Ne možemo govoriti o rasizmu bez razumijevanja bjelačkosti

"Bijeli životi već su bitniji od drugih, stoga proklamirati da su bitni znači pridati im dodatnu vrijednost, što nas opasno približava terenu bjelačke supremacije. To ne znači da su sve bijele osobe u zapadnim društvima materijalno dobro zbrinute ili da ne trpe oskudicu, nego da to nije posljedica činjenice da su bijeli. Crni životi i dalje su obezvrjeđeni, a kako bismo došli do željene situacije u kojoj su svi životi (uistinu) bitni, prvo oni moraju ostvariti paritet tako što će postati bitni. Ovo uistinu nije toliko teško razumjeti, osim ako to odabirete ne razumjeti."

„Svi životi ne mogu biti bitni sve dok Crni životi nisu bitni“, Black Lives Matter prosvjed u Sheffieldu, 6. lipnja 2020. (izvor: Tim Dennell @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci)
Da bismo uklonili rasnu hijerarhiju, za početak trebamo govoriti o moći koju dodjeljuje onima na vrhu



Kada je riječ o rasi i rasizmu, fokusiramo se na one koji izvlače deblji kraj diskriminacije – od Crnih osoba rutinski podvrgnutih policijskoj brutalnosti do nebijelih osoba kojih nema na utjecajnim pozicijama. Progresivni ideali zazivaju „inkluziju“ za etničke manjine, ili specijalno obučavanje protiv predrasuda. Ove su mjere možda nužne, ali se fokusiraju na one koji su podvrgnuti viktimizaciji – umjesto na sistem koji perpetuira rasizam.
 
Rezultat je određeni oblik benevolentnosti pri čemu određene nebijele osobe bivaju „uključene“ kao dio mjera za poticanje raznolikosti, čak i ako društvene hijerarhije i načini razmišljanja u većinski bjelačkim društvima u velikoj mjeri ostaju nepromijenjeni.
 
Istina je da nema ničeg ugodnog u konfrontiranju s realnošću akutne rasne hijerarhije. Ako je uistinu došlo vrijeme za promjenu rasnog poretka – a postoje oni koji to ne žele – tema rasprave ne bi trebali biti samo Crni životi ili rasne manjine, već rasna ideologija koja trenutno vodi igru u zapadnim društvima.
 
Time dolazimo do „bjelačkosti“ – koja nije biološka kategorija, već niz ideja i praksi o rasi koji je ispuzao ispod kamena temeljca bjelačkog supremacizma, koji je pak nasljeđe imperijalizma i ropstva. Konfrontiranje s idejom bjelačkosti podrazumijeva daleko neugodnije rasprave od one o „inkluziji“, osobito za ljude koje se smatra bijelima, jer uključuje samopropitivanje i prihvaćanje ružnih realnosti, kako historijskih, tako i suvremenih. Nekima je naprosto lakše pokušati ne obazirati se na ovu raspravu ili je zaustaviti.
 
Otkrila sam to na vlastitu nesreću prošlog tjedna, kada sam na Twitteru objavila svoju reakciju na rasno raspirivački transparent s porukom „bijeli životi su bitni“, koji je preletio preko stadiona Etihad nakon što su nogometaši Manchester Cityja i Burnleyja „kleknuli“ kako bi odali počast Georgeu Floydu. Moj tvit, u kojem sam se namjerno poigrala formulacijom s transparenta ne bih li je dovela u pitanje, poentirao je kako se ne može smatrati da su bijeli životi bitni zbog toga što su bijeli – da bjelačkost ne bi trebalo biti ono što im daje vrijednost. Povrh tsunamija rasističkih fekalija koji me smjesta zapljusnuo, prepunog rasističkih i seksističkih uvreda, fantazija o silovanju, prijetnji smrću i otvorenih izjava da su „bijeli životi čak i bitniji“, opetovano se tražilo da odgovorim zašto su Crni životi bitni, ako bijeli životi nisu bitni kao bijeli životi. Ne počiva li i to na rasističkoj logici?
 
Ne, to nije rasistički. Bijeli životi već su bitniji od drugih, stoga proklamirati da su bitni znači pridati im dodatnu vrijednost, što nas opasno približava terenu bjelačke supremacije. To ne znači da su sve bijele osobe u zapadnim društvima materijalno dobro zbrinute ili da ne trpe oskudicu, nego da to nije posljedica činjenice da su bijeli. Crni životi i dalje su obezvrjeđeni, a kako bismo došli do željene situacije u kojoj su svi životi (uistinu) bitni, prvo oni moraju ostvariti paritet tako što će postati bitni. Ovo uistinu nije toliko teško razumjeti, osim ako to odabirete ne razumjeti.
 
Studije „bjelačkosti“ nisu nova stvar. Priznati znanstvenici, poput pokojnog Noela Ignatieva, autora knjige How the Irish Became White (Kako su Irci postali bijeli), i Davida Roedigera, vrlo su detaljno pročavali historiju i sociologiju bjelačkosti. Ignatiev, koji je židovskog podrijetla, pisao je o „aboliciji bjelačkosti“, ne kao pozivu na eliminaciju bijelih ljudi nego sistema rasnih povlastica koji se nužno temelji na isključivanju onih koje se smatra manje vrijednima. Za Ignatieva, bjelačkost nije biološka činjenica, koliko neka vrsta ideološkog kluba u kojem „članovi idu kroz život prihvaćajući povlastice članstva, ali bez razmišljanja o cijeni“ koju zbog toga plaćaju drugi.
 
S vremenom ljudi bivaju pridruženi tom klubu ili teže članstvu u istome, od Iraca i europskih Židova, do mnogih Azijaca u današnje vrijeme. Jedna od distinktivnih značajki bjelačkosti kao ideologije jest da se može učiniti nevidljivom i stoga postići da njezine operacije budu još smrtonosnije i da ih bude još teže osporiti. Prirodne znanosti i humanistika uglavnom se slažu kako „rasa“ nije biološka kategorija, nego način proizvođenja razlika u moći s praktičnim posljedicama. Ako je namjera da se ova razlika u moći ukloni, potrebno je ukinuti i ideologiju koja se nalazi na njezinom vrhu – bjelačkost. Tek tada može uistinu doći do abolicije svih drugih rasnih kategorija – kao i do post-rasnog svijeta koji često tvrdimo da zastupamo.
 
Iako sam u Britaniji rasijalizirana kao „nebijela“ ili Azijatkinja, u svojoj rodnoj zemlji Indiji imam nešto iskustva s time kako je biti članica moćne, ali nevidljive vladajuće kategorije. Kao brahminka („najviše rangirana“ razina duboko hijerarhijskog hinduističkog kastinskog sistema), pripadam društvenoj skupini koja u velikoj mjeri funkcionira kao bjelačkost. Vlada kokošinjcem, nije opterećena nepogodnostima temeljem kaste (iako ima onih koji možda pate zbog siromaštva ili mizoginije), a svaki izazov svojoj moći tretira kao oblik viktimizacije ili „obrnute opresije“. Čisto da bude jasno: takvo što ne postoji – opresija djeluje samo prema dolje. Iz toga razloga, dok istovremeno podupirem Ignatiev poziv na ukidanje „bjelačkosti“, ponavljam da i brahminsku supremaciju u Indiji također treba ukinuti.
 
Jedan od mojih manje nepristojnih sugovornika od prošlog tjedna upitao me, koristeći tek jednu uvredu, zašto je ljudima potreban „priručnik za rasne odnose“ kada bismo se naprosto mogli odnositi jedni prema drugima s poštovanjem. Nažalost, dok ne stignemo do točke u kojoj svi životi uistinu jesu bitni, nema smisla tvrditi da rasa ništa ne mijenja ili da jednakost postoji, kada očito nije tako. „Bijeli životi su bitni“ implicitno sugerira da su bijelci bitniji od ostalih ljudi. „Crni životi su bitni“ ukazuje kako ti životi trebaju biti bitniji negoli je dosad bio slučaj, da im društvo mora pridati više značaja. Sve dok ne raščistimo s ružnom stvarnošću toga kako bjelačkost funkcionira – smrtonosno, nevidljivo, moćno – osuđeni smo na toksični i besmisleni kulturni rat, u kojem su jedini pobjednici oni koji žele da prevlada mržnja.










Priyamvada Gopal je akademska istraživačica i autorica knjige Insurgent Empire: Anticolonial Resistance and British Dissent.

Vezani članci

  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi Povodom četrdesetogodišnjice Krležine smrti, specijalno izdanje Jutarnjeg lista donosi intervju s Igorom Mandićem, koji ikonoklastički prebire po Krležinom liku i djelu još od zbirke Zbogom, dragi Krleža iz 1988. godine. Mandić denuncira Krležu upisujući mu ideološko inzistiranje na vulgarnoj koncepciji društveno angažirane uloge književnosti. Time se pridružuje „antitotalitarnim“ moralističkim čitanjima koja, zakrivena tobožnjom književnom ekspertizom, manje govore o književnosti, a više o perspektivama liberalne inteligencije.
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim Demontirajući mitove liberalnog pristupa umjetnosti, Katja Praznik u svojoj knjizi Art Work: Invisible Labour and the Legacy of Yugoslav Socialism mapira kulturno-umjetničku povijest socijalističke Jugoslavije iz vizure koja umjetnost prije svega promišlja kao područje rada. Kulturno-umjetnička proizvodnja u prvoj se dekadi u većoj mjeri odvija pod okriljem centralizirane države, potom kroz dvije dekade u decentraliziranom smjeru, a od 1970-ih se sve više liberalizira. Umjetnici_e radnici_e postaju socijalistički_e poduzetnici_e ─ sve prekarniji_e i sve manje zaposleni_e ─ a umjetnost se iz područja rada i društvene kulture seli u mitski univerzum individualiziranog stvaranja i slobode: barem za one koji si tu slobodu mogu priuštiti. U tom rastakanju socijalističkog modela kulture nemalu ulogu imala je i tzv. alternativna scena, koja je iz vlastitih srednjoklasnih ukotvljenosti zdušno prihvaćala liberalne kulturne reforme.
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu“ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.
  • 19. prosinca 2021. Prilog razvijanju konceptualnih okvira rada njege Nakon utemeljujućih debata o socijalnoj reprodukciji, o razlikama između unitarnih i višesistemskih teorija i o nadnicama za kućni rad tijekom 1970-ih, od 1990-ih se u okvirima feminističke ekonomije teorijski utemeljuje i jedna specifična vrsta socijalno-reproduktivnog rada: rad njege. Dakako, geopolitička, povijesna i međunarodna podjela rada reprodukcije, odnosno globalni lanci njege, iziskuju analitičko nijansiranje razlika u zemljama kapitalističkog centra (gdje se rad skrbi poglavito delegira na jeftinu migrantsku i ne-bijelu radnu snagu), u socijalističkim državama (gdje je umnogome državno podruštvljen) i u zemljama globalnog Juga (gdje se socijalno-reproduktivni aranžmani oslanjaju na šire obitelji, zajednice, civilni sektor i neformalni sektor rada). Složenija konceptualizacija rada njege dolazi i iz feminističkih istraživanja socijalnih politika, te kroz konceptualne alatke dijamanata njege i ukupne društvene organizacije rada.
  • 16. prosinca 2021. Romski feminizam: od rodno-ravnopravnog preko intersekcionalnog prema socijalno-reproduktivnom pogledu (3. dio) Nakon analize elemenata rodno-ravnopravne i intersekcionalne optike, posljednji dio triptiha o romskom feminizmu donosi prikaz optike teorije socijalne reprodukcije, koja se ovdje razmatra kao analitički i politički najpotentniji okvir za promišljanje položaja Romkinja, a u sprezi s marksističkim razumijevanjem složenih odnosa rada: i proizvodnog (prije svega kroz ukotvljenost u neformalnu sferu rada) i reproduktivnog (kroz marginalizirana domaćinstva u kojima se socijalno reproducira rasijalizirana radna snaga). Pokazuje se kako je najveći broj Romkinja ne samo dio rasijalizirane, etnicizirane i orodnjene radničke klase, već je njihov položaj zapravo potpuno uključen u kapitalizam. Utoliko su i zagovaranja politike inkluzije promašena, a socijalno-reproduktivni pogled naznačuje jedinu revolucionarnu putanju: antikapitalističku.
  • 13. prosinca 2021. Neoliberalna država globalnog Juga (2): bliži li se kraj autoritarnog neoliberalizma? "Indija i Turska su jedine dvije velike države globalnog Juga u kojima je kulturni nacionalizam ostvario pobjedu nad sekularizmom i uspostavio kontinuiranu vlast. Međutim, oba primjera pokazuju da kulturni nacionalizam ulazi u svoju autoritarnu fazu, koju u slučaju Indije neki autori_ce nazivaju i fašističkom. U trenutnim geopolitičkim okolnostima u kojima ove dvije države imaju bitnu ulogu, razvoj ovakvih tendencija poziva na oprez, a istovremeno zlokobno potvrđuje tezu da formalno demokratske institucije nisu dovoljne da bi spriječile razvoj autoritarnih političkih oblika vlasti."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve