Za kraći radni tjedan

"Radni tjedan koji traje od ponedjeljka do petka, kakav postoji danas, društveni je i historijski konstrukt. Iako se može činiti kao prirodna vremenska konfiguracija, ustvari su 37-satni radni tjedan i vikend rezultati radničkih pokreta 19. i 20. stoljeća koji su izborili i preustrojili život tako da nadilazi 16-satno dirinčenje kroz 6-dnevni radni tjedan. Borba koja predstoji za radništvo 21. stoljeća zahtjev je za daljnjim proširenjem sloboda u vidu četverodnevnog radnog tjedna."

Borba koja predstoji za radništvo 21. stoljeća zahtjev je za daljnjim proširenjem sloboda u vidu četverodnevnog radnog tjedna.

Radni tjedan koji traje od ponedjeljka do petka, kakav postoji danas, društveni je i historijski konstrukt. Iako se može činiti kao prirodna vremenska konfiguracija, ustvari su 37-satni radni tjedan i vikend rezultati radničkih pokreta 19. i 20. stoljeća koji su izborili i preustrojili život tako da nadilazi 16-satno dirinčenje kroz 6-dnevni radni tjedan. Borba koja predstoji za radništvo 21. stoljeća zahtjev je za daljnjim proširenjem sloboda u vidu četverodnevnog radnog tjedna.

 

Četverodnevni radni tjedan pomogao bi u rješavanju nekoliko važnih ekonomskih i društvenih pitanja današnjice. Kao prvo, značajno bi doprinio rješavanju problema prekovremenog rada koji se javlja u našim društvima. Diljem Zapada (i izvan njega) stres vezan uz posao, anksioznost i iscrpljenost ozbiljno štete životima populacija, da uopće ne spominjemo kako sputavaju naš ekonomski učinak. Uz više vremena za oporavak i osnaženje, radnici će bolje raditi, više će uživati u poslu te će neizbježno manje odlaziti na bolovanje. Dakle, produktivnost radnika ne temelji se tek na broju sati koje odradi, nego i na blagostanju, razini iscrpljenosti te općem zdravlju radnika. Univerzalni pristup koji će smanjiti radno vrijeme koje smatramo društveno potrebnim pomoći će u suočavanju s kroničnim razinama bolesti vezanih uz posao kojima možemo svjedočiti u današnjim ekonomijama širom svijeta.

 

Kraće puno tjedno radno vrijeme također će pomoći ublažavanju potencijalne prijetnje automatizacijskih tehnologija. Uz automobile bez vozača koji prodiru na tržište, softverske botove koji preuzimaju administratorske poslove radnika bijelih ovratnika, te razvoj napredne umjetne inteligencije u mnogim sektorima, potrebna su nam odlučna rješenja kako bismo bili sigurni da će na tržištima rada naše bliske budućnosti doći do proširenja koristi ovih tehnologija na sve. Kraći radni tjedan ima smisla u ‘drugom dobu strojeva’: to je jednostavan, ali progresivan način stavljanja strojeva u službu obavljanja teških i rutinskih poslova, dopuštajući ljudima da imaju više vremena za sebe. Naravno, ove nove tehnologije su ‘istovremeno obećavajuće i prijeteće’. U kontekstu kraćeg radnog tjedna, automatizacija nosi obećanje – kao što je to uvijek i činila – u skraćivanje radnog vremena, otvarajući time mogućnost maksimizacije autonomnog vremena za individue. No, ova veza automatizacije i slobode ne može i neće biti moguća bez adekvatne intervencije na razini politika. Prethodno nam je stoljeće pokazalo da poslodavci automatizacijske tehnologije češće jednostavno uvode kao način maksimizacije produktivnosti bez da višak vremena i/ili profita dijele sa zaposlenicima. Ovaj će se trend nastaviti ukoliko se ne izgradi praktična i obvezujuća veza automatizacije i slobodnog vremena.

 

Skraćivanje radnog vremena u cijeloj ekonomiji bi povratno moglo smanjiti i naš ugljični otisak – što je urgentna nužnost ako želimo izbjeći klimatsku katastrofu. Duže radno vrijeme snažno korelira s visokim emisijama ugljičnog dioksida – zbog masovnog prijevoza i upotrebe ugljično-intenzivnih plastičnih proizvoda koji dolaze sa životnim stilom koji se vrti oko posla (primjerice plastične boce vode i jela za mikrovalnu pećnicu). Ubrzani tempo kojim se klimatski slom odvija ljevici nalaže da predlaže robusna političko-ekonomska rješenja, a kraći radni tjedan iskače kao u tom smislu važna politika. Primjerice, u svom iscrpnom planu za pravednu tranziciju, Zeleni novi dogovor za Europu zagovara da se na razini EU uvede četverosatni radni tjedan kao element održive postneoliberalne ekonomije.

 

Skraćivanje radnog tjedna bi također povećalo rodnu jednakost. U mnogim zemljama žene obično zauzimaju pozicije na nepuno radno vrijeme više od muškaraca – često zato što su primarni skrbnik djece i kućanstva. Četverodnevni tjedan, bez smanjivanja nadnica, značio bi da će novo puno tjedno radno vrijeme postati više kao nepuno, oslobađajući prostor muškarcima za obavljanje rada brige za djecu i kućanstvo tijekom tjedna, no istovremeno dižući satnicu za one žene koje već rade na nepuno radno vrijeme.

 

Osiguravanje dostatnog vremena za obavljanje skrbi potrebno je pozdraviti kao ključnu komponentu iz koje može izniknuti nova ekonomija brige. Da bi se ovo dogodilo, naše poimanje progresa mora krenuti od spoznaje da je reproduktivni rad primarna aktivnost kojom se ekonomija gradi i održava, dok istovremeno moramo osporavati i nadići predodžbe kroz koje se ovakvi oblici rada naturaliziraju kao ženska domena. Kraći radni tjedan mogao bi biti potentan korak u redukciji količine društveno potrebnog neplaćenog rada koji se trenutno obavlja, otvarajući prostor za preispitivanje njegove buduće organizacije i distribucije. Prije svega, kraći radni tjedan omogućio bi nam da više vremena posvetimo sebi samima, našim prijateljima, obitelji i zajednicama: sloboda je temeljna vrijednost u našem društvu, a povećanje slobodnog vremena je njezin preduvjet.

 

Kritičari četverodnevnog radnog tjedna tvrde da bi isti u globaliziranoj ekonomiji učinio ekonomiju UK-a nekompetitivnom, povratno nas čineći kolektivno siromašnijima. Uz to, poslodavci tvrde kako se određene industrije jednostavno neće moći prilagoditi i poslovati u tako reduciranom vremenskom okviru. Iako moramo biti obazrivi i prilagođavati prakse kraćeg radnog tjedna kako bi funkcionirale u svim sektorima, moramo također priznati kako su mnogi argumenti koji dolaze s opozicije četverodnevnom radnom tjednu jednaki onima koje su zagovarali poslodavci koji su se protivili petodnevnom radnom tjednu početkom 20. stoljeća.

 

Moramo ponovno prihvatiti ideju da je vrijeme i prostor koje rad zauzima u našim životima stvar političkog izbora, a ne ekonomske nužnosti. Četverodnevni radni tjedan bez snižavanja nadnica ima potencijal da postane praktični kamen temeljac našeg definiranja slobode u 21. stoljeću.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu.

Vezani članci

  • 19. ožujka 2025. Izvještaj s 222. plenuma, 11. ožujka, 2025.

    Na 222. plenumu održanom 11. ožujka raspravljalo se o 7. točaka dnevnog reda. Glavne teme su bile strategija za Fakultetsko vijeće 19. 3., plan za Dan otvorenih vrata, izbori za Studentski zbor i novi zahtjev i stav plenuma. Izglasano je sljedeće: 1. Studentski predstavnici će na sjednici fakultetskog vijeća ponovno pokrenuti temu prijedloga odluke o participaciji, ako uprava to ne stavi na dnevni red. 2. Akcijska radna grupa će organizirati špalir za narednu sjednicu Fakultetskog vijeća. 3. Plenum će imati akciju na Dan otvorenih vrata koja neće ometati izlaganje uprave. 4. Birački odbor za izbore za Studentski zbor Filozofskog fakulteta. […]

  • 10. ožujka 2025. Izvještaj s 221. plenuma, 4. ožujka, 2025.

    Na 221. plenumu održanom 4. ožujka raspravljalo se o 7. točaka dnevnog reda. Glavne teme bile su stavovi plenuma, potencijalni zahtjevi plenuma, rotacija studentskih predstavnika na Fakultetskog vijeća te Dan otvorenih vrata na fakultetu. Izglasano je sljedeće: 1. Medijskoj sekciji daje se mandat za revidiranje već napisanog i poslanog odgovora upravi, te njegovu objavu na društvene mreže i Slobodni Filozofski 2. Nova koordinatorica radne grupe za procjenu trenutne situacije 3. Plenum i dalje zauzima stavove koje je RG za procjenu trenutne situacije izvukla iz izvještaja prošlih plenuma 4. Akcijska radna grupa organizirat će izradu transparenata, u prostoriji A113 u petak, […]

  • 15. veljače 2025. Jedan svijet, kolektivna borba Pozivamo vas na 219. plenum Filozofskog fakulteta u ponedjeljak, 17. veljače u 18h u dvorani D7. Na plenum je pozvana sva zainteresirana javnost (studenti_ce, profesori_ce, radnici_e...) i podsjećamo da svi_e sudionici_e imaju jednako pravo glasa.
  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 23. prosinca 2024. Autonomna umjetnost na krilima tolerantnog dijaloga Prostori kulture, specifično filmski, demonstriraju različite oblike suočavanja s izazovima globalnog društvenog i političkog krajolika – od otvorenog angažmana do apologetske šutnje. Autorica teksta mapira pozicioniranje međunarodnih i domaćih kulturnih institucija, filmskih festivala i filmaša te nezavisnih inicijativa u odnosu na genocid koji Izrael provodi nad palestinskim narodom. Podsjećajući na borbene kinematografije 60-ih i 70-ih, autorica dovodi u pitanje kontroliranu gestu solidarnosti unutar postojećih neoliberalnih, opresivnih struktura. Poziva na otpor i organiziranje filmskih radnika_ca te proizvodnju drugačije slike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
  • 19. prosinca 2024. Akademski bojkot i pitanje krivnje Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve