„Imam građanska prava“: Novi napad Vrhovnog suda na LGBTQ+ zajednicu pokazuje granice liberalnog reformizma

"Kapitalizam zahtjeva da većina ljudi naporno radi kako bi preživjela. Presudi li Vrhovni sud SAD-a da zapošljavatelji mogu otpustiti ili odbiti zaposliti LGBTQ osobe na temelju njihova roda i/ili seksualne orijentacije, značajno će ograničiti mogućnost preživljavanja LGBTQ osoba u trenutnom sistemu. (...) Nije na državi da daje i oduzima prava. Ne moramo živjeti u strahu svakih nekoliko mjeseci i gledati kako sud oduzima sve više naših zaštita. Ne moramo sjediti prekrštenih ruku. Imamo građanska prava i jedino ih klasna solidarnost može zaštititi."

Prosvjed za istospolne brakove ispred Vrhovnog suda SAD-a, Washington D.C., 28. travnja 2015. (izvor: Ted Eytan @ Flickr prema Creative Commons licenci)
Kako Vrhovni sud razmatra ukidanje zaštita protiv LGBTQ+ diskriminacije, radni ljudi moraju nsataviti zahtijevati i braniti ta prava na ulicama i radnima mjestima.



Na početku pobune u Stonewallu, Marsha P. Johnson – Crna trans žena kojoj mnogi priznaju zaslugu pokretanja pobune – navodno se proderala “Imam građanska prava!” Ideja u pozadini ovog borbenog pokliča jest da građanska prava nisu isključivo rezultat odluka političara da zajednici osiguraju temeljne zaštite, već zajednice koja se pobunila u solidarnosti i zahtijeva poštivanje ovih prava. U tome se sastoji ključna razlika strategije i perspektive između radikalnog i liberalnog krila Pokreta za kvir oslobođenje (Queer Liberation Movement). Liberalno krilo zagovara politiku respektabilnosti, čiji je cilj učiniti kvir građanska prava prijemčivija onima na pozicijama moći, i kroz takvu se strategiju oslanjaju na državu da jamči njihova prava. Radikalno krilo, nasuprot tome, favorizira zahtijevanje tih prava kroz aktivizam i klasnu solidarnost. Tumačiti reforme kao nešto što je u potpunosti u rukama izabranih čelnika (ili neizabranih, u slučaju Vrhovnog suda), inherentno ih ograničava na ono što vladajuća klasa želi od njih da budu, i na taj ih je način jednostavnije ukinuti. Primjerice, tijekom Obamine su administracije provedene određene značajne reforme, ponajprije pravo na istospolni brak i određene zaštite na radnim mjestima. Međutim, kao što nedavni događaji pokazuju, polagati vjeru u sud ili skupinu političara da štite reforme kao propozicija je osuđeno na neuspjeh. Otkad je Donald Trump preuzeo vlast, reforme iz Obamine ere postojano se ukidaju; trend se nastavio i ovaj tjedan, kada se Vrhovni sud krenuo baviti pitanjem diskriminacije LGBTQ+ zajednice na radnim mjestima.
 

Radi se o opresiji

Jučer su na Vrhovnom sudu izneseni inicijalni argumenti u tri važna slučaja koja se tiču LBGTQ+ prava: Altitude Express Inc. protiv Zarde, Bostock protiv Općine Clayton, i R.G & G.R. Harris Funeral Homes Inc. protiv EEOC. U prva dva slučaja, tužitelji (Don Zarda i Gerald Bostock) su otpušteni s poslova nakon što su njihovi zapošljavatelji doznali da su gej, a u trećem je tužiteljica (Aimee Stephens) otpuštena nakon coming-outa na poslu kao trans žena.
 
Ne postoje federalni zakoni koji štite LGBTQ osobe od diskriminacije na radnome mjestu. Svega dvadeset i dvije države imaju zakone koji štite LGB osobe, a tek 21 država obuhvaća ovim zaštitama i trans osobe. Prijašnji sudski slučajevi koji su se doticali diskriminacije na radnome mjestu oslanjali su se na sudsku praksu – to jest, na dosadašnje sudske odluke koje su interpretirale postojeće zakone kao da isti vrijede i za LGBTQ osobe (poput članka VII Zakona o građanskim pravima, koji štiti osobe od diskriminacije na radnome mjestu “na temelju spola”). Odluke Vrhovnog suda SAD-a u prilog zapošljavateljima u ova tri slučaja poništile bi desetljeća pravnih presedana i osigurala pravno uporište otvorenom šovinizmu na radnome mjestu. Naravno, to ne znači da se opresija nad LGBTQ+ zaposlenicima trenutno ne odvija; već da je trenutno puno prikrivenija. Vrhovni sud mogao bi ovim slučajem izložiti LGBTQ+ radnice_ke još većem maltretiranju i opasnostima.
 

Ozbiljna prijetnja svim radnicama i radnicima

Ulozi u sva tri slučaja nisu posve onakvi kakvima se doimaju. Presudi li Vrhovni sud u korist tužitelja, to neće u tolikoj mjeri biti “pobjeda” za LGBTQ osobe, koliko naprosto “neće biti gubitak”. Takva presuda afirmirala bi prijašnje pravne presedane i održala status quo, umjesto da nadoda nove pravne zaštite ili promijeni svakodnevne radne uvjete LGBTQ osoba. Međutim, presudi li Vrhovni sud u korist prava zapošljavatelja da otpuštaju radnice i radnike o kojima je riječ, LGBTQ osobe širom zemlje imat će još manje pravnih pribježišta protiv zlostavljanja, a zapošljavateljima će biti omogućeno da se ponašaju okoliko homofobno i transfobno koliko im se prohtije, bez straha od (federalnih) pravnih reperkusija. Jednako kao što je mnogo ljudi doživjelo izbor Trumpa za predsjednika kao validaciju njihova vlastita rasizma, što je dovelo do porasta otvorenog govora mržnje (i zločina iz mržnje), antiradnička, antiLGBTQ odluka Vrhovnog suda mogla bi imati sličan učinak ako je ljudi protumače kao federalno odobravanje njihova šovinizma.
 
Povrh toga, iako bi ovakva presuda prije svega bila korištena protiv LGBTQ osoba, bilo bi posljedica i za cis te heteroseksualne osobe. Argumenti kojima se služi obrana koriste jezik ravnopravnog tretmana kako bi održali seksualne stereotipe, a sve u ime “prava zapošljavatelja”. Oni tvrde kako bi zapošljavateljima trebalo biti dopušteno diskriminirati s obzirom na rodnu ili seksualnu prezentaciju osobe, sve dok primjenjuju korespondirajuću diskriminaciju i na osobu drugog spola ili seksualne orijentacije (dakle, traže da im bude dopušteno zahtijevati da se žene konformiraju normama femininosti, i da to bude uvjetovano njihovim zahtijevanjem da se i muškarci konformiraju maskulinim normama). To znači da bi i heteroseksualne cis osobe koje ne prezentiraju svoj rod onako kako njihov zapošljavatelj smatra da bi trebale, također mogle biti podložne otkazu ili drugim reperkusijama.
 
Čak i ako Vrhovni sud SAD-a odluči u prilog radnika i radnica, životi i blagostanje LGBTQ osoba – kao ni bilo koga – ne bi trebalo biti u rukama devetero neizabranih sudaca s doživotnim mandatom. Zakonodavstvo, kao i sudske interpretacije, oblikuju se u skladu s društvenim normama svojega mjesta i vremena, te se o njima stoga odlučuje u interesu vladajuće klase; nadalje, njima se određuje samo što je zakonito – ne i što je u interesu masa. Uzmite u obzir slučaj Plessy protiv Fergusona (1896), u kojem je Vrhovni sud odlučio da je rasna segregacija ustavna. Do presude u slučaju Brown protiv Odbora za obrazovanje, koji je poništio slučaj Plessy, nije došlo sve do 1954. godine, preko pedeset godina kasnije.
 

Ne moramo sjediti prekriženih ruku

Obeshrabrujuće je i suviše polagano iščekivati s nestrpljenjem dok se naše budućnosti nalaze u tuđim rukama; jedan od tužitelja, Don Zarda, preminuo je 2014. godine. Pet godina kasnije, njegov slučaj još nije razriješen. Ne moramo čekati; možemo smjesta promijeniti stvari tako što ćemo zahtijevati pravičan tretman za naše radne kolegice i kolege, kao što su učinili muškarci u MadyGraf tvornici kada je njihovoj trans kolegici zabranjeno korištenje ženskog toaleta na njihovom radnom mjestu.
 
Kapitalizam zahtjeva da većina ljudi naporno radi kako bi preživjela. Presudi li Vrhovni sud SAD-a da zapošljavatelji mogu otpustiti ili odbiti zaposliti LGBTQ osobe na temelju njihova roda i/ili seksualne orijentacije, značajno će ograničiti mogućnost preživljavanja LGBTQ osoba u trenutnom sistemu.
 
Ne suočavamo se po prvi puta s ovakvom situacijom. Od ranjivih i marginaliziranih osoba ponovo se traži da sjede skrštenih ruku – puni zabrinutosti, anksioznosti i straha – dok vladajuća klasa na nacionalnoj pozornici raspravlja o tome zaslužuju li temeljno ljudsko dostojanstvo. Potom će, presudi li sud protiv radnika, Demokrati reći LGBTQ+ zajednici da ih podržavaju i da ova presuda pokazuje zašto je važno glasovati na idućim izborima; te da će možda, ako ne pretjeramo i ne uvrijedimo nikoga, razmotriti da nam vrate neka od naših prava.
 
Nije na državi da daje i oduzima prava. Ne moramo živjeti u strahu svakih nekoliko mjeseci i gledati kako sud oduzima sve više naših zaštita. Ne moramo sjediti prekrštenih ruku. Imamo građanska prava i jedino ih klasna solidarnost može zaštititi.






Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu.

Vezani članci

  • 2. svibnja 2022. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju Antikapitalistički seminar koji teži otvoriti i razgranati prostor za promišljanje i artikulaciju antikapitalističkih težnji kao kolektivnog projekta u kojem će se prelomiti pogledi iz različitih pozicija, strukturiranih klasnom eksploatacijom te rodom, rasom, etnicitetom i drugim kapitalističkim režimima opresije.
  • 29. ožujka 2022. Danska planira dati utočište Ukrajincima, a Sirijce poslati doma Olakšavanje integracije ukrajinskih izbjeglica u dansko društvo odvija se usporedno s pojačanim naporima da se sirijske izbjeglice trenutno nastanjene u Danskoj vrati u ratnu zonu, ukazujući na rasističku intonaciju migrantskih politika u Europi.
  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi Povodom četrdesetogodišnjice Krležine smrti, specijalno izdanje Jutarnjeg lista donosi intervju s Igorom Mandićem, koji ikonoklastički prebire po Krležinom liku i djelu još od zbirke Zbogom, dragi Krleža iz 1988. godine. Mandić denuncira Krležu upisujući mu ideološko inzistiranje na vulgarnoj koncepciji društveno angažirane uloge književnosti. Time se pridružuje „antitotalitarnim“ moralističkim čitanjima koja, zakrivena tobožnjom književnom ekspertizom, manje govore o književnosti, a više o perspektivama liberalne inteligencije.
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim Demontirajući mitove liberalnog pristupa umjetnosti, Katja Praznik u svojoj knjizi Art Work: Invisible Labour and the Legacy of Yugoslav Socialism mapira kulturno-umjetničku povijest socijalističke Jugoslavije iz vizure koja umjetnost prije svega promišlja kao područje rada. Kulturno-umjetnička proizvodnja u prvoj se dekadi u većoj mjeri odvija pod okriljem centralizirane države, potom kroz dvije dekade u decentraliziranom smjeru, a od 1970-ih se sve više liberalizira. Umjetnici_e radnici_e postaju socijalistički_e poduzetnici_e ─ sve prekarniji_e i sve manje zaposleni_e ─ a umjetnost se iz područja rada i društvene kulture seli u mitski univerzum individualiziranog stvaranja i slobode: barem za one koji si tu slobodu mogu priuštiti. U tom rastakanju socijalističkog modela kulture nemalu ulogu imala je i tzv. alternativna scena, koja je iz vlastitih srednjoklasnih ukotvljenosti zdušno prihvaćala liberalne kulturne reforme.
  • 23. prosinca 2021. Skoro dva štrajka u povijesti Hollywooda U moru štrajkova i drugih radničkih akcija diljem svijeta koje je dodatno potaknula pandemija COVID-19 i popratne fluktuacije u globalnim lancima opskrbe, odrazivši se u intenzifikaciji eksploatacije radne snage i pogoršanju radnih uvjeta, napose je indikativna namjera IATSE-a, jedinog preostalog sindikata koji okuplja filmske radnice i radnike ispod crte, da po prvi puta u više od stotinu godina postojanja pokrene štrajk. Iako je u konačnici postignut dogovor sa zapošljavateljima, uvid u strukturu glasovanja članstva ukazuje na ogromno tinjajuće nezadovoljstvo i akcijsku spremnost radnica i radnika, čemu je u ovoj industriji komparabilan tek posljednji masovni holivudski štrajk iz 1945. godine, koji je kulminirao Krvavim petkom.
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu“ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve