Zašto bi psihoterapeuti trebali razgovarati o politici

Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije do 2020. godine depresija će biti glavni uzročnik invaliditeta u svijetu. Kako tvrdi autor članka, postoji značajna korelacija između mentalnih poremećaja i političkih okolnosti pa zabrinjava što psihoterapeuti obično izbjegavaju razgovor o političkim pitanjima. Vrijeme je da psihoterapija prestane svaljivati krivicu za društveni neuspjeh na one bez moći.

Grafit na zidu bivše psihijatarske ustanove u Colornu, Italiji (izvor: Paolo Lottini@Flickr prema Creative Commons licenci)
„Kasnije idem na sastanak sa šeficom“, rekla mi je pacijentica. „Bojim se da će mi reći kako se ne trudim dovoljno i da bih trebala ponuditi da radim više sati kako bi pokazala svoju posvećenost.“
 
Napetost na poslu rasla je mjesecima i pribojavala se da će je na sastanku dočekati prešutna prijetnja: radi više sati, bez naknade, ili ćemo te otjerati. A već joj je ionako bilo teško što je morala toliko izbivati od kuće. No nije si mogla priuštiti riskirati da ostane bez posla.
 
„Što ću reći svojoj djeci?“ pitala je, slamajući se.
 
Osjetio sam grč u želucu. Takve brige među mojim pacijentima postaju toliko uobičajene i nerazrješive, da primjećujem kako se sve manje fokusiram na probleme i neuroze specifične za pojedine pacijente, a sve više na ono što se događa u tkivu svakodnevice.
 
Kao psihoterapeut s privatnom praksom na Manhattanu, viđam puno profesionalaca na početku i na sredini njihovih karijera, koji se nose s neprekidnim obvezama komuniciranja preko elektroničke pošte i na društvenim medijima, brisanjem granica poslovnog i privatnog života te početnim plaćama koje se nisu promijenile od kasnih 1990-ih. Viđam zaposlenike_ice koji_e su naglo „ostarili_e“ (od 30 godina naviše) i koji se tjeskobno pokušavaju prilagoditi tržištu rada, na kojem ljudi neprestano moraju mijenjati poslove i kultivirati vlastiti „osobni brend“. Nitko od njih ne koristi sve svoje slobodne dane. U usporedbi s prethodnom generacijom, svi rade više sati.
 
Terapeuti obično izbjegavaju raspravu o društvenim i političkim pitanjima na sesijama. Ako je pacijent pokrene, terapeut će preusmjeriti razgovor na priču o simptomima, vještinama svladavanja problema, relevantnim mjestima iz pacijentova djetinjstva i obiteljskog života. Međutim, postajem sve uvjereniji da je takav pristup promašen. Psihoterapija, kao polje, nema spreman odgovor na šire postavljena društvena pitanja koja utječu na živote njihovih pacijenata.
 
Kada ljudi ne mogu zadovoljiti sve složenije ekonomske zahtjeve, često optužuju sami sebe i žive boreći se s krivnjom. Naravno, istu je tendenciju moguće uočiti u različitim kontekstima, od djece rastavljenih roditelja koja se osjećaju odgovornima za raspad braka, do „krivnje zbog preživljavanja“, prisutne kod onih koji su preživjeli katastrofe. U situacijama koje se mogu doimati neizdrživima ili neprihvatljivima, krivnja postaje štit od ljutnje koju bismo u protivnom osjećali: dijete može biti ljuto na roditelje zbog razvoda, preživjeli može biti ljut na one koji su preminuli.
 
Isti je princip prisutan i u društvu. Kada su ekonomski sustav ili vlast odgovorni za osobnu patnju, pogođeni se mogu osjećati posve bespomoćno i prikriti tu bespomoćnost samoprijekorom. Ako u današnje vrijeme ne uspijevate postati ono što tržište traži, može vas preplaviti osjećaj manje vrijednosti i obuzeti pomisao da ne postoji drugi izlaz osim pada u depresiju.
 
Vjerujem da su u posljednjih 30 godina ove promjene na radnom mjestu postepeno uzele svoj psihološki danak, iako na puno raspršeniji, manje uočljiv način nego što je to slučaj s bilo kojim pojedinačnim traumatičnim događajem. Ljudi osjećaju manje nade i više stresa; njihovo samopoštovanje je narušeno; vjeruju da im je suđeno zadovoljiti se s onime što mogu dobiti; žive u stanju nalik uvježbanoj bespomoćnosti, a u mjeri da toga možda uopće nisu svjesni.
 
Dolazi do točke u kojoj ljudi više neće moći izdržati zahtjeve koji se stavljaju pred njih. Koliko krivnje ljudi mogu preuzeti na sebe, a da im to bude podnošljivo? U kojem je trenutku počinju usmjeravati prema van?
 
Imam dojam da psihoterapeuti igraju značajnu ulogu pounutrivanja ove krivnje. Nažalost, mnogi su terapeuti dio problema jer su obučeni da ne razgovaraju o političkim pitanjima u svojim ordinacijama, pa implicitno podržavaju pogrešne pretpostavke o osobnoj odgovornosti, izoliranosti i društvenom statusu quo.
 
Ako pacijent opiše gotovo nepodnošljivu situaciju na poslu, terapeut će se uglavnom fokusirati na prirodu pacijentova odgovora na tu situaciju, implicitno je tretirajući kao nepromjenjivu životnu činjenicu. Međutim, neodrživa ili nepravedna okolina nije uvijek tek životna činjenica – terapeuti bi trebali osmisliti način kako o njoj eksplicitno razgovarati.
 
Ovo je na neki način stara dvojba u psihoterapiji. Treba li terapija nastojati pomoći pacijentu da se prilagodi svijetu oko sebe ili utječe na promjenu istog? Je li pacijentov unutarnji svijet iskrivljen? Ili je tzv. stvarni svijet ono što je poremećeno? Obično je posrijedi kombinacija toga dvoga i smatram da dobar psihoterapeut pomaže pacijentu da funkcionira između ta dva ekstrema.
 
Kada terapeuti usmjeravaju razgovor isključivo na pacijentovu životnu priču, ne uključujući i otvorenu raspravu o društvenim i ekonomskim poteškoćama, riskiraju svođenje psihoterapije na oruđe društvene kontrole. Ovo može zazvučati pretjerano polemički, no uzmite u obzir prošlogodišnji prijedlog britanske vlade o postavljanju psihoterapeuta u centre za zapošljavanje kako bi pružali savjetovanje nezaposlenima, uz mogućnost da im naknada za nezaposlenost bude reducirana ako odbiju tretman. U takvim bi situacijama terapija vrlo lako mogla postati produžena ruka države, koja stremi „izlječenju“ bezvoljnosti ili nevoljkosti za rad, potencijalno sputavajući društvenu i političku osviještenost među onima kojima bi trebala služiti.
 
Prečesto, kada je svijet zamršen iz političkih razloga, terapeuti to prešućuju. Umjesto toga, trebali bi uvažiti tu činjenicu, biti pacijentima podrška te raspraviti o problemu. Inherentno je terapeutski pomoći osobi da razumije nepravdu koja proizlazi iz situacije u kojoj se nalazi, promisli o vlastitoj mogućnosti djelovanja te poduzme korake koje smatra najprikladnijima.
 
Kada sam s pacijentom u takvoj situaciji, u naš razgovor uvodim ideju da je ono što se događa nepravedno. Time se otvara mogućnost da istražimo kako pacijent reagira na ideju da je ono što mu se događa odraz nepravednog tretmana, što može dovesti do novih uvida i biti od vitalnog značaja za terapiju.
 
Jednom sam imao pacijenticu koja je došla do kritične točke u situaciji u startup-u za kojeg je radila. Kroz terapiju se dvije godine borila s idejom da je u odnosima moguće održavati autentičnu komunikaciju. Naša joj je terapija pomogla da usmjeri svoju ljutnju u hrabar, promišljen i fokusiran grupni e-mail koji je rezultirao podrškom gotovo polovine kolega i potaknuo izravne pregovore radnika s glavnim direktorom.
 
Suportivna uloga terapije prilikom takvih događaja nekima može djelovati više kao socijalni rad ili organiziranje nego tretman mentalnog zdravlja. No, to bi bilo pogrešno zaključiti. Terapeuti bi trebali uzeti politiziranu interakciju u ordinaciji kao inherentnu terapijskom procesu. Pacijenti tako dobivaju motivaciju za mijenjanje svijeta oko sebe, kao odgovor na situacije koje su postale unutarnji aktivatori stresa. Radi se o iskustvu koje se ne zaustavlja samo na promjeni okoline, nego donosi i promjenu unutarnjeg svijeta, unoseći novo samopouzdanje i osjećaj angažmana koji postaju dijelom pacijentova karaktera.
 
Začudili biste se koliko rijetko ljudi pomisle da nisu sami krivi za vlastite probleme. Usmjeravajući se na poštenje i pravdu, pacijent može dobiti priliku da pronađe ono što je često izgubljeno: sposobnost da brine o sebi i postavi se za sebe. Krivnja može biti nadomještena ljutnjom koja razjašnjava te oslobađa želju – i zahtjev – da napredujemo i ne zatvaramo se u sebe već se okrećemo drugima, ljutnjom koja pogoni tu želju na promjenu.




Richard Brouillette, bivši društveni organizator, psihoterapeut je u New Yorku.






Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2018. godinu.

Vezani članci

  • 15. ožujka 2016. Mentalno zdravlje na udaru industrije sreće Mentalno zdravlje na udaru industrije sreće Trgovanje srećom pojedinca u ekonomiji koja instrumentalizira njegova nezadovoljstva i razočaranja kroz konzumerističku supstituciju, dok se u svrhu njegova optimalnog sudjelovanja u proizvodnim procesima potiče stvaranje pozitivne radne okoline, ono je što se nudi umjesto redistribucije odnosa moći i učenja demokratskom dijalogu, kao jedinom putu prema individualnom zdravlju i zdravom društvu.
  • 15. ožujka 2016. Biti zdrav i biti zaposlen,
    i biti zaposlen a biti zdrav
    "Akumulacija kapitala ujedno je značila akumulaciju mizerije i produljenje agonije napornog i potplaćenog rada. U psihosocijalnom kontekstu, pomak u strukturi radnih odnosa doveo je do mentalne degradacije čovjeka, što ujedno znači i promjenu percepcije rada, koji se sve češće doživljava kao robijanje sa svrhom namirenja osnovnih egzistencijalnih potreba. Životni vijek čovjeka pretvoren je u radni vijek, a slobodno vrijeme u potpunosti je podređeno ostvarenju primarnih potreba."
  • 15. ožujka 2016. Kako nas je kapitalizam učinio bolesnima "Konstantna neizvjesnost i besperspektivnost ljude su natjerale na shizofren život ispunjen strahom, nepovjerenjem i gorčinom prema institucijama i državnom aparatu koji su omogućili nesmetanu cirkulaciju kapitala, eksploatirajući rad ekonomski potlačenih klasa. U takvom, ekonomski izrazito nepovoljnom, tehnokratskom i antidemokratskom ozračju, teško je ostati motiviran i sposoban za rad, teško je ostati zdrav. Gubitak posla potkopava čovjekov osjećaj vrijednosti, otuđuje ga od zajednice te čini manje aktivnim, što rezultira deflacijom njegovih psihičkih i fizičkih kapaciteta. Čovjek kroz rad zadovoljava svoje temeljne potrebe, koje nisu nužno vezane uz njihov materijalni aspekt, nego i uz potrebu za samoaktualizacijom, za izražavanjem kreativnosti te samopoštovanjem."
  • 31. siječnja 2016. Od diktata izvrsnosti prema politici predanosti U zaključnom, četvrtom dijelu razgovora o bezuvjetnom temeljnom dohotku, sugovornice preispituju potencijal BTD-a u kontekstu problematizacije kulture izvrsnosti, statusa individualnog genija i kolaborativnog rada u doba prekarnosti, ali i pitanja valorizacije te pozicioniranja bezinteresnih aktivnosti kao društveno korisnog rada za koji je potrebno strukturirano "oslobođeno" vrijeme, kao i adekvatna nadnica koja će ga omogućiti: "Vrijedi razmotriti kako bismo se odnosili prema sebi i drugima kada bismo bili pod manjim pritiskom da održavamo iluziju vlastita beskonačnog potencijala, kada bismo u većoj mjeri prepoznavali dug prema drugima i kolaborativnu prirodu gotovo svake vrste rada."
  • 17. siječnja 2016. Fotografija je preuzeta s Flickr računa Jamesa Cohena po Attribution 2.0 Generic licenci Bezuvjetni temeljni dohodak – radikalni potencijal reformističkog zahtjeva U prvom dijelu razgovora o bezuvjetnom temeljnom dohotku s političkom znanstvenicom Wandom Vrasti, autorica i njezina sugovornica analiziraju i problematiziraju različite aspekte BTD-a kao konkretne politike, ali i misaonog okvira, odnosno utopističkog projekta: "Konkretna provokacija BTD-a leži u sljedećem: ako se kapitalizam u svojoj biti temelji na eksproprijaciji određene klase ljudi od apsolutno svega što posjeduju ne bi li ih se dovelo u položaj u kojem mogu preživjeti isključivo prodajući svoje radno vrijeme, BTD taj odnos želi izokrenuti. Želi prekinuti vezu između rada i ekonomske potrebe, pružiti svim ljudima temeljne uvjete za život i to bezuvjetno, a zatim neka potrebe, stvarni interesi (strasti) i demokratska razmjena odlučuju kakav je rad društvu potreban."
  • 31. siječnja 2016. Skiciranje progresivnog zahtjeva za temeljnim dohotkom U trećem dijelu razgovora o bezuvjetnom temeljnom dohotku sugovornice razmatraju kakvu bi ulogu BTD mogao imati u projektu društvene transformacije temeljene na tehnološkom razvoju, s kojim bi ga popratnim politikama valjalo upariti, te kako profitni imperativi kapitalističkog sustava proizvodnje postavljaju granice potencijalima emancipatornog programa automatizacije - čemu bi trebalo doskočiti tako da inovacije koje se uvode u proizvodnju proizlaze iz programa redistribucije: „Uvođenje autobusnog prijevoza bez vozača ne smije rezultirati izbacivanjem milijuna transportnih radnika na ulice, odnosno time da ih se naprosto proglasi radnim viškom. Automatizacija mora biti uparena s redistribucijom prihoda, resursa i proizvodnih kapaciteta.“
  • 25. siječnja 2016. Prema ekonomiji brige za druge U drugom dijelu razgovora o bezuvjetnom temeljnom dohotku sugovornice propituju kako različiti konceptualni i implementacijski okviri BTD-a adresiraju pitanja neplaćenog kućanskog rada, migrantske krize te institucionalnih ograničenja (depolitiziranog) volonterskog rada, pokušavajući utvrditi univerzalni i društveno transformativni potencijal zahtjeva za BTD-om kao ulazne točke u antiproduktivističku ekonomsku paradigmu koja bi na prvo mjesto postavila reprodukciju života: "Ako BTD zamišljamo kao mjeru kojom želimo ostvariti tranziciju u društvo koje se temelji na ekonomiji reprodukcije i brige za druge, to znači da težimo za time da dekomodifikacija rada otvori prostor za prakse solidarnosti koje su više od krpanja rupa u postojećem sustavu."
  • 3. siječnja 2016. Život nakon ucjene nadnicom Bezuvjetni temeljni dohodak kao model socijalne sigurnosti prema kojemu država svim građanima mjesečno isplaćuje određen iznos novca, proteklih se nekoliko godina sve češće spominje kao moguće rješenje problema nezaposlenosti, ali i drugih ekonomskih i društvenih kontradikcija. Uvodni tekst novinarskog projekta „I nakon rada - rad: Bezuvjetni temeljni dohodak“ ugrubo skicira potencijalna ograničenja i ambivalencije u implementaciji BTD-a: "Kako zagovaratelji BTD-a zastupaju pozicije diljem političkog spektra, a usto se i pozivaju na psihodeličnu lepezu ideoloških preteča (od Thomasa Painea i Miltona Friedmana do Martina Luthera Kinga i Andréa Gorza), svaku inicijativu za BTD ne možemo bezuvjetno tumačiti kao progresivan potez.
  • 13. prosinca 2017. Dopuštena margina talasanja Uspješnost institucionalizacije konzervativnog dijela civilnog pokreta još je urgentnijom učinila analizu dosega zagovaranja vrijednosti liberalnog kapitalizma za radikalizaciju udruženog političkog djelovanja lijevog spektra civilnog društva. O emancipatornim potencijalima njegovih progresivnih aktera, ali i ograničenjima uslijed projektnog načina financiranja koje je dovelo do programske deradikalizacije, birokratizacije i prekarizacije djelovanja, razgovarale smo sa Sandrom Benčić, dugogodišnjom aktivistkinjom za ljudska prava i voditeljicom programa Socio-ekonomske pravednosti u Centru za mirovne studije.
  • 9. studenoga 2017. Administracija klasnog sukoba Sfera civilnog društva i njegovih organizacija strukturno je mjesto u kapitalističkim društvima, koje se legitimira kao prostor gdje raznorodni subjekti imaju priliku utjecati na artikulaciju i mobilizaciju javnog mnijenja. O autonomiji i dosegu civilnog društva te nužnosti historizacije njegove uloge i područja djelovanja u konkretnim društvenim borbama, razgovarali smo s Lidijom Krienzer Radojević, teoretičarkom i aktivistkinjom organizacije za prava kulturnih radnika IG Kultur Steiermark, jednom od sudionica ovotjednog mikropolitičkog seminara kustoskog kolektiva [BLOK] „Infrastrukture u kulturi“.
  • 1. travnja 2018. Crna internacionala Svaka društvena formacija u povijesti ima svoju političko-ekonomsku podlogu. Katolička crkva, koja je u doba feudalizma bila duboko isprepletena sa svjetovnom vlašću, u vrijeme prijelaza u kapitalizam, smjestila se uz bok onima koji će omogućiti održanje njezine moći te realizaciju njezinih materijalnih interesa i u novom sistemu. Donosimo prijevod drugog poglavlja knjige Crna internacionala, objavljene 1956. godine u SFRJ, u kojem novinar i publicist Frane Barbieri piše o povijesnom razvoju katoličke crkve.
  • 20. rujna 2017. Politička dimenzija reproduktivne sfere Historijsko-materijalistički pristup koji temu reproduktivnih prava politizira unutar neoliberalnog socio-ekonomskog okvira, a kao temeljno polje borbe prepoznaje sferu šire društvene reprodukcije, odnosno kapitalističkog sustava akumulacije, marginaliziran je unutar feminističkih strategija otpora koje argumentacijsku liniju grade na reaktivnim liberalno-legislativnim zahtjevima i konzervativnom zagovaranju autonomije ženskog tijela. O pravu na abortus i pravu na roditeljstvo kao ekonomskim kategorijama, posljedicama institucionalizacije socijalnih zahtjeva desnih subpolitičkih subjekata, režimima roda unutar kapitalizma, klasnim mobilizacijskim potencijalima LGBTIQ+ aktivizma, te o borbi za reproduktivno zdravlje kao dijelu šireg socijalističkog projekta razgovarale_i smo s Mijom Gonan, feminističkom i queer aktivistkinjom i teoretičarkom.
  • 31. prosinca 2016. Solidarnost u prostorima nevidljivosti Dominantna javna percepcija o temama kojima se bavi LGBTIQ+ pokret dovela je do njihove redukcije na problematiku ljudskih prava, uz često prenaglašavanje prvih dvaju identiteta koje ovaj akronim označava. Unatoč proklamiranim najboljim namjerama liberalnog mainstreama, takva „borba“ za prava LGBTIQ+ osoba zapravo rezultira održavanjem nevidljivosti redovnih i svakodnevnih poteškoća ove populacije i prateće uloge društvenih institucija, primjerice obitelji, u njihovom perpetuiranju. S Ninom Čolović, iz LGBTIQ inicijative „AUT“, razgovarali smo o tim redovnim i svakodnevnim problemima koje LGBTIQ+ osobe doživljavaju isključivanjem iz obitelji i posljedičnom društvenom marginalizacijom.
  • 19. travnja 2016. Dom je negdje drugdje Izostanak adekvatne socijalne potpore za ranjive skupine u društvu rezultat je oslanjanja socijalnih politika na održivost i pouzdanost struktura nuklearne obitelji koja je dominantno izgrađena prema heteronormativnom modelu. Ekonomsko nasilje koje trpe LGBTIQ+ osobe nije sustavno mišljeno u klasnim odrednicama, što samo naglašava potrebu za povezivanjem klasne i LGBTIQ+ borbe te ukazuje na važnost daljnjeg promišljanja posljedica koje iz toga proizlaze, poput nezaposlenosti i beskućništva LGBTIQ+ osoba, naročito mladih.
  • 31. prosinca 2016. Da sam, da sam, da sam žensko, ne bih bio muško Iako je spolna binarnost problematična čim se zagrebe dublje od nivoa reduktivnih javnih diskusija lišenih svake nijansiranosti argumenta i pluralizma perspektiva, ona presudno utječe na oblikovanje društvenih institucija, bile one formalne ili neformalne. Time društvo postaje polje neprihvaćanja za svaki identitet koji izlazi iz binarnih okvira. Ovo stvara situaciju u kojoj je: „život transrodne osobe kratka i tragična priča, dupkom ispunjena nasiljem čiji je rezultat smrt koja društvo napokon rješava bremena aberacije. Tjelesno postojanje transrodnih osoba polje je borbe u kojoj su transrodne osobe kolateralne žrtve koje svoja tijela nužno moraju prezirati, jer su naprosto nedopustiva.“
  • 31. prosinca 2016. O rodu, jeziče, da ti pojem Jedno od područja u kojima transrodne osobe najčešće proživljavaju opresiju područje je jezika. Naime, iako se stupanj orodnjenosti razlikuje od jezika do jezika, gramatika, sintaksa i pragmatika u različitim nas trenucima prisiljavaju da sebi ili drugima pridajemo rodnu oznaku. Uvođenje posebne lične zamjenice „hen“ u švedskom jeziku, korištenje lične zamjenice za treće lice množine u engleskom ili eksperimentalni načini oslovljavanja u njemačkom, samo su neki od pokušaja da se omogući transgresija spolne/rodne binarnosti u jeziku. U našem jeziku, pak, kao strategije transgresije nude se arhaična prošla vremena – aorist i imperfekt – čija je upotreba neobična i u standardu i u vernakularu, ili korištenje srednjeg roda koje konotira infantilnost.
  • 31. prosinca 2016. Čin balansiranja Kada govorimo o nekome javno ili (mislimo) privatno, jezik kojim to radimo u većoj ili manjoj mjeri prisiljava nas da svoju misao i govor oblikujemo kroz odluku radi li se o osobi muškog ili ženskog spola/roda. Isto vrijedi i kada razmišljamo o sebi samima. Spolna/rodna binarnost strukturira i naše društvene institucije, društvene interakcije i društvene prakse. Transgresija te binarnosti otvara mogućnosti za nebinarne prakse, a izostanak njihove društvene normaliziranosti umjetnica Ashley Hans Scheirl preispituje u svojem radu. Scheirl je nebinarna osoba koja već desetljećima vodi eksperimentalni život kojim ispituje granice roda/spola.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve