Seksualni rad nasuprot rada

"Prepoznati seksualni rad kao rad za neke je liberalni čin koji se izjednačava s trgovanjem tijelima. Protivno takvoj, pogrešnoj ideji, Morgane Merteuil predlaže razmatranje seksualnog rada kao jednog aspekta reproduktivnog rada radne snage i uspostavlja poveznice koje ujedinjuju kapitalističku proizvodnju, eksploataciju najamnog rada i opresiju nad ženama. Ona zorno prikazuje kako je borba seksualnih radnica moćna poluga koja dovodi u pitanje rad u njegovoj cjelini, te kako represija putem seksualnog rada nije ništa drugo doli oruđe klasne dominacije u internacionalnoj (rasističkoj) podjeli rada i stigmatizaciji prostitutke, koje hrani patrijarhat." Prijevod ovoga teksta nastao je kao završni rad Ane Mrnarević u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 2019, uz mentorstvo dr. sc. Maje Solar.

Osmomartovski marš seksualnih radnica kroz londonski Soho 2018. godine, organiziran kao prosvjed protiv siromaštva i kriminalizacije te za ukazivanje na njihovu kampanju za potpunu dekriminalizaciju seksualnog rada (izvor: juno mac @ Flickr prema Creative Commons licenci)
Prepoznati seksualni rad kao rad za neke je liberalni čin koji se izjednačava s trgovanjem tijelima. Protivno takvoj, pogrešnoj ideji, Morgane Merteuil predlaže razmatranje seksualnog rada kao jednog aspekta reproduktivnog rada radne snage i uspostavlja poveznice koje ujedinjuju kapitalističku proizvodnju, eksploataciju najamnog rada i opresiju nad ženama. Ona zorno prikazuje kako je borba seksualnih radnica moćna poluga koja dovodi u pitanje rad u njegovoj cjelini, te kako represija putem seksualnog rada nije ništa drugo doli oruđe klasne dominacije u internacionalnoj (rasističkoj) podjeli rada i stigmatizaciji prostitutke, koje hrani patrijarhat.



Dok je u anglofonim zemljama termin «sexwork» postao posve uobičajen, frankofoni intelektualci_ke i aktivisti_kinje nevoljko govore o «seksualnom radu». Bilo da je riječ o prohibicionistima za koje prostitucija nije ni zanimanje niti rad, već nasilje i napad na dostojanstvo žena 1 – na ovaj se način «rad» i «nasilje» međusobno isključuju – bilo da govorimo o onima koji_e se, kao primjerice Lilian Mathieu, protive zabrani, istovremeno zadržavajući «skepticizam prema zahtjevu za priznanjem “seksualnog rada”» 2: ovo odbijanje korištenja sintagme seksualni rad djeluje simptomatično i dio je problema s kojima se osobito susreće dio ljevice i feminista_ica kada promišlja o ženskom radu.
 
Premda za tematiku doista raste sve veći interes, ovi problemi nisu novi. Također, kada su u 70-ima mnogobrojne feminističke grupe pokrenule kampanju «wages for housework» (nadnice za kućanski rad), jedan se dobar dio ljevice i feminističkog pokreta nastavio opirati zahtjevu 3. Iako teško možemo reći da se radilo o programatskom zahtjevu, Wages for Housework uputio je zahtjev da se radikalno dovede u pitanje, ne samo cjelokupnost kapitalističkog sustava, u mjeri u kojoj kapital ima koristi od besplatnog reproduktivnog rada koji obavljaju žene, već podjednako i nuklearnu obitelj, kao mjesto na kojem se odvija eksploatacija.
 
Iako je kampanja Wages for Housework pokrenuta na samome početku 70-tih, primijetit ćemo da je 1978. godine, dok je rasprava o kućanskom radu još uvijek bila iznimno aktualna, Carole Leigh, seksualna radnica i američka feministička aktivistkinja, artikulirala pojam «sexwork»; te iako se čini da zahtjev «Wages for housework» danas nema jednaku težinu, s obzirom da je velik dio kućanskog rada postao tržišni – kućanice starog tipa stupile su na tržište rada čime je ovaj rad djelomično prenesen na znatno siromašnije žene, osobito migrantkinje – zahtjev za «Sexwork is Work», s obzirom na žive rasprave koje još uvijek potiče, čini se aktualnijim no ikad.
 
Dakle, radi se o tome da se, uzimajući u obzir razvoj artikulacije reproduktivne sfere, razmotri na koji se način «sexwork is work» (seksualni rad je rad) upisuje u kontinuitet borbi za «nadnicu za kućanske poslove», drugim riječima da se bolje obuhvate zajednički doprinosi borbama kućanica i seksualnih radnica_ka, te da se potreba za solidarnošću među eksploatiranim ženama potvrdi kao nerazdruživo obilježje feminističkih i antikapitalističkih borbi. Ovo bi također moglo omogućiti da bolje shvatimo odnose između seksualnog rada i kapitalizma, te da potvrdimo nužnost, posebice za ljevicu i feminizam, podupiranja ovih borbi u ime revolucionarnog procesa na koji nas one pozivaju.
 

Seksualni rad kao reproduktivni rad

Mnogobrojni razlozi ukazuju na srodnosti borbi koje su vodile one koje su zahtijevale «Wages for Housework» i onih koje se vode danas kako se ukazalo da «sexwork is work».
 
Također, svaka od ovih borbi proizlazi iz snažne mobilizacije feminističkog pokreta, kako na teorijskom, tako i na praktičnom polju. Ako se pripadnost pokreta Wages for Housework feminističkom pokretu uvijek čini očiglednom, isto se ne može reći za pokret seksualnih radnica. Ovdje je prikladno podsjetiti se da je Carole Leigh upravo tijekom jedne feminističke javne rasprave uvidjela potrebu za govorom o «seksualnom radu» 4. Podjednako trebamo imati na umu kako prema Silviji Federici feministički pokret nije samo dopustio iznenadnu pojavu sintagme seksualni rad, već ga je potrebno povezati i s povećanjem broja žena koje se prostituiraju:
Smatram da povećanje broja žena koje se okreću seksualnom radu, na određenoj razini, također treba razmotriti u kontekstu feminističkog pokreta. Naime, on je doprinio uzdrmavanju oblika moralne stigme koja je atribuirana seksualnom radu. Držim da je ženski pokret također otvorio mogućnost, primjerice prostitutkama, da sebe smatraju seksualnim radnicama.

Nije slučajnost što nakon feminističkog pokreta dolazi do pokreta seksualnih radnica po čitavoj Europi. Feministkinje su uistinu napale licemjerje stigmatizacije: majke-svetice, vizije žene koja je predana samožrtvi i prostitutka, žena koja obavlja seksualni rad, ali za novac 5.
Ovdje dana definicija prostitutke kao «žene koja obavlja seksualni rad, ali za novac», dovodi nas do drugih razloga koji opravdavaju usporedbu između borbi kućanica i seksualnih radnica: činjenice kako postoji rad tu gdje nema novčane naknade, i činjenice da seksualni rad ne obavljaju samo prostitutke.
 
Jedan od većih doprinosa feminističkih teoretičarki, osobito onih marksističkog usmjerenja, bio je pokazati, ne toliko da se radi o neplaćenom radu, koliko da je riječ o radu koji je funkcionalan za kapitalizam. Drugim riječima, tomu nije tako jer se razmjena odvija besplatno, odnosno jer se čini kako izmiče dinamikama kapitalizma, već upravo suprotno. Analizirajući «povijest kapitalizma iz ugla žena i reprodukcije 6 », feminističke marksističke teoretičarke, poput Silvije Federici, također su ustvrdile kako kućanski rad koji obavljaju žene – dobrovoljno, jer se smatra da ih njihova priroda tjera da ga obavljaju iz ljubavi – služi kako onima koji imaju izravnu korist od njega – radnicima, budućim radnicima, bivšim radnicima – tako i interesima kapitalista, koji na ovaj način u vrijednost radne snage koju plaćaju ne uračunavaju trošak za reprodukciju iste.
Mi kao žene znamo da radni dan za kapital nužno ne proizvodi jednu plaću i ne započinje niti završava na vratima tvornice, stoga iznova otkrivamo, na prvom mjestu, narav i opseg samog kućanskog rada. Naime, čim podignemo glavu od čarapa koje treba zakrpati i obroka koji treba spremiti, te kada razmotrimo cjelinu našeg radnog dana, tada jasno vidimo kako on nije jednak jednoj plaći koju dobivamo jer proizvodimo mnogo vrjedniji proizvod koji se pojavljuje na kapitalističkom tržištu: radnu snagu 7.
Raznovrsni zadaci i aktivnosti koje žene obavljaju u domu, od skrbi za djecu do obroka koji čekaju radnika koji se vraća sa svojeg posla, preko brige i njege starijih i bolesnih, predstavlja istinski rad koji, iako ne proizvodi robu poput one koju proizvodi rad proletera, ipak proizvodi i reproducira ono što je svakom kapitalistu potrebno, štoviše ono što mu je «najvrjednije»: radnu snagu koju kupuje od radnika. Prema ovom pristupu, u pogledu funkcionalnosti u kapitalizmu, dakle, nema suštinskih razlika između glačanja, pripremanja obroka, i seksa: sav se taj rad nastavlja na širu kategoriju reproduktivnog rada. Na tom tragu Silvija Federici nastavlja:
Kućanski rad zapravo obuhvaća mnogo više od obavljanja kućanskih poslova. Radi se o fizičkom, emocionalnom i seksualnom opsluživanju radnika, koje ga čini sposobnim da svakodnevno radi za plaću. Ovo podrazumijeva i skrb za našu djecu – buduće radnike – kroz pomoć u učenju od njihova rođenja do studija, kroz brigu o njima kako bi ispunili ulogu koja se od njih očekuje u kapitalizmu. To znači da iza svake tvornice, svake škole, svakog ureda, i svakog rudnika, stoji nevidljivi rad milijuna žena koje su uložile svoj život i svoju radnu sposobnost za proizvođenje radne snage koja radi u spomenutoj tvornici, školi, uredu ili rudniku 8.
Iako bi moglo izgledati kako, od pokreta za seksualno oslobođenje potaknutog pojavljivanjem feminističkog pokreta, seks sve manje izgleda kao vrsta usluge koju žena pruža svojem supružniku, ovo «oslobođenje» je prije svega povećalo breme koje pada na leđa žena:
Seksualno oslobođenje nije pomoglo. Očigledno, važno je da ne budemo kamenovane na smrt ako smo «nevjerne» ili ako se ispostavi da nismo «djevice». Naime, «seksualno oslobođenje» intenzivira naš rad. U prošlosti se smatralo kako je na ženama samo da odgajaju djecu. Sada se smatra da moramo imati plaćeni posao, iako i dalje čistimo kuću i odgajamo djecu, te da na kraju dvostrukog radnog dana budemo spremne uskočiti u krevet i da smo pri tom seksualno privlačne. Za žene je pravo na seksualni odnos neka vrsta obaveze u okviru koje postoji seksualni odnos i uživanje u njemu (a što se ne očekuje od većine drugih radnih aktivnosti), što objašnjava zašto posljednjih godina raste broj istraživanja koja se bave ispitivanjem koji su dijelovi naših tijela – posebice vagina ili klitoris – najviše seksualno produktivni 9.
Naposljetku treba primijetiti kako Silvia Federici, iako se uglavnom referira na nuklearnu heteronormativnu obitelj, ne vidi kako je funkcioniranje seksa kao rada u suštinskom smislu išta drugačije u homoseksualnosti:
I homoseksualnost i heteroseksualnost su uvjeti rada… ali, homoseksualnost je kontroliranje proizvodnje od strane radnika, a ne svrha rada 10.
Takav nas, dakle, pristup seksu kao sastavnom dijelu reproduktivnog rada poziva da odbacimo ideju prema kojoj bi postojala fundamentalna razlika između takozvanog slobodnog seksa koji se ostvaruje između parova i onoga koji danas nazivamo seksualnim radom prostitucije.
 
Preciznije, riječima Leopoldine Fortunati, «obitelj i prostitucija su primarne sfere i kralježnica cjeline procesa [reprodukcije] 11 »:
Fundamentalni procesi rada unutar dviju glavnih sfera su sljedeći: (1) proces proizvodnje i reprodukcije radne snage i (2) specifična seksualna reprodukcija muške radne snage. To ne znači da obitelj ne uključuje seksualnu reprodukciju muške radne snage, ali (iako se to često ispostavlja kao centralno mjesto) u suštini to je samo jedan od mnogobrojnih «poslova» («jobs») koje obuhvaća kućanski rad 12.
Fortunati nas poziva da promišljamo obitelj i prostituciju kao institucije koje nisu oprečne već komplementarne: «njezina funkcija [prostitucije] mora biti podrška i nadopuna kućanskom radu 13. »
 
Pristup prostituciji u terminima reproduktivnog rada nam dozvoljava ne samo da uočimo što je zajedničko ženama – neovisno jesu li majke ili prostitutke, jer dok jedna obavlja rad besplatno, a druga za to traži novac, i za jednu i za drugu seks je rad – već nam taj pristup omogućava da bolje razumijemo mjesto koje seksualni rad – onaj plaćeni – zauzima unutar kapitalističkog sistema. Dok se većina suvremenih teorija usredotočuje na kapitalističke dinamike unutar seks-industrije – kroz analizu proizvodnih i eksploatacijskih odnosa između seksualnih radnica, njihovih vlasnika-svodnika i/ili njihovih klijenata – ovaj pristup nas poziva da ove dvije figure napokon razumijemo kao posredničke u procesu eksploatacije, koja u konačnici uvijek ide u korist kapitala. Prema tome, represiju seksualnih radnica više ne treba interpretirati kao isključivo seksualnu represiju (u dinamikama koje su očigledno rodno i rasistički obilježene), već kao represiju koja u osnovi služi ekonomskim interesima, a koji se ostvaruju kroz seksualnu, klasnu i rodnu dinamiku.
 

Armija prostitutki

Naizgled zajednička pozicija kućanica i seksualnih radnica kao reproduktivnih radnica u odnosu prema kapitalu, ne treba nas navesti da zaboravimo temeljnu distinkciju između njihovih položaja: za razliku od kućanskog rada, seksualni je rad stigmatiziran i kriminaliziran. Bilo da se radi o prohibicionističkom režimu, kakav vlada u većini država SAD-a, režimu reglementacije kao u Njemačkoj ili o takozvanom abolicionističkom režimu poput onoga u Francuskoj, seksualni je rad kažnjiv u gotovo svim zemljama svijeta, uz iznimku Novog Zelanda i Novog Južnog Walesa (Australija) – dvije zemlje koje pak provode stroge restrikcije nad migrantskim radom. Ova posebna situacija seksualnog rada unutar općenitije kategorije reproduktivnog rada nije bez posljedica, ne samo za same seksualne radnice, nego i za sve žene i radnike: specifični tretman seksualnog rada ili, točnije, njegovih evolucija između kriminalizacije i oslobođenja, trebaju se čitati u općenitijem kontekstu tenzija izazvanih dinamikama kapitalizma, patrijarhata i rasizma koji oblikuju naše društvo.
 
Stoga nas Silvija Federici poziva na historijski pristup prema kojemu je represija nad prostitutkama iz 16. stoljeća povezana s pojavom kapitalističkog načina proizvodnje, unutar koje je neplaćeni ženski rad od ključne važnosti.
Međutim, u trenutku kada je prostitucija postala primarnim oblikom uzdržavanja za veći dio ženske populacije, stav institucija se promijenio. Dok je do kraja srednjeg vijeka ona službeno bila prihvaćena kao nužno zlo, i dok su prostitutke imale koristi od sistema visokih nadnica, u 16. se stoljeću situacija preokrenula. U ozračju izrazite mizoginije obilježene usponom protestantske reformacije i lovom na vještice, prostitucija je prvo bila predmetom novih ograničenja, a potom kriminalizacije. Između 1530. i 1560. godine gradski bordeli posvuda su bili zatvarani, a prostitutke, posebice one koje su radile na ulici, bile su podvrgnute novim kaznama: izgonu, šibanju i ostalim okrutnim oblicima kažnjavanja. […]

Čemu pripisati ovaj radikalni napad na radnice? I kako je izbacivanja žena iz sfere društveno priznatog rada i monetarnih odnosa povezano s nametanjem majčinstva i omasovljenjem lova na vještice?

Kada ove fenomene promatramo iz suvremene perspektive, četiri stoljeća nakon kapitalističke podređenosti žena, čini se da se odgovori sami nameću. Iako su najamni ženski rad, kućanski rad i seksualni (plaćeni) rad i dalje prečesto proučavani zasebno jedni od drugih, sada smo u mogućnosti bolje razumjeti na koji način diskriminacija koju žene trpe u okviru najamne radne snage izravno proizlazi iz njihove funkcije neplaćenih kućanskih radnica. Stoga je potrebno usporediti zabranjivanje prostitucije te izbacivanje žena iz organiziranih radnih mjesta sa stvaranjem kućanica i rekonstrukcijom obitelji kao mjesta proizvodnje radne snage 14.
U revolucionarnoj Francuskoj 1791. godine, kada je proširena domena potrošnje, prostitucija je bila dekriminalizirana. Tako Clyde Plumauzille, stručnjakinja za prostituciju iz doba revolucije, u pogledu organizacije prostitucije u Palais-Royal bilježi:
Prostitucija Palais-Royala je tada dio šireg dispozitiva povezanog uz «revoluciju potrošnje koja pogađa cijelo društvo» (Roche, 1997;Coquery, 2011): vezanosti razvoja tehnika oglašavanja s imenicima prostitutki, ponude koja povećava opseg publike, izloga za pokazivanje i «komodifikacijom» prostitucijske seksualnosti. […] Palais-Royal, prvo tržište seksualnim kapitalom, tako je olakšao uspostavljanje jednog izrazito konzumerističkog oblika prostitucije nastalog između seksualne i ekonomske emancipacije te komercijalizacije ženskog tijela 15.
Ova prividna liberalizacija stoga mnogo manje otkriva slabljenje kontrole nad ženskim tijelima koliko prilagođavanje tržišta onome što se čini neizbježnim, čak i ako položaj žena ne dopušta drugi izlaz doli ovisnosti o muškarcima. Međutim, iako su kurtizane iz elitnih kvartova tolerirane, štoviše, čak i cijenjene, nije isti slučaj s prostitutkama iz radničkih krugova, kao odgovor na omasovljenje prostitucije među ženama popularne klase osobito se pojačavaju policijski nadzor i zatvaranje prostitutki.
 
Kako bi se shvatila ova represija masovne prostitucije, potrebno je razumjeti poveznicu između zakonom regulirane prostitucije i kapitalističkih odnosa proizvodnje. Između Francuske revolucije i perioda Belle Époque rasprostire se dugi period tijekom kojega je francusko društvo usvojilo sve institucije karakteristične za način kapitalističke proizvodnje; period Direktorijuma, potom dvaju Carstava, te početak Treće republike, učvršćuju moderne oblike eksploatacije, a koji su se pojavili u zadnjim desetljećima ancien régimea, bilo da se radilo o naprednijim poljoprivrednim sektorima na sjeveru Francuske ili o inovacijama unutar grana kemije, tekstila ili vađenja karbona 16. Nadalje, 19. stoljeće je obilježeno generalizacijom tržišnih institucija i ovisnošću radničke klase o tržištu i poslodavcima. Prostitucija, te položaj žena općenito, nisu umaknuli ovoj logici. Odvajanjem mjesta rada i mjesta življenja, mehanizacijom rada i uređenjem industrija, žene su se našle stiješnjene između manje reguliranih sektora (kućanski rad, šivaći pogoni) i njihova isključivanja iz većeg dijela reguliranih. Kada su pak prisutne na tržištu rada, žene predstavljaju dodatnu radnu snagu za kapital, što Marx naziva «rezervnom armijom rada»:
Pritišćući sitnu proizvodnju i kućanski rad, ona ukida posljednje utočište mase radnika svakodnevno ih čineći suvišnima, te je samim time sigurnosni ventil čitavog društvenog mehanizma 17.
Kao što pokazuje jedna recentna studija o prostituciji u Goutte d’Or tijekom Belle Époque 18, regulacija prostitucije naišla je na znatni otpor jednog dijela seksualnih radnica, koje su odbijale raditi isključivo za poslodavca. Ulična prostitucija «nepokorenih» tako se razumije kao oblik radničke neposlušnosti: ona je proleterkama omogućila stjecanje dodatnog prihoda u slučajevima kada su istovremeno bile najamne radnice i dobivanje manjeg prihoda kada nisu bile zaposlenice. U oba je ova slučaja, neregulirana prostitucija bila mjesto oslonca radnicama, potencijalno poboljšanje njihove moći pregovaranja nasuprot kapitalu i patrijarhatu.
 
Uloga regulacije seksualnog rada te sučeljavanjem s neposlušnošću radnica koje se prostituiraju pokazuje se indikativnom. Ona jasno ukazuje kako seksualni rad ne treba odvajati od rada općenito; pokazuje kako bitke seksualnih radnica imaju izraziti rodnu i klasnu dimenziju; jasno markira kako opozicija između reglementarističkog režima i abolicionističkog/prohibicionističkog režima ne može biti striktna, jer se u oba slučaja (kao i u hibridnim oblicima ovih dvaju sistema) radi o oblicima discipliniranja i uprezanja žena koje se prostituiraju u rad, te o režimima naspram kojih ove žene potvrđuju svoje interese te pokušavaju ponovno osnažiti svoje mogućnosti pregovaranja. Prije vraćanja na ove aspekte u suvremenom kontekstu, potrebno je osvrnuti se na razloge i pojavljivanje abolicionističkih pokreta.
 
Izvorno, ovaj je pokret nastao odbijanjem regulacionizma protiv kojega su se, pred kraj 19. stoljeća, grupe žena počele organizirati u borbi protiv prostitucije: dok ga je moralna panika glede navodnog trgovanja bijelim robljem učinila predmetom internacionalnog uspjeha, abolicionistički pokret naišao je na snažan odjek koji je doveo do zakona Marthe Richard iz 1946. godine, označavajući kraj javnih kuća. Konvencija UN-a iz 1949. godine o suzbijanju trgovanja ljudskim bićima te okorištavanja tuđim prostituiranjem, u svojoj slavnoj preambuli, jasno određuje kako «prostitucija i zlo koje ju prati, odnosno trgovanje ljudskim bićima u svrhu prostitucije, nisu kompatibilni s ljudskim dostojanstvom i vrijednošću ljudske osobe te dovode u opasnost boljitak individue, obitelji i zajednice.» Prema toj istoj konvenciji, da bi se bilo žrtvom trgovanja ljudima, dovoljno je biti zaposlen, uključen ili otet u svrhu prostitucije. Palermski protokol (kojega je 2000. godine usvojio UN-a) predstavlja pak jednu alternativnu definiciju trgovanja ljudima, te ga definira kao «novačenje, prijevoz, premještaj, smještaj ili zaprimanje osoba pribjegavanjem prijetnji ili upotrebom sile, odnosno drugim oblicima ograničavanja, poput otmice, krijumčarenja, podvala, zloupotrebe moći ili stanja ranjivosti, putem ponude/prihvaćanja plaćanja ili drugih pogodnosti kako bi se dobio pristanak osobe da bude pod kontrolom druge osobe u svrhe eksploatacije. Eksploatacija u ovom slučaju obuhvaća eksploataciju tuđeg prostituiranja ili druge oblike seksualne eksploatacije, prisilni rad ili usluge, ropstvo ili srodne prakse, usluživanje ili uzimanje organa». Ako je ova definicija istovremeno dosta šira (svi oblici eksploatacije mogu biti u svrhe trgovine ljudima) i umnogome restriktivnija (govori se o «eksploataciji prostitucije», a ne o «prostituciji» i očekuje se ispunjenje nekog oblika ograničavanja ili zloupotrebe stanja ranjivosti većine žrtava) od definicije iz 1949. godine, ona namjerno ostaje nejasna izostavljanjem definicije pojma eksploatacije. Ova neodređenost, u Francuskoj, koja je u svoj kazneni zakon uvela i prilagodila definiciju iz Protokola, «eksploatacija prostitucije» prevedena je kao «svodništvo». Budući da je definicija svodništva u Francuskoj vrlo široka – omogućujući sankcioniranje svake pružene pomoći tuđem prostituiranju – novi francuski zakon o prekršaju trgovine ljudima otada ne niječe koncepciju trgovanja ljudima zadržanu u konvenciji iz 1949. godine. Drugim riječima, sada kada postoje oruđa općeg prava (droit commun) kako bi se prostituiranje i drugi oblici prisilnog rada sankcionirali, prostitucija se kao takva i dalje čini predmetom posebnih mjera kažnjavanja.
 
Koja je uloga posebnog kažnjavanja? U koje dinamike se ono upisuje? Koje su posljedice? Mnogobrojni su odgovori na ova pitanja već izneseni, ali dani odgovori se često odnose na represiju prostitucije, ako ne suštinske, onda barem idealne, na takav način da se ne hvataju u koštac s napetostima koje prožimaju industriju seksa. Također, jedna sinteza primarnih teorija glede represije seksualnog rada, u pogledu širih dinamika koje prožimaju domenu reproduktivnog rada, trebala bi nam omogućiti da precizno objasnimo koji su ulozi u borbi seksualnih radnica. Osim čisto povijesnih pristupa, jednako je zanimljivo uzeti u obzir funkciju represije seksualnog rada te stigmatizacije onih koji_e ju obavljaju, u odnosu na seksualnu ekonomiju kao takvu. Ako represija prostitucije doista ima jednu specifičnu funkciju u kapitalističkom sistemu koja se, između ostalog, oslanja na prisvajanje besplatnog ženskog rada, taj ekonomski kontekst nije dostatan da bi se objasnilo napetosti ove represije.
 
Radovi Paole Tabet tako pokazuju kako, ukoliko je stigma ona koja definira prostituciju, onda ona ne treba kapitalistički sistem kako bi se izrazila. U mnogobrojnim nekapitalističkim društvima žene su stigmatizirane kao prostitutke, ne nužno zato što sudjeluju u ekonomsko-seksualnoj razmjeni, već zbog toga što sudjeluju u razmjeni koja izmiče etabliranim pravilima razmjene žena koja legitimira patrijarhalne mehanizme. Ovi radovi upućuju i na one koje je Gayle Rubin vodila prije nje te objavila pod naslovom «Traffic in Women» iz 1975. godine u kojima se, kao i ovdje, opresija žena nastojala objasniti bez podređivanja njezine potencijalne funkcije kapitalizmu. Povrh svega, upravo u «Promišljanjima o seksu» Gayle Rubin detaljno proučava sisteme seksualne hijerarhije koji strukturiraju naša društva:
Moderna zapadna društva vrednuju seksualne činove prema hijerarhijskom sistemu seksualne vrijednosti. […] Individue čije seksualno ponašanje odgovara vrhu ove hijerarhije nagrađeni su potvrdom dobrog mentalnog zdravlja, poštovanjem, legalnošću, društvenom i fizičkom mobilnošću, potporom institucija i prednostima materijalnog sustava. A kada su ponašanja ili individualni interesi postavljeni na vrlo niskoj razini te ljestvice, oni postaju predmetom indikacije mentalne bolesti, odsustva poštovanja, kažnjivosti, ograničenja fizičkih i društvenih sloboda kretanja, gubitak institucionalne potpore i ekonomske sankcije.

Ekstremna i kažnjiva stigma smješta pojedina seksualna ponašanja na najnižu razinu te ljestvice, uspostavljajući vrlo efikasnu sankciju protiv onih koji ih prakticiraju. Intenzitet ovog posramljivanja vuče korijenje iz religiozne zapadne tradicije. No osnova njegova aktualnog sadržaja dolazi iz medicinske i psihijatrijske stigmatizacije 19.
U tom smislu, prostitucija je suzbijana i stigmatizirana kao vrsta devijacije, po istom obrascu kao i homoseksualnost, na temelju jednog sistema koji suprotstavlja različite tipove seksualnih praksi, kao primjerice homoseksualnost/heteroseksualnost, besplatno/kupljeno, itd. Teorija Gayle Rubin stoga ukazuje na represiju seksualnog rada kao onu koja ima funkciju ne nužno podređenu ekonomskom sustavu, nego onu koja zauzima autonomnu poziciju u seksualnom sistemu, u kojem konvergiraju različiti vanjski interesi (ekonomski, ali i religiozni i medicinski).
 
Elizabeth Bernstein, teoretičarka neoliberalizma, analizira represiju seksualnog rada kao način ponovnog uspostavljanja granica privatnog i javnog 20, razmatrajući u tom kontekstu suvremene abolicionističke kampanje koje su dio «neoliberalne seksualne agende» :
Ove neo-abolicionističke politike smještam u okvire neoliberalne seksualne agende (radije nego tradicionalističke), koja društvene probleme prebacuje na devijantne individue radije nego u domenu javnih institucija, koja traži društvene panaceje putem kaznenih pravosudnih intervencija radije nego redistributivnu socijalnu državu, te koja u većoj mjeri potiče milosrđe privilegiranih nego li osnaživanje potlačenih 21.
Dakle, represija prostitucije se ne pojavljuje samo kao način jačanja određenog ekonomskog sistema, već je prvenstveno način nametanja neoliberalne logike, čak i unutar same seksualne ekonomije. I tomu je tako jer seksualni rad koji se, kao i ostali sektori reproduktivnog ili produktivnog rada ne uspijeva izmaknuti neoliberalizmu, može biti zanimljiv za razmatranje tretmana ostalih sektora reproduktivnog rada.
 
U svojim istraživanjima, pod terminom «femonacionalizmom», Sara Farris ističe kako država u većoj mjeri potiče migraciju žena predodređenih za rad u reproduktivnom sektoru nego li migranata, što je jedna od posljedica povlačenja države iz javnih servisa, poput čuvanje djece, te povećanja «domicilnih žena» u produktivnom sektoru:
Budući da više nisu smatrane kao one koje otimaju posao ili profitiraju od socijalne pomoći, migrantkinje su sada «sluškinje» koje pomažu očuvati boljitak europskih obitelji i pojedinaca. One su opskrbljivačice rada i interesa dok pomažu europskim ženama da opozovu svoj spol zamjenjujući ih u domaćinstvima i omogućujući domicilnim ženama da postanu radnice na tržištu «produktivnog» rada. Nadalje, one su te koje doprinose obrazovanju djece te fizičkoj i emocionalnoj brizi za starije osobe, priskrbljujući tako jedno stanje blagostanja koje država sve manje pruža. […] «Korisna» uloga koju imaju migrantske radnice u suvremenoj restrukturaciji režima blagostanja te feminizacija ključnih sektora u ekonomiji usluga, rezultirala je izvjesnom popustljivosti neoliberalnih vlada i varljivim suosjećanjem dijela nacionalističkih stranki prema migrantkinjama, što nije slučaj s migrantima. […] U mjeri u kojoj ih se smatra korisnim tijelima za buduće generacije, kao majke koje igraju krucijalne uloge u procesu prijenosa «društvenih vrijednosti», kao zamjenu za domicilne žene u reproduktivnom sektoru, ali i kao potencijalne supruge europejcima, migrantkinje kao da su postale meta kampanje lažne dobrohotnosti unutar koje su one «potrebne» kao radnice, «tolerirane» kao migranti i «ohrabrivane» na prilagođavanje zapadnjačkim vrijednostima kao žene 22.
Femonacionalizam, prema definiciji autorice, tvori dakle «suvremenu mobilizaciju feminističkih ideja preko nacionalističkih stranaka i neoliberalnih vlada pod zastavom rata protiv navodnog patrijarhata, posebice islama i migranata trećeg svijeta općenito 23 ». Drugim riječima, retorika diskursâ koji brane integraciju migrantkinja putem rada, u konačnici znatno manje u fokusu imaju interese dotičnih žena, već primarno interese nacionalne ekonomije za koju te radnice osiguravaju reprodukciju radne snage za niži trošak. U tom kontekstu, migrantkinje ne tvore «rezervnu armiju radne snage koja neprestano prijeti nezaposlenošću i isključivanjem, te koja se koristi radi održavanja najamnog rada», kao što je to bio slučaj tijekom 70-ih i 80-ih kako bi se opisalo «žene kao zaposlenice izvan kućanstva», nego radije «ekstremno jeftinu regularnu armiju radne snage».
 
Stoga, ako poticanje na migraciju žena predodređenih za rad u reproduktivnom sektoru na prvi pogled izgleda kao politika suprotstavljena restrikcijama koje su, naprotiv, dosta stroge glede migracija seksualnih radnica, te dvije različite politike u zbilji mogu se smatrati komplementarnima: prije svega, treba primijetiti kako diskursi protiv trgovanja ljudima i općenito protiv prostitucije, teže spašavanju žena iz mreža migracije koje bi ih navodno eksploatirale inzistirajući na nužnosti «reintegracije», to jest, na nužnosti integracije u nacionalnu legalnu ekonomiju (što za većinu migrantkinja znači integraciju u sektor kućanskog rada, skrbi, itd.), u potpunosti participirajući u onome što Sara Farris označava terminom «femonacionalizam». Jednako kao što globalizirani kapitalizam dovodi do izvlaštenja žena oduzimajući im sredstva za preživljavanje, osobito danas u zemljama Afrike i Azije, te prema tome i do povećanja migracija (a i prostitucije), do represije seksualnih radnica u kontekstu komodifikacije reproduktivnog rada koji obavljaju imigrantkinje, jer to za posljedicu ima održavanje seksualnih radnica u prekarnom položaju, dovodi i do toga da seksualne radnice na isti način kao i kućanske radnice postaju «ekstremno jeftina regularna armija radne snage». Drugim riječima, represija seksualnih radnica, u onom dijelu u kojem dovodi do njihove prekarizacije, ne samo da za posljedicu ima uspostavljanje odnosa moći u korist klijenata, treće strane i svodnika, već u potpunosti ide u prilog ekonomskom, patrijarhalnom i rasističkom kapitalističkom sistemu, koji ima koristi od najnižih nadnica u sektoru reproduktivnog rada. Preciznije, na isti način možemo u sklopu održavanja prekarizacije seksualnih radnica analizirati njihovu institucionalizaciju kao rezervnu armiju kućanskih radnica i time, čini se, postaviti sistem na tri razine kada govorimo o ženskom radu: na prvoj razini, ženska radna snaga predodređena za produktivni sektor, koja nastavlja biti manje plaćena od muške radne snage, participira u sistemu koji nastavlja nametati ženama heteroseksualni model, jer se brak čini kao sredstvo za postizanje razine života za koji ženska nadnica nije dostatna. Na drugoj razini, migracijske politike koje održavaju nisku cijenu kućanskog rada jednako potiču vrlo nisku cijenu nadnice za radnice u produktivnom sektoru. Na koncu, kada govorimo o seksualnim radnicama, njihova represija i stigmatizacija dobiva oblik prijetnje koja pritišće žene koje nisu prihvatile uvjete eksploatacije u sferi najamnog rada, kućanskog rada ili unutar braka.
 
U tom smislu, diskurs protiv seksualnog rada, koji kao ishod seksualne eksploatacije žena vidi jedino unutar ne-tržišnog seksa, a ekonomsku emancipaciju jedino putem legalnog rada, i posebice rada u produktivnom sektoru, nama se prema tome čini kao diskurs koji ohrabruje – protivno onome što tvrdi – ovu eksploataciju putem rada koji je tim više eksploatiran što se više pojavljuje kao besplatan, spontan i prirodan. Naprotiv, zahtjev da se seksualni rad smatra radom poziva nas da ponovno promislimo odnose reprodukcije u cilju okončanja eksploatacije, bila ona plaćena ili ne.
 

Sexwork nasuprot rada

Kao što smo do sada pokušali pokazati, pitanje «prostitucije» ne može biti predmetom simplicističke refleksije prema kojoj se ono razmatra samo u kontekstu rodnih odnosa. Naprotiv, više je nego nužno da ljevica prisvoji političke doprinose shvaćanju seksualnog rada kao sektora reproduktivnog rada. Neosporno je, kao što to Silvija Federici ističe u svojem tekstu «Reprodukcija i feministička borba u novoj internacionalnoj podjeli rada», kako je udio reproduktivnog rada u feminističkom pokretu do sada bio mali:
Doista, nema sumnje, da je feministički pokret u Europi i SAD-u zahtijevao od države da prepozna reproduktivni rad kao rad te preuzme financijsku odgovornost, sada ne bismo sudjelovali u demontiranju ono malo dostupnih usluga u toj domeni niti u kolonijalnom rješenju «problema kućanskog rada» 24.
No, upravo u tom pogledu rasprave oko seksualnog rada trebaju utemeljiti jednu novu priliku kako bi se (ponovno) razmotrilo ovo pitanje, te otvorio prostor za stvaranje istinske opozicije liberalnim politikama, koje već dugo vremena dominiraju, s posljedicama koje poznajemo (femonacionalizam, liberalizacija seks-industrije u svrhe profita šefova i treće strane, općenito povećanje rada žena koje prati povlačenje države iz javnih usluga, itd.).
 
Nazvati seksualni rad radom čini se doista nužnim korakom, koliko u onom dijelu koji se tiče borbe protiv kapitalizma, toliko i onog dijela koji se odnosi na emancipaciju žena, osobito njihove seksualne emancipacije. Time ćemo se vratiti i na političku relevantnost slogana «sexwork is work», sintagmu koju je koristila Kathi Weeks, pišući o pokretu Wages for Housework, kao o: «jednom reformističkom projektu s revolucionarnim pretenzijama 25 ». Ako se borba protiv kriminalizacije seksualnog rada isprva doista može činiti reformističkom, jer se u osnovi sastoji od potraživanja legislativne izmjene kako bi se radnicama omogućio rad u boljim uvjetima, na drugoj razini, razmatranje seksa kao rada otvara mnogo ambicioznije perspektive u pogledu emancipacije.
 
Kada govorimo o borbi protiv kriminalizacije, uputno je podsjetiti se da, ako seksualne radnice mogu biti definirane kao rezervna armija eksploatiranih žena u plaćenom radu, kućanskom radu ili unutar braka, tada poboljšavanje njihovih uvjeta rada ne može za njih biti ništa doli blagotvorno. Na jednak način, ako postojanost stigmatiziranja prostitutki predstavlja prijetnju svim ženama u onome što se ne odnosi isključivo na ograničavanje njihovih sloboda, već prije svega nad njima legitimira nasilje, onda borba protiv stigmatizacije seksualnih radnica treba biti prioritet feminističke agende. Osim toga, u mjeri u kojoj borba protiv «prostitucije» na globalnoj ljestvici u osnovi poprima oblik borbe protiv «trgovanja ljudima» (kako je definirano u Konvenciji iz 1949. godine), preko financiranja nevladinih organizacija od strane zapadnih vlada koje interveniraju u zemlje globalnog Juga ne bi li «spasili» potencijalne žrtve tog trgovanja, kraj takvih politika označio bi put prema autonomiji seksualnih radnica koje su danas redovito žrtve, u mnogobrojnim zemljama, jednog oblika humanitarnog imperijalizma preko osoblja i nevladinih organizacija «spasilačke industrije» 26. Štoviše, kako su seksualne radnice na Zapadu u velikoj većini imigrantkinje i ne-bjelkinje, jednako kao što je to većina onih koji «podržavaju» njihovu aktivnost te koji su kažnjivi zbog svodništva, borba protiv prostitucije u tim zemljama posebice poprima oblik rasističkog napada koji sudjeluje u sistemskom zatvaranju ne-bijele populacije. Ako se takvo stanje rasističke podjele seksualnog rada može iskoristiti u argumentu da je samo potrebno kazniti muškarce koji su, pretpostavlja se, većinom bijeli korisnici seksualnog rada – klijenti 27 – ini nam se, naprotiv, opasnim željeti vratiti balans osnažujući instrument ovog sistemskog rasizma. Međutim, ne radi se o ne-kritičkom zauzimanju obrambenog stava prema trećoj strani te ostalih pobornika seks-industrije: dekriminalizacija seksualnog rada, naprotiv, treba biti shvaćena kao jedan od načina osnaživanja autonomije seksualnih radnica nasuprot ilegalnoj situaciji koja prvenstveno pogoduje njihovoj eksploataciji. U tom kontekstu, redovito strahovanje da će prepoznavanje seksualnog rada samo dati veću težinu seksističkoj i rasističkoj podjeli rada, čini nam se ne samo neutemeljenim, nego takvo prepoznavanje po nama, prije svega uspostavlja uvjet bez kojeg nije moguća borba protiv te podjele i protiv opresija koje iz toga proizlaze.
 
Odbiti prepoznavanje seksualnog rada uistinu znači osnaživanje podjele između «pravog» rada, napose najamnog rada koji ima građansko pravo unutar javne sfere, i « ne-rada », koji se odvija u privatnoj sferi. Dakle, radi se o ukidanju suprotstavljanja produktivne sfere najamnog rada razmjenama koje se smatraju bitnima za privatnu ne-tržišnu sferu, jer takva opozicija, koja služi tek maskiranju ostvarenog rada, ali ne onog vidljivog u obliku plaće, ne ide u korist nikome osim kapitalu:
Prošlo je mnogo otkada je Marx objasnio na koji način nadnica prikriva cjelinu neplaćenog rada koji je izvor ekonomskog profita. No, mjeriti rad nadnicom podjednako skriva opseg podčinjenosti svih naših društvenih odnosa odnosima produkcije, te stupanj u kojem svaki trenutak naših života participira u produkciji i reprodukciji kapitala. Nadnica u suštini (a ovo uključuje i odsutnost nadnice) omogućuje kapitalu da prikrije dužinu našeg radnog dana. Rad se tako čini kao još jedan dio svakodnevnog života, koji ne postoji doli na određenim mjestima. Vrijeme koje provodimo u društvenoj tvornici koje nas priprema za rad ili za odlazak na posao, obnavljanje naših «mišića, živaca, kosti i mozga» brzim obrocima, brzim seksom, filmovima, itd., također su instance koje nam se čine kao hobiji, slobodno vrijeme, individualni odabiri 28.
Drugim riječima, radi se o proširivanju opsega slogana «osobno je političko» do mjere u kojoj isti uključuje, ne samo reprodukciju maskuline dominacije unutar privatne domene, već i reprodukciju dinamika pogodnih za kapitalizam. To je stoga, kako podsjeća Lise Vogel u okviru teme kućanskog rada, što podjela između sfere najamnog rada i one koju se smatra da se odnosi na domenu privatnog, osobito u patrijarhalnom društvu, ne čini ništa izuzev osnaživanja struktura dominacije:
Snažno etablirana podjela između kućanskog i najamnog rada, u kontekstu muške supremacije, tvori bazu za seriju moćnih ideologijskih struktura koje za sebe priskrbljuju značajnu autonomiju 29.
U okviru toga, priznati kako je «seksualni rad – rad» i dakle, da i seks, plaćen ili ne, može biti rad, treba otvoriti mogućnost procesa dezidentifikacije – da iskoristimo termin koji Kathi Weeks koristi referirajući se na kampanju Wages for Housework – ženske seksualnosti koja ih, u okviru kapitalističkog patrijarhalnog društva, često ograničava:
Zahtijevati nadnice za prakse «koje se poistovjećuju sa ženskim praksama» dopušta otvoriti proces dezidentifikacije: «Samim time što se zahtijeva plaćanje to već znači da se ne identificiramo s tim radom» (Edmond et Flemming). Stoga, «u mjeri u kojoj [one] osvaja[ju] moć razbijanjem [njihove] kapitalističke identifikacije», žene mogu, prema Cox i Federici, u najmanju ruku, odrediti ono što « one nisu 30».
Ista stvar je i sa sloganom «sexwork is work», ako se više ne radi o tome koju seksualnost (re)konstruirati u okviru feminističke borbe, u najmanju se ruku radi o tome da znamo kakvu seksualnost ne želimo – seksualnost organiziranu prema seksističkoj podjeli rada. Kao što je to napisala Silvia Federici:
želimo imenovati rad radom kako bismo eventualno nanovo mogli otkriti što bi bila ljubav, u konačnici kreirajući našu seksualnost onako kako to do sada nismo znali 31.
Dakle, ne radi se o zahtjevu «sexwork is work» prema kojem seksualni rad treba biti razmatran «kao bilo koji drugi rad», niti o tome da njegova depenalizacija treba biti smatrana svrhom po sebi. Provedba jedne takve liberalne politike, kao što smo vidjeli na njemačkim i nizozemskim primjerima, ne služi ničemu doli interesima šefova u seks-industriji, na način da te politike za cilj nemaju ništa osim vraćanja naknade seksualnih radnica u ruke kapitalista. Naprotiv, radi se o reafirmiranju, naime, ako je ovo prepoznavanje seksualnog rada kao rada nužno, tome je tako samo zato što će žene njegovim jasnim prepoznavanjem biti u mogućnosti da ga odbiju unutar šire borbe za odbijanje rada te ponovno radikalno osnivanje društva i dinamika reprodukcije.
 

Zaključak

Analiza seksualnog rada u smislu reproduktivnog rada dakle ima mnogobrojne prednosti. Kao prvo, poziva nas da na seks-industriju ne gledamo isključivo kao na jednu običnu industriju unutar koje se razvijaju kapitalističke, seksističke i rasističke dinamike, već nam dopušta razmatranje osnovne uloge ove industrije u krilu kapitalističkog sistema. Drugim riječima, ne radi se jedino o tome da se razmotri eksploatacija seksualnih radnica od strane onih koji imaju izravne koristi od seksualnog rada – svodnika, trećih strana, klijenata – nego da ih se razmatra kao posrednike u globalnijoj eksploataciji žena za kapital. Kao drugo, analiza dinamika na djelu u represiji seksualnog rada –osobito represije vezane uz upravljanje migracijama – kojom se seksualne radnice uvode u općenitiju kategoriju reproduktivnih radnica, bok uz bok s kućanicama ili radnicama u području skrbi, dopušta nam da razumijemo doprinose borbe seksualnih radnica u terminima borbe protiv neoliberalizma, posebice njegovog utjecaja na imigrantkinje ili na zemlje tzv. Trećeg svijeta. Naposljetku, pozivajući nas da ponovno razmotrimo pojam «rada», ove nam analize nude priliku za novu dinamiku u borbi protiv njegova prisvajanja, dinamiku koja osobito dopušta uzimanje u obzir radnika i radnica koji_e su tradicionalno isključeni iz ovih borbi te su, nerijetko, ograničeni_e na borbu u izolaciji, usprkos i zbog katastrofalnih posljedica utjecaja kapitalizma na njihov život (samozaposleni_e prekarni_e radnici_e, samohrane majke, seksualne radnice, kućanice, primalje, itd.) u cilju radikalnog propitivanja podjele rada i ideologija – osobito seksističkih i rasističkih – na kojima iste počivaju.






Bilješke:

[1] Ovaj se argument redovito razvija u tekstovima autora_ica koji zastupaju abolicionističku struju, pogledati one koji to najjasnije objašnjavaju, primjerice, izjavu AIVI-a : « prostitucija nije rad, već nasilje! » ili djelo Janice Raymond, « not a choice, not a job »

[2] Lilian Mathieu, La fin du tapin, Sociologie de la croisade pour l’abolition de la prostitution, Bourin, 2013, p. 17.

[3] Za pregled rasprava između pokreta Wages for Housework te feminističkih pokreta i ljevice, vidjeti, primjerice, Silvia Federici et Nicole Cox, « Counterplanning from the Kitchen », in Silvia Federici, Revolution at Point Zero, PM Press, 2012, p. 28-40, odgovor na « Women and Pay for Housework » Carol Lopate.

[4] Carole Leigh, « Inventer le travail du sexe », in Luttes XXX – inspirations du mouvement des travailleuses du sexe, Maria Nengeh Mensah, Claire Thiboutot et Louise Toupin, éd. du remue-ménage, 2011, p. 267-270.

[5] https://www.youtube.com/watch?v=enpTFJsswWM počevši od 1:10:23. Transkripcija Ellis Suzanna Slack, prijevod Morgane Merteuil.

[6] Glas jaguara.

[7] Silvia Federici et Nicole Cox, « Counterplanning from the Kitchen », in Silvia Federici, Revolution at Point Zero, PM Press, 2012, p.31.

[8] Silvia Federici et Nicole Cox, « Counterplanning from the Kitchen », in Silvia Federici, Revolution at Point Zero, PM Press, 2012, p.31.

[9] Silvia Federici, « Why Sexuality is work », in Silvia Federici, Revolution at Point Zero, PM Press, 2012, p.25.

[10] Silvia Federici, « Wages against Housework », in Silvia Federici, Revolution at Point Zero, PM Press, 2012, p.15.

[11] Leopoldina Fortunati, The Arcane of Reproduction : housework, prostitution, labour and capital, Autonomedia, p.17.

[12] Leopoldina Fortunati, The Arcane of Reproduction : housework, prostitution, labour and capital, Autonomedia, p.17.

[13] Leopoldina Fortunati, The Arcane of Reproduction : housework, prostitution, labour and capital, Autonomedia, p.18.

[14] Silvia Federici, Caliban et la sorcière : Femmes, corps et accumulation primitive, Entremondes et Senonevero, 2014 pour la traduction française, p.191-192.

[15] Clyde Plumauzille, Le « marché aux putains » : économies sexuelles et dynamiques spatiales du Palais-Royal dans le Paris révolutionnaire, Revue Genre, Sexualités et Sociétés, n°10 Automne 2013, p. 21/26.

[16] Voir Henry Heller, The Bourgeois Revolution in France. 1789-1815, Berghahn Books, 2009.

[17] Karl Marx, Le Capital, Livre I, « Machinisme et grande industrie ». http://www.marxists.org/francais/marx/works/1867/Capital-I/kmcapI-15-9.htm

[18] Voir Alexandre Frondizi, Histoires de trottoirs. Prostitution, espace public et identités populaires à la Goutte – d’Or, 1870 – 1914, Mémoire de thèse, 2007.

[19] Gayle RUBIN, “Penser le sexe”, in Surveiller et jouir – Anthropologie politique du sexe, Epel, 2010, traduction Flora Bolter, Christophe Broqua, Nicole-Claude Mathieu et Rostom Mesli, p. 156-157.

[20] Voir : Elizabeth Bernstein, Temporarily Yours, Intimacy, Authenticity and the Commerce of Sex, The University of Chicago, 2007.

[21] Elizabeth BERNSTEIN, “the sexual politics of the new abolitionnism”, in Differences : a journal of feminist cultural studies, 18/3, 2007, p. 137 .

[22] Sara Farris, « Les fondements politico-économiques du fémonationalisme ».

[23] Sara Farris, « Les fondements politico-économiques du fémonationalisme ».

[24] Silvia Federici, « reproduction et lutte féministe dans la nouvelle division internationale du travail ».

[25] Kathi Weeks, The problem with work : feminism, marxism, antiwork politics and postwork imaginaries, Duke University Press, 2011, p. 136.

[26] Laura Agustin, « Kristof and the Rescue industry, the soft side of imperialism ».

[27] Yasmin Vafa, « Racial Injustice: The case for prosecuting buyers as sex traffickers »

[28] Silvia Federici et Nicole Cox, « Counterplanning from the Kitchen », in Silvia Federici, Revolution at Point Zero, PM Press, 2012, p.35-36.

[29] Lise Vogel, Marxism and the opression of women : Toward a unitary theory, Brill, 2013, p.160.

[30] Kathi Weeks, The problem with work : feminism, marxism, antiwork politics and postwork imaginaries, Duke University Press, 2011, p.130.

[31] Silvia Federici, « Wages against Housework », in Silvia Federici, Revolution at Point Zero, PM Press, 2012, p.20.





Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu.

Vezani članci

  • 20. rujna 2020. Resetiranje države blagostanja "Potrebno je potpuno resetiranje – redizajn države blagostanja za digitalno doba, ali tako da se, umjesto da poštimavamo detalje na lešini koju smo naslijedili, vratimo temeljnim principima koji su inspirirali socijaldemokrate sredinom 20. stoljeća."
  • 20. rujna 2020. Stručnost na temelju iskustva: sustav socijalne sigurnosti trebali bi osmišljavati tražitelji naknada "Povjerenstvo koje je u potpunosti sačinjeno od osoba sa življenim iskustvom sustava socijalnih naknadi pokrenulo je radni plan kako bi preuredilo sustav socijalne sigurnosti."
  • 20. rujna 2020. Sto godina Addisonovog zakona "Prije jednog stoljeća, Addisonov zakon naložio je državi odgovornost za stambene kapacitete radničke klase – i utro put izgradnji stotina tisuća državnih jedinica socijalnog stanovanja."
  • 13. rujna 2020. Protiv britanske kozmičke desnice u usponu ljevica se mora boriti razumom "Jednom kada prihvatimo da smo svi uvučeni u probleme s kojima se suočava cijeli svijet, njihovo rješavanje postaje puno zahtjevniji zadatak od pukog svrgavanja neke tajne kabale. Međutim, to ipak znači da možemo adresirati i ponuditi bolja objašnjenja i rješenja za stvarne svjetske probleme i iskustva zbog kojih ljudi mogu završiti u zečjoj rupi ekstremno desnih teorija zavjere."
  • 13. rujna 2020. Darovna ili podatkovna platforma? Kapitalistička gostoljubivost i novi platni zid Couchsurfinga "Couchsurfing je od 2010. do 2011. godine prolazio transformaciju. Kasnije se ispostavilo da se korisnicima i korisnicama lagalo. Pretvara li se Couchsurfing.com u platformu za marketing i prikupljanje podataka kojima bi se trebalo puniti jedan drugi biznis? Važno je da budemo svjesni posljedica ako je ovaj scenarij točan. Vrijeme će pokazati kakva se podvala krije iza aktualne strategije."
  • 11. rujna 2020. Društvena zaraza: mikrobiološki klasni rat u Kini "Dok sekularna kriza kapitalizma poprima naizgled neekonomski karakter, nove epidemije, glad, poplave i druge „prirodne“ katastrofe koristit će se kao opravdanje za proširivanje državne kontrole, a odgovor na te krize sve će više funkcionirati kao prilika za vježbanje novih i neisprobanih protupobunjeničkih mjera. Dosljedna komunistička politika mora moći zajedno sagledati obje te činjenice. Na teorijskoj razini to znači razumijevanje činjenice da je kritika kapitalizma osiromašena ako se odvaja od prirodnih znanosti. No, na praktičnoj razini to također podrazumijeva da je jedini politički projekt koji je danas moguć onaj koji je sposoban orijentirati se na terenu definiranom globalnom ekološkom i mikrobiološkom katastrofom, kao i djelovati u ovom stanju neprestane krize i atomizacije."
  • 6. rujna 2020. Znati što je ispravno, a činiti suprotno: Asistentica i rad "Film Asistentica, redateljice Kitty Green, u startu je dočekan kao film #metoo pokreta. Teško je ne gledati ga na ovaj način. Film o kojem njegova redateljica/scenaristica govori kao „scenariziranoj ne-fikciji“ bavi se jednim danom u životu asistentice holivudskog producenta, koji se u svakom smislu doima kao tip sličan Harvey Weinsteinu, sve do zalihe injekcija alprostandila koju drži u uredu. Film je zanimljiv jer ni u jednom trenutku ne prikazuje ovog lika, zadržavajući se na zvuku njegova glasa dok se dere i na prikazu njegovih manipulativnih e-mailova. Film ne zanimaju poslovične „trule jabuke“, kako kaže Green, nego strukturni uvjeti koji omogućuju takve osobe."
  • 6. rujna 2020. Striptizete su radnice koje imaju moć sindikalnog udruživanja "Striptizetama i vozačima_cama Ubera zajednička je barem jedna stvar: žrtve su pogrešne klasifikacije svojih šefova, koja sve više uzima maha. Međutim, Brandi Campbell, plesačica za odrasle iz Ohia, borila se protiv takve prakse na sudu i pobijedila. Zakon je u tom pogledu jasan: striptizete su radnice koje imaju pravo na sindikalno udruživanje i štrajk."
  • 6. rujna 2020. Pesticidi ubrzavaju širenje smrtonosnih parazita "Čak i niske koncentracije pesticida mogu povećati transmisiju i oslabiti napore da se obuzda druga najčešća parazitska bolest"

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve