Inkluzija kao depolitizacija romske zajednice

Kulturalizacija romske zajednice kao najbrojnije europske manjine, odnosno njezina konstrukcija kao etničkog partikulariteta kroz modele politike inkluzije koji se u Europi provode posljednjih desetljeća, relativizirala je sistemsku marginalizaciju Romkinja i Roma, dodatno produbljenu neoliberalizacijom mehanizama socijalne države. U osvrtu na zbornik Romi između multikulturalizma i politike štednje (2018) autorica ukazuje na politički instrumentalizirane, neučinkovite institucionalne strategije i programe inkluzije Roma u Srbiji, stavljajući ih u širi kontekst tretmana romskih zajednica diljem Europe.

Romsko naselje „Gazela“, Beograd, 17. studenog 2007. (izvor: Milos Milosevic @ Flickr prema Creative Commons licenci)
Inkluzija je magična reč oko koje se vrti politička projekcija najbrojnijeg evropskog Drugog. Ideja ove politike je: Romkinje i Romi treba sretno da se uključe u većinske nacionalne zajednice ostajući pri tome Romkinje i Romi, a sve pod palicom nadnacionalnih evropskih institucija. U izvesnom smislu, Evropa nije izmislila samo programe i projekte uključivanja Romkinja i Roma u većinska društva – izmislila je i sâm romski identitet kroz proces homogenizacije različitih etničkih, verskih, nacionalnih, rasnih, geografskih i jezičkih zajednica. Proces konstrukcije romskog identiteta otpočeo je onda kada je ideja multikulturalizma zakucala na velika vrata, krajem XX. veka, a ova sprega proizvodnje imaginarnog etničkog zajedništva i njegovog kolektivnog iskustva dobivala je svoj oblik kao deo kapitalističkih mehanizama i dinamika upravljanja etničkim, rasnim, nacionalnim i drugim razlikama.
„Romsko pitanje“ je najpre prepoznato u kontekstu kulture, u skladu sa sveopštom kulturalizacijom onoga što bi trebalo biti političko i neodvojivo od ekonomskog, a sva diskriminacija i marginalizacija najveće evropske manjine tretira se kao da proizilazi iz kulturne razlike
Politika integracije Romkinja i Roma stoga je čvrsto uglobljena u neoliberalne koordinate.
 
Na površini, izgleda kao da se pre svega radi o normativno-političkom okviru: smišljeni su silni dokumenti, strategije i mere upravljanja sukobima koji se razbuktavaju po mioni linijama između većinskih i romskih zajednica. Ipak, „romsko pitanje“ je najpre prepoznato u kontekstu kulture, sasvim u skladu sa sveopštom kulturalizacijom onoga što bi trebalo biti političko i neodvojivo od ekonomskog. Sukladno tome: sva diskriminacija i marginalizacija najveće evropske manjine tretira se kao da pre svega proizilazi iz kulturne razlike. Na početku izgradnje evropskog modela politike romske inkluzije, a u vreme sutona modela kejnzijansko-fordističke države socijalnog tipa, Romkinje i Romi prepoznati su i identifikovani kao etnički partikularitet. Konstruirana je kulturno specifikovana „romska zajednica“, a na osnovu proizvodnje ekskluzivne kulturne razlike i stereotipizacija evropskih institucija, stvoren je romski identitet, kao još jedna karika u nizu kulturnih razlika. Ove razlike bi, prema paradigmi multikulturalizma, trebale funkcionirati u mirnoj koegzistenciji, priznavajući se kao razlike, te mirno učestvujući u kapitalističkom tržišnom raju razmene; sasvim na tragu neoliberalnih oblika kreiranja imaginarija zajedništva (etničkog, nacionalnog, nadnacionalnog…) proizvodnjom, upravljanjem, discipliniranjem i kontrolom različitosti: razlike su poželjne kao kulturne razlike, a ono što svim diferencijacijama u konačnici daje univerzalni okvir jeste kapitalističko tržište. Prema istoj toj paradigmi, klasni sukob kao da ne postoji, a sve je ostale sukobe moguće pacifikovati, nadzirati i disciplinirati mudrim tehnomenadžmentom. Identitet je dakle utvrđen i kulturno utemeljen, a pomenuta bujica dokumenata – planova integrativnih politika, strategija interkulturnih dijaloga, mera integrativne multikulturalnosti – prekrila je sve ostale ideje o tome kako bi trebalo rešiti „romsko pitanje“, odnosno suzbiti diskriminaciju i siromaštvo romske zajednice. I to je sve proglašeno politikom.
 
Do koje mere ovako osmišljena politika inkluzije zapravo suštinski depolitizira romsku zajednicu, nastoji pokazati zbornik Romi između multikulturalizma i politike štednje[1]. Već u dva uvodna teksta Ivana Radenkovića predstavljen je okvir u kojem se depolitizacija razumeva. S jedne strane, „romskog pitanja“ nije ni bilo dok ga evropske institucije i birokratije nisu stvorile (oblikujući monolitan romski identitet u koji su ugurane vrlo heterogene zajednice), s druge, ova stručnjačko-birokratska „politika“ koja balansira između organizacija civilnog društva i državnih institucija, i koja je početkom 2000-ih mogla biti i unosna, zapravo nikada nije bila politika u istinskom smislu. Dakako, ukoliko politiku ne razumevamo kao tehnoupravljaštvo „odozgo“, putem kojeg se koreni društvenih nejednakosti ne ukidaju već samo discipliniraju, niti kao partijsko politikanstvo kroz koje romska elita nastoji prigrabiti što je više moguće mrvica, kupujući glasove romskog naroda za još manje mrvice… Ako politiku pak, u najširem smislu pojma, mislimo kao praksu kolektivnog, kao umeće ljudi da sami uređuju svoje zajednice kao javnu stvar i, polazeći od jednakosti, na opštu dobrobit svih (aspekt demokratičnosti), onda se svako tehnokratsko upravljanje partikularnim – na taj način razjedinjenim – identitetskim zajednicama, utemeljeno na nejednakosti (aspekt isključivanja-uključivanja u hijerarhijskom modelu društva), s pravom pre svrstava u policiju. Pomalo i na tragu rancièrovskog razlikovanja politike i policije, Radenković tvrdi da je aktuelna evropska strategija upravljanja romskim pitanjem pre policy, nego politics:
„Termin policy razlikujem od termina politics jer ukazuje na usko tehnokratsko-ekspertske vidove upravljaštva, dok bi politika kao kompleksniji pojam upućivala, u najširem smislu, na kolektivno-delatne društvene oblike koji se odnose na probleme vođenja javnih poslova, rešavanje ali i proizvodnju sukoba (unutrašnja i spoljna politika), na probleme raspolaganja proizvodnjom i distribucijom društvenih resursa (privredna i fiskalna politika) itd.“
Tehnopolitika koja „počiva na štancanju policy dokumenata“ zapravo je simptom neuspeha i „inflacije politike“. (Ivan Radenković, „Evropsko upravljanje romskim pitanjem kao beg od politike“, 18) Evropski inženjering, kojim se potencijali demokratije drže pod kontrolom, stoga je zapravo pokazatelj suštine „politika“ inkluzije: nedostatka sâme politike.
 
Istovremeno nacionalni i nadnacionalni (evropski) okvir „politike“ inkluzije odvija se, dakako, u konstelaciji sveta koji je podeljen po linijama centar-poluperiferija-periferija. U takvom miljeu, inkluzija romske populacije zamišljena je otprilike ovako: 1) države centra imaju materijalna sredstva i u sprezi sa različitim evropskim i drugim institucijama daju finansije i kredite za socijalnu inkluziju Romkinja i Roma; 2) države poluperiferije i periferije nemaju dovoljno sredstava za realiziranje ovih „politika“; 3) vlade ovih država sprovode mere štednje u okviru kojih drastično režu izdvajanja za socijalne transfere, zbog čega je državna briga za materijalni status Romkinja i Roma znatno redukovana; 4) države poluperiferije i periferije u potpunosti ili delom prebacuju loptu na civilni sektor, kao i na lokalne samouprave, i njihove kapacitete; 5) organizacije civilnog društva bave se integrativnom „politikom“ tako što dobijaju sredstva delimično od države, a veći deo od finansijera sa Zapada; drugim rečima, novac dolazi iz država centra; 6) (polu)periferne države i njihov civilni sektor u početku dobijaju izdašna sredstva za realiziranje ove politike, no kada se česma (nakon krize 2008.) delimično zavrnula, i kada je doktrina multikulturalizma uzdrmana, „politika“ integracije romske zajednice u (polu)perifernim državama ostaje samo prinuda zbog obaveze ispunjavanja uslova za članstvo u Evropskoj uniji. I, dakako, kao folkloristički začin u diskursima liberalnih i desnih političara.
 
Još je bizarniji deo evropskog projekta tolerancije i integracije to da su evropske države centra izmislile „politiku“ uključivanja, a istovremeno u potpunosti ili velikim delom isključuju romske zajednice iz vlastitih društava. Najmoćnije evropske države upravljaju politikama inkluzije romske zajednice tako što je odstranjuju van svojih nacionalnih granica. Primera radi, Francuska je 2013. proterala Romkinje i Rome iz države, „sličnu je akciju u to vrijeme provodila i njemačka vlada s kosovskim Romima, kao i vlade skandinavskih zemalja i zemalja Beneluksa“[2], a Nemačka romsku zajednicu nastavlja da isključuje primenjujući niz restriktivnih regulativa, poput stvaranja liste „sigurnih zemalja porekla“ 2015. godine[3], čime se pravo na azil, koje je romska zajednica u velikoj meri koristila, veoma ograničilo, a Romkinje i Romi u ogromnom su broju deportovani u takve zemlje itd.
 
Evropske države centra izmislile su „politiku“ uključivanja, a istovremeno u potpunosti ili velikim delom isključuju romske zajednice iz vlastitih društava, upravljajući politikama inkluzije romske zajednice tako što je odstranjuju van svojih nacionalnih granica
Sve ovo ukazuje na suštinsku nedostatnost evropskog okvira „politike“ inkluzije romske zajednice. Ona se pre svega ogleda u tretiranju problema romske zajednice kao izolovanih od problema šire zajednice, te u evropskom nastojanju da se kontrolišu migratorni fluksevi i sprečava emigracija radne snage u zemlje centra: sve u skladu sa neoliberalnim režimima rada. Odnos Evrope prema jeftinoj (nekvalificiranoj i kvalificiranoj) radnoj snazi je dakako zamršen, jer se istovremeno radi o mehanizmima održavanja konkurencije radi fleksibilizacije rada (zbog čega je romska rezervna armija radne snage u određenim periodima potrebna) i stvaranja uslova u kojima su delovi populacije apsolutni višak na tržištu rada (zbog čega je romska radna snaga u određenim periodima nepotrebna). Napetost između potrebe i viška jeftine radne snage (koju velikim delom čine Romkinje i Romi) ogleda se u tome što je romski partikularitet u državama centra retorički prihvaćen, iako je u realnosti romska zajednica interno ekskluzivna, a samo eksterno inkluzivna. Na ideološkom planu postoji zalaganje za integraciju, ali zbog ekonomskog plana, ono se realizira što dalje od sopstvenog dvorišta, nastojanjima da se Romkinje i Romi integrišu u neka druga društva. Dakle, „politika“ inkluzije u režimu prekarizacije radne snage i promenjivih kontura podele rada odvija se u skladu sa opštim ekonomskim tokovima neoliberalnog sveta.
 
Srbija je jedna od balkanskih sigurnih zemalja porekla u koju se Romkinje i Romi prinudno vraćaju[4], ali je i država u kojoj već živi velik broj pripadnica i pripadnika romske nacionalne manjine[5]. Politika inkluzije Romkinja i Roma u Srbiji u potpunosti je određena evropskim okvirom, projektima i preporukama. Ona nije samo kopirana, nego je i nametnuta: nijedna vlast u Srbiji nije osmislila strategije inkluzije zato što se odjednom prosvetlila i pokazala interes za najveću i na rasističkim osnovama najmarginaliziraniju manjinsku zajednicu u Evropi, već se sa romskim politikama u Srbiji otpočelo prema evropskim direkcijama koje su za srpske vlasti od samoga početka predstavljale ulaznicu za Evropsku Uniju. Srpske vlasti su, dakle, prinuđene da se bave politikama koje bi romsku populaciju trebale da uključe u većinsku zajednicu, jer drugačije ne mogu zatvoriti pregovaračko poglavlje 23 za pristup Srbije Evropskoj Uniji.
 
U srpskoj verziji tehnoupravljaštva, „politika“ romske inkluzije također se suštinski vrti oko policy dokumenata i birokratski je usklađena sa evropskim regulativama. Tako su se i u Srbiji pojavile „desetoletke“, odnosno ključni dokumenti prema kojima se provodi politika inkluzije romske zajednice planirana za period od jednog desetljeća: najpre je to bila Dekada za inkluziju Roma 2005-2015, a potom Strategija za socijalno uključivanje Roma i Romkinja u Republici Srbiji za period 2016-2025. Postoji još niz pratećih dokumenata, izveštaja i akcionih planova, ali ova dva strateška dokumenta obuhvataju ključne smernice za inkluziju romske zajednice. Pored rodno-politički korektnog dodatka u naslovu (Romkinje), novi dokument je već postojećim prioritetnim oblastima – obrazovanje, zapošljavanje, zdravstvo i stanovanje – dodao i komponentu socijalne zaštite.
 
Srpske vlasti su prinuđene da se bave politikama koje bi romsku populaciju trebale da uključe u većinsku zajednicu, jer drugačije ne mogu zatvoriti pregovaračko poglavlje 23 za pristup Srbije Evropskoj Uniji
U vreme projekta Dekade Roma, najveći akcenat politike romske inkluzije bio je ipak na oblasti obrazovanja. Iako se uloga obrazovanja na početku preuveličavala – kao da se deca mogu obrazovati dok istovremeno nemaju ni šta da jedu niti druge osnovne materijalne uslove za učenje, i kao da diplome magično oslobađaju ljude siromaštva – ovaj prioritet nije osigurao da se politika obrazovanja odvija bez teškoća. Štaviše, uprkos određenim rezultatima koji su postignuti afirmativnim merama i kvotama, osnovni problemi obrazovanja Romkinja i Roma ostaju: obuhvat i stopa romske dece koja su uključena u predškolske, osnovnoškolske i srednjoškolske programe i dalje su veoma niski spram procenta dece većinske populacije; kontinuirana je i jezička barijera jer romska deca i omladina ne vladaju u dovoljnoj meri jezikom obrazovanja, dok se ustavno zagarantovano pravo obrazovanja na materinjem jeziku ne sprovodi; diskriminacija romske dece je sistemska, a u školsko-obrazovnim ustanovama ogleda se i u tome što se romska deca često upisuju u „specijalna odeljenja“; procenat nepismenih i tehnološki nepismenih Romkinja i Roma je i dalje visok, što znatno sužava njihove mogućnosti zapošljavanja itd.
 
Oblast obrazovanja je u vreme Dekade trebala da bude i polje koje će određenom broju Romkinja i Roma omogućiti zapošljavanje. Međutim, i ovde su se stvari zakomplikovale, što pokazuje primer pedagoških asistentkinja i asistenata. Pedagoška asistencija uvedena je u srednjoškolsko obrazovanje kao deo afirmativnih mera i prošla je trnovit put od predškolskih romskih grupa, uvedenih 1997., do konačne institucionalizacije radnog mesta na kojem se zapošljavaju Romkinje i Romi 2011. godine. Iako je uloga romskih pedagoških asistentkinja i asistenata zamišljena kao osnovni stub dodatne podrške ugroženim grupama dece u obrazovanju, od pedagoške asistencije napravljen je još jedan prekarni i potplaćeni posao koji otvara niz problema: ovo radno mesto, zasnovano ugovorom na određeno, tretira se kao privremena mera za spoljne saradnice i saradnike, prema proceni konkretne školske ustanove ili direktora; obuhvat posla nije jasno preciziran, zbog čega je pedagoškim asistentkinjama i asistentima nametnut čitav niz obaveza koje se ne tiču samo pedagoške asistencije i koje dovode do preopterećenosti, te kojima se u izvesnom smislu pokušava „nadomestiti smanjeni obim socijalne zaštite, odnosno nedostatak usluga javnog servisa“ (Slađana Miladinović, „Prekarni položaj pedagoških asistenata“, 96); plata pedagoških asistentkinja i asistenata kreće se u iznosu minimalne plate u Srbiji i zavisi od izdvajanja lokalnih samouprava; iako je za dobijanje ovog nesigurnog radnog mesta potrebno proći ozbiljne module obuke, profesija se potcenjuje i nastavno osoblje tretira je kao manje vrednu, zbog čega nema ravnopravan položaj u obrazovnim kolektivima; iako je zamišljena kao rad sa decom iz osetljivih grupa, pedagoška asistencija isključivo se svodi na rad sa romskom decom, dodatno doprinoseći segregaciji romske zajednice.
 
Dakle, u oblasti obrazovanja nije išlo sve glatko, iako su rezultati obrazovnih mera poslužili kao perje kojim se po završetku Dekade Roma trebalo okititi u predstavljanju kakvih-takvih rezultata integracije. Simbolično, 2015. godine, kada završava projekat Dekade Roma, predsednik Srbije Aleksandar Vučić izjavljuje kako su Romkinje i Romi „tradicionalno veoma siromašni“, čime kao da sugerira kako krivica nije u projektima i politikama inkluzije, već da je siromaštvo maltene upisano u romski identitet i kulturu, odnosno naturalizovano. Neuspeh mera Dekade time je još više aktivirao šovinističke stereotipe i nasilje nad Romkinjama i Romima, a u retoričkim izjavama poput predsednikove položaj romskog stanovništva se esencijalizira, siromaštvo normalizira te se i dalje „pripisuje kulturnom identitetu romske zajednice“ (Milena i Jelena Reljić, „Tradicionalno siromašni i diskriminisani“, 37-38).
 
Predsednik Srbije Aleksandar Vučić izjavljuje kako su Romkinje i Romi „tradicionalno veoma siromašni“, čime kao da sugerira kako krivica nije u projektima i politikama inkluzije, već da je siromaštvo maltene upisano u romski identitet i kulturu, odnosno naturalizovano
Međutim, Romkinje i Romi u Srbiji zaista su ostali siromašni i marginalizirani; segregirani su na obodima gradova, nekada i ograđeni zidovima (primer romskog naselja „Marko Orlović“ u Kruševcu); prinuđeni su da životare u podstandardnim naseljima u kojima često nemaju ni najosnovniji pristup vodi za piće i električnoj energiji; njihov krov nad glavom ne zadovoljava ni najminimalnije uslove adekvatnog stanovanja, dok je istovremeno pod stalnom pretnjom oduzimanja i proterivanja (čemu svedoči masovno raseljavanje romskog naselja sa deponije Vinča, kao i neizvesna sudbina romskog naselja „Crvena Zvezda“ u Nišu); problem stanovanja ne rešava se ni famoznim programom socijalnog stanovanja, namenjenog najugroženijima – a zapravo tržišno osmišljenog tako da je upravo njima nepristupačno – jer se „uloga države u rešavanju stambenih pitanja (…) dalje minimizira i stavlja u okvir proizvoljnog delovanja“ (Slađana Miladinović, „Stanovanje Roma između osnovnog ljudskog prava i urbane segregacije“, 83); Romkinje i Romi i dalje nemaju pristup tržištu rada; ogroman priliv sredstava iz evropskih i drugih fondacija namenjen inkluziji Romkinja i Roma protraćen je, a često i proneveren, jer su se „iako vrlo dobro isplanirane na papiru, aktivnosti države i političara svele (…) pre svega na maksimalnu birokratizaciju i malverzacije u kojima su značajnu ulogu odigrale i pojedine organizacije civilnog sektora“ (Robert Kasumović, „Kraj Dekade Roma“, 69); romski politički predstavnici su marionete vladajućih partija i samo još jedan delić političke elite otuđene od vlastitog naroda, itd.
 
Prvi projekat inkluzije završio je neslavno, a postalo je jasno da se obrazovanjem ne mogu rešiti gorući problemi romske zajednice. Drugi projekat inkluzije, koji je u toku, kao dodatnu primarnu oblast romskih politika uveo je i socijalnu politiku. Iako se čini paradoksalnim da se socijalna zaštita uvodi u vreme mera štednje, Ministarstvo za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja pod palicom ministra Aleksandra Vulina dosetilo se kako izaći na kraj sa „lenjim Romkinjama i Romima koji žive na grbači države“: od 2016. godine sprovodi se socijalna politika koja primanje naknada za socijalno ugrožene slojeve i nezaposlene uslovljava prinudom na rad. Kriterijumi podobnosti za socijalnu pomoć time su još više pooštreni – ministrovim rečima, „zdrav i prav korisnik novčane socijalne pomoći će morati da razume da će za to morati da radi“ (Aleksandar Vulin, „Socijalna pomoć nije zanimanje, neće više biti bezuslovna“, Blic). Zapravo, nije to Vulin smislio. Ovo je samo još jedna mera prekopirana iz neoliberalne Evrope: umesto na welfare, preusmerava se na workfare doktrinu. Ništa se više ne dobija besplatno, a prema dominantnom ideologemu pretpostavlja se da su nezaposlene individue same krive što se nalaze u lošoj poziciji. Utoliko bi pretnja suspenzijom socijalnih naknada trebala da ima funkciju stimuliranja na rad, jer to što neki ne rade ispostavlja se kao problem destimulacije, nedovoljne motiviranosti i drugih ličnih osobina „lenjih“ ljudi. Iz ove logike proizilazi da su ljudi siromašni vlastitom voljom, a nagrađivanjem neradnika istovremeno se destimuliraju oni koji rade. Oduzeti od siromašnih, da bi se dalo onima koji imaju i stimulirala ekonomija, krajnja je posledica workfare imaginarija. Tako su i Romkinje i Romi u Srbiji, u skladu sa „politikom“ inkluzije, prinuđeni da zarade socijalnu pomoć.
 
Istovremeno, iako je problem navodno u nedovoljnoj stimuliranosti i aktiviranju nezaposlenih na rad, oni koji rade i po jedanaest sati dnevno da bi zaradili maksimalno 2000 dinara (oko 17 eura) nisu ni prepoznati kao radnici, jer su prinuđeni da levitiraju između poslova na crno i socijalnih naknada. Romkinje i Romi u Srbiji uglavnom preživljavaju kombinirajući bedne zarade od neformalnih poslova i male iznose socijalne pomoći. Međutim, „uredbom o merama socijalne uključenosti korisnika novčane socijalne pomoći, pak, korisnici socijalne pomoći su prinuđeni da obavljaju poslove koji im se ponude po ceni znatno nižoj od minimalne cene rada i da svoj osnovni izvor egzistencje, koji obavljaju bez ugovora o radu, ostavljaju po strani“ (Jelena Kasumović, „Inkluzija socijalnom represijom“, 87).
 
„Politika“ inkluzije nastavlja i učvršćuje prakse koje sistemski isključuju romsku populaciju iz legalne sfere rada, dok je istovremeno hipereksploatiraju upravo na osnovu rasističkih i šovinističkih linija podele rada
Melanž socijalne pomoći i zarade od neformalnih poslova osobito je doveden u pitanje u slučaju jedne od najvećih grupa romskih zanimanja: sakupljača sekundarnih sirovina. Ovi ekstralegalni radnici u industriji otpada, kojih prema nezvaničnim podacima u Srbiji ima i preko 30 000, (u strateškim dokumentima stalno najavljivanom) legalizacijom bi zapravo izgubili pravo na socijalnu pomoć i time znatno smanjili već bedne iznose svojih prihoda. S druge strane, upravo na super-eksploataciji ove neformalne i nevidljive radne snage počivaju ogromni profiti reciklažne industrije, kao i države[6], dok to drugi pretendenti u konkurenciji poslova upravljanja otpadom doživljavaju kao krađu gradske imovine (na primer, lokalne gradske vlasti u Novom Sadu koje su 2017. od privatnih agencija za obezbeđenje unajmile čuvare kontejnera, sa zadatkom da progone i kažnjavaju romske sakupljače sekundarnih sirovina). Dakle, dok velikim kapitalističkim igračima ova situacija ide u prilog, sitni kapitalisti gledaju kako bi prigrabili još nešto preostalog profita i u potpunosti istisnuli romske sakupljače iz poslova upravljanja otpadom.
 
Predlog rešenja problema sakupljača sekundarnih sirovina naveden u Strategiji za socijalno uključivanje Roma i Romkinja u Republici Srbiji za period 2016-2025 podrazumeva da se od sakupljača napravi sitne preduzetnike i podstakne programe samozapošljavanja, čime se Romkinje i Rome stavlja u još goru poziciju. Minorne cifre koje se mogu dobiti za pokretanje sopstvenog biznisa još su jedan problematični deo ove „politike“ u sklopu koje bi Romkinje i Romi, uprkos najnižoj poziciji na tržištu rada, trebali opstajati u zverinjaku tržišne konkurencije. Naravno, Strategija ne prepoznaje mogućnost zapošljavanja sakupljača sekundarnih sirovina „u javnim komunalnim preduzećima, već samo legalizaciju statusa sakupljača i njihovu pojedinačnu registraciju i stimulaciju kao privatnih preduzetnika“ (Jasmina Drmaku, „Sakupljači sekundarnih sirovina – Progon umesto inkluzije“, 108), niti se iz nje može videti da su javno-komunalna preduzeća partijski ustrojena. Ova „politika“ inkluzije pak ne prepoznaje nužnost zadržavanja komunalnih preduzeća u javnom vlasništvu, i borbe da ih se otrgne od partijskih interesa te usmeri u pravcu politike koja se organizira oko ljudskih potreba. Takozvana politika inkluzije zapravo nastavlja i učvršćuje prakse koje sistemski isključuju romsku populaciju iz legalne sfere rada, dok je istovremeno hipereksploatiraju upravo na osnovu rasističkih i šovinističkih linija podele rada.
 
U Srbiji je već uvelike poodmakla druga decenija inkluzije Romkinja i Roma: i dalje pod budnim okom evropskih tehno-policijskih vlada, i dalje u duhu multikulturalnog diskursa koji je, makar retorički, redovni sastojak ikonografije vlasti. No realnost koju romska zajednica živi i dalje ostaje surova te ide u pravcu trke bez dna, kako zaključuje urednica ovog zbornika:
„Kad se zavesa spustila, a slatkorečive formalnosti i obećanja ostale u prostoru negde između Balkana i Evropske Unije, napori za inkluzijom najdiskriminisanije i najpotlačenije evropske manjinske zajednice vratili su se u regularno stanje. U postojećem političko-strateškom obliku na Balkanu oni su nemoguća misija. Za Evropsku Uniju napori za inkluzijom Roma predstavljaju meru za suzbijanje dalje imigracije niskokvalifikovanog romskog stanovništva u razvijene zemlje Zapadne Evrope. Da stvar bude gora, čini se da će pitanja inkluzije romske populacije u narednoj polovini decenije ostati u senci novih konkurenata u ovoj trci do dna, izbeglica iz Azije i Afrike.“ (Tamara Baković Jadžić, „Narod bez političkih protivnika“, 121-122)
Evropa je osmislila „politiku“ integracije Romkinja i Roma u društvo zasnivajući je na kontradikcijama uključivanja i isključivanja: romsku zajednicu uključuje se u društvo tako što ju se separiše te isključuje kao partikularnu zajednicu; romskom zajednicom upravlja se „odozgo“ jer o sopstvenim životima i uređenju društvene zajednice ne odlučuje ona sama, nego „stručne elite“ koje rade u interesu kapitala; romska radna snaga bez papira kriminalizovana je i na taj način lakše nadzirana i eksploatirana; romska radna snaga koja sebe nastoji legalizirati prepuštena je tržišnim mehanizmima koji je s obzirom na najnižu početnu poziciju lako izbacuju iz tržišne utakmice, time još više produbljujući njenu marginalizaciju; konkurentski odnosi nastavljaju da razjedinjavaju i individualiziraju romske zajednice, istovremeno proizvodeći i reproducirajući odnose nepoverenja romske prema domicilnim zajednicama, a kroz proizvodnju distance potpiruje se i desničarski diskurs straha (Romkinje i Romi postaju oni koji „kradu naš posao“, „razaraju našu kulturu“…) itd.
 
Inkluzija ovde znači integraciju u tehno-birokratsku nacionalnu, kao i nadnacionalnu celinu. Države nisu neutralne, one su te koje reguliraju priznanje različitosti. No, pošto se više ne radi o socijalističkim državama, niti o nekim novim oblicima države blagostanja, neoliberalni državni redistributivni socijalni mehanizmi i resursi fragmentirani su i nedostatni. Konačno polje inkluzije – onkraj nacionalnog i nadnacionalnog – jeste tržišno, sa svim ambivalentnostima, stoga se postojeće stanje normalizira i opšta socioekonomska nejednakost produbljuje. Ako je inkluzija sve opisano, onda to nikako ne može biti mehanizam kroz koji bi romska zajednica mogla organizirati (emancipatornu) politiku.






Bilješke:

[1] Romi između multikulturalizma i politike štednje, urednica: Tamara Baković Jadžić, izdavač: Forum Roma Srbije, 2018.

[2] Andrea Radak, „Romi: vječni stranci gurnuti na rub zakona“, Bilten, 1. 10. 2018.

[3] O ovome videti zbornik Nimalo sigurno. Kritika koncepta sigurnih zemalja porijekla koji su uredili Wenke Christoph, Tamara Baković Jadžić i Vladan Jeremić, u izdanju Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe, Regionalna kancelarija za Јugoistočnu Evropu 2016.

[4] O različitim problemima koje Strategija za reintegraciju povratnika u Srbiji ne rešava – od neadekvatnih uslova u prihvatnim centrima preko ksenofobnih reakcija lokalnog stanovništva do peripetija sa dobijanjem osnovnih dokumenata – videti: Julija Janaćković, „Sumrak readmisije u Srbiji“, 113-118, kao i: Zoran Kuzmanović, „Prilog sa terena – Integracija povratnika u praksi“, 51-54, u: Između forme i realnosti, ur. Forum Roma Srbije, Beograd, 2018.

[5] Zbog problema etničke mimikrije i nedostatne popisne metodologije tačan broj Romkinja i Roma u Srbiji je nepoznat, no većina podataka ukazuje na to da ih je najmanje 200 000, a potencijalno i 600 000 (Strategija za socijalno uključivanje Roma i Romkinja u Republici Srbiji za period od 2016. do 2025., 18).

[6] „Čak 75% sirovina reciklažnoj industriji obezbeđuju neformalni sakupljači sekundarnih sirovina. Njihovim radom ova industrija (kojoj obezbeđuju sirovinu za rad) i država (naplatom PDV-a na prodate sirovine) ostvaruju višemilionske profite gotovo bez ikakvih ulaganja, jer sakupljači sekundarnih sirovina nisu od države prepoznati kao radnici, pa tako i ne ostvaruju nikakva prava koja proizlaze iz radnog odnosa.“ Robert Kasumović, „Šta smrdi na deponiji?“, Mašina, 27. 6. 2017.





Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu.

Vezani članci

  • 19. prosinca 2018. Nova klasna politika: perspektiva protiv desnih i neoliberalnih pripovijesti Uspon desnog populizma dio europske ljevice prepoznao je i kao indikator vlastite slabosti i povijesne erozije značaja. Da ljevica nema monopol na artikulaciju socijalnog pitanja nije nova lekcija. No ono što je relativno novo jest da ga je ljevica posljednjih desetljeća u sve manjoj mjeri postavljala. Ovako glasi kritička dijagnoza autora poput francuskog sociologa Didiera Eribona. Objavljivanje njemačkog prijevoda njegove sociološko-autobiografske monografije Povratak u Reims inicirao je 2016. godine opsežne rasprave unutar njemačke ljevice. Mnogi su usvojili Eribonovu dijagnozu i plediraju za povratak klasnoj politici, dok drugi upozoravaju na opasnost rehabilitacije starog klasnog redukcionizma i olakog dezavuiranja desetljeća nastojanja oko rodnih i manjinskih pitanja. Formuliran unutar tih rasprava, pojam „Nove klasne politike“ teži integraciji klasnog i „identitetskih“ pitanja kao temelja obnove integrativne lijeve politike, koja se mora suprotstavljati i desnim i neoliberalnim narativima. Pročitajte prijevod teksta Sebastiana Friedricha.
  • 18. listopada 2016. Solidarnost u praksi Prihvat izbjeglica na takozvanoj „balkanskoj ruti“, aktiviranoj 2015. godine, pokazala je različite strategije suočavanja s izbjegličkim valom koje su demonstrirali različiti akteri. Među njima se ističu samoorganizirane grassroots volontersko-aktivističke grupe. Nasuprot onim akterima koji su se u prihvat izbjeglica uključili po službenoj dužnosti ili tražeći strukturna rješenja za problem prihvata, takvi su kolektivi u fokus svojeg djelovanja postavili izgradnju solidarnosti na svakodnevnoj razini. O pozadini grassroots angažmana, ali i o izazovima koji pred njima stoje razgovarali smo s Aigul Hakimovom iz Protirasistične fronte brez meja.
  • 19. srpnja 2019. Na braniku kluba, kvarta i antifašizma Solidarnost s lokalnom zajednicom, napadački nogomet, rezultatski usponi i padovi, politički angažman i podrška vjernih ultrasa Bukanerosa, sukobi s upravom – sve ovo dio je svakodnevnice španjolskog drugoligaša Raya Vallecana, jednog od simbola antisistemske borbe u sportu, koji uskoro kreće u novu sezonu. Koegzistencija progresivnih vrijednosti, navijača i kluba nastalog usred siromašnog madridskog kvarta Vallecasa u vrijeme revolucionarnih previranja, opetovano apostrofira da su borbe i inicijative van terena barem jednako bitne kao i nadmetanje igrača na njemu.
  • 29. prosinca 2016. Iluzija političke normalnosti Globalni rast desnog populizma, kojemu u zadnje vrijeme svjedočimo, antiklimaktički je rasplet višedesetljetnog neoliberalnog projekta depolitizacije javnog diskursa u svrhu opsluživanja interesa kapitala. U europskom kontekstu, neujednačen ekonomski razvoj između zemalja centra i periferije kad-tad je morao rezultirati sistemskom krizom u kojoj se status quo sve češće dovodi u pitanje. Pred socijalističkom ljevicom danas stoji historijski izazov mobilizacije, povećanja društvene participacije i širenja političkog utjecaja čemu se kao alternativa nudi predaja terena ekstremnoj, ksenofobnoj desnici. U intervjuu smo razgovarali s Markom Kostanićem, urednikom regionalnog portala Bilten.
  • 9. veljače 2011. Planet slumova (I)
  • 31. siječnja 2016. Kulturni materijalizam i politike identiteta Kako stvoriti univerzalni socijalistički projekt u kontekstu prioritiziranja „identitetskih politika“ danas je jedno od ključnih pitanja prilikom promišljanja lijevih progresivnih strategija otpora. Iz Up&Undergrounda 27/28 prenosimo prijevod teksta Richarda Seymoura o važnosti materijalizacije kulture i „identitetskih pitanja“ te neophodnosti da se u izgradnji univerzalnog političkog subjekta operacionalizira realno postojeća partikularna iskustva nepravde kao dio materijalnih procesa.
  • 7. rujna 2016. Migracije kao oblik adaptivne strategije Nasuprot aktualnim uvriježenim mitovima o „migrantskoj krizi“, migracije su temeljni i formativni element gotovo svih ljudskih društava. Ksenofobna i panična retorika prisutna u mainstream medijima služi obrani „krhkih zidina“ Tvrđave Europe i imperijalističkih politika Globalnog sjevera. Taj diskurs nužno je raskrinkati, a aktualna migracijska zbivanja sagledati u historijskom i globalno-političkom kontekstu kako bismo spoznali obim problema i radili na sustavnim rješenjima. Naš sugovornik na ovu temu bio je Drago Župarić-Iljić iz Instituta za migracije i narodnosti u Zagrebu.
  • 31. prosinca 2018. Le citoyen de souche* U tekstu o političkim pravima pojedinaca u građanskom društvu, Stefan Aleksić tvrdi da je model ograničenog državljanstva na ograničeno vrijeme, kojeg predlaže ekonomist Branko Milanović kao način dugoročnog adresiranja globalnih migracija, savršen za izgradnju administrativne arhitekture koja će migrante_ice ekonomski instrumentalizirati, a istovremeno odstraniti njihov politički kapacitet, zadovoljivši pritom potrebu za jeftinom radnom snagom, karakterističnu za proces akumulacije kapitala.
  • 11. rujna 2012. “Krvavo podugovaranje” u umreženom društvu: migracije i postfordističko restrukturiranje u Europskoj uniji
  • 31. siječnja 2016. Imigranti su ključan element radničke klase U razgovoru o migracijama Sandro Mezzadra sa Sveučilišta u Bologni promatra iste kao društveni pokret s posebnim naglaskom na subjektivnom stremljenju za boljim životom, razlažući kako su zapravo prodiruće silnice kapitala te koje stubokom mijenjaju uvjete života i rada na prostoru Europe. Govori i o Dublinskom protokolu – režimu azila u okvirima implementacije Schengenskog sporazuma, te o jačanju rasizma koje podcrtava potrebu za kolektivnim europskim odgovorom na spomenute probleme.
  • 30. srpnja 2017. Izbjeglice i dalje prkose beznađu „balkanske rute“ Od osnutka takozvane Islamske Države prošlo je već više od desetljeća, no posljedice nastanka ove zločinačke tvorevine tvrđavi Europi postale su vidljive tek 2015. godine, kada je Viktor Orbán, ultrakonzervativni predsjednik mađarske vlade, zatvorio granice države za izbjeglice iz ratom pogođene Sirije, Iraka i Afganistana, kao i za migrante iz velikog broja azijskih i afričkih zemalja. Ni nakon dvije godine izbjeglicama se ne pružaju alternative mogućem utapljanju na Sredozemlju ili beskrajnom čamljenju u nekome od istočnoeuropskih detencijskih centara, izbjegličkih kampova itsl. Donosimo prijevod teksta u kojem Tajana Tadić, volonterka Are You Syrious?, sagledava trenutnu situaciju i utjecaj hrvatskog pravnog sustava na istu.
  • 9. kolovoza 2012. Pogled na makroekonomsku pozadinu migracija
  • 3. rujna 2016. Politika stanovanja Iz drugarskog magazina Liceulice, uličnih novina koje funkcioniraju kao socijalno poduzeće i trenutno vode kampanju prikupljanja sredstava za nastavak rada, prenosimo tekst Iskre Krstić o politikama stanovanja: „Kao što je Surviver simulacija ‘prirodnog okruženja’, tako je i ‘borba za život’ u neoliberalnoj civilizaciji ipak samo imitacija džungle. S predstavljanjem aktuelnog društvenog sistema kao prirodnog, pitanje stanovanja se depolitizuje, a potencijali preispitivanja aktuelnog stanja pasiviziraju.“
  • 27. siječnja 2015. Političke organizacije različitog ideološkog predznaka i izgradnja paralelnih struktura u društvu
  • 27. srpnja 2016. S roguljama boj smo bili U suradnji s Antifašističkim Vjesnikom, donosimo tekst posvećen 75. obljetnici ustanka narodā Hrvatske. U pregledu povijesne situacije u Hrvatskoj 1941. godine naglasak je na dinamici odnosa između fašističkog terora kojeg je provodio ustaški represivni aparat i partizanskog pokreta, koji se pod vodstvom KPJ ubrzo nakon narodnih ustanaka u Hrvatskoj i drugim krajevima Jugoslavije prometnuo u jedan od najmasovnijih antifašističkih pokreta u okupiranoj Europi.
  • 31. srpnja 2019. Skvotiranje je deo stambenog pokreta Teorijska i politička razmatranja praksi skvotiranja moraju uzeti u obzir sve veći broj ljudi koji ostaje bez krova nad glavom zbog nemogućnosti otplate stambenih kredita, preniskih plaća te vrtoglavog rasta cijena najma, kao i historijske borbe za stanovanje te organiziranje u lokalnim zajednicama. Izostanak adekvatne socijalne raspodjele stambenog prostora i sve učestalije deložacijske prijetnje u Srbiji su pokrenule val recentnih borbi koje ukazuju na važnost uspostavljanja saveza militantnih i drugih oblika skvoterskih praksi te politički snažnog stambenog pokreta.
  • 27. kolovoza 2012. Slovenski nevidljivi radnici
  • 15. lipnja 2011. Ujedinjeni u različitosti?
  • 3. studenoga 2015.
    Featured Video Play Icon
    Razgovor o filmu “Residenzpflicht”
    Pogledajte snimku razgovora s Denise Garcia Bergt, održanog u Goethe-Institutu 12. svibnja 2014. godine u sklopu programa "Europa za svakoga: premostimo jaz" Subversive foruma 7. Subversive festivala, kojeg su zajedno s festivalom organizirali Heinrich Böll Stiftung i Green European Foundation. Razgovor s autoricom filma "Residenzpflicht", koji propituje europske migracijske politike, vodila je Julija Kranjec iz Centra za mirovne studije.
  • 10. studenoga 2016. Kolateralne žrtve kolonijalnih politika Humanitarna kriza nastala ulaskom velikog broja izbjeglica na teritorij EU prošle je godine otkrila inherentna proturječja „zapadne civilizacije“. Strukturna ksenofobija i kolonijalistička institucionalna agenda suočili su se sa samoorganiziranom solidarnošću formalnih i neformalnih mreža, pojedinaca, inicijativa i udruga. Danas, kada je očito da je prolazak ljudi tzv. Balkanskom rutom nužnost, postavljaju se pitanja kako stati na kraj imperijalnim politikama vladajućih elita, ali i kako poboljšati položaj izbjeglica koje se već nalaze u Europi. O ovim i drugim vezanim temama razgovarali smo s Julijom Kranjec iz zagrebačkog Centra za mirovne studije.
  • 21. rujna 2016. Prema reartikulaciji otpora ekonomskom liberalizmu Aktualni politički trenutak nameće nam brojne teme, razumijevanjem kojih se stvaraju preduvjeti za uspješno emancipatorno političko organiziranje. Formiranje političkog polja u postsocijalističkoj Hrvatskoj, rast ekstremne desnice diljem Europe, odnos političke demokracije i ekonomskog liberalizma te struktura moći u Europskoj Uniji, neka su od pitanja koja smo otvorili u razgovoru s Danijelom Dolenec, docenticom na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti i predsjednicom Upravnog odbora Instituta za političku ekologiju.
  • 18. srpnja 2016. Privatizacija društva: proizvodnja ljudskog viška Na pozadini demontaže socijalnih država i resemantizacije „društva“ kao „zone nesputane trgovinske razmjene“, neujednačena tržišna utakmica tretira mase ljudi u najboljem slučaju kao jeftinu radnu snagu, a ni srednja klasa više ne uživa nekadašnju razinu sigurnosti i materijalnih privilegija – zbog čega postaje potencijalno prijemčiva za fašizirajuće trendove obračunavanja s percipiranom „nelojalnom konkurencijom“. Pročitajte proširenu, prilagođenu verziju intervjua s voditeljicom programa „Motor mijene“.
  • 17. svibnja 2014. Skrivena povijest prvobitne akumulacije i klasična politička ekonomija
  • 3. veljače 2017. Solidarne prakse kao baza ljevice Paralelne strukture sve se češće javljaju kao strategija lijevih organizacija i pokreta za sidrenje u društvenom polju. Budući da odgovaraju na potrebe za nečime što u postojećim strukturama nedostaje te ih dopunjavaju, podrazumijeva se da one donose neku novu vrijednost. S druge strane, inzistiranje na paralelnim strukturama ponekad prati i zahtjev za udaljavanjem od tradicionalnih obrazaca, čime se zapada u opasnost da se, ionako erodirane, institucije socijalne države i dalje oslabljuju. O primjerima praksi te ulozi paralelnih struktura u izgradnji lijevih pokreta i organizacija razgovarali smo s Jovicom Lončarom iz Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju.
  • 31. prosinca 2016. Solidarnost u prostorima nevidljivosti Dominantna javna percepcija o temama kojima se bavi LGBTIQ+ pokret dovela je do njihove redukcije na problematiku ljudskih prava, uz često prenaglašavanje prvih dvaju identiteta koje ovaj akronim označava. Unatoč proklamiranim najboljim namjerama liberalnog mainstreama, takva „borba“ za prava LGBTIQ+ osoba zapravo rezultira održavanjem nevidljivosti redovnih i svakodnevnih poteškoća ove populacije i prateće uloge društvenih institucija, primjerice obitelji, u njihovom perpetuiranju. S Ninom Čolović, iz LGBTIQ inicijative „AUT“, razgovarali smo o tim redovnim i svakodnevnim problemima koje LGBTIQ+ osobe doživljavaju isključivanjem iz obitelji i posljedičnom društvenom marginalizacijom.
  • 24. travnja 2017. Deset prijedloga za borbu protiv Europske unije Perry Anderson u nedavnom je tekstu ustvrdio da ekstremna desnica uspijeva mobilizirati puno veću biračku bazu, igrajući na kartu rasističkih sentimenata i ksenofobnih rješenja te pojednostavljenih političko-ekonomskih manevara, dok se ljevica, uz iznimke, libi postaviti odveć nedvosmislene i izravne zahtjeve. Kako bi doskočili tom problemu, a zadržavajući se u duhu humanog internacionalizma, donosimo vam prijevod teksta skupine aktera/ki s europske ljevice koji na raspravu stavlja deset prijedloga kao pokušaj razračunavanja s izostankom jasne mobilizacijske podloge za izlazak iz europske krize.
  • 8. siječnja 2012. Demokratska inicijativa protiv Europske unije: Često postavljana pitanja
  • 1. ožujka 2018. Dok se svaka kuharica ne politizuje Dovođenje u pitanje eksplanatorne moći historijsko-materijalističke analize eksploatacije žena nije samo udaljilo feminističku borbu od socioekonomskih pitanja, nego i otvorilo put aproprijaciji progresivnih dosega socijalističkog i marksističkog feminizma. Iz 9. broja časopisa Stvar prenosimo tekst u kojem Maja Solar analizira položaj žena u carističkoj Rusiji i nakon Oktobra, ukazujući na važnost promišljanja „ženskog pitanja“ kao dijela klasne borbe i emancipatornih dosega revolucionarnog nasljeđa u području socijalnih, ekonomskih i političkih prava, koja su danas ponovo pod direktnim udarom kapitala.
  • 13. prosinca 2017. Dopuštena margina talasanja Uspješnost institucionalizacije konzervativnog dijela civilnog pokreta još je urgentnijom učinila analizu dosega zagovaranja vrijednosti liberalnog kapitalizma za radikalizaciju udruženog političkog djelovanja lijevog spektra civilnog društva. O emancipatornim potencijalima njegovih progresivnih aktera, ali i ograničenjima uslijed projektnog načina financiranja koje je dovelo do programske deradikalizacije, birokratizacije i prekarizacije djelovanja, razgovarale smo sa Sandrom Benčić, dugogodišnjom aktivistkinjom za ljudska prava i voditeljicom programa Socio-ekonomske pravednosti u Centru za mirovne studije.
  • 23. siječnja 2011. Europska integracija kao sredstvo neoliberalne hegemonije
  • 27. svibnja 2011. Europsko radništvo: ideološko nasljeđe društvenog ugovora
  • 16. siječnja 2012. Upravljanje Europskom unijom – kritičke perspektive i alternativna rješenja za krizu eurozone
  • 6. rujna 2016. Europski radnički identitet otvara prostor širenju borbe S Artanom Sadikuom, teoretičarom i aktivistom iz Skopja, razgovarali smo o implikacijama koje za zemlje-članice predstavlja izlazak, odnosno ostanak u Europskoj uniji, o demokratskom deficitu kojim su prožete izvršne institucije EU, političko-ekonomskom odnosu između europskog centra i periferije, konstrukciji europskog radničkog identiteta i emancipatornim potencijalima europske ljevice, te političkim ograničenjima recentnog vala prosvjeda u Makedoniji.
  • 9. travnja 2011. Europski fondovi: što, kako i za koga
  • 27. prosinca 2017. Nitko neće zvati trola na konferenciju Povlačenjem direktne korelacije između obrazovnog sustava i tržišta rada zanemaruju se makroekonomske proporcije pronalaženja zaposlenja u sve fleksibiliziranijoj globalnoj ekonomiji i poseže u suspektne elaboracije teorija individualne akumulacije ljudskog kapitala. Sa sociologom Primožom Krašovcem, docentom s Filozofskog fakulteta u Ljubljani, razgovarali/e smo o hegemonijskoj i tjelesno disciplinirajućoj funkciji obrazovanja, važnosti klasne perspektive u analizi neoliberalnih modela obrazovanja, financiranju visokog obrazovanja, miopičnim kurikularnim intervencijama, permisivnim i autoritarnim pedagoškim trendovima te prijemčivosti akademskog polja za izazove kritičke teorije.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve