Bartul Čović
31. prosinca 2019.
Odbačene trice i semantičke tričarije
NBA liga spada u vrh svjetske profesionalne košarke i godišnje obrće milijarde dolara, što sa sobom, kao i u slučaju drugih visokolukrativnih sportova, povlači mnoge negativne pojave, poput ograničavanja slobode govora njezinih igrača. Žonglirajući politički korektnim govorom i pokaznim gestama, čelnici lige kozmetički prikrivaju problem rasizma i rasne diskriminacije u američkom sportu i društvu.
Komercijalizacija National Basketball Associationa (NBA), najbolje i najgledanije košarkaške lige na svijetu, već desetljećima nije novost. Svaki profesionalni sport funkcionira po logici tržišta, a prema količini novca koji okreće, NBA spada u sam svjetski vrh, ispred National Football Leaguea (NFL), Major League Baseballa (MLB) i National Hockey Leaguea (NHL), najpopularnijih američkih liga u američkom nogometu, bejzbolu i hokeju na ledu. Samo prodajom TV prava na prijenos utakmica NBA-a čelnici uprihode vrtoglave 24 milijarde dolara po sezoni. Četiristotinjak igrača sveukupno zaradi značajno manje – „samo“ 2 milijarde, odnosno 5 milijuna dolara godišnje u prosjeku. Svih 30 klubova u privatnom su vlasništvu uglavnom domaćih, ali zadnjih godina i sve većeg broja stranih biznismena. Uoči aktualne sezone, upravo su vlasnici NBA-a bili predmet vijesti koja je u dobrom dijelu sportske javnosti prošla ispod radara.
U sjeni velikih tradeova i selidbe top igrača u nove klubove, glavni tajnik NBA-a Adam Silver obznanio je kako će liga prestati koristiti termin vlasnik (owner) i zamijeniti ga terminom guverner (governor). Većina klubova poslušala je direktivu i na svojim službenim web-stranicama i drugim komunikacijskim kanalima provela korekciju terminologije. Kao glavna motivacija ove leksičke reforme navodi se argument da je termin „vlasnik“ preosjetljivo koristiti u ligi u kojoj većinu vlasnika čine bijelci, a većinu njihovih zaposlenika (igrača) Crni muškarci.
Naime, čelnici NBA lige ulažu napore kako bi neke stvari ostale u okvirima političke korektnosti, u pravilu promptno reagirajući na devijacije. U posljednje vrijeme najviše se pamti skandal iz 2014. godine povezan s tadašnjim vlasnikom Los Angeles Clippersa, Donaldom Sterlingom. Ovog mogula koji je bogatstvo stekao trgujući nekretninama, potajno je snimila njegova djevojka dok joj je prigovarao što se druži s Crnim muškarcima i dovodi ih na „njegove“ utakmice te proslijedila snimku medijima. Sterlingu je ubrzo izrečena kazna u iznosu od 2,5 milijuna dolara, zabrana ulaska u sve NBA dvorane, te je bio prisiljen prodati vlasnički udio u Clippersima.
Zvuči kao reakcija sportske organizacije koja itekako baštini antirasističke vrijednosti, no realnost je kompleksnija. NBA puno pažnje pridaje propagiranju svog multikulturnog karaktera i raznolikosti. Tijekom sezone promiče Black history Month ili Martin Luther King Month, periode godine za vrijeme kojih se ponosno ističu doprinosi Crne zajednice američkom društvu, snimaju promidžbeni klipovi i štampaju posebne edicije dresova. Ukratko, prakticira se sve što može donijeti zaradu. Međutim, kako sport nigdje, pa tako ni u slučaju najkomercijalnije lige na svijetu, nije odvojen od politike – niti bi to trebao biti – tema rasizma sve češće izlazi u prvi plan.
U odnosu na najpopularnije profesionalne sportove u SAD-u, košarka zapravo nije najčešće poprište političkih sukoba. Na temu policijskog nasilja i ubojstava Crnih žena i muškaraca najviše su progovarali igrači američkog nogometa. Protesti njih nekolicine sastojali su se u klečanju za vrijeme intoniranja državne himne prije početka utakmica. Ovi igrači ubrzo su se našli pod paljbom velikog dijela javnosti. Colin Kaepernick, prvi koji se odlučio za takav vid protesta, nakon isteka ugovora više nije dobivao ponude nijedne NFL ekipe, što podsjeća na slučaj Craiga Hodgesa, jednog od ponajboljih tricaša u NBA-u devedesetih, koji je na vrhuncu karijere zbog svojeg političkog aktivizma povezanog s pitanjem prava Crne zajednice također izguran iz profesionalnog bavljenja sportom.
Iako LeBron James, najbolji košarkaš današnjice, nikada nije demonstrirao radikalnije metode društvenog angažmana, brojni su ga mediji razapeli kada je vlasnike NFL-a nazvao „hrpom bijelih staraca koji još uvijek imaju robovlasnički mentalitet“. LeBronovu opasku teško je opovrgnuti uzmemo li u obzir Kaepernickov primjer. Vlasnici sportskih klubova imaju apsolutnu moć nad svojim zaposlenicima, što njihovo preimenovanje u guvernere u NBA-u čini grotesknim. U američkom političkom životu postoje guverneri – oni upravljaju saveznim državama, ali nisu njihovi vlasnici, imaju kakav-takav izborni kredibilitet i nemaju apsolutističke ovlasti. Dakle, razlika između imućnih privatnika i guvernera prilično je jasna. No, NBA ligi stalo je do marketinških i kozmetičkih mjera i učinit će sve kako bi putem stotina medijskih kanala u svijet odaslala poruku o ligi koja brine o ljudskim pravima i jednakosti. Također, promovirat će priče o igračima koji iz skromnih uvjeta svojim mukotrpnim radom dolaze do uspjeha. Najpopularniji je primjer upravo LeBron James, dijete maloljetne samohrane majke iz geta.
Međutim, postoje podaci koji potvrđuju da je LeBronova zaista nevjerojatna priča ipak izuzetak od pravila. U članku „Košarkaški put iz američkog siromaštva“ Julien Brygo prenosi studiju časopisa International Review for the Sociology of Sport iz 2010. godine, koja
„zaključuje kako 66 posto Crnih igrača i 93 posto njihovih bjelačkih kolega potječe iz privilegiranog okruženja. Još jedno istraživanje, iz 2013., potvrdit će taj zaključak. ‘Analizirani podaci’, piše statističar Seth Stephens-Davidowitz, ‘pokazuju kako je socioekonomski kontekst u kojem budući igrači odrastaju puno važniji od njihove ambicije. (…) Crni igrači NBA-a su u 30 posto manje slučajeva potomci samohranih ili maloljetnih majki nego ostali Afroamerikanci’. Ovaj istraživač navodi nekognitivne sposobnosti čiji razvoj ovisi o socioekonomskom kontekstu u kojem su igrači odrasli: ustrajnost, disciplina, samopouzdanje, ali također i visina, okretnost, fizička snaga ili refleksi. ‘Prehrana siromašne djece u današnjoj Americi prilično je ispod minimalnog praga, što nužno utječe na njihov rast. Ta djeca pokazuju i višu stopu smrtnosti i nižu tjelesnu težinu po rođenju’, nastavlja. ‘Nedavne studije pokazuju kako siromaštvo u suvremenoj Americi također utječe na visinu njezinih stanovnika’.“
Sport je nemoguće odvojiti od politike i društvenog ustroja koji ga okružuje. Ako na tom odvajanju naivno inzistiramo, samo ćemo igru koju volimo još brže potpuno predati u ruke vlasnika, odnosno guvernera. Nažalost, na horizontu ne postoji gotovo nikakva nada za demokratizaciju u cijelosti privatizirane NBA lige. Cijene ulaznica u vrtoglavom su porastu te je odlazak u dvoranu odavno postao privilegija onih najdubljeg džepa, a zbog ekspanzije i porasta cijena pay-per-view TV usluge pitanje je hoćemo li utakmice moći pratiti preko malih ekrana. U nimalo sjajnim okolnostima, pored uživanja u košarci, preostaje nam učiniti suprotno od onoga što NBA glavešine sugeriraju. Nazvati stvari pravim imenom.
[Ispravak: U prvotnoj verziji članka pogrešno je umjesto košarkaša Craiga Hodgesa naveden Larry Hodges. Autor i uredništvo zbog ove se pogreške ispričavaju navedenim košarkašima i čitateljstvu.]
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu.
