Gregor Kašman
31. prosinca 2019.
Solidarnost i organiziranje – osnova za borbu protiv prekarnosti
"Organizirano i angažirano sindikalno članstvo stvara protutežu dominantnoj politici kapitala i države, koja radništvo dijeli na rodne, starosne i sektorske podskupine. Takva angažiranost i visok stupanj izražene solidarnosti neposredna su posljedica materijalnih praksi sindikata na radnom mjestu. Bez obrazovanja, redovitog informiranja članstva i usmjerenosti na udružen nastup cjelokupnog radništva u poduzeću takvo što ne bi bilo moguće. Upravo na to upućuju primjeri onih radnih okruženja gdje je stupanj solidarnosti znatno niži."
Različiti oblici prekarnosti realnost su sve većeg broja radnica i radnika. Prekarni su oblici zaposlenja prisutni u svim sektorima i među svim starosnim skupinama. Borba protiv prekarnosti ne može i ne smije biti samo stvar onih koji su uključeni u takve oblike zaposlenja, već borba širokih radničkih masa.
Trenutno stanje
Čak 41% cjelokupne radno aktivne populacije u Sloveniji prekarno je zaposleno. Rad je najprekarniji u primarnom (poljoprivreda) i tercijarnom (usluge) sektoru gospodarstva. Kada gledamo starosne skupine, najpogođeniji su mladi. U Sloveniji čak 76% prvih zaposlenja mladih potpada u kategoriju atipičnih oblika zaposlenja. Modelu zaposlenja koji dokida radnička prava, podržava očuvanje niskih nadnica i djeluje u smjeru razbijanja radničke solidarnosti, kako unutar pojedinačnih kolektiva, tako na granskoj i državnoj razini, potrebno je pružiti otpor.
Slovensko radnopravno zakonodavstvo poznato je kao jedno od najnaprednijih u tom području. Sve veći broj ljudi koji završavaju u atipičnim oblicima zaposlenja i obavljaju rad sa svim elementima redovnog radnog odnosa, kao i mnogobrojni prekršaji odredbi o ravnopravnom tretmanu svim zaposlenih, ukazuju na drugačiju sliku. Zakonska su rješenja korisna jedino ako na terenu postoji organizirana radna snaga koja ih u praksi realizira te štiti pred zloporabama kapitala.
Ujedinimo se
Važan dio te snage moraju biti prekarne radnice i prekarni radnici. Treba biti svjestan da postoje objektivna ograničenja za njihovo organiziranje. Visoka fluktuacija otežava uspostavljanje bazičnih odnosa među radnicama i radnicima, nizak stupanj sigurnosti zaposlenja ne nudi plodno tlo za borbenost među zaposlenima, dok nepoštivanje postojećeg zakonodavstva od strane države i kapitala djeluje pasivizirajuće. Rad se često obavlja u radnim uvjetima u kojima su suočeni s normama koje je dugoročno sve teže zadovoljavati.
Borba protiv prekarnosti ne smije biti tek borba onih koji se nalaze u takvim radnim odnosima. Ne samo zato što bi država i kapital takav pokušaj brzo ugušili, nego prije svega zato što je borba protiv prekarnosti u svojoj biti nastojanje usmjereno na bolji položaj čitavog radništva.
Zbog toga zagovaranje dokidanja prekarnosti mora uključivati široke mase radništva. Kako bi borba bila uspješna potrebna je visoka angažiranost skupina radništva koje unutar nacionalnog gospodarstva zauzimaju strukturno važnije položaje, te sindikata koji su kadrovski i financijski snažniji. Oni moraju doprinijeti svojim kadrovskim, istraživačkim i financijskim resursima.
Akcijama solidarnosti polje borbe ranjivijih skupina mogu proširiti. Putem strukturno moćnijeg položaja u socijalnom dijalogu na granskoj i državnoj razini mogu utjecati na zakonodavstvo i granske kolektivne ugovore. Važan korak u tom smjeru napravio je Savez slobodnih sindikata Slovenije (ZSSS) osnivanjem Slobodnog sindikata, čiji je cilj organiziranje radnica i radnika koji ne pripadaju pod okrilje nijednog od granskih sindikata i kod kojih su objektivne okolnosti za organiziranje teže.
Uz važan doprinos snažnijih sindikata iz utjecajnijih grana, ključ za efikasnu borbu protiv prekarnosti u najvećoj mjeri leži u sindikatima iz okruženja u kojima se atipični oblici zaposlenja češće pojavljuju. Bez uključivanja prekarnih radnica i radnika te njihovih zahtjeva u svoj rad i bez aktivne usmjerenosti na radničku solidarnost i jedinstvo, svi dobronamjerni pokušaji ostalih radničkih organizacija i civilnog društva mogu biti zalud. Primjere dobre prakse u tom području nije potrebno tražiti u inozemstvu.
Integracija i solidarnost u praksi
Primjer uspješnog djelovanja ponudio je Sindikat metalne i elektro industrije (SKEI) u poduzeću ETI Izlake. Radi se o izvozno orijentiranom poduzeću u elektro industriji, koja u Sloveniji zapošljava oko 1100 ljudi, a u inozemstvu još 500 ljudi. Sindikat u kojeg je učlanjeno približno 60% radnica i radnika djeluje po principu koji se temelji na integraciji agencijskih radnica i radnika u sindikat s konačnim ciljem dokidanja agencijskog rada u poduzeću. Zahtjeve za poboljšanje njihovog položaja sindikat uključuje u svoja počela prilikom kolektivnih pregovora, osigurana su im i dva mjesta u 15-očlanom izvršnom odboru sindikata, a istovremeno su aktivno uključeni u svakodnevne sindikalne aktivnosti.
Takvo je usmjerenje dovelo do pozitivnih rezultata. Najprije se smanjila raširenost agencijskog rada uvođenjem i aktivnim radom paritetne komisije koja nadzire širenje zastupljenosti radnih odnosa na neodređeno vrijeme. Znatno se povećala sindikaliziranost među agencijskim radnicama i radnicima, što je posljedično povećalo organizacijsku i mobilizacijsku moć sindikata. Najvažnije je što su time bili napravljeni veliki koraci u izgradnji radničke solidarnosti i jedinstva.
To je najvidljivije u podršci članica i članova sindikata zahtjevima radništva iz nekih drugih grana. Naime, pomoću istraživanja kojeg je CEDRA provela u poduzeću, pokazalo se kako je čak 84 posto zaposlenih spremno podržati zaposlene u maloprodaji u njihovim sindikalnim borbama, dok je 65 posto (Istraživački zbornik CEDRA – u pripremi) spremno podržati zaposlene u javnom sektoru u borbi za više plaće i bolje radne uvjete. Iako je istraživanje bilo usmjereno na njihova mišljenja i nije proučavalo konkretne prakse, svejedno nam daje razloga za ohrabrujući zaključak.
Organizirano i angažirano sindikalno članstvo stvara protutežu dominantnoj politici kapitala i države, koja radništvo dijeli na rodne, starosne i sektorske podskupine. Takva angažiranost i visok stupanj izražene solidarnosti neposredna su posljedica materijalnih praksi sindikata na radnom mjestu. Bez obrazovanja, redovitog informiranja članstva i usmjerenosti na udružen nastup cjelokupnog radništva u poduzeću takvo što ne bi bilo moguće. Upravo na to upućuju primjeri onih radnih okruženja gdje je stupanj solidarnosti znatno niži.
Napad na jednoga je napad na sve!
Širenje opisanih praksi djelovanja mora postati strateška odluka sindikalnog pokreta, a geslo „napad na jednoga je napad na sve!“ njegova misao vodilja. Cilj je takvog pristupa stvaranje jednakih uvjeta za sve. No, ne uvjeta kakvi trenutno vladaju na periferiji tržišta radne snage, već onih koji će se temeljiti na proširenju radničkih prava i pravednijoj raspodijeli viška vrijednosti.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu.