Za kraći radni tjedan

"Radni tjedan koji traje od ponedjeljka do petka, kakav postoji danas, društveni je i historijski konstrukt. Iako se može činiti kao prirodna vremenska konfiguracija, ustvari su 37-satni radni tjedan i vikend rezultati radničkih pokreta 19. i 20. stoljeća koji su izborili i preustrojili život tako da nadilazi 16-satno dirinčenje kroz 6-dnevni radni tjedan. Borba koja predstoji za radništvo 21. stoljeća zahtjev je za daljnjim proširenjem sloboda u vidu četverodnevnog radnog tjedna."

Borba koja predstoji za radništvo 21. stoljeća zahtjev je za daljnjim proširenjem sloboda u vidu četverodnevnog radnog tjedna.



Radni tjedan koji traje od ponedjeljka do petka, kakav postoji danas, društveni je i historijski konstrukt. Iako se može činiti kao prirodna vremenska konfiguracija, ustvari su 37-satni radni tjedan i vikend rezultati radničkih pokreta 19. i 20. stoljeća koji su izborili i preustrojili život tako da nadilazi 16-satno dirinčenje kroz 6-dnevni radni tjedan. Borba koja predstoji za radništvo 21. stoljeća zahtjev je za daljnjim proširenjem sloboda u vidu četverodnevnog radnog tjedna.
 
Četverodnevni radni tjedan pomogao bi u rješavanju nekoliko važnih ekonomskih i društvenih pitanja današnjice. Kao prvo, značajno bi doprinio rješavanju problema prekovremenog rada koji se javlja u našim društvima. Diljem Zapada (i izvan njega) stres vezan uz posao, anksioznost i iscrpljenost ozbiljno štete životima populacija, da uopće ne spominjemo kako sputavaju naš ekonomski učinak. Uz više vremena za oporavak i osnaženje, radnici će bolje raditi, više će uživati u poslu te će neizbježno manje odlaziti na bolovanje. Dakle, produktivnost radnika ne temelji se tek na broju sati koje odradi, nego i na blagostanju, razini iscrpljenosti te općem zdravlju radnika. Univerzalni pristup koji će smanjiti radno vrijeme koje smatramo društveno potrebnim pomoći će u suočavanju s kroničnim razinama bolesti vezanih uz posao kojima možemo svjedočiti u današnjim ekonomijama širom svijeta.
 
Kraće puno tjedno radno vrijeme također će pomoći ublažavanju potencijalne prijetnje automatizacijskih tehnologija. Uz automobile bez vozača koji prodiru na tržište, softverske botove koji preuzimaju administratorske poslove radnika bijelih ovratnika, te razvoj napredne umjetne inteligencije u mnogim sektorima, potrebna su nam odlučna rješenja kako bismo bili sigurni da će na tržištima rada naše bliske budućnosti doći do proširenja koristi ovih tehnologija na sve. Kraći radni tjedan ima smisla u ‘drugom dobu strojeva’: to je jednostavan, ali progresivan način stavljanja strojeva u službu obavljanja teških i rutinskih poslova, dopuštajući ljudima da imaju više vremena za sebe. Naravno, ove nove tehnologije su ‘istovremeno obećavajuće i prijeteće’. U kontekstu kraćeg radnog tjedna, automatizacija nosi obećanje – kao što je to uvijek i činila – u skraćivanje radnog vremena, otvarajući time mogućnost maksimizacije autonomnog vremena za individue. No, ova veza automatizacije i slobode ne može i neće biti moguća bez adekvatne intervencije na razini politika. Prethodno nam je stoljeće pokazalo da poslodavci automatizacijske tehnologije češće jednostavno uvode kao način maksimizacije produktivnosti bez da višak vremena i/ili profita dijele sa zaposlenicima. Ovaj će se trend nastaviti ukoliko se ne izgradi praktična i obvezujuća veza automatizacije i slobodnog vremena.
 
Skraćivanje radnog vremena u cijeloj ekonomiji bi povratno moglo smanjiti i naš ugljični otisak – što je urgentna nužnost ako želimo izbjeći klimatsku katastrofu. Duže radno vrijeme snažno korelira s visokim emisijama ugljičnog dioksida – zbog masovnog prijevoza i upotrebe ugljično-intenzivnih plastičnih proizvoda koji dolaze sa životnim stilom koji se vrti oko posla (primjerice plastične boce vode i jela za mikrovalnu pećnicu). Ubrzani tempo kojim se klimatski slom odvija ljevici nalaže da predlaže robusna političko-ekonomska rješenja, a kraći radni tjedan iskače kao u tom smislu važna politika. Primjerice, u svom iscrpnom planu za pravednu tranziciju, Zeleni novi dogovor za Europu zagovara da se na razini EU uvede četverosatni radni tjedan kao element održive postneoliberalne ekonomije.
 
Skraćivanje radnog tjedna bi također povećalo rodnu jednakost. U mnogim zemljama žene obično zauzimaju pozicije na nepuno radno vrijeme više od muškaraca – često zato što su primarni skrbnik djece i kućanstva. Četverodnevni tjedan, bez smanjivanja nadnica, značio bi da će novo puno tjedno radno vrijeme postati više kao nepuno, oslobađajući prostor muškarcima za obavljanje rada brige za djecu i kućanstvo tijekom tjedna, no istovremeno dižući satnicu za one žene koje već rade na nepuno radno vrijeme.
 
Osiguravanje dostatnog vremena za obavljanje skrbi potrebno je pozdraviti kao ključnu komponentu iz koje može izniknuti nova ekonomija brige. Da bi se ovo dogodilo, naše poimanje progresa mora krenuti od spoznaje da je reproduktivni rad primarna aktivnost kojom se ekonomija gradi i održava, dok istovremeno moramo osporavati i nadići predodžbe kroz koje se ovakvi oblici rada naturaliziraju kao ženska domena. Kraći radni tjedan mogao bi biti potentan korak u redukciji količine društveno potrebnog neplaćenog rada koji se trenutno obavlja, otvarajući prostor za preispitivanje njegove buduće organizacije i distribucije. Prije svega, kraći radni tjedan omogućio bi nam da više vremena posvetimo sebi samima, našim prijateljima, obitelji i zajednicama: sloboda je temeljna vrijednost u našem društvu, a povećanje slobodnog vremena je njezin preduvjet.
 
Kritičari četverodnevnog radnog tjedna tvrde da bi isti u globaliziranoj ekonomiji učinio ekonomiju UK-a nekompetitivnom, povratno nas čineći kolektivno siromašnijima. Uz to, poslodavci tvrde kako se određene industrije jednostavno neće moći prilagoditi i poslovati u tako reduciranom vremenskom okviru. Iako moramo biti obazrivi i prilagođavati prakse kraćeg radnog tjedna kako bi funkcionirale u svim sektorima, moramo također priznati kako su mnogi argumenti koji dolaze s opozicije četverodnevnom radnom tjednu jednaki onima koje su zagovarali poslodavci koji su se protivili petodnevnom radnom tjednu početkom 20. stoljeća.
 
Moramo ponovno prihvatiti ideju da je vrijeme i prostor koje rad zauzima u našim životima stvar političkog izbora, a ne ekonomske nužnosti. Četverodnevni radni tjedan bez snižavanja nadnica ima potencijal da postane praktični kamen temeljac našeg definiranja slobode u 21. stoljeću.






Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu.

Vezani članci

  • 31. prosinca 2019. Jugoslavija nije Galsko selo U javnim istupima kojima je cilj afirmacija antifašističkih vrijednosti i Narodnooslobodilačke borbe nerijetko imamo prilike čuti floskule koje prenaglašavaju posebnosti jugoslavenskog partizanskog pokreta. „Partizani su se oslobodili sami“ ili „Jugoslavija je bila jedina oslobođena država u okupiranoj Europi“ najčešće su formulacije ovakvih dezinformacija, a društvenim mrežama kruži i netočna karta koja ih potkrepljuje. Nasuprot takvim tvrdnjama, povijesna je činjenica da su domaći partizani mogli računati na solidarnost i konkretnu pomoć iz drugih zemalja i nikada nisu djelovali posve sami. Negacijom emancipatornih borbi širom svijeta ne činimo uslugu antirevizionističkim naporima u vlastitom dvorištu.
  • 31. prosinca 2019. O diferenciranom jedinstvu prirode i društva "Prije svega, nužno je da razumijemo na koji se način akumulacija kapitala historijski odvija kroz mrežu života, a ne na mreži života, kako se to uglavnom tumači. Priroda nije samo stvar, odnosno resurs ili, u slučaju ljudske prirode, izvor neplaćenog ili najamnog rada. Na djelu je puno aktivniji i dinamičniji proces. Kapitalizam prolazi kroz mrežu života i sudjeluje u stvaranju prirode, dok istovremeno mreža života prolazi kroz kapitalizam i oblikuje ga. Radi se o koprodukciji."
  • 31. prosinca 2019. Spašavanje klase od kulturnog zaokreta "Ako se cjelokupno društveno djelovanje fokusira na značenje, prijeti li materijalističkom razmatranju klase propast? Čini se da veliki broj, ako ne i većina društvenih teoretičarki i teoretičara smatra da je tome tako, te da su napustili strukturnu teoriju klase u prilog teoriji koja klasu predstavlja kao kulturni konstrukt. Ovaj rad pokazuje da je moguće prihvatiti temeljne uvide kulturnog zaokreta, istovremeno uvažavajući materijalističku teoriju klasne strukture i klasne formacije."
  • 31. prosinca 2019. Socijalni transferi na udaru fiskalnog konzervativizma U kontekstu jačanja privatizacijskih tendencija u sustavu primarne zdravstvene zaštite u Hrvatskoj i zemljama regije, donosimo intervju iz studenog 2017. godine s filozofom, aktivistom i članom kolektiva Gerusija, drugom i suborcem Ivanom Radenkovićem. Razgovarali smo o posljedicama komercijalizacije državnog apotekarskog sektora u Srbiji na dostupnost lijekova i farmaceutskih usluga te načinima na koje se restriktivna fiskalna politika srpskih vlada odrazila na sustav javnog zdravstva i ostalih socijalnih usluga.
  • 31. prosinca 2019. Seksualni rad nasuprot rada "Prepoznati seksualni rad kao rad za neke je liberalni čin koji se izjednačava s trgovanjem tijelima. Protivno takvoj, pogrešnoj ideji, Morgane Merteuil predlaže razmatranje seksualnog rada kao jednog aspekta reproduktivnog rada radne snage i uspostavlja poveznice koje ujedinjuju kapitalističku proizvodnju, eksploataciju najamnog rada i opresiju nad ženama. Ona zorno prikazuje kako je borba seksualnih radnica moćna poluga koja dovodi u pitanje rad u njegovoj cjelini, te kako represija putem seksualnog rada nije ništa drugo doli oruđe klasne dominacije u internacionalnoj (rasističkoj) podjeli rada i stigmatizaciji prostitutke, koje hrani patrijarhat." Prijevod ovoga teksta nastao je kao završni rad Ane Mrnarević u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 2019, uz mentorstvo dr. sc. Maje Solar.
  • 31. prosinca 2019. Foucault i revizija liberalizma "Foucaultova predavanja o liberalizmu i neoliberalizmu nisu teorijska slijepa ulica (poput njegovih ranijih eksperimentiranja s arheologijom znanja), dok nam produbljena historijska obrada, proizašla iz drugog vala recepcije, omogućuje da idemo onkraj samog Foucaulta, do ključnih pitanja za suvremenu ljevicu."
  • 31. prosinca 2019. Protiv recikliranja "Individualno recikliranje samo po sebi jednostavno nije dovoljno za spas planeta. Čak i najrevnosniji i najodgovorniji reciklatori, moderne Susan Spotlesses, suočavaju se sa strukturnim preprekama pri smanjivanju svojeg otpadnog otiska. Čak i ako smo svi Susan Spotlesses i sustavi za recikliranje rade besprijekorno, sredstva za proizvodnju američkog industrijskog kapitalizma i dalje će beskonačno generirati otpad koji će sudjelovati u procesu proizvodnje."
  • 31. prosinca 2019. Kurdsko pitanje nekada i danas "Politički kaos koji u posljednje vrijeme dominira Bliskim Istokom izražava se, između ostalog, i nasilnom reaktualizacijom kurdskog pitanja. Kako analizirati opseg kurdskih težnji za autonomijom, neovisnošću i jedinstvom u ovim novim uvjetima? Možemo li analizom zaključiti da ove težnje moraju podržati sve demokratske i progresivne snage u regiji i svijetu?"
  • 31. prosinca 2019. Ekosocijalizam ili klimatski barbarizam U vrijeme degradiranja osnovnih materijalnih uvjeta za uspostavu održivog i pravednog društva, socijalistička ljevica mora redefinirati svoj odnos prema prirodi i neljudskim životinjama, imajući istovremeno u vidu da je zahtjev za univerzalnošću različitih borbi otvorio politički prostor revolucionarnijem djelovanju, koje će moći ponuditi odgovore na trenutnu klimatsku krizu. Donosimo osvrt na 16. konferenciju Historical Materialism “Claps of Thunder: Disaster Communism, Extinction Capitalism and How to Survive Tomorrow”, održanu u studenom u Londonu, s programskim naglascima na promišljanju socijalističke budućnosti u kontekstu globalne ekološke krize.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve