Južni vjetar novog sindikalizma: Region kao radnička priča

U europskoj podjeli uloga, postsocijalističke zemlje Balkanskog poluotoka funkcioniraju kao rezervoar radne snage koja migrira u zemlje centra ili je firme iz centra jeftino upošljavaju putem podugovaranja i u sklopu direktnih stranih investicija. U pokušaju da stvore povoljnu investitorsku klimu, države oslabljuju i uklanjaju zakonske zaštite na koje se mogu pozvati radnice i radnici, dopuštajući i financijski potičući neljudske uvjete rada. Do relativno uspješnih radničkih borbi uglavnom dolazi u javnom sektoru, gdje je i sindikalna infrastruktura jača, kao u slučaju prosvjetnog štrajka u Hrvatskoj ili štrajka u Pošti Srbije. Međutim, otvaraju se i perspektive novog sindikalizma, kao odgovora na prekarnost u privatnom sektoru: nakon duge pravne bitke, 30 000 radnica i radnika zaposlenih u albanskim call centrima za talijansko tržište dobilo je svoj sindikat. Pročitajte pregled sindikalnih aktivnosti na europskoj periferiji.

Članice i članovi sindikata Solidarnost – nacionalnog sindikata kontakt centara u Albaniji. Tirana, 18. veljače 2019. (izvor: Instituti për Kritikë dhe Emancipim Shoqëror - IKESH (Institute for Critique and Social Emancipation - ICSE))
Iako se posljednjih godina medijsko tržište proširilo s nekoliko alternativnih i mainstream medija koji prate regionalnu politiku, često izostaje sinteza određenih tendencija i zajedničkih političkih, ekonomskih, socijalnih i sindikalnih karakteristika balkanskih zemalja. U političkom diskurzu takozvani region tretira se ili kao babaroga u nacionalnim dnevnim politikama (predsjednička kampanja u Hrvatskoj, predizborna i postizborna događanja na Kosovu) ili kao puka čekaonica do potpune integraciju u EU tržište, što se da iščitati iz nedavnih aktivnosti na planu potpune liberalizacije trgovine između, zasad, Albanije, Srbije, Crne Gore i Makedonije. Pritom svaka rasprava o regionu, koliko god ga široko shvatili i kako god nazivali (u ovom kontekstu ćemo ga tumačiti kao prostor koji zahvaća postsocijalističke zemlje Balkanskog poluotoka) ostaje u okvirima diskurza visoke politike, a još češće u formi diktata koji podrazumijeva i određeni odnos dominacije.
U političkom diskurzu region se tretira ili kao babaroga u nacionalnim dnevnim politikama ili kao čekaonica do potpune integraciju u EU tržište, što se da iščitati iz nedavnih aktivnosti na planu potpune liberalizacije trgovine između, zasad, Albanije, Srbije, Crne Gore i Makedonije
Najrecentniji je primjer odluka francuskog predsjednika Macrona iz studenog ove godine da stavi veto na otvaranje pristupnih pregovora EU-a s Makedonijom i Albanijom.
 
Region je moguće jednostavno opisati kao rezervoar radne snage za europski centar. Pritom je karakteristika radne snage zemalja koje su se integrirale u EU, odnosno zajedničko tržište (rada), migracija prema zemljama centra. Oni koji ostaju izvan tog prostora dislocirana su jeftina radna snaga firmi iz europskog centra koje najčešće principom podugovaranja ili direktnih stranih investicija ulaze na tržišta ovih zemalja, postajući tako bitan akter u radničkim životima na periferiji. Kako se ova periferna pozicija odražava na razinu radničkih aktivnosti i sindikalnog organiziranja na ovim prostorima? Imaju li zemlje regiona, iako u različitim pozicijama spram ekonomskog centra, neke zajedničke karakteristike? Postoje li u tom kontekstu elementi politizacije sindikata van ideologije socijalnog dijaloga? U ovom kratkom pregledu sindikalnih aktivnosti na europskoj (polu)periferiji namjera nam je mapirati ova i druga pitanja, bez ambicije da pritom ocrtamo konačnu i potpunu sliku sindikalnih tendencija u ovom dijelu Europe.
 
Počnimo sa štrajkom, koji je ponovno postao tema krajem ove godine. I to ne samo tema, nego i opipljiva metoda političke borbe. U konkretnom slučaju štrajka učiteljica i učitelja te nastavnica i nastavnika u Hrvatskoj na koji se ovdje primarno referiram stvorio je rez u redovnom funkcioniranju obrazovnog sistema, a onda i pritisak na izvršnu vlast kao primarnog adresata sindikalnih zahtjeva. Međutim ono po čemu ćemo ga pamtiti možda nešto duže nego neke ranije štrajkove u javnom sektoru, dosad je neviđena, ili bar do te mjere neizražena solidarnost, pogotovo onih koji su direktno bili pogođeni tim rezom – roditelja. Štrajk javnih službi ili generalni štrajk obično počivaju na projekciji pritiska koji taj rez svakodnevnog funkcioniranja stvari zna stvoriti. Njegova prvoloptaška kritika onda uvijek bude medijsko histeriziranje oko toga do koje mjere štrajk remeti svakodnevni život običnih građana, kao da taj život već nije na razne načine već iščašen, izmješten iz normalnog toka stvari i funkcioniranja, a onda i izrezan na fragmente kojima svakodnevno žongliramo ne bismo li preživjeli. U ovom slučaju, antisindikalna histerija, pogotovo među liberalnim medijima (Index, Telegram, Srednja.hr…) nije imala nekog većeg efekta na opći dojam narodne želje za štrajkom i izražavanjem solidarnosti.
 

Granice solidarnosti

Štrajk je tako uspio nakratko ponovno uvesti u medijski jezik i političku realnost pojam solidarnosti. I to upravo u trenutku kad mi je taj termin već polagano počeo izlaziti na uši zbog svoje inflacije i stilske predvidivosti, ponajviše na kraju lijevih pisanija, izlaganja ili odgovora u konferencijskim diskusijama. U momentima ili paragrafima kada bismo trebali nešto pametno zaključiti i odgovoriti na ono vječno pitanje: „Što da se radi?“, a pritom nam nijedan parametar naše realnosti nije nudio ni slovo iščekivanog zaključka, a kamo li konačnog odgovora, izlaz bismo obično nalazili u zazivanju solidarnosti. Solidarnost, kantica za sve naše poraze i nade. Daleko od toga da ponovna jezična inauguracija solidarnosti nije istovremeno ukazivala i na svojevrstan obrat u samom jeziku, ali i u „aktivnostima“ na globalnoj i regionalnoj ljevici (studentski pokreti, borba za javni prostor i zajednička dobra, štrajkovi u javnom sektoru), no taj je termin istovremeno, zajedno sa svojom stilskom ekonomijom sve više počeo svjedočiti o vlastitoj političkoj limitiranosti i neostvarivosti. Od solidarnosti kao novog sindikalnog zahtjeva za bazičnom infrastrukturom do solidarnosti kao istrošenog pojma ljevičarske kulture. Solidarnost se tako našla u svojevrsnom dijalektičkom žrvnju između povremenih sindikalnih proplamsaja, političkih melankolija i realnih kontekstualnih ograničenja koja proizlaze iz (polu)periferne pozicije naših ekonomija, povijesti sindikalizma i reafirmacije političkih aktera lijevo od lijevog centra.
 
Zaključak kojeg bi trebalo izvući iz štrajka u hrvatskoj prosvjeti, kao najnedavnijeg bljeska entuzijazma, već je otprije poznat i pomalo lakonski, gotovo redundantan: solidarnost je moguća ako doista postoji sindikalna infrastruktura, što je u našem slučaju dominantno ograničeno na javni sektor. Solidarnost s ostatkom društva argumentacijski se gradila oko populističke dihotomije mi – oni, odnosno učitelji_ce i nastavnici_ce kao zapostavljeni, osiromašeni dio javnog sektora, protiv onog dijela javnog sektora koji popunjava stranačko-birokratski aparat.
Solidarnost se našla u dijalektičkom žrvnju između povremenih sindikalnih proplamsaja, političkih melankolija i realnih kontekstualnih ograničenja (polu)periferne pozicije naših ekonomija, povijesti sindikalizma i reafirmacije političkih aktera lijevo od lijevog centra
Sama bit štrajka i njegov distinktivni karakter mogu se svesti upravo na inicijalni zahtjev prosvjetara da ih se izuzme iz sustava određivanja plaća koji se upravo vodi interesom onih na višim pozicijama u klasnoj hijerarhiji javnog sektora. Dakle, na potrebu redistribucije društvenog bogatstva, odnosno pravednijeg određivanja plaća u javnom sektoru.
 
Uz prosvjetni štrajk u Hrvatskoj krajem studenog, u ovoj će rekapitulaciji sindikalnih borbi u regionu 2019. godine ostati zabilježen i štrajk u Pošti Srbije početkom prosinca. Temeljni argument radnica i radnika prilikom pokretanja štrajka u ovom javnom poduzeću ukazivao je na istu stvar koju je adresirao inicijalni zahtjev učiteljica_a i nastavnica_ca u Hrvatskoj: nejednakost, odnosno velike razlike u plaćama između najnižih u hijerarhiji firme i rukovodstva. Linearni model povećanja plaća koji je predlagao menadžment ovog javnog poduzeća, samo bi održao postojeći jaz unutar Pošte Srbije.
 
Inzistiranje na klasnim razlikama među radnicima u javnom sektoru kao osnovna argumentacija štrajkača u oba primjera srušila je u praksi klasični libertarijansko-pamfletaški argument o monolitnosti klase zaposlenih u javnom sektoru. Figura uhljeba (srp. beli medved), koja je dobila gotovo pojmovni status, iako nikad nije imala empirijski temelj, ovim je štrajkovima doživjela i svoju političku delegitimaciju. U hrvatskom je slučaju ta delegitimacija dobila i aklamaciju plebsa, što je u Srbiji izostalo zbog ograničenosti štrajka na jednu firmu i puno nasilnije reakcije države, odnosno menadžmenta firme, koji su zajedničkim snagama utišali, a onda i ugušili štrajk. Međutim, zajednička argumentacijska linija sindikalnih zahtjeva u oba štrajka ostaje, kao i njeno naličje, koje se dugoročno čini pogubnije za sindikate negoli smo prvotno pretpostavili. Pristanemo li na argument o razlikama u javnom sektoru, odnosno, na klasnu hijerarhiju i sindikalnu fragmentaciju koja je već odavno na djelu, postavlja se pitanje mogućnosti krajnjeg oruđa transformativne sindikalne borbe u javnom sektoru: generalnog štrajka. Kao što je pokazao štrajk prosvjetara u Hrvatskoj, upravo je takozvano razjednačavanje nastavnog i nenastavnog osoblja u konačnom dogovoru vlade i najvećih prosvjetnih sindikata u praksi značilo i odustajanje od radikalizacije i potpune demokratizacije štrajka, što bi potencijalno dovelo i do generalnog štrajka. Drugim riječima, fragmentacija klasnih interesa i sindikata u javnom sektoru omogućuje jasniju klasnu konfrontaciju, radikalizacije sindikalnih zahtjeva i može proizvesti efekt narodne solidarnosti, ali istovremeno limitira tu istu sindikalnu borbu na pojedinačne sektore ili firme.
 
Tako je i štrajk hrvatskih prosvjetara, kao jedan od svjetlijih primjera sindikalnih aktivnosti na razini regiona, na kraju završio u svojevrsnom ćorsokaku suvremenog sindikalizma i njegovih regresivnih tendencija koje ove organizacije vraćaju u njihovu ranokapitalističku ili pretkapitalističku povijest. Sindikalizam u javnom sektoru tako prati trend fragmentacije i svojevrsne feudalizacije. Takvi sindikati sve više poprimaju karakteristike cehovskih organizacija koje obilježavaju klasna hijerarhija i unutarklasna/strukovna solidarnost te jasna distribucija moći, prema kojoj oni na dnu hijerarhije nisu adekvatno politički reprezentirani (nenastavno osoblje u Hrvatskoj), a ako se usude biti uporni u svojim zahtjevima onda su izloženiji autoritetu menadžmenta ili represivnom aparatu države (poštari i šalterski radnici u Srbiji). Pitanje koje se nužno nadaje u ovakvim okolnostima glasi: što nam se onda nudi onkraj sindikalizma javnog sektora?
 
I ovakav limitirani sindikalizam posustaje ondje gdje prestaje javni sektor. Naravno, to ne znači da ne postoje jaki i borbeni sindikati u sektorima koji su dominantno privatni. No njihove infrastrukturne mogućnosti, kao i niska gustoća članstva, a i često marginalna pozicija u sindikalnim središnjicama ne dopušta im da zamišljaju solidarnost koju su posljednjih nekoliko tjedana u Hrvatskoj izgradili učitelji i nastavnici. Privatizaciju su zbog sindikalne borbe, motivirane strahom od otpuštanja dolaskom privatnih vlasnika, u regionu uglavnom izbjegli sektori obrazovanja i zdravstva te eventualno neke firme u državnom vlasništvu koje su dobili epitete „strateški važnih“ (Luka Koper u Sloveniji, Petrokemija u Hrvatskoj).
Plimni val kriznih reformskih zakona koji je zapljusnuo regiju usred zadnje ekonomske krize, a završio svoj put donošenjem novog Zakona o radu u Crnoj Gori dodatno je smanjio manevarski, organizacijski i imaginacijski prostor zaposlenima u privatnom sektoru
Štrajkovi koji ne ulaze u ova dva sektora najčešće su bili posmrtni marševi nekom od nekadašnjih industrijskih giganata (tekstilna, brodogradilišna i metalska industrija), a samim time i prošlom društvu te modernizaciji.
 
Paralelno s tim dugim posmrtnim maršem, plimni val kriznih reformskih zakona koji je zapljusnuo regiju negdje usred zadnje ekonomske krize, a završio svoj put nedavnim donošenjem novog Zakona o radu u Crnoj Gori, dodatno je smanjio manevarski, organizacijski i imaginacijski prostor zaposlenima u privatnom sektoru, kao i njihovim sindikalnim organizacijama i povjerenicima, ako ih uopće imaju. Bez ulaženja u detaljnu komparativnu analizu ZOR-ova iz regiona, koja bi nam nesumnjivo otkrila visoku razinu usklađenosti, dovoljno je ponoviti glavnu atrakciju novog crnogorskog Zakona o radu, koja je u medijskim naslovima i popratnim komentarima zauzela najistaknutije mjesto. Klauzule koje reguliraju rad od kuće, rad u domaćinstvu i rad na daljinu označene su kao „modernizacija“ radnog zakonodavstva, bez propitivanja njihova efekta na institucionalizaciju radništva kroz sindikate ili pak na samu strukturu radnog dana i radno opterećenje. U zakon se uvode i klauzule koje olakšavaju i normaliziraju agencijski rad, što je bila najprimjetnija novina i kod ostalih zakonskih rješenja u regionu, a koja je samo dodatno otežala sindikalno organiziranje.
 
Naravno, ovakav doprinos dodatnoj fleksibilizaciji rada zaradio je sve potrebne značke nadnacionalnih institucija poput MMF-a i Europske unije, s kojom se konzultiralo oko zakona koji predstavlja sastavni dio crnogorskog procesa integracije u EU, jednako kao što je i izmjena radnog zakonodavstva u BiH iz 2016. bila dio ispunjavanja tzv. reformske agende, drugog naziva za proces stabilizacije i pridruživanja BiH Europskoj uniji. U Hrvatskoj je Zakon o radu iz 2014. bio dio SDP-ovih mjera štednje i ispunjavanja uvjeta za europski semestar, odnosno (post)krizno usklađivanje ekonomskih, socijalnih i fiskalnih politika, dok je u Srbiji reforma radnog zakonodavstva dio Vučićeva plana privlačenja direktnih stranih investicija što je u temelju ekonomskih politika svih zemalja Balkana koje se još nisu integrirale u jedinstveno europsko tržište. Makedonija je pak postala prvak fleksibilizacije rada, s vjerojatno najliberalnijim ZOR-om koji je izbrisao i tragove zakonske zaštite radnika, zauzevši pritom visoko 31. mjesto na tablici indeksa „lakoće zapošljavanja“ kao „najbolja“ u regionu.
 

Periferija kao prekarnost

Iza slabo sindikalno organiziranog privatnog sektora stoji ovakva zakonska regulativa kao proizvod pozicije ovdašnjih ekonomija u europskom (i svjetskom) ekonomskom sistemu. Hrvatska, a pogotovo Crna Gora, primarno ovise o turizmu i sve su „razvojne politike“ usmjerile u taj sektor. Socijalni mir u Bosni i Hercegovini održava se doznakama iz inozemstva koje šalju stara i nova dijaspora, a oni koji nemaju sreće da im član obitelji radi u zemljama Zapadne Europe, prisiljeni su raditi u sektorima s najtežim uvjetima rada, poput rudarstva, kemijske i metalske industrije ili se pak prepustiti prekarnim čarima tekstilne industrije gdje za plaću od 500 konvertibilnih maraka (250 EUR, 2000 HRK) žene šivaju asortiman poznatih francuskih, talijanskih i njemačkih brandova. U Srbiji i Makedoniji ta je situacija dovedena do krajnosti, čemu svjedoče mnogi novinski napisi, izvještaji i kampanje o neljudskim uvjetima rada koje država dopušta te financijski potiče kako bi privukla strane investitore. Namjerno kažem prekarnim jer su obiteljski životi zasnovani na mjesečnoj plaći nedovoljnoj za život jedne osobe ili na nehumanim uvjetima rada uz stalni nadzor, upravo nesigurni, razlomljeni, eksploatirani, ugroženi, periferni – prekarni.
 
Na zahtjev za fleksibilnošću, firma na periferiji odgovara dodatnom eksploatacijom vlastitih radnica i radnika, najmom „neformalne“ radne snage ili prenošenjem dijela proizvodnje u kućanstva ili manje radionice, obično u ruralnim predjelima, dominantno među ženama
Nekako se uvriježilo da prekarnost označava isključivo rad u novim industrijama, odnosno sektorima gdje nova tehnologija dirigira vremensku organizaciju i fleksibilizaciju rada, ili pak ondje gdje se priroda radnog mjesta, struke ili umijeća opire standardno uniformiranom radnom vremenu od devet ujutro do pet popodne. No i tu je podjelu sve teže empirijski održati. Struktura rada u najstarijim industrijama poput tekstilne sve češće nije puno drugačija od pogona u novim industrijama usluga. Nedavno komparativno istraživanje stanja radnih uvjeta i poštivanja radničkih prava u različitim bugarskim industrijama koje funkcioniraju po mehanizmu podugovaranja pokazuje da agencijski radnici i radnice u call centrima dijele puno više sličnosti nego razlika sa ženama zaposlenima u tekstilnoj industriji, odnosno firmama koje isporučuju robu nekom od globalnih modnih brandova. Brandovi pritom od radnica i podugovarateljskih firmi traže upravo fleksibilnost, kako bi zadovoljili svoje poslovne planove te potrebe zapadnih tržišta i tamošnjih potrošačkih navika ili nametnutih strategija. Na zahtjev za fleksibilnošću, firma na periferiji odgovara dodatnom eksploatacijom vlastitih radnica i radnika, najmom „neformalne“ radne snage ili prenošenjem dijela proizvodnje u kućanstva ili manje radionice, obično u ruralnim predjelima, dominantno među ženama, gdje tek nitko ne obraća pozornost na radne uvjete, a kamo li na institut radničkih prava.
 
Prekarnost je tako postala karakteristika periferije. Ne primarno pitanje vremena, nego sve više pitanje geografije. Važno je naći vlastito mjesto u globalnim mrežama proizvodnje, ali pronalazak tog mjesta iziskuje napor. Prije svega napor radnica i radnika, pa onda i napor države da stalnim snižavanjem cijene rada i ljestvica tobožnje „poslovne rigidnosti“[1], a onda i smanjenjem vlastite socijalne države, privuče investicije nauštrb nekog drugog područja, po mogućnosti izvan vlastitih državnih granica. To je trenutna pozicija naše periferije, koja zbog svoje relativne blizine centru predstavlja lako dostupan spremnik slabo plaćene i slabo zaštićene radne snage koja ili migrira prema centru ili ostaje na periferiji obavljati poslove koje im je namijenila geografska sudbina lokacije na karti globalnog kapitalizma.
 

Regionalni sindikalni izazovi

U takvoj situaciji, sindikalizam na europskoj periferiji suočen je s vlastitom krizom i nekoliko izazova koji tu krizu podebljavaju. Krizu sindikalizma, kako je tumači kanadski sindikalist i teoretičar Sam Gindin, moguće je svesti na sintagmu „niskog stupnja borbenosti sindikata“, što pokazuje i činjenica da je izglasavanje svih novih Zakona o radu u zemljama regiona prošlo bez većeg otpora organizacija koje drže hegemoniju u nacionalnim sindikalnim pokretima. Unatoč pozitivnim primjerima kojima smo svjedočili na ovom prostoru posljednjih godina, kriza sindikalizma ostaje opća karakteristika, koja je samo dodatno naglašena ranije spomenutom činjenicom da je sindikat postao radnička institucija isključivo javnog sektora i državnih firmi. To je svakako prvi od izazova s kojima se danas sindikati na europskoj periferiji susreću.
 
Drugi je izazov neminovni gubitak radne snage zbog migracija u zemlje centra, što će se odraziti i na samu sindikalnu strukturu. U zemljama koje su već članice EU-u ta je migracija dodatno ubrzana, a nedavno njemačko i slovensko djelomično te uvjetno otvaranje tržišta rada za zemlje Zapadnog Balkana proširilo je taj val i na BiH te Srbiju. Hrvatska je najavila potpuno ukidanje kvota za strane radnike, a Crna Gora ih je naglo povećala, najviše zbog potreba sezonskog rada u turizmu. Neki krajevi u Bosni i Hercegovini, pogotovo pogranični, suočavaju se s manjkom radne snage. Istovremeno u njima svjedočimo i najvećoj humanitarnoj krizi u ovoj zemlji još od rata, u vidu velikog priljeva migrantkinja i migranata uslijed represivne politike Hrvatske koja ih nasilno odbija od svojih granica. Iako je njihova želja doći do zemalja Zapadne Europe, neki od njih već mjesece provode u Bosni i Hercegovini, a neki će vjerojatno silom prilika i ostati.
 
Dakle, dok region vapi za radnom snagom, njime prolaze i u njemu se zadržavaju nezaposleni radnici iz nekih drugih periferija. Migrantsko pitanje i migrantski rad zaokupljaju našu ekonomsku i socijalnu svakodnevnicu,
Krizu sindikalizma moguće je svesti na sintagmu „niskog stupnja borbenosti sindikata“, što pokazuje i to da je izglasavanje svih novih Zakona o radu u zemljama regiona prošlo bez većeg otpora organizacija koje drže hegemoniju u nacionalnim sindikalnim pokretima
a sindikati bi tome trebali pridati pažnju i pokrenuti otvorenu raspravu bez „welfare šovinizma“ kojem su katkad skloni. Dugoročno, to će biti jedno od najvažnijih socijalnih pitanja ovog dijela Europe. Vrijeme je da se sindikati počnu njime baviti i prestanu se praviti da će jednostavno nestati ako zatvore oči.
 
Treći izazov, povezan s dva upravo izložena, proizlazi iz posebne institucionalne složenosti suvremenog rada, kao i složenosti odnosa legislativnih razina između firmi, te nacionalnih i nadnacionalnih okvira. Pritom pitanje glasi: Na koga mislimo kada kažemo „firma“ ili „zapošljavatelj“? Ako se vratimo na tekstilnu industriju kao klasični primjer ekonomske povijesti, za tekstilni sindikat u regionu problem je sljedeći: čak i ako uspiju učlaniti dovoljno radnica u podružnicu, kome će adresirati njihova radnička pitanja? Naravno da je klasični odgovor: vlasniku konkretne firme.
 
Međutim, što ako je poslovanje te firme, primjerice, određeno isključivo ugovorom s jednim poznatim talijanskim brandom, kojemu je u cilju da su troškovi proizvodnje sve manji i zapravo ga ne zanima kako i koliko neki poduzetnik u istočnoj Bosni plaća svoje radnice ili kakvi su radni uvjeti u tom postrojenju. Vlasniku te lokalne firme u sredini u kojoj ne postoji druga industrija, cilj je da održi ugovor s Talijanima, što podrazumijeva niske troškove rada i loše uvjete proizvodnje. Država, pritom, iako bi trebala biti primarni adresat sindikalnih briga i pitanja, pere ruke, jer joj je cilj imati statistiku koja pokazuje da se povećavaju izvoz, BDP i strane investicije. Europsku uniju, kao instancu koja stoji iza države, vršeći monitoring njenih trenutnih reformskih zahvata i smanjenja intervencije u ekonomiju ne zanima što firma iz njezinog centra indirektno eksploatira radnice u Bosni, nego odobrava refleks države da se ne miješa u funkcioniranje tržišta, a zapravo indirektno u funkcioniranje Europskog projekta kao takvog. Ovaj splet različitih razina interesa, monitoringa i vlasti nad samom proizvodnjom te njenom regulacijom toliko je kompleksan da iziskuje svojevrsni upgrade sindikalnog pristupa za koji svakako nema dovoljno kapaciteta u trenutnom pokretu. No ne bih rekao i da nema ideja, samo što su one ograničene upravo perifernom pozicijom i ovisnošću o samom centru.
 

Novi sindikalizam, ali kakav?

Izlazak iz generalne krize sindikata, ali i iz ovog kompleksnog konteksta u kojem se nalaze radnice i radnici na periferiji, često smo tražili u „novom sindikalizmu“, iskorištavajući upravo apstraktnost i neodređenost tog termina koji može značiti bilo što, ovisno o kontekstu na koji se referira njegova novina. Pritom smo ga primarno tumačili s obzirom na kritiku „starog“ sindikalizma fordističke proizvodnje i modela obitelji u kojoj postoji jedan privređivač, kao i u odnosu na praktične strategije proizašle iz te kritike, a koje su najčešće dolazile iz konteksta specifičnih zapadnih sindikalnih i političkih povijesti i kultura. Ta je kritika teorijski začeta kroz američke i kanadske radničke studije, kao već etabliranu disciplinu koja je spajala sindikalizam i akademiju, ali i kroz općenite epistemičke pomake u društvenim i humanističkim znanostima, koji su rezultirali teorijskom afirmacijom pluralnosti oblika rada, pa automatski i zagovorom njegove alternativne organizacije.
 
U političko praktičnom smislu, ovaj teorijski pomak pratila je mala renesansa radničkog pokreta u SAD-u, kao i njezino spajanje s pojavom lijevih kandidata poput demokratskog socijalista Bernija Sandersa ili ekonomske populistkinje Elizabeth Warren u demokratskim predizborima. Dugo vremena zaboravljena sintagma „radnička klasa“, u angloameričkom kontekstu ponovno se pojavljuje u političkoj kampanji, a sindikati dobivaju važnu ulogu u mobilizaciji potpore za spomenute kandidate u SAD-u ili za Laburističku partiju na čelu s Jeremyjem Corbynom u Ujedinjenom Kraljevstvu. Ovi relativni politički proboji na ljevici praćeni su i invokacijom „novog sindikalizma“.
 
Pritom valja imati na umu da je novi sindikalizam povijesno začet krajem 19. stoljeća kao rezultat promjene u strukturi radničke klase. Tehnološki razvoj industrijske proizvodnje na prijelazu 19. u 20. stoljeće sve je više tražio nekvalificiranu i niskokvalificiranu radnu snagu, koju su u velikom broju činile i žene. Novi sindikalizam tako se inaugurirao kao forma koja je odgovarala na životne potrebe te „nove“ radničke klase i kao alternativa klasno hijerarhiziranom, muškom, nedemokratskom sindikalizmu radničke aristokracije.
Novi sindikalizam začet je krajem 19. stoljeća kao rezultat promjene u strukturi radničke klase. Tehnološki razvoj industrijske proizvodnje na prijelazu 19. u 20. stoljeće sve je više tražio nekvalificiranu i niskokvalificiranu radnu snagu, koju su u velikom broju činile i žene
U suvremenom ruhu, novi sindikalizam se obraća pluralnosti i prekarnosti radničke klase, s ciljem širenja na privatni sektor u kojem je sindikalizacija gotovo pa nikakva. Demokratizacija odlučivanja i jaka veza s lokalnim zajednicama, komšilucima i kvartovima njegova je metoda širenja.
 
Kao zasad najbolji primjer novog sindikalizma koji odgovara na pitanja prekarnosti i perifernosti radnika zaposlenih u privatnom sektoru našeg regiona, slučaj je iz Albanije. Naime, skoro 7% albanske radne snage zaposleno je u call centrima za talijansko tržište, na talijanskom jeziku. Riječ je o već spomenutom primjeru ugovora koje firme na periferiji potpisuju s firmama u europskom centru, osiguravajući im niže troškove poslovanja, odnosno slabo plaćenu radnu snagu. Kako je Italija prva destinacija albanskih radnih migracija, a talijanski jezik drugi jezik u državi, bilo je logično da talijanske kompanije za dislokaciju svojih poslova, a onda i smanjenje troškova poslovanja, odaberu Albaniju. Donedavno su call centri talijanskih kompanija u Albaniji zapošljavali 30 tisuća ljudi bez ikakve sindikalne organiziranosti.
 
Prije mjesec dana završena je duga pravna bitka da zaposleni u ovom sektoru u Albaniji napokon dobiju svoj sindikat. Socijaldemokratski premijer Edi Rama, poznat upravo po privlačenju investicija niskom zaštitom radničkih prava i općom desindikalizacijom, na sve je načine putem birokratskog aparate države pokušavao spriječiti taj proces. Ipak, borba je okončana pozitivno, vjerojatno i zbog internacionalizacije samog slučaja te suradnje s talijanskim sindikatima zaposlenih u call centrima, koji su bili uključeni u proces osnivanja sindikata Solidarnost – nacionalnog sindikata kontakt centara u Albaniji. Samom činjenicom suradnje s talijanskim sindikatima pokazuje se da je zapravo moguće nadići prepreke koje proizlaze iz geografskih dislokacija mjesta rada u druge nacionalne i zakonske okvire ili pak fleksibilizacije i mutacije same figure zapošljavatelja. Pritom valja naglasiti i političku dimenziju, odnosno činjenicu da su na mobilizaciji radnika i osnivanju sindikata radile ljevičarske organizacije te članovi studentskog pokreta u Albaniji, koji je posljednjih nekoliko godina svojim blokadama fakulteta i borbom za socijalnu pravdu postao bitan politički akter u ovoj zemlji.
 
Albanski primjer zapravo pokazuje začetak modela prema kojem bi se trebao razvijati novi sindikalizam na Balkanu, namjerava li se uhvatiti ukoštac s perifernom i prekarnom pozicijom u kojoj se našao ovaj dio svijeta i njegovo radništvo. Tu prije svega mislim na političku dimenziju albanskog slučaja i eventualno lijevo profiliranje ovog novog sindikata. Naravno, ono se ne smije svesti na jednostavnu transliteraciju političkog profila aktivista uključenih u osnivanje sindikata na cjelokupnu organizaciju i sindikalnu strategiju, a onda i eventualno politiku.
Novi albanski sindikat svojim je osnivanjem i suradnjom sa sindikalnom maticom u Italiji nadišao strukturnu poziciju albanske ekonomije, i uhvatio se ukoštac s dinamikom između centra i periferije koja se uvelike odražava na organizaciju rada u firmi ili sektoru te na odnose moći koji iz toga proizlaze
Ali svakako predstavlja, da ironijski iskoristim birokratski rječnik EU projekata, „primjer dobre prakse“ u trenucima kada si ljevica u ovom dijelu Europe postavlja pitanja o vlastitoj organizacijskoj formi, političkom sadržaju, parlamentarnoj budućnosti i klasnom adresatu.
 
Drugi iznimno poučan momenat upravo je nadilaženje organizacijske kompleksnosti u lancu proizvodnje i usluga. Novi albanski sindikat svojim je osnivanjem i suradnjom sa sindikalnom maticom u Italiji nadišao strukturnu poziciju, u ovom slučaju, albanske ekonomije, i uhvatio se ukoštac s dinamikom između centra i periferije koja se uvelike odražava na organizaciju rada u firmi ili sektoru te na odnose moći koji iz toga proizlaze. Naravno, neki specifični nacionalni konteksti zbog strukture vlastite ekonomije traže drugačiji pristup – primjerice u Hrvatskoj i Crnoj Gori, turizam kao dominantna ekonomska grana koja pritom zapošljava u velikoj mjeri i stranu radnu snagu (iz Srbije i Bosne i Hercegovine) iziskuje vjerojatno intenzivniju regionalnu sindikalnu suradnju, ali svakako ne isključuje sličan organizacijski i politički pristup. Element kulture i migrantskog rada pritom će postati sve važniji, na način da će migrantski radnici iz regiona, a onda i šire, postati dio radne populacije koja treba sindikalnu zaštitu. Naravno, politička će desnica činjenicu prisutnosti radnika drugih nacija ili kultura koristiti u svrhe vlastitog političkog diskursa i daljnje mobilizacije.
 
Unatoč osjećaju da je suradnja sa sindikatima često jalov posao kojega priječi njihova organizacijska monolitnost, institucionalna letargija ili sektorska zatvorenost, radničku klasu na Balkanu treba nekako organizirati. Ako ćemo se voditi strukturom ovdje iznesenih argumenata: sindikalizam unatoč svemu ostaje jedan od malobrojnih organizacijskih mehanizama za ostvarivanje društvene solidarnosti. Pritom je potencijal za tu društvenu solidarnost trenutno uvelike ograničen na sindikalizam javnog sektora, a budućnost sindikalizma na ovim prostorima ovisi upravo o organiziranju u privatnom sektoru, koji ne samo da je danas jako slabo organiziran, nego se upravo u njemu prelamaju i očituju strukturne pozicije ekonomija ovog dijela Europe. Ako tražimo prekarnu radničku klasu koja žudi za bilo kakvim oblikom političke artikulacije, mobilizacije i socijalne infrastrukture, onda su to zaposleni u širokom spektru industrija i usluga u privatnom sektoru, koji, bez obzira na granske razlike, dijele i slične strukturne karakteristike i kompleksnosti. Svjesno preuzimajući rizik ulaska u sferu patetike: kako bi opstao, svaki (novi) sindikalizam treba prvo ući u te tvornice i call centre, a svaka lijeva politika treba početi govoriti o njima i graditi politike za njih.






Bilješke:

[1] Ako zemlje periferije nisu sklone fleksibilizaciji vlastitog radnog zakonodavstva, odnosno deregulaciji vlastite ekonomije s ciljem privlačenja direktnih stranih investicija, onda se njihove ekonomske i razvojne politike nazivaju rigidnima. Riječ je, naravno, o deskriptivnom terminu iz neoliberalnog pojmovnika kojim nadnacionalne institucije ili evaluatorske agencije diskurzivno valoriziraju razvojne politike u zemljama periferije.





Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu.

Vezani članci

  • 6. siječnja 2012. Novi sindikalizam u nastanku
  • 23. srpnja 2014. “Perspektive novog sindikalizma”, 2.6.2014.
  • 28. prosinca 2018. Studentski prosvjedi u Albaniji: „Svjedočimo izravnoj posljedici neoliberalne reforme obrazovanja“ Proces komercijalizacije visokog obrazovanja u Albaniji, jednoj od najsiromašnijih europskih država u kojoj godišnje školarine trenutno iznose i do 2000 eura, nedavno je kulminirao odlukom neoliberalne, tek nominalno socijalističke vlade premijera Edija Rame o uvođenju sustava novčane naplate za svaki nepoloženi ispit. Nagomilano nezadovoljstvo studenata i njihovih roditelja, egzistencijalno ionako preopterećenih uslijed niskih prihoda i visokih troškova života, 4. prosinca ove godine napokon se prelilo na ulice prijestolnice, a uskoro i svih većih albanskih gradova. Pročitajte prijevod kratkog intervjua s jednim od organizatora prosvjeda i nastavnikom na Fakultetu geologije i rudarstva u Tirani.
  • 27. svibnja 2011. Europsko radništvo: ideološko nasljeđe društvenog ugovora
  • 1. kolovoza 2012. Napad na javne usluge: hoće li sindikati žaliti zbog napada ili povesti otpor?
  • 7. travnja 2012. Ne budi ovca – postani ris!
  • 8. prosinca 2014. Predrag Brazzoduro i Neven Melvan: Bez industrije nema oporavka
  • 29. prosinca 2019. Prema sindikalnom organiziranju nezaposlenih "Kada posjećujemo škole, fakultete i sveučilišta, govorimo o kolektivnoj moći i inherentnom sukobu na radnom mjestu, gdje se uvijek suočavamo sa suprotstavljenim pozicijama. To je prilično jednostavno za objasniti – zadovoljenje radničkih potreba smanjuje profit zapošljavatelja. Nužno dolazi do pretakanja, odnosno redistribucije, stoga je jasno da su ciljevi zapošljavatelja i radnika u suprotnosti. Dakle, klasno diferencirane perspektive početna su točka edukacije naših predstavnika. Škole, fakulteti i sveučilišta trebaju objektivno pripremiti učenike i studente za svijet rada te ih educirati kako da prozru panegirički diskurs o tržištu rada koji im plasiraju zapošljavatelji, navodeći ih da se poistovjete s njihovim setom vrijednosti."
  • 3. svibnja 2014. Sustavno gašenje industrijske proizvodnje
  • 29. prosinca 2017.
    Featured Video Play Icon
    Kako do neorganiziranih i podorganiziranih – Florian Wilde (RLS)
    Krajem listopada ove godine u Beogradu je održana konferencija „For Labour Rights! Trans-National Solidarity, Common Goods and Perspectives of Organizing“, u organizaciji Rosa Luxemburg Stiftung SEE. Donosimo integralnu snimku i tekstualni sažetak prvog od tri uvodna predavanja na konferenciji „Reaching the Un- and Under-Organized“ Floriana Wildea, radnika berlinskog ureda RLS-a u području sindikalnog organiziranja. Integriravši višegodišnje iskustvo djelovanja u društvenim pokretima i sindikatima te stranci Die Linke, Wilde je obrazložio neke od glavnih problema radničkog organiziranja te iznio prijedloge protustrategija i uloge lijevih političkih aktera u obnovi radničkog pokreta. Preostale snimke s konferencije pogledajte na playlisti.
  • 30. srpnja 2011. Europski radnički pokret – opasnosti i izazovi
  • 2. rujna 2011. Mrtva točka radničkog pokreta i ljevica
  • 16. prosinca 2018. O kulturnom radu, njegovom globalnom karakteru i lokalnom aspektu Kako stoji u Strateškom planu Ministarstva Kulture RH za 2019-2021, država trenutno subvencionira socijalne doprinose za 9,58 posto samostalnih umjetnika_ca, odnosno samo 1349 osoba. Nadalje, plan je ne povećavati broj samostalnih umjetnika_ca, te ih definirati kao one „koji su ostvarili izniman doprinos hrvatskoj kulturi i umjetnosti“. Što sa svima ostalima koji djeluju u iznimno prekariziranom sektoru kulture? O strukturnim preprekama koje onemogućavaju nadilaženje individualizacije i atomiziranosti kulturnog radništva pročitajte u tekstu Maria Kikaša.
  • 22. listopada 2012. Solidarnost netko mora organizirati I.
  • 25. lipnja 2016. Ako želi izaći iz krize, Europa mora napustiti politike štednje Tijekom njegova gostovanja na 9. Subversive festivalu, s njemačkim kejnzijanskim ekonomistom Heinerom Flassbeckom razgovarali smo o problemima tržišta rada povezanima s politikama štednje i odnosom Njemačke prema drugim državama Europe te o političkim opcijama za ekonomski oporavak. Naš sugovornik istaknuo je da je potrebno napustiti mjere štednje kao prevladavajuću političku paradigmu reakcije na recesiju te ojačati poziciju rada u odnosu na kapital, kako bi se demokratizirale pozitivne posljedice rasta BDP-a.
  • 20. listopada 2014. „Čiji smo mi ovdje u Slavoniji?“: Štrajk radnika Borova 1988. u kontekstu mjera štednje i uspona nacionalizma u SFRJ
  • 22. listopada 2011. Bez organizacije nema revolucije
  • 3. listopada 2014. Deset točaka o sindikalnoj strategiji borbe protiv klimatskih promjena
  • 23. siječnja 2011. Europska integracija kao sredstvo neoliberalne hegemonije
  • 24. rujna 2016. Društveni parametri coming-outa U razgovoru s Mariom Kikašem iz RAD.-a adresiramo pitanja odnosa LGBTIQ+ populacije i pokreta prema državi, koja adekvatne odgovore dobivaju tek napuštanjem terena rasprave o vrijednostima, odnosno njihovim smještanjem u historijski okvir, određen razvojem kapitalističkih odnosa i građanske države te historije opresije nad marginalnim i subverzivnim društvenim grupama. Iz toga proizlazi i perspektiva daljnjeg razvoja LGBTIQ+ pokreta prema razvijanju kapaciteta društvenih institucija za inkluziju marginaliziranih skupina. Dolazimo do zahtjeva za izgradnjom šire progresivne koalicije koja neće tek braniti postojeće kapacitete socijalne države već i graditi nove.
  • 9. srpnja 2011. Europska unija, neizvjesni rad i fleksigurnost
  • 31. prosinca 2018. Feministička internacionala: Preuzimanje i prevrednovanje štrajka Štrajk, kao jedan od radikalnih instrumenata radničke borbe, danas je sveden na reformističke akcije sindikalno organizirane radne snage koja od države i kapitala pokušava ispregovarati sektorske ustupke za svoje članove_ice. Međunarodni štrajk žena, koji je prvi puta organiziran 8. marta 2017. godine, progovara o ženskoj borbi kao klasnoj borbi, uključujući u pokret različite radničke realnosti, one nezaposlenih i trans osoba, migranata i kućanica, žena koje trpe nasilje i domorodačkog stanovništva kojem je oteta zemlja zbog štetnih ekoloških projekata. Na koji način revolucionirati prakse feminističkog pokreta temeljem borbe protiv rodne i kolonijalne podjele rada koje su ključne za kapitalističku eksploataciju, pročitajte u tekstu Verónice Gago.
  • 31. prosinca 2017. Hegemonija i kolektivno djelovanje Historijski, kao i suvremeni razlozi izostanka kontinuiteta snažnog, organiziranog i politički artikuliranog radništva, neprestano otvaraju niz prijepora oko utjecaja vladajuće ideologije na radnički pristanak na eksploataciju. Donosimo prijevod teksta u kojem Tibor Rutar ukazuje na stranputice proizašle iz Althusserove interpretacije Gramscijeva koncepta hegemonije, koju do danas nastavljaju brojni utjecajni postmarksistički i postkolonijalni teoretičari. Autor radi jasan zaokret prema materijalističkom čitanju Gramscija, koje ideologiju i pristanak temelji u interesima eksploatiranih, ocrtavajući zablude kulturalističke optike i njezine oslonjenosti na totalitarizirajući učinak ideologije kao razloga za izostanak revolucionarnog subjekta promjene.
  • 23. siječnja 2016. Humanitarno razminiranje u nehumanim uvjetima "Tržišno natjecanje u svom najsurovijem obliku direktno utječe na sigurnost pirotehničara – što je manja cijena rada, veća je i brzina, a time i veća ugroženost. Niske cijene tako utječu i na sigurnost građana RH, jer brzina uvijek prijeti kvaliteti izvedbe."
  • 31. prosinca 2018. Indijska urbana i ruralna radnička klasa u siječnju kreće u dvodnevni nacionalni štrajk U Indiji posljednjih mjeseci traje odgovor na val samoubojstava zbog rastuće nezaposlenosti te prezaduženih radničkih i seljačkih kućanstava stjeranih na sam rub egzistencije. Otpor protiv neoliberalnih politika desno orijentirane vlade te procesa korporatizacije i privatizacije zemlje prerastao je razmjere sektorske krize. Pročitajte prijevod članka o širokim solidarnim seljačkim i radničkim mobilizacijama u Indiji.
  • 9. prosinca 2019. Indikator trenutnog raspoloženja Na valu široke podrške javnosti, zahtjev za dostojanstvom koji su prosvjetne radnice i radnici artikulirali kroz ustrajnu trideset i šestodnevnu štrajkačku borbu za povećanje plaća kroz 6,11% veće koeficijente složenosti poslova, nagovijestio je potencijale, ali i ograničavajuće faktore idućih etapa borbe za širu političku i društvenu promjenu. Unatoč visokoj aktivnosti u štrajkačkoj bazi i dobro pogođenom trenutku, sindikalna su vodstva zbog selektivnog uvažavanja imperativnog mandata u konačnici kapitulirala, pristavši na tek gradualno povećanje koeficijenata samo za nastavno osoblje, čime su pogazila jedinstvo i solidarnost štrajkačkog pokreta.
  • 4. siječnja 2015. Kako Walmart obučava svoje upravitelje
  • 13. svibnja 2014. Linije (dis)kontinuiteta – kratki prikaz formi radničkog organiziranja i metoda borbe (1990. – 2014.), 1. dio
  • 9. svibnja 2010. Michael D. Yates: Mi protiv njih – Radnička klasa u akademskoj tvornici
  • 31. prosinca 2018. Ne svatko za sebe, nego svi zajedno – Organiziranje na radnom mjestu: zašto i kako? Današnjem duboko prekariziranom radništvu prijeko su potrebne snažne sindikalne strukture. No, one mogu biti uspostavljene samo kroz dugoročno organiziranje na terenu. Donosimo prijevod teksta skupine istraživača iz kranjskog Centra za društveno istraživanje – kratke upute za sindikalne organizatore i one koji se tako osjećaju.
  • 28. siječnja 2013. Ne ulazi se u kompromis s onim koga se može pobijediti
  • 16. rujna 2013. Negativna solidarnost: prema definiciji koncepta
  • 15. veljače 2017. Opomena sindikatima Nekoliko dana nakon stupanja na dužnost Donald Trump se sastao s vođama sindikata građevinske industrije obećavši velika infrastrukturna ulaganja koja će dati posla toj industriji, što je rezultiralo sindikalnim oduševljenjem i hvalospjevima na račun novog stanara Bijele kuće – tim nevjerojatnije jer na sastanku nije bilo riječi o planovima nove administracije o poreznom rasterećenju najbogatijih i antisindikalnoj legislativi, koji se direktno tiču radničke klase. Zbog prešućivanja tih tema, kao i veličanja Trumpove odluke o ponovnom pokretanju radova na Keystone XL i Dakota Access cjevovodima, Hamilton Nolan pita se mogu li sindikati biti snaga zagovaranja društvenih jednakosti u Trumpovu mandatu.
  • 19. prosinca 2018. Nova klasna politika: perspektiva protiv desnih i neoliberalnih pripovijesti Uspon desnog populizma dio europske ljevice prepoznao je i kao indikator vlastite slabosti i povijesne erozije značaja. Da ljevica nema monopol na artikulaciju socijalnog pitanja nije nova lekcija. No ono što je relativno novo jest da ga je ljevica posljednjih desetljeća u sve manjoj mjeri postavljala. Ovako glasi kritička dijagnoza autora poput francuskog sociologa Didiera Eribona. Objavljivanje njemačkog prijevoda njegove sociološko-autobiografske monografije Povratak u Reims inicirao je 2016. godine opsežne rasprave unutar njemačke ljevice. Mnogi su usvojili Eribonovu dijagnozu i plediraju za povratak klasnoj politici, dok drugi upozoravaju na opasnost rehabilitacije starog klasnog redukcionizma i olakog dezavuiranja desetljeća nastojanja oko rodnih i manjinskih pitanja. Formuliran unutar tih rasprava, pojam „Nove klasne politike“ teži integraciji klasnog i „identitetskih“ pitanja kao temelja obnove integrativne lijeve politike, koja se mora suprotstavljati i desnim i neoliberalnim narativima. Pročitajte prijevod teksta Sebastiana Friedricha.
  • 26. prosinca 2017. Od socijalne države do socijalne majke U interesu kapitala i nacionalnih država, populacijske politike sve više posežu za instant socijalnim mjerama i jačanjem uloge obitelji i porodice, restrikcijama u području reproduktivnog zdravlja, te radu migrantkinja i migranata u komodificiranoj sferi društvene reprodukcije. O raznim načinima proizvodnje i oblicima zasnovanosti režimâ materinstva, njihovim ulogama u proizvodnji rodno uvjetovane prekarnosti u vrijeme krize kapitalizma i konzervativnog napada na reproduktivna prava te neophodnosti socijalizacije polja reprodukcije, razgovarale/i smo s Anom Vilenicom, historičarkom i teoretičarkom umjetnosti iz Beograda te istraživačicom na London South Bank Universityju.
  • 1. listopada 2012. Osporavanje tržištâ rada
  • 9. srpnja 2018. Prema kraju socijaliziranog zdravstva Prijedlogom Zakona o zdravstvenoj zaštiti, koji je krajem lipnja Vlada uputila u saborsku proceduru, potiče se daljnji proces komercijalizacije i privatizacije javnog zdravstvenog sustava, započet početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Pročitajte razgovor s Anom Vračar, članicom BRID-ove istraživačke grupe za zdravstvo, o važnosti demokratizacije upravljanja zdravstvenim sustavom i urušavanju modela socijalne medicine, te posljedicama koje uvođenje koncesija u sustav primarne zdravstvene zaštite, pogoršanje radnih uvjeta u zdravstvenom sustavu i promišljanje istog izvan šireg socioekonomskog konteksta ima na stabilnost i kvalitetu javne zdravstvene zaštite.
  • 10. lipnja 2018. Prilog izučavanju klasa u Hrvatskoj Akademska prevlast ahistorijskih socioloških analiza političko-ekonomskih procesa, te njima suprotstavljeno pozivanje na historijsko-materijalistički, strukturalistički model klasne analize, iziskuju rekonceptualizaciju pojma klase kao dinamizirane društvene kategorije. O procesu formiranja buržoaskih frakcija te povezanom derogiranju društvenog vlasništva tijekom različitih faza tzv. tranzicije postsocijalističke Hrvatske, odnosno restauracije kapitalizma na prostoru SFRJ, piše Srećko Pulig.
  • 31. prosinca 2018. Radnici hotela Sheraton u Stamfordu izborili sindikalno predstavljanje Sindikat UNITE HERE okuplja 270 000 radnica_ka koji rade u uslužnoj industriji Sjeverne Amerike. Krajem 2018. godine radnici hotela Sheraton u Stamfordu odlučili su se, unatoč svim antisindikalnim pritiscima, priključiti podružnici ovog sindikata kako bi osiguralie bolje radne uvjete. Pročitajte prijevod teksta Bena Fredericksa koji donosi priču o njihovoj borbi.
  • 21. prosinca 2014. Šest mitova o tome kako sindikati uništavaju Britaniju
  • 12. svibnja 2014. Svi smo mi prekarni – o konceptu prekarijata i njegovim pogrešnim uporabama
  • 25. travnja 2014. Tko stvara radna mjesta?
  • 13. studenoga 2012. Štrajk u Južnoj Europi
  • 26. prosinca 2018. Učiteljski štrajk je ženski štrajk Nekoliko desetljeća postsocijalističke neoliberalne tranzicije u Litvi, praćene rapidnom urbanizacijom i konstantnim iseljavanjem stanovništva, dovelo je sustav javnih usluga, a naročito obrazovanja, pred sâm rub kolapsa. Nastavnice i nastavnici, frustrirani niskim plaćama i sve nesigurnijim uvjetima rada, tekuću su godinu bili primorani zaključiti višetjednim štrajkom i zauzimanjem zgrade resornog ministarstva, u pokušaju da se njihova prava uvaže. Pročitajte prijevod kratkog pregleda pozadine prosvjedne akcije i stanja u litvanskom sektoru obrazovanja.
  • 14. srpnja 2014. Zakon o radu tiče se svih nas!
  • 1. veljače 2015. Zašto šefovi ne podnose sindikate
  • 31. prosinca 2017. Ženski rad i sindikalne organizacije Marksistička teoretičarka i revolucionarka Clara Zetkin uređivala je Die Gleichheit, časopis za žene Socijaldemokratske partije Njemačke, od 1892. pa sve do 1917. kada je smijenjena od strane reformističkog vodstva. Osim što je historijsko-materijalističkim tumačenjem socijalne i ekonomske podređenosti žena politički mobilizirao mnoge radnice, časopis je odigrao i važnu ulogu u oblikovanju partijskih i sindikalnih politika vezanih uz tzv. žensko pitanje. Donosimo tekst iz 1893. u kojem Zetkin ukazuje na posljedice povećane prisutnosti sindikalno neorganizirane ženske radne snage u kapitalizmu te partijske i sindikalne drugove oštro upozorava na važnost koju radnice kao nezaobilazne suborkinje u klasnoj borbi imaju za trajnost revolucije. Prijevod ovog teksta nastao je kao završni rad Barbare Šarić u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Andreje Gregorine.
  • 31. prosinca 2017.
    Featured Video Play Icon
    Kako do neorganiziranih i podorganiziranih – panel
    Tijekom trećega dana konferencije „For Labour Rights! Trans-National Solidarity, Common Goods and Perspectives of Organizing“, u organizaciji Rosa Luxemburg Stiftung SEE, održana je panel rasprava „Reaching the Un- and Under-Organized“ sa sudionicima Goranom Lukićem iz Delavske svetovalnice (SLO), Sinišom Miličićem iz Regionalnog industrijskog sindikata (HR), Samom Nelsonom iz organizacije Jobs With Justice (SAD) i Florianom Wildeom iz RLS centrale u Berlinu. Izlagači su iznosili iskustva iznalaženja novih, proaktivnih oblika organizacije radništva, dok je cilj rasprave bio ponuditi odgovore na pitanja koja su otvorena prethodnih dana u uvodnim predavanjima i radionicama. Donosimo integralnu snimku i tekstualni sažetak rasprave. Preostale snimke s konferencije pogledajte na playlisti.
  • 19. rujna 2016. Obrazovanje jeftine radne snage Implementacija neoliberalne agende u politiku obrazovanja u Srbiji započela je već početkom 1990-ih diskretnim povlačenjem države iz financiranja visokog obrazovanja i uvođenjem različitih modela „individualnog ulaganja u obrazovanje“. Prilagodba slobodnom tržištu intenzivirala se usprkos otporu studenata, a najava novog zakona o visokom obrazovanju pokazuje iste trendove. Posljedično, ova politika umanjuje dostupnost visokog obrazovanja velikom dijelu društva i uspješno antagonizira članove akademske zajednice, oslabljujući potencijal obrane javnog dobra. O visokom obrazovanju u Srbiji razgovarali smo s Jelenom Veljić iz Društvenog centra Oktobar.
  • 27. prosinca 2017. Nitko neće zvati trola na konferenciju Povlačenjem direktne korelacije između obrazovnog sustava i tržišta rada zanemaruju se makroekonomske proporcije pronalaženja zaposlenja u sve fleksibiliziranijoj globalnoj ekonomiji i poseže u suspektne elaboracije teorija individualne akumulacije ljudskog kapitala. Sa sociologom Primožom Krašovcem, docentom s Filozofskog fakulteta u Ljubljani, razgovarali/e smo o hegemonijskoj i tjelesno disciplinirajućoj funkciji obrazovanja, važnosti klasne perspektive u analizi neoliberalnih modela obrazovanja, financiranju visokog obrazovanja, miopičnim kurikularnim intervencijama, permisivnim i autoritarnim pedagoškim trendovima te prijemčivosti akademskog polja za izazove kritičke teorije.
  • 31. prosinca 2019. Jugoslavija nije Galsko selo U javnim istupima kojima je cilj afirmacija antifašističkih vrijednosti i Narodnooslobodilačke borbe nerijetko imamo prilike čuti floskule koje prenaglašavaju posebnosti jugoslavenskog partizanskog pokreta. „Partizani su se oslobodili sami“ ili „Jugoslavija je bila jedina oslobođena država u okupiranoj Europi“ najčešće su formulacije ovakvih dezinformacija, a društvenim mrežama kruži i netočna karta koja ih potkrepljuje. Nasuprot takvim tvrdnjama, povijesna je činjenica da su domaći partizani mogli računati na solidarnost i konkretnu pomoć iz drugih zemalja i nikada nisu djelovali posve sami. Negacijom emancipatornih borbi širom svijeta ne činimo uslugu antirevizionističkim naporima u vlastitom dvorištu.
  • 9. srpnja 2019. Tragovima devedeset devete: između imperijalizma i nacionalizma Nedavno je navršeno 20 godina od završetka rata na Kosovu, posljednjeg poglavlja tragičnih devedesetih. Dugogodišnji napori srpskih i jugoslavenskih političkih elita da Albancima oduzmu pravo na samoopredjeljenje stvorili su napete međuetničke odnose koji se otada nisu bitno poboljšavali, a samim ratom i imperijalističkom agresijom na Srbiju već dugi niz godina uspješno manipuliraju vladajuće nacionalističke garniture. Naši sugovornici_ce razmatraju kako bi se progresivne snage trebale suprotstaviti dominantnim narativima i zauzeti stav naspram dobro poznatih neprijatelja ljevice na ovim prostorima: imperijalizma i nacionalizma.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve