Ne možemo govoriti o rasizmu bez razumijevanja bjelačkosti

"Bijeli životi već su bitniji od drugih, stoga proklamirati da su bitni znači pridati im dodatnu vrijednost, što nas opasno približava terenu bjelačke supremacije. To ne znači da su sve bijele osobe u zapadnim društvima materijalno dobro zbrinute ili da ne trpe oskudicu, nego da to nije posljedica činjenice da su bijeli. Crni životi i dalje su obezvrjeđeni, a kako bismo došli do željene situacije u kojoj su svi životi (uistinu) bitni, prvo oni moraju ostvariti paritet tako što će postati bitni. Ovo uistinu nije toliko teško razumjeti, osim ako to odabirete ne razumjeti."

„Svi životi ne mogu biti bitni sve dok Crni životi nisu bitni“, Black Lives Matter prosvjed u Sheffieldu, 6. lipnja 2020. (izvor: Tim Dennell @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci)
Da bismo uklonili rasnu hijerarhiju, za početak trebamo govoriti o moći koju dodjeljuje onima na vrhu



Kada je riječ o rasi i rasizmu, fokusiramo se na one koji izvlače deblji kraj diskriminacije – od Crnih osoba rutinski podvrgnutih policijskoj brutalnosti do nebijelih osoba kojih nema na utjecajnim pozicijama. Progresivni ideali zazivaju „inkluziju“ za etničke manjine, ili specijalno obučavanje protiv predrasuda. Ove su mjere možda nužne, ali se fokusiraju na one koji su podvrgnuti viktimizaciji – umjesto na sistem koji perpetuira rasizam.
 
Rezultat je određeni oblik benevolentnosti pri čemu određene nebijele osobe bivaju „uključene“ kao dio mjera za poticanje raznolikosti, čak i ako društvene hijerarhije i načini razmišljanja u većinski bjelačkim društvima u velikoj mjeri ostaju nepromijenjeni.
 
Istina je da nema ničeg ugodnog u konfrontiranju s realnošću akutne rasne hijerarhije. Ako je uistinu došlo vrijeme za promjenu rasnog poretka – a postoje oni koji to ne žele – tema rasprave ne bi trebali biti samo Crni životi ili rasne manjine, već rasna ideologija koja trenutno vodi igru u zapadnim društvima.
 
Time dolazimo do „bjelačkosti“ – koja nije biološka kategorija, već niz ideja i praksi o rasi koji je ispuzao ispod kamena temeljca bjelačkog supremacizma, koji je pak nasljeđe imperijalizma i ropstva. Konfrontiranje s idejom bjelačkosti podrazumijeva daleko neugodnije rasprave od one o „inkluziji“, osobito za ljude koje se smatra bijelima, jer uključuje samopropitivanje i prihvaćanje ružnih realnosti, kako historijskih, tako i suvremenih. Nekima je naprosto lakše pokušati ne obazirati se na ovu raspravu ili je zaustaviti.
 
Otkrila sam to na vlastitu nesreću prošlog tjedna, kada sam na Twitteru objavila svoju reakciju na rasno raspirivački transparent s porukom „bijeli životi su bitni“, koji je preletio preko stadiona Etihad nakon što su nogometaši Manchester Cityja i Burnleyja „kleknuli“ kako bi odali počast Georgeu Floydu. Moj tvit, u kojem sam se namjerno poigrala formulacijom s transparenta ne bih li je dovela u pitanje, poentirao je kako se ne može smatrati da su bijeli životi bitni zbog toga što su bijeli – da bjelačkost ne bi trebalo biti ono što im daje vrijednost. Povrh tsunamija rasističkih fekalija koji me smjesta zapljusnuo, prepunog rasističkih i seksističkih uvreda, fantazija o silovanju, prijetnji smrću i otvorenih izjava da su „bijeli životi čak i bitniji“, opetovano se tražilo da odgovorim zašto su Crni životi bitni, ako bijeli životi nisu bitni kao bijeli životi. Ne počiva li i to na rasističkoj logici?
 
Ne, to nije rasistički. Bijeli životi već su bitniji od drugih, stoga proklamirati da su bitni znači pridati im dodatnu vrijednost, što nas opasno približava terenu bjelačke supremacije. To ne znači da su sve bijele osobe u zapadnim društvima materijalno dobro zbrinute ili da ne trpe oskudicu, nego da to nije posljedica činjenice da su bijeli. Crni životi i dalje su obezvrjeđeni, a kako bismo došli do željene situacije u kojoj su svi životi (uistinu) bitni, prvo oni moraju ostvariti paritet tako što će postati bitni. Ovo uistinu nije toliko teško razumjeti, osim ako to odabirete ne razumjeti.
 
Studije „bjelačkosti“ nisu nova stvar. Priznati znanstvenici, poput pokojnog Noela Ignatieva, autora knjige How the Irish Became White (Kako su Irci postali bijeli), i Davida Roedigera, vrlo su detaljno pročavali historiju i sociologiju bjelačkosti. Ignatiev, koji je židovskog podrijetla, pisao je o „aboliciji bjelačkosti“, ne kao pozivu na eliminaciju bijelih ljudi nego sistema rasnih povlastica koji se nužno temelji na isključivanju onih koje se smatra manje vrijednima. Za Ignatieva, bjelačkost nije biološka činjenica, koliko neka vrsta ideološkog kluba u kojem „članovi idu kroz život prihvaćajući povlastice članstva, ali bez razmišljanja o cijeni“ koju zbog toga plaćaju drugi.
 
S vremenom ljudi bivaju pridruženi tom klubu ili teže članstvu u istome, od Iraca i europskih Židova, do mnogih Azijaca u današnje vrijeme. Jedna od distinktivnih značajki bjelačkosti kao ideologije jest da se može učiniti nevidljivom i stoga postići da njezine operacije budu još smrtonosnije i da ih bude još teže osporiti. Prirodne znanosti i humanistika uglavnom se slažu kako „rasa“ nije biološka kategorija, nego način proizvođenja razlika u moći s praktičnim posljedicama. Ako je namjera da se ova razlika u moći ukloni, potrebno je ukinuti i ideologiju koja se nalazi na njezinom vrhu – bjelačkost. Tek tada može uistinu doći do abolicije svih drugih rasnih kategorija – kao i do post-rasnog svijeta koji često tvrdimo da zastupamo.
 
Iako sam u Britaniji rasijalizirana kao „nebijela“ ili Azijatkinja, u svojoj rodnoj zemlji Indiji imam nešto iskustva s time kako je biti članica moćne, ali nevidljive vladajuće kategorije. Kao brahminka („najviše rangirana“ razina duboko hijerarhijskog hinduističkog kastinskog sistema), pripadam društvenoj skupini koja u velikoj mjeri funkcionira kao bjelačkost. Vlada kokošinjcem, nije opterećena nepogodnostima temeljem kaste (iako ima onih koji možda pate zbog siromaštva ili mizoginije), a svaki izazov svojoj moći tretira kao oblik viktimizacije ili „obrnute opresije“. Čisto da bude jasno: takvo što ne postoji – opresija djeluje samo prema dolje. Iz toga razloga, dok istovremeno podupirem Ignatiev poziv na ukidanje „bjelačkosti“, ponavljam da i brahminsku supremaciju u Indiji također treba ukinuti.
 
Jedan od mojih manje nepristojnih sugovornika od prošlog tjedna upitao me, koristeći tek jednu uvredu, zašto je ljudima potreban „priručnik za rasne odnose“ kada bismo se naprosto mogli odnositi jedni prema drugima s poštovanjem. Nažalost, dok ne stignemo do točke u kojoj svi životi uistinu jesu bitni, nema smisla tvrditi da rasa ništa ne mijenja ili da jednakost postoji, kada očito nije tako. „Bijeli životi su bitni“ implicitno sugerira da su bijelci bitniji od ostalih ljudi. „Crni životi su bitni“ ukazuje kako ti životi trebaju biti bitniji negoli je dosad bio slučaj, da im društvo mora pridati više značaja. Sve dok ne raščistimo s ružnom stvarnošću toga kako bjelačkost funkcionira – smrtonosno, nevidljivo, moćno – osuđeni smo na toksični i besmisleni kulturni rat, u kojem su jedini pobjednici oni koji žele da prevlada mržnja.










Priyamvada Gopal je akademska istraživačica i autorica knjige Insurgent Empire: Anticolonial Resistance and British Dissent.

Vezani članci

  • 11. listopada 2020. Trumpove anti-trans mjere štite predrasude u doba pandemije COVID-19 "Trumpovo ukidanje povijesnih zaštita za transrodne populacije, određenih za Obame, nova je razina okrutnosti tijekom pandemije COVID-19, piše Kay Van Wey, odvjetnica iz odvjetničkog društva Van Wey, Presby & Williams."
  • 11. listopada 2020. COVID-19 i globalna ovisnost o jeftinom migrantskom radu "COVID-19 pandemija usmjerila je pozornost na strukturnu ovisnost svijeta o radu koji je moguće eksploatirati."
  • 11. listopada 2020. Nismo sišli s uma, nego smo ludi od bijesa "Marksistička analiza epidemije mentalnih bolesti nužno će je staviti na teret klasnom društvu i alijenaciji, te nepravdi i bijedi koje ono uzrokuje. Sølvi Qorda piše o prijekoj potrebi suočavanja s pitanjem mentalnih bolesti."
  • 4. listopada 2020. Jedan od načina odupiranja kapitalističkoj proizvodnji hrane "Agroekologija se oslanja na duboke sustave znanja kako bi suzbila štetu uzrokovanu kapitalističkim agrobiznisom."
  • 4. listopada 2020. „Obiteljske vrijednosti“ bez klase su slijepa ulica za laburiste "Obitelj se često s pravom doživljava kao temelj konzervativizma. Međutim, imajući u vidu rapidan porast dječjeg siromaštva i primoravanje obitelji na sve katastrofalnije životne uvjete, Keir Starmer je s pravom pokušao reaproprirati obitelj u svojem govoru na jučerašnjoj konferenciji. Ipak, ako vođa laburista zaista cijeni „obiteljske vrijednosti“, mora preći s otrcanih fraza na klasnu politiku."
  • 4. listopada 2020. Kriza mentalnog zdravlja u pandemiji COVID-19 "Novo istraživanje sugerira da se broj oboljelih od depresije udvostručio tijekom pandemije COVID-19 – no zbog višegodišnjeg rezanja sredstava servisima mentalne zdravstvene skrbi, sustavi potpore jedva se nose sa situacijom."
  • 27. rujna 2020. Beyoncéin Black Is King i zamke afričke svijesti "Postoje razlozi za uživanje u pompi filma Black Is King, osobito u vrijeme akutne rasne traume. Ipak, njegova mistika kulturne autentičnosti i blagonaklone monarhije ne bi smjela zakloniti materijalnu stvarnost svakodnevnog života. Neoliberalno upravljanje, ekstraktivni kapitalizam te militarizam i dalje uzrokuju socijalnu i ekološku devastaciju u dijelovima Afrike, obaju Amerika i šire. Sučeljavanje s ovim isprepletenim stvarnostima znači razvijanje konkretne, globalne analize, uz istovremeno opiranje metafizičkim vizijama svijeta."
  • 27. rujna 2020. Privatizacija zdravstvene skrbi u Keniji "U Keniji si samo bogati i oni s političkim poznanstvima mogu priuštiti pristojnu zdravstvenu skrb. Sve ostale ozbiljna bolest ili automobilska nesreća dijeli od propasti."
  • 27. rujna 2020. Trump namjerava ukrasti izbore i jedino ga mi možemo spriječiti U SAD-u se 3. studenog održavaju predsjednički izbori. Premda trenutni predsjednik Donald Trump najavljuje da se ne namjerava pridržavati rezultata ako mu ne budu po volji, kandidat Demokratske stranke Joe Biden ne pokazuje da ozbiljno shvaća prijetnju. Sve izgleda kao da će se ponoviti prijeporna izborna situacija iz 2000. godine, kada su Al Gore i vodstvo Demokratske stranke, suočeni s tijesnim izbornim rezultatom i nepotpunim prebrojavanjem glasova položili vjeru u Vrhovni sud, demobilizirali prosvjednu opoziciju iz baze i omogućili George W. Bushu da dođe na vlast. Ponovni ustavni puč Republikanske stranke, ovoga puta na čelu s Trumpom, koji ovih dana radi na popunjavanju mjesta u Vrhovnom sudu upražnjenog smrću Ruth Bader Ginsburg, zaustavit će samo militantna mobilizacija odozdo.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve