Za kraći radni tjedan

"Radni tjedan koji traje od ponedjeljka do petka, kakav postoji danas, društveni je i historijski konstrukt. Iako se može činiti kao prirodna vremenska konfiguracija, ustvari su 37-satni radni tjedan i vikend rezultati radničkih pokreta 19. i 20. stoljeća koji su izborili i preustrojili život tako da nadilazi 16-satno dirinčenje kroz 6-dnevni radni tjedan. Borba koja predstoji za radništvo 21. stoljeća zahtjev je za daljnjim proširenjem sloboda u vidu četverodnevnog radnog tjedna."

Borba koja predstoji za radništvo 21. stoljeća zahtjev je za daljnjim proširenjem sloboda u vidu četverodnevnog radnog tjedna.



Radni tjedan koji traje od ponedjeljka do petka, kakav postoji danas, društveni je i historijski konstrukt. Iako se može činiti kao prirodna vremenska konfiguracija, ustvari su 37-satni radni tjedan i vikend rezultati radničkih pokreta 19. i 20. stoljeća koji su izborili i preustrojili život tako da nadilazi 16-satno dirinčenje kroz 6-dnevni radni tjedan. Borba koja predstoji za radništvo 21. stoljeća zahtjev je za daljnjim proširenjem sloboda u vidu četverodnevnog radnog tjedna.
 
Četverodnevni radni tjedan pomogao bi u rješavanju nekoliko važnih ekonomskih i društvenih pitanja današnjice. Kao prvo, značajno bi doprinio rješavanju problema prekovremenog rada koji se javlja u našim društvima. Diljem Zapada (i izvan njega) stres vezan uz posao, anksioznost i iscrpljenost ozbiljno štete životima populacija, da uopće ne spominjemo kako sputavaju naš ekonomski učinak. Uz više vremena za oporavak i osnaženje, radnici će bolje raditi, više će uživati u poslu te će neizbježno manje odlaziti na bolovanje. Dakle, produktivnost radnika ne temelji se tek na broju sati koje odradi, nego i na blagostanju, razini iscrpljenosti te općem zdravlju radnika. Univerzalni pristup koji će smanjiti radno vrijeme koje smatramo društveno potrebnim pomoći će u suočavanju s kroničnim razinama bolesti vezanih uz posao kojima možemo svjedočiti u današnjim ekonomijama širom svijeta.
 
Kraće puno tjedno radno vrijeme također će pomoći ublažavanju potencijalne prijetnje automatizacijskih tehnologija. Uz automobile bez vozača koji prodiru na tržište, softverske botove koji preuzimaju administratorske poslove radnika bijelih ovratnika, te razvoj napredne umjetne inteligencije u mnogim sektorima, potrebna su nam odlučna rješenja kako bismo bili sigurni da će na tržištima rada naše bliske budućnosti doći do proširenja koristi ovih tehnologija na sve. Kraći radni tjedan ima smisla u ‘drugom dobu strojeva’: to je jednostavan, ali progresivan način stavljanja strojeva u službu obavljanja teških i rutinskih poslova, dopuštajući ljudima da imaju više vremena za sebe. Naravno, ove nove tehnologije su ‘istovremeno obećavajuće i prijeteće’. U kontekstu kraćeg radnog tjedna, automatizacija nosi obećanje – kao što je to uvijek i činila – u skraćivanje radnog vremena, otvarajući time mogućnost maksimizacije autonomnog vremena za individue. No, ova veza automatizacije i slobode ne može i neće biti moguća bez adekvatne intervencije na razini politika. Prethodno nam je stoljeće pokazalo da poslodavci automatizacijske tehnologije češće jednostavno uvode kao način maksimizacije produktivnosti bez da višak vremena i/ili profita dijele sa zaposlenicima. Ovaj će se trend nastaviti ukoliko se ne izgradi praktična i obvezujuća veza automatizacije i slobodnog vremena.
 
Skraćivanje radnog vremena u cijeloj ekonomiji bi povratno moglo smanjiti i naš ugljični otisak – što je urgentna nužnost ako želimo izbjeći klimatsku katastrofu. Duže radno vrijeme snažno korelira s visokim emisijama ugljičnog dioksida – zbog masovnog prijevoza i upotrebe ugljično-intenzivnih plastičnih proizvoda koji dolaze sa životnim stilom koji se vrti oko posla (primjerice plastične boce vode i jela za mikrovalnu pećnicu). Ubrzani tempo kojim se klimatski slom odvija ljevici nalaže da predlaže robusna političko-ekonomska rješenja, a kraći radni tjedan iskače kao u tom smislu važna politika. Primjerice, u svom iscrpnom planu za pravednu tranziciju, Zeleni novi dogovor za Europu zagovara da se na razini EU uvede četverosatni radni tjedan kao element održive postneoliberalne ekonomije.
 
Skraćivanje radnog tjedna bi također povećalo rodnu jednakost. U mnogim zemljama žene obično zauzimaju pozicije na nepuno radno vrijeme više od muškaraca – često zato što su primarni skrbnik djece i kućanstva. Četverodnevni tjedan, bez smanjivanja nadnica, značio bi da će novo puno tjedno radno vrijeme postati više kao nepuno, oslobađajući prostor muškarcima za obavljanje rada brige za djecu i kućanstvo tijekom tjedna, no istovremeno dižući satnicu za one žene koje već rade na nepuno radno vrijeme.
 
Osiguravanje dostatnog vremena za obavljanje skrbi potrebno je pozdraviti kao ključnu komponentu iz koje može izniknuti nova ekonomija brige. Da bi se ovo dogodilo, naše poimanje progresa mora krenuti od spoznaje da je reproduktivni rad primarna aktivnost kojom se ekonomija gradi i održava, dok istovremeno moramo osporavati i nadići predodžbe kroz koje se ovakvi oblici rada naturaliziraju kao ženska domena. Kraći radni tjedan mogao bi biti potentan korak u redukciji količine društveno potrebnog neplaćenog rada koji se trenutno obavlja, otvarajući prostor za preispitivanje njegove buduće organizacije i distribucije. Prije svega, kraći radni tjedan omogućio bi nam da više vremena posvetimo sebi samima, našim prijateljima, obitelji i zajednicama: sloboda je temeljna vrijednost u našem društvu, a povećanje slobodnog vremena je njezin preduvjet.
 
Kritičari četverodnevnog radnog tjedna tvrde da bi isti u globaliziranoj ekonomiji učinio ekonomiju UK-a nekompetitivnom, povratno nas čineći kolektivno siromašnijima. Uz to, poslodavci tvrde kako se određene industrije jednostavno neće moći prilagoditi i poslovati u tako reduciranom vremenskom okviru. Iako moramo biti obazrivi i prilagođavati prakse kraćeg radnog tjedna kako bi funkcionirale u svim sektorima, moramo također priznati kako su mnogi argumenti koji dolaze s opozicije četverodnevnom radnom tjednu jednaki onima koje su zagovarali poslodavci koji su se protivili petodnevnom radnom tjednu početkom 20. stoljeća.
 
Moramo ponovno prihvatiti ideju da je vrijeme i prostor koje rad zauzima u našim životima stvar političkog izbora, a ne ekonomske nužnosti. Četverodnevni radni tjedan bez snižavanja nadnica ima potencijal da postane praktični kamen temeljac našeg definiranja slobode u 21. stoljeću.






Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu.

Vezani članci

  • 9. kolovoza 2020. Iza eksplozije u Bejrutu stoji bezakonje svijeta međunarodne špedicije Katastrofalna eksplozija 2750 tona amonijevog nitrata – zapaljive tvari često korištene u bombaškim napadima – uskladištenih u luci blizu stambenih četvrti Bejruta, u kojoj je živote izgubilo preko 150 ljudi, ozlijeđeno 5000, a bez krova nad glavom ostalo 300 000, posljedica je neodgovornosti libanonskih lučkih vlasti i države, ali i offshoring pravnih makinacija pomorskog kapitala kojima je svrha profitno motivirana radna, zdravstvena, sigurnosna i okolišna deregulacija.
  • 9. kolovoza 2020. Naša mjesta i gradove oblikuju zakoni, a ne zgrade "Rory Olcayto objašnjava zašto politika mora imati prvenstvo pred radom arhitekata i urbanih dizajnera, želimo li dovesti do promjena koje su nam potrebne u našim gradovima."
  • 9. kolovoza 2020. 250 stvari koje trebate znati ako se bavite arhitekturom "Prisjećamo se našeg prijatelja i autora Michaela Sorkina, kritičara arhitekture koji nas je naučio pristupati gradovima s većom dozom inteligencije i moralne jasnoće. Kao pionir kritike kapitalističke urbanizacije, tijekom svojega je života riječju i djelom oblikovao generacije koje su iz lijeve perspektive promišljale gradove i arhitekturu."
  • 2. kolovoza 2020. Pobuna protiv laži opasnih po život Prosvjedi u Srbiji početkom srpnja bili su potaknuti nizom laži i manipulacija kojima je vlast pokušala prikriti katastrofalno upravljanje pandemijom koronavirusa. Učinivši si medvjeđu uslugu pobjedom na izborima na kojima je parlament ispražnjen od opozicije, Vučićeva ambicija da održi privid demokracije u državi kojom vlada autokratski dodatno je dovedena u pitanje uslijed žestoke represije policijskih snaga protiv heterogene mase ljudi koja je izašla na ulice da iskaže svoje nezadovoljstvo na jedini preostali način u Vučićevoj Srbiji.
  • 2. kolovoza 2020. „Zašto glumiš marksista?“ "Biti „kapital“ nije supstantivna kvaliteta. Društveni odnosi kapitalizma pretvaraju stroj u kapital, što on nikako nije sam po sebi. Primjerice, krušna peć u kooperativnoj pekari u Montreuilu nije kapital, zato što je ugrađena u kooperativne i nenadničke društvene odnose. Međutim, ista krušna peć u industrijskoj pekari postaje kapital. Ista krušna peć. Kapital na jednom mjestu, ne-kapital na drugom. Biti kapital nije supstantivno svojstvo stvari."
  • 31. srpnja 2020. Iza leđa korone: rad, kuća i vrijeme Višak vremena za dokolicu, prividno nataložen u kućanstvima tijekom pandemije korona virusa, zakriva diferencijaciju rada po klasnim, rodnim i rasnim linijama, što autorica razmatra na podlozi teorije socijalne reprodukcije. Uz intenzifikaciju kućanskog, javnog odnosno komodificiranog orodnjenog reproduktivnog rada, na pretpostavljeni stambeni prostor eksternaliziran je i dio proizvodnog rada, bez adresiranja svih njegovih materijalnih dimenzija i pojačano prekarne izvedbe, dok je istovremeno veliki broj radnica i radnika van kućanstava nastavio obavljati onaj rad koji je neophodan za svakodnevno namirivanje potreba društva.
  • 26. srpnja 2020. Liberali još uvijek misle da će utvrđivanje činjenica zaustaviti desnicu "Za današnje liberale, standardni pristup borbi protiv desnice provjera je činjenica koje iznosi. Međutim, konzervativci nisu natjecatelji u debati: vode političku borbu i usmjereni su na pobjedu. Utvrđivanje činjenica neće nas spasiti."
  • 26. srpnja 2020. Toplinski valovi globalno su sve dulji i učestaliji "Nova studija donosi „nedvosmislene indikatore“ da globalno zagrijavanje nije samo u tijeku, već da i ubrzava. Znanstvenici i znanstvenice inzistiraju kako je „vrijeme za pasivnost prošlo“."
  • 26. srpnja 2020. Službeno je – Steven Pinker priča gluposti "Kada Steven Pinker uporno tvrdi da se stanje u svijetu sve više poboljšava, dobar dio njegova argumenta temelji se na tvrdnjama o smanjenju globalnog siromaštva. Međutim, novi izvještaj UN-ova stručnjaka za temu siromaštva poništava navedeni argument, demonstrirajući kako je globalno siromaštvo ostalo gotovo nepromijenjeno tijekom posljednjih četrdeset godina."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve