Za kraći radni tjedan

"Radni tjedan koji traje od ponedjeljka do petka, kakav postoji danas, društveni je i historijski konstrukt. Iako se može činiti kao prirodna vremenska konfiguracija, ustvari su 37-satni radni tjedan i vikend rezultati radničkih pokreta 19. i 20. stoljeća koji su izborili i preustrojili život tako da nadilazi 16-satno dirinčenje kroz 6-dnevni radni tjedan. Borba koja predstoji za radništvo 21. stoljeća zahtjev je za daljnjim proširenjem sloboda u vidu četverodnevnog radnog tjedna."

Borba koja predstoji za radništvo 21. stoljeća zahtjev je za daljnjim proširenjem sloboda u vidu četverodnevnog radnog tjedna.

Radni tjedan koji traje od ponedjeljka do petka, kakav postoji danas, društveni je i historijski konstrukt. Iako se može činiti kao prirodna vremenska konfiguracija, ustvari su 37-satni radni tjedan i vikend rezultati radničkih pokreta 19. i 20. stoljeća koji su izborili i preustrojili život tako da nadilazi 16-satno dirinčenje kroz 6-dnevni radni tjedan. Borba koja predstoji za radništvo 21. stoljeća zahtjev je za daljnjim proširenjem sloboda u vidu četverodnevnog radnog tjedna.

 

Četverodnevni radni tjedan pomogao bi u rješavanju nekoliko važnih ekonomskih i društvenih pitanja današnjice. Kao prvo, značajno bi doprinio rješavanju problema prekovremenog rada koji se javlja u našim društvima. Diljem Zapada (i izvan njega) stres vezan uz posao, anksioznost i iscrpljenost ozbiljno štete životima populacija, da uopće ne spominjemo kako sputavaju naš ekonomski učinak. Uz više vremena za oporavak i osnaženje, radnici će bolje raditi, više će uživati u poslu te će neizbježno manje odlaziti na bolovanje. Dakle, produktivnost radnika ne temelji se tek na broju sati koje odradi, nego i na blagostanju, razini iscrpljenosti te općem zdravlju radnika. Univerzalni pristup koji će smanjiti radno vrijeme koje smatramo društveno potrebnim pomoći će u suočavanju s kroničnim razinama bolesti vezanih uz posao kojima možemo svjedočiti u današnjim ekonomijama širom svijeta.

 

Kraće puno tjedno radno vrijeme također će pomoći ublažavanju potencijalne prijetnje automatizacijskih tehnologija. Uz automobile bez vozača koji prodiru na tržište, softverske botove koji preuzimaju administratorske poslove radnika bijelih ovratnika, te razvoj napredne umjetne inteligencije u mnogim sektorima, potrebna su nam odlučna rješenja kako bismo bili sigurni da će na tržištima rada naše bliske budućnosti doći do proširenja koristi ovih tehnologija na sve. Kraći radni tjedan ima smisla u ‘drugom dobu strojeva’: to je jednostavan, ali progresivan način stavljanja strojeva u službu obavljanja teških i rutinskih poslova, dopuštajući ljudima da imaju više vremena za sebe. Naravno, ove nove tehnologije su ‘istovremeno obećavajuće i prijeteće’. U kontekstu kraćeg radnog tjedna, automatizacija nosi obećanje – kao što je to uvijek i činila – u skraćivanje radnog vremena, otvarajući time mogućnost maksimizacije autonomnog vremena za individue. No, ova veza automatizacije i slobode ne može i neće biti moguća bez adekvatne intervencije na razini politika. Prethodno nam je stoljeće pokazalo da poslodavci automatizacijske tehnologije češće jednostavno uvode kao način maksimizacije produktivnosti bez da višak vremena i/ili profita dijele sa zaposlenicima. Ovaj će se trend nastaviti ukoliko se ne izgradi praktična i obvezujuća veza automatizacije i slobodnog vremena.

 

Skraćivanje radnog vremena u cijeloj ekonomiji bi povratno moglo smanjiti i naš ugljični otisak – što je urgentna nužnost ako želimo izbjeći klimatsku katastrofu. Duže radno vrijeme snažno korelira s visokim emisijama ugljičnog dioksida – zbog masovnog prijevoza i upotrebe ugljično-intenzivnih plastičnih proizvoda koji dolaze sa životnim stilom koji se vrti oko posla (primjerice plastične boce vode i jela za mikrovalnu pećnicu). Ubrzani tempo kojim se klimatski slom odvija ljevici nalaže da predlaže robusna političko-ekonomska rješenja, a kraći radni tjedan iskače kao u tom smislu važna politika. Primjerice, u svom iscrpnom planu za pravednu tranziciju, Zeleni novi dogovor za Europu zagovara da se na razini EU uvede četverosatni radni tjedan kao element održive postneoliberalne ekonomije.

 

Skraćivanje radnog tjedna bi također povećalo rodnu jednakost. U mnogim zemljama žene obično zauzimaju pozicije na nepuno radno vrijeme više od muškaraca – često zato što su primarni skrbnik djece i kućanstva. Četverodnevni tjedan, bez smanjivanja nadnica, značio bi da će novo puno tjedno radno vrijeme postati više kao nepuno, oslobađajući prostor muškarcima za obavljanje rada brige za djecu i kućanstvo tijekom tjedna, no istovremeno dižući satnicu za one žene koje već rade na nepuno radno vrijeme.

 

Osiguravanje dostatnog vremena za obavljanje skrbi potrebno je pozdraviti kao ključnu komponentu iz koje može izniknuti nova ekonomija brige. Da bi se ovo dogodilo, naše poimanje progresa mora krenuti od spoznaje da je reproduktivni rad primarna aktivnost kojom se ekonomija gradi i održava, dok istovremeno moramo osporavati i nadići predodžbe kroz koje se ovakvi oblici rada naturaliziraju kao ženska domena. Kraći radni tjedan mogao bi biti potentan korak u redukciji količine društveno potrebnog neplaćenog rada koji se trenutno obavlja, otvarajući prostor za preispitivanje njegove buduće organizacije i distribucije. Prije svega, kraći radni tjedan omogućio bi nam da više vremena posvetimo sebi samima, našim prijateljima, obitelji i zajednicama: sloboda je temeljna vrijednost u našem društvu, a povećanje slobodnog vremena je njezin preduvjet.

 

Kritičari četverodnevnog radnog tjedna tvrde da bi isti u globaliziranoj ekonomiji učinio ekonomiju UK-a nekompetitivnom, povratno nas čineći kolektivno siromašnijima. Uz to, poslodavci tvrde kako se određene industrije jednostavno neće moći prilagoditi i poslovati u tako reduciranom vremenskom okviru. Iako moramo biti obazrivi i prilagođavati prakse kraćeg radnog tjedna kako bi funkcionirale u svim sektorima, moramo također priznati kako su mnogi argumenti koji dolaze s opozicije četverodnevnom radnom tjednu jednaki onima koje su zagovarali poslodavci koji su se protivili petodnevnom radnom tjednu početkom 20. stoljeća.

 

Moramo ponovno prihvatiti ideju da je vrijeme i prostor koje rad zauzima u našim životima stvar političkog izbora, a ne ekonomske nužnosti. Četverodnevni radni tjedan bez snižavanja nadnica ima potencijal da postane praktični kamen temeljac našeg definiranja slobode u 21. stoljeću.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu.

Vezani članci

  • 27. rujna 2024. Solidarnost kao uzajamna pomoć Ako se solidarnost nastoji misliti i prakticirati prije svega kao politika, onda je uzajamna pomoć – kao jedan od oblika solidarnosti ‒ model pomoći koji ne samo da izbavlja ljude iz kriza koje proizvode kapitalistički uvjeti i strukture, nego ih i politizira, i to u pravcu emancipatornih društvenih promjena. U knjizi „Mutual Aid: Building Solidarity During This Crisis (and the Next)‟ (Uzajamna pomoć: Izgradnja solidarnosti tijekom ove (i sljedeće) krize), Dean Spade objašnjava što je uzajamna pomoć, koji su njezini historijski i aktualni primjeri, te kako se ona razlikuje od uvriježenih državnih, neprofitnih i „charity‟ modela pomoći, ali daje i praktična poglavlja, upitnike i orijentire za izbjegavanje zamki u grupnom organiziranju te u pravcu rješavanja sukoba u grupama. Stoga je ova knjiga i priručnik za organiziranje, ne samo uzajamne pomoći nego svih društvenih pokreta koji vode borbe za društvene transformacije i izgradnju svijeta oko ljudskih potreba.
  • 23. rujna 2024. Michel Foucault, “post” – izam i neoliberalizam Na tragu odredbi Erica Hobsbawma o dvama historiografskim pristupima – teleskopskom i mikroskopskom – autor kroz prvu leću prati neke Foucaultove misaone zaokrete, prividno kontradiktorne: od Foucaulta kao otpadnika strukturalizma nakon 1968. godine, do intelektualca koji se uklapa u poststrukturalističko odbacivanje znanosti, objektivnosti i istine te postaje misliocem novog somatizma; od Foucaulta kao „ikone radikala“ i onog koji flertuje s ljevičarenjem, do Foucaulta koji krajem 1970-ih drži predavanja o neoliberalizmu, a marksizam smatra povijesno prevladanim, pretvarajući se u zagovornika konvencionalnog „ljudskopravaštva“. Dubinsku dimenziju Foucaultova mišljenja i djelovanja obilježava nietzscheovstvo (njegov „aristokratski radikalizam“), a u predavanjima o neoliberalizmu, pak, izostaje jasna kritika. Foucaultova retorički nekonformna misao ipak ostaje sadržajno konformna i savršeno usklađena s vladajućim mislima i trendovima njegova doba.
  • 10. rujna 2024. Zapadni kanon i kontrakanon: nedostatak historijsko-materijalističke analize u književnoj kritici U tekstu se razmatraju manjkavosti zapadnog "kanona" i alternativnog "kontrakanona" u književnoj kritici i teoriji. I dok konzervativni branitelji uspostavljenog zapadnog kanona konstruiraju sakralni status za zaslužne ''genije'' i ''velikane", produbljujući larpurlartističke pretpostavke o tobožnjoj autonomiji umjetnosti obrisanoj od svakog traga politike, ni kontrakanonska kritika koja je nastala zamahom tzv. Nove Ljevice ne usmjerava se na političko-ekonomske dinamike, već prije svega na jezik i tekst. Unutar radikalne književne kritike (poststrukturalizma, feminističke kritike inspirirane Lacanom, postmarksističke kritike itsl.), posebno mjesto zauzimaju postkolonijalna kritika i na njoj utemeljene subalterne studije, jer preispituju uspostavu zapadnog kanona na leđima imperijalizma i kolonijalizma. Međutim, i postkolonijalna učenja su ustrajala na tomu da marksistička tumačenja ne mogu obuhvatiti korporealnost života na Istoku. Na tragu marksističkog književnog kritičara Aijaza Ahmada i teoretičara Viveka Chibbera, tekst stoga kritički propituje i postkolonijalni pristup Edwarda Saida (i drugih).
  • 5. rujna 2024. Nema većeg Nijemca od Antinijemca Autor analizira tzv. „antinjemačku” frakciju njemačko-austrijske ljevice, koja se iz povijesnih i političkih razloga snažno zalaže za podršku Izraelu, što ju odvaja od globalne ljevice koja uglavnom podržava borbu za slobodnu Palestinu. Ova frakcija smatra njemački nacionalizam i antisemitizam duboko ukorijenjenim problemima germanofonih društava, a u anticionizmu vidi rizik antisemitizma, te svoje proizraelsko stajalište opravdava kao nužno u kontekstu povijesne odgovornosti Njemačke za Holokaust. Takav stav izaziva sukobe na lijevoj sceni u Njemačkoj i Austriji, pri čemu antinjemački ljevičari druge ljevičarske skupine smatraju regresivnima zbog njihove podrške Palestini.
  • 25. kolovoza 2024. Oteta revolucija i prepreke emancipaciji: Iran na ivici Knjiga „Iran on the Brink: Rising of Workers and Threats of War‟ („Iran na ivici: radnička pobuna i prijetnje ratom‟), napisana u koautorstvu Andreasa Malma i Shore Esmailian, donosi historijski pregled Irana kroz klasnu analizu i globalnu geopolitiku. Konkretna analiza historijskih događaja i radikalno-demokratskih tradicija prije svega pokazuje kako se od Iranske revolucije 1979., kao najmasovnije revolucije i radničke borbe u svjetskoj povijesti, došlo do uspostavljanja Islamske republike te zaoštravanja odnosa SAD-a i Izraela s Iranom. Zauzimajući značajno mjesto u „palestinskom pitanju‟, odnosima s Libanom i Irakom, ova historija je značajna i radi razumijevanja suvremene situacije, te daje orijentire za internacionalnu ljevicu koja bi solidarnost s iranskim narodom gradila u pravcu emancipacije.
  • 23. kolovoza 2024. Izraelska kampanja protiv palestinskih stabala masline Autorica u ovome članku razmatra izraelsko sustavno uklanjanje palestinskih stabala masline, koje značajno utječe na palestinsku ekonomiju i kulturu. Masline su ključne za životne prihode mnogih obitelji te simbol otpora i kulturnog identiteta. Osim što se stabla uklanjaju, priječi se i ograničava njihova ponovna sadnja, što dodatno pogoršava ekonomsku nesigurnost naroda Palestine. Unatoč naporima da se maslinici obnove, dugotrajni rast ovih stabala otežava njihov oporavak.
  • 21. kolovoza 2024. Novi iracionalizam Tekst se bavi iracionalizmom u filozofiji, znanosti, historiji i ideologiji 19. i 20. stoljeća, pokazujući kako ova struja ima duboko reakcionaran i defetistički karakter. Iracionalizam u filozofiji i društvenoj teoriji nije slučajna pojava. György Lukács mu je u „Razaranju uma‟ pristupao kao sastavnom djelu mišljenja i djelovanja u uvjetima imperijalizma i kapitalističke ekspanzije. Bellamy Foster se na tom tragu osvrće na ključne figure moderne i suvremene filozofije iracionalizma, osvjetljujući njihovu reakcionarnu i apologetsku funkciju. Pored potiskivanja marksističke teorije i analize, te indirektne apologetike kapitalističkih društvenih odnosa, u ovim učenjima pod maskom radikalne kritike krije se mistifikacija tih odnosa i zakriva potreba za prevladavanjem kapitalizma. Autor se zalaže za racionalno orijentirani pristup, koji nosi potencijal za promjenom i ukidanjem sistema zasnovanog na eksploataciji, dominaciji, otuđenju, uništenju životnog prostora, iscrpljivanju prirodnih bogatstava i sveukupnom podrivanju opstanka čovječanstva.
  • 28. lipnja 2024. Kada je kamera oružje? Osvrnuvši se na pobjednički dokumentarni film ovogodišnjeg Berlinaea No Other Land, u režiji palestinsko-izraelskog kolektiva, koji je nastajao prije eskalacije 7. listopada, prateći odnos dvojice prijatelja-filmaša i reflektirajući kroz njihov odnos nasilje izraelskog aparthejda, autorica polemički pristupa programatskoj ideji kamere kao oružja Treće kinematografije. Problematizirajući načine na koje danas cirkuliraju slike (kako arhivski, tako i novosnimljeni materijali) u audiovizualnom polju posredovanom novim medijima i tehnologijom, razmatra kako drukčije organizirati njihovu distribuciju da bi se umaknulo komodifikaciji i sačuvalo njihov društveno-transformativni potencijal.
  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve