Ne možemo govoriti o rasizmu bez razumijevanja bjelačkosti

"Bijeli životi već su bitniji od drugih, stoga proklamirati da su bitni znači pridati im dodatnu vrijednost, što nas opasno približava terenu bjelačke supremacije. To ne znači da su sve bijele osobe u zapadnim društvima materijalno dobro zbrinute ili da ne trpe oskudicu, nego da to nije posljedica činjenice da su bijeli. Crni životi i dalje su obezvrjeđeni, a kako bismo došli do željene situacije u kojoj su svi životi (uistinu) bitni, prvo oni moraju ostvariti paritet tako što će postati bitni. Ovo uistinu nije toliko teško razumjeti, osim ako to odabirete ne razumjeti."

„Svi životi ne mogu biti bitni sve dok Crni životi nisu bitni“, Black Lives Matter prosvjed u Sheffieldu, 6. lipnja 2020. (izvor: Tim Dennell @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci)
Da bismo uklonili rasnu hijerarhiju, za početak trebamo govoriti o moći koju dodjeljuje onima na vrhu



Kada je riječ o rasi i rasizmu, fokusiramo se na one koji izvlače deblji kraj diskriminacije – od Crnih osoba rutinski podvrgnutih policijskoj brutalnosti do nebijelih osoba kojih nema na utjecajnim pozicijama. Progresivni ideali zazivaju „inkluziju“ za etničke manjine, ili specijalno obučavanje protiv predrasuda. Ove su mjere možda nužne, ali se fokusiraju na one koji su podvrgnuti viktimizaciji – umjesto na sistem koji perpetuira rasizam.
 
Rezultat je određeni oblik benevolentnosti pri čemu određene nebijele osobe bivaju „uključene“ kao dio mjera za poticanje raznolikosti, čak i ako društvene hijerarhije i načini razmišljanja u većinski bjelačkim društvima u velikoj mjeri ostaju nepromijenjeni.
 
Istina je da nema ničeg ugodnog u konfrontiranju s realnošću akutne rasne hijerarhije. Ako je uistinu došlo vrijeme za promjenu rasnog poretka – a postoje oni koji to ne žele – tema rasprave ne bi trebali biti samo Crni životi ili rasne manjine, već rasna ideologija koja trenutno vodi igru u zapadnim društvima.
 
Time dolazimo do „bjelačkosti“ – koja nije biološka kategorija, već niz ideja i praksi o rasi koji je ispuzao ispod kamena temeljca bjelačkog supremacizma, koji je pak nasljeđe imperijalizma i ropstva. Konfrontiranje s idejom bjelačkosti podrazumijeva daleko neugodnije rasprave od one o „inkluziji“, osobito za ljude koje se smatra bijelima, jer uključuje samopropitivanje i prihvaćanje ružnih realnosti, kako historijskih, tako i suvremenih. Nekima je naprosto lakše pokušati ne obazirati se na ovu raspravu ili je zaustaviti.
 
Otkrila sam to na vlastitu nesreću prošlog tjedna, kada sam na Twitteru objavila svoju reakciju na rasno raspirivački transparent s porukom „bijeli životi su bitni“, koji je preletio preko stadiona Etihad nakon što su nogometaši Manchester Cityja i Burnleyja „kleknuli“ kako bi odali počast Georgeu Floydu. Moj tvit, u kojem sam se namjerno poigrala formulacijom s transparenta ne bih li je dovela u pitanje, poentirao je kako se ne može smatrati da su bijeli životi bitni zbog toga što su bijeli – da bjelačkost ne bi trebalo biti ono što im daje vrijednost. Povrh tsunamija rasističkih fekalija koji me smjesta zapljusnuo, prepunog rasističkih i seksističkih uvreda, fantazija o silovanju, prijetnji smrću i otvorenih izjava da su „bijeli životi čak i bitniji“, opetovano se tražilo da odgovorim zašto su Crni životi bitni, ako bijeli životi nisu bitni kao bijeli životi. Ne počiva li i to na rasističkoj logici?
 
Ne, to nije rasistički. Bijeli životi već su bitniji od drugih, stoga proklamirati da su bitni znači pridati im dodatnu vrijednost, što nas opasno približava terenu bjelačke supremacije. To ne znači da su sve bijele osobe u zapadnim društvima materijalno dobro zbrinute ili da ne trpe oskudicu, nego da to nije posljedica činjenice da su bijeli. Crni životi i dalje su obezvrjeđeni, a kako bismo došli do željene situacije u kojoj su svi životi (uistinu) bitni, prvo oni moraju ostvariti paritet tako što će postati bitni. Ovo uistinu nije toliko teško razumjeti, osim ako to odabirete ne razumjeti.
 
Studije „bjelačkosti“ nisu nova stvar. Priznati znanstvenici, poput pokojnog Noela Ignatieva, autora knjige How the Irish Became White (Kako su Irci postali bijeli), i Davida Roedigera, vrlo su detaljno pročavali historiju i sociologiju bjelačkosti. Ignatiev, koji je židovskog podrijetla, pisao je o „aboliciji bjelačkosti“, ne kao pozivu na eliminaciju bijelih ljudi nego sistema rasnih povlastica koji se nužno temelji na isključivanju onih koje se smatra manje vrijednima. Za Ignatieva, bjelačkost nije biološka činjenica, koliko neka vrsta ideološkog kluba u kojem „članovi idu kroz život prihvaćajući povlastice članstva, ali bez razmišljanja o cijeni“ koju zbog toga plaćaju drugi.
 
S vremenom ljudi bivaju pridruženi tom klubu ili teže članstvu u istome, od Iraca i europskih Židova, do mnogih Azijaca u današnje vrijeme. Jedna od distinktivnih značajki bjelačkosti kao ideologije jest da se može učiniti nevidljivom i stoga postići da njezine operacije budu još smrtonosnije i da ih bude još teže osporiti. Prirodne znanosti i humanistika uglavnom se slažu kako „rasa“ nije biološka kategorija, nego način proizvođenja razlika u moći s praktičnim posljedicama. Ako je namjera da se ova razlika u moći ukloni, potrebno je ukinuti i ideologiju koja se nalazi na njezinom vrhu – bjelačkost. Tek tada može uistinu doći do abolicije svih drugih rasnih kategorija – kao i do post-rasnog svijeta koji često tvrdimo da zastupamo.
 
Iako sam u Britaniji rasijalizirana kao „nebijela“ ili Azijatkinja, u svojoj rodnoj zemlji Indiji imam nešto iskustva s time kako je biti članica moćne, ali nevidljive vladajuće kategorije. Kao brahminka („najviše rangirana“ razina duboko hijerarhijskog hinduističkog kastinskog sistema), pripadam društvenoj skupini koja u velikoj mjeri funkcionira kao bjelačkost. Vlada kokošinjcem, nije opterećena nepogodnostima temeljem kaste (iako ima onih koji možda pate zbog siromaštva ili mizoginije), a svaki izazov svojoj moći tretira kao oblik viktimizacije ili „obrnute opresije“. Čisto da bude jasno: takvo što ne postoji – opresija djeluje samo prema dolje. Iz toga razloga, dok istovremeno podupirem Ignatiev poziv na ukidanje „bjelačkosti“, ponavljam da i brahminsku supremaciju u Indiji također treba ukinuti.
 
Jedan od mojih manje nepristojnih sugovornika od prošlog tjedna upitao me, koristeći tek jednu uvredu, zašto je ljudima potreban „priručnik za rasne odnose“ kada bismo se naprosto mogli odnositi jedni prema drugima s poštovanjem. Nažalost, dok ne stignemo do točke u kojoj svi životi uistinu jesu bitni, nema smisla tvrditi da rasa ništa ne mijenja ili da jednakost postoji, kada očito nije tako. „Bijeli životi su bitni“ implicitno sugerira da su bijelci bitniji od ostalih ljudi. „Crni životi su bitni“ ukazuje kako ti životi trebaju biti bitniji negoli je dosad bio slučaj, da im društvo mora pridati više značaja. Sve dok ne raščistimo s ružnom stvarnošću toga kako bjelačkost funkcionira – smrtonosno, nevidljivo, moćno – osuđeni smo na toksični i besmisleni kulturni rat, u kojem su jedini pobjednici oni koji žele da prevlada mržnja.










Priyamvada Gopal je akademska istraživačica i autorica knjige Insurgent Empire: Anticolonial Resistance and British Dissent.

Vezani članci

  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. O čemu govorimo kada govorimo o trans genocidu Za kapitalističku nacionalnu državu važna je institucija obitelji, samostojna biološki i socijalno reproduktivna jedinica besplatnog socijalnorepoduktivnog rada te biološkog očuvanja nacije. Kvir ljude koji žive onkraj heteronormativne obitelji, i u svojim se zajednicama nužno ne prokreiraju, ne percipira se ni kao pripadnike_ce iste kulture, te postaju neka vrsta prijetnje očuvanju patrijarhalne nacije i jasno podijeljenim orodnjenim ulogama te strukturama moći. Na tom tragu, tekst donosi teorijske koncepte kojima se preispituje strukturna logika genocidnog nasilja, njegov diskurs i veza s nacionalizmom te normativni artikulacijski okvir koji previđa rod i seksualnost kao relevantne faktore genocida nad određenom društvenom skupinom.
  • 9. listopada 2023. Kad ti petsto zakonskih prijedloga radi o glavi Liberalna i neoliberalna legislativa te pravni okviri, kako u Europi tako i Americi, očekivano, uspješno i brzo apsorbiraju ultrakonzervativne pritiske i transfobnu artikulaciju koja direktno utječe na trans populaciju. Donose se diskriminatorni zakoni koji zatiru prava jedne društvene skupine i u sebi sadržavaju opasne eradikcionističke elemente koji prijete genocidnim nasiljem.
  • 17. rujna 2023. Barbie svijet, Ken carstvo, Stvarni svijet: fantazija do fantazije, a nigde utopije Estetski prilično zanimljiv film Barbie na političkoj razini donosi poneki lucidni prikaz mansplaininga ili prezahtjevnog normiranja feminiteta i maskuliniteta, a i na strani je normaliziranja razlika te afirmiranja tjelesnosti. No, njegova dominantna optika ostavlja sistem proizvodnje koji kroji složeni preplet opresija i eksploatacija bez kritike – opresije na temelju roda prije svega se zamišljaju kao stvar identitetskog odnosa između žena i muškaraca, psihologizirano i potpuno oljušteno od klasnih odnosa, a izostaje i utopijski rad na zamišljanju nečeg drugačijeg. Film ukazuje na slijepe pjege onih feminizama čiji je pristup idealistički i koji se prvenstveno zasnivaju na idejama „osnaživanja“ i „rodne ravnopravnosti“.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve