Sustav učenja na daljinu u Španjolskoj zapostavlja djecu iz radničke klase

Kada je krenula pandemija Covida-19, govorilo se da virus ne diskriminira. Štoviše, u Španjolskoj je nekoliko visokoprofiliranih osoba bilo pozitivno na virus, od Begoñe Gómez – supruge premijera Pedra Sáncheza – do profesionalnih nogometaša. Međutim, ubrzo je postalo jasno da će pandemija ostaviti najteže posljedice na one iz nižih slojeva na društvenoj ljestvici.

S malo ili nimalo sigurnosti zaposlenja, mnogi su bili prisiljeni provoditi sate u javnom prijevozu ne bi li stigli na posao, ili voziti po gradovima dostavljajući pakete za Amazon ili UPS. U Španjolskoj, i drugdje, radnice i radnici se odriču vlastite dobrobiti da bi prehranili svoje obitelji. U El Paísu je nedavno objavljena fotografija plantažnih radnika iz Murcie, s jugoistoka zemlje, zbijenih zajedno u novoj berbi bez ikakve zaštite.

Međutim, ovu nejednakost ne proživljavaju samo odrasli: naime, brzo je prodrla i do španjolske djece. U zemlji koja se ponosi besplatnim i cjelovitim obrazovanjem za svu djecu u dobi od šest do šesnaest godina, zatvaranje škola diljem Španjolske dovelo je do alarmantne stope zapostavljanja djece iz obitelji s nižim primanjima.

Ako je cjelovito obrazovanje bila velika društvena uravnilovka, stvari su se prelaskom na digitalno funkcioniranje promijenile. Školski satovi i materijali sada se osiguravaju online – a procjep između onih koji bogatih i siromašnih produbljuje.

Možda nas to ne bi trebalo iznenaditi – naposljetku, Ministarstvo obrazovanja predviđa da otprilike 10 posto od 8,2 milijuna učenika u Španjolskoj neće moći pratiti predavanja online. Međutim, prema El Paísu, u katalonskim i valencijskim zajednicama (autonomne regionalne administracije) ovaj se broj zapravo više približava 15 posto, dok roditelji u andaluzijskim gradovima poput Seville, Granade i Jaéna tvrde da je brojka 20 posto.

Najnovija objava u kojoj se najavljuje da će škole ostati zatvorene do rujna znači da će učenici biti bez strukturiranog okoliša učionice gotovo šest mjeseci. Ovaj edukacijski vakuum naštetit će fizičkom i kognitivnom razvoju djece niskoobrazovanih roditelja koji nemaju previše resursa, bilo financijskih ili tehnoloških. „Doći će do rupture i nismo sigurni hoćemo li je uspjeti premostiti“, kaže Miguel Molina, učitelj šestog razreda osnovne škole blizu Alcalá de Henares.

Mnogi roditelji s dobro plaćenim poslovima uspijevali su raditi od kuće – a veća fleksibilnost povezana s takvim aranžmanima učinila je kućno obrazovanje jednostavnijim. To nije bio slučaj u obiteljima s nižim primanjima u kojima su hraniteljice i hranitelji morali provoditi sate i sate na prvoj crti nužnog rada, od njegovateljskog rada u zdravstvu do rada u supermarketu, čišćenja, vožnje autobusa i robne dostave.

Upitao sam Miguela kako bi ovaj karantenski period mogao utjecati na djecu koja žive u malim stanovima. „To će se posebice osjetiti u velikim gradovima poput Madrida i Barcelone“, izjavio je, aludirajući potom na potencijalne učinke obiteljskih tenzija: „Djeca se trebaju igrati s drugom djecom, a ovako će se naći na udaru odnosa s odraslima i trzavica s kojima se svakodnevno suočavaju kod kuće – osobito ona djeca čiji su roditelji izgubili posao.“

Život u malim prostorima s nemirnom djecom i neplaćenim računima vrijeme je kušnje za roditelje. Za mnoge će neposredni prioritet biti osiguravanje idućeg obroka i spajanje kraja s krajem, zbog čega će obrazovanje gotovo sigurno trpjeti. Dvorište po kojem se može trčati i online privatni tutor koji će zaokupiti dječju pažnju za većinu obitelji nisu opcije – a pritisci se gomilaju.

Dapače, škole u pravilu služe olakšavanju dijela tereta s kojim se nose takva kućanstva. Osim što su okoliš u kojem učenici različitih društvenih porijekla uče zajedno uz jednaki tretman, mnoge škole u Španjolskoj također osiguravaju subvencionirane obroke, ključni izvor zdrave prehrane. Zatvaranjem škola, prehrambene potrebe mnogih obitelji s niskim prihodima gotovo će sigurno biti kompromitirane.

U intervjuu za El Confidencial, María del Carmen Morillas, koja živi u stanu od 60 m² sa suprugom i četiri kćeri u Leganésu, u južnom dijelu Madrida, govorila je o poteškoćama obitelji kojima su tehnološki resursi ograničeni. „Svakodnevno proživljavamo digitalni jaz. Imamo samo jedno osobno računalo na nas petero. Nalazi se u našoj spavaćoj sobi i moramo ga naizmjence koristiti.“

Noelia Otero, voditeljica obrazovnog programa u bilingvalnoj školi u Chamberíju, imućnom okrugu Madrida, opisuje kako se „80 posto učenika škole dobro snalazi, no njih 20 posto zaostaje jer nemaju kompjutor i Wi-Fi te im obitelji ne mogu pomoći s vještinama poput znanja engleskog jezika.“

Pablo Gracia, sociolog i istraživač sa Sveučilišta Trinity u Dublinu kaže El Paísu kako će karantena značajno produbiti obrazovni jaz. „Utjecat će na obrazovna postignuća i kognitivne vještine djece iz siromašnijih obitelji, osobito u jezicima i matematici.“ Imajući u vidu da čitava zemlja već zaostaje za sveukupnim prosjekom OECD PISA rezultata, Španjolskoj predstoji ozbiljna nadoknada jednom kada se škole najesen otvore.

U intervjuu za El País, Andreas Schleicher, čelna osoba OECD-ovog direktorata za obrazovanje, opisuje kako zamišlja stanje stvari kada se djeca vrate u školu. „U rujnu će obrazovni okoliš i okruženje učionice biti raznolikije nego li ijedne prethodne godine. Bit će učenika koji će se, zahvaljujući potpori svojih obitelji, vratiti puni entuzijazma, obogaćeni znanjima koja su usvojili tijekom online obrazovanja. Drugi_e će se vratiti nemotivirani, i u tome leži izazov – potrebno je povećati školsku podršku za tu djecu.“

Španjolska je vlada kroz suradnju s državnim televizijskim kanalom RTVE u međuvremenu pokušala na nedostatan način premostiti obrazovni jaz, pa odsad svakodnevno nudi pet sati obrazovnog sadržaja za djecu između 9 i 14 godina. Ovo je flaster-rješenje očiglednog društvenog problema koji se tiče temeljne ideje jednakosti.

Dok će imućnije obitelji moći brže nadoknaditi izgubljeno vrijeme, oslanjajući se na izvannastavne aktivnosti, povijest je pokazala da oni koje se zapostavlja od rane dobi, kasnije u životu u pravilu biti na gubitku.

Nedavno popuštanje strogih mjera izolacije nakon četrdeset i dva dana dolaze kao dobrodošlo olakšanje – a prizor i zvuk djece koja se ponovno igraju na ulicama svima je u Španjolskoj djelovao kao psihološko ohrabrenje. No, ovaj nam je period pokazao koliko je brzo digitalna transformacija zapostavila one koji su se već nalazili na lošijim startnim pozicijama.

Vladama koje u digitalnom dobu teže većoj društvenoj jednakosti pristup internetu trebao bi postati pravo svih građana i građanki. Bez toga ne može biti jednakosti – osobito kada je riječ o obrazovanju kod kuće.

Brendan Boyle je irski pisac koji od 2016. godine živi u Madridu i prati španjolski nogomet te druge aktualnosti.