Nespojivi duet? Sustavni sukob globalnog kapitalizma i ljudskih prava

Koncept ljudskih prava dobiva na zamahu nakon raspada socijalizma, a u kapitalizmu je prvenstveno poslužio kao paravan za održavanje materijalne i društvene nejednakosti, odnosno pacifizirajuća institucija nominalno uređenih demokracija u kojima su sredstva za proizvodnju u rukama nekolicine. Da bi ljudska prava sadržajno, a ne samo deklarativno obuhvatila socioekonomska prava, prethodno treba doći do redistribucije društvenog bogatstva i uspostave političkih sustava usmjerenih na društvenu i ekonomsku pravdu.

Proslava 40. godišnjice donošenja Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, Ujedinjeni narodi, New York, 8. prosinca 1988. (izvor: United Nations Photo @ Flickr prema Creative Commons licenci)
Sedamdeset i jednu godinu nakon ratifikacije UN-ove Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, prve kodifikacije ljudskih prava iz 1948. godine, kojom je propisan suvremeni globalni standard zaštite ljudskih prava, ne samo da se i dalje borimo za njihovu realizaciju, nego i protiv njihova urušavanja. U tih sedam decenija odvijala su se masovna i eklatantna, kao i suptilnija kršenja ljudskih prava, koja se stoga nerijetko proglašavaju smokvinim listom vladajućih.
 
Uz građanska i politička, takozvana negativna prava – kao što su pravo na život, slobodu kretanja ili udruživanja, ljudska prava obuhvaćaju i takozvana pozitivna, odnosno socioekonomska i kulturna prava, poput prava na besplatno obrazovanje, rad, socijalnu sigurnost, zaštitu od nezaposlenosti ili učešće u kulturnom životu.
Za razliku od negativnih, pozitivna ljudska prava – iz kojih bismo trebali crpiti materijalna prava – u velikoj mjeri ovise o implementaciji kroz državne politike usmjerene na osiguravanje sredstava za njihovu realizaciju
Međutim, za razliku od negativnih, pozitivna ljudska prava – iz kojih bismo trebali crpiti materijalna prava – u velikoj mjeri ovise o implementaciji kroz državne politike usmjerene na osiguravanje sredstava za njihovu realizaciju. Dakle, kod pozitivnih prava problem je taj da, primjera radi, pravo svakoga na socijalno osiguranje, bez odgovarajućeg državnog sustava socijalne sigurnosti, biva mrtvo slovo na papiru.
 
Međunarodni instrumenti zaštite ljudskih prava, kao što je UN-ov Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima te onaj o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima, oba iz 1966. godine, ili instrumenti Vijeća Europe kao što su Europska konvencija o ljudskim pravima iz 1950. te revidirana Europska socijalna povelja iz 1996. godine (kojoj Hrvatska još nije niti pristupila), detaljnije propisuju standard ljudskih prava te kroz određivanje mehanizama izvršenja i pravnih lijekova čine ta prava utuživim. Međutim, razdvajanje građanskih i političkih te socioekonomskih ljudskih prava u različite konvencije te određivanje različitih mehanizama čini vidljivom i (uglavnom ideološku) distinkciju između tih različitih kategorija prava. Socioekonomskim pravima upravo manjkaju odgovarajući mehanizmi izvršenja kojima bi bila ostvariva i u praksi. Međunarodna zajednica pokušala je reagirati na tu distinkciju putem usvajanja Bečke deklaracije i programa djelovanja[1] početkom devedesetih, potvrdivši da su:
„[s]va ljudska prava (…) opća, nedjeljiva, međusobno ovisna i povezana. Međunarodna zajednica mora ljudska prava razmatrati globalno, na pravedan i jednak način, pod jednakim uvjetima i s jednakim naglascima. Iako se važnost nacionalnih i regionalnih posebnosti te povijesne, kulturne i vjerske razlike moraju uzeti u obzir, države imaju dužnost, bez obzira na njihove političke, gospodarske i kulturne sustave, promicati i štititi sva ljudska prava i temeljne slobode.“[2]
No, vrijeme je ubrzo pokazalo da je Bečka deklaracija upravo bila samo to – deklaratorne naravi, dodatku naziva „program djelovanja“ unatoč. Time dolazimo i do možda najvećeg sustavnog problema međunarodnog okvira zaštite ljudskih prava[3], a to je neuravnoteženost između pojedinih ljudskih prava, uzrokovana inherentnom ideološkom kontradikcijom.
 
Naime, kako bi svi ljudi zaista mogli uživati u svojim ljudskim pravima, a pogotovo realizirati materijalna prava, prethodno treba doći do redistribucije društvenog bogatstva te uspostave političkih sustava usmjerenih na društvenu i ekonomsku pravdu. Daljnje prepreke predstavljaju i nepostojeća demokracija u sferi privrede kao i korporativna (ne)odgovornost u pridržavanju kodificiranih ljudskih prava dogovorenih na globalnoj razini.
 
Ne samo da ljudska prava u velikoj mjeri reguliraju odnos nacionalnih država prema građankama i građanima, nego je zbog logike ljudskopravaških instrumenata, te osobito zbog izostanka supstancijalne globalne suradnje i solidarnosti, i njihova implementacija vezana uz nacionalne države. Potonje u praksi dovodi u pitanje univerzalnost ljudskih prava, što danas dobro vidimo na primjeru izbjeglica podvrgnutih ozbiljnim kršenju prava,
Posebno ranjivim skupinama pripadaju i osiromašeni ljudi s globalnog Juga, koji svoj rad moraju nuditi na tržištu po minimalnim cijenama, a napose oni koji su pritom pripadnici skupina osoba s mentalnim i/ili fizičkim teškoćama ili etničkih, seksualnih, vjerskih, rodnih ili drugih manjina
push-backovima (potiskivanjima) ili paljbi iz vatrenog oružja na našim granicama, za što nitko ne odgovara.
 
U skupinu posebno ranjivih i de facto obespravljenih spadaju i osobe bez državljanstva. Nadalje, posebno ranjivim skupinama svakako pripadaju i osiromašeni ljudi s globalnog Juga, koji svoj rad moraju nuditi na tržištu po minimalnim cijenama, a napose oni koji su pritom pripadnici skupina osoba s mentalnim i/ili fizičkim teškoćama ili etničkih, seksualnih, vjerskih, rodnih ili drugih manjina. Upravo bi tim ljudima pravna i društvena zaštita bila najbitnija, jer najčešće bivaju žrtve izrabljivanja i raznih oblika nasilja, uključujući i (pogotovo) sistemsko nasilje.
 
S druge strane, budući da se obveze koje proizlaze iz ljudskih prava ne odnose na privredu, u čitavoj ekonomskoj sferi društva ona se, ako uopće, spominju periferno. To se odnosi ponajprije na socioekonomska prava, iako privreda itekako krši i građanska te politička prava. Primjeri za to su urušavanje tvornice Rana Plaza u Savaru, u Bangladešu, u aprilu 2014. godine ili naftna katastrofa u delti Nigera koja se odvijala decenijama. Međunarodna zajednica odnedavno se bavi i pitanjem kako držati transnacionalne korporacije poput Shella, Amazona, ZARA-e itd. odgovornima u svijetu koji je uređen kroz nacionalne države. Naime, iz niza primjera evidentno je da globalni kapitalizam, unatoč naporima da nas uvjeri u suprotno, nikako da se razvije u sustav koji bi pridonio boljitku globalne radničke klase.
 
Moć i pohlepa povezane s akumulacijom kapitala utječu i na vlade koje provođenjem politika i zakonodavstva u korist kapitala rade na štetu ljudi koji su ih izabrali. Između ostalog, to proizlazi iz trenutnog modela svjetskog trgovanja, koji je izrazito kompetitivan i usmjeren na snižavanje troškova kroz eksploataciju radnica i radnika te, napose na globalnom Jugu, katastrofalne radne uvjete. Usto, taj se model temelji na dehumanizirajućoj opresiji, modernim oblicima robovlasništva, trgovanju ljudima, ekstremno niskim plaćama te prekarnim i po život nesigurnim radnim mjestima. Daljnji problem transnacionalnih korporacija manjak je ili potpuna odsutnost poveznica s nacionalnim pravnim i poreznim sustavima,
Tradicionalni sustav međunarodnog prava ne predviđa kažnjavanje transnacionalnih korporacija zbog kršenja ljudskih i radničkih prava jer u njemu nije predviđeno prekršitelje ljudskih prava držati odgovornima van nacionalnih granica
što dovodi do nedovoljne zaštite radnika i radnika te u nekim slučajevima, primjerice kada su u pitanju naftne korporacije, stanovništva općenito i okoliša.
 
Tradicionalni sustav međunarodnog prava ne predviđa kažnjavanje transnacionalnih korporacija zbog kršenja ljudskih i radničkih prava jer u njemu nije predviđeno prekršitelje ljudskih prava držati odgovornima van nacionalnih granica i okvira, što unutar globalnog kapitalističkog poretka nerijetko stvara bespravni vakuum u kojem su radnice i radnici praktički lišeni svojih prava i dostojanstva.
 
Stvarna realizacija ideala ljudskih prava zahtijeva sasvim drugačiji političko-društveni poredak, a ne isključivi rad na unapređenju pravnih okvira i reformama. Uzimajući u obzir da smo prilično daleko od progresivnijih i avangardnijih sustava, čini se bitnim uključiti u raspravu i rad na kreiranju instrumenta koji bi mogao ublažiti trenutni jaz u odgovornostima te pomoći u borbi protiv korporativne nekažnjivosti. Potencijalni korak ka takvom instrumentu čini odluka Vijeća za ljudska prava UN-a iz juna 2014. godine o osnivanju međuvladine radne skupine UN-a za izradu međunarodno pravno obvezujućeg instrumenta za transnacionalne korporacije i druga poduzeća s ciljem regulacije transnacionalnih korporativnih i drugih privrednih aktivnosti u pogledu ljudskih prava.
 
Cilj tog obvezujućeg ugovora je osigurati da poduzeća budu u punoj mjeri odgovorna za zaštitu, kao i za kršenje ljudskih prava te kriminalno djelovanje protiv okoliša, a razlikovao bi se od postojećih vodećih načela UN-a na području poslovanja i ljudskih prava time što bi sadržavao odgovarajuće mehanizme i bio utuživ. Pregovori o izradi i sadržaju u zadivljujuće participativnom procesu za UN, ovom su godinom ušli u peti krug tijekom kojeg će biti presudno osigurati radničke interese i prava u sklopu postojećih globalnih lanaca vrijednosti. Nadalje, dokument bi trebao sadržavati i specifične mehanizme krucijalne za provedbu radničkih standarda kao conditio sine qua non pri adresiranju eklatantnih nejednakosti između visoko privilegiranih prava ekonomskih elita te u usporedbu s time inferiornijih ljudskih i radničkih prava naroda.
 
Većina vlada, pa tako i javnih institucija, kroz uplitanje interesa ekonomskih elita uvelike je usmjerena na očuvanje kapitalističkog poretka, pod krinkom osiguravanja rasta privrede i otvaranja radnih mjesta
U kontekstu aktualne globalne ekonomije i njezina odnosa prema kodificiranim ljudskim pravima, pravno obvezujući dokument bi zaista značio pomak ka većoj pravnoj zaštiti globalne radničke klase. Pritom je inzistiranje na vladavini prava i izgradnji iste uz istovremeno ignoriranje i/ili negiranje potrebe za radom na uspostavi društvene i ekonomske pravde – farsa. Uzimajući u obzir da su korporacije, napose one transnacionalne, akumulacijom kapitala došle do pozicija moći s kojih rade na zaštiti svojih interesa i pozicija, uglavnom kroz lobiranje, korupciju i plaćanje mita, koje su kao skup aktivnosti u ljudskopravaškom žargonu poznati pod krovnim pojmom corporate capture[4], čini se neproduktivnim ozbiljno raspravljati o nužnosti izgradnje vladavine prava dok istu u postojećem sistemu zapravo nije moguće garantirati. Naime, većina vlada, pa tako i javnih institucija, kroz uplitanje interesa ekonomskih elita uvelike je usmjerena na očuvanje kapitalističkog poretka, pod krinkom osiguravanja rasta privrede i otvaranja radnih mjesta.
 
Problem je upravo to da politike ljudskih prava ne mogu ublažiti sve posljedice kapitalističkog uređenja društva i ekonomije. Pritom se rijetke stručnjakinje i stručnjaci za ljudska prava bave ozbiljnim istraživanjem te problematiziranjem odnosa ljudskih prava i globalnog kapitalizma, materijalne podloge ideologije slobodnog tržišta i kreiranja sve većih nejednakosti.
 
Međutim, odavno su prošla vremena kada se radnička klasa borila za svoja prava u svrhu kreiranja štita protiv državne represije. U međuvremenu je došlo i do promjene oblika borbe za realizaciju prava – ljudskopravaši su odbacili uporabu društvenog pritiska kao sredstva u borbi za pravdu te su umjesto toga odabrali inzistiranje na mehanizmima međunarodnog prava i strategiji prozivanja kršitelja prava kao adekvatnim sredstvima. Ova transformacija politike prava odvijala se paralelno uz urušavanje socijalnih država i raspad socijalističkih republika. Zanimljiva je u tom kontekstu i statistika o promjenama u uporabi pojmova socijalizam i ljudska prava do kraja 20. stoljeća i početka 21. stoljeća. Naime, pojam socijalizam uvjerljivo je češće korišten od pojma ljudskih prava do kraja 20. stoljeća, točnije do 1992. godine, kad je korištenje pojma socijalizam palo, a fraze ljudska prava poraslo.
 

Statistika o promjenama u uporabi pojmova socijalizam i ljudska prava do kraja 20. stoljeća i početka 21. stoljeća (izvor)

Ova jezična promjena nedvojbeno korelira s raspadom socijalističkog svijeta i početkom proglašavanja ere ljudskih prava[5] – i neoliberalizma. U trenutku kada je potonji uzeo zamah bilo je već prekasno pozabaviti se, primjerice, time kako ljudska prava uopće mogu koegzistirati s neoliberalizmom, ako se ljudskopravaški principi temelje na egalitarnosti i pravednosti za sva ljudska bića bez obzira na njihov spol, rod, dob, etničku pripadnost, religiju ili seksualnu orijentaciju, dok neoliberalizam, između ostalog, stremi ka potpunoj privatizaciji funkcija socijalne države te rekonstrukciji odnosa države i ekonomije u korist deregulacije tržišta kapitala. Nestankom socijalizma, počeli su nestajati i humaniji oblici kapitalizma te je krenulo urušavanje socijalne države – upravo one koja je napose ključan temelj za implementaciju socioekonomskih, ali i građanskih i političkih ljudskih prava. Imajući to u vidu, ljevica s pravom postavlja kritička pitanja, ustrajući u promišljanju fokusa ljudskih prava na individualizam, zaštitu ugovora i privatne imovine jer će bez odgovora na njih teško biti moguće usmjeriti politike ka uspostavi ekonomske pravde.
 
Kako bi se osiguralo da ove teme dođu na dnevni red, lijevi politički akteri i akterke u daleko se većem obimu trebaju posvetiti zbivanjima na međunarodnoj razini – gdje ih dosad gotovo pa nema – i aktivno sudjelovati u njima, ne samo objašnjavanjem zašto ljudska prava nisu dovoljna, nego konkretnim prijedlozima i znanjima o tome kojim sredstvima urediti svijet na pravedniji način. Naime, unatoč rastućem broju političkih kandidatkinja i kandidata koji se zalažu za demokratski socijalizam, trenutna globalna situacija sve više liči na svijet u kojemu realni socijalizam nikada nije postojao, i nije samim svojim postojanjem tjerao kapitalističke države na humanije politike, kako bi pokazale i dokazale superiornost nad socijalističkim svijetom. Naravno, socijalističko društveno uređenje ne može biti alibi za zapostavljanje i kršenje ljudskih prava, ali isto tako ljudska prava ne mogu niti smiju služiti kao izgovor ili pak paravan za ukidanje materijalne i društvene jednakosti.






Bilješke:

[1] Bečka deklaracija i program djelovanja, usvojeni su na Svjetskoj konferenciji o ljudskim pravima u Beču, 14. – 25. juna 1993. godine, potvrđeni na 48. zasjedanju Generalne skupštine Ujedinjenih naroda, 1993. godine (rezolucija 48/121) https://www.crnakutija.babe.hr/attach/_b/becka_deklaracija_i_program_djelovanja.pdf

[2] Ibid, paragraf 5.

[3] Bez sumnje, manjak kolektivnosti u suvremenom konceptu ljudskih prava na globalnoj razini također predstavlja prepreku uspostavi društvene pravde. Razlog tome je što koncept koji prenaglašava prava pojedinaca negira njihovu egzistenciju u zajednicama, recipročnu odgovornost pojedinaca i zajednice, kao i međugeneracijsku odgovornost te solidarnost.

[4] Pojam corporate capture može se definirati kao skup sredstava kojima ekonomske elite potkopavaju realizaciju ljudskih prava i očuvanje okoliša, nepravilno utječući na domaću i/ili međunarodnu politiku te javne institucije i funkcije. https://www.escr-net.org/corporateaccountability/corporatecapture

[5] Uz Fukuyamino proglašavanje kraja historije, raspadom realsocijalizma proglašena je „era ljudskih prava“, što treba signalizirati navodni kraj ideološke podijeljenosti svijeta te označiti ljudska prava kao najvišu vrijednost moderne i napredne civilizacije.





Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu.

Vezani članci

  • 29. prosinca 2017. Podržavanje neoliberalnog kapitala kroz socioekonomska prava Gubitak povjerenja u međunarodne institucije usmjerene prema ostvarenju ljudskih prava reakcija je na njihov razvodnjen pristup društvenoj transformaciji. Pišu se ciljevi, ali se zanemaruju strukturne nepravde koje uopće stvaraju potrebu za međunarodnom intervencijom. Donosimo prijevod teksta u kojem Margot E. Salomon, docentica Odsjeka za pravo na London School of Economics i voditeljica multidisciplinarnog Laboratorija za napredna istraživanja globalne ekonomije pri LSE Human Rights, ukazuje na pounutrene kapitalističke premise djelovanja UN-ova Odbora za ekonomska, socijalna i kulturna prava vezano uz uspostavu osnovnih standarda socijalne zaštite.
  • 13. prosinca 2017. Dopuštena margina talasanja Uspješnost institucionalizacije konzervativnog dijela civilnog pokreta još je urgentnijom učinila analizu dosega zagovaranja vrijednosti liberalnog kapitalizma za radikalizaciju udruženog političkog djelovanja lijevog spektra civilnog društva. O emancipatornim potencijalima njegovih progresivnih aktera, ali i ograničenjima uslijed projektnog načina financiranja koje je dovelo do programske deradikalizacije, birokratizacije i prekarizacije djelovanja, razgovarale smo sa Sandrom Benčić, dugogodišnjom aktivistkinjom za ljudska prava i voditeljicom programa Socio-ekonomske pravednosti u Centru za mirovne studije.
  • 31. prosinca 2018. Ekonomski liberalizam u sukobu s principima demokracije Brojni zagovaratelji liberalizma i dalje sugeriraju postojanje idealtipskog kapitalističkog tržišnog društva unatoč jasnoj diskrepanciji s praksom realno postojećih kapitalizama. O definicijama i historizaciji liberalizma, pretpostavkama i račvanju njegovih struja, odnosu slobode i demokracije u kapitalizmu te liberalnom i socijalističkom guvernmentalitetu razgovarali smo s Mislavom Žitkom.
  • 16. travnja 2012. Europa, kapital, demokracija: Napomene o Europskoj uniji i nacionalnoj državi
  • 14. prosinca 2019. Inkluzija kao depolitizacija romske zajednice Kulturalizacija romske zajednice kao najbrojnije europske manjine, odnosno njezina konstrukcija kao etničkog partikulariteta kroz modele politike inkluzije koji se u Europi provode posljednjih desetljeća, relativizirala je sistemsku marginalizaciju Romkinja i Roma, dodatno produbljenu neoliberalizacijom mehanizama socijalne države. U osvrtu na zbornik Romi između multikulturalizma i politike štednje (2018) autorica ukazuje na politički instrumentalizirane, neučinkovite institucionalne strategije i programe inkluzije Roma u Srbiji, stavljajući ih u širi kontekst tretmana romskih zajednica diljem Europe.
  • 15. veljače 2011. Kapitalizam i socijalna prava
  • 10. studenoga 2016. Kolateralne žrtve kolonijalnih politika Humanitarna kriza nastala ulaskom velikog broja izbjeglica na teritorij EU prošle je godine otkrila inherentna proturječja „zapadne civilizacije“. Strukturna ksenofobija i kolonijalistička institucionalna agenda suočili su se sa samoorganiziranom solidarnošću formalnih i neformalnih mreža, pojedinaca, inicijativa i udruga. Danas, kada je očito da je prolazak ljudi tzv. Balkanskom rutom nužnost, postavljaju se pitanja kako stati na kraj imperijalnim politikama vladajućih elita, ali i kako poboljšati položaj izbjeglica koje se već nalaze u Europi. O ovim i drugim vezanim temama razgovarali smo s Julijom Kranjec iz zagrebačkog Centra za mirovne studije.
  • 25. ožujka 2012. Koja je alternativa?
  • 31. listopada 2016. Borba u polju diseminacije znanja U uvjetima depolitiziranog identitetskog (post)diskursa odvojenost koncepta roda od pripadajućih ekonomskih kategorija ideološka je nadgradnja buržoasko-tehnokratske vizije kurikularne reforme. U tom se kontekstu ključnima pokazuju emancipatorni napori za smještanjem feminističkog obrazovanja unutar obrazovnih institucija, ali uz očuvanje neformalnih oblika proizvodnje znanja koja bi trebala težiti širem, klasnom povezivanju te pomjeranju obrazovnog modela individualnog osnaživanja prema sistemskoj, kolektivnoj borbi za zajedničke društvene interese. O navedenim temama razgovarali smo s Andrejom Gregorinom iz Centra za ženske studije u Zagrebu.
  • 27. rujna 2017.
    Featured Video Play Icon
    Promjena okvira #15
    O reproduktivnim pravima
    U petnaestoj bilingvalnoj epizodi emisije „Promjena okvira“ pogledajte prilog o reproduktivnim pravima u kojem se iz historijsko-materijalističke perspektive bavimo politizacijom prava na pobačaj i roditeljstvo, proizvodnjom režima materinstva u kapitalizmu te vezom društvene reprodukcije i reprodukcije kapitala, ograničenim dosegom liberalnih i radikalno feminističkih projekata u kontekstu reproduktivnih pitanja te konzervativnom agendom i naturalizacijom rodnih uloga. O navedenim temama u prilogu govore Mia Gonan, Maya Andrea Gonzalez, Nataša Mihoci i Ana Vilenica. Također, u ovoj epizodi donosimo fragmente prosvjednih reakcija na tzv. Hod za život. Nove epizode i reprize emisije pratite srijedom na TV Istra.
  • 16. veljače 2010. Ljetna škola – Intervju s G. M. Tamásem: Gdje smo pogriješili?
  • 28. studenoga 2009. Ljetna škola – Reinhard Kühnl: Oblici građanske vladavine – liberalizam – fašizam
  • 13. lipnja 2010. Ljetna škola – Slavoj Žižek: SOS Nasilje
  • 26. kolovoza 2013. Ljudi nisu čestice, kapitalizam nije gravitacija
  • 7. rujna 2016. Migracije kao oblik adaptivne strategije Nasuprot aktualnim uvriježenim mitovima o „migrantskoj krizi“, migracije su temeljni i formativni element gotovo svih ljudskih društava. Ksenofobna i panična retorika prisutna u mainstream medijima služi obrani „krhkih zidina“ Tvrđave Europe i imperijalističkih politika Globalnog sjevera. Taj diskurs nužno je raskrinkati, a aktualna migracijska zbivanja sagledati u historijskom i globalno-političkom kontekstu kako bismo spoznali obim problema i radili na sustavnim rješenjima. Naš sugovornik na ovu temu bio je Drago Župarić-Iljić iz Instituta za migracije i narodnosti u Zagrebu.
  • 22. srpnja 2014. Neoliberalizam i kraj liberalne demokracije
  • 21. prosinca 2019. Onkraj tradicije liberalnog feminizma Konferencija “Gender Struggle in Eastern Europe. Legacy of the Socialist Past and Contemporary Issues”, održana u Litvi sredinom listopada, otvorila je prostor da se kroz rodnu i klasnu analizu društvenih i ekonomskih prilika u zemljama Istočne Europe te detektiranje aktera koji ugrožavaju društvene slobode i ekonomsku egalitarnost nastavi rad na izgradnji zajedničkih strategija borbe protiv nacionalističkih tendencija i neoliberalnih politika.
  • 20. travnja 2010. Pierrick Devidal: Trgovanje ljudskim pravima? Opći sporazum o trgovini uslugama i obrazovanje: pravna perspektiva
  • 17. svibnja 2014. Skrivena povijest prvobitne akumulacije i klasična politička ekonomija
  • 7. kolovoza 2019. Spomenik nacionalističkoj pomirbi Revizionističkim konceptom narodne, odnosno nacionalne pomirbe nastoji se prekrojiti povijest zemalja s iskustvom građanskog rata. Bilo da je riječ o SAD-u, Rusiji, Španjolskoj ili zemljama bivše Jugoslavije, primjena ovog načela je neumoljiva. U Sloveniji, gdje je ideja narodne pomirbe dobila zalet u liberalno-disidentskim krugovima osamdesetih, partizanske borce odnedavno se „Spomenikom žrtvama svih ratova“ komemorira zajedno s fašističkim kolaboracionistima protiv kojih su se borili, po ključu „nije bitno jesmo li komunisti ili nacionalisti, sve dok je nacija na prvom mjestu“.
  • 2. prosinca 2016.
    Featured Video Play Icon
    Elitistički pasijans Latinke Perović
    Dosadašnja recepcija nove knjige beogradske historičarke Latinke Perović, objavljene prošle godine pod naslovom Dominantna i neželjena elita. Beleške o intelektualnoj i političkoj eliti u Srbiji (XX-XXI vek) u pravilu se svodila na pohvale autorici. Prvi glas neslaganja stigao je prošlog mjeseca, kada je sociologinja Mira Bogdanović u srbijanskom Le Monde diplomatiqueu objavila članak „Elitistički pasijans Latinke Perović“, u kojemu je prikazala dimenzije Perovićinog povijesnog revizionizma te njezino stvaralaštvo stavila u kontekst antikomunističke histerije prisutne posljednjih četvrt stoljeća. Donosimo snimku razgovora koji je povodom tog članka i nadolazeće knjige Mire Bogdanović o Latinki Perović održan 25. studenog u Zagrebu, navedeni članak iz srbijanskog LMD-a te kratki osvrt Luke Matića.
  • 9. svibnja 2018.
    Featured Video Play Icon
    Liberalizam 19. stoljeća kao ideološko utemeljenje poretka nejednakosti u 21. stoljeću
    Pogledajte snimku i pročitajte tekst izlaganja historičarke i sociologinje Mire Bogdanović s prošlogodišnjeg 10. Subversive festivala. Mapirajući liberalna srastanja dugogodišnjih aktera (post)jugoslavenske političke sfere i civilnog društva, Bogdanović identificira liniju elitističkog ljudsko-pravaško-privatno-vlasničkog fetišizma koja svojim antikolektivizmom ostaje slijepa za društvenu solidarnost, koja nudi tek nekritičku pohvalu političkih ustroja liberalnog zapadnog svijeta i pretpostavlja ih volji obespravljene većine, odnosno – u interpretaciji izvornog liberalizma kojoj se priklanja – diktatu rulje.
  • 19. svibnja 2016.
    Featured Video Play Icon
    Ustav je posthistoricistička bajka
    Pročitajte prilagođenu, skraćenu verziju intervjua s filozofom i publicistom Borisom Budenom, u kojem smo razgovarali o odnosu liberalizma i fašizma, o rehabilitaciji ustaštva, različitim varijantama nacionalizma, o revizionizmu te anakronom, historicističkom tumačenju društvenih kretanja, o pitanju posttranzicijskih implikacija na sektor kulture unutar i izvan konteksta jezične politike, a osvrnuli smo se i na aktualni sukob oko klerikalizacije visokog obrazovanja, naročito vidljive u prijedlozima integracije FFZG-a i KBF-a. Cjelovitu snimku intervjua možete pogledati u video prilogu.
  • 16. listopada 2011. Gradovi i građani
  • 15. travnja 2016. John Locke protiv slobode Tekstovi Johna Lockea obično se smatraju utemeljujućim dokumentima liberalizma, no ako se uzmu u obzir Lockeov životni put i povijesni značaj, dolazimo do radikalno drukčijeg razumijevanja njegove političke filozofije. Locke je bio veliki ulagač u engleskoj trgovini robljem te je promovirao iskorištavanje ropstva (u određenim uvjetima), kao i eksproprijaciju zemlje starosjedilačkih populacija, što može djelovati kao nepomirljiva kontradikcija naspram njegove proklamirane filozofske pozicije (ili pozicije koja mu se naknadno pripisuje).
  • 14. travnja 2018. Kapital je društveni odnos Kapitalizam kao proizvodni, ali i društveno-vlasnički odnos, specifičan je historijski poredak koji odgovarajućim institucionalnim mehanizmima osigurava uvjete za vlastiti opstanak. O tome kako liberalna pravno-institucionalna aparatura formalizira, a potom i afirmira klasne, rodne i rasne razlike, o doprinosima luksemburgijanske kritike političke ekonomije suvremenim marksističkim feminističkim analizama, te o emancipatornim antikapitalističkim strategijama otpora koje nužno moraju uključivati i aspekt proizvodnje i aspekt reprodukcije, razgovarale/i smo s Ankicom Čakardić, docenticom na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
  • 16. srpnja 2017. Komplementarnost u borbi za sekularnu državu S historičarkom i sociologinjom Mirom Bogdanović, autoricom nedavno objavljene knjige „Elitistički pasijans – Povijesni revizionizam Latinke Perović“, razgovarali smo o liberalizmu kao političkom projektu, njegovim povijesnim fazama, različitim strujama i odnosu prema demokraciji te razilaženju sa socijalističkim projektom koje je najočiglednije u različitom poimanju slobode i jednakosti. Premda postoji potreba da se pojača zajednički front u obrani onih zasada koje i liberalizam i socijalizam baštine iz prosvjetiteljstva, Bogdanović podsjeća da borba za jednakost sviju u jednadžbu mora uključiti varijable materijalnih preduvjeta i raspolaganja sredstvima za proizvodnju.
  • 12. kolovoza 2009. Ljetna škola – Alain Bihr: Ljudski kapital
  • 27. travnja 2010. Ljetna škola – Yves Engler: Haiti – UN i NVO nova su oruđa neoimperijalizma
  • 15. ožujka 2016. O Vidi Tomšič, marksističkom feminizmu i djelovanju Autorica donosi kritiku članka Nanette Funk, koja obnovljeni interes za politički rad osoba poput Vide Tomšič (1913-1998) označava kao „reaktivnu formaciju“ spram neoliberalizma te akademski trend koji bi mogao „ugroziti reputaciju“ ženskih i rodnih studija u regiji. Bonfiglioli ukazuje da su navedeni stavovi tipičan pokušaj nasilnog kreiranja binarne distinkcije između ženske „volje za djelovanjem“[*] i socijalističke državne politike, tvrdeći kako je ostvarivanje ženskih prava unutar komunističkih partija i ženskih organizacija pod državnim socijalizmom uistinu bilo moguće. Nadalje, smatra kako je nužno smjestiti transnacionalni aktivizam Vide Tomšič u kontekst globalnog sustava antifašističkih, antikolonijalnih te internacionalističkih poslijeratnih mreža.
  • 1. listopada 2012. Osporavanje tržištâ rada
  • 5. veljače 2011. Pobjeda klimatskog kapitalizma u Cancunu
  • 20. rujna 2017. Politička dimenzija reproduktivne sfere Historijsko-materijalistički pristup koji temu reproduktivnih prava politizira unutar neoliberalnog socioekonomskog okvira, a kao temeljno polje borbe prepoznaje sferu šire društvene reprodukcije, odnosno kapitalističkog sustava akumulacije, marginaliziran je unutar feminističkih strategija otpora koje argumentacijsku liniju grade na reaktivnim liberalno-legislativnim zahtjevima i konzervativnom zagovaranju autonomije ženskog tijela. O pravu na abortus i pravu na roditeljstvo kao ekonomskim kategorijama, posljedicama institucionalizacije socijalnih zahtjeva desnih subpolitičkih subjekata, režimima roda unutar kapitalizma, klasnim mobilizacijskim potencijalima LGBTIQ+ aktivizma, te o borbi za reproduktivno zdravlje kao dijelu šireg socijalističkog projekta razgovarale_i smo s Mijom Gonan, feminističkom i queer aktivistkinjom i teoretičarkom.
  • 31. prosinca 2018. Socijalna reprodukcija: izvor života u kapitalizmu Kapitalistički status quo, odnosno mogućnost nastavka globalne proizvodnje i akumulacije kapitala inherentno je vezana uz oblike discipliniranja reproduktivne sfere. U periodima ekonomskih kriza kapital pojačano spušta cijenu nadnice te prebacuje troškove egzistencije na produktivni, a osobito reproduktivni rad, temeljni resurs te „historijski i analitički preduvjet kapitalističkog načina proizvodnje“.
  • 31. srpnja 2019. Tko su ultrakonzervativci? Djelovanje ultrakonzervativnih inicijativa, udruga i stranaka u Hrvatskoj, ali i diljem Europe i svijeta, govori nam da se ne radi o vjerskim organizacijama, već o sve snažnijim elementima dobro umreženih političkih pokreta čiji štetni, protusocijalni i antidemokratski programi udaraju po najslabijim društvenim grupama. Sa stranice društvenog kolektiva za demokraciju i socijalizam ISKRA prenosimo FAQ o ultrakonzervativcima.
  • 9. travnja 2016. Viktimizacija zločinaca u kontekstu historijske relativizacije Autor teksta osvrnuo se na nedavnu raspravu u HRT-ovoj emisiji, u kojoj jedna od sugovornica inzistira na relativiziranom tumačenju povijesti, lišenom političko-ekonomskih implikacija po suvremenu društvenu zbilju. Prema njenom shvaćanju, termin ideologije ne obuhvaća nikakvu aktualnu/relevantnu političku dimenziju te ga, u duhu ahistorijske post-konfliktne teorije razvitka društva, odbacuje kao relikt vremena koje je danas već jamačno prevladano. Što stoji iza koncepta o post-ideološkom društvu?
  • 26. prosinca 2017. Od socijalne države do socijalne majke U interesu kapitala i nacionalnih država, populacijske politike sve više posežu za instant socijalnim mjerama i jačanjem uloge obitelji i porodice, restrikcijama u području reproduktivnog zdravlja, te radu migrantkinja i migranata u komodificiranoj sferi društvene reprodukcije. O raznim načinima proizvodnje i oblicima zasnovanosti režimâ materinstva, njihovim ulogama u proizvodnji rodno uvjetovane prekarnosti u vrijeme krize kapitalizma i konzervativnog napada na reproduktivna prava te neophodnosti socijalizacije polja reprodukcije, razgovarale/i smo s Anom Vilenicom, historičarkom i teoretičarkom umjetnosti iz Beograda te istraživačicom na London South Bank Universityju.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve