Ne možemo govoriti o rasizmu bez razumijevanja bjelačkosti

"Bijeli životi već su bitniji od drugih, stoga proklamirati da su bitni znači pridati im dodatnu vrijednost, što nas opasno približava terenu bjelačke supremacije. To ne znači da su sve bijele osobe u zapadnim društvima materijalno dobro zbrinute ili da ne trpe oskudicu, nego da to nije posljedica činjenice da su bijeli. Crni životi i dalje su obezvrjeđeni, a kako bismo došli do željene situacije u kojoj su svi životi (uistinu) bitni, prvo oni moraju ostvariti paritet tako što će postati bitni. Ovo uistinu nije toliko teško razumjeti, osim ako to odabirete ne razumjeti."

„Svi životi ne mogu biti bitni sve dok Crni životi nisu bitni“, Black Lives Matter prosvjed u Sheffieldu, 6. lipnja 2020. (izvor: Tim Dennell @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci)
Da bismo uklonili rasnu hijerarhiju, za početak trebamo govoriti o moći koju dodjeljuje onima na vrhu

Kada je riječ o rasi i rasizmu, fokusiramo se na one koji izvlače deblji kraj diskriminacije – od Crnih osoba rutinski podvrgnutih policijskoj brutalnosti do nebijelih osoba kojih nema na utjecajnim pozicijama. Progresivni ideali zazivaju „inkluziju“ za etničke manjine, ili specijalno obučavanje protiv predrasuda. Ove su mjere možda nužne, ali se fokusiraju na one koji su podvrgnuti viktimizaciji – umjesto na sistem koji perpetuira rasizam.

 

Rezultat je određeni oblik benevolentnosti pri čemu određene nebijele osobe bivaju „uključene“ kao dio mjera za poticanje raznolikosti, čak i ako društvene hijerarhije i načini razmišljanja u većinski bjelačkim društvima u velikoj mjeri ostaju nepromijenjeni.

 

Istina je da nema ničeg ugodnog u konfrontiranju s realnošću akutne rasne hijerarhije. Ako je uistinu došlo vrijeme za promjenu rasnog poretka – a postoje oni koji to ne žele – tema rasprave ne bi trebali biti samo Crni životi ili rasne manjine, već rasna ideologija koja trenutno vodi igru u zapadnim društvima.

 

Time dolazimo do „bjelačkosti“ – koja nije biološka kategorija, već niz ideja i praksi o rasi koji je ispuzao ispod kamena temeljca bjelačkog supremacizma, koji je pak nasljeđe imperijalizma i ropstva. Konfrontiranje s idejom bjelačkosti podrazumijeva daleko neugodnije rasprave od one o „inkluziji“, osobito za ljude koje se smatra bijelima, jer uključuje samopropitivanje i prihvaćanje ružnih realnosti, kako historijskih, tako i suvremenih. Nekima je naprosto lakše pokušati ne obazirati se na ovu raspravu ili je zaustaviti.

 

Otkrila sam to na vlastitu nesreću prošlog tjedna, kada sam na Twitteru objavila svoju reakciju na rasno raspirivački transparent s porukom „bijeli životi su bitni“, koji je preletio preko stadiona Etihad nakon što su nogometaši Manchester Cityja i Burnleyja „kleknuli“ kako bi odali počast Georgeu Floydu. Moj tvit, u kojem sam se namjerno poigrala formulacijom s transparenta ne bih li je dovela u pitanje, poentirao je kako se ne može smatrati da su bijeli životi bitni zbog toga što su bijeli – da bjelačkost ne bi trebalo biti ono što im daje vrijednost. Povrh tsunamija rasističkih fekalija koji me smjesta zapljusnuo, prepunog rasističkih i seksističkih uvreda, fantazija o silovanju, prijetnji smrću i otvorenih izjava da su „bijeli životi čak i bitniji“, opetovano se tražilo da odgovorim zašto su Crni životi bitni, ako bijeli životi nisu bitni kao bijeli životi. Ne počiva li i to na rasističkoj logici?

 

Ne, to nije rasistički. Bijeli životi već su bitniji od drugih, stoga proklamirati da su bitni znači pridati im dodatnu vrijednost, što nas opasno približava terenu bjelačke supremacije. To ne znači da su sve bijele osobe u zapadnim društvima materijalno dobro zbrinute ili da ne trpe oskudicu, nego da to nije posljedica činjenice da su bijeli. Crni životi i dalje su obezvrjeđeni, a kako bismo došli do željene situacije u kojoj su svi životi (uistinu) bitni, prvo oni moraju ostvariti paritet tako što će postati bitni. Ovo uistinu nije toliko teško razumjeti, osim ako to odabirete ne razumjeti.

 

Studije „bjelačkosti“ nisu nova stvar. Priznati znanstvenici, poput pokojnog Noela Ignatieva, autora knjige How the Irish Became White (Kako su Irci postali bijeli), i Davida Roedigera, vrlo su detaljno pročavali historiju i sociologiju bjelačkosti. Ignatiev, koji je židovskog podrijetla, pisao je o „aboliciji bjelačkosti“, ne kao pozivu na eliminaciju bijelih ljudi nego sistema rasnih povlastica koji se nužno temelji na isključivanju onih koje se smatra manje vrijednima. Za Ignatieva, bjelačkost nije biološka činjenica, koliko neka vrsta ideološkog kluba u kojem „članovi idu kroz život prihvaćajući povlastice članstva, ali bez razmišljanja o cijeni“ koju zbog toga plaćaju drugi.

 

S vremenom ljudi bivaju pridruženi tom klubu ili teže članstvu u istome, od Iraca i europskih Židova, do mnogih Azijaca u današnje vrijeme. Jedna od distinktivnih značajki bjelačkosti kao ideologije jest da se može učiniti nevidljivom i stoga postići da njezine operacije budu još smrtonosnije i da ih bude još teže osporiti. Prirodne znanosti i humanistika uglavnom se slažu kako „rasa“ nije biološka kategorija, nego način proizvođenja razlika u moći s praktičnim posljedicama. Ako je namjera da se ova razlika u moći ukloni, potrebno je ukinuti i ideologiju koja se nalazi na njezinom vrhu – bjelačkost. Tek tada može uistinu doći do abolicije svih drugih rasnih kategorija – kao i do post-rasnog svijeta koji često tvrdimo da zastupamo.

 

Iako sam u Britaniji rasijalizirana kao „nebijela“ ili Azijatkinja, u svojoj rodnoj zemlji Indiji imam nešto iskustva s time kako je biti članica moćne, ali nevidljive vladajuće kategorije. Kao brahminka („najviše rangirana“ razina duboko hijerarhijskog hinduističkog kastinskog sistema), pripadam društvenoj skupini koja u velikoj mjeri funkcionira kao bjelačkost. Vlada kokošinjcem, nije opterećena nepogodnostima temeljem kaste (iako ima onih koji možda pate zbog siromaštva ili mizoginije), a svaki izazov svojoj moći tretira kao oblik viktimizacije ili „obrnute opresije“. Čisto da bude jasno: takvo što ne postoji – opresija djeluje samo prema dolje. Iz toga razloga, dok istovremeno podupirem Ignatiev poziv na ukidanje „bjelačkosti“, ponavljam da i brahminsku supremaciju u Indiji također treba ukinuti.

 

Jedan od mojih manje nepristojnih sugovornika od prošlog tjedna upitao me, koristeći tek jednu uvredu, zašto je ljudima potreban „priručnik za rasne odnose“ kada bismo se naprosto mogli odnositi jedni prema drugima s poštovanjem. Nažalost, dok ne stignemo do točke u kojoj svi životi uistinu jesu bitni, nema smisla tvrditi da rasa ništa ne mijenja ili da jednakost postoji, kada očito nije tako. „Bijeli životi su bitni“ implicitno sugerira da su bijelci bitniji od ostalih ljudi. „Crni životi su bitni“ ukazuje kako ti životi trebaju biti bitniji negoli je dosad bio slučaj, da im društvo mora pridati više značaja. Sve dok ne raščistimo s ružnom stvarnošću toga kako bjelačkost funkcionira – smrtonosno, nevidljivo, moćno – osuđeni smo na toksični i besmisleni kulturni rat, u kojem su jedini pobjednici oni koji žele da prevlada mržnja.
Priyamvada Gopal je akademska istraživačica i autorica knjige Insurgent Empire: Anticolonial Resistance and British Dissent.

Vezani članci

  • 19. ožujka 2025. Izvještaj s 222. plenuma, 11. ožujka, 2025.

    Na 222. plenumu održanom 11. ožujka raspravljalo se o 7. točaka dnevnog reda. Glavne teme su bile strategija za Fakultetsko vijeće 19. 3., plan za Dan otvorenih vrata, izbori za Studentski zbor i novi zahtjev i stav plenuma. Izglasano je sljedeće: 1. Studentski predstavnici će na sjednici fakultetskog vijeća ponovno pokrenuti temu prijedloga odluke o participaciji, ako uprava to ne stavi na dnevni red. 2. Akcijska radna grupa će organizirati špalir za narednu sjednicu Fakultetskog vijeća. 3. Plenum će imati akciju na Dan otvorenih vrata koja neće ometati izlaganje uprave. 4. Birački odbor za izbore za Studentski zbor Filozofskog fakulteta. […]

  • 10. ožujka 2025. Izvještaj s 221. plenuma, 4. ožujka, 2025.

    Na 221. plenumu održanom 4. ožujka raspravljalo se o 7. točaka dnevnog reda. Glavne teme bile su stavovi plenuma, potencijalni zahtjevi plenuma, rotacija studentskih predstavnika na Fakultetskog vijeća te Dan otvorenih vrata na fakultetu. Izglasano je sljedeće: 1. Medijskoj sekciji daje se mandat za revidiranje već napisanog i poslanog odgovora upravi, te njegovu objavu na društvene mreže i Slobodni Filozofski 2. Nova koordinatorica radne grupe za procjenu trenutne situacije 3. Plenum i dalje zauzima stavove koje je RG za procjenu trenutne situacije izvukla iz izvještaja prošlih plenuma 4. Akcijska radna grupa organizirat će izradu transparenata, u prostoriji A113 u petak, […]

  • 15. veljače 2025. Jedan svijet, kolektivna borba Pozivamo vas na 219. plenum Filozofskog fakulteta u ponedjeljak, 17. veljače u 18h u dvorani D7. Na plenum je pozvana sva zainteresirana javnost (studenti_ce, profesori_ce, radnici_e...) i podsjećamo da svi_e sudionici_e imaju jednako pravo glasa.
  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 23. prosinca 2024. Autonomna umjetnost na krilima tolerantnog dijaloga Prostori kulture, specifično filmski, demonstriraju različite oblike suočavanja s izazovima globalnog društvenog i političkog krajolika – od otvorenog angažmana do apologetske šutnje. Autorica teksta mapira pozicioniranje međunarodnih i domaćih kulturnih institucija, filmskih festivala i filmaša te nezavisnih inicijativa u odnosu na genocid koji Izrael provodi nad palestinskim narodom. Podsjećajući na borbene kinematografije 60-ih i 70-ih, autorica dovodi u pitanje kontroliranu gestu solidarnosti unutar postojećih neoliberalnih, opresivnih struktura. Poziva na otpor i organiziranje filmskih radnika_ca te proizvodnju drugačije slike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
  • 19. prosinca 2024. Akademski bojkot i pitanje krivnje Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve