Éric Toussaint
31. prosinca 2019.
Mikrokrediti su najbolji primjer orodnjenosti financijalizacije
Sistem zaduživanja posljednjih je desetljeća, uslijed bankarske krize i financijalizacije kapitalizma, ojačao u svim kapitalističkim društvima, jer je nadnica za većinu najamnih radnika i radnica pala, natjeravši ih da za regeneraciju i osnovnu reprodukciju dižu kredite. Mjere poput mikrofinanciranja, uvedene kao prividna pomoć najsiromašnijima, među kojima su u najvećem postotku žene, ukazuju nam na rodnu konstituciju tržišta rada i financijskih tržišta. Borba protiv nelegitimnog duga stoga mora biti postavljena kao strukturno internacionalno pitanje koje će zahvatiti i antikapitalističku borbu protiv rodne i drugih opresija. Donosimo intervju s Éricom Toussaintom, predsjednikom CADTM-a (Odbora za poništenje nelegitimnog duga).
Koja je uloga socijalizacije bankarskih gubitaka u kontekstu akumulacije kapitala?
Od 2008. godine nalazimo se u krizi koju su prouzrokovale velike banke, a započela je bankrotom tvrtke Lehman Brothers. Trošak za populaciju bio je ogroman, jer su vlada SAD-a, kao i razne vlade u EU i drugdje, spasile krupne banke koristeći javna sredstva.
Primjerice, u Španjolskoj je prije bankarske krize javni dug iznosio 36 posto BDP-a (bruto društvenog proizvoda), a neposredno nakon spašavanja španjolskih banaka, dug je porastao na 100 posto BDP-a, što je u potpunosti uzrokovano socijalizacijom gubitaka privatnih banaka.
Posljedice su značajne jer vlade koriste ogroman javni dug kao izgovor, tvrdeći da je javni dug previsok zato što je država predarežljiva, te da bismo trebali srezati socijalnu potrošnju, implementirati dodatne mjere štednje i privatizirati državna poduzeća kako bismo otplatili javni dug, itsl. Trenutno se nalazimo u takvoj situaciji.
Koja je bila svrha deregulacije financijskog sektora u 1970-ima? Kakve je to posljedice ostavilo na radništvo i većinu svjetske populacije?
1929. godine je došlo do velikog kraha Wall Streeta, zbog čega je 1930-ih nekoliko vlada, počevši od vlade SAD-a, kojom je predsjedavao Franklin Roosevelt, discipliniralo banke te odvojilo depozitne od investicijskih banaka. Europske su vlasti učinile isto u godinama poslije Drugog svjetskog rata – u Zapadnoj Europi i u socijalističkom bloku nije bilo mjesta za privatne banke tijekom 1960-ih, 70-ih i 80-ih.
Stvari su se u Zapadnoj Europi i SAD-u zaista počele mijenjati 1980-ih kada su velike banke uspjele uvjeriti vlade da ukinu zakone koji su tijekom 40-50 godina nametali važne disciplinske mjere privatnim bankama. Restauracijom kapitalizma u Istočnoj Europi, te privatizacijom i usponom moći oligarha u svim kapitalističkim društvima, našli smo se u situaciji u kojoj ne postoje pravila igre te su privatne banke mogle činiti što su željele.
Zašto su banke željele deregulaciju? Zato što su htjele maksimizirati svoje profite, a da bi maksimizirale svoje profite, željele su razviti spekulativno poslovanje; da bi razvile spekulativno poslovanje, bilo je važno da mogu koristiti depozite stanovništva te ih investirati u spekulacije. Uvjerile su vlade da dokinu podjelu između depozitnih i investicijskih banaka, što je u konačnici, 2007./2008., prouzrokovalo veliku bankarsku krizu.
Kako biste definirali financijalizaciju i zašto je problematična?
Financijalizacija kapitalističkog društva označava da uloga financija, financijskih aktivnosti i transakcija, zauzima puno značajnije mjesto nego u prošlosti kapitalističkih sistema. Ne radi se o promjeni prirode kapitalističkog sistema – još uvijek se radi o kapitalističkom sistemu – no u 19. stoljeću te u prvih 70 godina 20. stoljeća, investicije velikih korporacija u proizvodnju bile su puno značajnije nego danas. Od 1980-ih i 90-ih financijske transakcije i investicije na čisto spekulativnoj razini postaju sve važnije.
To se ne događa samo zato što privatne banke konsolidiraju vlastitu aktivnost, nego i zato što velike, tzv. industrijske korporacije poput IBM-a, General Motorsa, Forda, Renaulta itd., sve više kapitala usmjeravaju prema financijskih aktivnostima, a ne proizvodnji. Dakle, financijalizacija kapitalizma nova je faza kapitalističke evolucije koja daje sve više prostora financijskim i spekulativnim aktivnostima, odnosno fiktivnom kapitalu koji se ne investira u proizvodnju.
Orodnjena, odnosno rodno konstituirana tržišta rada i financijska tržišta proizvode specifične oblike rodne opresije. Možete li proširiti argument o financijalizaciji i komentirati strukturni udar na socijalnu reprodukciju, koji ne pojačava samo klasne, nego i rodne te rasizirane društvene podjele?
Mikrokrediti su najbolji primjer orodnjene kompozicije financijalizacije. Većina svjetske populacije živi u zemljama u razvoju, gdje se pojavio novi oblik industrije financijskog poslovanja – mikrokrediti, odnosno mikrofinanciranje. Mikrofinanciranje snažno podržavaju vlade, velike korporacije i Ujedinjeni narodi. Jedan od glavnih gurua mikrokreditiranja, Muhammad Yunus iz Bangladeša, primio je Nobelovu nagradu prije nešto više od 10 godina.
Mikrokreditiranje je metoda kojom kapital u kapitalističko funkcioniranje društva uvodi velik broj žena koje žive u zemljama u razvoju, a još nisu direktno uključene u kapitalističke, tj. tržišne odnose. Dvije milijarde odraslih osoba na svijetu još nema bankovni račun. Dakle, mikrofinanciranje se sastoji od davanja vrlo malih zajmova siromašnima, a 80 posto mikrokredita na svjetskoj razini koriste žene.
Mikrofinancije omogućavaju davanje malih zajmova ženama, što ih uvodi u logiku zaduživanja i uzimanja novih zajmova jer su kamate vrlo visoke. Većina žena koja uzima zajam putem mikrokredita treba i drugi ili treći zajam kako bi pokušala vratiti prvi zajam. One ulaze u ciklus beskonačne zaduženosti, i još dublje ulaze u siromaštvo, što dovodi do porasta stupnja eksploatacije i opresije. Mikrokrediti su dobar primjer načina na koji financije u trenutnom, kapitalističkom svijetu mogu dovesti do stabilizacije ili jačanja opresije žena.
Koji su ključni strukturni i realni preduvjeti za odbijanje nastavka takvog ciklusa zaduživanja?
Kao prvo, valja naglasiti da je sistem zaduživanja postojao i prije kapitalističkog sistema. Zaduživanje je način da se siromašne liši imovine. Siromašni su već 5000 godina potlačeni ili eksploatirani kroz zaduženost. U antici su ljudi stoljećima pretvarani u robove jer nisu uspijevali vratiti dugove. Ovakav pretkapitalistički tip sistema duga i dalje postoji u suvremenom svijetu. Primjerice, u Pakistanu je milijun ljudi prisiljeno raditi u ciglanama jer se ne uspijevaju riješiti duga.
Sistem duga je u posljednjih trideset godina u kapitalističkim društvima evidentno ojačao jer su nadnice u većini zemalja pale, pa je većina najamnih radnika i radnica bila primorana na zaduživanje kako bi održala razinu potrošnje. Ulazili su u kredite kako bi kupili automobil, kuću, a u državama kao što su UK, SAD i Kanada – ne bi li platili obrazovanje. Studentski dug u SAD-u iznosi čak 1,3 bilijuna (1 300 000 000 000) dolara.
Također, treba se prisjetiti krize drugorazrednih hipotekarnih kredita u SAD-u 2006./07., kada su desetci milijuna siromašnih obitelji izgubile domove jer nisu bile u stanju vraćati svoj hipotekarni dug. Isto se dogodilo u pojedinim državama bivše Jugoslavije i Mađarskoj, jer su banke iskoristile ljude, „nudeći“ im ili „predlažući“ kredite vezane uz tečaj švicarskog franka. Veliki broj ljudi nije uspijevao podmirivati rate duga i bili su suočeni s deložacijom. Dakle, pitanje duga danas je važnije nego ikada prije.
Nalazimo se u Hrvatskoj, gdje jedna od opasnijih desno orijentiranih stranaka koristi prosvjede protiv deložacija na populistički način. To je izazov za ljevicu i radikalnu ljevicu – potrebno je prilagoditi strategije novoj situaciji. Moramo se boriti za više nadnice i dostojanstvene uvjete rada u tvornicama i javnim službama, no moramo u obzir uzeti i zaduženost kućanstava, hipotekarni dug i potrošački dug te postavljati zahtjeve vezane uz ta pitanja. Ako ljevica to neće biti u stanju učiniti, populističke fašističke organizacije iskoristit će taj prostor za konsolidiranje i povećanje broja istomišljenika u narodu.
Možete li objasniti vezu zaduživanja i ideje o beskonačnom rastu? Kako nam činjenica da živimo na planetu s ograničenim resursima može pomoći da prevladamo obje ideje?
Potpuno je jasno da je ideologija beskonačnog rasta vrlo opasna, da postoje ograničenja rasta te da bismo se trebali riješiti ovakve opsesije rastom. Naravno, trebamo se riješiti i kapitalističkog sistema te nužnosti financiranja potrošnje kroz zaduživanje.
Trebali bismo promicati drugačiji tip društva, u kojem su osnovne ljudske potrebe zadovoljene, zahvaljujući potpuno novom funkcioniranju društva, koje stavlja prioritet na javne službe te isključuje kapitaliste iz različitih sektora društvenih aktivnosti. Čitavi bankarski i osiguravajući sektor trebali bi biti pod monopolom javnosti. Isto tako, energetski sektor trebao bi biti 100 posto javan ako želimo promicati ekološku tranziciju i boriti se protiv klimatskih promjena.
Kako bi poništavanje nelegitimnih dugova utjecalo na globalnu ekonomiju i je li to dovoljno za ostvarivanje značajne društvene transformacije? Kako izgraditi alternativu neoliberalnoj globalizaciji?
Poništavanje ili otpis nelegitimnog duga oslobodilo bi desetke ili stotine milijuna ljudi iz sistema dužništva koji ih tlači, no isto tako je vrlo jasno da, iako se radi o nužnom uvjetu, on nije dovoljan za promjenu cijelog sistema. Trebali bismo promicati druge strukturne promjene koje se tiču novca, banaka, poreza i javnih usluga. Pitanje borbe protiv nelegitimnog duga trebalo bi biti nadopunjeno drugim zahtjevima i dio sveobuhvatnog antikapitalističko-feminističko-internacionalističkog programa nadilaženja različitih vrsta opresije unutar kapitalističkog sistema.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu.
Video snimka dijela intervjua prikazana je u dvadeset i devetoj epizodi edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“, emitirane 31.5.2018. na TV Istra te uskoro dostupne na SkriptaTV.
