Uporabe i zlouporabe „neoliberalizma“

Neoliberalizam je jezični svejed našeg vremena, neologizam koji prijeti progutati sve druge riječi oko sebe. Prije dvadeset godina, pojam „neoliberalizam“ jedva da bismo zabilježili u raspravama na engleskom jeziku. Sada je praktički neizbježan i primjenjuje se na sve, od arhitekture, filma i feminizma do politike kako Donalda Trumpa, tako i Hillary Clinton. Ako pretražite ProQuestovu bazu podataka o korištenju riječi „neoliberalizam“ između 1989. i 1999., dobit ćete manje od dvije tisuće rezultata. Od kraha 2008./9. do danas, taj broj premašuje trideset i tri tisuće.

Na ljevici se pojam „neoliberalizam“ koristi da bi se opisala ponovna pojava laissez-faire ideja u onome što se još uvijek naziva, u većini krugova, “konzervativnim” ekonomskim mišljenjem; u svrhu borbe protiv protuporeznih, protuvladinih, proturadničkih i protusindikalnih programa koji su iz Reaganovih i Thatcheričinih projekata prerasli u pobunu Tea Partyja i Freedom Caucusa; da bi se opisala globalna tržišna ekonomija čiji imperativi trenutno vladaju svijetom; kako bi se umanjila snaga javnih politika centrističke Demokratske stranke Billa i Hillary Clinton; i kako bi se imenovali sâma kultura i senzibiliteti koji zaokupljaju naše umove i postupke.

Pitanja od životne važnosti postavljaju se u svim ovim raspravama, ali također je na djelu i politička igra oko riječi. Imenovanje je važno. Ono se fokusira na programe i izoštrava pažnju. Identificira uzročnosti i strategije djelovanja. Skuplja (ili odbija) saveznike. Je li današnja prekomjerna prisutnost pojma „neoliberalizam“ znak nove oštrine u načinu na koji svijet djeluje? Ili je upozorenje da pojam koji ubrzano poprima prekomjerna značenja, upotrebljava se u previše rasprava, spaja u previše fenomena i zahvaća previše drugih pojmova oko sebe, može otežati uočavanje kako oslobođenih sila u našem vremenu tako i nalaska mjesta gdje se može naći održivi otpor?

„Neoliberalizam“ je kao riječ u svoj trenutni način uporabe na američkoj ljevici ušla kroz puno zbrkaniju povijest nego što se to obično priznaje. Vrtoglavi rast njezina korištenja prijeti zamagliti skup već postojećih pojmova čija je analitička i politička oštrina preciznija od oblaka značenja koji „neoliberalizam“ obuhvaća. U vrijeme kada je društveni realizam u jeziku potrebniji nego ikada ranije, riječ „neoliberalizam“ bi predstavljala ozbiljne nedostatke kada bi je progresivci pokušali koristiti u području politike. Prednost neoliberalizma je njegova verbalna i konceptualna veličina. Ali prije nego što proguta polje riječi oko sebe, vrijedi se zapitati vrijedi li ono što dobivamo mogućeg nepotrebnog tereta.

„Neoliberalizam“ nema jedinstveno podrijetlo ili genealogiju. Svoj je verbalni život započeo nizom promašenih pokušaja. U devetnaestom stoljeću, snažan pojam oko kojeg se okretala politika bio je „liberalizam“. Širom Europe i Latinske Amerike liberalne političke stranke zalagale su se za maksimiziranje ekonomske i osobne slobode: slobodnu trgovinu, laissez-faire ekonomije, slabe države i proširenu slobodu mišljenja i savjesti. Sredinom devetnaestog stoljeća liberalizam je bio borbeni pojam, zastava pod kojom se valjalo boriti za proširenje slobode na sve više područja starijeg merkantilističkog i monarhijskog društvenog poretka. Nije mu bio potreban prefiks.

Prve osobe koje su dodale pojam „novi“ pojmu „liberal“, bili su pobunjenici unutar Britanske liberalne stranke koji su pokušali odvojiti predanost slobodi od liberalnih projekata laissez fairea. Počevši od teških vremena 1880-ih, počeli su tvrditi da maksimalna sloboda od moći države ne maksimizira stvarnu slobodu. Protiv koristoljubivog djelovanja gramzivih zemljoposjednika, eksploatirajućih poslodavaca i težnji monopolu, slobodu je trebala osigurati ujednačujuća ruka vlasti. Intelektualna arhitektura država blagostanja sredine dvadesetog stoljeća u Britaniji i Sjedinjenim Državama trebala je u najvećoj mjeri biti djelo ovih novih, društveno osviještenih liberala. John Maynard Keynes i William Beveridge bili su “novi liberali” ovog tipa. Kao i Franklin D. Roosevelt. Tek je četrdesetih godina prošlog stoljeća ovo značenje pojma „novi liberalizam“ nestalo – izblijedjelo je kao politička valuta u Britaniji i bilo je prepušteno etiketi „liberalizam New Deala“ u Sjedinjenim Državama.

Varijacije pojma „neoliberalizam“ javile su se drugi put, nakratko, u kontinentalnoj Europi u kasnim četrdesetim godinama dvadesetog stoljeća. Tamo je mala skupina ekonomista i političkih filozofa predvođenih Friedrichom von Hayekom poduzela mjere da zacrta put između socijalizma i klasičnog ekonomskog liberalizma laissez-fairea koji bi zadržao nadmoć slobode, ali koji bi se pokazao manje ranjivim na napore i nestabilnosti koje su se dogodile 1920-ih. Jedan od predloženih krovnih termina bio je „néolibéralisme“. Ali ta se etiketa nije dugo zadržala. Hayeku se nije sviđao taj pojam. Najutjecajniji njemački sudionici ubrzo su odustali od pojma „neoliberalnog“ u korist pojma „ordoliberalizma“ i na kraju u korist pojma „socijalno-tržišne ekonomije“, projekta mješovite ekonomije koji je, kroz Kršćansko-demokratsku stranku, prevladavao u kreiranju javnih politika u poslijeratnoj Njemačkoj. Milton Friedman, najmlađi i najodvažniji Amerikanac toga kruga u četrdesetima, opisao je svoje mišljenje kao „neoliberalno“ u članku iz 1951. godine. Međutim, nije bilo ničeg naročito „neo“, a da bi potrajalo, u Miltonovoj ekonomskoj politici. Kao samo jedan proizvođač brojnih neprikriveno libertarijanskih prijedloga koje Freedom Caucus sada teži ostvariti, Friedman je vrlo brzo iskoristio etiketu “neoliberalnog” za sebe u korist “radikalnog” liberalnog ili jednostavno običnog “liberalnog” klasičnog devetnaestostoljetnog tipa.

Treće i još češće značenje pojma „neoliberalno“ proizašlo je iz puno kasnijeg događaja: iz šok-terapijskog lijeka za hiperinflaciju koju je vojna diktatura, uz pomoć savjetnika s ekonomskog odjela Sveučilišta u Chicagu, nametnula Čileu nakon nasilnog svrgavanja socijalističke vlade te nacije sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Većina onih koji su nadzirali divljački naglo rasklapanje ekonomskih javnih politika Allendeove vlade i njihovu zamjenu proračunom proizašlim iz mjera štednje, privatizacijom državnih poduzeća i državnog mirovinskog sustava, ukidanjem kontrola cijena, napuštanjem većine ograničenja vanjske trgovine i demobilizacijom radničkih sindikata, nije sebe zvala „neoliberalima“. Neki su čileanski ekonomisti pokupili taj pojam iz literature na njemačkom jeziku. No velika većina Čileanaca koji su koristili pojam neoliberalismo bili su kritičari vojnog režima, ogorčeni njegovim reakcionarnim projektom nametanja nove verzije laissez-faire liberalizma zarobljenoj naciji. “Neoliberalizam”, u čileanskom stilu, svojim je kritičarima značio liberalizam devetnaestog stoljeća, ali uz smanjene političke slobode. Izraz se zadržao u latinoameričkim raspravama i odatle se vratio u europske rasprave o političkoj ekonomiji.

Konačno, četvrti izum pojma „neoliberalno“, neovisan o prva tri, dogodio se s „Neoliberalnim manifestom“ Charlesa Petersa 1983. godine. Vezano uz način na koji je Peters koristio tu riječ, „neoliberalizam“ nije bio poziv za oživljavanje ekonomskog liberalizma devetnaestog stoljeća, već je imao za cilj ublažiti ambicije socijalnog liberalizma New Deala, posebno s obzirom na privilegije sindikata i prava socijalne skrbi. To je imalo snažan utjecaj na javne politike Billa Clintona i njegove administracije. No pojam koji se zadržao u političkom govoru bila je politička „triangulacija“, a ne „neoliberalizam“.

Na svaki od tih načina, pojam „neoliberalno“ kružio je kroz različite uporabe i prigode, bez čvrste povezanosti s bilo kojim od njih. Povucite ravnu genealošku crtu unatrag do podrijetla tog pojma i vidjet ćete trag pun nedosljednosti i prekida. „Neoliberalizam“ je bio pojam koji su razvile različite skupine u različite svrhe i nekoliko ga puta ostavile kao siroče. A onda je, iznenada, sredinom 1990-tih, zadobio zamah. Na akademskoj je ljevici taj pojam sada i jezična moda i hegemon našeg vremena.

Za neke od onih koji su se našli zaprepašteni ovim naglim zaokretom u političkom jeziku, uspjeh pojma „neoliberalizam“ mjera je za njegovu supstancijalnu šupljinu. Nakon pažljivog proučavanja, dvojica politologa 2009. godine označili su ga „konceptualnim smećem“: riječi u koju se može baciti gotovo bilo koji fenomen i bilo kakvo značenje nagomilano za kompostiranje. Drugi su ga nazvali epitetom ispražnjenim od značenja. Međutim, problem neoliberalizma nije ni u tome što nema značenja niti u tome što ih ima beskonačan broj. Problem je u tome da se pojam primjenjuje na četiri distinktivno različita fenomena. Kao prvo, „neoliberalizam“ označava kasnokapitalističku ekonomiju našeg vremena; kao drugo, on označava sklop ideja; kao treće, stoji taj pojam za globalno kružeći paket mjera javnih politika; i kao četvrto, on označava hegemonijsku silu kulture koja nas okružuje i zarobljava. Ova četiri neoliberalizma su, naravno, na zamršen način povezana. Ali sam čin miješanja navedenih na način da se brišu sve njihove razlike, nejasne granice i jasan smisao njihovih stvarno postojećih odnosa pod okriljem jedne riječi može, na perverzan način, prikriti ono što trebamo najjasnije vidjeti. Kako bi izgledao svaki od ovih fenomena bez privida zajedničkog identiteta koji im pridaje riječ „neoliberalizam“?

Neoliberalizam (1) – neoliberalizam kao ekonomija – imenuje stupanj u povijesti kapitalizma i označava ekonomski režim koji je globalni financijski kapital kao s lanca pustio na svijet. Neoliberalizam (1) upisuje u politiku i kulturu potrebe globalnog kapitalizma koji se održava putem slobodnog protoka kapitala, robe, kontingentnog rada i državnih politika koje pogoduju tržištima. On se ne oslanja na državu na isti način kao što je to činio „uklopljeni“ korporativni kapitalizam iz sredine dvadesetog stoljeća, ali nije ni proizvod minimalne države. Prije je riječ o tome da neoliberalizam u ovom značenju ovisi o složenim strukturama institucionalne potpore, propisima prilagođenim poslovanju i mogućnostima slobodnog ulaganja raspoređenih na različite načine širom svijeta.

I takav je režim krhak. Potrebne su mu povremene državne spasilačke intervencije kako bi se spasio od učestalih kriza likvidnosti i prevelikih ulaganja. Također zahtijeva stalnu potporu države da održi svoje uvijek ugrožene profitne marže – tako je barem teoretičar David Harvey tvrdio u knjizi koja je učinila više nego bilo koja druga u popularizaciji pojma „neoliberalizam“ kod američkih čitatelja, naime, u knjizi Kratka povijest neoliberalizma (2005). Rođen u strukturnim dislokacijama globalne ekonomije 1970-ih, projekt neoliberalnog restrukturiranja potaknut je „krizom akumulacije kapitala“ svog vremena, tvrdio je Harvey. “Dio genijalnosti neoliberalne teorije jest u tome da pruža dobroćudnu masku punu milozvučnih riječi poput slobode, izbora i prava.” Ali tmurna je stvarnost ta što je taj projekt u stvari projekt „obnove klasne gole moći“. Neoliberalizam (1) zahtijeva političku i kulturnu suglasnost, ali pokretač mu je potreba za kapitalističkom akumulacijom.

Neoliberalizam (2) ne odnosi se na ekonomsku strukturu, već na sklop ideja. U središte neoliberalizma ne postavlja potrebe vladajuće klase kapitalizma, nego intelektualni projekt: restrukturiranje ekonomske misli kasnog dvadesetog stoljeća oko paradigme učinkovitog tržišta. Najrecentnije povijesti ekonomske misli posebno se usredotočuju na Hayekov krug i Društvo Mont Pèlerin koje je Hayek uspio ustrojiti prije 1947. Sloboda je bila prvenstvena briga toga kruga, kao što je to bila i kod laissez-faire liberala devetnaestog stoljeća. No, kao što je pokazao povjesničar Angus Burgin u knjizi The Great Persuasion: Reinventing Free Markets since the Depression (2012), najupadljivije obilježje skupine Mont Pèlerin nije bilo njezina ideološka rigidnost, već njezine mnogobrojne, nedosljedne tendencije. Za Hayeka, ključni cilj trenutka bilo je potiskivanje ratnodobnog i socijalističkog državnog planiranja, a ne potiskivanje cjelokupne socijalne države. Nijemci su ordoliberalnu državu zamislili kao neizostavnu za stvaranje uvjeta za slobodu, posebno kroz opiranje tendenciji kapitalizma k monopolizaciji.

Unatoč pozornosti koja se sada posvećuje Hayeku, stvarni je pokretač ekonomske teorije neoliberalizma (2) bilo mnogo kasnije djelo mikroekonomista koji su strukom počeli dominirati nakon krize stagflacije 1970-ih. U očima javnosti, natjecanje između kejnzijanskih i monetarističkih teorija poslovnog ciklusa bila je najupadljivija teorijska prepirka toga doba. No trajnije je posljedice ostavilo prodiranje teorije cijene sve dublje i dublje u analize ljudskog ponašanja. Teorije ljudskog kapitala, potrošačkog izbora i zadovoljenja preferencija, maksimizacije individualnog utiliteta, uzajamne koristi koje su jedna drugoj donijele slobodna trgovina i komparativna prednost i, iznad svega, aksiomi tržišne učinkovitosti, počeli su svoj dugi marš prema paradigmatskoj srži ekonomske struke.

Neki od onih koji su ostavili traga u teoriji ekonomije, posebno oni okupljeni oko paradigme „javnog izbora“, postavljali su se agresivno neprijateljski prema državnom uplivu. „Rentijersko“ ponašanje onih koji su na državu gledali kao na izvor profita bez natjecanja, zatim vlastiti interes koji stoji u korijenu svake, pa i najmanje državne intervencije, mala vjerojatnost za ostvarivanje trajne monopolističke prednosti u odsustvu državne potpore, disutilitet većine oblika regulacije, kao i „moralno hazarderstvo“ koje prijeti kao posljedica državne zaštite od rizika teme su koje su snažno naglašavali ovaj i drugi krugovi. Same po sebi, međutim, ovakve preformulacije protuetatističkih impulsa devetnaest-stoljetnog liberalizma ne bi bile u stanju preokrenuti situaciju. Većina ekonomista i dalje vjeruje da ekonomska regulacija ima svoje mjesto, da javna dobra i propasti tržišta doista postoje, da je preraspodjela prihoda u slučaju siromaštva ili visokog stupnja nejednakosti legitimna javna funkcija te da tržišta nisu univerzalno rješenje svih ljudskih problema.

Mikroekonomska revolucija nije ponudila ujednačen komplet odgovora, već je stvorila moćan konceptualni set alata za razrješavanje gotovo bilo kojeg problema vezanog uz maksimizaciju. U tom obliku, nezavisnom od rane skupine Mont Pèlerin, razrada načina na koji bi se ljudske aktivnosti gotovo bilo koje vrste mogle razumjeti u okviru funkcija cijene i tržišta sada se sipa iz svih ekonomističkih seminara, ne kao samoprozvani „neoliberalni“ projekt, nego kao dio temeljnih, zdravorazumskih aksioma struke.

Neoliberalizam (3) naziv je za drugačiji fenomen, politički moćan, ali manje intelektualno koherentan od neoliberalizma (2). Označava pregršt političkih mjera koje pogoduju biznisu i koje su sve rasprostranjenije u domaćoj i stranoj politici od 1970-ih. Neke od tih mjera potekle su od ekonomskih teoretičara. Mnoge su djelo slobodnih poduzetnika koji se znaju okoristiti političkim sustavom i utjecati na njega. Sada sve više i više dolaze iz think tankova i lobističkih skupina koje financiraju dijelovi onoga što David Harvey naziva klasom na položaju moći. Koji im god bio izvor, teorijski i ideološki teret koji te mjere nose lakši je od njihove praktične korisnosti. Kao i program štednje nametnut Čileu potresenom inflacijom, one se objavljuju kao nužne zbog samih događaja koji im prethode. Mantra neoliberalizma (3), kao što kaže slavna izjava Margaret Thatcher, jest TINA: „There is no alternative“ (Nema alternative).

U tipičnom slučaju, krizni trenuci otvaraju šanse ovim svežnjićima političkih mjera da se uguraju u sustave. Mjere štednje koje su IMF, Svjetska banka i drugi međunarodni kreditori ponudili 1980-ih kad su krize vraćanja dugova bacile dužničke nacije na koljena bile su posebno dramatičan primjer. Prema pravilima „Washingtonskog konsenzusa“, sređivanje stanja u gospodarstvu oštrim rezovima javne potrošnje, eliminacijom gospodarskih subjekata u državnom vlasništvu i otvaranjem pristupa trgovini i kapitalu postali su neizbježna cijena restrukturiranja duga. Gospodarske krize drugačije vrste otvorile su političke mogućnosti programu štednje Margaret Thatcher i poreznim rezovima Ronalda Reagana. Gospodarska šok-terapija, kao što je pokazala Naomi Klein, putovala je u praktički istim vozilima kao i vojna invazija na Irak, koja je također izazvala šok i strahopoštovanje. Gospodarske katastrofe poput za dlaku izbjegnutog bankrota grada New Yorka 1975. godine i katastrofalnog stvarnog bankrota Detroita 2013. godine širom su otvorile vrata za dramatične redukcije u javnim službama, proračunima i programima socijalne skrbi. Uragan Katrina isto je učinio New Orleansu nakon 2005., izvanrednom brzinom pustošeći tamošnji sustav javnog školstva, jer privatni su ponuđači pohrlili pružiti zamjenu za njega. Socijalni program Obamacare oblikovala je politička pat-pozicija više nego stvarna katastrofa. No taj eksperiment s državno stvorenim tržištima zdravstvenog osiguranja bio je proizvod slične dinamike: hrpe pritisaka interesnih skupina, političke hitnosti i nesigurnosti u vezi s ispravnošću mjera u kojoj se politička shema skinuta s police s prethodno pripremljenim i za tržište blagim rješenjima činila jedinim praktičnim putom prema naprijed.

Ni u jednom od tih slučajeva ruka države nije bila nevidljiva. „Kapitalizam katastrofe“, kako su Klein i drugi nazvali ove putujuće projekte političkih mjera, državu angažira u javnom spasilačkom projektu koji ishodi ustupke od nekih od ključnih gospodarskih interesa i krči nova tržišta za druge poduzetnike. Kola s krumpirom već postojećih „rentijera“ prevrću se, ali utrka za privilegijama koje dijeli država samo se intenzivira. Neoliberalizam (3) ponekad sebe može umotati u utopijski jezik izbora i preferencija, ali rijetko se ponaša kao slobodno, nevođeno tržište koje neoliberalizam (2) propisuje.

Neoliberalizam (4), najnoviji pristupnik ovoj paradi, najobuhvatniji je od svih. Označava kulturni režim koji žigoše cijenom i profitom same duše onih koji u njemu žive. Riječima koje Wendy Brown preuzima od Foucaulta u svojoj ljuto kritičnoj knjizi Undoing the Demos (2015), neoliberalizam nije razvojna faza gospodarstva, struja ideja ili skup političkih mjera, već je prije „politička racionalnost“ našeg vremena. On je guvernmentalitet kojem ne trebaju nikakvi opipljivi vladari već on vlada upravo svojom posvemašnjošću, svojom moći da proširi „model tržišta na sve domene i aktivnosti“. On „konfigurira ljudska bića iscrpno kao aktere na tržištu, uvijek, isključivo i posvuda kao homo oeconomicuse“. Politika, odlučivanje i javno djelovanje raspadaju se pod nepopustljivim pritiskom kojim se sebstvo nastoji podići na položaj većeg ljudskog kapitala i kompetitivne prednosti. Država sebe preoblikuje u tvrtku, sveučilište u tvornicu, a sebstvo u artikl s cijenom. Neoliberalizam (1) i (3) može se politički osporiti; neoliberalizam (2) može se diskutirati i apsolvirati na ekonomističkim seminarima. Neoliberalizam (4) ocrtava najtužniji i najviše sravnjujući scenarij od svih, u kojem se obzorja svih drugih značenja i svrha sužavaju i podlažu onom tržišnog kapitalizma.

Premda je jednostavno uočiti pojedine općenite pojmove koji se provlače kroz sve te uporabe pojma „neoliberalizam“ – sumnjičavost prema moći države da naređuje i nadzire, poštovanje prema važnosti poticaja pri oblikovanju ljudskog ponašanja i povjerenje u tržišta – razlike između ovih četiriju neoliberalizama velike su i važne. Razlikuju se po predmetima koje imenuju, uzročno-posljedičnim vezama koje iscrtavaju i ranjivostima koje razotkrivaju. Najvažnije od svega, razlikuju se po političkim strategijama koje podržavaju i kojima se suprotstavljamo silama koje nam prijete.

Mnogi od onih koji su najpronicljivije pisali o neoliberalizmu prepoznaju nered u fenomenu koji su nakanili opisati. Kapitalistički svijet „odglavinjao je u neoliberalizam“ kroz niz „spiralnih okretaja i kaotičnih eksperimenata“, piše David Harvey. Neoliberalizam je ostvario putanju „lamatanja rukama i neuspjeha, ali uz kretanje prema naprijed“ od krize do krize, izjavljuje politički ekonomist Jamie Peck, u „previranju i proturječnom procesu manjkavog eksperimentiranja“. Neoliberalizam je „nestalan“ i „plastičan“, vječito sposoban za „rekonfiguriranje“, primjećuje Wendy Brown. On je „nestalan, mijenja oblike, diferenciran je, nesistematičan, proturječan i nečist“; „nestašan“; i „razjedinjen i neidentičan samom sebi“. Ovakva karakterizacija komplicira, kao što je i red, priču „sve potječe od Hayeka“ koju se još uvijek može čuti u nekim inačicama povijesti neoliberalizma. Ali koliki dio problema identiteta neoliberalizma dolazi od promjenjivih faza i točaka rekonfiguracije neoliberalizma? I u kojoj je mjeri njegov problem identiteta posljedica pretjeranog rastezanja jedne riječi?

Svaki od tih fenomena ima već postojeće ime: „financijski kapitalizam“ za neoliberalizam (1), „tržišni fundamentalizam“ za neoliberalizam (2), cirkulirajući politički programi „kapitalizma katastrofe“ za neoliberalizam (3) i sveprožimajuća kultura „komodificiranih sebstava“ i komodificiranih socijalnih imaginacija za neoliberalizam (4). Ta imena možda se nisu pokazala u potpunosti adekvatnima, ali uputila su na opipljive institucije, alternative u stvarnom svijetu i ostvarive politike. Moć i slabosti današnjeg globalnog financijskog kapitalizma, mehanizmi kojima su se razvijale rastuća neizvjesnost na dnu i izvanredna akumulacija dobara na vrhu, čak i kod značajno drugačijih režima javnih politika, vape za prodornijim prerazmatranjem i mnogo efikasnijim protudjelovanjem. Način na koji su se moderne, matematikom oklopljene paradigme maksimizacije utiliteta i tržišne učinkovitosti ukorijenile u ekonomsku struku kao univerzalni komplet alata za analizu ljudskog ponašanja zaseban je problem koji nužno traži kritičnost i alternative. Način na koji ponude pogodne za biznis jašu na leđima krizom pogonjenih posudbi politikā traži mnogo više istraživanja, institucionalne analize i javnog otpora. Put prema društvu koje cijeni zajednička dobra i zajedničko dobro, koja politiku shvaća kao forum za rasuđivanje i donošenje odluka, a ne kao reklamama preplavljeno polje potrošačkog izbora, traži sav politički rad i maštovitost koje su progresivci sposobni dati. Ništa od toga nije lak zadatak, ali unutar svakog od ovih prethodno postojećih pojmova, poveznice između analize i djelovanja eksplicitne su i izravne. Razjašnjava li trpanje svih tih fenomena u isti verbalni omnibus naš politički zadatak? Ili čini težim identificiranje točaka otpora, strategija za djelovanje i stvaranje alternativnih mogućnosti?

U krajnjem slučaju, guranje svih zala koja nas opsjedaju u istu preveliku vreću može dodatno pojačati zavodljivost „očajanja“ koje nam, Wendy Brown piše, prijeteći stoji na putu. Ona je zabrinuta zbog osjećaja nemoćnosti koji „zastrašujuće velike, brze, kompleksne, nepredvidljivo preklapajuće i naizgled neukrotive sile koje oblikuju današnji svijet“ potiču. Onima koji su zamišljali da će strmoglavi pad 2008.-2009. možda biti već odavno zakašnjelo posmrtno zvono neoliberalne ekonomije, da bi se zatim te iste strukture gospodarstva, ideja, politike vratile jače nego ikada, teško je otresti se takvog osjećaja nemoći. Sama Brown jedna je od vodećih javnih intelektualnih aktivista današnjice. U njezinoj knjizi Undoing the Demos nailazimo na upornu borbenost. No jezik pesimizma – „iscrpljenost“, „kolaps“, sveprisutno sužavanje horizonata mogućnosti i svrhovitosti – provlači se kroz nju. Možda je i to ono što proizvodi društvo toliko temeljito ustrojeno u znaku tržišta. Ili je možda stvar u tome da pretjerano razvučene kategorije čine još težim uočavanje ostvarivih politika.

U trenutnom stanju stvari u našoj politici, kad je jezik socijalnog realizma toliko nužno potreban, kakva je korist od pojma „neoliberalno“? U Sjedinjenim Državama, „neoliberalizam“ i dalje je pretežno riječ akademske i intelektualne ljevice. Takozvani neoliberali gotovo je nikad ne koriste kako bi opisali svoje projekte ili sebe same. Unutar okvira progresivne akademske periodike i seminara, „neoliberalizam“ je brzo počeo funkcionirati kao neka vrsta virtualne valute. Dovoljno je prenosiv da ga se korisno upotrijebi u gotovo svakoj intelektualnoj raspravi na ljevici, a injektiranje neoliberalizma u razgovor malo košta, donoseći, s druge strane, jasan profit u statusnom smislu.

No rastezljive riječi rijetko ostaju unutar svojih prvotnih granica. „Neoliberalizam“ se već prelio u dijelove javne, političke arene. Za neke od onih koji su pokušali shvatiti uspon Donalda Trumpa od klauna kampanje do položaja predsjednika, katastrofa 2016. godine predstavljala je osvetu birača zbog mlačnog „neoliberalizma“ koji je predstavljala Hillary Clinton. Za druge, Trump je osvojio elektorske glasove koje je trebao kao šampion „neoliberalizma“: u biti čovjek od poslovnih dogovora i vlastite na sva usta hvaljene vrijednosti. Ispod bujnih obećanja o gospodarskom nacionalizmu, brža akumulacija kapitala na vrhu sasvim je lako mogla bit Trumpova krajnja namjera od samog početka.

No u burleski izbora iz 2016., politika jezika također je odigrala svoju zasebnu ulogu. U vrijeme kad većina javnosti na intelektualce gleda s dozom skepticizma većom od uobičajene i kad su istinosne tvrdnje eksperata neprestano pod napadom, riječi su bitne. Za mnoge glasače, čak i one koji su na kraju glasali protiv njega, najuočljivija dopadljivost Donalda Trumpa sastojala se u njegovu govoru jednostavnim jezikom (naravno i vulgarnim, rasističkim, seksističkim i demagoškim također) koji su čuli kao izravan, kolokvijalan govor. Ako je i lagao i pretjerivao, njegove su riječi djelovale kao neulickan razgovor. Drugi su političari obilazili oko poante na vršcima prstiju; on je svima davao pravu stvar. To je verbalni realizam koji progresivci ne bi smjeli riskirati prepustiti svojim protivnicima.

Političke riječi koje bježe od poveznica s običnim govorom možda mogu neko vrijeme visoko letjeti. Ako progresivci krenu u izbore 2018. pod geslom borbe protiv nabujale plime „neoliberalizma“ našeg doba, mogu se nadati da će proširiti opseg javne rasprave. No pojačavanjem osjećaja da elite više ne razgovaraju ni s kim osim same sa sobom postići će tek to da nikad ne pobijede nigdje osim na šačici sveučilišnih odsjeka.