Radikalne teoretičarke u obrani statusa quo

"U usporedbi s donacijama super-bogatih ili industrije fosilnih goriva, nepromišljeni čekovi profesorica s Berkeleyja uistinu su nevažni. Međutim, političke donacije indikativne su za sam svijet ideja; intelektualke i intelektualci često su radikalni u svojim teorijama, no kada se radi o njihovim političkim stavovima, iza kojih stoje materijalna pitanja života i smrti, oštrica im zna otupjeti."

Judith Butler
Judith Butler donira novac Kamali Harris? Martha Nussbaum podržava Johna Hickenloopera? O radikalnim idejama iz akademske sfere možete naučiti ne samo čitajući knjige, nego i prateći donacije predizbornim kampanjama.

Novac ne teoretizira, no svakako ima štošta za reći. Ovog je tjedna twitter-sfera lijevih intelektualaca i intelektualki bila uzavrela – konkretnije, jednima je bilo zabavno, dok su drugi bili ogorčeni – zbog informacije da je poznata feministička teoretičarka Judith Butler donirala novac (trenutno ugašenoj) predsjedničkoj kampanji Kamale Harris. Naravno, radi se o malom luckastom traču – tko je među nama iznad takvih pakosnih užitaka? Također, u usporedbi s donacijama super-bogatih ili industrije fosilnih goriva, nepromišljeni čekovi profesorica s Berkeleyja uistinu su nevažni. Međutim, političke donacije indikativne su za sam svijet ideja; intelektualke i intelektualci često su radikalni u svojim teorijama, no kada se radi o njihovim političkim stavovima, iza kojih stoje materijalna pitanja života i smrti, oštrica im zna otupjeti.

 

Tijekom 1990-ih, Butler je bila tolika ikona da joj je posvećen čak i fanzin (Judy!). U to su vrijeme mnogi marksistički intelektualci bili sumnjičavi prema postmodernoj kritičkoj teoriji kao bijegu u čistu “kulturnu” sferu i udaljavanje od materijalnog. Međutim, drugi su držali – a ova se kolumnistica s njima slaže – da su Butlerini uvidi o rodu kao performativnosti bili vrijedni, i da bi bilo pogrešno ustvrditi kako nisu kompatibilni s marksističkom ili gramšijanskom analizom. I dalje to smatram, a Butler svakako treba odati priznanje kao zagovornici akademskih sloboda i palestinskih prava. Međutim, donacija Kamali Harris sugerira da su čangrizavi marksisti staroga kova čitavo vrijeme vjerojatno bili u pravu kada su ukazivali na izostanak materijalizma u temeljima njezine politike. Žalosno!

 

Donna Haraway, još jedna postmoderna feministička teoretičarka – koja je, kao i Butler, bila najpoznatija u 1990-ima, ali je i danas naširoko čitana – ove je godine također donirala novac Harris. Haraway je pisala o tome kako će nas kiborzi približiti svijetu mira koji će u većoj mjeri biti prožet socijalizmom, te abolicijom roda i rase – no, budući da kiborzi još nisu stigli, izgleda da će rasistički, neoliberalni zatvorski feministički režim dostajati. Kao da se postmoderne teoretičarke trude dokazati kako su antiintelektualci i staromodni marksistički muškarci bili u pravu.

 

Međutim, postmodernisti nisu jedini teorijski pobunjenici koji se pretvaraju u ordinarne liberale jednom kada se maknu od svojih pisaćih stolova. Camille Paglia, anatema feministkinja iz 1990-ih, koju je svojedobno Weeky Standard prozvao “jednom od najpametnijih i najneustrašivijih spisateljica Amerike”, donirala je tisuće dolara, i to ne kako bi 2016. “Ameriku ponovno učinila sjajnom”, već Baracku Obami u jesen 2008. godine. (Paglia je izjavila kako je 2016. glasala za Bernieja Sandersa, a potom za Jill Stein, te se nada kako će u ovom izbornom ciklusu dobiti priliku zaokružiti Harris. Tko će to više razumjeti.)

 

Političke donacije pojedinih intelektualaca i intelektualki još su neobičnije. Martha Nussbaum diva je u polju etičke filozofije koja piše kako bi srednjostrujaške feministkinje trebale razmišljati u globalnijim terminima te biti usredotočenije na probleme s kojima se suočavaju žene u siromašnim zemljama. Ona je liberalka koja je ponekad kritična prema marksističkoj tradiciji.

 

Dakle, sigurno podupire Liz Warren? Pogrešno. Nussbaum je donirala tisuće dolara Johnu Hickenlooperu – njegove obje trke za guvernera, te pokušaj kandidature na predsjedničkim izborima 2020. godine, koji je bio kratkoga vijeka. Suočeni s takvom viješću, nameću nam se nebrojena pitanja. Glavno je pitanje po svoj prilici “Tko je ono John Hickenlooper?” Hickenlooper je nekadašnji guverner Colorada koji se zalaže za hidrauličko frakturiranje (fracking) i sam sebe opisuje kao “fiskalnog konzervativca”.

 

Međutim, jednako je upadljivo da su političke donacije pojedinih intelektualaca potpuno konzistentne s idejama o kojima pišu. Noam Chomsky ispisao je čekove tek nekolicini političkih kandidata, od kojih su najpoznatiji Bernie Sanders i Ralph Nader. Marksistička feministkinja Nancy Fraser također donira Bernie Sandersu. Adolph Reed, Jr. toliko često donira Bernieju da mu praktički isplaćuje desetinu. Reed je donirao i drugim lijevim kandidatima kao što su Jesus “Chuy” Garcia, progresivcima poput Paula Wellstonea te liberalnim demokratima kao što su Jan Schakowsky i Alan Grayson – sve je to u potpunosti konzistentno s njegovim dugogodišnjim spisateljskim opusom u kojem zagovara da bi ljevica trebala podupirati snažno socijaldemokratsko organiziranje, ali i djelovati u okviru Demokratske stranke kada je to nužno.

 

Vulgarno je to izreći na ovakav način, no možda ima ponešto istine u tome da ćemo manje naučiti o materijalističkim politikama akademske literature čitajući je – a dobar dio te literature poznat je po opskurnom diskursu; Butler je dobitnica nagrade za loše pisanje iz 1998. godine – nego li tražeći njihovo ime i prezime u arhivi Federalne izborne komisije.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu.

Vezani članci

  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
  • 19. prosinca 2024. Akademski bojkot i pitanje krivnje Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.
  • 17. prosinca 2024. Prikaz knjige “Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora” "Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora" publikacija je koja donosi važne doprinose podzastupljenih promišljanja povijesti i sadašnjost Palestine i Izraela. Pored predgovora i jednog autorskog teksta, radi se o prijevodima iz različitih lijevih perspektiva – partijskih, sindikalnih i anarhističkih – koje se razvijaju na antiratnim, antinacionalističkim i antikolonijalnim principima, o historiji otpora te o razgradnji mitova o Izraelu kao tobože demokratskoj i pluralističkoj državi. Historija, politika i otpor su polja koja se segmentiraju u cjeline podnaslovljene: "Palestina", "Izrael" i "Alternative i budućnosti". "Kvir Palestina", "Palestinski film" i "Pouke za nas", a od posebnog je značaja što se kroz nekoliko tekstova ne odustaje od utopijskih horizonata i prijedloga za budućnost.
  • 10. prosinca 2024. Showing up Film Showing Up (red. Kelly Reichardt, 2022.) prati, kako nam autor teksta pokazuje, klasne dimenzije proizvodnje umjetnosti. Budući da se njezina dominantna kritika kao i samo polje umjetnosti i dalje čvrsto drže potonulog broda ostajanja u granicama vlastite autonomije, rijetki su slučajevi, poput Reichardtina filma, u kojima se kritika pojavljuje tako elegantno utkana u glavni narativ. Prateći priču o skulptorici keramičkih figurica, film pokazuje kako je umjetničko polje duboko određeno materijalnim faktorima. Glavna protagonistica jedva krpa s krajem, nametnuti su joj brojni oblici skrbi o drugima, no pritom ostaje vjerna umjetničkom izrazu koji se ne pokazuje ni popularnim ni profitabilnim i, kao i svi koji stvaraju, dio je klasnog konflikta inherentnog umjetničkom polju u kapitalizmu. Na koncu, umjesto optimističke vjere u prevratničke mogućnosti umjetnosti, Reichardt kao da naznačava kako ozbiljnije političke posljedice neće doći iz same umjetnosti, za tako nešto potrebna je ozbiljna politika.
  • 4. prosinca 2024. Teatralizacija politike iza scene kapitala Prolazeći kroz nekoliko punktova u antici i Starom Rimu, autor pokazuje – i bliske i napete – veze kazališta i politike, pa ih preko prosvjetiteljskih čvorova raspetljava u Benjaminovoj i Brechtovoj kritici estetizacije politike. Historijski pregled, prije svega kroz filozofiju, uvod je u priču o primjeni glumačke vještine u politici u suvremenom kapitalističkom kontekstu, posebno kroz neofašističke i populističke figure. Međutim način na koji politika postaje spektakl i dramaturgija na kapitalističkoj periferiji ima svoje specifičnosti, stoga je i glumački opseg naizgled neuskladivih uloga širi. I dok se politički spektakl, oličen u glavnom režiseru i glumcu Aleksandru Vučiću, odvija po već poznatim scenarijima i partijsko-političkim smjenama optužbi i odgovornosti, ono što i dalje ostaje netaknuto jesu kapital i njegovi glavni predstavnici.
  • 30. studenoga 2024. Boriti se s nadom, boriti se bez nade, ali apsolutno se boriti Koncept burn out-a ne misli se samo u neoliberalnom individualističkom okviru, jer postoje i brojni primjeri njegova propitivanja kroz različite revolucionarne borbe na ljevici. Jednu od takvih analiza nam daje i Hannah Proctor u knjizi „Burn out: The Emotional Experience of Political Defeat”, u kojoj učimo iz historije poraza progresivnih pokreta. Iako je sam termin burn out prvi put upotrebljen 1974., sagorijevanja u političkim kolektivima su se iskušavala kao umor, (lijeva) melankolija, doživljaj stalnih poraza, depresija, nostalgija, hitnosti i inercija, militantna briga, iscrpljenost, zajedničko raspadanje, ogorčenje, razočarenje nakon emotivnih ulaganja politički projekt koji se pokaže pun mana, autoviktimizacija, nasilje, bolesti različitih društvenih pokreta i kao žalovanja. Nekada je, dakle, burn out bio simptom koji proživljavaju oni koji su se borili za bolje društvo, dok je u današnjem neoliberalnom kontekstu indikator stanja onih koji nastoje da uspiju unutar postojećeg sistema, te koji burn out „liječe“ postavljanjem granica, označavanjem drugih kao toksičnih i okretanjem glave na drugu stranu kako bi se sačuvao unutrašnji mir. Međutim, unatoč promjeni od politiziranog kolektiviteta do apatije i rastućeg individualizma, historijska iskustva nam daju neke lekcije i za sadašnjost i za budućnost, a knjiga nas podsjeća kako kolektivna briga nije opcija (za srednjoklasni komfor) već preduvjet svake borbe, političke akcije i prakse.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve