvjete proizvodnje, nužno je uvidjeti da kultura, u koju su lijeve snage uglavnom stjerane, ne može biti surogat za političko-ekonomske promjene. Donosimo vam intervju u kojem Miklavž Komelj govori o politizaciji i transformativnim potencijalima umjetnosti, nadrealističkom pokretu, partizanskom umjetničkom stvaralaštvu, problemu svođenja umjetnosti na njenu deklarativnu intenciju te položaju umjetnosti u procesu restauracije kapitalizma u Jugoslaviji.
  • 31. prosinca 2018. Lekcije jugoslavenskih samoupravnih praksi „Ne treba previše da se oslanjamo na prošlost kao izvor borbe, već na trenutnu snagu i trenutne pozicije onih koji mogu da promene svet, a to je i dalje radnička klasa, koja se transformisala i ima neke nove elemente, ali koja suštinski još uvek živi od svoga rada, kao i stotinama godina u kapitalizmu. Trenutak kad shvati svoju snagu i moć da svrgne političke elite, trenutak je kome treba da se nadamo i na kom treba da radimo. Da li je u tom kontekstu sećanje na jugoslavenske samoupravne prakse instruktivno? Mislim da je, ali u relativno limitiranom smislu. Ukoliko pokazuje da neoliberalizam nije večan, utoliko je korisno kao pozitivna lekcija. Ukoliko koči stremljenja za idejom samoemancipacije radničke klase, utoliko je negativna lekcija.“

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve