Zašto bi psihoterapeuti trebali razgovarati o politici

„Kasnije idem na sastanak sa šeficom“, rekla mi je pacijentica. „Bojim se da će mi reći kako se ne trudim dovoljno i da bih trebala ponuditi da radim više sati kako bi pokazala svoju posvećenost.“

Napetost na poslu rasla je mjesecima i pribojavala se da će je na sastanku dočekati prešutna prijetnja: radi više sati, bez naknade, ili ćemo te otjerati. A već joj je ionako bilo teško što je morala toliko izbivati od kuće. No nije si mogla priuštiti riskirati da ostane bez posla.

„Što ću reći svojoj djeci?“ pitala je, slamajući se.

Osjetio sam grč u želucu. Takve brige među mojim pacijentima postaju toliko uobičajene i nerazrješive, da primjećujem kako se sve manje fokusiram na probleme i neuroze specifične za pojedine pacijente, a sve više na ono što se događa u tkivu svakodnevice.

Kao psihoterapeut s privatnom praksom na Manhattanu, viđam puno profesionalaca na početku i na sredini njihovih karijera, koji se nose s neprekidnim obvezama komuniciranja preko elektroničke pošte i na društvenim medijima, brisanjem granica poslovnog i privatnog života te početnim plaćama koje se nisu promijenile od kasnih 1990-ih. Viđam zaposlenike_ice koji_e su naglo „ostarili_e“ (od 30 godina naviše) i koji se tjeskobno pokušavaju prilagoditi tržištu rada, na kojem ljudi neprestano moraju mijenjati poslove i kultivirati vlastiti „osobni brend“. Nitko od njih ne koristi sve svoje slobodne dane. U usporedbi s prethodnom generacijom, svi rade više sati.

Terapeuti obično izbjegavaju raspravu o društvenim i političkim pitanjima na sesijama. Ako je pacijent pokrene, terapeut će preusmjeriti razgovor na priču o simptomima, vještinama svladavanja problema, relevantnim mjestima iz pacijentova djetinjstva i obiteljskog života. Međutim, postajem sve uvjereniji da je takav pristup promašen. Psihoterapija, kao polje, nema spreman odgovor na šire postavljena društvena pitanja koja utječu na živote njihovih pacijenata.

Kada ljudi ne mogu zadovoljiti sve složenije ekonomske zahtjeve, često optužuju sami sebe i žive boreći se s krivnjom. Naravno, istu je tendenciju moguće uočiti u različitim kontekstima, od djece rastavljenih roditelja koja se osjećaju odgovornima za raspad braka, do „krivnje zbog preživljavanja“, prisutne kod onih koji su preživjeli katastrofe. U situacijama koje se mogu doimati neizdrživima ili neprihvatljivima, krivnja postaje štit od ljutnje koju bismo u protivnom osjećali: dijete može biti ljuto na roditelje zbog razvoda, preživjeli može biti ljut na one koji su preminuli.

Isti je princip prisutan i u društvu. Kada su ekonomski sustav ili vlast odgovorni za osobnu patnju, pogođeni se mogu osjećati posve bespomoćno i prikriti tu bespomoćnost samoprijekorom. Ako u današnje vrijeme ne uspijevate postati ono što tržište traži, može vas preplaviti osjećaj manje vrijednosti i obuzeti pomisao da ne postoji drugi izlaz osim pada u depresiju.

Vjerujem da su u posljednjih 30 godina ove promjene na radnom mjestu postepeno uzele svoj psihološki danak, iako na puno raspršeniji, manje uočljiv način nego što je to slučaj s bilo kojim pojedinačnim traumatičnim događajem. Ljudi osjećaju manje nade i više stresa; njihovo samopoštovanje je narušeno; vjeruju da im je suđeno zadovoljiti se s onime što mogu dobiti; žive u stanju nalik uvježbanoj bespomoćnosti, a u mjeri da toga možda uopće nisu svjesni.

Dolazi do točke u kojoj ljudi više neće moći izdržati zahtjeve koji se stavljaju pred njih. Koliko krivnje ljudi mogu preuzeti na sebe, a da im to bude podnošljivo? U kojem je trenutku počinju usmjeravati prema van?

Imam dojam da psihoterapeuti igraju značajnu ulogu pounutrivanja ove krivnje. Nažalost, mnogi su terapeuti dio problema jer su obučeni da ne razgovaraju o političkim pitanjima u svojim ordinacijama, pa implicitno podržavaju pogrešne pretpostavke o osobnoj odgovornosti, izoliranosti i društvenom statusu quo.

Ako pacijent opiše gotovo nepodnošljivu situaciju na poslu, terapeut će se uglavnom fokusirati na prirodu pacijentova odgovora na tu situaciju, implicitno je tretirajući kao nepromjenjivu životnu činjenicu. Međutim, neodrživa ili nepravedna okolina nije uvijek tek životna činjenica – terapeuti bi trebali osmisliti način kako o njoj eksplicitno razgovarati.

Ovo je na neki način stara dvojba u psihoterapiji. Treba li terapija nastojati pomoći pacijentu da se prilagodi svijetu oko sebe ili utječe na promjenu istog? Je li pacijentov unutarnji svijet iskrivljen? Ili je tzv. stvarni svijet ono što je poremećeno? Obično je posrijedi kombinacija toga dvoga i smatram da dobar psihoterapeut pomaže pacijentu da funkcionira između ta dva ekstrema.

Kada terapeuti usmjeravaju razgovor isključivo na pacijentovu životnu priču, ne uključujući i otvorenu raspravu o društvenim i ekonomskim poteškoćama, riskiraju svođenje psihoterapije na oruđe društvene kontrole. Ovo može zazvučati pretjerano polemički, no uzmite u obzir prošlogodišnji prijedlog britanske vlade o postavljanju psihoterapeuta u centre za zapošljavanje kako bi pružali savjetovanje nezaposlenima, uz mogućnost da im naknada za nezaposlenost bude reducirana ako odbiju tretman. U takvim bi situacijama terapija vrlo lako mogla postati produžena ruka države, koja stremi „izlječenju“ bezvoljnosti ili nevoljkosti za rad, potencijalno sputavajući društvenu i političku osviještenost među onima kojima bi trebala služiti.

Prečesto, kada je svijet zamršen iz političkih razloga, terapeuti to prešućuju. Umjesto toga, trebali bi uvažiti tu činjenicu, biti pacijentima podrška te raspraviti o problemu. Inherentno je terapeutski pomoći osobi da razumije nepravdu koja proizlazi iz situacije u kojoj se nalazi, promisli o vlastitoj mogućnosti djelovanja te poduzme korake koje smatra najprikladnijima.

Kada sam s pacijentom u takvoj situaciji, u naš razgovor uvodim ideju da je ono što se događa nepravedno. Time se otvara mogućnost da istražimo kako pacijent reagira na ideju da je ono što mu se događa odraz nepravednog tretmana, što može dovesti do novih uvida i biti od vitalnog značaja za terapiju.

Jednom sam imao pacijenticu koja je došla do kritične točke u situaciji u startup-u za kojeg je radila. Kroz terapiju se dvije godine borila s idejom da je u odnosima moguće održavati autentičnu komunikaciju. Naša joj je terapija pomogla da usmjeri svoju ljutnju u hrabar, promišljen i fokusiran grupni e-mail koji je rezultirao podrškom gotovo polovine kolega i potaknuo izravne pregovore radnika s glavnim direktorom.

Suportivna uloga terapije prilikom takvih događaja nekima može djelovati više kao socijalni rad ili organiziranje nego tretman mentalnog zdravlja. No, to bi bilo pogrešno zaključiti. Terapeuti bi trebali uzeti politiziranu interakciju u ordinaciji kao inherentnu terapijskom procesu. Pacijenti tako dobivaju motivaciju za mijenjanje svijeta oko sebe, kao odgovor na situacije koje su postale unutarnji aktivatori stresa. Radi se o iskustvu koje se ne zaustavlja samo na promjeni okoline, nego donosi i promjenu unutarnjeg svijeta, unoseći novo samopouzdanje i osjećaj angažmana koji postaju dijelom pacijentova karaktera.

Začudili biste se koliko rijetko ljudi pomisle da nisu sami krivi za vlastite probleme. Usmjeravajući se na poštenje i pravdu, pacijent može dobiti priliku da pronađe ono što je često izgubljeno: sposobnost da brine o sebi i postavi se za sebe. Krivnja može biti nadomještena ljutnjom koja razjašnjava te oslobađa želju – i zahtjev – da napredujemo i ne zatvaramo se u sebe već se okrećemo drugima, ljutnjom koja pogoni tu želju na promjenu.