Bue Rübner Hansen
28. prosinca 2019.
Iznevjerena očekivanja u svijetu koji žudi za promjenom
Intenzivna laburistička predizborna kampanja agitiranja na terenu nije bila dovoljna da osigura pobjedu, iako je nakratko proizvela snažan osjećaj solidarnosti. Međutim, kontinuitet političkog organiziranja nije moguće svesti na povremene trenutke pojačane aktivnosti – svaki je dan prilika za prakticiranje solidarnosti i izgradnju progresivnog pokreta u društvu.
Refleksija o iskustvu i odbijanju solidarnosti na britanskim izborima.
Britanski izbori mnoge su duboko obeshrabrili i razočarali. No, umjesto da oplakuju iznevjerena očekivanja, zapamtit će što su doživjeli tijekom predizborne kampanje. Na dan izbora, Richard Seymour pisao je o iskustvu zajedničkom tisućama ljudi:
„Aktivne sudionike kampanje prožeo je opipljiv i transformativni osjećaj drugarstva. Među mnogim stvarima koje su dovodile do promjene mojeg raspoloženja tijekom ovih izbora, više sam puta bio dirnut, oboren i doveden do suza primjerima neočekivanih solidarnosti i žrtava. … Teško je ne biti pod dojmom da je zemlja, ili barem jedan dio nje promijenjen nabolje već i samom činjenicom da se ova kampanja dogodila. Kao ni da je formiranje nove zemlje u tijeku. Jednako je teško ne biti time barem malo posramljen, kao i ne kajati se zbog svih vlastitih obrambenih cinizama, gorčine, intelektualizma koji promašuje bit, ignorancije, uzaludne srdžbe, pedanterije, zapanjujućih stavova i mizantropije – ako ova bolja zemlja ipak postoji, barem u zametku.“
Moji prijatelji koji su se pridružili agitiranju izvijestili su o istom osjećaju kolektivnog užitka, izmiješanog s frustracijom nad momentima kada bi im se vrata zalupila pred nosom. Ne skrećem na ovo pažnju samo da bismo se prisjetili onoga što je lako zaboraviti u svjetlu izbornog rezultata, već i kako bih podijelio iskustvo koje sam stekao iz višegodišnjeg pažljivog praćenja izbora u Španjolskoj te višemjesečnog proučavanja teorija interesa i formacije interesa.
Ako postoji motivacija i nada da je moguće zaustaviti protivnika ili ga čak pobijediti, predizborne kampanje u stanju su proizvesti snažan osjećaj urgentnosti i solidarnosti, te osnaženja, a time i materijalističke nade.
Agitatori žive i utjelovljuju duh politika za koje se bore: solidarnosti, jednakosti i transformativne promjene. Međutim, mnogi glasači s kojima se susreću nemaju takva iskustva. Njihova je svakodnevica prepuna kompeticije, resantimana ili naprosto nesolidarnog preživljavanja.
Dakle, čak i ako brojne lijeve politike adresiraju „materijalne interese“ glasača, one ne rezoniraju s njihovim svakodnevnim iskustvima i očekivanjima – iako se možda čine poželjnima, ostaju apstraktne i utopijske, odvojene od stvarnosti.
Štoviše, ne postoji sirovi „materijalni interes“, jer je interes uvijek pitanje subjektivne navigacije, usmjerene iskustvima i očekivanjima, oblikovane institucijama i društvenim odnosima, te prilikama koje one omogućuju ili osujećuju.
Biračko tijelo prepuno je ljudi koji su desetljećima bili prepušteni sami sebi i mjerama štednje, te izloženi ratu protiv radničke kulture i radničkih organizacija, i stoga nemaju previše iskustva sa solidarnošću svojih kolega ili javnog sektora. Je li onda neobično da mnogi od njih ne očekuju solidarnost, i doživljavaju proširenje države blagostanja kao potpuno nerealistično? S druge strane, slogani kao što su „provedimo Brexit“ i „povratimo kontrolu“ odražavaju iskustva blokiranosti i manjka kontrole, kao i očekivanje da osoba jake volje sve to može popraviti – očekivanje koje se svakodnevno potvrđuje kroz iskustva s poludespotskom moći šefa ili birokrata na birou za zapošljavanje.
A tu su i svi oni koji dijele ova iskustva, ali ne glasaju za Torijevce. Oni čine trećinu izbornog tijela, i među njima bi Laburistička partija nesumnjivo pronašla puno više pripadnika svoje „prirodne glasačke baze“ nego li ijedna druga stranka.
* * *
Ovaj jaz između dubokog aktivističkog iskustva solidarnosti i hladnog odbijanja iste koje dolazi od biračkog tijela, šokirao je i ražalostio mnoge aktiviste i aktivistkinje. Cinizam je odmah iza ugla, kao i politička depresija. Vrijeme je za međusobnu brigu u politici.
Međutim, čak i da su Laburisti pobijedili, postoje bitna ograničenja izgradnje solidarnosti kroz predizborne kampanje i politička obećanja. Kampanje ne traju vječno i ne nagovještavaju vlastiti kontinuitet. Ogromni val razbija se na obali i povlači na dan izbora.
* * *
U Španjolskoj je Podemos stupio na scenu još dramatičnije od Corbynovih Laburista. U samo godinu dana prometnuo se iz novonastale stranke do vodećeg mjesta u predizbornim anketama. Razlog ovako naglog porasta masovni su pokreti iz 2011. godine. U sklopu njih stvoreno je biračko tijelo otvoreno prema drukčijoj politici, iskustvima solidarnosti, i očekivanjima da je demokraciju moguće iskoristiti kako bi se uspostavilo ravnopravnije, solidarnije i slobodnije društvo.
Kako bi se natjecao na izborima, Podemos se ubrzo transformirao u moćni „izborni mehanizam“. Povodom prvih izbora mobilizirao je impresivne predizborne kampanje (iako kampanja na terenu nije bila toliko dojmljiva kao ona britanskih Laburista). Međutim, opetovani izbori (osam u proteklih pet godina) izmorili su aktiviste, što je oslabilo svakodnevne borbe, a time i društveni odjek lijevih ideja.
Podemos je prilagodio svoju politiku srednjoj struji i pojednostavio svoju poruku. Time je demobilizirao bazu, ali nije dobio srdačniji prijem u srednjostrujaškim medijima. Laburisti su izbjegli ovu grešku i zadržali moćno i aktivno članstvo. Međutim, hoće li ono ostati organizirano i mobilizirano u narednim godinama – i kako to postići?
* * *
Mnogi su transformirani kampanjom i spremni na daljnje korake, čak i ako su privremeno demoralizirani. Upravo u tome leži rješenje, kako problema demobilizacije, tako i nevjerice glasača u solidarnost.
Na izbornu je noć Aaron Bastani s pravom kritizirao ideju Paula Masona da u Ujedinjenom Kraljevstvu postoji progresivna većina koju netko treba predstavljati. Umjesto toga, ustvrdio je kako tu većinu tek treba izgraditi. Međutim (a pretpostavljam da se Aaron slaže), alternativni mediji nikako nisu sami dorasli toj zadaći. Solidarnost se mora doživjeti kako bi se u nju vjerovalo.
Rješenje leži u neprekidnoj proizvodnji solidarnosti u svakodnevici – ne samo na ljevici, već šire u društvu. Bez toga će se entuzijazam od proteklog tjedna pretvoriti u ništavilo, a entuzijazam iduće predizborne kampanje suočiti s istim hladnim, defetističkim odbijanjem solidarnosti i nade.
* * *
U Ujedinjenom Kraljevstvu vjerojatno će proći pet godina do idućih parlamentarnih izbora. Kako bi na njima pobijedili – i pritom ostvarili sijaset drugih stvari – iskustvo solidarnosti mora potrajati do tada. Razumijem potrebu za brigom o samom sebi, samoobranom i sigurnim prostorima u brexitovskoj Britaniji, no nema transformativne politike bez kontinuirane smjelosti da se zajednički ulazi u nesigurne prostore, što je bilo dosta važno u agitacijskoj kampanji.
Prije svega, moramo se zapitati kakvo bi moglo biti iskustvo solidarnosti trećine izbornog tijela koja ne glasa, kao i laburističkih glasača koji ovaj put nisu glasali za Laburiste, a naći će se na udaru torijevskog Brexita.
Iskustvo solidarnosti, bez kojeg nije izgledno da ljevica pobijedi, ne tiče se samo uzajamne brige i zajedništva, već skupnog djelovanja s ljudima koji su do samo minutu prije bili stranci. Radi se o iskustvu kolektivnog vraćanja kontrole nad našim životima, korak po korak.
Proizvodnja iskustava i očekivanja solidarnosti zahtijeva jačanje, transformaciju i politizaciju sindikalizma te organiziranja u lokalnim zajednicama, antifašističkog rada, i klimatskog aktivizma. Za Laburističku partiju sve ovo podrazumijeva i ponovno promišljanje njezina municipalnog djelovanja i strategije, veze sa sindikatima i društvenim pokretima, kao i transformaciju Momentuma u inkubator solidarnosti i borbe.
Izbori se ne događaju svaki dan, a oni koji proizvedu masovno iskustvo solidarnosti, tek su iznimka. Svakodnevica se pak odvija svakodnevno – svaki je dan prilika za prakticiranje solidarnosti koja priprema teren za borbe, kao i izborne pobjede.
Ključna lekcija svega navedenog, koja će biti od važnosti i aktivistima te aktivistkinjama koje se bore za Zeleni New Deal, jest da za ljevicu izborne pobjede uglavnom nisu u tolikoj mjeri metoda društvene transformacije, koliko odraz u polju predstavničke politike one transformacije društva, iskustava i očekivanja, koja je već u tijeku.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu.
