Kratka povijest Jordana Petersona

"Poruka Jordana Petersona je jednostavna: „zlo“ je inherentno ljudskoj vrsti, a dominacija određenih ljudi nad drugima biološki je utemeljena."

Jordan Peterson u razgovoru s polaznicima i polaznicama Student Action Summita u organizaciji Turning Point USA, Palm Beach County Convention Center, West Palm Beach, Florida, 20. prosinca 2018. (izvor: Gage Skidmore @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci)
Poruka Jordana Petersona je jednostavna: „zlo“ je inherentno ljudskoj vrsti, a dominacija određenih ljudi nad drugima biološki je utemeljena.



U početku bijahu jastozi. Potom nasta muškarac. A muškarac, kao i muškarci-jastozi prije njega, bijaše snažniji od žene, kojoj se svidješe samo najsnažniji među muškarcima. Potom postade Bog. Bog zatim umre. Potom nasta ideologija. Milijuni pomriješe. A onda se dogodi Jordan Peterson.
 
U početku, dječak Jordan Peterson odlazi u crkvu. Tamo je Bog. Tinejdžer Jordan Peterson napušta Boga i postaje član „umjereno socijalističke“ političke stranke. Tamo je ideologija. Nitko nije umro, ali skupina privlači gubitnike: ljude bez poslova i obitelji, motivirane isključivo gorčinom prema bogatima. Peterson otkriva da su ljudi – odnosno, „Homo sapiensi“, kako ih ponekad naziva – zli, a ideologija je još gora i omogućava ljudima da sakriju svoju inherentnu zloću od sebe samih. Pod „ideologijom“ Peterson podrazumijeva staljinizam i nacizam, kao i marksizam, u koji ubraja i postmodernizam. Sve ideologije teže koncentracijskom kampu/gulagu, jedinstvenom entitetu u Petersonovom svijetu, gdje nije uvijek jednostavno razlučiti između aktivista za transrodna prava, Pol Pota, Derridae, i Hitlera.
 
Nakon promašenog koketiranja s politikom, mladić Jordan Peterson započinje studij psihologije. Lišen svojih prijašnjih uvjerenja, osjeća se anksiozno i opsjedaju ga apokaliptične noćne more. Jedne pijane noći slika Isusa na križu. Potom otkriva rad Carla Junga, čiji opis drevnih sustava vjerovanja koji čine most prema svijetu psihe rezoniraju s njegovim iskustvima. Peterson opisuje svoj susret s Jungovim radom u osobnim, a ne profesionalnim terminima – negdje između terapije i religijske epifanije.
 
Jung se udaljio od Freuda svojim inzistiranjem na postojanju „kolektivnog nesvjesnog“, psihičkog supstrata koji sadrži riznicu mitoloških arhetipa koje svi dijelimo, i koji su stariji i dublji od onoga što naziva „osobnim nesvjesnim“. Čitati Junga znači kročiti u ovaj mordorliki svijet vilenjaka, čarobnjaka, vještica, alkemičara, i zmajeva koji čuvaju brda zlata. Radi se o svijetu u kojem se neki od muškaraca koji na Redditu grozničavo objavljuju postove na dretvama posvećenima Petersonu, u estetičkom smislu vjerojatno osjećaju kao kod kuće.
 
Poput Junga, Peterson garnira svoje tekstove terminima kao što su pad, truljenje, istrošenost, poništenje, degeneracija, dekadencija. Red prijeti biti progutan kaosom, staro novim, maskulino femininim, uobičajeno čudnim, poznato nepoznatim. U Rajskom vrtu čuči zmija, avioni su se zabili u nebodere blizance, a žene uvijek varaju svoje muževe. Jung komunicira svoje ideje u registru nepokolebljive teatralnosti prikladnom njegovim spektakularnim pejzažima prekrivenima sumaglicom, dok Peterson barata kako platitudama, tako i sumpornim ognjem. Bezdani zijevaju, praznine zjape, praiskonska čudovišta reže, ali njegovo zazivanje plamenih paklenih dubina često skreće u svakodnevicu; pakleni plameni jezici ližu ostatke našiljene olovke na vašem neurednom radnom stolu. Čitati Petersona je poput gledanja Lohengrina kojega izvode Muppeti.
 
Peterson će se spremno ograditi od svojih smionijih proklamacija brzopletim uvjeravanjem kako će rubovi poretka uvijek biti zamrljani kaosom, ali ma koliko to izbjegavao jasno izreći, tvrdi da su Zapadne navike, tradicije, i običaji dobri i ugroženi. Petersonova logika ide otprilike ovako: mi – ne radi se o inkluzivnoj kategoriji – se nalazimo na tankom ledu pod kojim leže zmajevi, i pod zmajevima žene, a žene su kaos, koji dolazi izvana, i stranci prijete razbiti led te ukrasti klizaljke Zapadne civilizacije koje su se stvarale tisućama godina … međutim, realno, u redu je da se nešto leda otopi, a da si snažniji bio bi i bolji u klizanju, gubitniče.
 
Petersonova proza možda je nešto rasutija, njegove anegdote prošaranije patetikom, njegovi arhetipski primjeri pop-kulturniji (ne preporučam njegovo trosatno predavanje pod nazivom Carl Jung i Kralj Lavova), a za njegova iskonska čudovišta jednako je vjerojatno da počivaju u mozgu, kao i u nesvjesnom, ali jungijanski je utjecaj očigledan. Uz svo njegovo inzistiranje na univerzalnim aspektima psihičkog života, Jungov rad na sličan je način bio usmjeren na bijelog, muškog, kršćanskog subjekta, otrgnutog iz sigurne luke tradicije. U svojem tekstu iz 1937. godine, Walter Benjamin, njemačko-židovski filozof koji je pet godina ranije pobjegao iz nacističke Njemačke, ukazuje kako Jungova psihologija nudi terapiju koja je rezervirana isključivo za „arijevsku dušu“.
 
Neki komentatori napominju da Petersonovi radovi nisu toliko zlokobni koliko njegovi kritičari s ljevice sugeriraju. Navode kako 12 životnih pravila nije ukrašena svastikama, već je puna bezopasnih anegdota o vjevericama. Štoviše, pomaže ljudima. No Peterson ne kaže samo uspravi se, pospremi sobu i nemoj biti gubitnik; on neobavezno inzistira na tome da je „zlo“ inherentno ljudskoj vrsti i da je dominacija jedne vrste ljudi nad drugima biološki utemeljena. Peterson uklanja svaku specifičnost iz nasilne povijesti koju navodno želi razumjeti, a preteče njegovih nasilnih vizija o praiskonskoj psihi pritom padaju u zaborav.






Hannah Proctor je suradnica na ICI Berlin koja radi na historijama i teorijama radikalne psihijatrije.
 



Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu.

Vezani članci

  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi Povodom četrdesetogodišnjice Krležine smrti, specijalno izdanje Jutarnjeg lista donosi intervju s Igorom Mandićem, koji ikonoklastički prebire po Krležinom liku i djelu još od zbirke Zbogom, dragi Krleža iz 1988. godine. Mandić denuncira Krležu upisujući mu ideološko inzistiranje na vulgarnoj koncepciji društveno angažirane uloge književnosti. Time se pridružuje „antitotalitarnim“ moralističkim čitanjima koja, zakrivena tobožnjom književnom ekspertizom, manje govore o književnosti, a više o perspektivama liberalne inteligencije.
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim Demontirajući mitove liberalnog pristupa umjetnosti, Katja Praznik u svojoj knjizi Art Work: Invisible Labour and the Legacy of Yugoslav Socialism mapira kulturno-umjetničku povijest socijalističke Jugoslavije iz vizure koja umjetnost prije svega promišlja kao područje rada. Kulturno-umjetnička proizvodnja u prvoj se dekadi u većoj mjeri odvija pod okriljem centralizirane države, potom kroz dvije dekade u decentraliziranom smjeru, a od 1970-ih se sve više liberalizira. Umjetnici_e radnici_e postaju socijalistički_e poduzetnici_e ─ sve prekarniji_e i sve manje zaposleni_e ─ a umjetnost se iz područja rada i društvene kulture seli u mitski univerzum individualiziranog stvaranja i slobode: barem za one koji si tu slobodu mogu priuštiti. U tom rastakanju socijalističkog modela kulture nemalu ulogu imala je i tzv. alternativna scena, koja je iz vlastitih srednjoklasnih ukotvljenosti zdušno prihvaćala liberalne kulturne reforme.
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu“ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.
  • 19. prosinca 2021. Prilog razvijanju konceptualnih okvira rada njege Nakon utemeljujućih debata o socijalnoj reprodukciji, o razlikama između unitarnih i višesistemskih teorija i o nadnicama za kućni rad tijekom 1970-ih, od 1990-ih se u okvirima feminističke ekonomije teorijski utemeljuje i jedna specifična vrsta socijalno-reproduktivnog rada: rad njege. Dakako, geopolitička, povijesna i međunarodna podjela rada reprodukcije, odnosno globalni lanci njege, iziskuju analitičko nijansiranje razlika u zemljama kapitalističkog centra (gdje se rad skrbi poglavito delegira na jeftinu migrantsku i ne-bijelu radnu snagu), u socijalističkim državama (gdje je umnogome državno podruštvljen) i u zemljama globalnog Juga (gdje se socijalno-reproduktivni aranžmani oslanjaju na šire obitelji, zajednice, civilni sektor i neformalni sektor rada). Složenija konceptualizacija rada njege dolazi i iz feminističkih istraživanja socijalnih politika, te kroz konceptualne alatke dijamanata njege i ukupne društvene organizacije rada.
  • 16. prosinca 2021. Romski feminizam: od rodno-ravnopravnog preko intersekcionalnog prema socijalno-reproduktivnom pogledu (3. dio) Nakon analize elemenata rodno-ravnopravne i intersekcionalne optike, posljednji dio triptiha o romskom feminizmu donosi prikaz optike teorije socijalne reprodukcije, koja se ovdje razmatra kao analitički i politički najpotentniji okvir za promišljanje položaja Romkinja, a u sprezi s marksističkim razumijevanjem složenih odnosa rada: i proizvodnog (prije svega kroz ukotvljenost u neformalnu sferu rada) i reproduktivnog (kroz marginalizirana domaćinstva u kojima se socijalno reproducira rasijalizirana radna snaga). Pokazuje se kako je najveći broj Romkinja ne samo dio rasijalizirane, etnicizirane i orodnjene radničke klase, već je njihov položaj zapravo potpuno uključen u kapitalizam. Utoliko su i zagovaranja politike inkluzije promašena, a socijalno-reproduktivni pogled naznačuje jedinu revolucionarnu putanju: antikapitalističku.
  • 13. prosinca 2021. Neoliberalna država globalnog Juga (2): bliži li se kraj autoritarnog neoliberalizma? "Indija i Turska su jedine dvije velike države globalnog Juga u kojima je kulturni nacionalizam ostvario pobjedu nad sekularizmom i uspostavio kontinuiranu vlast. Međutim, oba primjera pokazuju da kulturni nacionalizam ulazi u svoju autoritarnu fazu, koju u slučaju Indije neki autori_ce nazivaju i fašističkom. U trenutnim geopolitičkim okolnostima u kojima ove dvije države imaju bitnu ulogu, razvoj ovakvih tendencija poziva na oprez, a istovremeno zlokobno potvrđuje tezu da formalno demokratske institucije nisu dovoljne da bi spriječile razvoj autoritarnih političkih oblika vlasti."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve