Za kraći radni tjedan

"Radni tjedan koji traje od ponedjeljka do petka, kakav postoji danas, društveni je i historijski konstrukt. Iako se može činiti kao prirodna vremenska konfiguracija, ustvari su 37-satni radni tjedan i vikend rezultati radničkih pokreta 19. i 20. stoljeća koji su izborili i preustrojili život tako da nadilazi 16-satno dirinčenje kroz 6-dnevni radni tjedan. Borba koja predstoji za radništvo 21. stoljeća zahtjev je za daljnjim proširenjem sloboda u vidu četverodnevnog radnog tjedna."

Borba koja predstoji za radništvo 21. stoljeća zahtjev je za daljnjim proširenjem sloboda u vidu četverodnevnog radnog tjedna.



Radni tjedan koji traje od ponedjeljka do petka, kakav postoji danas, društveni je i historijski konstrukt. Iako se može činiti kao prirodna vremenska konfiguracija, ustvari su 37-satni radni tjedan i vikend rezultati radničkih pokreta 19. i 20. stoljeća koji su izborili i preustrojili život tako da nadilazi 16-satno dirinčenje kroz 6-dnevni radni tjedan. Borba koja predstoji za radništvo 21. stoljeća zahtjev je za daljnjim proširenjem sloboda u vidu četverodnevnog radnog tjedna.
 
Četverodnevni radni tjedan pomogao bi u rješavanju nekoliko važnih ekonomskih i društvenih pitanja današnjice. Kao prvo, značajno bi doprinio rješavanju problema prekovremenog rada koji se javlja u našim društvima. Diljem Zapada (i izvan njega) stres vezan uz posao, anksioznost i iscrpljenost ozbiljno štete životima populacija, da uopće ne spominjemo kako sputavaju naš ekonomski učinak. Uz više vremena za oporavak i osnaženje, radnici će bolje raditi, više će uživati u poslu te će neizbježno manje odlaziti na bolovanje. Dakle, produktivnost radnika ne temelji se tek na broju sati koje odradi, nego i na blagostanju, razini iscrpljenosti te općem zdravlju radnika. Univerzalni pristup koji će smanjiti radno vrijeme koje smatramo društveno potrebnim pomoći će u suočavanju s kroničnim razinama bolesti vezanih uz posao kojima možemo svjedočiti u današnjim ekonomijama širom svijeta.
 
Kraće puno tjedno radno vrijeme također će pomoći ublažavanju potencijalne prijetnje automatizacijskih tehnologija. Uz automobile bez vozača koji prodiru na tržište, softverske botove koji preuzimaju administratorske poslove radnika bijelih ovratnika, te razvoj napredne umjetne inteligencije u mnogim sektorima, potrebna su nam odlučna rješenja kako bismo bili sigurni da će na tržištima rada naše bliske budućnosti doći do proširenja koristi ovih tehnologija na sve. Kraći radni tjedan ima smisla u ‘drugom dobu strojeva’: to je jednostavan, ali progresivan način stavljanja strojeva u službu obavljanja teških i rutinskih poslova, dopuštajući ljudima da imaju više vremena za sebe. Naravno, ove nove tehnologije su ‘istovremeno obećavajuće i prijeteće’. U kontekstu kraćeg radnog tjedna, automatizacija nosi obećanje – kao što je to uvijek i činila – u skraćivanje radnog vremena, otvarajući time mogućnost maksimizacije autonomnog vremena za individue. No, ova veza automatizacije i slobode ne može i neće biti moguća bez adekvatne intervencije na razini politika. Prethodno nam je stoljeće pokazalo da poslodavci automatizacijske tehnologije češće jednostavno uvode kao način maksimizacije produktivnosti bez da višak vremena i/ili profita dijele sa zaposlenicima. Ovaj će se trend nastaviti ukoliko se ne izgradi praktična i obvezujuća veza automatizacije i slobodnog vremena.
 
Skraćivanje radnog vremena u cijeloj ekonomiji bi povratno moglo smanjiti i naš ugljični otisak – što je urgentna nužnost ako želimo izbjeći klimatsku katastrofu. Duže radno vrijeme snažno korelira s visokim emisijama ugljičnog dioksida – zbog masovnog prijevoza i upotrebe ugljično-intenzivnih plastičnih proizvoda koji dolaze sa životnim stilom koji se vrti oko posla (primjerice plastične boce vode i jela za mikrovalnu pećnicu). Ubrzani tempo kojim se klimatski slom odvija ljevici nalaže da predlaže robusna političko-ekonomska rješenja, a kraći radni tjedan iskače kao u tom smislu važna politika. Primjerice, u svom iscrpnom planu za pravednu tranziciju, Zeleni novi dogovor za Europu zagovara da se na razini EU uvede četverosatni radni tjedan kao element održive postneoliberalne ekonomije.
 
Skraćivanje radnog tjedna bi također povećalo rodnu jednakost. U mnogim zemljama žene obično zauzimaju pozicije na nepuno radno vrijeme više od muškaraca – često zato što su primarni skrbnik djece i kućanstva. Četverodnevni tjedan, bez smanjivanja nadnica, značio bi da će novo puno tjedno radno vrijeme postati više kao nepuno, oslobađajući prostor muškarcima za obavljanje rada brige za djecu i kućanstvo tijekom tjedna, no istovremeno dižući satnicu za one žene koje već rade na nepuno radno vrijeme.
 
Osiguravanje dostatnog vremena za obavljanje skrbi potrebno je pozdraviti kao ključnu komponentu iz koje može izniknuti nova ekonomija brige. Da bi se ovo dogodilo, naše poimanje progresa mora krenuti od spoznaje da je reproduktivni rad primarna aktivnost kojom se ekonomija gradi i održava, dok istovremeno moramo osporavati i nadići predodžbe kroz koje se ovakvi oblici rada naturaliziraju kao ženska domena. Kraći radni tjedan mogao bi biti potentan korak u redukciji količine društveno potrebnog neplaćenog rada koji se trenutno obavlja, otvarajući prostor za preispitivanje njegove buduće organizacije i distribucije. Prije svega, kraći radni tjedan omogućio bi nam da više vremena posvetimo sebi samima, našim prijateljima, obitelji i zajednicama: sloboda je temeljna vrijednost u našem društvu, a povećanje slobodnog vremena je njezin preduvjet.
 
Kritičari četverodnevnog radnog tjedna tvrde da bi isti u globaliziranoj ekonomiji učinio ekonomiju UK-a nekompetitivnom, povratno nas čineći kolektivno siromašnijima. Uz to, poslodavci tvrde kako se određene industrije jednostavno neće moći prilagoditi i poslovati u tako reduciranom vremenskom okviru. Iako moramo biti obazrivi i prilagođavati prakse kraćeg radnog tjedna kako bi funkcionirale u svim sektorima, moramo također priznati kako su mnogi argumenti koji dolaze s opozicije četverodnevnom radnom tjednu jednaki onima koje su zagovarali poslodavci koji su se protivili petodnevnom radnom tjednu početkom 20. stoljeća.
 
Moramo ponovno prihvatiti ideju da je vrijeme i prostor koje rad zauzima u našim životima stvar političkog izbora, a ne ekonomske nužnosti. Četverodnevni radni tjedan bez snižavanja nadnica ima potencijal da postane praktični kamen temeljac našeg definiranja slobode u 21. stoljeću.






Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu.

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve