Mikrokrediti su najbolji primjer orodnjenosti financijalizacije

"Poništavanje ili otpis nelegitimnog duga oslobodilo bi desetke ili stotine milijuna ljudi iz sistema dužništva koji ih tlači, no isto tako je vrlo jasno da, iako se radi o nužnom uvjetu, on nije dovoljan za promjenu cijelog sistema. Trebali bismo promicati druge strukturne promjene koje se tiču novca, banaka, poreza i javnih usluga. Pitanje borbe protiv nelegitimnog duga trebalo bi biti nadopunjeno drugim zahtjevima i dio sveobuhvatnog antikapitalističko-feminističko-internacionalističkog programa nadilaženja različitih vrsta opresije unutar kapitalističkog sistema."

Reklama "Microcredit Africa Works" u sklopu Benettonove globalne komunikacijske kampanje promicanja mikrokredita u Senegalu, 21. veljače 2008. (izvor: Tjook (TJOOK.COM) @ Flickr prema Creative Commons licenci)

Koja je uloga socijalizacije bankarskih gubitaka u kontekstu akumulacije kapitala?

Od 2008. godine nalazimo se u krizi koju su prouzrokovale velike banke, a započela je bankrotom tvrtke Lehman Brothers. Trošak za populaciju bio je ogroman, jer su vlada SAD-a, kao i razne vlade u EU i drugdje, spasile krupne banke koristeći javna sredstva.
 
Primjerice, u Španjolskoj je prije bankarske krize javni dug iznosio 36 posto BDP-a (bruto društvenog proizvoda), a neposredno nakon spašavanja španjolskih banaka, dug je porastao na 100 posto BDP-a, što je u potpunosti uzrokovano socijalizacijom gubitaka privatnih banaka.
 
Posljedice su značajne jer vlade koriste ogroman javni dug kao izgovor, tvrdeći da je javni dug previsok zato što je država predarežljiva, te da bismo trebali srezati socijalnu potrošnju, implementirati dodatne mjere štednje i privatizirati državna poduzeća kako bismo otplatili javni dug, itsl. Trenutno se nalazimo u takvoj situaciji.
 

Koja je bila svrha deregulacije financijskog sektora u 1970-ima? Kakve je to posljedice ostavilo na radništvo i većinu svjetske populacije?

1929. godine je došlo do velikog kraha Wall Streeta, zbog čega je 1930-ih nekoliko vlada, počevši od vlade SAD-a, kojom je predsjedavao Franklin Roosevelt, discipliniralo banke te odvojilo depozitne od investicijskih banaka. Europske su vlasti učinile isto u godinama poslije Drugog svjetskog rata – u Zapadnoj Europi i u socijalističkom bloku nije bilo mjesta za privatne banke tijekom 1960-ih, 70-ih i 80-ih.
 
Stvari su se u Zapadnoj Europi i SAD-u zaista počele mijenjati 1980-ih kada su velike banke uspjele uvjeriti vlade da ukinu zakone koji su tijekom 40-50 godina nametali važne disciplinske mjere privatnim bankama. Restauracijom kapitalizma u Istočnoj Europi, te privatizacijom i usponom moći oligarha u svim kapitalističkim društvima, našli smo se u situaciji u kojoj ne postoje pravila igre te su privatne banke mogle činiti što su željele.
 
Zašto su banke željele deregulaciju? Zato što su htjele maksimizirati svoje profite, a da bi maksimizirale svoje profite, željele su razviti spekulativno poslovanje; da bi razvile spekulativno poslovanje, bilo je važno da mogu koristiti depozite stanovništva te ih investirati u spekulacije. Uvjerile su vlade da dokinu podjelu između depozitnih i investicijskih banaka, što je u konačnici, 2007./2008., prouzrokovalo veliku bankarsku krizu.
 

Kako biste definirali financijalizaciju i zašto je problematična?

Financijalizacija kapitalističkog društva označava da uloga financija, financijskih aktivnosti i transakcija, zauzima puno značajnije mjesto nego u prošlosti kapitalističkih sistema. Ne radi se o promjeni prirode kapitalističkog sistema – još uvijek se radi o kapitalističkom sistemu – no u 19. stoljeću te u prvih 70 godina 20. stoljeća, investicije velikih korporacija u proizvodnju bile su puno značajnije nego danas. Od 1980-ih i 90-ih financijske transakcije i investicije na čisto spekulativnoj razini postaju sve važnije.
 
To se ne događa samo zato što privatne banke konsolidiraju vlastitu aktivnost, nego i zato što velike, tzv. industrijske korporacije poput IBM-a, General Motorsa, Forda, Renaulta itd., sve više kapitala usmjeravaju prema financijskih aktivnostima, a ne proizvodnji. Dakle, financijalizacija kapitalizma nova je faza kapitalističke evolucije koja daje sve više prostora financijskim i spekulativnim aktivnostima, odnosno fiktivnom kapitalu koji se ne investira u proizvodnju.
 

Orodnjena, odnosno rodno konstituirana tržišta rada i financijska tržišta proizvode specifične oblike rodne opresije. Možete li proširiti argument o financijalizaciji i komentirati strukturni udar na socijalnu reprodukciju, koji ne pojačava samo klasne, nego i rodne te rasizirane društvene podjele?

Mikrokrediti su najbolji primjer orodnjene kompozicije financijalizacije. Većina svjetske populacije živi u zemljama u razvoju, gdje se pojavio novi oblik industrije financijskog poslovanja – mikrokrediti, odnosno mikrofinanciranje. Mikrofinanciranje snažno podržavaju vlade, velike korporacije i Ujedinjeni narodi. Jedan od glavnih gurua mikrokreditiranja, Muhammad Yunus iz Bangladeša, primio je Nobelovu nagradu prije nešto više od 10 godina.
 
Mikrokreditiranje je metoda kojom kapital u kapitalističko funkcioniranje društva uvodi velik broj žena koje žive u zemljama u razvoju, a još nisu direktno uključene u kapitalističke, tj. tržišne odnose. Dvije milijarde odraslih osoba na svijetu još nema bankovni račun. Dakle, mikrofinanciranje se sastoji od davanja vrlo malih zajmova siromašnima, a 80 posto mikrokredita na svjetskoj razini koriste žene.
 
Mikrofinancije omogućavaju davanje malih zajmova ženama, što ih uvodi u logiku zaduživanja i uzimanja novih zajmova jer su kamate vrlo visoke. Većina žena koja uzima zajam putem mikrokredita treba i drugi ili treći zajam kako bi pokušala vratiti prvi zajam. One ulaze u ciklus beskonačne zaduženosti, i još dublje ulaze u siromaštvo, što dovodi do porasta stupnja eksploatacije i opresije. Mikrokrediti su dobar primjer načina na koji financije u trenutnom, kapitalističkom svijetu mogu dovesti do stabilizacije ili jačanja opresije žena.
 

Koji su ključni strukturni i realni preduvjeti za odbijanje nastavka takvog ciklusa zaduživanja?

Kao prvo, valja naglasiti da je sistem zaduživanja postojao i prije kapitalističkog sistema. Zaduživanje je način da se siromašne liši imovine. Siromašni su već 5000 godina potlačeni ili eksploatirani kroz zaduženost. U antici su ljudi stoljećima pretvarani u robove jer nisu uspijevali vratiti dugove. Ovakav pretkapitalistički tip sistema duga i dalje postoji u suvremenom svijetu. Primjerice, u Pakistanu je milijun ljudi prisiljeno raditi u ciglanama jer se ne uspijevaju riješiti duga.
 
Sistem duga je u posljednjih trideset godina u kapitalističkim društvima evidentno ojačao jer su nadnice u većini zemalja pale, pa je većina najamnih radnika i radnica bila primorana na zaduživanje kako bi održala razinu potrošnje. Ulazili su u kredite kako bi kupili automobil, kuću, a u državama kao što su UK, SAD i Kanada – ne bi li platili obrazovanje. Studentski dug u SAD-u iznosi čak 1,3 bilijuna (1 300 000 000 000) dolara.
 
Također, treba se prisjetiti krize drugorazrednih hipotekarnih kredita u SAD-u 2006./07., kada su desetci milijuna siromašnih obitelji izgubile domove jer nisu bile u stanju vraćati svoj hipotekarni dug. Isto se dogodilo u pojedinim državama bivše Jugoslavije i Mađarskoj, jer su banke iskoristile ljude, „nudeći“ im ili „predlažući“ kredite vezane uz tečaj švicarskog franka. Veliki broj ljudi nije uspijevao podmirivati rate duga i bili su suočeni s deložacijom. Dakle, pitanje duga danas je važnije nego ikada prije.
 
Nalazimo se u Hrvatskoj, gdje jedna od opasnijih desno orijentiranih stranaka koristi prosvjede protiv deložacija na populistički način. To je izazov za ljevicu i radikalnu ljevicu – potrebno je prilagoditi strategije novoj situaciji. Moramo se boriti za više nadnice i dostojanstvene uvjete rada u tvornicama i javnim službama, no moramo u obzir uzeti i zaduženost kućanstava, hipotekarni dug i potrošački dug te postavljati zahtjeve vezane uz ta pitanja. Ako ljevica to neće biti u stanju učiniti, populističke fašističke organizacije iskoristit će taj prostor za konsolidiranje i povećanje broja istomišljenika u narodu.
 

Možete li objasniti vezu zaduživanja i ideje o beskonačnom rastu? Kako nam činjenica da živimo na planetu s ograničenim resursima može pomoći da prevladamo obje ideje?

Potpuno je jasno da je ideologija beskonačnog rasta vrlo opasna, da postoje ograničenja rasta te da bismo se trebali riješiti ovakve opsesije rastom. Naravno, trebamo se riješiti i kapitalističkog sistema te nužnosti financiranja potrošnje kroz zaduživanje.
 
Trebali bismo promicati drugačiji tip društva, u kojem su osnovne ljudske potrebe zadovoljene, zahvaljujući potpuno novom funkcioniranju društva, koje stavlja prioritet na javne službe te isključuje kapitaliste iz različitih sektora društvenih aktivnosti. Čitavi bankarski i osiguravajući sektor trebali bi biti pod monopolom javnosti. Isto tako, energetski sektor trebao bi biti 100 posto javan ako želimo promicati ekološku tranziciju i boriti se protiv klimatskih promjena.
 

Kako bi poništavanje nelegitimnih dugova utjecalo na globalnu ekonomiju i je li to dovoljno za ostvarivanje značajne društvene transformacije? Kako izgraditi alternativu neoliberalnoj globalizaciji?

Poništavanje ili otpis nelegitimnog duga oslobodilo bi desetke ili stotine milijuna ljudi iz sistema dužništva koji ih tlači, no isto tako je vrlo jasno da, iako se radi o nužnom uvjetu, on nije dovoljan za promjenu cijelog sistema. Trebali bismo promicati druge strukturne promjene koje se tiču novca, banaka, poreza i javnih usluga. Pitanje borbe protiv nelegitimnog duga trebalo bi biti nadopunjeno drugim zahtjevima i dio sveobuhvatnog antikapitalističko-feminističko-internacionalističkog programa nadilaženja različitih vrsta opresije unutar kapitalističkog sistema.






Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu.

Vezani članci

  • 17. svibnja 2020. Sustav učenja na daljinu u Španjolskoj zapostavlja djecu iz radničke klase Prelaskom na online edukaciju od doma tijekom karantene, radnička klasa u Španjolskoj ostala je lišena niza socijalno-reproduktivnih funkcija koje osigurava cjelovito besplatno javno obrazovanje, a djeca iz radničkih obitelji prepuštena modelu izvođenja nastave kojemu njihovi roditelji ne mogu parirati adekvatnim vremenskim, financijskim i tehnološkim kapacitetima.
  • 14. svibnja 2020. „Progresivni kapitalizam“ je neostvariv Socijaldemokratske reformske intervencije temeljene na regulaciji i antitrustovskim politikama, koje zaziva ekonomist Joseph Stiglitz u svojoj novoj knjizi People, Power and Profits: Progressive Capitalism for an Age of Discontent, počivaju na manjkavoj srednjostrujaškoj pretpostavci o idealiziranom kompetitivnom tržišnom modelu i zadržavaju se u okvirima kapitalističkog realizma.
  • 11. svibnja 2020. Kriza korona virusa ubrzava stvaranje tehnoloških monopola Specifični uvjeti pandemije Covida-19 i popratno kreativno uništenje slabijih kapitalističkih aktera pospješuju postojeći trend tržišne koncentracije, osobito u polju velikih tehnoloških kompanija, čija vrijednost dionica raste proporcionalno jačanju njihove tržišne moći. Ljevica bi trebala odgovoriti nastojanjima da se monopole podvrgne demokratskom narodnom nadzoru, kao i radničkim organiziranjem unutar samih korporacija.
  • 2. svibnja 2020. Sedam teza o socijalnoj reprodukciji i pandemiji Covida-19 Članice Marksističko-feminističkog kolektiva iz antikapitalističke pozicije i okvira teorije socijalne reprodukcije demontiraju kapitalistički odgovor na aktualnu zdravstvenu krizu, uzimajući za polazišnu točku jedan od ključnih elemenata kapitalističkog sistema proizvodnje – rad koji proizvodi i održava život, a koji je istovremeno prva linija borbe protiv pandemije korona virusa.
  • 24. travnja 2020. O nastanku ekonomije kao nauke Propitujući koncept linearnog razvoja heterogenih diskursa u homogenu disciplinu, autorica ukazuje na transformaciju znanja koje je bilo tek popratna refleksija trgovaca o djelatnosti razmjene u njezinu specifičnu, instrumentalnu analizu, i predstavlja dva heterogena ekonomska diskursa, merkantilizam i tzv. školu fiziokrata, koji prethode klasičnoj političkoj ekonomiji, i na historijski specifične načine adresiraju pitanja razmjene odnosno ekonomskog rasta.
  • 11. travnja 2020. Pandemija korona virusa zahtijevat će potpuno preoblikovanje ekonomije Porast epidemija uslijed prekomjernog iskorištavanja planetarnih resursa kapitalističkim se ekonomija vratio kao bumerang – posljedice pandemije Covida-19 na globalni kapitalizam, a posebice na njegov glavni motor, tržište rada, postaju sve opipljivije i dalekosežnije. Kvantitativna olakšavanja i drugi oblici financijskih intervencija ovoga puta neće ni izbliza biti dovoljni za rješavanje kontinuirane ekonomske, ekološke, zdravstvene, stambene, odnosno sveopće društvene krize.
  • 31. prosinca 2019. Jugoslavija nije Galsko selo U javnim istupima kojima je cilj afirmacija antifašističkih vrijednosti i Narodnooslobodilačke borbe nerijetko imamo prilike čuti floskule koje prenaglašavaju posebnosti jugoslavenskog partizanskog pokreta. „Partizani su se oslobodili sami“ ili „Jugoslavija je bila jedina oslobođena država u okupiranoj Europi“ najčešće su formulacije ovakvih dezinformacija, a društvenim mrežama kruži i netočna karta koja ih potkrepljuje. Nasuprot takvim tvrdnjama, povijesna je činjenica da su domaći partizani mogli računati na solidarnost i konkretnu pomoć iz drugih zemalja i nikada nisu djelovali posve sami. Negacijom emancipatornih borbi širom svijeta ne činimo uslugu antirevizionističkim naporima u vlastitom dvorištu.
  • 31. prosinca 2019. O diferenciranom jedinstvu prirode i društva Odbacujući dualizam između Prirode i Čovječanstva, Jason W. Moore, historičar okoliša, historijski geograf i docent na Odsjeku za sociologiju Sveučilišta Binghamton te koordinator World Ecology Research Network, preispituje koncept antropocena, prema kojemu je za ekološku krizu kriva ljudska vrsta u cjelini. Nadomještajući ga pojmom kapitalocena, Moore naglašava presudni utjecaj kapitalizma, koji je historijski isprepleten s mrežom života, teži neodrživom ekonomskom rastu te parazitira na besplatnom i jeftinom radu ljudi i ostatka prirode.
  • 31. prosinca 2019. Spašavanje klase od kulturnog zaokreta "Ako se cjelokupno društveno djelovanje fokusira na značenje, prijeti li materijalističkom razmatranju klase propast? Čini se da veliki broj, ako ne i većina društvenih teoretičarki i teoretičara smatra da je tome tako, te da su napustili strukturnu teoriju klase u prilog teoriji koja klasu predstavlja kao kulturni konstrukt. Ovaj rad pokazuje da je moguće prihvatiti temeljne uvide kulturnog zaokreta, istovremeno uvažavajući materijalističku teoriju klasne strukture i klasne formacije."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve