Spašavanje klase od kulturnog zaokreta

"Ako se cjelokupno društveno djelovanje fokusira na značenje, prijeti li materijalističkom razmatranju klase propast? Čini se da veliki broj, ako ne i većina društvenih teoretičarki i teoretičara smatra da je tome tako, te da su napustili strukturnu teoriju klase u prilog teoriji koja klasu predstavlja kao kulturni konstrukt. Ovaj rad pokazuje da je moguće prihvatiti temeljne uvide kulturnog zaokreta, istovremeno uvažavajući materijalističku teoriju klasne strukture i klasne formacije."

Ulica Mulberry, New York City, oko 1900. godine (izvor: en.wikipedia.org)
Ako se cjelokupno društveno djelovanje fokusira na značenje, prijeti li materijalističkom razmatranju klase propast? Čini se da veliki broj, ako ne i većina društvenih teoretičarki i teoretičara smatra da je tome tako, te da su napustili strukturnu teoriju klase u prilog teoriji koja klasu predstavlja kao kulturni konstrukt. Ovaj rad pokazuje da je moguće prihvatiti temeljne uvide kulturnog zaokreta, istovremeno uvažavajući materijalističku teoriju klasne strukture i klasne formacije.



Klasna teorija već je dulje od jedne generacije pod dubokim utjecajem onoga što nam je poznato kao „kulturni zaokret“. Premda konkretni postulati s njime povezani u pravilu variraju diljem disciplina, oni koji ga koriste dijele set temeljnih intuicija. Među njima je najznačajnije stajalište da društvene prakse nije moguće razumjeti izvan ideoloških i kulturnih okvira koje akteri nose sa sobom – njihovih subjektivnih tumačenja vlastita mjesta u svijetu. Društveno djelovanje iz temelja je usmjereno prema značenju, čime se implicira da se teorije klase moraju baviti načinima na koje akteri subjektivno interpretiraju društvene situacije, ali i načinom na koji su okviri koje koriste uopće konstruirani. Iako je ovo inzistiranje na interpretativnoj dimenziji društvenog djelovanja potporni stup kulturnog zaokreta, ono nije jedino. Fokus na ideje i značenje potaknuo je zaokret od strukturne analize prema evaluaciji kontingencije društvenih fenomena, kao i ustrajavanju na lokalnom i partikularnom, nasuprot postulatima tradicionalne klasne teorije koji su u većoj mjeri univerzalizirajući.
 
Prirodna posljedica ovog pomaka bio je opadajući utjecaj ideje da je u temelju klase pitanje interesa i moći, kao i korespondirajući odmak od makro-razine klasne analize povezane s marksističkom teorijom. U historijskim disciplinama, a osobito u antropologiji, ali čak i u sociologiji, klasu se sve više promatra kroz kontingencije njezine kulturne konstrukcije, umjesto kao okoštalu strukturnu činjenicu; njezin odnos s društvenim djelovanjem promatra se kao da se odvija kroz konstrukciju identiteta aktera, a ne funkcioniranjem njihovih objektivnih interesa. Naravno, transformacija nije bila potpuna. U anglofonom svijetu, radovi Erika Wrighta i Charlesa Tillyja u SAD-u, kao i Johna Goldthorpea u Velikoj Britaniji održali su vitalnu tradiciju materijalističke klasne analize. Ipak, široki pogon intelektualne proizvodnje već se neko vrijeme odlučno udaljava od ovakvog pristupa.
 
No, u današnje se vrijeme javljaju znakovi rastuće nelagode sveobuhvatnim prigrljavanjem kulture. U doba kada se kapitalizam proširio u svaki kutak svijeta, podvrgavajući rad i poduzeća istim tržišno utemeljenim prinudama; kada obrasci distribucije prihoda slijede slične trendove diljem većeg broja zemalja globalnog Sjevera i Juga; kada su ekonomske krize preplavile gotovo cijelu planetu dvaput u manje od deset godina, bacajući zemlju za zemljom na koljena; i kada je došlo do širokog pomaka u distributivnim nejednakostima diljem desetaka ekonomija na više kontinenata – doima se neobično ostati u sužanjstvu teorijskog okvira koji inzistira na lokalnosti, kontingenciji, i neodređenosti prijevoda. Mnogima postaje sve jasnije da postoje pritisci i ograničenja koja se protežu svim kulturama, i, još važnije, da ta ograničenja potiču zajedničke obrasce reagiranja društvenih aktera, neovisno o kulturi i geografskom položaju.
 
Ovaj pomak nigdje nije toliko evidentan koliko iz impresivnog uspjeha knjige Kapital u 21. stoljeću Thomasa Pikettya. Oljuštimo li njegov argument od aspekata koji su u većoj mjeri tehničke naravi, kod njegovih je čitatelja rezonirala poruka da kapitalizam ima određena temeljna, postojana svojstva koja nameću svoj utjecaj svakoj ekonomiji u kojoj se ukorijeni.[1] Piketty prvenstveno pokazuje da distribucijom prihoda upravljaju jednostavni odnosi između osnovnih ekonomskih varijabli i, ništa manje važno, da ove varijable izražavaju i postojane odnose moći između klasnih aktera. Kontrola nad ekonomskim sredstvima kapitalistima daje moć nad vlastitim radnicima, koju potom koriste kako bi prigrabili veći dio novih prihoda generiranih u procesu proizvodnje. Ono što pritom varira u prostoru i vremenu jest stupanj do kojega se ova prednost u moći može aktivirati. Međutim, kakve god bile ove varijacije, disbalans moći i posljedične nejednakosti u prihodima upisane su u logiku sistema. Pikettyjev argument zahvatio je ono što je prema mnogima esencija našeg novog Pozlaćenog doba – činjenicu da proživljavamo prolongirani klasni rat koji bogati vode protiv siromašnih, globalni rat čija pozornica seže uzduž nacionalnih granica i čiji su osnovni elementi zajednički akterima neovisno o njihovoj kulturi.
 
Piketty je tek jedan od najspektakularnijih primjera zaokreta od kulture i kontingencije. Wolfgang Streeck, vjerojatno vodeći teoretičar europske socijalne demokracije te jedan od najutjecajnijih zagovornika konstruktivizma iz 1990-ih, pozvao je istraživače da vrate fokus na strukturnu dinamiku kapitalizma.[2] Također, historijski sociolog William Sewell, koji je bio i vodeći proponent kulturnog zaokreta tijekom 1990-ih, već neko vrijeme ukazuje da je naglasak na prevođenje i djelovanje aktera izbrisao inherentna ograničenja kapitalizma, upravo u trenutku kada se utjecaj i moć potonjeg proširila cijelom planetom.[3] Ovaj bismo popis mogli značajno produžiti, no glavne smjernice su jasne – vrijeme je za reanimaciju materijalističke analize klase i kapitalizma.
 
Čak i ako potreba za povratkom materijalizma naizgled uživa široku podršku, napredak prema njemu bio je polagan i epizodičan. Možda je tomu dijelom tako zato što se nijedan akademski trend ne mijenja preko noći; možda svi trebamo pričekati da prođe jedan kraći period prije negoli strukturnoj analizi kapitalizma poraste utjecaj. No to nije vjerojatno. Jedan od razloga dugovječnosti kulturnog zaokreta nedvojbeno je intuitivna privlačnost njegovih temeljnih postulata. Dapače, tvrdit ću da su neki od centralnih argumenata u prilog kulturnoj medijaciji nesumnjivo ispravni, i potencijalno devastirajući za ekonomsku teoriju klase. Bilo koji odgovor na kulturni zaokret stoga mora u obzir uzeti ove dileme i pokazati da, neovisno o argumentima koji idu u prilog materijalizmu, isti moraju u obzir uzeti sveprisutnost kulture.
 
U ovome radu razvijam argument u obranu takve materijalističke klasne analize. Pod time podrazumijevam teoriju u kojoj je klasa definirana objektivnom pozicijom aktera unutar društvene strukture, koja potom generira set interesa koji upravljaju društvenim djelovanjem spomenutih aktera. Međutim, pokazat ću da teorija ove vrste ne mora ići nauštrb temeljnih argumenata kulturnog zaokreta. Štoviše, pokazat ću da klasa doista operira kroz kulturu, ali tako da autonomni utjecaj ekonomske strukture pritom ostaje očuvan. Dakle, nije u pitanju utječe li odnos prema značenjskoj razini aktera na društveno djelovanje, već na koji se to način odvija. Razlika između materijalističke klasne analize i varijanti koje su u većoj mjeri ideacijske, ne ogleda se u relevantnosti kulture kao takve, već u načinima na koje taj utjecaj djeluje s drugim, ne-ideacijskim faktorima. Pristupit ću tome tako da najprije opišem dvije od najznačajnijih kritika upućenih strukturnoj teoriji klase. Potom ću pokazati da materijalistički prikaz, ako je propisno koncipiran, može udovoljiti ovim argumentima te je, štoviše, potpuno s njima konzistentan. Međutim, robusna materijalistička teorija također može objasniti upravo onaj fenomen koji mnogi teoretičari doživljavaju kao izazov kulturnom zaokretu – postojane, okoštale činjenice o moći i distribuciji u kapitalizmu, za koje se doima da vrijede neovisno o prostoru i vremenu.
 

Osporavanja materijalizma

Prema tradicionalnijoj klasnoj teoriji, aktere bi vlastita strukturna pozicija trebala poticati na obrasce društvenog djelovanja, koje je moguće predvidjeti neovisno o njihovoj kulturi. No iz ovoga se doima kako materijalisti tvrde da se klasni procesi odvijaju izvan kulture, tako što ekonomski akteri funkcioniraju potaknuti racionalnošću koja nije povezana s njihovim identitetom ili moralnim vrijednostima. Kao što su mnogi teoretičari istaknuli, nemoguće je održati ovakav prikaz društvene strukture. Klasno djelovanje jednako je uronjeno u značenje i vrijednosti kao i bilo koja druga vrsta društvene prakse. Ako je tomu tako, moramo biti sumnjičavi prema teoriji koja izgleda kao da uklanja kulturu iz svih područja društvene interakcije, čak i onog ekonomskog.
 
Dva su argumenta koja proizlaze iz ove bojazni bila osobito značajna. Prvi se odnosi na njezine implikacije po analizu klasne strukture, i moguće ga je sažeti u sljedećem argumentu Williama Sewella:
Strukture ne mogu biti neutralni kauzalni faktori [kao što implicira materijalistička teorija], jer akteri moraju interpretirati sve strukture. Na koji će način strukture vršiti svoj utjecaj, ako uopće, ovisit će o konstrukciji značenja. Dakle, strukture i resursi kojima opremaju aktere, posljedica su značenja.[4]
Ovaj Sewellov argument značajan je iz dvaju razloga. Kao prvo, zato što proširuje suštinu značenja i kulturne kontingencije iz njezine tipične domene klasne formacije na samu klasnu strukturu[5]. Teoretičari_ke klase već dugo smatraju da je strukturnu dimenziju klase moguće objasniti neovisno o kulturi, više ili manje kao objektivnu datost. U onoj mjeri u kojoj kultura uistinu ima značajnu ulogu, u pravilu se povezuje s domenom klasne formacije – kada klasni akteri postanu svjesni vlastite pozicije u strukturi te oko nje izgrade svoje subjektivne identitete. Njegov argument enkapsulira intuiciju koja je donijela mnoga razočaranja starijim generacijama klasne analize, za koje se čini da proklamiraju kako je domena strukture oslobođena značenja.
 
Sewell je nedvojbeno u pravu kada sugerira da, ako je usmjerenost prema značenju ugrađena u svaku društvenu praksu, onda i klasna struktura mora biti kulturna činjenica – jer strukture nisu ništa drugo doli društvene prakse koje se reproduciraju kroz vrijeme. Ovo je drugi razlog zašto je njegov argument značajan. Materijalisti se ne mogu složiti da društvenim djelovanjem upravlja usmjerenost prema značenju samih aktera, a potom poreći da su značenje i kultura ugrađeni u klasnu strukturu, ništa manje negoli u klasnu formaciju. Ako je klasna struktura uronjena u kulturu, onda to mora biti i klasna formacija.
 
Druga bojazan u vezi s materijalističkom klasnom teorijom povezana je s njezinim pretpostavljenim determinizmom u odnosu na klasnu formaciju. Jednom kada je klasna struktura identificirana, ona bi trebala generirati i vrlo specifični niz interesa. Budući da posjeduju racionalnost, od aktera se očekuje da kolektivno slijede te interese angažmanom u klasnoj borbi. Struktura je, dakle, opremljena uzročnom moći da generira svijest o klasnim interesima, kao i željom da ih se kolektivno slijedi. Ovo je drugačiji način da se kaže kako se, prema materijalističkoj klasnoj teoriji, osobito marksističkoj varijanti, od klasne strukture očekuje da jednom kada se uspostavi, generira i specifičan niz subjektivnih identiteta – pripadanja određenoj klasi i želje da se slijedi politička agenda koja taj identitet prioritizira. Međutim, kako kaže kritika, ovo je arbitrarno. Društveni akteri imaju brojne identitete, i nema opravdanja za očekivanje da će se akteri pomiriti sa subjektivnim poistovjećivanjem sa svojom klasom, umjesto s bilo kojom od bezbroj drugih društvenih uloga. Strukturna klasna teorija operira s očekivanjem da iskustvo najamnog rada nužno vodi prema klasnoj svijesti, i ako se pokaže da tomu nije tako, razmatranom se slučaju pridaje status „devijacije“, odnosno aberacije. Međutim, ispada da cijeli svijet odstupa od predviđanja ove teorije. U određenom trenutku, kako glasi argument, moramo prihvatiti da se greška nalazi u teoriji, a ne u svijetu.[6]
 
Kao i u slučaju Sewellova argumenta, ova zabrinutost determinizmom ili teleologijom nesumnjivo je opravdana. Svaka prihvatljiva teorija klase mora u obzir uzeti činjenicu da je vjerojatnije kako će unutar moderne klasne strukture identifikacija radnika s njihovom klasom biti iznimka, a ne pravilo, te stoga izostanak klasne svijesti ne može biti devijacija od norme, već upravo jest norma. Održiva klasna teorija stoga mora osigurati mehanizme koji ovu činjenicu uzimaju u obzir, ne kao nešto neočekivano, već kao normalnu posljedicu kapitalističke ekonomske strukture. Potom mora objasniti kako i zašto klasni identitet u određenim okolnostima može biti izgrađen – kao iznimka od norme.
 
Dakle, izazov klasnoj teoriji dolazi s obje strane. S jedne strane, ona mora biti u stanju objasniti način na koji su se osnovne karakteristike kapitalističke proizvodnje uspjele raširiti u svaki kutak svijeta, unatoč ogromnim kulturnim i regionalnim razlikama, i zašto toliko upadljivo pokazuju sličan distributivni obrazac, i u ovom slučaju, uprkos svim drugim povijesnim i kulturnim razlikama. Ovo je izazov za kulturalističku verziju klasne teorije. S druge strane, ako se doima da ove činjenice opravdavaju zaokret prema tumačenjima klase koja su u većoj mjeri strukturalistička i utemeljena na interesima, ova potonja verzija mora pokazati da može udovoljiti brigama koje pokreću toliki broj kritičara tradicionalne teorije, motivirajući ih na zaokret prema kulturi kao alternativnom okviru razumijevanja klase i kapitalizma. Ovo je izazov za marksističke, kao i druge materijalističke verzije teorije.
 

Kultura i društvena struktura

Započet ćemo Sewellovim opažanjem da strukture ne mogu funkcionirati kao neutralni kauzalni faktori. Ključni korak u njegovoj argumentaciji jest tvrdnja da akteri moraju interpretirati strukture kako bi one postale uzročno efektivne, a to se odvija kroz određenu shemu ili set kodova koje osigurava lokalna kultura. Stoga je nemoguće predvidjeti kako će, pa čak i hoće li uopće, struktura utjecati na društveno djelovanje, dok ne znamo nešto o sadržaju kodova i shema koji su dostupni tim akterima. Dakle, odgovornost za strateška usmjerenja ljudi leži na kulturnoj intervenciji, a ne na temeljnim strukturama.
 
Kako bismo ilustrirali ono o čemu govori Sewell, uzmimo u obzir primjer religijske zajednice. Odnosi koji vežu svećenika s njegovom župom predstavljaju svojevrsnu strukturu. Ova je struktura inertna ako ljudi koje veže zajedno ne prihvaćaju svoje uloge u njoj. No, kako bi ljudi prihvatili ove uloge, prvo im se mora objasniti što one obuhvaćaju. Kada biste naprosto utjerali ljude u crkvu bez da oni razumiju i prihvaćaju svoje uloge, rezultat ne bi bio značajniji od puke nakupine pojedinaca koji zajedno dijele manji prostor. Čak i kada bi jedan od njih, svećenik, razumio i prihvatio svoju poziciju, to i dalje ne bi predstavljalo strukturni odnos ako njegov autoritet ne bi prepoznavali i prihvaćali ljudi u njegovoj zajednici. Nasuprot tome, bilo bi beznačajno kada bi zajednica razumijevala svoje dužnosti, a bez da osoba zaređena za svećenika prihvaća kodove koji dolaze s njegovom vlastitom pozicijom unutar strukture. Dakle, ljudi neće naprosto nabasati na strukturu religijske zajednice. Njihovo mjesto unutar te zajednice učinak je određenih struktura značenja. Kultura, dakle, ima i uzročni i eksplanatorni primat u objašnjenju na koji način funkcionira ova struktura.
 
Primijetite da stvarna snaga Sewellova argumenta, kao što se sugerira primjerom, leži u tome da je uspješna intervencija u kulturu ove vrste kontingentan proces, iz čega proizlazi i da je aktivacija strukture također kontingentna kao njegov ishod. Sama prisutnost svećenika ne pretvara ljude okupljene u njegovoj crkvi u njegovu pastvu. Kooperacija skupine ljudi kao kongregacije je zasebni čin, uvjetovan uspješnošću njihove socijalizacije u pojedine uloge. Međutim, ta socijalizacija može i podbaciti – bilo zbog nedovoljnih resursa koji se u nju ulože ili zato što se ciljane publike nije dojmila, odnosno zato što ista nije bila u stanju internalizirati religijske kodove. Kada bismo naprosto mogli pretpostaviti da su interpretativne sheme koje su potrebne ne bi li akteri prihvatili svoje mjesto u strukturi bile uspješne, Sewellovo bi inzistiranje na tome da je struktura učinak značenja, postalo sumnjivo – naime, isto bismo tako mogli prihvatiti da je društvenoj strukturi potrebno da akteri razumiju i prihvate pripadajuće joj uloge, ali se pouzdati u to da će do identificiranja uloga najvjerojatnije doći jednom kada se struktura uspostavi. U tom slučaju, uzročna neovisnost kulture bila bi drastično smanjena, dok bi uzročna neovisnost strukture bila povećana. Kada bi tomu bilo tako, inzistirati na primatu kulture naprosto bi bilo odiozno – jer bi kultura bila učinak strukture, a ne obrnuto, kao što to sugerira Sewell. Dakle, prava moć njegova argumenta je u tome što njime implicira da osim što značenje aktivira strukturu, njegovu dostupnost da obavlja ovaj zadatak nije moguće uzeti kao neupitnu datost.
 
Dakle, nedvojbeno je istina da se mnoge društvene strukture konformiraju Sewellovu opisu. Jednostavno je prisjetiti se mnogih drugih primjera u kojima ili a) društvena struktura ovisi o tome da su akteri internalizirali određene kulturne kodove ili b) internalizacija tih kodova sama je po sebi kontingentan ishod. Naravno, kao što sam napomenuo, Sewell ne predstavlja potonji uvjet kao zasebnu propoziciju svojeg argumenta. On derivira uzročnu neovisnost kulture ili značenja iz propozicije A – prema kojoj društvene strukture treba interpretirati ne bi li imale utjecaj. No jednom kada razdvojimo te dvije propozicije, možemo se zapitati je li ono što Sewell uzima kao neupitno zapravo moguće dovesti u pitanje. Mora li vrijediti da smo prisiljeni tretirati konstrukciju prikladne značenjske orijentacije kao kontingentnu društvenu činjenicu? Ili možda postoje neke strukture koje radikalno umanjuju, ili čak eliminiraju kontingenciju u konstrukciji značenja? Ako postoje, onda možemo prihvatiti propoziciju da je društvenu strukturu potrebno interpretirati kako bi ona imala učinak, ali odbaciti drugi argument: da će taj proces konstrukcije značenja možda izostati. Moglo bi biti slučaj da, uz dužno poštovanje prema Sewellu, jednom kada se struktura ovakve vrste uspostavi, možemo biti sigurni da je sama njezina uspostava dovoljna kako bi odgovarajuća značenjska orijentacija mogla uslijediti. Pokušat ću pokazati da je klasa upravo takva vrsta strukture.
 

Što čini klasnu strukturu drugačijom?

Klasni odnosi su struktura koja je supstancijalno drukčija od ijedne druge. Iako svaka struktura nosi posljedice za aktere koji u njoj participiraju, one povezane s klasom imaju posebni značaj – odnose se na ekonomsku održivost aktera te, u tom smislu, postavljaju pravila za ono što akteri moraju učiniti kako bi se reproducirali. To omogućuje klasnoj strukturi da utječe na motivacijski set ljudi vrlo drukčije od drugih društvenih odnosa. Dok većina drugih odnosa ovisi o kontingentnom procesu identifikacije uloga aktera, klasa radikalno umanjuje kontingenciju toga hoće li do takve identifikacije doći ili ne.
 
Da bismo razumjeli zašto, uzmimo u obzir odnos zaposlenja u kapitalizmu, kao mikrokozmos šire klasne strukture. Kao i u svakoj strukturi, ljudi povezani njome moraju proći prikladnu internalizaciju uloge kako bi je aktivirali. Najamni radnici moraju prihvatiti svoje obaveze i razumjeti njihovo značenje; kapitalisti moraju internalizirati pravila povezana sa svojom pozicijom. Međutim, pitanje je može li značenjska orijentacija koja je potrebna za aktivaciju strukture zakazati.
 
Logika najamnog rada
 
Započnimo razmatranjem pozicije radnika. Kako bismo učinili primjer osobito izazovnim za našu teoriju, pretpostavimo da se osoba u poziciji najamne radnice zgraža nad samom idejom najamnog rada, ili da je odgojena u kulturi u kojoj su se ljudi za vlastitu egzistenciju oslanjali na nezavisnu proizvodnju i stoga nisu imali prijašnje iskustvo rada za nadnicu ili poimanje istoga. U oba slučaja, konkretna bi akterka bila proleterizirana, te istovremeno prožeta poimanjem ekonomske reprodukcije koje nije samo drugačije od onoga potrebnog za kapitalističku klasnu strukturu, već i prema njoj neprijateljski nastrojeno. Ne postoji prethodna socijalizacija u ulogu radnice – štoviše, osoba dolazi na poziciju sa subjektivnošću koja je antagonistična prema prihvaćanju te uloge. Da se ovo dogodilo u slučaju crkvene kongregacije, na način da bi se pojedinci u crkvi protivili ideji priključivanja kongregaciji, oni bi je najvjerojatnije napustili i time poništili svaku mogućnost održavanja njezine društvene strukture. No je li razumno očekivati da bi radnica, s obzirom da joj nedostaje prikladna normativna orijentacija, naprosto mogla napustiti svoju poziciju, kao što su učinili i potencijalni članovi crkvene kongregacije, te završiti u nekoj drugoj vrsti ekonomske strukture koja bi bila usklađenija s njezinom kulturom? Ako je stvarno bila proleterizirana, na način da uistinu nema pristup sredstvima za proizvodnju, odgovor mora biti negativan.
 
Da bismo razumjeli zašto bi ishod bio drugačiji, vrijedi razmotriti kontrast između dvaju slučajeva. Kontrast počiva na razlici između motivacija koje moraju biti usvojene u procesu socijalizacije, i onih koje su ugrađene u našu temeljnu psihološku strukturu. Proleterka je netko tko, po definiciji, nema pristup drugim sredstvima za generiranje prihoda osim onih koja proizlaze iz njezina radnog učinka. Ona ne posjeduje nikakva sredstva za proizvodnju, kao ni državne ili korporativne obveznice. U kapitalističkoj strukturi, jedina održiva strategija za njezinu fizičku reprodukciju sastoji se u pronalaženju zaposlenja kod onih koji kontroliraju proizvodna sredstva. I ona će ga svakako potražiti, jer je alternativa umiranje. To znači da poželjnost traženja zaposlenja nije nešto što mora naučiti u procesu kulturne konstrukcije. Želja za zaposlenjem stvorena je motivacijom koja je neovisna od svake socijalizacije kojoj je bila izložena – elementarnim porivom za osiguravanjem njezina fizičkog blagostanja.
 
Ovaj je nagon određena vrsta transkulturnog generatora želje – on stvara vlastiti lokalno kodirani normativni stav o potrazi za sredstvima kojima bi se osigurala ekonomska održivost. Dakle, ako je proleterka naučena da prezire ideju najamnog rada, ali uviđa da je rad za nadnicu ustvari jedina dostupna opcija za njezino preživljavanje, to stvara tenziju između njezine samoidentifikacije i želje za preživljavanjem. Međutim, naravno, postoji mogućnost da će u pojedinim rijetkim slučajevima ona odlučiti ne preživjeti. No takvi su slučajevi patološki – riječ je o iznimno rijetkim slučajevima, devijacijama od norme. Pored tih nekoliko izuzetaka, tenzija između ex ante socijalizacije i potrebe za sredstvima za život bit će razriješena u korist potonjih, a stoga i u korist degradiranja normativne orijentacije koja je potiče da odbaci najamni rad. Drugim riječima, ako kulturna naobrazba proleterku usmjerava na prijezir najamnog zaposlenja, rezultat će biti postojano slabljenje i transformacija kodova koje joj je to obučavanje usadilo, ne bi li bila u stanju akomodirati zaokret prema najamnom radu.
 
Proleterkino prihvaćanje njezine uloge ostvaruje se nametnutim pritiskom njezine klasne pozicije. Riječ je o određenoj vrsti strukturne prisile. Pod time podrazumijevam kako pritisak da se prihvati uloga ne zahtijeva svjesnu intervenciju druge osobe – on je naprosto nametnut okolnostima u kojima se proleterka nalazi, nizom odabira koje joj njezina pozicija nudi. U slučaju potencijalnog člana kongregacije, ne postoji paralelna strukturna sila koja ga privlači crkvi ako odbije kodove i značenja s njom povezana. Za razliku od proleterke, želja za konformiranjem s vlastitom pozicijom mora biti stvorena ex nihilo putem socijalizacije koju on prolazi. Dakle, ako ta socijalizacija kod njega podbaci, ili ako prezire ideju crkve na jednak način na koji se proleterka gnuša ideje najamnog rada, ne postoji nezavisni generator želje koji ga nagoni da preispita svoje prioritete kao u slučaju proleterke, te da ih potom odbaci zbog privlačnosti crkve. On bi mogao odlučiti da će radije nastaviti unutar vlastite religije; ili bi se mogao odlučiti za drugačiju, konkurentsku religiju, ili pak donijeti odluku raskrstiti s religijom uopće. Ne postoji ništa što ga privlači u društvenu strukturu kongregacije, jer nijedna od ovih odluka sama po sebi ne potkopava njegovo blagostanje. On će se jednostavno prilagoditi svakoj od njih. U njegovu slučaju, proces proizvodnje značenja uistinu jest kontingentan.
 
Međutim, naravno, moguće je da župljanin, na sličan način kao i proleterka, bude podvrgnut određenoj vrsti sankcija koje će ga koštati odluči li odbaciti svoju ulogu. Možda će ga zajednica izopćiti te je moguće da doživi druge vrste društvenih pritisaka ili čak fizičkog kažnjavanja. No to zapravo nije usporedivo. U potonjem slučaju imamo posla s primjerima sankcija koje nameću akteri. Za njih je potrebno da društveni akteri na određen način provode nadzor, kako bi se spriječile upravo trangresije ove vrste. Povrh toga, potrebne su svojevoljne intervencije pojedinaca iz zajednice. Mimo ovih svjesno nametnutih sankcija, župljanin ima slobodu otići i odbiti prihvatiti svoju ulogu. U slučaju proleterke, nema potrebe da itko svjesno intervenira. Nije ju potrebno nadzirati kako bi se osiguralo da će prihvatiti svoju ulogu – ona će je prihvatiti svojom vlastitom voljom. Dakle, usmjerit će svoj značenjski univerzum na način da joj bude moguće pronaći i zadržati zaposlenje, kako bi mogla preživjeti. No ako je tome tako, onda ne možemo reći da je upravo opisano klasno djelovanje učinak značenja. Naprotiv, možemo sugerirati da je značenjska orijentacija proleterke učinak njezine strukturne pozicije.
 
Logika bivanja kapitalistom
 
Razmotrimo sada situaciju u kojoj se nalazi njezin poslodavac. Iziskuje li bivanje kapitalistom i kontingentno priskrbljenu vrijednosnu orijentaciju kako bi strukturna pozicija izvršila svoj utjecaj? Zanimljivo je da postoji respektabilna tradicija sociologije koja odgovara potvrdno. Tijekom gotovo dva desetljeća u poslijeratnom periodu, mnogi su se zagovornici modernizacijske teorije pitali bi li nove zemlje u razvoju s globalnog Juga bile u stanju otisnuti se na put kapitalističkog razvoja, poput Europljana prije njih. Bili su inspirirani specifičnom interpretacijom Protestantske etike Maxa Webera, smatrajući da se u njoj tvrdi kako kapitalizam ovisi o specifičnim značenjskim orijentacijama koje su odgovarale njegovoj ekonomskoj logici.[7] Ključna poanta za ovu struju veberijanske teorije sastoji se u tome da posjedovanje ispravnog vrijednosnog sistema predstavlja preduvjet kako bi se kapitalizam uspješno ugradio, zbog čega je širenje ovog ekonomskog sistema ovisno o prethodnom pomaku u kulturi. Dakle, brinuli su se da bi konfucijanske, budističke ili hinduističke religije mogle podbaciti pri osiguravanju onakve normativne perspektive kakvu je protestantizam generirao u Zapadnoj Europi. Tržišne sile koje su prodirale prema Istoku stoga bi bile usporene, jer bi trgovcima i poslovnim ljudima manjkalo poduzetničkog duha koji je pratio njihove pandane u Europi.[8]
 
Modernizacijska teorija našla se u naglom padu do 1970-ih, dijelom zato što je bilo jasno da su se regije, za koje se pretpostavljalo da pate od manjka kulturno usađenog poduzetničkog duha, razvijale ne samo iznimno brzo već i prema dotad neviđenim stopama rasta. Japan, Koreja, Tajvan, pa čak i Indija, proživljavali su nekoliko reda veličine veći ekonomski rast od bilo koje europske zemlje tijekom prvih dviju Industrijskih revolucija. Štoviše, njihove stope privatnih investicija dosegnule su razine koje su bile smatrane nedostižnima samo dva desetljeća ranije. Odakle je potjecala motivacija za ova ulaganja, u tako različitim kulturama, diljem toliko mnogo regija, ako je njihovim ekonomskim akterima nedostajala prikladna kulturna orijentacija za to? Ako je postojao specifičan „duh“ kojega su kapitalisti morali internalizirati kao preduvjet njihova uspjeha, bilo je jasno da je bio prilično široko dostupan.
 
Alternativno objašnjenje širenja kapitalističkih investicijskih obrazaca jest da ono uopće ne ovisi o prethodnom usađivanju poduzetničkog duha. Umjesto toga, ono potrebni mentalitet stvara endogeno, kroz pritiske koje na kapitaliste vrši njihova strukturna pozicija. Kapitalist nije samo netko tko upošljava najamni rad, već i netko tko se mora natjecati na tržištu kako bi prodao svoj proizvod. Dakle, ovisan je o tržištu na dva načina – prisiljen je kupovati svoje ulazne jedinice umjesto da ih samostalno generira, te ostvarivati dovoljno prihoda od prodaje kako bi učinio svoj poduhvat održivim. Održivost njegova poduhvata ovisi o nadmašivanju tržišnih suparnika. Pronalaženje načina da umanji svoje prodajne cijene bez zadiranja u svoju profitnu maržu dugoročno je jedini učinkoviti način da to postigne. To iziskuje pronalaženje načina da poveća učinkovitost, i time umanji jedinične troškove te tako očuva svoju maržu čak i kada spušta prodajnu cijenu, ili, nasuprot tome, zadržavanje svoje prodajne cijene uz istovremeno poboljšanje kvalitete proizvoda. Međutim, ništa od ovog nije moguće održavati na dugi rok bez značajnih ulaganja u bolje ulazne jedinice – bolja kapitalna dobra, vještine, sirovine, itd., što zahtijeva da vlastitom voljom odabere prioritizirati ulaganje svoje dobiti umjesto njezinu konzumaciju. Protrati li zaradu na osobnu potrošnju, naravno, privremeno će povećati vlastiti užitak, ali po cijenu potkopavanja vlastite održivosti kao kapitalista. Puko preživljavanje u konkurentskoj borbi stoga prisiljava kapitaliste da prioritiziraju kvalitete koje se vezuju uz „poduzetnički duh“.
 
Dakle, pritisak koji proizlazi iz njegove strukturne pozicije ima disciplinirajući učinak na kapitalista – neovisno o tome je li on hinduist, musliman, konfucijanist ili protestant. Kakva god da je mogla biti njegova prijašnja socijalizacija, on će brzo uvidjeti da se mora konformirati pravilima koja vrijede za njegovu poziciju ili će ostati bez poduzeća. Moderna klasna struktura nevjerojatna je po tome da se bilo kakva značajna devijacija kapitalista od logike tržišne kompetitivnosti pokazuje kao neka vrsta troška – odbijanje da se izruči toksični otpad manifestira se kao gubitak tržišnog udjela u odnosu na one koji će ga izručiti; obećanje korištenja sigurnijih, ali skupljih ulaznih jedinica pokazuje se kao porast jedinične cijene, i tako dalje. Kapitalisti stoga osjećaju ogroman pritisak prema prilagođavanju svoje normativne orijentacije – svojih vrijednosti, ciljeva, etike, itd. – sukladno društvenoj strukturi u koju su uklopljeni, a ne obratno, kao što je slučaj s toliko mnogo drugih društvenih odnosa. Potiču se oni moralni kodovi koji pomažu konačnoj bilanci. Ponekad to može biti konzistentno s netržišnim moralom – primjerice, kao kada plaćanje visokih nadnica iz osjećaja pristojnosti rezultira povećanjem produktivnosti. Međutim, poanta je da tržište ukazuje kapitalistima koji su elementi moralnog univerzuma održivi, a koji nisu – a ne obratno.
 
Naravno, bit će mnogo onih koji se neće uspjeti prilagoditi. U tim slučajevima, poduzeća kojima rukovode ili čiji su vlasnici polako će gubiti na kompetitivnosti i u konačnici prestati biti održiva. Međutim, to će nadalje imati dva učinka, koji samo ojačavaju tendenciju prema kulturnoj prilagodbi – kao prvo, doći će do demonstracijskog efekta za druge ekonomske aktere, kako postojeće, tako i potencijalne kapitaliste; a kao drugo, to će umanjiti udio poduzetnika koji se pridržavaju potonje vrste uvjerenja, i stoga razvodniti njihov utjecaj na kulturu. Naime, doći će do određenog procesa selekcije koji će eliminirati ona normativna usmjerenja koja se kose s pravilima potrebnima za kapitalističku reprodukciju. Dakle, premda će uvijek biti onih koji odbijaju, ili nisu u mogućnosti prilagoditi svoj moralni univerzum zahtjevima bivanja kapitalistom, samo tržište će se pobrinuti da ostanu na marginama ekonomskog sustava.
 

Dva modela kulturnog utjecaja

Prethodno izvedena analiza omogućava da prihvatimo kako je svako djelovanje uronjeno u značenje, a da se istovremeno odupremo kulturističkim zaključcima. Možemo se složiti da društveni akteri moraju interpretirati strukture; možemo se također složiti da će način na koji društveni akteri reagiraju na pozicije u kojima se nalaze ovisiti o intervenirajućem utjecaju kulture. No, možemo se oduprijeti zaključku za kojeg mnogi teoretičari smatraju da logički proizlazi iz ovih premisa – naime, ideji da su strukture uvijek i posvuda učinak značenja. Rješenje se nalazi u pravljenju distinkcije u uzročnoj logici koja se nalazi u pozadini utjecaja kulture na različite vrste društvenih odnosa. Oba primjera koja smo dosad razmatrali korespondiraju tezi da je strukture potrebno interpretirati kako bi izvršile utjecaj na društvene aktere. Razlika leži u tome da jači kulturalistički argument pripisuje kulturi popriličnu dozu autonomije kada ona intervenira na takav način. To je ono što se implicira argumentom prema kojem će se akteri uskladiti sa svojom potencijalnom strukturnom pozicijom jedino ako su internalizirali odgovarajuća normativna usmjerenja. Uzročna logika ovog argumenta može se dijagramatski prikazati ovako:


Model 1 – Intervencija kao uzročna medijacija
 
Kultura je ovdje predstavljena kao uzročni mehanizam koji vrši medijaciju odnosa između strukture i djelovanja. Pored toga što medijacijski mehanizmi interveniraju između uzročnog aktera i njegova učinka, oni također aktivno oblikuju utjecaj prethodećeg uzroka.[9] Opisivanje uloge značenja na ovakav način odražava kulturalističku tvrdnju prema kojoj su strukture učinak kontingentnog procesa internalizacije uloga od strane društvenih aktera. Prethodno generiranje značenja omogućava postojanje društvene strukture; jednako važno, nemoguće je unaprijed suditi o tome je li odgovarajuća interpretativna shema uspostavljena. Ona je kontingentan ishod različitih društvenih procesa, zbog čega je održivost strukture sama po sebi iznimno nestabilna. Nezavisnost intervenirajućeg mehanizma odlučujući je element u njegovoj medijaciji odnosa između ishoda i prethodećeg uzroka.
 
Kulturalistički argument okreće se pretpostavci prema kojoj će mehanizam najvjerojatnije funkcionirati kao medijacijski mehanizam ako intervenira između uzroka i njegova učinka. Složio sam se da za mnoge, čak i većinu društvenih odnosa, ovaj model determinacije uistinu zahvaća uzročnu logiku koja je na djelu. No slučajevi najamnog radnika i kapitalista sugeriraju da se intervencija može odigrati i na drugi, i to posve drugačiji način. Pri ovoj drugoj vrsti utjecaja, intervenirajući faktor i dalje pruža kodove i značenja koja su potrebna za aktivaciju struktura, no sada je njegova kontingencija, a stoga i njegova nezavisnost, radikalno umanjena. On ne oblikuje nezavisno ishod u tolikoj mjeri, koliko je on sam oblikovan prethodećim uzrokom. Time se u većoj mjeri pretvara u transmisijski kanal za utjecaj potonjeg. U ovom slučaju, struktura oblikuje usmjerenost djelovanja aktera generiranjem kodova potrebnih za njegovu aktivaciju.


Model 2 – Intervencija kao uzročna transmisija
 
Primijetite da je u oba modela kultura neposredni uzrok društvenog djelovanja. Dakle, oba se modela konformiraju teoremu koji kaže da je strukture potrebno interpretirati kako bi bile aktivirane. Ono po čemu se razlikuju jest način na koji se strukture odnose prema prethodećoj društvenoj strukturi. U modelu 1, one su manje-više autonomne od te strukture i stoga imaju nezavisan učinak na djelovanje. Međutim modelom 2 se implicira da društvena struktura postavlja granice na varijacije u kulturnim kodovima. Zakrivljene strelice denotiraju uzročnu povratnu petlju koja ukazuje na kompatibilnost kulturnih kodova aktera s klasnom strukturom. Da bi odnos podrazumijevao kompatibilnost, a ne uzročnu jedan-na-jedan determinaciju, klasna struktura ne može zahtijevati nikakvu posebnu konstelaciju značenja da bi bila učinkovita. Budući da je funkcionalna kompatibilnost jedini nužni uvjet, bilo koji broj tropa mogao bi biti dostatan. Uzročni odnos između ekonomske strukture i značenjskog univerzuma aktera odnos je negativne selekcije – on naprosto vrši odabir isključujući one želje koje bi motivirale aktera da ignorira ili odbije zahtjeve strukture. Zbog toga vrijedi da se kapitalističke klasne prinude mogu ukorijeniti u nizu različitih kultura. Naime, sve dok uspijeva motivirati aktere na odgovarajući način – radnike da dolaze na radno mjesto i rade ono što im poslodavac naloži, i kapitaliste da čine ono što je potrebno kako bi maksimizirali profite – lokalna kultura može biti usklađena sa zahtjevima strukture.
 
Vrijedi naglasiti dodatnu implikaciju ovog modela: naime, on ne iziskuje da se svi aspekti kulturne sredine moraju prilagoditi klasnoj strukturi, nego samo oni koji dolaze u sukob s potonjom. Klasna struktura vrši selekciju isključujući one aspekte lokalne kulture koji sprečavaju radnike i kapitaliste da se konformiraju svojim ekonomskim ulogama. To znači da aspekti normativnog polja koji nisu direktno implicirani ekonomskim djelovanjem imaju tek kontingentan odnos prema klasnoj strukturi. Moguće je da ostanu nepromijenjeni; a mogli bi se i promijeniti zbog nekih nenamjernih silaznih posljedica klasnog djelovanja; ili bi se mogli promijeniti zbog društvenih dinamika koje su potpuno nepovezane s ekonomskom strukturom. Poanta je u tome da ne postoji sustavna uzročna veza između dva fenomena. Dakle, izravni pritisak koji kapitalistički odnosi vrše na okolnu kulturu može biti prilično ograničenog dosega.
 
Ovaj model kulturnog utjecaja omogućava nam da pronađemo smisao u neospornoj činjenici da se kapitalizam proširio diljem svijeta, ali da se modalni akteri u ovim iznimno bitno različitim ekonomijama – poduzeća u privatnom vlasništvu i najamni radnici – konformiraju općenito sličnim obrascima reprodukcije diljem zapanjujućeg niza kultura i tradicija. Model to postiže respektiranjem argumenta da je ekonomija, kao i bilo koja druga domena društvenog djelovanja, uronjena u kulturu. Dakle, ako je argument kojeg sam predstavio ispravan, onda se brige o materijalizmu – njegovoj nemogućnosti da uvaži značenjsku orijentaciju društvenog djelovanja – pokazuju neutemeljenima.
 

Klasna formacija i kulturna intervencija

Dosad smo razmatrali kako se kapitalisti i radnici konformiraju pravilima koje generira njihova strukturna pozicija, neovisno o njihovoj prethodećoj značenjskoj orijentaciji. Okrenemo li se sada dubljem razmatranju njihove klasne pozicije, uviđamo da je jedna od njezinih središnjih dimenzija i to da međusobno povezuje dva aktera u iznimno konfliktnom odnosu. Kapitalisti otkrivaju da održavanje kompetitivnosti traži od njih da neprestano teže izvlačenju maksimalnog radnog učinka od svojih zaposlenika, i to uz najmanji mogući trošak. Budući da su nadnice ključna komponenta troškova, pojedinačnom je kapitalistu racionalno ekonomizirati na nadnicama, čak i ako teži izvlačenju i zadnje radne jedinice iz svojih zaposlenika. No radnici to doživljavaju kao izravni napad na elemente njihova blagostanja, te odgovaraju pronalaženjem načina da povećaju svoju naknadu uz istovremeno reduciranje količine radnog učinka koju moraju pružiti zauzvrat. Nagon poslodavaca da maksimiziraju profite stoga zatvara dvije klase u odnos u kojem svaka treba onu drugu, ali postoji sukob interesa oko uvjeta njihove razmjene.
 
Ovaj konflikt može poprimiti mnoge oblike. Poznato je Marxovo predviđanje da će radnici prepoznati prednosti kolektivnog ostvarivanja svojih zajedničkih interesa te se okupiti u organizacije posvećene tom cilju. Njihova strukturna pozicija tako bi generirala proces kolektivne identitetske formacije, koji bi nadalje potaknuo potragu za njihovim zajedničkim interesima. Marx je to opisao jezgrovito kao tranziciju iz bivanja klasom po sebi u postajanje klasom za sebe. Premda se ovo ponekad opisuje kao teleološki prikaz klasne formacije – štoviše, postoji cijela povijest takve vrste elaboracija – treba napomenuti da to ne mora nužno biti tako. Moguće je to reformulirati kao racionalnu uzročnu teoriju koja opisuje na koji način određene dimenzije strukturne pozicije radnika čine kolektivno djelovanje ne samo racionalnim, već i vjerojatnim.
 
Kao prvo, sam kapitalizam djelomično organizira radnike jer ih okuplja na istom radnom mjestu. Usporedimo li njihovu poziciju s onom maloposjedničkih seljaka, jasno je da iskustvo opetovane interakcije u zatvorenim prostorima tijekom duljih perioda vremena smanjuje troškove određenih ključnih ulaznih jedinica kolektivnog djelovanja – komunikacije, izmjene informacija, planiranja, itd. Kao drugo, radnici okupljanjem postaju svjesni zajedničke pozicije u kojoj se nalaze. Uviđaju da su svi podložni poprilice sličnim ograničenjima, da djeluju unutar istih struktura vlasti te da su ranjivi pred istim rizicima. Kao treće, u ovoj neprestanoj interakciji, oni kreiraju zajednički identitet, a time i spremnost na upuštanje u zajedničke poduhvate.
 
Iako je Marxov argument moguće predstaviti u prihvatljivom uzročnom obliku, upućene su mu snažne kritike. Postoje epizode i slučajevi kada su se radnici okupili na način koji je konzistentan s njegovim predviđanjem, no tijekom iznimno dugih perioda povijesti kapitalizma svjedočimo nečem suprotnom – ne konfliktu, već stabilnosti. Radnici su pokazali sklonost uspostavljanju organizacija za kolektivnu borbu, ali teško da se to može smatrati tipičnom pojavom u kapitalizmu. Jednako su vjerojatne situacije u kojima napori prema klasnom udruživanju bivaju poduzeti, ali podbace, kao i one u kojima ih se potpuno izbjegava. Masovno članstvo u sindikatima recentni je fenomen u kapitalističkoj povijesti i uglavnom je ograničen na tek dio globalne radničke klase. Dakle, najviše što možemo reći u prilog Marxovom predviđanju jest da ono opisuje jedan od mogućih ishoda koje generira moderna klasna struktura. Naime, lako je uvidjeti zašto se, u odsutstvu prikaza mehanizama koji potkopavaju ovaj uzročni slijed, teorija može pretvoriti u određenu vrstu teleologije ili, u najmanju ruku, u teoriju koja je neopravdano deterministička – strukturna pozicija radnika u takvim se prikazima drži dovoljnom da sama po sebi pokrene formaciju klasnog identiteta, koji potom nagoni radnike na uspostavljanje organizacija oko tog identiteta i u konačnici na napredovanje u potrazi za ostvarenjem vlastitih zajedničkih interesa.
 
Izazov za materijalističku teoriju leži u tome da pokaže kako je moguće da, iako klasna pozicija radnika u određenim okolnostima može nagnati iste da konvergiraju oko strategije kolektivnog otpora, postoji jednaka vjerojatnost da će ih potaknuti da rade na strategiji individualne prilagodbe. Klasna svijest, i oblici osporavanja povezani s njome, moći će se tada razumjeti kao proizvod određenih iznimno konkretnih uvjeta koje je možda potrebno proizvoditi i održavati, umjesto da se pretpostavi kako se manifestiraju kroz unutarnju logiku klasne strukture. Izostanak klasne svijesti među radnicima, kao i sporadična ili kratkotrajna erupcija klasnog konflikta, moći će se tada tumačiti kao potpuno konzistentni klasnoj analizi kapitalizma, umjesto kao indikacija opadajućeg značaja klase.
 

Dvije strategije klasne reprodukcije – individualizirana i organizirana

Ključ zagonetke klasne formacije je u tome da optimistične prognoze poput Marxove, čak i kada ih predstavimo branjivom uzročnom terminologijom, preskaču presudni korak. Fokusiraju se na uzročne mehanizme zbog kojih bi radnici mogli biti naklonjeni klasnoj organizaciji, ali propuštaju opisati one aspekte klasne strukture koji djeluju protiv takvog smjera djelovanja. Naime, ključno svojstvo kapitalističke klasne strukture jest da usmjerava radnike prema tome da u pravilu doživljavaju individualizirani model klasne reprodukcije izvedivijim od onog koji se oslanja na kolektivnu organizaciju. Postoje dvije općenite vrste prepreka koje igraju ovakvu ulogu. Prva se očituje u temeljnoj ranjivosti radnika pred moći poslodavaca, a druga u generičkim problemima do kojih dolazi tijekom kolektivnog djelovanja.
 
Ranjivost radnika
 
Radnici i njihovi poslodavci ne angažiraju se u političkoj borbi u neutralnom okviru. Oni se zajedno nalaze u već postojećem polju moći u kojem poslodavac raspolaže ogromnim utjecajem nad radnikom. Razlog za to ukorijenjen je u samoj klasnoj strukturi. Radnici djeluju u uvjetima poopćene nesigurnosti. Budući da ne posjeduju vlastita sredstva za proizvodnju, ovise o najamnom zaposlenju kod kapitalista. Ova ovisnost o njihovu poslodavcu odlučno oblikuje njihovu sklonost prema kolektivnom djelovanju i kapacitet za isto. Radnici razumiju da će biti u mogućnosti zadržati svoja radna mjesta samo onoliko dugo koliko je to poželjno kapitalistu, koji može, iz niza razloga, odlučiti baciti jednog ili više njih natrag na tržište rada. Prekarnost zaposlenja temeljni je uvjet koji je ugrađen u poziciju bivanja radnikom, iako će, naravno, njezin intenzitet varirati ovisno o tome koliko je zahtjevno zamijeniti bilo kojeg pojedinog zaposlenika. Dakle, iako poslodavci nemaju izravan legalni ili kulturni autoritet nad životom bilo kojeg konkretnog radnika, kao što je bio slučaj u ropstvu ili feudalizmu, oni ipak upravljaju ogromnom neizravnom moći nad potonjima.
 
Ovo izravno utječe na vjerojatnost kolektivnog djelovanja. Radnici u pravilu moraju prioritizirati sigurnost vlastitog zaposlenja pred sklonošću da se bore oko uvjeta tog zaposlenja – drugim riječima, shvaćaju da je loše plaćen ili opasan posao poželjniji od nikakvog. Međutim, ako je radnicima prioritet zadržati svoje zaposlenje, to može jedino značiti da se svjesno odriču aktivnosti koje bi njihova poslodavca nagnala na odmazdu. Štoviše, ako zaposlenici već nisu organizirani, najprivlačniji način povećanja vlastite sigurnosti zaposlenja nije napadanje poslodavca već pokušaj da mu se učini privlačnijim – napornijim radom od ostalih, stjecanjem novih vještina, pa čak i ponudom rada za manje novca.
 
U situaciji poopćene konkurencije na tržištu rada, jednostavnije sredstvo povećanja vlastite sigurnosti nije izgradnja formalnih organizacija za kolektivno djelovanje – jer to neizbježno dovodi do sukoba s poslodavcem – već oslanjanje na neformalne mreže u kojima su radnici rođeni. To su najčešće mreže utemeljene na rodu, kasti, etnicitetu, rasi, itd. Budući da radnici u suštini nasljeđuju ove veze u već uređenom stanju, one postaju prirodni izvor podrške tijekom normalnih perioda, a osobito u vrijeme oskudice. Ironija buržoaskog društva sastoji se u tome da njegovi pritisci, umjesto da dezintegriraju ove vantržišne veze, kao što je Marx obznanio s velikim žarom u Komunističkom manifestu, nagone radnike da ih se drže očajničkom žestinom. Važno je napomenuti da ove mreže ne funkcioniraju samo kao zajednice za materijalnu podršku. One također postaju sredstvo vršenja kontrole nad tržištem rada, a putem toga i reduciranja razine kompeticije za zaposlenja. Nije riječ samo o tome da se zaposlenja osiguravaju preko prijatelja, obitelji ili kaste. Radi se o tome da se ovim vezama služi kako bi se zgrtalo prilike za zapošljavanje članova vlastite mreže, ponekad i silom. No, to samo intenzivira klasno usmjerenje u sklopu kojega se vlastito blagostanje osigurava kroz ne-klasne oblike udruživanja. Štoviše, organizirana konkurencija na tržištu rada putem takvih veza ima učinak intenziviranja podjela unutar klase. Time se izravno radi protiv principa klasne organizacije.
 
Agregacija interesa
 
Druga zapreka klasnoj formaciji jest ono što su Claus Offe i Helmut Wiesenthal opisali kao problem agregacije interesa.[10] Prilično je jednostavno sugerirati da je radnicima u interesu da stvaraju organizacije kako bi pregovarali o uvjetima svoje razmjene s kapitalom. Međutim, radnici su prilikom razmatranja ove razmjene ugroženi specifičnim rizikom. Za razliku od kapitala, koji se može odvojiti od osobe poslodavca, radnu snagu je nemoguće odvojiti od osobe radnika. Kada radnica pregovara o razmjeni svoje radne aktivnosti, ona smjesta uviđa da je nekoliko elemenata njezina blagostanja izravno uključeno u kalkulaciju – intenzitet rada, duljina radnog dana, razina nadnice, zdravstvena zaštita, mirovine, itd. Organizacije koje su uspostavljene u svrhu kolektivnog djelovanja stoga imaju zadatak iznalaženja sporazuma među velikim brojem radnika o ovim različitim dimenzijama njihova blagostanja.
 
Druga, jednako obeshrabrujuća zapreka jest da bi, za neke radnike, kolektivno organiziranje zapravo moglo rezultirati time da se nađu u goroj situaciji. Tomu je tako zato što si neki radnici uspijevaju osigurati osobito lukrativne uvjete – možda zbog posjedovanja deficitarnih vještina ili pomoću svojih društvenih veza – što im strategiju individualnog pregovaranja čini daleko unosnijom od kolektivne strategije. Dok bi u prethodnom slučaju kolektivno djelovanje pozivalo na prioritiziranje jednog niza ciljeva s duže liste ciljeva koji su uglavnom podudarni, u ovom bi slučaju iziskivalo od nekih radnika da podrede svoje neposredno blagostanje široj agendi. Naravno, ovi bi se radnici dugoročno također na brojne načine okoristili sigurnošću i utjecajem koji pruža članstvo u organizaciji, no smanjenje neposrednog blagostanja bit će realno, i oni posve racionalno mogu odbiti pridružiti joj se. Dakle, ako je namjera uključiti ih u zajednicu, oni moraju donositi svoje odluke prema računici koja će biti supstancijalno drukčija od one njihovih suradnika.
 
Parazitiranje
 
Treća i možda najograničavajuća prepreka od svih, dobro je poznati problem parazitiranja. Budući da se uvjeti i korist koje će ove organizacije izboriti dodjeljuju svim njihovim članovima, neovisno o stupnju njihova doprinosa, time se generira izopačena motivacija. Budući da svaka radnica zna da će se okoristiti ako organizacija uspije u svojim ciljevima neovisno o njezinoj individualnoj participaciji u istoj, ali i da joj neće biti ni gore ako uzmakne u borbi, to kod nje stvara ogromnu motivaciju da prepusti troškove participacije drugima. Rezultat je da se napori prema izgradnji organizacijske moći moraju natjecati s neprestanom tendencijom među radnicima da se suzdrže od participacije.
 
Parazitiranje je generički fenomen u svakoj situaciji kada je javna dobra potrebno osigurati kolektivnim djelovanjem. Međutim, u situaciji poopćene ranjivosti i uzajamne konkurencije – kao što je karakteristično za strukturnu poziciju radnika – ono postaje osobito ograničavajućim. Nije riječ samo o tome da će se pojedina radnica izložiti trošku, odluči li doprinijeti uspostavljaju klasne organizacije. Radi se o tome da bi trošak mogao biti toliko visok da zaprijeti njezinoj životnoj egzistenciji, a stoga i njezinoj ekonomskoj sigurnosti. Mogućnost da bude prisiljena snositi ovakav trošak zapravo je poprilično velika, budući da poslodavci ulažu znatne napore u nadziranje i potom iskorijenjivanje zaposlenika koji pokazuju bilo kakvu sklonost stvaranju klasnih organizacija. Dakle, iako najamni radnici imaju bogatu povijest nadilaženja problema parazitiranja izvan radnog mjesta, gdje su rizici povezani s organizacijskim poduhvatima niži, mnogo je to teže učiniti na poslu, gdje su rizici puno veći – čime se povećava i generička dilema.[11]
 
Sva tri opisana mehanizma intrinzično su povezana s klasnom strukturom; oni su njezina nužna komponenta. Sva tri također imaju učinak jačanja atomizirajućeg učinka tržišta rada i razvodnjavanja impulsa prema kolektivnom djelovanju i klasnoj svijesti. Pomoću njih je moguće razotkriti tajnu jedne od najvažnijih zagonetki za društvenu teoriju – kako društveni sustav koji je toliko potencijalno eksplozivan kao kapitalizam uspijeva zadržati stabilnost tijekom toliko vremena? Razlog koji to omogućuje jest taj da klasna struktura stoji u pozadini vlastite stabilnosti na način da čini individualnu reprodukciju privlačnijom od organizirane borbe. Klasni antagonizmi učinili bi kapitalizam nestabilnim kada bi se radnici mogli sustavno udruživati i stvarati održive organizacije u svrhu osiguravanja vlastitih interesa, te prijetiti političkoj moći kapitalističke klase. No prepreke koje sam upravo opisao imaju zapanjujući učinak da radnicima čine prihvatljivije izbjegavati kolektivne strategije i umjesto toga odlučiti se za individualiziranu obranu svojeg temeljnog blagostanja. Do toga dolazi zato što usvajanje individualiziranijih strategija povlači za sobom manje izravnih troškova – svih vremenskih i novčanih troškova izgradnje sindikata i njegova održavanja – kao i manje rizika – poput rizika gubitka zaposlenja uslijed razotkrivanja, ili nakon neuspjeha militantnijih taktika.
 
Dakle, iako radnici u određenim uvjetima mogu izgraditi kolektivni identitet kojeg klasna borba zahtijeva, oni moraju prevladati sve strukturne sile koje ih neprestano razdvajaju. Daleko od zapadanja u teleološki prikaz klasne formacije, pažljivo ocrtavanje temeljne strukture sistema vodi suprotnom zaključku: da ne postoji lagan put od Marxove klase po sebi prema klasi za sebe. Štoviše, zagonetka sada postaje poprilično drugačija od one koju su klasnoj analizi imputirali njezini kritičari. Umjesto da mora odgovoriti zašto klasna struktura ne uspijeva potaknuti radnike na klasnu borbu, izazov se sastoji u objašnjavanju kako uopće dolazi do uspostave organizacijske moći radničke klase i potrage za ostvarenjem kolektivnih klasnih strategija. Ovo je fokus sljedećeg odjeljka i ovdje kulturni fenomeni, kako ću ustvrditi, imaju ključnu ulogu.
 

Povratak kulture u igru

Do klasne formacije dolazi kada radnici traže kolektivne strategije kako bi obranili svoje blagostanje, nasuprot individualiziranim strategijama koje su u pravilu prihvatljivije. To pak iziskuje ili da se mehanizmi koji kanaliziraju njihove kapacitete dalje od kolektivnog organiziranja oslabe, ili da radnici povećaju svoju spremnost na podnošenje žrtve koju podrazumijeva organiziranje. Ovo su dva analitička odvojena rješenja problema klasne formacije, i svako od njih napada jedan od dva elementa koji zajedno utječu na ishod. Prvo rješenje prigušuje učinak eksternog okruženja u kojem radnici poduzimaju svoje odluke; drugo mijenja moralnu računicu prema kojoj radnici prosuđuju o eksternom okruženju.
 
Ponekad se radnici nađu u situacijama kada temeljne prepreke klasnom organiziranju nisu toliko moćne. Kvalificiraniji radnici, koje je zato i teže zamijeniti, stoga su manje ranjivi na odmazdu poslodavca na račun njihove težnje prema stvaranju klasnih organizacija.[12] Međutim, ovakve prirodne prednosti nisu česte, a čak i tamo gdje jesu, same po sebi nisu dovoljne. Čak i u slučajevima kada su radnici do određenog stupnja zaštićeni od uobičajenih prepreka klasnoj formaciji, to nikada nije dovoljno da neutralizira rizike koje za sobom povlači organiziranje. Dakle, radnici nikada nemaju prokrčen put za samoorganizaciju, generiran slučajnošću profesije i lokacije. Oni možda uspiju povećati utjecaj nad svojim poslodavcima, ali on nikad nije jednak; možda će im biti lakše pronaći zajednički teren, no tehnološka promjena neprestano remeti kakav god dogovor uspostave između sebe; a čak i ako je vremenski doprinos te učinak koji moraju ostvariti reduciran, on se nikada ne spušta do ništice, tako da sklonost uzmicanju iz borbe ostaje privlačna opcija. Potrebno je nešto više od sretne slučajnosti kako bi radnici generirali stabilne i postojane klasne organizacije.
 
Neophodni sastojak, pored pogodnog eksternog okruženja, jest kulturni – pomak u normativnoj orijentaciji radnika, od individualističke prema solidarističkoj. To izravno proizlazi iz činjenice da se od svakog radnika koji preuzima na sebe terete organiziranja traži da svojevoljno žrtvuje oskudne resurse u prilog poduhvata koji bi lako mogao rezultirati neuspjehom, što je često i slučaj. Parazitiranje je s individualnog stajališta najprivlačniji odgovor – izbjeći ga stoga zahtijeva da radnici u računicu uključe i dobrobit svojih drugova, umjesto isključivo vlastito blagostanje. Radnici moraju donositi procjenu o mogućim ishodima barem dijelom s obzirom na to kako će oni utjecati na njihove drugove, iz osjećaja obveze i onoga što duguju kolektivnom dobru. Naravno, ovo je suština solidarizma, i nije slučajno da je „solidarnost“ bila slogan radničkog pokreta diljem svijeta još od njegovih začetaka. Usmjeravanjem svake radnice da doživljava blagostanje svojih drugarica kao da se direktno odnosi na nju samu, solidaristički etos suprotstavlja se individuacijskim učincima koje kapitalizam sustavno generira. Time se omogućava stvaranje kolektivnog identiteta koji zauzvrat postaje kulturna pratnja klasnoj borbi.[13]
 
Ovdje vrijedi naglasiti dvije poante. Prva je da izgradnja solidarističkog etosa u pravilu iziskuje svjesnu intervenciju – klasna struktura ne generira ga automatski. Naravno, elementi uzajamnosti i empatije svakodnevni su dio života radničke klase. Radnici na radnom mjestu često surađuju na različite načine kako bi se obranili od upraviteljske vlasti. Ponekad je to pretpostavljeno i prešutno – kao kada odbijaju prijaviti jedni druge ili kada obave neodrađeni posao manje produktivnih kolega. U drugim je situacijama eksplicitnije – kao kada radnici surađuju kako bi proveli usporavanje radnog procesa, uspostavili zajednice uzajamne pomoći, i tako dalje. No ovi oblici suradnje često su efemerni i ovisni o specifičnim konstelacijama pojedinaca; najvažnije, budući da im manjka organizacijskog balasta, oni ne generiraju veze povjerenja koje su dovoljno jake i postojane da bi se konzistentno odupirale centrifugalnim silama koje razdvajaju radnike. Radnici znaju da se u normalnim okolnostima mogu osloniti na suosjećanje svojih kolega – međutim, nikada nije jasno koliko daleko ovo oslanjanje može ići i koliko duboko povjerenje može biti.
 
Da bi kultura solidarnosti postala dio strateškog usmjerenja radnika, potrebno je neprestano se svjesno pozicionirati i djelovati. U najblažem obliku, to podrazumijeva niz rutina na radnim mjestima i izvan njih, osmišljenih kako bi se potaknula izgradnja veza, a kroz njih i osjećaja povjerenja te uzajamne obveze koji bi mogli održavati klasno organiziranje – mjesečni izleti, povremeni sastanci u svrhu iznošenja pritužbi, crkvena događanja, kulturna proizvodnja poput priredbi i koncerata, itd. Sve su ovo primjeri djelovanja koje generira kulturu i koje organizatori iniciraju, ali koje ne ide toliko daleko da uspostavi organizaciju. Često se odvijaju u kontekstima u kojima je naprosto previše opasno graditi pravu radničku organizaciju – kao na velikom dijelom globalnog Juga, čak i danas – ili kao preludij formalnoj organizaciji.
 
Naravno, moćniji oblik kulturne intervencije proizlazi iz kreiranja formalne organizacije poput sindikata ili partije, koje obuhvaćaju mnoge od neformalnih rutina koje se prakticiraju u izostanku takve organizacije, ali koja ih nadilazi izgradnjom identiteta radničke klase. Organizacije sadrže mnogo onoga što se prakticira u neformalnim rutinama koje sam opisao, ali im osiguravaju permanentnost i strukturu, čineći ih postojanim dijelom života radničke klase. Još važnije, one su veza između kolektivnih nastojanja radnika za ostvare vlastito blagostanje i kolektivnog odlučivanja o strategiji. Spontana empatija i neformalne rutine imaju učinak generiranja određene količine povjerenja među radnicima, ali ne osiguravaju nikakav pouzdani mehanizam koordiniranja njihova djelovanja. Organizacije osiguravaju temelj za veće povjerenje i koordinaciju jer imaju potporu određene vrste institucionalnog obećanja podrške svojim članovima. Jednako važno, budući da se odluke donose u deliberativnim i demokratskim okruženjima, one imaju legitimitet čak i kod onih članova koji glasaju protiv odluke. Dakle, kada se pojavi poziv na djelovanje u obliku štrajka ili usporavanja, to se manje doživljava kao naredba odozgo, a više kao samo-poticaj.
 
Druga poanta koju valja napomenuti jest da izgradnja identiteta radničke klase, iako se radi o činu društvene intervencije, nije društvena konstrukcija. Kultura uzajamne identifikacije koja je potrebna klasnoj formaciji ne stvara se na praznoj ploči, niti se time kreira posve nova politička računica. Ona se gradi na materijalnim interesima, i nastavlja biti njima ograničena. Dakle, iako radnici mogu djelovati uz određen osjećaj obveze prema dobrobiti njihovih drugova, to rijetko nadomješta brigu za vlastito blagostanje. Vezano uz to, iako se radnicima može naložiti da podnesu rizike i žrtve u potrazi za ostvarivanjem kolektivnog cilja, njihova spremnost na žrtvu ne postaje iskreni altruizam. Naravno, i jedno i drugo ekstremno usmjerenje je moguće; to su u pravilu određujuće značajke ljudi poznatih kao organizatori, odnosno, grozomornim žargonom društvenih znanosti, „politički poduzetnici“. Ovo su članovi klase koji grade svoje živote oko posvećenosti klasnom organiziranju, uz ogromnu osobnu cijenu i često uz ogroman rizik. No upravo činjenica da se ističu kao upečatljiv sloj unutar klase dokaz je da nipošto nisu tipični. Osnovni zadatak organizatora nije sugerirati svima da postanu poput njih – budući da znaju kako je to beznadan poduhvat. Umjesto toga, zadaća je uvjeriti svoje drugove da su organiziranje i kampanje koje zagovaraju poželjne i ostvarive. Bit će rizika, i sudionici će podnijeti određene troškove, ali oni su opravdani zbog obećanja dobitaka – u sigurnosti, nadnicama, autonomiji, i tako dalje. Solidarnost ne evolvira u altruizam, kao što ni spremnost na žrtvu ne znači prigrljivanje mučeništva.
 
Postojana relevantnost materijalnih interesa očita je u nekoliko dimenzija organiziranja radničke klase. Mnogi stupovi sindikalizma prvenstveno su usmjereni na reduciranje individualnih troškova kolektivnog djelovanja. Klasični dokaz za to jest uspostavljanje štrajkačkog fonda, čija je svrha da pomogne radnicima u slučaju obustave rada. Fond funkcionira kao određena vrsta sustava osiguranja u koji radnici uplaćuju i koji se aktivira u slučaju štrajka. Razlog zbog kojega ga svaki sindikat pokušava izgraditi, vrlo je praktičan – riječ je o prepoznavanju činjenice da se njihovi članovi neće upustiti u kampanju isključivo na temelju principa ili identiteta. Njihova spremnost da se posvete borbi uvjetovana je njihovom procjenom danka koji će zbog toga morati platiti – njihove sposobnosti da podnesu troškove koje će borba povući za sobom. Institucije poput štrajkačkog fonda materijalna su podrška na kojoj se gradi solidarnost.
 
Dakle, radnici u određenoj mjeri temelje svoje prosudbe na onome što se od njih traži. Međutim, oni također procjenjuju praktičnost cilja za koji to čine – odnosno, cilja kampanje. Radnici vrednuju kampanju ne samo u odnosu na apsolutne troškove koje se od njih traži da podnesu, već i s obzirom na ostvarivost ciljeva. Postoje granice onkraj kojih će procijeniti da troškovi nisu opravdani vjerojatnošću uspjeha. Percipirat će određenu razinu žrtve opravdanom ako drže da je cilj ostvariv, dok će im ista količina žrtve biti neprihvatljiva ako strahuju da je cilj nerealističan. Naravno, ne postoji znanost kojom bismo mogli procijeniti koji su ciljevi ostvarivi i stoga predstavljaju prihvatljiv nivo rizika, a koji nisu. Prosudbe o tome ponekad se pokažu pogrešnima; a kada to jesu, mogu dovesti do gubitka povjerenja u organizaciju, a time i opadanje njezine legitimnosti. Politički organizatori zato su suočeni sa sljedećim izazovom: Ako su njihove prosudbe o realnosti kampanji točne, to može pokrenuti začarani krug u kojem uspjeh rezultira međusobnim povjerenjem radnika i njihovom vjerom u organizaciju, što omogućava da se poduzmu ambicioznije kampanje, a to povratno jača klasnu organizaciju. No ako su njihove procjene pogrešne, a potraga za pretjerano ambicioznim ciljevima dovede do poraza, to kod članstva može rezultirati gubitkom povjerenja, demoralizacijom, nevoljkošću prema solidariziranju, i povratkom u obrambeno, individualističko usmjerenje.
 
Ovi aspekti klasnih organizacija iznova pokazuju da radnici mogu racionalno odlučiti da se ne žele organizirati. Klasični marksizam često je predstavljao situaciju u kojoj se radnici nalaze kao da im je izgradnja klasnih organizacija jedini razumni odabir. Ne čudi da su, kada se otkrilo da je sklonost prema prihvaćanju ovakve strategije unutar radničke klase u najboljem slučaju neravnomjerna, određeni rani marksisti to pripisali kolapsu racionalnosti među radnicima – to je bila teorija lažne svijesti. Drugim riječima, inzistirali su da je marksistička teorija u pravu, a da radnici krivo procjenjuju vlastite interese. Naravno, istina je da svatko može biti obmanut ili se varati po pitanju prosudbe čini li mu se nažao ili ne. Međutim, teorija koja se oslanja na pripisivanje sistemske pogreške prosuđivanja velikim skupinama upušta se u poprilično spektakularno potraživanje specijalnog tretmana.
 
Plauzibilnija konceptualizacija problema glasi ovako – kada radnici kontempliraju o privlačnosti klasnog organiziranja, oni implicitno uspoređuju njegovu izvedivost s opcijom individualizirane strategije reprodukcije, a svaka od tih opcija sadrži nešto temeljem čega ju je moguće preporučiti. Premda kolektivna opcija nudi obećanje većeg utjecaja na poslodavca i stoga mogućnost materijalnih dobitaka, ona također izlaže radnike novim rizicima i nizu troškova koje u protivnom, ceteris paribus, ne bi morali podnositi. Organizatori u određenom smislu traže radnike da odaberu između dviju strategija, od kojih svaka ima svoju matricu rizika/nagradi. Individualizirana linija nosi sa sobom niže neposredne rizike, ali također izlaže radnika neprekidnom upraviteljskom despotizmu i nižem ekonomskom blagostanju, dok kolektivna strategija obećava više moći i bolje ekonomske ishode, ali uz veći potencijalni trošak. Težak posao organiziranja ne sastoji se isključivo od nagovaranja radnika na djelovanje; on leži u njihovu privlačenju u članstvo putem promjene matrice rizika/nagradi koja u pravilu čini radnike manje sklonima priključivanju ili participiranju u kampanjama, pretvaranjem na taj način kolektivne strategije u atraktivniju opciju. Ako su troškovi preveliki ili ako se kampanje nastave nasukavati, solidarnost se ili nikada neće pojaviti, ili će početi erodirati. Radnici će se potom početi okretati sigurnosti držanja pognute glave i vraćati individualiziranijoj strategiji reprodukcije.
 
Ukratko, klasna formacija iziskuje kontinuiran proces kulturne intervencije, ali njezina je učinkovitost uvjetovana poklapanjem s materijalnim interesima radnika. Ovakav prikaz kulture u klasnoj politici prepoznaje da klasni identiteti nisu prirodan niti nužan izdanak klasne strukture. Štoviše, implikacije mojeg argumenta preokreću klasični marksistički prikaz. U klasičnom se prikazu drži da klasna struktura generira klasnu svijest, što nadalje potiče radnike na izgradnju klasnih organizacija. Ja sam pokušao argumentirati da je klasna svijest zapravo posljedica klasne organizacije. Budući da je potonja mukotrpan proces, iznimno podložan poremećajima i prekaran u svojem temelju, takva je i formacija klasnog identiteta. Dakle, činjenica da radnici često ne identificiraju svoje interese prema svojoj klasnoj poziciji nije dokaz slabosti materijalističke klasne teorije – upravo je to ono što bi teorija trebala predvidjeti.
 

Zaključak

Nakon neopravdano duge pauze, pozornost istraživača ponovno se okreće teoretizaciji kapitalizma kao ekonomskog sustava, iako polagano i uz oklijevanje. Ista se stvar dogodila prije pola stoljeća, nakon globalnih radničkih konflagracija kasnih 1960-ih, a stvar bi se mogla nastaviti u tom smjeru i danas, ako pobuna protiv neoliberalizma bude napredovala istim tempom. Međutim, kako bi ovaj povratak analizi kapitalizam uistinu bio produktivan, potrebno je kloniti se nekih slabosti koje su ga opčinjavale u prošlosti. Jedna od najvažnijih instanci bio je ambigvitet oko uloge kulture u strukturnim i političkim dimenzijama klasnih procesa. Percepcija nebrige prema kulturi postala je tijekom protekla dva desetljeća opravdanje za analitičko precjenjivanje njezine uloge. No protulijek ne može biti puki povratak političkoj ekonomiji, kao da kritike u sklopu kulturnog zaokreta nikada nisu bile upućene. Zbog toga postaje važno pristupiti argumentima koji polaze od kulture i prihvatiti izazov koji su postavili.
 
U ovome sam radu pokušao pokazati da iako su brige koje izražavaju kulturni teoretičari opravdane, one nisu toliko razorne po materijalističku klasnu analizu koliko bi se moglo doimati. Moguće je prihvatiti premisu da je svako društveno djelovanje filtrirano kroz kulturu, a istovremeno se oduprijeti zaključku da je stoga klasna struktura njome fundamentalno oblikovana. Međutim, s punim pravom treba podržati uzročnu važnost kulture u procesu klasne formacije, čak i ako prepoznajemo da ona ne može dezintegrirati određene temeljne materijalne interese koji upravljaju političkim sukobom. Kultura nastavlja operirati u obje dimenzije klasne reprodukcije, mada u različitim svojstvima. Iz ovoga proizlaze dva važna zaključka.
 
Kao prvo, moguće nam je potvrditi staru misao, prema kojoj klasa fundamentalno ima veze s interesima i moći. Vidjeli smo da materijalni interesi imaju središnju ulogu, kako u klasnoj strukturi, tako i u dinamici klasne formacije. To nam omogućava da objasnimo kako je moguće da se kapitalizam može uspostaviti, ostati stabilan, i generirati prepoznatljive obrasce ekonomskog djelovanja širom zapanjujuće raznolikosti kultura i regija. On je to u stanju jer operira na temelju aspekata motivacijskog seta aktera koji, čak i kada se nalaze pod utjecajem lokalnih kultura, nisu od njih sazdani. Druga implikacija jest da iako možemo potvrditi ovu univerzalnost kapitalističke dinamike, i dalje postoji ključno mjesto za kulturnu analizu u njezinoj deskripciji. Ovo je važno, jer je jedna od zebnji koje su pogonile kulturni zaokret bila ta da strukturne analize kapitalizma naizgled tretiraju kulturu kao uzročno irelevantnu i stoga nemaju ništa za reći o interakciji ekonomskog djelovanja i konstrukcije značenja.
 
Argument kojeg sam razradio pokazuje da je kulturnu analizu moguće združiti s materijalističkom klasnom teorijom na poprilično specifične načine, koji se razlikuju u dvije dimenzije klase koje smo razmatrali. Ako stoji da se značenjska orijentacija aktera mora prilagoditi zahtjevima njihove klasne lokacije, onda izazov za kulturnu teoriju postaje trasirati procese kroz koje dolazi do ove prilagodbe. To će se zasigurno ralzikovati s obzirom na lokaciju – način na koji će radnici hindusi u Indiji inkorporirati logiku svoje ekonomske pozicije u vlastite svjetonazore vjerojatno će biti drukčije od načina na koji to čine katolici u Meksiku. Štoviše, pitanju se može pristupiti na različitim razinama analize – od mikro-razine etno-metodološkog istraživanja tvornice ili rudarskog gradića, do regionalne ili nacionalne analize kulturne promjene. S druge strane, izazov za istraživanja klasne formacije postaje ekspliciranje uvjeta u kojima su politički identiteti prianjaju klasnoj poziciji aktera umjesto drugim aspektima njihove društvene pozicije. Naravno, već postoji bogati izvor historijskog istraživanja na ovu temu – premda je malo sociološke literature u usporedbi s njim. Poanta je da kultura ne zauzima ništa manje prostora u široko postavljenoj materijalističkoj klasnoj analizi negoli u drugim analizama. Ono po čemu se razlikuju uzročna je uloga koja se pripisuje kulturi.




Na komentarima i savjetima o ovom eseju zahvalan sam Paulu Dimaggiu, A.J. Juliusu, Iddo Tavoryju, Eriku Wrightu te sudionicima Culture Workshopa (radionice o kulturi) pri odsjeku za sociologiju Sveučilišta u New Yorku.




Vivek Chibber je profesor sociologije na Sveučilištu u New Yorku i suurednik časopisa Catalyst. Njegova je najnovija knjiga Postkolonijalna teorija i sablast kapitala objavljena 2013. godine.






Bilješke:

[1] Thomas Piketty, Capital in the Twenty-First Century (Cambridge, MA: Harvard University Press, 2014).

[2] Wolfgang Streeck, Re-Forming Capitalism: Institutional Change in German Political Economy (Cambridge: Cambridge University Press, 2010); Wolfgang Streeck, Buying Time: The Delayed Crisis of Democratic Capitalism (London: Verso, 2014); a osobito njegov intervju s Jonah Birchom sa Sveučilišta u New Yorku, objavljen u Jacobinu, “Social Democracy’s Last Rounds,” 25. veljače 2016.

[3] William Sewell, The Logics of History (Chicago: University of Chicago Press, 2000). Sewell je dio skupine koja je pokrenula novi časopis, Critical Studies in History, u velikoj mjeri kako bi revitalizirala povratak fokusa na kapitalizam.

[4] William Sewell, “A Theory of Structure,” u Logics of History (Chicago: University of Chicago Press, 2000), 135-36, kurziv V. C.

[5] Za razmatranje klasne strukture i klasne formacije, vidi Erik Olin Wright, Classes (London: Verso, 1985). Treba napomenuti ogroman dug koji moj rad duguje Wrightovu.

[6] Ova je kritika postala toliko raširena da se u polju doživljava pomalo poput zdravog razuma. Međutim, za uvjerljive i utjecajne argumente s oba kraja svijeta, vidi Margaret Somers, “Narrativity, Narrative Identity, and Social Action: Rethinking English Working-Class Formation,” Social Science History, Vol. 16, No. 4 (zima, 1992), 591-630, osobito 594-98; i Dipesh Chakrabarty, Rethinking Working Class History (Princeton, NJ: Princeton University Press, 1989), 220-22.

[7] Nazivam ovo specifičnim čitanjem Webera jer iako se nudi plauzibilna interpretacija Protestantske etike, ono je ustvari poprilično inkonzistentno u zagovaranju determinirajuće uloge kulture. Međutim, ovim ćemo se morati baviti na nekom drugom mjestu.

[8] Za argumente da bi kulturna orijentacija hindusa bila prepreka kapitalističkom razvoju, vidi K.W. Kapp, Hindu Culture, Economic Development and Economic Planning in India (Bombay: Asia Publishing House, 1963), i V. Mishra, Hinduism and Economic Growth (Bombay: Oxford University Press, 1962); za manje pesimističan pogled, doduše od nekog tko prihvaća da kapitalizam iziskuje prvotno postojanje odgovarajuće kulturne perspektive, vidi Milton Singer, “Cultural Values in India’s Economic Development,” Annals of the American Academy of Political and Social Science, Vol. 305 (May 1956): 81-91.

[9] Za prikaz uzročne logike medijacijskih mehanizama, vidi Erik Olin Wright, Class, Crisis and the State (London: Verso, 1978), 23-25.

[10] Claus Offe i Helmut Wiesenthal, “The Two Logics of Collective Action,” Political Power and Social Theory, Vol. 1 (1980): 67-115. Ovaj je esej i dalje temeljna analiza dilema o klasnoj formaciji unutar kapitalizma.

[11] Kao što tvrde Offe i Wiesenthal, ograničenja sposobnosti poslodavaca da se upuste u kolektivno djelovanje značajno se razlikuju u odnosu na sva tri faktora. Kao prvo, i najvažnije, činjenica je da dok je radnicima potrebna organizacijska moć kako bi bili u stanju izvršiti utjecaj na ostvarivanje boljih uvjeta za razmjenu rada, poslodavcu to nije potrebno. Njegova strukturna pozicija podaruje mu superiorniju pregovaračku moć na individualnoj razini. Već samo to okreće bilancu moći u njegov prilog toliko fundamentalno da po važnosti nadjačava sve druge faktore. Međutim, u instancama kada se takva potreba uistinu pojavi – primjerice, kada se poslodavci okupe kao odgovor na organizacijski uspjeh radništva – prepreke da to učine relativno su manje. Prije svega, a to je i najočitije, poslodavci ne riskiraju odmazdu svojih antagonista, budući da je moć zapošljavanja i otpuštanja prema definiciji njihov monopol. Nijedan kapitalist nema bojazan da će ga radnik ili radnički kolektiv otpustiti, otkriju li da pokreće udrugu poslodavaca. Kao drugo, čak iako se kapitalisti natječu na tržištima, ne muči ih heterogenost interesa prilikom sukobljavanja s radnicima. Poduzeća se u pravilu teže pridržavaju dogovora kada su suočeni s prilikama za ostvarivanje profita na međusobni račun. No to je u manjoj mjeri slučaj kada se okupe kako bi se oduprijeli radničkoj organizaciji. Budući da su radničke organizacije posvećene širenju diljem tržišta rada, svaki poslodavac zna da će svaka prednost koju može privremeno steći nad svojim konkurentom koji je primoran boriti se s uspješnim nagonom prema organiziranju, biti izgubljena jednom kada sindikati ojačaju te se prošire i na njegovo radno mjesto. Dakle, poslodavci imaju zajednički interes u iskorijenjivanju radničkih organizacija gdje god i kada god se pojave. Činjenica da su primorani konvergirati jedino oko ovog vrlo uskog pitanja rezultira u tome da im je heterogenost interesa daleko manja prepreka nego radnicima. Vidi Offe i Wiesenthal, “Two Logics.”

[12] Za izvrstan prikaz načina na koje su radnici koristili takve situacije u klasnom organiziranju sebi u prilog, vidi Howard Kimeldorf, “Worker Replacement Costs and Unionization: Origins of the U.S. Labor Movement,” American Sociological Review, Vol. 78, No. 6 (2013): 1033-62.

[13] Među najboljim razmatranjima ovoga procesa i dalje je Michael Hechter, Principles of Group Solidarity (Berkeley: University of California Press, 1987).





Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu.

Vezani članci

  • 31. prosinca 2019. Jugoslavija nije Galsko selo U javnim istupima kojima je cilj afirmacija antifašističkih vrijednosti i Narodnooslobodilačke borbe nerijetko imamo prilike čuti floskule koje prenaglašavaju posebnosti jugoslavenskog partizanskog pokreta. „Partizani su se oslobodili sami“ ili „Jugoslavija je bila jedina oslobođena država u okupiranoj Europi“ najčešće su formulacije ovakvih dezinformacija, a društvenim mrežama kruži i netočna karta koja ih potkrepljuje. Nasuprot takvim tvrdnjama, povijesna je činjenica da su domaći partizani mogli računati na solidarnost i konkretnu pomoć iz drugih zemalja i nikada nisu djelovali posve sami. Negacijom emancipatornih borbi širom svijeta ne činimo uslugu antirevizionističkim naporima u vlastitom dvorištu.
  • 31. prosinca 2019. O diferenciranom jedinstvu prirode i društva "Prije svega, nužno je da razumijemo na koji se način akumulacija kapitala historijski odvija kroz mrežu života, a ne na mreži života, kako se to uglavnom tumači. Priroda nije samo stvar, odnosno resurs ili, u slučaju ljudske prirode, izvor neplaćenog ili najamnog rada. Na djelu je puno aktivniji i dinamičniji proces. Kapitalizam prolazi kroz mrežu života i sudjeluje u stvaranju prirode, dok istovremeno mreža života prolazi kroz kapitalizam i oblikuje ga. Radi se o koprodukciji."
  • 31. prosinca 2019. Socijalni transferi na udaru fiskalnog konzervativizma U kontekstu jačanja privatizacijskih tendencija u sustavu primarne zdravstvene zaštite u Hrvatskoj i zemljama regije, donosimo intervju iz studenog 2017. godine s filozofom, aktivistom i članom kolektiva Gerusija, drugom i suborcem Ivanom Radenkovićem. Razgovarali smo o posljedicama komercijalizacije državnog apotekarskog sektora u Srbiji na dostupnost lijekova i farmaceutskih usluga te načinima na koje se restriktivna fiskalna politika srpskih vlada odrazila na sustav javnog zdravstva i ostalih socijalnih usluga.
  • 31. prosinca 2019. Seksualni rad nasuprot rada "Prepoznati seksualni rad kao rad za neke je liberalni čin koji se izjednačava s trgovanjem tijelima. Protivno takvoj, pogrešnoj ideji, Morgane Merteuil predlaže razmatranje seksualnog rada kao jednog aspekta reproduktivnog rada radne snage i uspostavlja poveznice koje ujedinjuju kapitalističku proizvodnju, eksploataciju najamnog rada i opresiju nad ženama. Ona zorno prikazuje kako je borba seksualnih radnica moćna poluga koja dovodi u pitanje rad u njegovoj cjelini, te kako represija putem seksualnog rada nije ništa drugo doli oruđe klasne dominacije u internacionalnoj (rasističkoj) podjeli rada i stigmatizaciji prostitutke, koje hrani patrijarhat." Prijevod ovoga teksta nastao je kao završni rad Ane Mrnarević u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 2019, uz mentorstvo dr. sc. Maje Solar.
  • 31. prosinca 2019. Foucault i revizija liberalizma "Foucaultova predavanja o liberalizmu i neoliberalizmu nisu teorijska slijepa ulica (poput njegovih ranijih eksperimentiranja s arheologijom znanja), dok nam produbljena historijska obrada, proizašla iz drugog vala recepcije, omogućuje da idemo onkraj samog Foucaulta, do ključnih pitanja za suvremenu ljevicu."
  • 31. prosinca 2019. Protiv recikliranja "Individualno recikliranje samo po sebi jednostavno nije dovoljno za spas planeta. Čak i najrevnosniji i najodgovorniji reciklatori, moderne Susan Spotlesses, suočavaju se sa strukturnim preprekama pri smanjivanju svojeg otpadnog otiska. Čak i ako smo svi Susan Spotlesses i sustavi za recikliranje rade besprijekorno, sredstva za proizvodnju američkog industrijskog kapitalizma i dalje će beskonačno generirati otpad koji će sudjelovati u procesu proizvodnje."
  • 31. prosinca 2019. Kurdsko pitanje nekada i danas "Politički kaos koji u posljednje vrijeme dominira Bliskim Istokom izražava se, između ostalog, i nasilnom reaktualizacijom kurdskog pitanja. Kako analizirati opseg kurdskih težnji za autonomijom, neovisnošću i jedinstvom u ovim novim uvjetima? Možemo li analizom zaključiti da ove težnje moraju podržati sve demokratske i progresivne snage u regiji i svijetu?"
  • 31. prosinca 2019. Ekosocijalizam ili klimatski barbarizam U vrijeme degradiranja osnovnih materijalnih uvjeta za uspostavu održivog i pravednog društva, socijalistička ljevica mora redefinirati svoj odnos prema prirodi i neljudskim životinjama, imajući istovremeno u vidu da je zahtjev za univerzalnošću različitih borbi otvorio politički prostor revolucionarnijem djelovanju, koje će moći ponuditi odgovore na trenutnu klimatsku krizu. Donosimo osvrt na 16. konferenciju Historical Materialism “Claps of Thunder: Disaster Communism, Extinction Capitalism and How to Survive Tomorrow”, održanu u studenom u Londonu, s programskim naglascima na promišljanju socijalističke budućnosti u kontekstu globalne ekološke krize.
  • 31. prosinca 2019. Europska ekstremna desnica između neoliberalne i protekcionističke struje "Europska ekstremna desnica zapravo nije razjedinjena, ali u ekonomskom smislu postoji čista neoliberalna struja i protekcionistička struja s potisnutom neoliberalnom tendencijom, kakav je, primjerice, francuski Nacionalni front. Osnovna diferencijacija između nacionalizma ekstremne desnice i drugih konzervativnih desničara, odnosno drugih sektora koji se služe nacionalističkom argumentacijom, jest identitarni esencijalizam ekstremnog nacionalizma, koji u određenom smislu postaje cilj koji je nadređen ekonomiji."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve