Dominantna interpretativna matrica unutar koje se valoriziraju djela Miroslava Krleže polazi od autokolonijalne optike koja crpi legitimaciju iz njegove problematizacije provincijalne bijede. Unatoč segmentima dramskog, proznog, esejističkog i putopisnog opusa duboko uronjenima u marksističku društvenu analitiku, Krležina se književna vrijednost mjeri upravo uspjelošću neutilitarnog i apolitičnog odmaka od marksizma kao profane prakse i nižeg registra odnošenja prema svijetu, u skladu s ideološkim zagovorom tumačenja umjetnosti kao autonomnog polja.
Partija šaha maršala Tita i Miroslava Krleže, Brijuni, 20. kolovoza 1950. (izvor: sr.wikipedia.org).
Što spisateljicu ili spisatelja čini velikim, klasičnim, kanonskim? Je li to metropolska pozicija kulture u kojoj stvara ili je to nadvremenska, univerzalna kvaliteta napisanog, odnosno imanentna vrijednost spisâ koja nadrasta svaki kontekst i jednako govori pastiru s pakistanskih visoravni, čileanskoj menadžerici ili hrvatskom filologu? Za obje bi se pozicije dalo pronaći pristojnu biblioteku literature, a i poučak loših čitača Aristotela – o istini koja se nalazi u sredini – ne bi puno omašio. Međutim, kao i u mnogočemu, hrvatski je kontekst unekoliko specifičan, a to se najzornije može vidjeti na slučaju Miroslava Krleže.
Branko Gavella, Krležin prijatelj i prvi redatelj njegovih drama, kao umjetnik i intelektualac s međunarodnim renomeom, slovenskoj publici 1930. godine predstavlja tada već „kontroverznog“ hrvatskog autora. U časopisu Gledališki list Narodnega gledališča v Ljubljani piše kratki pregledni tekst naslovljen jednostavno „Miroslav Krleža”. Iako ambicijom tek crtica, teze koje će Gavella ovlaš nabaciti suštinski će oblikovati dominantnu struju u teorijskim pristupima Krleži tijekom sljedećih mnogo desetljeća.
Gavella problem uvodno izlaže u gotovo fatalističkom antropološkom ključu:
„Krleža je rođeni Zagrepčanin ⦋i za razliku od ostalih hrvatskih književnika kojima je Zagreb tek usputni motiv, on⦌ doživljava Zagreb onako kako čovjek doživljava i živi svoje vlastito tijelo (…) Iskaz toga doživljaja po jačini napora jednak je obračunavanju sa samim sobom. U obliku toga iskaza treperi, pored sudbinske blizine s doživljenim, i stremljenje za oslobađanjem od organski nametnutih okova.“[1]
Prema takvom razumijevanju, ukotvljenost u Zagrebu ishodišni je moment Krležine poetike; odnosno pokušaj oslobađanja od organske sraslosti s provincijalnom sredinom podloga je na kojoj se artikulira njegov književni glas. Osvrćući se na tu vezu, Gavella se pita: „U čemu je tajna bit toga nesretnog mjesta, bit koja je nedokučiva?“ I tu tajnu locira, današnjim rječnikom rečeno, u kolonijalnoj zavisnosti i posljedičnoj bijedi Zagreba u odnosu na Beč kao ekonomsku i kulturnu metropolu. U afektiranoj stilizaciji Gavella zaključuje:
„Osjećalo se da bi sve to moralo biti naše i da je naše (…) ali, kad god bismo za svim tim zaista posegnuli, ostao nam je u ruci prazan zrak, tipično zagrebačko ništa… Provincijalnost, novčana oskudica, tragikomedija malog, premalog vezivala nam je noge kao blato provincijske ulice. Noblesse oblige. Gradili smo fasade, Matice, Akademije, kazališta, glumili smo parlament (…) sve smo žrtvovali za taj san, a stvarni život, gospodarski život odvijao se mimo nas (…) Zar nije ta temeljna zagrebačka antinomija glavno počelo Krležina djela.“[2]
Iako se na motivskom planu ovakva procjena ne može osporiti, jer u Krležinom opusu, napose esejističkom[3], zaista ima nebrojeno rečenica posvećenih provincijalnoj bijedi ondašnje Hrvatske, kritička je recepcija oduševljeno prihvatila zacrtani pravac i na par usputnih opaski utemeljila krležološku vizuru. Uspostavljanjem takve interpretativne dominante Krleža „postaje“ europska veličina upravo u mjeri u kojoj se zgraža i udaljava od provincijalnog gliba rodnog mu Zagreba.
Nekoliko desetljeća kasnije, u zbornicima koje JAZU prigodničarski objavljuje povodom piščeva 70. (1963.) pa potom i 80. rođendana (1973.), ali i onom Instituta za nauku o književnosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu 1964. (pod naslovom Krležin zbornik) te zbirci Instituta za teoriju književnosti i umetnosti iz Beograda 1967., objavljeni su tekstovi najrenomiranijih jugoslavenskih filologa, u kojima se veličina Krleže apostrofira u najvećem broju slučajeva u proporciji odmaka od zaostalosti matične mu kulture.
Osvrti na Krležin terenski komunistički aktivizam iz 1920-ih ili njegova dosljedna socijalistička orijentacija tumače se kao modusi čvrste isprepletenosti s fizičkim i metaforičkim muljem zagrebačke, hrvatske pa i jugoslavenske stvarnosti, i rijetko se, ako uopće, dovode u vezu s profiliranjem njegove poetike. U interpretaciji koja postaje tipizirano monotona, Krležu su oblikovali i mizerni kulturni dosezi okoline, i lični, gotovo refleksni otpor spram bijede provincijalne svakodnevice, i ogromna lektira književnih klasika, i autentični stvaralački impuls jednog genija, ali ne i Marxove ili Lenjinove ideje – one u krležološkom mainstreamu naprosto nisu uračunljive varijable književno-teorijske ili književno-povijesne analize.
U razgovoru s Ivanom Očakom, objavljenom 1982. godine[4], Krleža rekonstruira prve doticaje s Marxom, pretežito ranim radovima s vrhuncem u Komunističkom manifestu i naglašava:
„Međutim što se tiče Marksa i perspektive marksizma, meni je oči otvorio Lenjin. Lenjin je čitao, mora se priznati, individualno Marksa, na jedan sasvim originalan način (…) Lenjin je čitao Marksa kako ga prije njega nitko nije čitao. A ja sam čitao Lenjina, pa kad sam kasnije uzeo Marksa, to je bilo 1919. god., čitao sam ga već na drugačiji način, kao šegrt ili ne znam kakav već adept lenjinizma.“[5]
Kasnih 1970-ih, sa svojim višedesetljetnim statusom u komunističkoj nomenklaturi, Krleža zasigurno nije morao dokazivati svoje marksističke akreditive pa se ovaj iskaz može uzeti kao iskren i vjerodostojan. Kada tome pribrojimo povelike segmente dramskog[6], proznog[7], esejističkog[8] te putopisnog[9] opusa koji su posvećeni marksističkoj ili komunističkoj tematici, ponajprije klasnoj borbi s naglaskom na svjetsko-historijski značaj Lenjina i Oktobra, u najmanju ruku iznenađuje potpuni izostanak marksističke optike.
U uvodnoj riječi spomenutog Krležinog zbornika Ivo Frangeš ističe ideju Oktobra kao glavni orijentir u stasanju poetike mladog autora, ali odmah domeće kako je Krležin „marksizam stvaralački, a ne pedantski i činovnički odnos prema životu i umjetnosti“. Bez preciznijeg pojašnjenja ove dijagnoze, nastavlja o europskim koordinatama Krležina stvaralaštva. Implikacija je jasna: marksizam je niži registar odnošenja prema svijetu, i ozbiljni stvaraoci, pa tako i Krleža, svoju umjetničku vrijednost potvrđuju upravo odmakom od te profane prakse.
Na sličnom tragu su i Flakerovi prilozi u Krležijani, gdje se vrijednost obrađenog Krležinog teksta redovito baždari njegovom apolitičnošću, ili neutilitarnošću u širem smislu. U završnoj riječi teksta o Izletu u Rusiju, Flaker tvrdi:
„njegova »istina« nije ni eksplicitno politička ni političkoekonomski »statistička« već ponajprije umjetnička (…) Upravo je to stajalište osiguralo Krležinu putopisu trajnu umjetničku vrijednost i nadmoćno mjesto u nizu putopisa evr. književnika o SSSR-u“.[10]
Potencijalnim čitateljicama i čitateljima Izleta u Rusiju ostaje na ličnu dispoziciju procijeniti koliko taj tekst nije „ni eksplicitno politički ni političkoekonomski statistički“.
Ako je hrvatska kultura možda i bila premrežena prežitcima predmodernih običaja i shvaćanja, daveći se u provincijskom blatu vlastite nedoraslosti najvišim dosezima europske uljudbe, filolozi su svakako bili dorasli kolonijalnim[11] refleksima metropolitanskih kultura, odnosno utemeljujućim procedurama isključivanja svega što narušava eteričnu čistoću „prave“ književnosti[12]. Proces autonomizacije književnog polja, započet u periodu romantizma, konstituirao se dvojakom gestom: uspostavljanje čiste, bezinteresne, transhistorijske književne vrijednosti, kao naličje ima jasno distingviranje od „polja široke potrošnje koje funkcionira prema načelu masovnosti, konzumerizma i ekonomske vrijednosti.“[13]
Marina Protrka upozorava kako se u rezonu čiste ili visoke književnosti, neokaljane utilitarnim ili političkim motivima koji mogu odlikovati niže registre, redovito previđa društveni karakter same procedure vrednovanja. A ono nikada „nije isključivo posljedica esencije, biti nekog djela ili, s druge strane, osobnog izbora već je stvar društvenog pregovaranja“[14]. Drugim riječima, književna vrijednost nije epifenomen od društva apstrahirane književne proizvodnje, nego rezultat političke dinamike književnog polja. Hoće li u nekom periodu i kontekstu kao presudni kanonski kriterij prevladati odijeljenost od profanih sfera ili pak uronjenost u pošast svakodnevnog života ne ovisi ni o imanentnim vrijednostima književnog djela, ni o transcendentnim dispozicijama književnog genija. Ingenioznost inauguralne geste autonomije književnog polja leži upravo u izbacivanju svijeta iz mišljenja o književnosti. Ili, u elegantnoj stilizaciji Tonka Maroevića: „Previše stvarnosti oduzima poeziji autonomiju.“[15]
Ranije spomenutim Krležinim djelima, danas redom kanonskim, teško se može osporiti „višak stvarnosti“. Štoviše, ogrezlost u statističke podatke, nedvosmislenu političku hagiografiju i propagandu, marksističku društvenu analitiku i političku ekonomiju isijava sa svake stranice. Čini li ih to manje književnim ili manje „visokim“? Manje europskim? Aporije autonomističkog programa oduvijek su čvrsto polarizirale tabore zagovornika bezvremenih književnih vrijednosti i onih koji književnost promatraju kao dio šireg polja društvene reprodukcije, ali rijetko se kada pokazuju analitički neoperativnim kao u slučaju Krleže.
Drugim riječima, pristupati Krleži prvenstveno kao dioniku svjetskog Parnasa, autoru čije se djelo može čitati mimo autorove komunističke orijentacije, štoviše, čija se veličina i mjeri preciznom jedinicom odmaka od žrvnja socijalističke stvarnosti čiji je dionik i sukreator bio, analitičko je nasilje prvog reda. Pored toga što je teorijski jako teško održivo, ono uvelike kljaštri neke od najfascinantnijih partija hrvatske književnosti. Nepropitano bivanje na historijskoj razini metropolitanskih kultura u tom smislu pucanj je u vlastitu analitičarsku nogu i direktan smjerokaz ka interpretativnom redukcionizmu kojem i najvulgarnija utilitarnost teško može parirati.
Bilješke:
[1] Branko Gavella, „Miroslav Krleža“, u: Branko Gavella, Dvostruko lice govora (prir. Petlevski, S.). (Zagreb: CDU, 2005), 317.
[2] Ibid., 317-318.
[3] Najreprezentativniji primjer je zbirka Deset krvavih godina (1937), koja sadrži eseje pisane tijekom 1920-ih.
[4] Razgovori su vođeni od 1976. do Krležine smrti 1981., a objavljeni su 1982. pod naslovom Krleža – Partija.
[5] Ivan Očak, Krleža – Partija (Zagreb: Spektar, 1982), 43-44.
[6] Golgota (1922) i tri drame iz glembajevskog ciklusa: Gospoda Glembajevi (1928), U agoniji (1928), Leda (1932).
[7] Osobito zbirka priča Hiljadu i jedna smrt (1933).
[8] Zbirka eseja Evropa danas (1935).
[9] Izlet u Rusiju (1926).
[10] Aleksandar Flaker, „Izlet u Rusiju“ http://krlezijana.lzmk.hr/clanak.aspx?id=434 (na dnu teksta, objavljenog na online projektu Krležijane, stoji napomena o autorskim pravima Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža iz 2012. godine, op. ur.)
[11] O čemu je hrvatski kulturni establišment još početkom osamdesetih upozoravao Goran Babić (v. zbirke Kvar dogme i Možda uzaludno?).
[13] Marina Protrka, Stvaranje književne nacije: oblikovanje kanona u hrvatskoj književnoj periodici 19. stoljeća (Zagreb: Sveučilište u Zagrebu, Filozofski fakultet, 2008), 33.
31. prosinca 2018.Bogdan Jerković: nekoliko crtica o sistemskom brisanju
Slabljenje društvenog značaja kreativnih umjetničkih disciplina velikim je dijelom posljedica njihove hermetičnosti koju, u svijetu kazališne proizvodnje, možemo pripisati konzervativnom karakteru tzv. kazališne aristokracije. O svrsi kazališnog stvaralaštva te njegovu političkom i radikalno-demokratskom potencijalu, pročitajte u tekstu Gorana Pavlića koji problematizira sistemski (akademski i politički) zaborav Bogdana Jerkovića, avangardnog zagrebačkog kazališnog redatelja i ljevičara, čija se karijera od 1946. godine bazirala na pokušaju deelitizacije vlastite struke i kreiranja društveno angažiranog teatra, odnosno približavanja kazališne umjetnosti radničkoj klasi.
31. prosinca 2018.Autonomija umjetnosti: slijepa pjega kulturnog samorazumijevanja
Područje kulture unutar lijevo-liberalnog političkog polja danas se primarno definira kao prostor umjetničke slobode i društvenog dijaloga, dok se od kulturnih radnika_ica, intenzivno izloženih prekarizaciji unutar proizvodnog procesa, očekuje neproblematiziranje kapitalističkih antagonizama. O uključenosti umjetničke proizvodnje i valorizacije u reprodukciju kapitalizma, institucionalizaciji estetičkog elitizma i transformativnim potencijalima političkog teatra, strukturnim uvjetovanostima umjetničkog djelovanja u socijalističkim zemljama, te društvenim snagama koje mogu stvoriti preduvjete za revolucionarni kulturni rad, razgovarali smo s Goranom Pavlićem, predavačem na Odsjeku za dramaturgiju Akademije dramskih umjetnosti u Zagrebu.
16. prosinca 2018.O kulturnom radu, njegovom globalnom karakteru i lokalnom aspektu
Kako stoji u Strateškom planu Ministarstva Kulture RH za 2019-2021, država trenutno subvencionira socijalne doprinose za 9,58 posto samostalnih umjetnika_ca, odnosno samo 1349 osoba. Nadalje, plan je ne povećavati broj samostalnih umjetnika_ca, te ih definirati kao one „koji su ostvarili izniman doprinos hrvatskoj kulturi i umjetnosti“. Što sa svima ostalima koji djeluju u iznimno prekariziranom sektoru kulture? O strukturnim preprekama koje onemogućavaju nadilaženje individualizacije i atomiziranosti kulturnog radništva pročitajte u tekstu Maria Kikaša.
30. lipnja 2019.O povijesnoj genezi autorskih prava
Naturalizacija legalističkog pristupa pitanju autorstva, koja u javnom diskursu i danas hrani mit o umjetniku kao geniju, počiva na marginalizaciji historijata konceptualnih prijepora i društveno-političkih borbi koje su još u 18. stoljeću oblikovale i iznjedrile institut autora i autorskih prava.
31. siječnja 2016.Kulturni materijalizam i politike identiteta
Kako stvoriti univerzalni socijalistički projekt u kontekstu prioritiziranja „identitetskih politika“ danas je jedno od ključnih pitanja prilikom promišljanja lijevih progresivnih strategija otpora. Iz Up&Undergrounda 27/28 prenosimo prijevod teksta Richarda Seymoura o važnosti materijalizacije kulture i „identitetskih pitanja“ te neophodnosti da se u izgradnji univerzalnog političkog subjekta operacionalizira realno postojeća partikularna iskustva nepravde kao dio materijalnih procesa.
30. rujna 2019.Paradoks neplaćenog umjetničkog rada: ljubav u ritmu eksploatacije
Na tragu naturalizacije kućanskog rada i umjetnost se percipira kao „rad iz ljubavi“. Narativi koji svode umjetnost na emanaciju individualnog kreativnog genija, prikrivajući njezin status kao rada u navodno autonomnom umjetničkom polju, sprečavaju, odnosno otežavaju borbu umjetnica i umjetnika za bolje uvjete rada, te ih prepuštaju prekarnim, potplaćenim i neplaćenim pseudopoduzetničkim aranžmanima.
31. prosinca 2018.Suvremeni ples kao podruštvljeno znanje?
Javna percepcija plesne umjetnosti još uvijek se češće vezuje uz njezino poimanje kao estetizirane vještine dostupne manjini, nego li znanja koje može biti široko distribuirano. Iako je ples na ovim prostorima odnedavno doživio institucionalizaciju u akademskom polju, dio važnih plesnih znanja i praksi, koja su se proteklih desetljeća odvijala kroz djelovanje vaninstitucionalne plesne scene i dalje ostaju izvan službenih kurikula, a kulturni i društveni centri koji su nekada omogućavali širu demokratizaciju kulture i umjetnosti više ne postoje. O plesnoj umjetnosti, odnosu institucionalnog i vaninstitucionalnog djelovanja te plesačkim uvjetima rada razgovarale smo s članicom BADco., Nikolinom Pristaš.
31. prosinca 2018.Noć i magla: Bio/nekropolitika koncentracijskih logora i strategije njihova filmskog uprizorenja
Kolektivna sjećanja na traumatična iskustva holokausta nastavljaju, i više od 70 godina nakon oslobođenja zadnjih preživjelih zatvorenika_ica iz koncentracijskih logora, prizivati snažne emotivne reakcije i etičko-moralna propitivanja uloge pojedinca u modernom industrijskom dobu. No, istovremeno je ozbiljno zanemaren političko-ekonomski pristup koji bi nam pomogao shvatiti puni kontekst u kojemu nastaju genocidne politike, poput nacističkog projekta uoči i tijekom Drugog svjetskog rata. Koristeći primjere iz tzv. kinematografije holokausta autor teksta oživljava već djelomično zaboravljenu tezu prema kojoj holokaust nije tek neponovljiva anomalija, nego sasvim logična posljedica razvoja suvremenog kapitalističkog sustava.
19. prosinca 2018.Nova klasna politika: perspektiva protiv desnih i neoliberalnih pripovijesti
Uspon desnog populizma dio europske ljevice prepoznao je i kao indikator vlastite slabosti i povijesne erozije značaja. Da ljevica nema monopol na artikulaciju socijalnog pitanja nije nova lekcija. No ono što je relativno novo jest da ga je ljevica posljednjih desetljeća u sve manjoj mjeri postavljala. Ovako glasi kritička dijagnoza autora poput francuskog sociologa Didiera Eribona. Objavljivanje njemačkog prijevoda njegove sociološko-autobiografske monografije Povratak u Reims inicirao je 2016. godine opsežne rasprave unutar njemačke ljevice. Mnogi su usvojili Eribonovu dijagnozu i plediraju za povratak klasnoj politici, dok drugi upozoravaju na opasnost rehabilitacije starog klasnog redukcionizma i olakog dezavuiranja desetljeća nastojanja oko rodnih i manjinskih pitanja. Formuliran unutar tih rasprava, pojam „Nove klasne politike“ teži integraciji klasnog i „identitetskih“ pitanja kao temelja obnove integrativne lijeve politike, koja se mora suprotstavljati i desnim i neoliberalnim narativima. Pročitajte prijevod teksta Sebastiana Friedricha.
13. studenoga 2018.„Građanski antifašizam” na braniku Tuđmanove Hrvatske
U trenutku dok desnica, s najekstremnijom agendom u zadnjih trideset godina, polako osvaja političke institucije i javne prostore, na ljevici je da koncipira progresivne i emancipatorne odgovore. Da taj proces ne ide baš glatko, pokazuje obrazovni program Centra za studij demokracije i ljudskih prava koji nudi samo još jedno pražnjenje pojma antifašizma od socijalističkog političkog sadržaja i njegovo reapropriranje u duhu građanskih vrijednosti. No ovaj program odlazi i korak dalje, pa antifašizmom pravda i tuđmanistički projekt samostalne i nezavisne Hrvatske. Problematični aspekti ovakvog edukacijskog okvira u tekstu su analizirani s obzirom na njihove historijske, teorijske i političke implikacije.
1. lipnja 2017.Diskretni šarm revizije
Povodom osječkog predstavljanja makedonskog prijevoda romana Unterstadt i drugog kruga lokalnih izbora u kojima sudjeluje i njegova autorica Ivana Šojat kao kandidatkinja Hrvatske demokratske zajednice za gradonačelnicu Osijeka, donosimo analizu političke dimenzije Šojatina književnog teksta koji se skladno uklopio u postsocijalističke prozne trendove na ovim prostorima, barem na dva načina: kriminaliziranjem Narodnooslobodilačke borbe u skladu s teorijom o dvama totalitarizmima te viktimizacijom kapitalista izvlaštenih nakon pobjede socijalističke revolucije u Jugoslaviji.
31. kolovoza 2019.Ulančavanje umetničkih i političkih borbi u međuraću
U okviru šireg ilegalnog i legalnog djelovanja revolucionarnog pokreta, a u dodiru sa zenitističkim i nadrealističkim praksama te sve dostupnijom marksističkom literaturom, u međuratnoj Jugoslaviji dolazi do proliferacije progresivnih umjetničkih udruženja, među kojima se isticala i beogradska grupa Život. Njihove strategije i taktike preuzimanja ključnih umjetničkih institucija toga vremena bile su i nakon rata strukturno važne za daljnji razvoj umjetničke scene, a danas su dio revizionističkog zaborava.
25. prosinca 2018.1968.: kulturna evolucija ili revolucija?
Radikalni sociopolitički zahtjevi tzv. generacije ‘68. na kapitalističkom su Zapadu vrlo brzo ustupili mjesto ideološkoj kooptaciji i stvaranju dominantnog mitološkog narativa koji zanemaruje, distorzira ili čak negira varijabilni globalni karakter šezdesetosmaških pokreta, primjerice studentskog pokreta u tadašnjoj Jugoslaviji. Uz pomoć relativno opširne literature autorica teksta nastoji u kratkim crtama skicirati kontrast između sistemskih i antisistemskih strujanja koja su u to vrijeme prožimala društvena zbivanja.
30. rujna 2016.Infrastrukturni deficiti kulturne participacije
Kulturna se djelatnost obično promatra kroz prizmu samoaktualizacije kulturnih radnika/ca pa često gubimo iz vida strukturne probleme sektora. Riječ je, prije svega, o problemu prekarnosti rada u kulturi koji je vezan uz financiranje relativno kratkotrajnim projektima, zbog čega izostaje sustavno i strateški osmišljena politika kulturne djelatnosti. U kulturi se pojavljuju i neki opći trendovi poput reprodukcije klasnih, rodnih i etničkih nejednakosti te nejednakog pristupa kulturnim sadržajima. O ovim temama razgovarali smo s dr. sc. Jakom Primorac, sociologinjom s Instituta za razvoj i međunarodne odnose u Zagrebu.
28. siječnja 2016.Kuća gospodina Mayera: O antisindikalnom rođenju nagrade Oscar
Povijest Akademije filmskih umjetnosti i znanosti, institucije koja dodjeljuje filmsku nagradu Oscar, započinje u kasnim dvadesetima - špurijusom direktora podružnice Metro-Goldwyn-Mayer-a o nužnosti sprečavanja sindikalnog organiziranja koje je u filmskoj industriji do 1926. godine već zahvatilo sektor scenskih radnika: "Novac je pristizao iz banaka na Istoku. Njime se izgradilo filmske studije i potpisalo ugovore s talentima. Kada su filmovi bili dovršeni, prihodi i profiti pripadali su studiju. No zamislite što bi se dogodilo kada bi se kopilad organizirala, predvođena onim ušljivim scenaristima. Gospodin Mayer nije volio o tome misliti, no što ako zatraže mirovine, zdravstvene beneficije i tantijeme, ili udio u profitima?"
30. rujna 2016.O klasnoj strukturi kulturne proizvodnje
Propast realnih socijalizama uz prateću devastaciju socijalne države odrazila se i na kulturni život društva. Prije svega, napušteno je shvaćanje kulture kao cjelokupnog načina djelovanja u prilog razumijevanju kulture kao umjetničkog stvaralaštva. Uslijedila je njena transformacija u ekonomsku aktivnost povezanu s različitim granama privrede, čime je promijenjena i njezina uloga u društvenoj reprodukciji. S Vesnom Vuković iz BLOK-a razgovarali smo o refleksijama navedenih transformacija na kulturno polje, kulturnu i umjetničku djelatnost te na položaj radnika/ca u kulturi, kao i o mogućim lijevim strategijama unutar ovog sektora.
28. prosinca 2017.Padaj (jezična) silo i nepravdo! Produktivni paradoks Deklaracije o zajedničkom jeziku
Fetiš znanstvene kompetentnosti, koji imaginarni sukob „znanosti“ i „politike“ izmješta izvan realnih socioekonomskih odnosa i historijskog procesa ideološke naturalizacije različitih (pa i jezičnih) praksi, svaki poziv na akciju lišava antisistemskog zahtjeva. Osvrt na ahistorijsko i depolitizirajuće polazište Deklaracije o zajedničkom jeziku, koju je grupa lingvista/kinja i intelektualaca/kinja s prostora bivše Jugoslavije okupljena na projektu „Jezici i nacionalizmi“ javnosti ponudila na potpisivanje početkom ove godine, piše Boris Buden.
31. prosinca 2019.Spašavanje klase od kulturnog zaokreta
"Ako se cjelokupno društveno djelovanje fokusira na značenje, prijeti li materijalističkom razmatranju klase propast? Čini se da veliki broj, ako ne i većina društvenih teoretičarki i teoretičara smatra da je tome tako, te da su napustili strukturnu teoriju klase u prilog teoriji koja klasu predstavlja kao kulturni konstrukt. Ovaj rad pokazuje da je moguće prihvatiti temeljne uvide kulturnog zaokreta, istovremeno uvažavajući materijalističku teoriju klasne strukture i klasne formacije."
23. travnja 2016.Prema sezoni bez kraja
Aproprijacijom različitih srednjoeuropskih modela svojih turističkih uzora, i „mali Beč“ odnedavno se upisao na mapu važnih turističkih destinacija. Uz zanemarivanje ograničenih resursa lokacije, turistička mašinerija u svrhe brendiranja Grada Zagreba sa sobom neizbježno donosi gentrifikacijske procese, komodifikaciju i depolitizaciju kulture. Revizionizam „sretnog zaborava“ upisan je i u većinu itinerara grada, koji uglavnom izostavljaju period od 1918. do 1991. godine, u istom ključu pretvarajući Trg maršala Tita u „Kazališni trg“.
10. lipnja 2018.Prilog izučavanju klasa u Hrvatskoj
Akademska prevlast ahistorijskih socioloških analiza političko-ekonomskih procesa, te njima suprotstavljeno pozivanje na historijsko-materijalistički, strukturalistički model klasne analize, iziskuju rekonceptualizaciju pojma klase kao dinamizirane društvene kategorije. O procesu formiranja buržoaskih frakcija te povezanom derogiranju društvenog vlasništva tijekom različitih faza tzv. tranzicije postsocijalističke Hrvatske, odnosno restauracije kapitalizma na prostoru SFRJ, piše Srećko Pulig.
24. prosinca 2019.Proizvodnja baštine
Promjena od proučavanja i registriranja do konzerviranja prošlosti omogućena je do 1970-ih uspostavljanjem i globalnim širenjem mehanizama zaštite građevina važnih za nacionalnu kulturu, te njihovom primjenom i na šire predjele gradova, radnička naselja, te ruralnu i modernističku arhitekturu. Procesom uspostavljanja režima zaštite stvara se simbolička vrijednost, koja može omogućiti ekonomsku eksploataciju kroz povećavanje vrijednosti nekretnina ili inkorporiranje u turističku ponudu, što povratno dovodi do ekonomskog raslojavanja.
20. prosinca 2018.Umjetnost kao sredstvo politizacije
Građanska umjetnost svojim individualiziranim pristupom proizvodnom procesu, konceptom umjetničke autonomije i metodama rada odvojenima od baze, za razliku od progresivnih umjetničkih praksi, ne predstavlja dio kolektivnih emancipatornih društvenih borbi. O nužnosti ponovne demokratizacije i decentralizacije kulturnog polja i njegovoj politizaciji u kontekstu šireg internacionalnog lijevog pokreta, ulozi građanske umjetnosti u reprodukciji i reprezentaciji kapitala i historijskim primjerima progresivnog umjetničkog djelovanja, te posljedicama liberalizacije kulturne proizvodnje na radne i životne uvjete umjetnika, posebice umjetnica, razgovarale_i smo s Ivanom Hanaček, članicom kustoskog kolektiva [BLOK].
31. prosinca 2018.Umjetnost ne može biti svedena na društvenu funkciju
U neoliberalnom svijetu u kojem dominira umjetnost neosjetljiva na vlastite uvjete proizvodnje, nužno je uvidjeti da kultura, u koju su lijeve snage uglavnom stjerane, ne može biti surogat za političko-ekonomske promjene. Donosimo vam intervju u kojem Miklavž Komelj govori o politizaciji i transformativnim potencijalima umjetnosti, nadrealističkom pokretu, partizanskom umjetničkom stvaralaštvu, problemu svođenja umjetnosti na njenu deklarativnu intenciju te položaju umjetnosti u procesu restauracije kapitalizma u Jugoslaviji.
21. lipnja 2015.Rad u globalnoj digitalnoj ekonomiji: sazrijevanje cybertarijata
Pogledajte snimku predavanja Ursule Huws, održanog na Akademiji likovnih umjetnosti 10. svibnja u sklopu programa Škole suvremene humanistike 8. Subversive festivala, koja se ove godine održavala pod naslovom "Socijalna dimenzija kulturne politike": "Globalna podjela rada od financijske krize 2007./2008. ušla je u novu fazu tijekom koje je više tendencija, koje su već bile prisutne u prethodnom razdoblju, doseglo kritičnu točku. Nove industrije nastaju na temelju komercijalizacije javnih usluga, umjetnosti i kulture, biologije i društvenosti. Uz ove nove oblike akumulacije kapitala pojavljuju se i novi oblici rada, organiziranih putem online platformi, što omogućava pristup globalnoj rezervnoj armiji rada ispod radara državnih regulatornih sustava i sustava zaštite zapošljavanja."
31. prosinca 2019.Jugoslavija nije Galsko selo
U javnim istupima kojima je cilj afirmacija antifašističkih vrijednosti i Narodnooslobodilačke borbe nerijetko imamo prilike čuti floskule koje prenaglašavaju posebnosti jugoslavenskog partizanskog pokreta. „Partizani su se oslobodili sami“ ili „Jugoslavija je bila jedina oslobođena država u okupiranoj Europi“ najčešće su formulacije ovakvih dezinformacija, a društvenim mrežama kruži i netočna karta koja ih potkrepljuje. Nasuprot takvim tvrdnjama, povijesna je činjenica da su domaći partizani mogli računati na solidarnost i konkretnu pomoć iz drugih zemalja i nikada nisu djelovali posve sami. Negacijom emancipatornih borbi širom svijeta ne činimo uslugu antirevizionističkim naporima u vlastitom dvorištu.
