Rosa Luxemburg i Clara Zetkin – Politička suradnja kao revolucionarna praksa

Zajednička borba Luxemburg i Zetkin za revolucionarnu poziciju i ciljeve socijalističkog pokreta, a protiv revizionizma u njemačkom i međunarodnom radničkom pokretu, najuočljivija kroz kritiku oportunističkih praksi socijaldemokratskih partija s kraja 19. i početka 20. stoljeća, trajala je više od dva desetljeća. Zbog česte razdvojenosti, represije sustava i zdravstvenih tegoba, dvije su revolucionarke svoje prijateljstvo održavale putem pisama, čija analiza ukazuje na dodirne točke i intenzitet njihove suradnje.

Ulični mural na kojem su prikazane Rosa Luxemburg i Clara Zetkin, Orgosolo, 2015. (izvor: mini_malist (off is the new on) prema Creative Commons licenci)
Četiri dana nakon što su u siječnju 1919. godine u Berlinu protofašistički paramilitarni Dobrovoljački odredi (tzv. Freikorps), uz potporu socijaldemokratske vlade na čelu s Friedrichom Ebertom, pogubili Rosu Luxemburg i Karla Liebknechta, Clara Zetkin piše[1] Mathildi Jacob, sekretarki Rose Luxemburg, tražeći da na sigurno skloni svu njezinu ostavštinu.
„Najdraža prijateljice, naš je zadatak pobrinuti se da niti jedan komadić papira, niti jedan redak Rosinih rukopisa ne bude bačen ili odnesen. Ne smijemo dozvoliti da ijedan od starih i već tiskanih radova, članaka, brošura, itd. nestane. Argusovim okom motri da apsolutno ništa od Rosine intelektualne i političke ostavštine ne bude zaplijenjeno pod izlikom sudske istrage, kućnih pretresa, itd. (…) Rosina duhovna oporuka mora biti obranjena; ona pripada revolucionarnom proletarijatu.“[2]
Suradnja marksističkih teoretičarki i revolucionarki, Zetkin i Luxemburg, trajala je više od dvadeset godina. Zajednički su djelovale unutar radikalno lijevog krila Socijaldemokratske partije Njemačke (SPD) od kraja 19. stoljeća do 1914. godine, angažirale se u sklopu revolucionarne Spartakističke lige tijekom Prvog svjetskog rata te suosnovale Komunističku partiju Njemačke (KPD) krajem 1918. godine. Zbog česte razdvojenosti uslijed političkog rada, represije sustava te narušenog zdravlja, kontakt su održavale u epistolarnom obliku, savjetujući se oko političke situacije, ali i razmjenjujući informacije iz svakodnevnog života.
 
Imajući u vidu njihovo političko i osobno drugarstvo, adresirat ću dodirne točke u zajedničkoj borbi protiv revizionizma unutar njemačkog i međunarodnog radničkog pokreta, stavljajući naglasak na analizu pisama[3] koja je Luxemburg uputila Zetkin, ali i drugim suborcima i suborkinjama, od dolaska u Berlin u proljeće 1898. do smrti u siječnju 1919. godine. Cilj je rekonstruirati njihova stajališta vezana uz kritiku oportunističkih praksi socijaldemokratskih partija krajem 19. i početkom 20. stoljeća te ukazati na cjeloživotnu borbu Rose Luxemburg i Clare Zetkin za revolucionarnu poziciju i ciljeve socijalističkog pokreta.

*

Dok ostavština Rose Luxemburg (1871-1919) posljednjih godina na lijevom dijelu političkog spektra sve više zadobiva na važnosti, prisjećanje djelovanja Clare Zetkin, prve marksističke teoretičarke položaja žena u kapitalizmu, i dalje je uvelike vezano uz obilježavanje Osmog marta, odnosno njezinu ključnu ulogu u proglašavanju Međunarodnog dana žena na Drugom kongresu socijalistkinja 1910. u Kopenhagenu. Stoga ću se, prije nego li krenem skicirati sjecišta njihove suradnje, kratko osvrnuti na osnovne fokuse teorijskog i praktičnog djelovanja Clare Zetkin.
 
Clara Zetkin (1857-1933) socijalističkom se pokretu priključila krajem 1870-ih, da bi članicom vodstva SPD-a, tada najjače stranke Druge internacionale, postala sredinom 1890-ih. Bila je neumorna borkinja za radnička prava radnica i radnika, sindikalna[4] i antiratna aktivistkinja, te vrsna javna govornica koja je održavala i više od 300 govora godišnje[5]. U poznatom govoru „Za oslobođenje žena!“[6], održanom na osnivanju Druge internacionale 1889. u Parizu, teorijski je definirala borbu za emancipaciju žena kao dio borbe protiv kapitalizma, odbijajući pitanje oslobođenja žena vezati uz klasno isključive zahtjeve rastućeg ženskog buržoaskog pokreta. Njezini ustrajni napori da se politička participacija žena prepozna kao važan instrument klasne mobilizacije cjelokupnog proletarijata najzaslužniji su za to da je borba za univerzalno pravo glasa postala dio agende socijaldemokratskih partija[7]. Bila je dugogodišnja međunarodna sekretarka ženskog socijalističkog pokreta, čija je osnivačka skupština održana na kongresu Druge internacionale 1907. u Stuttgartu, a nakon osnivanja Komunističke internacionale (Kominterne) 1919. godine igra važnu ulogu i u međunarodnom ženskom komunističkom pokretu[8].
 
Kao predana agitatorica i dugogodišnja članica SPD-ova Centralnog komiteta za obrazovanje Zetkin koristi vlastiti utjecaj da oslabi reformističke programske tendencije u sklopu partijskih edukativnih programa, inzistirajući na važnosti marksističke teorije za radničko obrazovanje te njihovo razumijevanje vlastite socioekonomske svakodnevnice. Rosa Luxemburg 1907. godine, zahvaljujući upravo njezinu zalaganju, započinje predavati političku ekonomiju u poznatoj partijskoj školi za radnike i radnice u Berlinu[9]. Također, obje se cijeli život intenzivno bave publicističkim radom, smatrajući ga važnim alatom za unutarpartijsko i šire agitatorsko djelovanje. O suradnji na tom polju još će biti riječi u nastavku teksta, no vrijedi spomenuti da je Luxemburg svoje članstvo u Drugoj internacionali započela 1893., kao delegatkinja grupe okupljene oko revolucionarnog poljskog časopisa Sprawa Robotnicza (Radnička stvar)[10], dok je posljednja dva mjeseca života, u vrijeme revolucionarnih previranja u Berlinu krajem 1919. godine, posvetila upravo radu na časopisu Die Rote Fahne (Crvena zastava), glasilu Spartakističke lige, a kasnije i KPD-a. S druge strane, Zetkin je više od dvadeset godina, od kraja 1891. do 1917. godine, bila urednica SPD-ovog, a od 1907. i međunarodnog socijalističkog časopisa za žene Die Gleichheit (Jednakost)[11]. U periodu prije ubojstva Rose Luxemburg udružile su snage radeći na kreiranju uredničke politike Die Rote Fahne.
 
Zetkin i Luxemburg bile su i dugogodišnje partijske suborkinje – kao članice radikalno lijevog krila njemačkog SPD-a zalagale su se za dosljednu internacionalnu antiratnu politiku. Nakon što je u kolovozu 1914. vodstvo SPD-a glasanjem za ratne kredite podržalo imperijalističke težnje nacionalne buržoazije, Zetkin se pridružila skupini od deset bivših članova i članica okupljenih oko Luxemburg s ciljem formiranja autonomne političke pozicije unutar SPD-a[12]. Temeljem njihova djelovanja osnovana je grupa Internacionala, koja će 1916. prerasti u revolucionarnu Spartakističku ligu, a krajem 1918. u KPD. Nakon ubojstva Rose Luxemburg i Karla Liebknechta, ali i mnogih drugih revolucionarki i revolucionara tijekom 1919. godine, Zetkin dobiva važno mjesto unutar novih partijskih struktura kao jedna od rijetkih preživjelih predratnih socijalističkih borkinja. Do smrti 1933. djeluje u sklopu Kominterne, gdje će poseban doprinos dati u borbi protiv fašizma – autorica je prve rezolucije o borbi protiv fašizma koju je Kominterna usvojila 1923. godine[13].

*

Djelovanje Clare Zetkin često se reducira na teme vezane uz tzv. žensko pitanje – političku participaciju žena, borbu za prava radnica, njihovu sindikalizaciju, edukaciju i međunarodno organiziranje, dok rasprave o radu Rose Luxemburg stavljaju naglasak na njezine političko-ekonomske spise, u kojima analizira kapitalistički način proizvodnje i akumulacije, te polemičke tekstove u kojima ukazuje na pogubnost reformističkih tendencija za socijalistički pokret, propituje ulogu štrajka kao metode radničke borbe, kritizira militarizam i brani antiimperijalističku poziciju kao inherentno socijalističku. No iako su obje dale golem doprinos u spomenutim poljima, važno je naglasiti da su iskazivale interes i međusobno se podržavale u bavljenju temama koje se danas primarno pripisuju onoj drugoj. Zajednički nazivnik njihove političke suradnje radikalno je lijeva, revolucionarna pozicija u borbi protiv teorijskog reformističkog okvira i revizionističkih praksi koje će dovesti do izdaje internacionalnog radničkog pokreta i raspada Druge internacionale.
 

Socijalna reforma ili revolucija[14]

S porastom političkog utjecaja i strukturnom konsolidacijom socijaldemokratskog pokreta tijekom 1890-ih, sve više jačaju i reformističke tendencije unutar Druge internacionale. Oportunističke prakse zasnovane na parlamentarnom i sindikalnom načinu rada odbacile su teoriju o krizama inherentnima kapitalizmu, klasnoj borbi i revolucionarnom prevratu, te zagovarale mirni prijelaz u socijalizam. SPD, koji je bio prisiljen djelovati ilegalno zbog tzv. antisocijalističkog zakona (1878-1900) Otta von Bismarcka, prvog kancelara Drugog Reicha, postepeno postaje masovna radnička partija koja će na izborima 1912. godine osvojiti najveći broj mjesta u Reichstagu, dobivši više od četiri milijuna glasova. Partijske strukture razvile su snažni omladinski i ženski pokret, mrežu sportskih i kulturnih klubova, obrazovnih programa i paralelnih socijalnih institucija te stranačkih glasila. Jačaju i organizacijske veze sa sindikatima, koji su do tada svoju djelatnost primarno reducirali na poboljšanje životnih uvjeta radništva unutar postojećeg (kapitalističkog) sustava. SPD je tako u dvadesetak godina, od male organizacije s revolucionarnim programom, prerastao u partiju sa snažnim birokratskim aparatom sklonim konzervativnim političkim ciljevima[15].

*

Luxemburg se aktivnostima ilegalnog socijalističkog pokreta pridružila dok je u Varšavi, tada u sklopu Ruskog Carstva, pohađala gimnaziju. Kako bi izbjegla hapšenje, odlazi u egzil u Švicarsku gdje će na Sveučilištu u Zürichu 1897. doktorirati na temi „Industrijski razvoj Poljske“. Glavna je teoretičarka i suosnivačica poljskog socijaldemokratskog pokreta (1894), koji će se kasnije ujediniti s litvanskim socijaldemokratima. Kada 1898. odlazi u Berlin kako bi se uključila u rad SPD-a, Luxemburg iza sebe ima već nekoliko objavljenih tekstova u partijskom tisku na njemačkom jeziku o poljskom radničkom pokretu[16].
 
U prvom pismu[17] koje šalje u svibnju 1898. iz Berlina u Zürich Leu Jogichesu, dugogodišnjem drugu, partneru i suosnivaču poljske socijaldemokratske partije (Socijaldemokracija kraljevstva Poljske), Spartakističke lige i Komunističke partije Njemačke, na sljedeći način opisuje suočavanje s novom političkom sredinom:
„Osjećam se kao da dolazim ovdje poput potpune strankinje i sasvim sama, da „pokorim Berlin“, i sada kada sam se s njime suočila, preplavljuje me tjeskoba pred njegovom hladnom snagom koja je prema meni potpuno ravnodušna.“[18]
Luxemburg će ubrzo postati jedna od najistaknutijih teoretičarki revolucionarnog krila internacionalnog socijalističkog pokreta. Po dolasku u Berlin, uključuje se u polemiku koju je unutar stranke potaknuo Eduard Bernstein, najutjecajniji teoretičar reformizma, objavom niza članaka u SPD-ovom glasilu Die Neue Zeit (Novo vrijeme) krajem druge polovice 19. stoljeća. Luxemburg piše niz polemičkih tekstova, uključujući i „Socijalna reforma ili revolucija?“ (1900), oštro kritizirajući pokušaj da se reforma iz sredstva radničke borbe pretvori u cilj socijalističkog pokreta. Na partijskim kongresima drži govore protiv reformističkih taktika, suprotstavljajući se revizionističkom dijelu partijskih struktura. Ovu će bitku, zajedno sa Zetkin, voditi do posljednjeg dana – 15. siječnja 1919. – kada su ona i Karl Liebknecht ubijeni upravo uz potporu SPD-ovog reakcionarnog vodstva.

*

Pisma Rose Luxemburg pružaju dobar uvid u proces tijekom kojeg je reformizam, od teorije koju su u prvoj polovici 1890-ih osuđivali glavni teoretičari Druge internacionale poput Augusta Bebela i Karla Kautskog, početkom 20. stoljeća prerastao u oportunističku praksu konzervativnog centra, da bi s izbijanjem Prvog svjetskog rata te prevlašću reakcionarnog desnog krila bio prihvaćen kao službena politika socijaldemokratskog pokreta.
 
U pismu[19] iz ožujka 1901. godine Luxemburg podsjeća Zetkin na situaciju iz 1894., kada je August Bebel poput „bijesnog Orlanda“ napao odluku bavarskog ogranka SPD-a da podrži izglasavanje državnog budžeta, smatrajući praksu podržavanja autokratske vlasti nespojivom s osnovnim principima socijaldemokracije. Kada je 1900. na sličan način postupio dio SPD-ovih zastupnika iz Badena, Bebel se, komentira Luxemburg, „zavio u najdublju tišinu“, „poput sardine u konzervi“.
 
Luxemburg i Zetkin zajedno su istupale na partijskim kongresima, ustajući u obranu revolucionarnih ciljeva socijaldemokracije. U rujnu 1898. Luxemburg piše[20] Leu Jogichesu o SPD-ovom kongresu koji će se od 3. do 8. listopada održati u Stuttgartu, kritizirajući činjenicu da partijske strukture blokiraju otvaranje rasprave o „Bernsteinovim taktikama“, istovremeno ističući Zetkinin Die Gleichheit kao jedan od rijetkih glasova koji zahtijeva stavljanje ove točke na dnevni red. Luxemburg je tijekom kongresa održala dva govora[21], a onaj koji je održala 4. listopada završila je kritikom poznate izjave E. Bernsteina:
„Radnička klasa ne može zauzeti dekadentnu poziciju filozofa: ‘Konačni cilj ne znači mi ništa, pokret je sve.’ Upravo suprotno, bez povezivanja pokreta s konačnim ciljem, pokret kao svrha samom sebi meni ne znači ništa, konačni cilj je sve.“
Njezin i Zetkinin nastup na spomenutoj konferenciji doživjeli su oštru kritiku pojedinih uglednih članova SPD-a, poput Ignaza Auera, o čemu Luxemburg izvještava[22] Jogichesa u prosincu 1898. godine.
 
Luxemburg je vrlo rano postala svjesna težine predstojeće borbe za radikalno lijeve ideje unutar socijalističkog pokreta. U pismu[23] Leu Jogichesu iz svibnja 1899., sljedećim je riječima kritizirala njegov nagovor da se izbori za pravo da podnese službeni izvještaj u listopadu 1899. na partijskom kongresu u Hannoveru:
„Misliš li zaista kako postoji i najmanja šansa da bi se podnošenje službenog izvještaja [referata] [na partijskom kongresu] povjerilo osobi koja je bila aktivna u pokretu tek jednu godinu (…) Osobi koja ne pripada niti jednoj kliki [zur Sippschaft], koja ne uživa ničiju zaštitu, već samo onu vlastitih laktova, osobi od koje, zbog budućih ciljeva, ne strahuju samo protivnici (Auer i njegova družina), nego, duboko u njihovim srcima, i saveznici [Bundesgenossen] – Bebel, K. K. [Karl Kautsky], Singer, itd., osobi za koju osjećaju da bi je bilo bolje držati na distanci koliko god je to moguće, jer bi ih ubrzo mogla prerasti [über den Kopf wachsen]. (…) Boriti se za izvještavanje [značilo bi biti] protiv svih njih – ne postoji način da se to učini, jer se isključivo radi o njihovom dogovoru [Abmachung], do kojega dolaze iza zatvorenih vrata. (…)“[24]
Iako je reformizam formalno poražen na partijskom kongresu u Dresdenu 1903. godine, revizionističke prakse nastavljaju jačati unutar SPD-a. U pismu[25] Karlu i Luise Kautsky, kojega piše u zatvoru u Zwickauu u rujnu 1904., Luxemburg savjetuje Kautskom da se osloni na Zetkin kao potencijalnu suborkinju na predstojećem godišnjem SPD-ovom kongresu u Bremenu. Naime, iako je u kolovozu iste godine na Međunarodnom kongresu socijalista u Amsterdamu prihvaćena rezolucija protiv revizionizma, Luxemburg ne vjeruje da će za obranu antireformističke pozicije dobiti podršku ostalih članova i članica stranke.
 

Masovna akcija kao metoda radničke borbe

Nakon izbijanja Prve ruske revolucije 1905. godine, Luxemburg je ilegalno prešla granicu kako bi se pridružila drugovima i drugaricama iz poljskog socijaldemokratskog pokreta. Pod dojmom revolucionarnih gibanja piše tekst „Masovni štrajk, partija i sindikati“ (1906)[26] u kojem oštro kritizira sve učestaliju praksu podređivanja revolucionarnih taktika legalističkim praksama unutar socijalističkog pokreta. Masovni štrajk, smatra Luxemburg, najmoćnije je sredstvo radničke borbe, samoemancipirajući revolucionarni akt proletarijata koji nije moguće zamijeniti birokratskim naporima centraliziranih struktura, kao što su partije i sindikati.

*

Luxemburg postaje sve osamljenija u svojim političkim nastojanjima. U pismu[27] iz listopada 1905. piše Jogichesu kako se Kautsky, iako je obećao održati javni govor o masovnom štrajku u Hamburgu, u strahu od javnog isticanja i privlačenja pozornosti policije u posljednji trenutak povukao, bez njezina znanja obećavši da će ona zauzeti njegovo mjesto. Istovremeno, Zetkin diljem Njemačke poduzima ekstenzivnu kampanju podrške Prvoj ruskoj revoluciji, zahtijevajući da se veći naglasak stavi na izvanparlamentarni rad i masovnu akciju. Zetkin 1907. godine piše Franzu Mehringu kako je neophodno „napustiti predrasudu kako put do pobjede proletarijata vodi ravno preko parlamentarizma te da je parlamentarna borba jedina prava metoda klasnog sukoba”[28].
 
Kada je u prosincu 1906. u stranačkom glasilu Vorwärts (Naprijed) izašao poziv Izvršnog odbora članstvu SPD-a da borbu za nadolazeće parlamentarne izbore u siječnju 1907. učini prioritetom partijskog rada, i Luxemburg i Zetkin duboko su razočarane. Luxemburg piše[29] Zetkin krajem 1906. godine:
„Poziv partijskog Izvršnog odbora imao je jednak učinak na mene kao i na tebe – to ti sve govori. U tom pogledu – od mojeg povratka iz Rusije – osjećam se prilično izolirano. Iznenada sam, kao nikada ranije, postala bolno svjesna plašljivosti i sitničavosti cjelokupnog načina funkcioniranja naše partije.“[30]
Luxemburg konstatira kako se sve veći broj istaknutih članova i članica okupljenih oko Augusta Bebela, uključujući i viši sloj sindikalnih vođa, izdavača i partijskih funkcionera, otvoreno priklanja revizionističkim političkim praksama.
„Situacija je naprosto ovakva: August [Bebel], a ostali još i više, u potpunosti su se predali parlamentarizmu i za parlamentarizam. U potpunosti će se usprotiviti bilo kakvom razvoju događaja koji nadilazi granice parlamentarizma; štoviše, ići će još i dalje, nastojeći sve ponovo ugurati i izokrenuti u parlamentarni kalup.“[31]
Luxemburg će svoju i Zetkininu ulogu opisati sljedećim riječima:
Naš je trenutni zadatak naprosto se suprotstaviti tim potpuno zahrđalim autoritetima, i to prigovorima koji će biti oštri i direktni koliko god je to moguće. (…) Ostani zdrava i ne uzrujavaj se! Proći će dugi niz godina prije negoli ostvarimo ove zadaće! Budi dobro, ljubim te cijelim svojim srcem.“[32]
Luxemburg se Zetkin ponovo javila[33] početkom lipnja 1907. godine, neposredno prije odlaska na odsluženje zatvorske kazne zbog govora o masovnom štrajku kojega je održala 1905. u Jeni (Zetkin je 1904. oslobođena slične optužbe, za iskazivanje podrške ruskim revolucionarima tijekom govora na prosvjedu u Wroclawu[34]). U pismu informira Zetkin o događanjima na nedavnom Petom kongresu Ruske socijaldemokratske radničke partije u Londonu i sukobu s menjševicima („Podigla sam ozbiljnu galamu i stekla mnoštvo novih neprijatelja.“). Za Georgija Plekhanova, jednog od prvih ruskih marksističkih teoretičara, koji je nakon raskola unutar ruske socijaldemokracije 1903. pristao uz menjševičke reformističke ideje, konstatira da je razočarao i najodanije pobornike te je „sada sposoban samo za pričanje viceva, i to još onih vrlo starih, koje smo od njega čuli još prije dvadeset godina“. U istom pismu Luxemburg ističe boljševike, frakciju radikalno lijevih socijaldemokrata predvođenu Lenjinom, kao one koji imaju političke principe i razumiju političku situaciju.
 
Nakon izlaska iz zatvora, Luxemburg i Lenjin će na kongresu Druge internacionale u kolovozu 1907. u Stuttgartu osuditi sve snažnije reformističke tendencije unutar socijalističkog pokreta, što će dodatno oslabjeti njezinu poziciju u SPD-u[35]. U proljeće 1910. godine dolazi i do raskida dugogodišnjeg političkog partnerstva s Karlom Kautskim, koji se priklanja oportunističkim metodama djelovanja te se počinje zalagati za parlamentarizam i sindikalizam kao partijske instrumente za ispunjenje radničkih zahtjeva. U pismu[36] Konradu Haenischu iz lipnja 1910. Luxemburg razočarano piše:
„Činjenica da Karl Kautsky tako ozbiljno i sve dublje tone u glib bolna je stvar za radikalizam. (…) Čini se da čak ni naši najbolji ljudi zapravo uopće nisu usvojili lekcije Ruske revolucije [iz 1905].“[37]

Revolucionarna kritika militarizma i imperijalizma

Borbu protiv „parlamentarnog kretenizma“[38] Luxemburg nastavlja voditi i dalje, no u nadolazećem periodu intenzivno se posvećuje i pisanju svojeg najobimnijeg djela, naslova Akumulacija kapitala – prilog ekonomskom objašnjenju imperijalizma (1913). Oslanjajući se, ali i kritizirajući neke od uvida iz Kapitala Karla Marxa, Luxemburg analitički interpretira politiku osvajanja ne-kapitalističkih prostora kao inherentnu kapitalističkom načinu proizvodnje i akumulacije.[39] Kritika imperijalizma iznesena u Akumulaciji kapitala teorijski je nastavak njezine cjeloživotne političke borbe protiv militarizma i kolonijalizma, uključujući i u redovima socijalističkog pokreta (gdje je jedna od predlagačica antiratnih rezolucija na kongresima Druge internacionale 1907. i 1912.[40]). Međutim, jačanjem revizionizma socijaldemokracija se udaljila od antiimperijalističkih stavova ugrađenih u politiku Druge internacionale od njezina osnivanja.

*

Nakon SPD-ova glasanja za ratne kredite u Reichstagu 4. kolovoza 1914. godine, raskol između radikalno lijevog i desnog reformističkog krila unutar njemačke socijaldemokracije postaje neizbježan. Luxemburg se na sljedeći način osvrće na politiku tadašnjeg vodstva:
„Globalni historijski apel Komunističkog manifesta podvrgnut je temeljitoj reviziji i nakon Kautskijeve korekcije glasi: proleteri svih zemalja, ujedinite se u miru i režite jedni drugima grkljane u ratu!“[41]
10. rujna 1914. godine Luxemburg, Zetkin, Liebknecht i Mehring pišu antiratni proglas[42] koji šalju na adrese stranih časopisa, pozivajući na internacionalnu klasnu solidarnost u trenutku kada su socijaldemokratske partije različitih zemalja izdale međunarodno radništvo i pristale uz imperijalističke ciljeve nacionalnih buržoazija. U pismu[43] upućenom Karlu Mooru, osam dana nakon glasanja za ratne kredite u Reichstagu, Luxemburg situaciju opisuje kao „’biti ili ne biti’ socijalizma“: ako želi prevladati postojeću krizu, socijalistički pokret mora „odbaciti imperijalizam i militarizam u svim njihovim formama“.
 
Međutim, ubrzo postaje jasno da su SPD i Druga internacionala „propali do temelja“[44]. U pismu[45] koje je 13. kolovoza 1915. godine uputila suradniku Franzu Mehringu, Luxemburg piše:
„U prvome trenutku, još 4. kolovoza [1914], bila sam prestravljena i užasnuta, skoro i slomljena; od tada sam postala prilično smirena. Katastrofa je poprimila toliko goleme razmjere da uobičajeni načini mjerenja ljudske krivnje i ljudske boli više nisu primjenjivi; u potpunoj devastaciji uistinu ima nečeg umirujućeg, upravo zbog njezine siline i proizvoljnosti.“[46]
U suradnji s nekolicinom bliskih drugova i drugarica, uključujući i Zetkin, Luxemburg kreće u osmišljavanje politike novog socijalističkog pokreta na radikalno demokratskim temeljima, što će rezultirati osnivanjem već spomenute Spartakističke lige, odnosno Komunističke partije Njemačke.

*

Iako za vrijeme rata veliki dio vremena provodi u zatvoru ili pod policijskom paskom, Luxemburg nastavlja političko djelovanje. Tako tijekom boravka u berlinskom zatvoru 1915. godine piše tekst „Kriza socijaldemokracije“[47], antiratni manifest poznat pod nazivom „Junius pamflet“, koji je prokrijumčaren iz zatvora i ilegalno tiskan 1916. godine.
 
I ovu je bitku Luxemburg vodila zajedno sa Zetkin, jednom od glavnih protivnica revizionističkih interpretacija imperijalizma unutar SPD-a i Druge internacionale. 1907. godine Zetkin se na partijskom kongresu u Essenu suprotstavlja sve snažnijim proimperijalističkim glasovima unutar SPD-a. Predmet njezine kritike bili su i promilitaristički stavovi desničara Gustava Noskea, koji je smatrao da socijaldemokracija dijeli interes s buržoaskim partijama u očuvanju njemačke vojne moći[48], kao i stavovi poput onih centrista Eduarda Bernsteina, koji je kolonijalnu utemeljenost nacionalne ekonomije opravdavao superiornošću nad „neciviliziranim“ narodima i njihovim nedostatkom znanja u korištenju vlastitih resursa[49]. Luxemburg i Zetkin zajedno istupaju protiv proimperijalističke struje u rujnu 1911. godine, na SPD-ovom kongresu u Jeni, suprotstavljajući se izglasavanju rezolucije koja ne dovodi u pitanje njemačku osvajačku vanjsku politiku[50].
 
Kao dugogodišnja urednica Die Gleichheita, Zetkin s izbijanjem Prvog svjetskog rata dolazi u direktni sukob s promilitarističkim stavovima stranačkog vodstva. U studenom 1914. godine piše tekst „Socijalistkinjama svih zemalja“[51], pozivajući radnice na internacionalnu klasnu solidarnost i borbu protiv rata, ali tekst nije objavljen zbog cenzure. Kao sekretarka međunarodnog ženskog socijalističkog pokreta koristi svoju poziciju da bez partijskog odobrenja organizira antiratnu konferenciju krajem ožujka 1915. u Bernu. Na konferenciji čita manifest „Žene radnika“[52], pozivajući na otpor ratu od kojega korist ima tek manjina nacionalno privilegirane buržoazije:
„Dolje kapitalizam koji žrtvuje naraštaje ljudi bogatstvu i moći posjedničke klase! Dolje rat! Izborimo se za socijalizam!“[53]
Nakon povratka u Njemačku Zetkin je uhapšena u Stuttgartu pod optužbom da je počinila izdaju nacionalnih interesa, no optužba je nakon nekoliko mjeseci odbačena, a Zetkin puštena iz pritvora u Karlsruheu.

*

U kolovozu 1915. Luxemburg piše[54] Franzu Mehringu kako brine za Claru, koja se u tom trenutku još uvijek nalazi u pritvoru, cinično se osvrćući na šutnju SPD-a oko situacije u kojoj se našla njihova drugarica:
„Uzgred, ogorčena sam – zapravo, budimo iskreni: sretna sam – što se ‘frakcija’ [SPD-ova parlamentarna grupa u Reichstagu] nije oglasila o Clari ni jednom riječju.“
Po izlasku iz berlinskog zatvora u veljači 1916. godine, Luxemburg 9. ožujka piše[55] Zetkin koliko je dirnuta spontanim dočekom više od tisuću žena koje su je došle pozdraviti ispred zatvora i u njezinu domu – nedostajala im je osoba koju bi „visoko pozicionirani partijski kadrovi radije vidjeli u zatvoru, nego li kako izlazi iz njega“. Ovaj bi susret, smatra Luxemburg, posebno oduševio[56] Zetkin:
„(…) ja sam samo drveno koplje na koje vješaju svoj barjak univerzalne spremnosti na borbu. U Mariendorfu je zatim uslijedilo primanje s večernjim čitanjima, ponovo s golemim buketom na stolu, i licima s ozbiljnim izrazima, blistavih očiju! Tebi bi bila istinska radost vidjeti ove žene.“[57]
Luxemburg puna optimizma piše Zetkin kako se osjeća „svježom i spremnom za rad“, zanemarujući svoje loše fizičko stanje. U nadolazećem razdoblju zdravstveno stanje Rose Luxemburg, ali i Clare Zetkin, narušeno dugogodišnjim predanim revolucionarnim radom i teškim životnim uvjetima, sve češće postaje predmetom njihove međusobne brige. Zbog bolesti, nedostatka novca i pojačane policijske represije, te nebrojenih zadataka vezanih uz rad na stvaranju novog socijalističkog pokreta, sve su rjeđe u prilici međusobno se posjećivati i direktno surađivati.
 

„Iz rupe“[58]

U spomenutom pismu iz ožujka 1916. Luxemburg s odobravanjem gleda na procese diferencijacije unutar SPD-a, smatrajući da doprinose jačanju radikalno lijeve frakcije. U tom trenutku promilitarističko desno krilo SPD-a, predvođeno Gustavom Noskeom, Philippom Scheidemannom i Friedrichom Ebertom, podržava sporazum sa sindikatima o obustavi štrajkova za vrijeme rata, a Karl Kautsky i Eduard Berstein, pripadnici centra, zagovaraju okončanje rata putem mirnih pregovora, dok lijevo krilo pod vodstvom Spartakističke lige zahtijeva borbu protiv unutarnjeg neprijatelja putem masovnih štrajkova i pobuna vojnika. Nakon napada centra na vladinu ratnu politiku u svibnju 1916., desnica će iz stranke izbaciti centriste i radikale, koji ubrzo osnivaju Nezavisnu socijaldemokratsku partiju Njemačke (USPD). U tom trenutku sve realnijom postaje i opcija osnivanja nove Internacionale, o kojoj se već raspravljalo na antiratnim konferencijama u Zimmerwaldu 1915. i Kienthalu 1916. godine[59].
 
Tijekom prvomajskog antiratnog prosvjeda koji je u Berlinu 1916. organizirala Spartakistička liga, vlasti su uhapsile, a potom na četiri godine zatvora i osudile Karla Liebknechta (Luxemburg o ovome događaju piše[60] Zetkin 12. svibnja). Ubrzo će i Luxemburg ponovo završiti u zatvoru, ovaj puta u Poznanu, a potom u Wroclawu, gdje će ostati sve do 8. studenog 1918. godine. Zetkin, koja sve više pobolijeva i vrijeme uglavnom provodi u Stuttgartu, u svibnju 1917. godine izbačena je iz Kontrolne komisije SPD-a te smijenjena s mjesta urednice časopisa Die Gleichheit, funkcije koju je obnašala više od 20 godina.

*

Sadržaj pisama koje Luxemburg šalje Zetkin za vrijeme boravka u Poznanu i Wroclawu u velikoj je mjeri bio definiran činjenicom da je korespondencija morala proći zatvorsku cenzuru, pa se Rosa stoga raspituje o prijateljičinu zdravlju, sinovima i partneru, vrtu i životinjama, istovremeno pišući o svojoj zatvorskoj svakodnevici sazdanoj od čitanja i brige oko cvijeća, koje naziva „malim ljudima“[61], o slučajnim životinjskim posjetiteljima poput ptica, o kolačima, te neizostavnoj Mimi, Rosinoj mačjoj ljubimici[62].
 
U pismu[63] iz travnja 1917. kratko se osvrće na „novosti iz Rusije“, koje naziva „uvertirom“ koja će imati „ogromne, nemjerljive posljedice“, dok u pismu[64] prokrijumčarenom iz zatvora u studenom iste godine vrlo oštro progovara o distanciranju USPD-a od revolucionarne borbe pobunjenih mornara iz Wilhelmshavena u listopadu. Oktobarsku revoluciju naziva „djelom od svjetsko-historijskog značenja i istinskom prekretnicom“[65].
„Obuzima me osjećaj sigurnosti da će sada doći do prekretnice u odvijanju događaja. Zanima me samo hoću li se svemu tome morati diviti kroz rešetke ćelije.“[66]
S valom revolucionarnih promjena koje sve više zahvaćaju Njemačku, Luxemburg postaje sve nestrpljivija. U pismu[67] iz ožujka 1918. piše Zetkin:
„Bože dragi, neka ide sve dovraga, kada bih barem mogla pričati s tobom nekoliko sati de omnibus rebus. Da, o keksima i kolačima!…“
U posljednjem pismu[68] koje joj šalje prije izlaska iz zatvora u Wroclawu, Luxemburg piše pomalo melankolično:
„Kod mene nema ništa nova, čitam mnogo, radim mnogo, i razmišljam o tome što se događa vani u svijetu.“
Već sljedeće pismo koje će joj poslati bit će napisano u velikoj žurbi u hotelu Moltke u Berlinu 18. studenog 1918., deset dana nakon izlaska iz zatvora, kada je Luxemburg već sasvim zaokupljena organiziranjem revolucionarnih aktivnosti povezanih s djelovanjem Spartakističke lige.
 

Socijalizam ili propast u fašizmu[69]

Nakon ustanka mornara u Kielu početkom studenog 1918. godine, val revolucionarnih prosvjeda, potaknutih uspjehom Ruske revolucije i sve većim gubicima na fronti, širi se zemljom u obliku pobuna u vojsci i masovnih štrajkova te uspostave radničkih i vojnih savjeta diljem Njemačke. Iako USPD-u raste podrška, njegova politika ostaje u reaktivnoj poziciji u usporedbi s desnim krilom SPD-a, koje će, nakon abdikacije cara Vilima II., preuzeti vodstvo nad novoproglašenom Weimarskom Republikom. U novonastaloj situaciji, revolucionarno krilo okupljeno oko Spartakističke lige izlazi iz USPD-a i krajem prosinca osniva KPD, a Karl Liebknecht, u nedostatku koordinacije s centralnim vodstvom, preuzima vodeću ulogu u preuranjenom berlinskom ustanku u siječnju 1919. godine. Ubrzo je uslijedio i odgovor reakcionarnog vodstva SPD-a – 15. siječnja ubijeni su Rosa Luxemburg i Karl Liebknecht, a u sljedećim mjesecima i veliki broj drugih revolucionara i revolucionarki[70].

*

14. prosinca Luxemburg piše program Spartakističke lige pod nazivom „Što hoće Spartakov savez?“[71] u kojem poziva na revolucionarni ustanak svjetskog proletarijata. Smatrajući građansku klasnu vladavinu i međunarodni kapital odgovornima za imperijalistička osvajanja, rat i siromaštvo, Luxemburg zahtijeva „potpunu rekonstrukciju države i potpuni prevrat u ekonomskim i socijalnim osnovama društva“, vjerujući da ih može sprovesti jedino revolucionarna narodna masa neposrednim akcijama i formiranjem vlastitih klasnih organa. Za Luxemburg svjetska proleterska revolucija nema alternative:
„Socijalizam je u ovom času jedini spasilac čovječanstva. Nad potonulim zidinama kapitalističkog društva plamte poput proročanske opomene riječi ‘Komunističkog manifesta’:
 
Socijalizam ili propast u barbarstvu!“[72]
*

Kada nakon petnaest mjeseci provedenih u zatvoru 8. studenog 1918. Luxemburg konačno izlazi iz zatvora, javlja se[73] Paulu Löbeu, vođi lokalnog SPD-a, zbog dogovora oko njezina govora na prosvjedu na glavnom trgu u Wroclawu idućeg dana. U Berlin se vraća 10. studenog i odmah se uključuje u uređivanje Die Rote Fahne, a nakon što 18. studenog izlazi prvi broj koji je uredila s Karlom Liebknechtom, iz Hotela Moltke piše pismo[74] Zetkin, tražeći njezino mišljenje o sadržaju:
„Mislim da ćemo se u potpunosti složiti, i to me usrećuje. S tobom sam u svim svojim mislima, svim svojim srcem. Kada bih te barem mogla posjetiti, makar na jedan dan!“
Od Zetkin naručuje tekst[75] na temu emancipacije žena, upozoravajući je na nužnu kratkoću članka zbog kroničnog nedostatka papira u ratnom Berlinu:
„Čeznutljivo očekujem tvoj članak – [neka bude] što sažetiji! Nemoj na njemu predugo raditi. Želimo da se tvoje ime čim prije pojavi [u našem časopisu]. Možda bi mogla napisati nekoliko redaka o ženama, to je u ovome trenutku od velike važnosti, a od nas se ovdje u to nitko ne razumije.“
Od pisama koja je Luxemburg napisala u razdoblju od 24. studenog 1918. do 15. siječnja 1919., u prijevodu na engleski jezik trenutno nam je dostupno njih deset, od kojih je sedam, uključujući i posljednje, upućeno Zetkin. U ovom razdoblju Luxemburg piše Zetkin o temama vezanima uz uređivanje časopisa i promjene na političkoj sceni, ali i neprekidnim prijetnjama kojima su izložena ona i Karl Liebknecht, te velikoj želji i opetovanim pokušajima da se konačno sretnu. Obje, jedna u Berlinu, druga u Stuttgartu, intenzivno rade na razvijanju novog socijalističkog pokreta u trenutku kada postaje jasno da jedino Spartakistička liga podržava zahtjeve revolucionarnog radništva koje je preplavilo ulice Berlina i ostalih njemačkih gradova.

*

Luxemburg se sljedeći puta javlja[76] Zetkin 24. studenog 1918. iz stana Matilde Jacob, jer i nakon dva tjedna nije stigla svratiti do vlastita doma. Na prijedlog Luxemburg, na sastanku vrhovnog vodstva Spartakističke lige odlučeno je da Zetkin preuzme uređivanje časopisa, odnosno tzv. dodatka koji bi se bavio agitacijom među ženama. Zetkin u tom trenutku uređuje „dodatak za žene“ u Leipziger Volkszeitungu, glasilu USPD-a od 1917. godine[77].
„A sada o agitaciji vezanoj uz ženska pitanja! Njezin značaj i urgentnost jasni su nam jednako kao i tebi. Štoviše, na prvom sastanku našeg vrhovnog vodstva na moj smo prijedlog također odlučili izdavati ženski časopis, i s tom namjerom (ili točnije, na taj način) ukrasti te Leipziger Volkszeitungu. (…) U svakom slučaju, časopis za žene moramo mi proizvesti, ovdje u Berlinu, kao nezavisni tjednik ili dvotjednik, ili kao dnevni prilog u Die Rote Fahne – ta procjena ostaje na tebi, a oko toga bismo se, naravno, morali i usuglasiti! A riječ je o tako hitnoj stvari! Svaki izgubljeni dan je grijeh.“[78]
Međutim, intenzitet suradnje ovisio je i o mogućnosti da Zetkin doputuje u Berlin:
„Želiš doći ovamo. Možeš li stvarno toliko riskirati? Može li naša savjest preuzeti takav pritisak i neizvjesnost? Naime, ovih je dana put iz Stuttgarta u Berlin postao gotovo opasan po život. Odgovori iskreno! Tvoje je zdravlje zacijelo važnije od svih drugih faktora.“[79]
Luxemburg nastavlja informirati Zetkin o odlukama uredništva „naše Fahne” i u pismu[80] koje je poslala pet dana kasnije. Dogovoreno je izdavanje tjednog priloga čija bi jedna polovica bila posvećena agitaciji među ženama, obrađivale bi se teme vezane uz ekonomiju i buržoaski pokret, prenosile domaće i strane novosti, dok bi Zetkin bila zadužena za pisanje uvodnika. Generalno je prihvaćen i njezin prijedlog da napiše brošuru o radnicama i revoluciji, a kada pribave dovoljno papira uvela bi se i rubrika „Iz pokreta žena“ u kojoj bi redovno objavljivali kratke vijesti.

*

U preostalim dostupnim pismima upućenima Zetkin, Luxemburg će se na teme suradnje oko časopisa vratiti još dva puta – pohvalit će njezin „Kratki zapis o socijalizaciji“[81], objavljen 21. prosinca u Die Rote Fahne, a u pismu iz prosinca napomenuti kako se nastavlja proces „stvaranja temelja za rad sa ženama i za obrazovni rad“[82]. Iako se u ovom tekstu nećemo detaljnije posvetiti njezinom političkom pozicijom u kontekstu tzv. ženskog pitanja, važno je istaknuti kako je Luxemburg, suprotno prevladavajućem mišljenju, iskazivala interes za pitanje emancipacije žena[83].
 
Primjerice, u pismu[84] iz siječnja 1903. godine, Luxemburg pita Zetkin:
„Kada ćeš mi napisati to dugo pismo o ženskom pokretu? Zapravo, molim te za barem jedno kratko pismo!“[85]
U pismima koje šalje Zetkin iz zatvora također možemo čitati kako s nestrpljenjem očekuje svoj primjerak Die Gleichheita[86], te nastavlja „vrlo predano” pratiti rad Clare Zetkin na „prilogu za žene” u Leipziger Volkszeitungu[87].
 
Aktivno se uključila u borbu za političku participaciju žena, pa tako u travnju 1910. piše[88] Luisi Kautsky kako ima „osam javnih susreta iza sebe i još šest koji tek slijede”, referirajući se na govore posvećene važnosti širenja prava glasa, koje je u nizu njemačkih gradova održala od 3. do 18. travnja 1910. godine. O borbi za univerzalno pravo glasa Luxemburg je govorila u svibnju 1912. na okupljanju socijalistkinja u Stuttgartu, a govor je objavljen pod naslovom „Žensko pravo glasa i klasna borba”[89]. Kao i Zetkin, ukazala je na instrumentalnu ulogu političke participacije žena u klasnoj borbi proletarijata, oštro kritizirajući reformističke zahtjeve privilegiranih članica buržoaskog feminističkog pokreta koje su uvođenjem obrazovnih i imovinskih cenzusa ovo pravo radnicama učinile nedostupnim.
 

„Bijah, jesam, bit ću!“[90]

Tijekom prosinca 1918. intenzivirale su se borbe u Berlinu – u pismu[91] koje je Zetkin uputila 25. prosinca, Luxemburg spominje i da je revolucionarna masa zauzela SPD-ovo berlinsko glasilo Vorwärts. Krajem prosinca dolazi i do konačnog odvajanja Spartakističke lige od USPD-a, a potom i održavanja osnivačkog kongresa KPD-a na kojem je Luxemburg održala programatski govor. U prvoj polovici siječnja masovne ulične borbe šire se i na druge njemačke gradove, a SPD-ova revizionistička vlada koristi sva raspoloživa sredstva kako bi se održala na vlasti i ugušila ustanak.
 
Još u studenom Luxemburg piše[92] Zetkin kako se osjeća kao da živi u „vještičjem kotlu“. 25. prosinca ponovo joj javlja[93] kako ne može doći u posjet jer je „prikovana uz redakcijski ured“ – svaki dan do ponoći pripremajući i nadgledajući hitne vijesti koje kasno pristižu. Prijetnje postaju sve ozbiljnije – svakih nekoliko dana dobivaju dojave da su ona i Karl Liebknecht u opasnosti od „bande ubojica“, zbog čega su neprekidno u potrazi za novim mjestima gdje će prenoćiti. U posljednjem pismu upućenom Zetkin, svega tri dana prije smrti, Luxemburg piše:
„Nemoguće je opisati moj, odnosno naš način života proteklih tjedana; metež i nemir, neprestane promjene mjesta boravka, nepregledni izvještaji ispunjeni upozorenjima, a između svega toga, konstantna napetost oko rada, kongresâ, itd.“[94]
O zaoštravanju političke situacije Luxemburg piše u pismu[95] od 25. prosinca. USPD je nakon dužeg čekanja službeno, objavivši odluku u partijskom glasilu Die Freiheit (Sloboda), odbio zahtjev Spartakističke lige za sazivanjem kongresa. Smatrajući kako je USPD u „potpunom rasulu“, Luxemburg podržava osnivanje nove, komunističke partije. U posljednjem pismu[96] koje je 11. siječnja uputila Zetkin, Luxemburg zaključuje kako se „naš pokret u cijelosti dobro razvija, i to diljem Njemačke“.
 
14. siječnja 1919., nakon što je revolucija ugušena, u Die Rote Fahne izlazi „Red vlada u Berlinu“[97], posljednji tekst Rose Luxemburg:
„’Red vlada u Berlinu!’ Vi tupi panduri! Vaš ‘red’ je sagrađen na pijesku. Revolucija će se već sutra sa ‘zveketom ponovo uspraviti’ i na vaš užas zatrubiti: bijah, jesam, bit ću![98]
U noći između 14. i 15. siječnja, pripadnici tzv. Freikorpsa locirali su, uhapsili i smaknuli Rosu Luxemburg i Karla Liebknechta.

*

Nakon 1919., Zetkin često boravi u Sovjetskom Savezu – članica je Centralnog komiteta Kominterne od 1919. do 1923. te 1927. godine, te od 1920. sekretarka međunarodnog ženskog komunističkog pokreta, a od osnivanja Weimarske Republike zastupnica KPD-a u Reichstagu[99]. Nakon Prvog svjetskog rata u velikoj se mjeri posvetila borbi protiv fašizma[100], odnosno kapitalističkog „barbarizma“, kako ga je nazivala Luxemburg, a posljednji javni govor održala je krajem kolovoza 1932. u Reichstagu, tada već punom nacista, pozivajući na borbu za Sovjetsku Njemačku. Umrla je u lipnju 1933. godine u Moskvi.
 
Nakon što je 20. siječnja 1919. u Die Freiheitu povodom ubojstva Rose Luxemburg objavljen tekst nekadašnje zajedničke prijateljice Luise Kautsky, Zetkin je napisala odgovor pod nazivom „U obranu Rose Luxemburg“[101]. Kritiku Luise Kautsky, prema kojoj se Luxemburg u političkim obračunima koristila „boljševičkim metodama“ te „nije štedjela niti najbolje prijatelje, upravo suprotno“, Zetkin je odbacila ovim riječima:
„Rosa Luxemburg nesumnjivo nije štedjela čak ni svojeg najstarijeg prijatelja ako je iskreno bila uvjerena da je nanosio štetu proleterskoj klasnoj borbi i djelovao protiv nje. U njezinim je očima cilj uvijek stajao ispred osobe. Jednom kada je uvidjela da je njezina dužnost da se bori čak i protiv najdražeg prijatelja, činila je to svim oružjem koje joj je bilo na raspolaganju. Teškom artiljerijom ozbiljnih znanstvenih metoda i zrele teorijske uvježbanosti, teškim udarcima briljantne dijalektike, u delikatnom omotaču od ironije, dovitljivosti i poruge.“
Na stotu godišnjicu ubojstva Rose Luxemburg možemo potvrditi riječi Clare Zetkin citirane na početku teksta – ostavština Rose Luxemburg pripada „svjetskom proletarijatu“. No njemu pripada i rad Clare Zetkin. Njihovo zajedničko političko nasljeđe, sazdano od dugogodišnjeg drugarstva i rada na stvaranju revolucionarnog socijalističkog pokreta, pripada svim suvremenim radikalno lijevim demokratskim nastojanjima.
 





Bilješke:

[1] Clara Zetkin, “Karl Liebknecht and Rosa Luxemburg Must Remain Alive” (1919), u: Clara Zetkin – Selected Writings (Chicago, Illinois: Haymarket Books, 2015), 142-143.

[2] Ibid., 143.

[3] The Letters of Rosa Luxemburg (London, New York: Verso, 2013)

[4] Clara Zetkin, “Frauenarbeit und gewerkschaftliche Organisation”, Die Gleichheit, Stuttgart, 1. studenog 1893. Prijevod na hrvatski dostupan na: http://slobodnifilozofski.com/2017/12/zenski-rad-sindikalne-organizacije.html

[5] Philip S. Foner, “Introduction”, u: Clara Zetkin – Selected Writings (Chicago, Illinois: Haymarket Books, 2015), 28.

[6] Clara Zetkin, “Für die Befreiung der Frau!”, govor održan na Međunarodnom radničkom kongresu u Parizu, 19. srpnja 1889. Prijevod na hrvatski dostupan na: http://slobodnifilozofski.com/2017/03/za-oslobodenje-zena.html

[7] Andreja Gregorina, „Pet funti godišnje“, Slobodni Filozofski, 27. prosinca 2017. Dostupno na: http://slobodnifilozofski.com/2017/12/pet-funti-godisnje.html

[8] Usp. hrvatski prijevod ulomaka Zetkinina govora o organiziranju radnica, upućenog Četvrtom kongresu Komunističke internacionale u studenom 1922. Dostupno na: https://www.libela.org/sa-stavom/7857-organiziranje-radnica/

[9] Usp. Philip S. Foner, “Introduction”, u: Clara Zetkin – Selected Writings (Chicago, Illinois: Haymarket Books, 2015), 34.

[10] Ljubomir Tadić, „Predgovor – Život i revolucionarno djelo Rose Luxemburg“, u: Rosa Luxemburg – Izabrani spisi (Zagreb: Naprijed, 1974), 7.

[11] Usp. Philip S. Foner, “Introduction”, u: Clara Zetkin – Selected Writings (Chicago, Illinois: Haymarket Books, 2015), 24-25.

[12] Ottokar Luban, “The Role of the Spartacist Group after 9 November 1918 and the Formation of the KPD”, u: Weimar Communism as Mass Movement 1918-1933 (London: Lawrence and Wishart, London, 2017), 46.

[13] Usp. Andreja Gregorina, „Dok je kapitalizma, bit će i fašizma“, Slobodni Filozofski, 24. kolovoza 2018. Dostupno na: http://slobodnifilozofski.com/2018/08/dok-kapitalizma-fasizma.html

[14] Naslov poznatog teksta Rose Luxemburg koji je nastao kao rezultat polemike s reformistom Eduardom Bernsteinom krajem 1890-ih. Dostupno u Rosa Luxemburg – Izabrani spisi (Zagreb: Naprijed, 1974), 25-81.

[15] Usp. Helen C. Scott i Paul Le Blanc, “Introduction to Rosa Luxemburg”, u: Rosa Luxemburg: Socialism or Barbarism: Selected Writings (New York: PlutoPress, 2010), 7.

[16] Usp. Ljubomir Tadić, „Predgovor – Život i revolucionarno djelo Rose Luxemburg“, u: Rosa Luxemburg – Izabrani spisi (Zagreb: Naprijed, 1974), 7-8.

[17] The Letters of Rosa Luxemburg (London, New York: Verso, 2013), 38-45.

[18] Ibid., 40.

[19] Ibid., 141-143.

[20] Ibid., 87-88.

[21] Govori koje je Rosa Luxemburg održala na kongresu SPD-a u Stuttgartu 1898. godine dostupni su u engleskom prijevodu na: https://www.marxists.org/archive/luxemburg/1898/10/04.htm

[22] The Letters of Rosa Luxemburg (London, New York: Verso, 2013), 100-101.

[23] Ibid., 116-119.

[24] Ibid., 116-117.

[25] Ibid., 172-174.

[26] Rosa Luxemburg – Izabrani spisi (Zagreb: Naprijed, 1974), 103-163.

[27] The Letters of Rosa Luxemburg (London, New York: Verso, 2013), 204-206.

[28] Usp. Philip S. Foner, “Introduction”, u: Clara Zetkin – Selected Writings (Chicago, Illinois: Haymarket Books, 2015), 34-35.

[29] The Letters of Rosa Luxemburg (London, New York: Verso, 2013), 236-238.

[30] Ibid., 236-237.

[31] Ibid., 237.

[32] Ibid., 237.

[33] Ibid., 242-243.

[34] Ibid., 166-168.

[35] Ljubomir Tadić, „Predgovor – Život i revolucionarno djelo Rose Luxemburg“, u: Rosa Luxemburg – Izabrani spisi (Zagreb: Naprijed, 1974), 10.

[36] The Letters of Rosa Luxemburg (London, New York: Verso, 2013), 292-294.

[37] Ibid., 293.

[38] Termin koji Rosa Luxemburg koristi u pismu upućenom Kostji Zetkinu, sinu Clare Zetkin, početkom 1912. godine. Usp. The Letters of Rosa Luxemburg (London, New York: Verso, 2013), 318.

[39] Usp. Ankica Čakardić, „Teorija akumulacije i suvremena luksemburgijanska kritika političke ekonomije“, Filozofska istraživanja, Vol. 35 No. 2, 2015.

[40] Helen C. Scott i Paul Le Blanc, “Introduction to Rosa Luxemburg”, u: Rosa Luxemburg: Socialism or Barbarism: Selected Writings (New York: PlutoPress, 2010), 24.

[41] Usp. ibid., 25.

[42] Za originalni tekst v. Rosa Luxemburg – Gesammelte Werke, vol. 4 (Dietz Verlag Berlin, 1975), 5. Tekst je izvorno objavljen 30. listopada 1914. u Berner Tagwacht i 31. listopada 1914. u ciriškom časopisu Volksrecht. Skraćena verzija deklaracije na engleskom jeziku dostupna je u J. P. Nettle, Rosa Luxemburg (Oxford, 1966), 610.

[43] The Letters of Rosa Luxemburg (London, New York: Verso, 2013), 332-336.

[44] Ibid., 337.

[45] Ibid., 351-354.

[46] Ibid., 351.

[47] Rosa Luxemburg – Izabrani spisi (Zagreb: Naprijed, 1974), 165-258.

[48] Philip S. Foner, “Introduction”, u: Clara Zetkin – Selected Writings (Chicago, Illinois: Haymarket Books, 2015), 35.

[49] Helen C. Scott i Paul Le Blanc, “Introduction to Rosa Luxemburg”, u: Rosa Luxemburg: Socialism or Barbarism: Selected Writings (New York: PlutoPress, 2010), 24.

[50] Philip S. Foner, “Introduction”, u: Clara Zetkin – Selected Writings (Chicago, Illinois: Haymarket Books, 2015), 35-36.

[51] Clara Zetkin, “To the Socialist Women of all Countries” (1914) u: Clara Zetkin – Selected Writings (Chicago, Illinois: Haymarket Books, 2015), 114-116.

[52] Clara Zetkin, “Women of the Working People” (1919) u: Clara Zetkin – Selected Writings (Chicago, Illinois: Haymarket Books, 2015), 130-132.

[53] Ibid., 132.

[54] The Letters of Rosa Luxemburg (London, New York: Verso, 2013), 351-354.

[55] Ibid., 354-359.

[56] Zetkin je bila izaslanica berlinskih radnica na osnivačkom kongresu Druge internacionale 1889. u Parizu.

[57] Ibid., 355.

[58] Luxemburg odlazak u zatvor u pismu Zetkin naziva odlaskom „u rupu“ (usp. ibid., 242).

[59] Usp. Helen C. Scott i Paul Le Blanc, “Introduction to Rosa Luxemburg”, u: Rosa Luxemburg: Socialism or Barbarism: Selected Writings (New York: PlutoPress, 2010), 28.

[60] The Letters of Rosa Luxemburg (London, New York: Verso, 2013), 359-361.

[61] Ibid., 445.

[62] Luxemburg vrlo često u pismima spominje Mimi, mačku koju je iznimno voljela (u indeksu na kraju The Letters of Rosa Luxemburg postoji dvadeset i pet referenci povezanih uz njezino ime, te još devet povezanih uz pojam „mačka“).

[63] Ibid., 389-391.

[64] Ibid., 444-448.

[65] O Oktobarskoj revoluciji Zetkin je pisala i u pismu Adolfu Warskom krajem 1918. godine, ustvrdivši da je „boljševička upotreba terora prije svega izraz slabosti europskog proletarijata“ (usp. ibid., 484-485). Osim što je isticala veliki značaj događaja u Rusiji, na njih se i kritički osvrnula u tekstu „Ruska revolucija“ (1918), koji je napisala za vrijeme boravka u zatvoru u Wroclawu.

[66] Ibid., 447.

[67] Ibid., 460.

[68] Ibid., 465.

[69] Parafraza rečenice „Socijalizam ili propast u barbarstvu!“ iz Komunističkog manifesta koju Luxemburg citira u programu Spartakističke lige iz 1918. godine.

[70] Usp. Helen C. Scott i Paul Le Blanc, “Introduction to Rosa Luxemburg”, u: Rosa Luxemburg: Socialism or Barbarism: Selected Writings (New York: PlutoPress, 2010), 28-29.

[71] Rosa Luxemburg – Izabrani spisi (Zagreb: Naprijed, 1974), 261-269.

[72] Ibid., 262.

[73] The Letters of Rosa Luxemburg (London, New York: Verso, 2013), 477.

[74] Pismo je dostupno u prijevodu na http://slobodnifilozofski.com/2018/12/borba-se-nastavlja.html

[75] Članak je objavljen 22. studenog 1918. pod nazivom „Revolucija – zahvaljujući ženama“. Usp. The Letters of Rosa Luxemburg (London, New York: Verso, 2013), 480.

[76] Ibid., 480-482.

[77] Nakon što je, uz objašnjenje da je sadržaj Die Gleichheita postao „neprijemčiv većini radnica“, maknuta s mjesta urednice, Zetkin je 19. lipnja 1917. objavila antiratni tekst „Socijalistkinjama svih zemalja“ u Leipziger Volkzeitungu, te potom nastavila suradnju s njima. Usp. Philip S. Foner, “Introduction”, u: Clara Zetkin – Selected Writings (Chicago, Illinois: Haymarket Books, 2015), 38.

[78] The Letters of Rosa Luxemburg (London, New York: Verso, 2013), 481.

[79] Ibid., 481.

[80] Ibid., 482-484.

[81] Ibid., 485.

[82] Ibid., 489.

[83] Usp. Ankica Čakardić, “Luxemburg’s Critique of Bourgeois Feminism and Early Social Reproduction Theory”, Historical Materialism, 2018. Dostupno na: http://www.historicalmaterialism.org/blog/luxemburgs-critique-bourgeois-feminism-and-early-social-reproduction-theory

[84] The Letters of Rosa Luxemburg (London, New York: Verso, 2013), 152-153.

[85] Ibid., 153.

[86] Ibid., 391.

[87] Ibid., 447.

[88] Ibid., 290-291.

[89] Dostupno u engleskom prijevodu na: https://www.marxists.org/archive/luxemburg/1912/05/12.htm

[90] Riječi kojima Luxemburg završava svoj posljednji tekst objavljen u Die Rote Fahne 14. siječnja 1919., dan prije ubojstva.

[91] Ibid., 487-488.

[92] Ibid., 482-484.

[93] Ibid., 487-488.

[94] Pismo je dostupno u hrvatskom prijevodu na http://slobodnifilozofski.com/2018/12/borba-se-nastavlja.html

[95] Ibid., 487-488.

[96] Pismo je dostupno u hrvatskom prijevodu na http://slobodnifilozofski.com/2018/12/borba-se-nastavlja.html

[97] Rosa Luxemburg – Izabrani spisi (Zagreb: Naprijed, 1974), 301-307.

[98] Ibid., 307.

[99] Philip S. Foner, “Introduction”, u: Clara Zetkin – Selected Writings (Chicago, Illinois: Haymarket Books, 2015), 39.

[100] Više dostupno u knjizi Clara Zetkin, Fighting Fascism: How to Struggle and How to Win (Chicago: Haymarket Books, 2017).

[101] Dostupno u engleskom prijevodu na: https://www.marxists.org/archive/zetkin/1919/xx/defencerosa.htm





Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu.

Vezani članci

  • 1. ožujka 2017. Za oslobođenje žena! Na Međunarodnom radničkom kongresu u Parizu, održanom od 14. do 20. srpnja 1889. godine, politička radnica njemačkog i međunarodnog radničkog pokreta Clara Zetkin, koja je od 1890. upravljala ženskim proleterskim pokretom u Njemačkoj, održala je značajan govor o odnosu ženskog rada i kapitala te specifičnosti ženske nadnice u kapitalističkom sustavu. Ukazavši da pitanje ženske emancipacije nije izolirano pitanje, ustvrdila je da ga je nužno promatrati u kontekstu šire društvene reprodukcije unutar koje i radnici i radnice dijele zajednički interes i istog neprijatelja. Prijevod ovog govora nastao je kao završni rad Barbare Šarić u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Andreje Gregorine.
  • 31. prosinca 2017. Ženski rad i sindikalne organizacije Marksistička teoretičarka i revolucionarka Clara Zetkin uređivala je Die Gleichheit, časopis za žene Socijaldemokratske partije Njemačke, od 1892. pa sve do 1917. kada je smijenjena od strane reformističkog vodstva. Osim što je historijsko-materijalističkim tumačenjem socijalne i ekonomske podređenosti žena politički mobilizirao mnoge radnice, časopis je odigrao i važnu ulogu u oblikovanju partijskih i sindikalnih politika vezanih uz tzv. žensko pitanje. Donosimo tekst iz 1893. u kojem Zetkin ukazuje na posljedice povećane prisutnosti sindikalno neorganizirane ženske radne snage u kapitalizmu te partijske i sindikalne drugove oštro upozorava na važnost koju radnice kao nezaobilazne suborkinje u klasnoj borbi imaju za trajnost revolucije. Prijevod ovog teksta nastao je kao završni rad Barbare Šarić u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Andreje Gregorine.
  • 24. kolovoza 2018. Dok je kapitalizma, bit će i fašizma Historijska povezanost fašizama i krize kapitalističkog načina proizvodnje, te antifašističkog pokreta i međunarodne borbe radništva, rijetko se spominje u raspravama o jačanju suvremenih ekstremno desnih političkih opcija. Donosimo tekst Andreje Gregorine o komunističkom nasljeđu antifašističke borbe kroz teorijski i praktični rad revolucionarke i marksističke feministkinje Clare Zetkin, autorice prve plauzibilne analize o borbi protiv fašizma koju je Kominterna u formi rezolucije usvojila 1923. godine. U narednom tekstu, autorica će se osvrnuti na političko djelovanje Giuseppine Martinuzzi, istarske revolucionarke i članice talijanske socijalističke i komunističke partije, s naglaskom na razdoblje jačanja talijanskog fašističkog pokreta.
  • 1. ožujka 2018. Dok se svaka kuharica ne politizuje Dovođenje u pitanje eksplanatorne moći historijsko-materijalističke analize eksploatacije žena nije samo udaljilo feminističku borbu od socioekonomskih pitanja, nego i otvorilo put aproprijaciji progresivnih dosega socijalističkog i marksističkog feminizma. Iz 9. broja časopisa Stvar prenosimo tekst u kojem Maja Solar analizira položaj žena u carističkoj Rusiji i nakon Oktobra, ukazujući na važnost promišljanja „ženskog pitanja“ kao dijela klasne borbe i emancipatornih dosega revolucionarnog nasljeđa u području socijalnih, ekonomskih i političkih prava, koja su danas ponovo pod direktnim udarom kapitala.
  • 12. lipnja 2016. Iste klase profitiraju od liberalizma i od fašizma Diskurs antitotalitarizama pretvorio je 20. stoljeće u „noć u kojoj su sve krave crne“, a njegove političke aktere u zlikovce podjednakih kalibara. U postsocijalističkim zemljama, to je diskreditiralo socijalizam kao političku i ekonomsku alternativu. Danas, kada ponovo svjedočimo formiranju bloka liberala i nacionalista, analitički se vraćamo u prošlost i ponovo osvjetljavamo uvjete u kojima je nastao fašizam, s naglaskom na strategije gušenja radničkog pokreta. Donosimo proširenu verziju intervjua s Lukom Matićem iz Antifašističkog VJESNIKA.
  • 14. travnja 2018. Kapital je društveni odnos Kapitalizam kao proizvodni, ali i društveno-vlasnički odnos, specifičan je historijski poredak koji odgovarajućim institucionalnim mehanizmima osigurava uvjete za vlastiti opstanak. O tome kako liberalna pravno-institucionalna aparatura formalizira, a potom i afirmira klasne, rodne i rasne razlike, o doprinosima luksemburgijanske kritike političke ekonomije suvremenim marksističkim feminističkim analizama, te o emancipatornim antikapitalističkim strategijama otpora koje nužno moraju uključivati i aspekt proizvodnje i aspekt reprodukcije, razgovarale/i smo s Ankicom Čakardić, docenticom na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
  • 15. rujna 2018. Klasna borba, a ne klasna suradnja O važnosti teorijskog i pedagoškog rada za revolucionarnu praksu čitajte u tekstu o životu i djelovanju istarske revolucionarke Giuseppine Martinuzzi, članice Komunističke partije Italije i političke sekretarke Ženske komunističke grupe iz Trsta u razdoblju jačanja fašizma i revolucionarnog radničkog pokreta u Istri i Italiji. Tekst Andreje Gregorine nadovezuje se na nedavno objavljeni članak o borbi njemačke marksistkinje Clare Zetkin protiv fašizma, imperijalizma i kapitalizma nakon Prvog svjetskog rata.
  • 31. prosinca 2018. Borba se nastavlja Prije stotinu godina (15. siječnja 1919.), nakon radničkog ustanka u Berlinu, protofašistički Dobrovoljački odredi (tzv. Freikorps), uz potporu socijaldemokratske vlade na čelu s Friedrichom Ebertom, pogubile su Rosu Luxemburg i Karla Liebknechta, osnivače revolucionarne Spartakističke lige i Komunističke partije Njemačke. Pročitajte prijevod dvaju pisama koja je Rosa Luxemburg uputila dugogodišnjoj suborkinji Clari Zetkin nakon izlaska iz zatvora u studenom 1918. i za vrijeme trajanja Spartakističkog ustanka u siječnju 1919., problematizirajući pitanje agitacije među ženama u sklopu novoosnovanog časopisa Rote Fahne (Crvena zastava), glasila Spartakističke lige i Komunističke partije Njemačke te razmjenjujući s njom razmišljanja o političkim prilikama u novoosnovanoj Komunističkoj partiji Njemačke.
  • 16. listopada 2016. Lekcije iz Cable Streeta Prije nekoliko dana obilježena je 80. godišnjica radničkog otpora jačanju fašizma u Velikoj Britaniji. Najupečatljiviji moment ovog historijskog događaja nije bio fizički okršaj između fašista i antifašista, nego brutalna upotreba policijske represije nad potonjima koji su, unatoč svemu, pokušali (i uspjeli) spriječiti javnu demonstraciju rasizma i neprikrivenog imperijalizma. Pouke izvučene iz ove borbe upućuju na čvrstu vezu između kapitala i fašizma čemu jedini efikasni odgovor pronalazimo u zajedništvu organizirane radničke klase.
  • 27. prosinca 2017. Pet funti godišnje Povijesna aproprijacija borbe za žensko pravo glasa od strane buržoaskih feminističkih pokreta, do danas uspješno marginalizira doprinose lijevih feministkinja sufražetskom pokretu, a pritom i dimenziju egalitarnosti u kojoj se ogledaju ograničenja liberalne pozicije, koja uspjehom naziva činjenicu da je aktivno i pasivno pravo glasa bilo izboreno za ograničen broj privilegiranih žena. Andreja Gregorina, voditeljica marksističko-feminističkog kružoka FEMATIK, u okviru kojega se promišljala ova tema, ukazuje na demarkacije u polju političke participacije i subjektivacije žena te na važnost socijalističke agende kao zaloga radikalizaciji feminističke borbe.
  • 31. prosinca 2018. Prilično velika iznimka: Kako se preuzima kormilo – O komunističkoj dosljednosti Rose Luxemburg Marksistička revolucionarka i teoretičarka Rosa Luxemburg, suosnivačica Poljske socijaldemokratske partije i dugogodišnja istaknuta članica Socijaldemokratske partije Njemačke, prvenstveno je zapamćena kao oštra politička polemičarka i borkinja protiv reformističkih tendencija unutar Druge internacionale te autorica Akumulacije kapitala, studije o ekonomskim korijenima imperijalizma, pri čemu se često zaboravlja kako se radi o vrsnoj pamfletistici, satiričarki i odličnoj stilistici. Luxemburg u svojim publicističkim radovima o različitim društveno relevantnim temama, poput političkog dosega književnosti ili političke participacije žena, progovara ne samo s nevjerojatnom argumentativnom jasnoćom nego i poetski ritmičnim i izbrušenim rečenicama. Pročitajte prijevod pogovora Dietmara Datha knjizi izabranih spisa i govora Rose Luxemburg koju je izdavačka kuća Reclam izdala krajem godine, povodom obilježavanja stogodišnjice brutalnog ubojstva Rose Luxemburg.
  • 31. prosinca 2018. Institucionalni patrijarhat kao zakonitost kapitalizma Donosimo kratak pregled knjige „Restavracija kapitalizma: repatriarhalizacija družbe,“ autorice Lilijane Burcar, koja uskoro izlazi i u hrvatskom prijevodu. Razmatrajući niz tema, od pojma patrijarhata, uloge i strukture obitelji te statusa žena u društvu, do analize institucionalnih mjera koje uokviruju reproduktivnu sferu, Burcar naglašava da su odnosi moći unutar obitelji i društva uvjetovani materijalnom podlogom na kojoj se društvo temelji i poručuje da je „institucionalni patrijarhat jedna od središnjih operativnih zakonitosti kapitalističkog sistema“.
  • 11. ožujka 2017. Klasno cvijeće U osvrtu na revolucionarni historijat Osmog marta, autorica evaluira njegova suvremena obilježavanja koja više nego ikad moramo jasno pozicionirati kroz antikapitalističku optiku te ekonomski i politički angažman žena kako bismo nadišli/e liberalno konceptualiziranje oslobođenja žena oprimjereno individualnim uspjesima snažnih pojedinki. O socijalističkom nasljeđu obilježavanja Osmog marta te važnosti dugoročnih strategija obrane reproduktivnih i drugih prava piše Andreja Gregorina, koordinatorica obrazovnog programa Centra za ženske studije i članica feminističkog kolektiva FAKTIV.
  • 31. prosinca 2018. Transfobija i ljevica Za kapitalističke države u posljednje je vrijeme karakterističan uspon ultrakonzervativnih pokreta koji, u skladu s neoliberalnom ekonomskom logikom izvlačenja profita iz reproduktivne sfere, naglasak stavljaju na tradicionalne oblike obitelji i teže održavanju jasnih rodno-spolnih kategorija. Lijeva bi borba stoga neminovno trebala uključivati i borbu onih koji odstupaju od heteropatrijarhalne norme. O problemu transfobije na ljevici pročitajte u tekstu Mie i Line Gonan.
  • 25. studenoga 2018. Statut i zapisnici I. i II. skupštine ŽKG-a iz Trsta Na današnji je dan 1925. godine u Labinu u 81 godini života umrla Giuseppina Martinuzzi, istarska revolucionarka, socijalistkinja i marksistkinja koja je život posvetila teorijsko-pedagoškom radu s djecom radnica i radnika, seljanki i seljaka te revolucionarnom omladinom. Članicom Komunističke partije Italije postaje odmah po njenom osnivanju u rujnu 1921., a ubrzo preuzima i vođenje Ženske komunističke grupe iz Trsta u vrijeme snažnih revolucionarnih radničkih gibanja, ali i jačanja talijanskog fašističkog pokreta. Pročitajte prijevod Statuta te zapisnikâ Prve i Druge skupštine Ženske komunističke grupe iz Trsta (1921-1922), a više o političkom djelovanju i ostavštini Giuseppine Martinuzzi doznajte u tekstu kojeg smo nedavno objavili.
  • 4. rujna 2017.
    Featured Video Play Icon
    Lijeve emancipatorne prakse – što nas (ni)je naučila povijest feminističke borbe
    Dok proces derogacije socijalne države i rezanja radničkih prava produbljuje klasne nejednakosti i potiče feminizaciju siromaštva, a sveprisutni liberalni feminizam problem vidi prvenstveno u neadekvatnoj implementaciji neoliberalnih politika, važno je prisjetiti se zanemarenih progresivnih praksi lijevog feminizma, odnosno njegova savezništva s radničkih pokretom u borbi protiv kapitalizma. Donosimo izvještaj s tribine „Lijeve emancipatorne prakse - što nas (ni)je naučila povijest feminističke borbe“ na kojoj su sudjelovale Jelena Tešija iz uredništva portala Libela i feminističkog kolektiva fAKTIV, Karolina Leaković, članica Socijaldemokratskog foruma žena SDP-a i Danijela Dolenec, predavačica na Fakultetu političkih znanosti, predsjednica uprave Instituta za političku ekologiju te članica platforme Zagreb je NAŠ!, uz moderaturu Jakova Kolaka. Tribina je nastala kao završni rad Jakova Kolaka u sklopu ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije 16/17 pod mentorstvom Andreje Gregorine, a u organizaciji Kluba studenata fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.
  • 23. lipnja 2017.
    Featured Video Play Icon
    Rodno uvjetovana prekarnost privatizirane društvene reprodukcije: rodno uvjetovano siromaštvo i država
    Problematizirajući rodnu dimenziju kriminalizacije siromaštva u neoliberalizmu, Adrienne Roberts koristi historijsko-materijalističku analizu te adresira pitanje procesa komodifikacije zemlje i rada, odnosno paralelni nastanak penalizirajućeg legislativnog okvira i aparata socijalne države, smještajući ga u kontekst kapitalističkog načina proizvodnje i društvene reprodukcije. Donosimo integralnu snimku i kratki osvrt na njezino predavanje „Rodno uvjetovana prekarnost privatizirane društvene reprodukcije: rodno uvjetovano siromaštvo i država“, održano 16. svibnja 2017. u sklopu AlterEkonomskog foruma 10. Subversive Festivala.
  • 22. listopada 2017. 11 HM teza Feministička borba za reproduktivna prava na području bivše Jugoslavije već više od dva desetljeća svoje argumente promišlja primarno u okvirima liberalnog koncepta ljudskih prava, strateški odvojena od socioekonomskog konteksta i vlastitog socijalističkog nasljeđa. Ponuđenih jedanaest historijsko-materijalističkih teza dio su nastojanja da se borbu za pravo na abortus ponovno pozicionira u kontekst klasne borbe, a feminističku teoriju i praksu u kontekst šireg antikapitalističkog projekta, što je i jedini način da legalni pobačaj postane i egalitaran, odnosno dostupan svim ženama. Tekst je korišten kao argumentacijska podloga prosvjedne akcije koju je u rujnu ove godine u Zagrebu organizirala Platforma za obranu reproduktivnih prava žena.
  • 31. listopada 2016. Borba u polju diseminacije znanja U uvjetima depolitiziranog identitetskog (post)diskursa odvojenost koncepta roda od pripadajućih ekonomskih kategorija ideološka je nadgradnja buržoasko-tehnokratske vizije kurikularne reforme. U tom se kontekstu ključnima pokazuju emancipatorni napori za smještanjem feminističkog obrazovanja unutar obrazovnih institucija, ali uz očuvanje neformalnih oblika proizvodnje znanja koja bi trebala težiti širem, klasnom povezivanju te pomjeranju obrazovnog modela individualnog osnaživanja prema sistemskoj, kolektivnoj borbi za zajedničke društvene interese. O navedenim temama razgovarali smo s Andrejom Gregorinom iz Centra za ženske studije u Zagrebu.
  • 31. prosinca 2018. Feministička internacionala: Preuzimanje i prevrednovanje štrajka Štrajk, kao jedan od radikalnih instrumenata radničke borbe, danas je sveden na reformističke akcije sindikalno organizirane radne snage koja od države i kapitala pokušava ispregovarati sektorske ustupke za svoje članove_ice. Međunarodni štrajk žena, koji je prvi puta organiziran 8. marta 2017. godine, progovara o ženskoj borbi kao klasnoj borbi, uključujući u pokret različite radničke realnosti, one nezaposlenih i trans osoba, migranata i kućanica, žena koje trpe nasilje i domorodačkog stanovništva kojem je oteta zemlja zbog štetnih ekoloških projekata. Na koji način revolucionirati prakse feminističkog pokreta temeljem borbe protiv rodne i kolonijalne podjele rada koje su ključne za kapitalističku eksploataciju, pročitajte u tekstu Verónice Gago.
  • 13. studenoga 2011. Feminizam i politika zajedničkog
  • 31. prosinca 2017. Feminizam, revolucija, akademija Da je proizvodnja politiziranog vaninstitucionalnog znanja moguća, ali i prijeko potrebna, pokazao je i veliki interes za prvu iz ciklusa tribina koje organiziraju akterice i akteri okupljene/i oko Inicijative za feministički Filozofski, naslova „Oktobarska revolucija iz rodne perspektive“, na kojoj je bilo riječi o kompleksnoj ulozi žena te njihovu doprinosu revolucionarnoj borbi za vrijeme i nakon Oktobra. Autorica reflektira o uzajamnosti koncepata roda i klase u kontekstu socijalističkog projekta, gotovo nepostojećoj politizaciji akademskog djelovanja te drugim relevantnim pitanjima za širu teorijsko-aktivističku feminističku scenu, koja su se otvorila tijekom tribine i rasprave.
  • 6. kolovoza 2016. Fašizam i kultura zaborava Jedno od utemeljujućih mjesta suvremenog historijskog revizionizma korištenje je sporazuma Molotov-Ribbentrop kao dokaza da je Sovjetski Savez, baš kao i Treći Reich, imao agresivne ekspanzionističke namjere prema ostatku europskog kontinenta. Nasuprot uvriježenim vjerovanjima, autor teksta nastoji mapirati cjelovitu sliku dinamike svjetske vanjske politike u predratnom periodu, u kontekstu kojega sklapanje sporazuma o nenapadanju između SSSR-a i Njemačke u kolovozu 1939. godine postaje očajnički sovjetski pokušaj odgađanja rata.
  • 28. lipnja 2016. Fašizam u službi zaštite kapitalizma od demokracije U prilogu o fašizmu prve epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“ razgovarali smo s Nikolom Vukobratovićem, urednikom hrvatskog izdanja Le Monde diplomatiquea. Pročitajte proširenu, prilagođenu verziju intervjua u kojoj se dotičemo pitanja društvenih implikacija preuske, odnosno preširoke definicije fašizma, političko-ekonomske funkcije povijesnih fašizama i njihovih ideoloških nasljednika te, kao jedinu uistinu djelotvornu metodu borbe protiv njihove revitalizacije, uočavamo potrebu za masovnom demokratskom mobilizacijom odozdo.
  • 13. studenoga 2018. „Građanski antifašizam” na braniku Tuđmanove Hrvatske U trenutku dok desnica, s najekstremnijom agendom u zadnjih trideset godina, polako osvaja političke institucije i javne prostore, na ljevici je da koncipira progresivne i emancipatorne odgovore. Da taj proces ne ide baš glatko, pokazuje obrazovni program Centra za studij demokracije i ljudskih prava koji nudi samo još jedno pražnjenje pojma antifašizma od socijalističkog političkog sadržaja i njegovo reapropriranje u duhu građanskih vrijednosti. No ovaj program odlazi i korak dalje, pa antifašizmom pravda i tuđmanistički projekt samostalne i nezavisne Hrvatske. Problematični aspekti ovakvog edukacijskog okvira u tekstu su analizirani s obzirom na njihove historijske, teorijske i političke implikacije.
  • 28. studenoga 2009. Ljetna škola – Reinhard Kühnl: Oblici građanske vladavine – liberalizam – fašizam
  • 3. travnja 2014. Što je to – fašizam?
  • 17. lipnja 2010. Svi antikomunisti su tigrovi od papira
  • 14. listopada 2016.
    Featured Video Play Icon
    Kritika građanskog antifašizma
    Pročitajte izvještaj s panela održanog u sklopu 9. Subversive festivala. Uz pokušaj historijskog kontekstualiziranja antifašističkog otpora uoči i tijekom Drugog svjetskog rata, povučene su i određene paralele u suvremenom kontekstu. Tijekom diskusije koju je nerijetko karakterizirao šum u komunikaciji, usuglašena je barem jedna zajednička pozicija – imperativ šire suradnje još je uvijek ključan u borbi za ostvarenje emancipatornih potencijala društva. Integralnu snimku panela na kojemu su govorili Dragan Markovina, Luka Matić, Aleksandar Matković, Žarko Puhovski i Nikola Vukobratović te prateće diskusije koju je moderirao Zoran Kurelić možete pogledati na video snimci.
  • 9. svibnja 2018.
    Featured Video Play Icon
    Liberalizam 19. stoljeća kao ideološko utemeljenje poretka nejednakosti u 21. stoljeću
    Pogledajte snimku i pročitajte tekst izlaganja historičarke i sociologinje Mire Bogdanović s prošlogodišnjeg 10. Subversive festivala. Mapirajući liberalna srastanja dugogodišnjih aktera (post)jugoslavenske političke sfere i civilnog društva, Bogdanović identificira liniju elitističkog ljudsko-pravaško-privatno-vlasničkog fetišizma koja svojim antikolektivizmom ostaje slijepa za društvenu solidarnost, koja nudi tek nekritičku pohvalu političkih ustroja liberalnog zapadnog svijeta i pretpostavlja ih volji obespravljene većine, odnosno – u interpretaciji izvornog liberalizma kojoj se priklanja – diktatu rulje.
  • 28. studenoga 2018. Platforma za novu politiku U listopadu ove godine u Tbilisiju u Gruziji održan je New Politics in Post-Socialist Europe and the Former Soviet Union, prvi sastanak progresivnih lijevih organizacija, partija i kolektiva iz zemalja Jugoistočne Europe i bivšeg Sovjetskog Saveza s ciljem stvaranja platforme za drukčiju politiku. Pročitajte izvještaj Andreje Gregorine, jedne od govornica na panelu „Autoritativne tendencije, biopolitika i politička ekologija reprodukcije“, na kojem se iz feminističko-materijalističke perspektive raspravljalo o strategijama otpora protiv konzervativnih pokreta i inicijativa u zemljama Jugoistočne Europe te bivšeg Sovjetskog Saveza.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve