„Imam građanska prava“: Novi napad Vrhovnog suda na LGBTQ+ zajednicu pokazuje granice liberalnog reformizma

"Kapitalizam zahtjeva da većina ljudi naporno radi kako bi preživjela. Presudi li Vrhovni sud SAD-a da zapošljavatelji mogu otpustiti ili odbiti zaposliti LGBTQ osobe na temelju njihova roda i/ili seksualne orijentacije, značajno će ograničiti mogućnost preživljavanja LGBTQ osoba u trenutnom sistemu. (...) Nije na državi da daje i oduzima prava. Ne moramo živjeti u strahu svakih nekoliko mjeseci i gledati kako sud oduzima sve više naših zaštita. Ne moramo sjediti prekrštenih ruku. Imamo građanska prava i jedino ih klasna solidarnost može zaštititi."

Prosvjed za istospolne brakove ispred Vrhovnog suda SAD-a, Washington D.C., 28. travnja 2015. (izvor: Ted Eytan @ Flickr prema Creative Commons licenci)
Kako Vrhovni sud razmatra ukidanje zaštita protiv LGBTQ+ diskriminacije, radni ljudi moraju nsataviti zahtijevati i braniti ta prava na ulicama i radnima mjestima.



Na početku pobune u Stonewallu, Marsha P. Johnson – Crna trans žena kojoj mnogi priznaju zaslugu pokretanja pobune – navodno se proderala “Imam građanska prava!” Ideja u pozadini ovog borbenog pokliča jest da građanska prava nisu isključivo rezultat odluka političara da zajednici osiguraju temeljne zaštite, već zajednice koja se pobunila u solidarnosti i zahtijeva poštivanje ovih prava. U tome se sastoji ključna razlika strategije i perspektive između radikalnog i liberalnog krila Pokreta za kvir oslobođenje (Queer Liberation Movement). Liberalno krilo zagovara politiku respektabilnosti, čiji je cilj učiniti kvir građanska prava prijemčivija onima na pozicijama moći, i kroz takvu se strategiju oslanjaju na državu da jamči njihova prava. Radikalno krilo, nasuprot tome, favorizira zahtijevanje tih prava kroz aktivizam i klasnu solidarnost. Tumačiti reforme kao nešto što je u potpunosti u rukama izabranih čelnika (ili neizabranih, u slučaju Vrhovnog suda), inherentno ih ograničava na ono što vladajuća klasa želi od njih da budu, i na taj ih je način jednostavnije ukinuti. Primjerice, tijekom Obamine su administracije provedene određene značajne reforme, ponajprije pravo na istospolni brak i određene zaštite na radnim mjestima. Međutim, kao što nedavni događaji pokazuju, polagati vjeru u sud ili skupinu političara da štite reforme kao propozicija je osuđeno na neuspjeh. Otkad je Donald Trump preuzeo vlast, reforme iz Obamine ere postojano se ukidaju; trend se nastavio i ovaj tjedan, kada se Vrhovni sud krenuo baviti pitanjem diskriminacije LGBTQ+ zajednice na radnim mjestima.
 

Radi se o opresiji

Jučer su na Vrhovnom sudu izneseni inicijalni argumenti u tri važna slučaja koja se tiču LBGTQ+ prava: Altitude Express Inc. protiv Zarde, Bostock protiv Općine Clayton, i R.G & G.R. Harris Funeral Homes Inc. protiv EEOC. U prva dva slučaja, tužitelji (Don Zarda i Gerald Bostock) su otpušteni s poslova nakon što su njihovi zapošljavatelji doznali da su gej, a u trećem je tužiteljica (Aimee Stephens) otpuštena nakon coming-outa na poslu kao trans žena.
 
Ne postoje federalni zakoni koji štite LGBTQ osobe od diskriminacije na radnome mjestu. Svega dvadeset i dvije države imaju zakone koji štite LGB osobe, a tek 21 država obuhvaća ovim zaštitama i trans osobe. Prijašnji sudski slučajevi koji su se doticali diskriminacije na radnome mjestu oslanjali su se na sudsku praksu – to jest, na dosadašnje sudske odluke koje su interpretirale postojeće zakone kao da isti vrijede i za LGBTQ osobe (poput članka VII Zakona o građanskim pravima, koji štiti osobe od diskriminacije na radnome mjestu “na temelju spola”). Odluke Vrhovnog suda SAD-a u prilog zapošljavateljima u ova tri slučaja poništile bi desetljeća pravnih presedana i osigurala pravno uporište otvorenom šovinizmu na radnome mjestu. Naravno, to ne znači da se opresija nad LGBTQ+ zaposlenicima trenutno ne odvija; već da je trenutno puno prikrivenija. Vrhovni sud mogao bi ovim slučajem izložiti LGBTQ+ radnice_ke još većem maltretiranju i opasnostima.
 

Ozbiljna prijetnja svim radnicama i radnicima

Ulozi u sva tri slučaja nisu posve onakvi kakvima se doimaju. Presudi li Vrhovni sud u korist tužitelja, to neće u tolikoj mjeri biti “pobjeda” za LGBTQ osobe, koliko naprosto “neće biti gubitak”. Takva presuda afirmirala bi prijašnje pravne presedane i održala status quo, umjesto da nadoda nove pravne zaštite ili promijeni svakodnevne radne uvjete LGBTQ osoba. Međutim, presudi li Vrhovni sud u korist prava zapošljavatelja da otpuštaju radnice i radnike o kojima je riječ, LGBTQ osobe širom zemlje imat će još manje pravnih pribježišta protiv zlostavljanja, a zapošljavateljima će biti omogućeno da se ponašaju okoliko homofobno i transfobno koliko im se prohtije, bez straha od (federalnih) pravnih reperkusija. Jednako kao što je mnogo ljudi doživjelo izbor Trumpa za predsjednika kao validaciju njihova vlastita rasizma, što je dovelo do porasta otvorenog govora mržnje (i zločina iz mržnje), antiradnička, antiLGBTQ odluka Vrhovnog suda mogla bi imati sličan učinak ako je ljudi protumače kao federalno odobravanje njihova šovinizma.
 
Povrh toga, iako bi ovakva presuda prije svega bila korištena protiv LGBTQ osoba, bilo bi posljedica i za cis te heteroseksualne osobe. Argumenti kojima se služi obrana koriste jezik ravnopravnog tretmana kako bi održali seksualne stereotipe, a sve u ime “prava zapošljavatelja”. Oni tvrde kako bi zapošljavateljima trebalo biti dopušteno diskriminirati s obzirom na rodnu ili seksualnu prezentaciju osobe, sve dok primjenjuju korespondirajuću diskriminaciju i na osobu drugog spola ili seksualne orijentacije (dakle, traže da im bude dopušteno zahtijevati da se žene konformiraju normama femininosti, i da to bude uvjetovano njihovim zahtijevanjem da se i muškarci konformiraju maskulinim normama). To znači da bi i heteroseksualne cis osobe koje ne prezentiraju svoj rod onako kako njihov zapošljavatelj smatra da bi trebale, također mogle biti podložne otkazu ili drugim reperkusijama.
 
Čak i ako Vrhovni sud SAD-a odluči u prilog radnika i radnica, životi i blagostanje LGBTQ osoba – kao ni bilo koga – ne bi trebalo biti u rukama devetero neizabranih sudaca s doživotnim mandatom. Zakonodavstvo, kao i sudske interpretacije, oblikuju se u skladu s društvenim normama svojega mjesta i vremena, te se o njima stoga odlučuje u interesu vladajuće klase; nadalje, njima se određuje samo što je zakonito – ne i što je u interesu masa. Uzmite u obzir slučaj Plessy protiv Fergusona (1896), u kojem je Vrhovni sud odlučio da je rasna segregacija ustavna. Do presude u slučaju Brown protiv Odbora za obrazovanje, koji je poništio slučaj Plessy, nije došlo sve do 1954. godine, preko pedeset godina kasnije.
 

Ne moramo sjediti prekriženih ruku

Obeshrabrujuće je i suviše polagano iščekivati s nestrpljenjem dok se naše budućnosti nalaze u tuđim rukama; jedan od tužitelja, Don Zarda, preminuo je 2014. godine. Pet godina kasnije, njegov slučaj još nije razriješen. Ne moramo čekati; možemo smjesta promijeniti stvari tako što ćemo zahtijevati pravičan tretman za naše radne kolegice i kolege, kao što su učinili muškarci u MadyGraf tvornici kada je njihovoj trans kolegici zabranjeno korištenje ženskog toaleta na njihovom radnom mjestu.
 
Kapitalizam zahtjeva da većina ljudi naporno radi kako bi preživjela. Presudi li Vrhovni sud SAD-a da zapošljavatelji mogu otpustiti ili odbiti zaposliti LGBTQ osobe na temelju njihova roda i/ili seksualne orijentacije, značajno će ograničiti mogućnost preživljavanja LGBTQ osoba u trenutnom sistemu.
 
Ne suočavamo se po prvi puta s ovakvom situacijom. Od ranjivih i marginaliziranih osoba ponovo se traži da sjede skrštenih ruku – puni zabrinutosti, anksioznosti i straha – dok vladajuća klasa na nacionalnoj pozornici raspravlja o tome zaslužuju li temeljno ljudsko dostojanstvo. Potom će, presudi li sud protiv radnika, Demokrati reći LGBTQ+ zajednici da ih podržavaju i da ova presuda pokazuje zašto je važno glasovati na idućim izborima; te da će možda, ako ne pretjeramo i ne uvrijedimo nikoga, razmotriti da nam vrate neka od naših prava.
 
Nije na državi da daje i oduzima prava. Ne moramo živjeti u strahu svakih nekoliko mjeseci i gledati kako sud oduzima sve više naših zaštita. Ne moramo sjediti prekrštenih ruku. Imamo građanska prava i jedino ih klasna solidarnost može zaštititi.






Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu.

Vezani članci

  • 27. prosinca 2022. Inflacija i prikrivena nejednakost Jedinstvena stopa inflacije nema smisla, jer inflacija na različite načine pogađa kućanstva s različitim prihodima i potrošnjama. Odredba inflacije kao općeg rasta cijena stoga prikriva porast nejednakosti, dok je redefinicija inflacije ekonomista Johna Weeksa ‒ kao procesa u kojem nejednaka povećanja cijena roba i usluga imaju različite posljedice na potrošačke skupine ovisno o obrascima njihove potrošnje ‒ ispravnija. Nove metodologije razvijaju mjerenja indikatora troškova specifičnih kućanstva, pa se pokazuje kako je u kućanstvima u najnižem dohodovnom kvintilu inflacija najveća za hranu i energente, a u onima u najvišem kvintilu za rekreaciju i transport. Međutim, politiziranje inflacije ne tiče se samo promjena statistike, već i boljeg razumijevanja uzroka, kao i društvenih odgovora na inflacijsku nejednakost.
  • 26. prosinca 2022. Redefiniranje muzeja 21. stoljeća: karike koje nedostaju "Od kraja hladnog rata revolucije nisu u modi, a velika većina muzeja, pa i muzealaca, nije zainteresirana za (pri)povijest(i) potlačenih. Upravo tada s našeg prostora nestaju svi Muzeji revolucije, a muzealci se gotovo unisono okreću identitetskim temama, posebice nacionalizmu koji kao ključna paradigma prožima nove stalne postave i privremene izložbene programe."
  • 25. prosinca 2022. „Ako to želiš, budi i ti“: klasa u animiranim dječjim filmovima "Fiktivno, privremeno preuzimanje pozicije druge klase postaje iznimno značajno ako se u obzir uzme revolucionarni potencijal dječje mašte, njihovi neokoštali stavovi i savitljive interpretativne sheme. Film može iskoristiti taj potencijal jedino ako je postavljen kao moralni laboratorij za razmišljanje o drugačijim životima, uzrocima i posljedicama individualnih i kolektivnih odluka i sličnim idejama s kojima dijete teško dolazi u direktni doticaj. Deesencijalizacija ekonomskih odnosa i društvenih pozicija, njihovo obrtanje i preoblikovanje u filmu mogu dovesti ne samo do poticanja kritičke svijesti, već i do boljih, zanimljivijih i slojevitijih priča."
  • 23. prosinca 2022. Moj sifilis Uvjerenje da je sifilis iskorijenjena bolest počiva na neznanstvenim i netočnim informacijama, a još je veći problem to što je liječenje ove bolesti znatno otežano u kontekstu privatizacije zdravstva, kao i snažne društvene stigme povodom spolno prenosivih bolesti, posebice onih koje se statistički više pojavljuju u krugovima MSM populacije. I dok je neimanje zdravstvene knjižice jedan od problema pristupa zdravstvenoj brizi koji osobito pogađa siromašne i rasijalizirane (posebno Rome_kinje bez dokumenata), tu su i preduga čekanja u potkapacitiranim i urušenim javnim institucijama zdravstva, te ograničen pristup liječenju u privatnim klinikama. Dok radimo na izgradnji novog socijalizma i prateće mreže dostupnog i kvalitetnog javnog zdravstva, već se sada možemo usredotočiti na seksualno i zdravstveno obrazovanje koje bi bilo pristupačno za sve.
  • 21. prosinca 2022. Na Netflixu ništa novo Umjesto antiratnih filmova koji bi jasno reprezentirali dehumanizirajuće učinke ratova, srednjostrujaški ratni filmovi (ne samo američki, već i ruski i drugi) nastavljaju (novo)hladnoratovsku propagandu umjetničkim sredstvima: dominantni narativ o ratu je herojski, romantizirajući, patriotsko-nacionalistički i huškački, dok se momenti tragike također pojavljuju u svrhe spektakularnih prikaza herojstva. Ovogodišnji film njemačkog redatelja Edwarda Bergera Na zapadu ništa novo već je proglašen novim antiratnim klasikom kinematografije, međutim, u potpunosti zanemaruje revolucionarne događaje i vojničke pobune u pozadini povijesnih događaja koje prikazuje, dok su likovi desubjektivirani i pasivizirani.
  • 20. prosinca 2022. Gerilske metode Treće kinematografije "Treća kinematografija ne slijedi tradiciju kina kao sredstva osobnog izražavanja, redatelja tretira kao dio kolektiva umjesto kao autora i obraća se masama s namjerom da reprezentira istinu i nadahnjuje revolucionarni aktivizam. Treća kinematografija vidi film i kino kao sredstvo borbe, često stvara anonimno, upriličuje kino-događaje koje prate razgovori i debate, te inzistira na dokumentarizmu kao jedinom revolucionarnom i angažiranom žanru."
  • 19. prosinca 2022. Rad na određeno: od iznimke prema pravilu Hrvatska je jedna od europskih zemalja koje prednjače po broju zaposlenih na određeno, kao i po kratkoći ugovora privremeno zaposlenih osoba, napominje se u publikaciji Raditi na određeno: raširenost, regulacija i iskustva rada putem ugovora na određeno vrijeme u Hrvatskoj. Ova forma zaposlenja, pored visoke zastupljenosti u privatnom sektoru, sve više se primjenjuje i u javnom sektoru. Širenje rada na određeno, platformskog rada, kao i drugih oblika nestandardnog rada, produbljuje prekarnost i potplaćenost, dodatno srozava razinu radničkih prava, otežava sindikalno organiziranje, olakšava diskriminaciju na radnom mjestu, ukida brojne beneficije, onemogućuje bilo kakvo dugoročnije planiranje i doprinosi urušavanju mentalno-emotivnog i fizičkog zdravlja radnika_ca.
  • 16. prosinca 2022. Feminizam, da, ali koji?
    Uvod u teoriju socijalne reprodukcije
    Teorija socijalne reprodukcije (TSR) je feminističko-marksistička radna teorija vrijednosti. Kao ekspanzija marksizma i klasne teorije ona recentrira analizu rada u kapitalizmu na obuhvatniji način, pokazujući nužnu uvezanost opresija, eksploatacije i otuđenja. Tako se kroz kritiku političke ekonomije objašnjava i kako se orodnjena opresija, zajedno s drugim opresijama, sukonstituira sa stvaranjem viška vrijednosti. TSR ne objašnjava samo rodnu dimenziju socijalne reprodukcije, kako se to pretpostavlja u reduktivnim feminizmima koji izostavljaju rasu, klasu, starosnu dob, tjelesno-emotivno-mentalne sposobnosti, migrantski status i druge kategorije, već nastoji pokazati kako su različite opresije konstitutivne za radne odnose, iskustva i klasna mjesta. Kao teorija, politika, iskustvo i borba, socijalno-reproduktivni feminizam pokazuje vezu logike klasnih odnosa, društveno-opresivnih sila i življenih iskustava, dok je istovremeno usidren u horizont revolucionarne promjene svijeta.
  • 14. prosinca 2022. Ključne riječi: magični voluntarizam "Kada se ljudi suočavaju s prekarnim zaposlenjem, obavijestima o deložaciji, ili se bore da prehrane svoju djecu, uloga terapije razgovorom i vještina samopomoći znatno je oslabljena. (...) U konačnici, magični nas voluntarizam gura u zamku umanjivanja utjecaja materijalnog nezadovoljstva. Zanemarujući društvene uzroke i one vrste nedaća koje mogu biti endemske za živote ljudi iz radničke klase, nehotično doprinosimo depolitizaciji mentalnog zdravlja."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve