Zašto su feminizam i antirasizam sastavni dijelovi klasne borbe

Kapital je strukturno ovisan o domestifikaciji žena i familijalizaciji socijalno-reproduktivnog rada, kao i o proizvodnji te institucionalnoj konsolidaciji konstrukata rasijaliziranog Drugog. Svođenjem feminizma i antirasističke borbe na politike identiteta, kojima je namjera režimom kvota kompenzirati stereotipni odnos prema ženama i rasijaliziranim osobama, zakrivaju se doprinosi socijalističkog feminizma kao feminističke klasne borbe za sistemsku emancipaciju sviju žena i dokidanje strukturnih nejednakosti, a izmiče iz vida i uloga rasizma u smanjivanju vrijednosti rada, osiguravanju supereksploatacije i organizacijske razjedinjenosti radničke klase te legitimaciji imperijalističke eksproprijacije i porobljavanja autohtonog stanovništva.

Lokalne žene prodaju hranu, piće i šešire sezonskim radnicima (bracerosima) koji čekaju u Monterreyju, u Meksiku, na granici sa SAD-om, na vrhuncu programa Bracero, 1956. godine (foto: Leonard Nadel, izvor: Bracero History Archive)
Na marksističkoj ljevici među mlađom generacijom svjedočimo paradoksalnom gledištu prema kojem je klasna borba u svojoj naravi i po svojim ciljevima odvojena od borbe protiv rasizma i institucionalnog patrijarhata, odnosno feminizma. U nekim se slučajevima radi o pomanjkanju historijskog i dijalektičko-sistemskog znanja, a u drugima o analitički neobjedinjenim i pogrešno usvojenim osnovama dijalektičkog materijalizma u području feminizma i antirasističke borbe. To se prvenstveno ogleda u neupitnom preuzimanju, a time i upadanju u zamke definiranja feminizma i rasizma koje svojim biološkim esencijalizmom i identitetskim politikama postavlja i potvrđuje etablirani liberalni diskurs kapitalističkog Zapada. Tako, primjerice, na jednom od glavnih internih marksističkih foruma u Sloveniji možemo pročitati da se „ubuduće [treba] primarno usmjeriti na klasnu borbu (…) što, naravno, ne isključuje druge borbe, npr. protiv rasizma, rodne nejednakosti itd. Međutim, za te borbe vrijedi isto što i za pitanje okoliša: npr. borba za rodnu jednakost mora biti podređena antikapitalističkoj borbi, a ne obratno“. Autor u nastavku pojašnjava kako socijalisti moraju uložiti napore prema „podruštvljenju opskrbe hranom putem javnih menzi“, ali ne i „uvođenju kvota u upravne odbore kapitalističkih poduzeća – to možemo prepustiti liberalima.“[1]
 
S obzirom na kontekst koji ocrtava prethodni dio izjave, ovom se tvrdnjom (kao i brojnim sličnim tvrdnjama u širem javnom prostoru) režim kvota izjednačava s feminizmom općenito, a borba za podruštvljenu opskrbu hranom s klasnom borbom, umjesto s feminizmom, kao da upravo to nije sastavni dio zahtjeva socijalističkog feminizma i njegove materijalističke analize kapitalističkog institucionalnog patrijarhata. Namjesto toga, u tumačenju i definiranju feminizma upada se u zamku liberalnog diskursa, a time i redukciju te rekonceptualizaciju feminizma kao liberalne politike kvota. Jedino je tako i moguće uspostaviti na prvi pogled smislenu, ali zapravo umjetnu i kontraproduktivnu dihotomiju između klasne borbe i feminizma, kojeg se u te svrhe poopćeno i nehotice obmanjujuće svodi isključivo na njegovu liberalnu inačicu[2]. Liberalni diskurs progovara o patrijarhatu i rasizmu na dematerijalizirano depolitizirani način: svodi ih isključivo na razinu individualnih osobnih odnosa te predrasuda koje iz njih proizlaze, što navodno predstavlja glavnu prepreku za uključivanje rasijaliziranih Drugih ili žena kao skupine u društvenu jezgru.
 
Iz takvog, po svemu depolitiziranog govora, koji zanemaruje strukturne nejednakosti, a time i postojanje kapitalističkog patrijarhata i rasizma, proizlazi i liberalna politika kvota: njome će se navodno uspješno pobijediti predrasude i suštinski dospjeti do ostvarivanja ravnopravnosti za isključene žene, kao i rasijalizirane Druge. Iz ovog preuzimanja liberalno-buržoaskih definicija feminizma kao temeljne baze razumijevanja feminizma općenito – što iziskuje istovremeno brisanje postojanja i svijesti o temelju socijalističkog feminizma – proizlazi i obmanjujuća te opasna implikacija da je feminizam, kao i borba protiv rasizma, tek identitetska politika. Upravo iz toga proizlazi i opasna predodžba da su ova dva oblika borbe tobože samostojni i potpuno odvojeni od klasne borbe. Međutim, s potonjom se ipak dijelom preklapaju i dotiču, iako s klasnom borbom u suštini, i njezinim ciljevima, navodno nemaju ništa zajedničko. Borbu protiv rasizma i patrijarhata upravo bi zbog toga trebalo čak i podrediti klasnoj borbi. Ova perspektiva tako od klasne borbe umjetno odvaja, te iz nje (nehotice) kontraproduktivno uklanja ono što socijalizam zna da naprosto nije istina već barem više od jednog stoljeća[3]: borba protiv institucionalnog rasizma i borba protiv kapitalističkog patrijarhata sastavni su dijelovi i stoga jedan od ključnih elemenata uspješne klasne borbe i socijalističke revolucije. To je već jasno pokazala dosadašnja povijest realno postojećeg socijalizma.
 
Antirasistička borba i feminizam, čiji je cilj sistemsko ukidanje kapitalističkog patrijarhata i strukturna emancipacija svih žena (za razliku od buržoaskog liberalnog feminizma, koji ustraje na kvotama i formalnim pravima, održavajući materijalnu bazu eksploatacije većine žena upravo u obliku kapitalističkog patrijarhata) sastavni su dijelovi klasne borbe! Feminizam i borba protiv rasizma nisu tek njezini usporedni ili ponekad slučajno preklapajući, odnosno tek povremeno pridruženi dijelovi, dakle, ono što treba uzurpirati ili instrumentalizirati, a posljedično i podrediti klasnoj borbi. Takvo stajalište u najboljem slučaju parira identitetskim politikama i predstavlja opasnu polaznu točku s dalekosežnim kontraproduktivnim učincima. Naime, rasizam i institucionalni patrijarhatu obliku u kojem ih je konstruirao Zapad na prijelazu u kapitalizamsastavni su ugradbeni dijelovi i strukturni temelji kapitalističkih odnosa eksploatacije. Predstavljaju dva od njegovih temeljnih operativnih sistema, a time i ključne mehanizme koji su na djelu u procesima sve veće privatizacije viška vrijednosti, odnosno akumulacije kapitala.
 
Budući da sam po pitanju feminizma, tj. socijalističkog feminizma, već potanko raščlanila sve ove mehanizme te strukturnu vezu institucionalnog patrijarhata i kapitalističkog sistema eksploatacije čovjeka od čovjeka u knjizi Restauracija kapitalizma: repatrijarhalizacija društva (2015, prev. na hrv. 2020), u nastavku analize namjeravam staviti glavni naglasak na rasvjetljavanje strukturne veze rasizma i kapitalizma. Naime, to je još jedno zaboravljeno poglavlje temeljnih znanja i spoznaja, koje su na Zapadu ekskluzivne prirode, dok su s našeg prostora iščezle uništenjem socijalističke Jugoslavije i njezina bogatog fonda kritičko-teorijske proizvodnje, koja se odvijala i u okviru djelovanja Pokreta nesvrstanih.
 

Zašto su rasizam i institucionalni patrijarhat strukturni elementi kapitalističkih odnosa eksploatacije i akumulacije kapitala?

Rasizam
1.
 
Rasizam se ne može svesti na apstraktnu ideologiju i rasno ugnjetavanje ili tvrditi da ga je kapitalistička Europa odnekud posudila, a kapital samo iskoristio i pripojio, i stoga na rasizmu navodno tek lagodno parazitirao. Rasijalizacija i rasizam, odnosno proizvodnja potpuno dehumaniziranog, a time i opredmećenog Drugog na temelju arbitrarne oznake, kao što je boja kože, jedan je od osnovnih pokretačkih projekata i temeljnih platformi kapitalizma. Naime, kapitalizam, koji se temelji na imperijalističkoj ekspanziji od samih je početaka dokazano „rasistički projekt“ (Brown i de Lissovoy, Economies of Racism, 608)[4]. Pritom su konstrukti rase plasirani sistemski i namjenski: primjerice, u 19. stoljeću su, između ostalog, dosegnuli svoj vrhunac u frenologiji, a potom i eugenici. Prisvajanje prirodnih dobara i s tim povezana eksproprijacija te porobljavanje autohtonog stanovništva temelji se na osmišljavanju konstrukata rase i rasnih kategorija upravo za potrebe legitimacije takve (genocidne) eksproprijacije.[5] Ove je pak konstrukte u ime samoproglašene dominacije bijele Europe i njezinih od Boga navodno odobrenih ekspanzivnih misija (što prevladava i u aktualnom diskursu SAD-a) osmišljavala i konsolidirala pseudoznanost: od biološkog rasizma 19. stoljeća do tzv. suvremenog rasizma kulturnih razlika, na temelju čega se danas iznova opravdava pretpostavljena superiornost i samoproglašena dominacija Zapada nad „ostalim civilizacijama“.
 
Prema ovom ideološkom diskursu, pretpostavlja se kako su potonje zarobljenice svojih tobože permanentno tradicionalnih kultura te iz njih navodno izvedenog neznanja i nedovoljne razvijenosti, bez da bi se pritom spomenuli, a kamoli priznali historijski kolonijalizam i neokolonijalizam, a osobito ne mehanizmi globalne eksproprijacije i dvotračnog neokolonijalnog uređenja, koje Zapad održava ekonomskim mehanizmima, a kada mu to ne uspijeva – militarističkom pesnicom. Bez ideologije rasizma nema ni zagovora imperijalizma! Borba protiv rasizma stoga je sastavni dio borbe protiv imperijalizma, koji je, kao što znamo, jedan od „najviših stadija“ kapitalizma! Borba protiv rasizma, odnosno protiv potpune institucionalne proizvodnje drugosti, dehumanizacije i popratne legitimizacije sve veće eksploatacije ljudi, sastavni je dio klasne borbe, kako kroz antiimperijalističku borbu, tako i kroz borbu protiv zatiranja radništva u imperijalističkim centrima. Ovo su nas naučili svi dosadašnji socijalistički pokreti i progresivni sindikati koji se priklanjaju socijalizmu. Bez ove svijesti ne bi bilo ni Pokreta nesvrstanih kakav je postojao.
 
2.
 
Kao što dokazuje povijest radništva, kapital ne proizvodi i ne koristi rasizam i konstrukte rasijaliziranog Drugog samo za legitimaciju kolonijalnih osvajanja i sistemske eksproprijacije te porobljavanja autohtonog stanovništva prilikom akumulacije kapitala za imperijalistički centar. Naime, kapital neprestano proizvodi i institucionalno konsolidira konstrukte rasijaliziranog Drugog i na „domaćim tijelima“ (kiteći se pritom ordenom demokracije): proizvodi i upotrebljava rasizam kao oruđe pomoću kojega dodatno smanjuje vrijednost rada, povećavajući stupanj potplaćenosti i neplaćenosti među rasijaliziranim skupinama u imperijalističkim centrima.
 
Rasizam, odnosno proizvodnja rasnih konstrukata Drugosti i u tom je pogledu sastavni dio i jedna od pretpostavki kapitala prilikom eksploatacije čovjeka od čovjeka: upotrebljava se za legitimaciju supereksploatacije onih koji su u ime rasnih konstrukata time potpuno dehumanizirani i maksimalno degradirani kao radna snaga koju treba posve iscijediti i dotući. Primjerice, u dosadašnjoj i današnjoj modernoj povijesti SAD-a, kapital je segregirao radništvo (pritom ga nadzirući i međusobno dezorganizirajući) u različito potplaćene skupine upravo na temelju rasnih konstrukata, koje je sam pomogao i ozakoniti, primjerice, u obliku rasnih imigracijskih kvota (npr. 1924.), ili tzv. sezonskog rada isključivo za rasijalizirane Druge, itd.; istovremeno je za bijele skupine uveo drukčiji princip raspoređivanja u potplaćene, ali radi rasnog grupiranja ipak nešto manje opresirane skupine, što vrijedi i danas.
 
Primjerice, brojni takvi rasijalizirani programi u SAD-u, implementirani isprva na razini pojedinih država, ali s vremenom i na federalnoj razini, datiraju iz 1920-ih, a imaju svoje učinke i danas, jer su njima bili postavljeni temelji za novi oblik rasijalizacije i supereksploatacije u drugoj polovici 20. i na prijelazu u 21. stoljeće. Radi se o programima koji su agrokorporacijama u Kaliforniji, a nakon Drugog svjetskog rata i svim ostalim poljoprivrednim te potom i industrijskim gigantima, a naposljetku i uslužnim djelatnostima, osigurali potplaćenu i supereksploatiranu, polurobovsku radnu snagu. Na federalnoj razini, bio je to program Bracero (1942-1964), kojim je uveden, a nakon Drugog svjetskog rata i ozakonjen tzv. institut permanentno privremenog zapošljavanja radnica ili radnika, a time i migrantskog sezonskog rada (temporary guest worker).
 
Njime su SAD isprva ciljale na Meksikance i Meksikanke, dok su to kasnije proširile na sve stanovnice i stanovnike Srednje i Južne Amerike: istovremenim usvajanjem zakonskih mjera, radništvo je rasijalizirano, kako bi ga mogle homogeno držati u polurobovskom radnom odnosu. Radi se o nametanju statusa permanentno privremeno zaposlenih migrantskih radnica i radnika, koji nemaju prava na status državljanstva, iako u SAD-u možda žive već desetljećima. Upravo su u okviru ovakvih programa današnje radnice i radnici iz Srednje i Južne Amerike isključeni iz osnovnih radničkih prava, kao što je, primjerice, pravo na osnivanje i priključivanje sindikatima (Ness 445), a za njih ne vrijedi ni federalna legislativa, koja određuje minimalnu satnicu i plaću. Na temelju ovih rasijaliziranih programa upravo su te radnice i radnici isključeni iz socijalne skrbi jer status privremenog migrantskog rada na tzv. guest-programu između ostalog znači da radnica i radnik, primjerice, nemaju pravo na „osiguranje u slučaju nezaposlenosti, socijalnu pomoć, starosne mirovine, itd.“ (Sharma 427).
 
Istovremeno, represivni organi vlasti podvrgavaju radnice i radnike neprestanim masovnim uhićenjima i deportacijama, dapače, često i u suradnji s korporacijama (koje te radnice i radnike unajmljuju pod uvjetima koje su same legalizirale u Washingtonu), osobito kada dođe do prijetnje da se imigrantsko radništvo unatoč svim preprekama i segregaciji organizira. Jednako tako, želi li radnik ili radnica osigurati dopuštenje da ostane u državi kao permanentno privremeno zaposlena radnica, najprije mora odraditi godinu dana ili barem šest mjeseci kod jednog zapošljavatelja, kojega u tom periodu nema pravo promijeniti, čak i ako joj zapošljavatelj ne isplaćuje plaću te joj zapravo ima pravo isplatiti sav obavljeni posao tek nakon prvih pola godine. Naravno, takav pristup i oblik zapošljavanja ne vrijedi za nerasijalizirane skupine: one, zajedno s vrhunskim znanstvenicima, akademskim radnicama i radnicama te određenim dijelom zaposlenih u informacijskim tehnologijama, imaju slobodan ulaz u državu, potrebna im je samo viza (čije je ishodovanje u velikom broju slučajeva samo formalnost). Dakle, radi se o sofisticiranom dvotračnom sustavu.
 
Na našem užem prostoru nakon 1991. godine svjedočimo zastrašujućem prijenosu takvih praksi i zakonskih odredbi, koje je u drugim dijelovima svijeta uspostavio kapitalizam rasijaliziranih konstrukata i sukladno kojima je segmentirao i dodatno potplatio te još više obezvrijedio rad i čovječnost sistemski eksploatiranih.[6] Na našem prostoru prijenos takvih segregacijskih politika i ciljane supereksploatacije funkcionira u nacionalističkom ključu (pri čemu treba napomenuti da su rasizam i nacionalizam dvije strane istog novčića konstrukcije Drugoga te imaginiranja i utvrđivanja navodne veće i manje vrijednosti). Za radnice i radnike Balkana, tj. one iz Srbije i BiH, prema međudržavno sklopljenim ugovorima, vrijedi sustav uskraćivanja temeljnih radničkih i socijalnih prava, upravo na račun uvođenja tzv. programa zapošljavanja migrantskih ili „stranih“ radnica i radnika iz država koje nisu članice EU, dok se istovremeno, primjerice, vlasnici i direktori stranih poduzeća slobodno zapošljavaju ili čak postavljaju kao glavni upravitelji državnih i paradržavnih institucija, kao što je to Društvo za upravljanje potraživanjima banaka (Družba za upravljanje terjatev bank, DUTB).
 
U tom kontekstu radi se o svojevrsnoj orijentalizaciji i proizvodnji drugosti među nekoć ravnopravnim stanovnicima i stanovnicama zajedničke države Jugoslavije, zbog čega jača šovinizam i međusobno šikaniranje među zaposlenima. Naslovnice časopisa tako potiču perspektivu u kojoj su „strani radnici“ (ali ne i „istinski strani“ francuski, švedski, i njemački direktori, poslovođe i ostali pomoćni kadar, primjerice Revoza, DUTB-a, itd.) oni koji uzimaju radna mjesta domaćem radništvu.[7] Time dolazimo i do treće točke zbog koje su rasizam, i s njim povezani šovinizam, ugradbeni i pogonski dijelovi kapitalističkih odnosa eksploatacije.
 
3.
 
Kapital uspostavlja i održava institucionalni rasizam, ne samo kao sastavni dio akumulacije kapitala, pri čemu rasijaliziranim skupinama ljudi, na podlozi rasnih konstrukata, isplaćuje još niže nadnice, ne omogućuje im učlanjivanje u sindikate te ih posljedično lakše regrutira u svrhu razbijanja štrajkova, a na njihovim leđima dodatno povećava produktivnost, što je bilo i ostaje konstanta na Zapadu (pogledajmo samo SAD). Kapital je u još jednom pogledu itekako ovisan o institucionalnom rasizmu i temelji se na njegovu očuvanju i održavanju, jer mu institucionalni rasizam služi kao oruđe neposrednog poticanja rasno motiviranog neprijateljstva među običnim ljudima. Rasizam kapitalu služi kao jedno od osnovnih ideoloških oruđa za prisvajanje što većeg udjela viška vrijednosti koju proizvodi rad rasijaliziranih Drugih, dok istovremeno funkcionira kao jedan od moćnih oblika kontrole radništva u cjelini.
 
Povijest radničkog pokreta obilježena je igrom kapitala na rasističku kartu i poticanjem šovinizma kao prokušanog recepta razbijanja radničkog zajedništva i umjetnog suprotstavljanja jedne skupine drugoj, pri čemu se gubi razumijevanje stvarnih strukturnih uzroka koji dovode do sistemske eksploatacije cjelokupnog radništva. To postaje još akutnije u vrijeme ekonomskih kriza, kada se za pomanjkanje radnih mjesta za domaće stanovništvo te automatsko smanjivanje i opadanje nadnica preostalog radništva itd. okrivljuje „uvezene“, „strane“ i različite druge radnice i radnike, iako se mehanizmi u pozadini navedenog kriju na potpuno drukčijem mjestu. Smisao rasizma i šovinizma je segregacija ljudi na radnim mjestima, razbijanje zajedništva, uz istovremeno zakonski podržano dodjeljivanje manjih ili nepostojećih prava pretpostavljenim pripadnicama i pripadnicima skupina rasijaliziranih Drugih.
 
Nije slučajnost da su upravo socijalistički orijentirani sindikati, povezani sa Socijalističkom partijom, a kasnije i Komunističkom partijom Amerike (primjerice, Industrial Workers of the World, IWW) bili prvi i jedini sindikati u SAD-u koji su uvidjeli da institucionalni rasizam ima ulogu uvođenja razdora među radništvom, a pritom i ključnu ulogu u pogledu još većeg stupnja privatizacije viška vrijednosti koju stvara rad rasijaliziranih skupina. Oni su u prvom desetljeću 20. stoljeća – za razliku od etabliranih sindikata, koji su pristajali na navodnu odvojenost klasne i antirasističke borbe – po prvi put u povijesti organizirali udruženu frontu, te su stoga, za razliku od ostalih, u naredna dva i pol desetljeća podvrgnuti sustavnom progonu i uništenju.
 
Jednako vrijedi i u slučaju atentata na Martina Luthera Kinga krajem 1960-ih: naime, King je u drugoj fazi svojeg revolucionarnog pokreta pokušao ujediniti afroamerički građanski pokret s pokretom za radnička prava i za zajedništvo etničkih skupina u borbi za temeljna socioekonomska prava: taj je program nazvao Kampanjom siromašnih (Poor People’s Campaign). Naime, spoznao je da oslobođenje afroameričkog čovjeka ovisi o socijalnoj pravdi, kao i raskidu Amerike s imperijalizmom (Zinn 461-462). Ovaj zaokret prema ujedinjenoj fronti, koju više ne karakterizira samo naglasak na građanskim pravima, već na ukidanju sistemske i još rasijaliziranije eksploatacije, nagoviješten je ujedinjenim štrajkom poštanskih radnika, a obilježen štrajkom radnika čistoće u Memphisu 1968. godine, kada je King ne samo javno podupro, već se i pridružio radnicima u štrajku, slavnim govorom „Bio sam na vrhu planine“. Idućeg dana nad njim je izvršen atentat sa smrtnim ishodom (Martin Luther King Jr. Research and Education Institute).
 
Borba protiv rasizma i šovinizma je borba za internacionalu! To je borba za moćnu zajedničku frontu svih eksploatiranih – u protivnom, klasna borba već je u startu osuđena na razjedinjenost, međusobno otuđenje pa i neprijateljstvo, kako je u suštini uspostavlja i diktira politika gospodarâ. Borba protiv rasizma, a time i protiv nacionalnog šovinizma, sastavni je dio klasne borbe – ako to ne razumijemo, završit ćemo, primjerice, kao etablirani sindikati u SAD-u. Oni su „klasnu borbu“ sveli na bolje nadnice za bijele muškarce, dok su za svoje neposredne neprijatelje uzimali afroameričke radnice i radnike, a u današnje vrijeme radnu snagu iz Južne i Srednje Amerike, tvrdeći da im ruše nadnice. Slično kao i danas, kada nacionalistički sindikati prisežu na nekakvu klasnu borbu, a zapravo govore uglas s kapitalom, tvrdeći da problem očito nije eksploatacija po sebi, već prvenstveno „očuvanje radnih mjesta“ u Europi, te kako je radna mjesta potrebno sačuvati unutar vlastitih granica, da ih ne bi preuzeli „prejeftini Kinezi“, koji su navodno, ničim izazvani, voljni raditi za nikakve novce.
 
Odjek ove rasističke/šovinističke frazeologije prije ili kasnije bit će moguće zapaziti i na domaćem terenu: nezadovoljstvo lokalnog radništva, koje tvrdi da im radna mjesta pored Kineza oduzimaju i agencijski radnici iz Bugarske, Rumunjske, BiH, Slovačke, itd., pri čemu se u najboljem slučaju radi o popunjavanju prenisko plaćenih radnih mjesta na kojima se domaće stanovništvo više ne zapošljava, jer ide trbuhom za kruhom na Zapad; dok se među ljudima koji ostaju sije razdor upravo na račun pripisivanja drukčijeg, drugorazrednog statusa, a time i slabijih radničkih prava onima koji pripadaju drugim jezičnim skupinama bratskog Balkana. Radna mjesta – prije svega u građevini, kao i u proizvodnim halama – postaju vertikalno i horizontalno segregirana s obzirom na različita agencijska i podugovorena zaposlenja, a istovremeno jezično segregirana i međusobno otuđena kako po rasponu prava, tako i po načinu međusobnog odnošenja i perspektive koju takva perfidna stratifikacija uspostavlja, dok radništvo time u cijelosti biva ograničeno i kontrolirano.
 
Feminizam
1.
 
Do čega dolazi kada se ni sistemsku emancipaciju žena ne razumije kao sastavni i nužni dio klasne borbe (što je pak vrlo dobro razumio socijalizam 20. stoljeća na čelu s Lenjinom, Kolontaj i Zetkin), jednako je tako već pokazala recentna povijest Zapada. Brojnim sindikatima u zapadnoj Europi, koji se tobože zaklinju na klasnu borbu, ali očito bez razumijevanja tzv. ženskog pitanja i povezanosti kapitala s patrijarhatom, nakon Drugog svjetskog rata, primjerice, u Velikoj Britaniji i zapadnoj Njemačkoj, glavni su neprijatelji postale žene, za koje su tvrdili da svojim prekarnim radom, odnosno radom na pola radnog vremena, nepošteno konkuriraju muškarcima i ruše njihove nadnice. Pritom se nitko nije pitao zašto se žene, nakon što postanu majke, zapošljava isključivo na pola radnog vremena (taj je institut u Velikoj Britaniji poslije Drugog svjetskog rata uveden specifično za žene; prema zakonskim odredbama, žene su do kraja šezdesetih bile izuzete iz osnovnih radničkih prava, koja su ipak vrijedila za muškarce, a do danas u Velikoj Britaniji žene koje rade šest i manje sati tjedno nemaju pravo na to da im zapošljavatelj plaća ikakve socijalne doprinose!) i u kakvoj je to vezi s kapitalističkim patrijarhatom, koji ne ulaže u socijalnu reprodukciju, jer mu je na taj način moguće oteti još veći dio kolača apropriranog viška vrijednosti koju stvara rad svih zaposlenih.
 
Dakle, čemu nas uči povijest radničkog pokreta: ako klasna borba ne obuhvaća borbu protiv rasizma i borbu za sistemsku emancipaciju žena, pri čemu su kapitalistički patrijarhat i rasizam sastavni i pogonski elementi sistemske eksploatacije, dakle ako je iz klasne borbe umjetno isključena i od nje odvojena borba protiv rasizma i imperijalizma te borba za sistemsku emancipaciju žena, onda je takva borba u svojem temelju u najboljem slučaju ograničena: radi se o isključujućoj borbi pojedinih muškaraca za poboljšanje položaja pojedinih muškaraca ili određenih skupina, ali ne i o borbi za dokidanje strukturnih nejednakosti i eksploatacije čovjeka od čovjeka. To je borba samo za socijaldemokraciju, u kojoj i dalje opstaju rasizam i kapitalistički patrijarhat.
 
Zašto je onda borba za sistemsku emancipaciju žena – koju Zapad još uvijek ne poznaje i neće je upoznati sve dok postoji kapitalizam, unatoč kićenju formalno-legalnim pravima – već sama po sebi sastavni dio klasne borbe? Kapital je pri akumulaciji ili privatizaciji bogatstva strukturno ovisan o domestifikaciji žena, a time i održavanju njihova sekundarnog i marginalnog te ekonomski barem djelomično ovisnog statusa. Ovisan je o familijalizaciji opskrbljujećeg i starateljskog rada (a time i što većem stupnju domestifikacije ili zatvaranja žena u zasebnu sferu), umjesto o njegovoj kolektivizaciji i preuzimanju društvene odgovornosti za njegovo financiranje i održavanje. Time kapital uspijeva prisvojiti veći dio kolača koji stvaraju one_i kojima bi kolektivizacija opskrbljujućeg i starateljskog rada najviše pripomogla. To istovremeno neposredno utječe na položaj žena unutar obitelji, kao i na vrste te mogućnosti njihovih zaposlenja, i naposljetku, napredovanja na radnim mjestima.
 
Dakle, kapitalizam je itekako ovisan o održavanju patrijarhalnih odnosa, koje je u 19. stoljeću institucionalizirao uspostavljanjem patrijarhalne nuklearne obiteljske zajednice i tzv. hraniteljskog modela. Naime, što je veći bio stupanj domestifikacije žena, koju je Zapad nakon Drugog svjetskog rata održavao na različite načine, to su manja bila ulaganja kapitala u socijalnu reprodukciju njegove aktualne, a naročito buduće radne snage. Što to znači? Što je niže ulaganje u, primjerice, javnu i cjelodnevnu te cjenovno dostupnu skrb o djeci i starijima, to je veći dio viška rada proizvedenog zajedničkim naporima radništva koji kapital može oteti i aproprirati, jer to između ostalog, naprosto znači i niži porez na kapital.
 
Zapad pritom poznaje različite modele, ali svima je zajednička potplaćenost ili neplaćenost roditeljskih dopusta, njihovo nepostojanje ili izraženo produljivanje u svjetlu, primjerice, nepostojeće mreže skrbi o djeci do treće godine (npr. u Njemačkoj) ili radnog vremena starateljskih ustanova, tamo gdje one postoje, koje je podijeljeno na prijepodnevnu i poslijepodnevnu skrb, pri čemu je djecu na ručak potrebno voditi doma! Isti sustav vrijedi i za djecu koja su obvezna pohađati školu, pri čemu nije nužno da postoji i jutarnja i popodnevna skrb, kao ni topli obroci u školi (Bavarska o tome tek razmišlja i provodi pilot-projekt koji obuhvaća 500 škola) – o svemu tome i dalje moraju brinuti majke, radi čega ih kapitalistička država nakon nastupanja majčinstva, u najboljem slučaju i uglavnom protiv njihove volje, vraća na tržište rada i zapošljava tek na pola radnog vremena, kao sekundarne radnice čiji bi dohodak eventualno trebao sitnišem nadopunjavati glavni obiteljski budžet, kojem bi, dakle, i dalje primarno trebao doprinositi hranitelj ili glava obitelji.
 
Zapadne kapitalističke države su nakon Drugog svjetskog rata različitim pristupima i zakonskim odredbama konsolidirale kapitalistički patrijarhat i uspostavile njegovu osuvremenjenu inačicu, tzv. 1,5-hraniteljski model, što je sastavni dio politike i na prijelazu u 21. stoljeće. Sve navedene, kao i druge politike transferiraju nam se nakon 1991. godine pod krinkom oblika zapošljavanja naklonjenih majkama: tako je, primjerice, jedan od ministara u nekoj od prethodnih vlada javno govorio da je rad na pola radnog vremena idealan za učiteljice, jer će im navodno omogućiti da provode više vremena kod kuće s djecom. Istovremeno se uvode mjere koje povećavaju norme u vrtićima i reduciraju broj zaposlenih, kako bi se smanjila kvaliteta i dugoročna održivost sustava javne skrbi.
 
U Hrvatskoj mediji neumorno propagiraju da se, imajući u vidu visoke cijene vrtića, ženama „više isplati ostati kod kuće“, ali se nitko ne pita zašto cijene eksponencijalno rastu, kako tome doprinose olakšice i subvencije za kapital, kao i zasebne, minimalne stope poreza: velika većina žena sve je više i primorana ostati doma. Dolazi do uvođenja naknade za kućanice, predviđene za majke s više djece koje ostaju doma. Sve je to samo dio slagalice koja se naziva kapitalističkim patrijarhatom, te se i kod nas sve više uspostavlja, pod dirigentskom palicom Europske unije i interesa kapitala. Dakle, vrijeme je za dubinsko razumijevanje i analizu rasizma te patrijarhata kao sastavnih dijelova kapitalističkog socioekonomskog poretka!
 
2.
 
Obmanjujuće je i opasno poći od ideje da je feminizam a priori odvojen od klasne borbe i da ga je stoga potrebno u određenim aspektima prilagoditi klasnoj borbi. Takvo tumačenje proizlazi iz pretpostavki liberalnog feminizma, koji se temelji na biološkom esencijalizmu, dok se patrijarhatom i marginalizacijom žena bavi kao nekom vrstom predrasuda i negativnim, stereotipnim odnosom prema ženama. Eliminacija tih prepreka navodno bi trebala osigurati ravnopravnost i osnaživanje žena. Naravno, takav je feminizam kao stvoren za kapitalizam, jer održava sve strukturne uzroke marginalnosti i društvene nejednakosti žena: odvraća pogled od strukturnih uzroka, koji de facto dovode do sistemske marginalizacije i proizvodnje žena kao drugotnih, svodeći ih primarno na domestificiranu ulogu reproduktivnih majki, a u najboljem slučaju i dalje tek dodatno zaposlenih fleksibiliziranih radnica. To je realnost „demokratskog“ Zapada.
 
Naravno, preuzimanje temelja liberalnog feminizma, za volju kojega je borba za emancipaciju navodno odvojena od klasne borbe, blokira i zapostavlja druge vrste feminizama, prije svega onog koji bi socijalistima i socijalistkinjama trebao biti matični, tj. socijalističkog feminizma. Potonji je, za razliku od buržoaskog, uvijek razotkrivao i isticao sistemske uzroke neravnopravnosti, pritom jasno pokazujući da klasna borba nije moguća, a još manje uspješna bez sistemske emancipacije (SVIJU) žena! Takav feminizam nije potrebno podređivati klasnoj borbi. Klasnu borbu treba razumjeti kao sistemsku borbu za materijalnu jednakopravnost sviju, iako treba imati u vidu da kapitalizam pritišće muškarce na drukčije načine od žena! Toga je bio svjestan Sovjetski savez, toga je bila svjesna Komunistička partija Jugoslavije. Naime, strukturno neravnopravni položaj žena u kapitalizmu ne uzrokuju predrasude i diskriminatorno ponašanje pojedinaca i pojedinki – to su posljedice, a ne uzroci – nego nešto što je u većoj mjeri sistemski rašireno i dublje; dakle, već po svojem porijeklu sastavni dio klasne borbe.
 
Dakle, ako zapadamo u/preuzimamo liberalno-buržoaske definicije feminizma i antirasističke borbe, odnosno svodimo ih isključivo na borbu protiv predrasuda i diskriminatornog ponašanja pojedinaca i pojedinki unutar sistema eksploatacije koji je i dalje isti, pri čemu posljedice interpretiramo kao uzroke, i zbog čega se feminizam uistinu doima kao planet za sebe, odjednom dolazimo u problem s feminizmom i antirasističkom borbom: tada ih je uistinu potrebno podrediti i priključiti, naravno, kao identitetske pokrete, što je pak za socijalistički pokret također kontraproduktivno.
 
Ako na sistemsku emancipaciju i borbu protiv rasizma gledamo strukturno i kroz historijsko-materijalističku perspektivu, uvidjet ćemo i postati svjesni nečega posve drukčijeg: naime, da su rasizam i institucionalni patrijarhat među temeljnim podsistemima kapitalističke eksploatacije čovjeka od čovjeka, a ne neke po sebi postojeće usporedne institucije i pripojeni dijelovi tog sistema, što nam je još davno precizno objasnio i razložio upravo socijalistički feminizam, koji je sve te mehanizme odavno razotkrio. Feminizam u tom smislu nije potrebno instrumentalizirati i podređivati klasnoj borbi. Upravo suprotno: on funkcionira kao mjesto uvida i širenja svijesti (neosviještenih) socijalista i socijalistkinja. Iz svega navedenog proizlazi da je razdvajanje i umjetna podjela borbe za sistemsku emancipaciju žena i rasijaliziranih Drugih od klasne borbe nije samo kontraproduktivna, nego i nešto mnogo gore: (nesvjesni i nehotični) pucanj socijalista i socijalistkinja u vlastitu glavu, ali i srce.






Bilješke:

[1] Osobni arhiv: interna rasprava na jednom od službenih foruma. Autor se slaže s objavom njegova citata (pristanak je pohranjen u osobnom arhivu), ali njegov ćemo identitet zadržati anonimnim.

[2] Naime, postoji više vrsta feminizama: većina onih koji ne problematiziraju strukturne nejednakosti i tumače kapitalizam kao prirodni poredak, postavljena je esencijalno biološki ili liberalno pravno-formalno, a i među njima postoje ogromne razlike. Još veće, planetarne razlike pojavljuju se između skupine ovih malograđanskih ili biološko esencijalističkih feminizama i feminizama orijentiranih na identitetske politike, s jedne strane i tzv. sistemskih ili socijalističkih feminizama, s druge. Upadanjem u zamku poopćenog govora o feminizmu, kojega treba pripojiti klasnoj borbi, zanemarujemo socijalistički feminizam, a nedvojbeno i drugi, prikladnije povezani pojam, a time i konceptualno ishodište: tj. sistemsku emancipaciju žena, projekt koji je na Zapadu (a iznova, uništenjem socijalizma i transferom istih politika institucionalnog kapitalističkog patrijarhata na naše prostore) još uvijek aktualan jer nikada nisu bili adresirani strukturni, a time ni materijalni uzroci koji postojano drže žene u kapitalističkom patrijarhatu na razini sekundarnih i marginalnih Drugih.

[3] Tj. zahvaljujući analitički objedinjeno razrađenoj materijalističko-dijalektičkoj spoznaji, koju dijelom nalazimo kod Engelsa i Marxa, a na sveobuhvatan način osobito u radovima Lenjina, Kolontaj i Zetkin i drugih.

[4] O tome je, naposljetku, govorio i sam Marx, a zatim to razvijaju Lenjin i Luxemburg. Primjerice, Marx piše: „Otkriće zlata i srebra u Americi, eksproprijacija, porobljavanje i pokapanje aboridžinske populacije u rudnicima, početak osvajanja i pljačke Istočnih Indija, pretvaranje Afrike u komercijalno lovište crnokožaca, signalizirali su ružičastu zoru ere kapitalističke proizvodnje [na Zapadu].“ (Kapital, prvi tom, poglavlje 31: Nastanak industrijskog kapitalista; dostupno na https://www.marxists.org/archive/marx/works/1867-c1/ch31.htm)

[5] U suvremenim i osuvremenjenim inačicama rasizma i proizvodnje rasijaliziranog, tj. imaginarno devijantnog i drugorazredno situiranog Drugog, radi se o tzv. kulturnom rasizmu i diskursu o „civilizacijskoj utrci“, koji oživljava konstrukt o dominaciji zapadne bijele civilizacije ili kulture nad svim ostalim kulturama.

[6] U taj sklop prikrivenog rasističkog diskursa danas, u kapitalističkoj Europi 21. stoljeća, spada i govor o upotrebljivosti i instrumentalizaciji migranata iz ratom zahvaćenih imperijalističkih zona (što je navodno osnova za njihovu asimilaciju i dobrohotnu otvorenost Europe), kao i njihova umjetna podjela na tzv. neekonomske i ekonomske migrante (tj. na više i manje zaslužne, više i nešto manje vrijedne statusa ljudskog bića), unatoč tome što svi traže zaklon od smrtonosnih imperijalističkih, ekonomsko-militarističkih politika Zapada, koje potonji provodi posredno ili neposredno u zemljama iz kojih dolaze migranti i migrantkinje.

[7] Uzgred, u SFRJ je prema tadašnjem zakonodavstvu vrijedilo da svi stranci u startu imaju pravo na redovno zaposlenje i sva pripadajuća socijalna prava!







Literatura:

 
Brown, L. Anthony in Noah De Lissovov. Economies of racism: grounding education policy research in the complex dialectic of race, class, and capital. Journal of Education Policy, 26 (2011): 595–619.
 
Marx, Karl. Capital Volume One. Chapter Thirty-One: Genesis of the Industrial Capitalist. https://www.marxists.org/archive/marx/works/1867-c1/ch31.htm
 
Ness, Immanuel. Forging Migration Policy for Capital: Labor Shortages and Guest Workers. New Political Science, 4 (2007): 429-452).
 
Sharma, Nandita. “On Being Not Canadian: The Social Organization of ’MigrantWorkers’ in Canada.” Canadian Review of Sociology and Anthropology, 38.4 (2001): 415-439.
 
The Martin Luther King, Jr. Research and Education Institute, Standford. Memphis Sanitation Workers’ Strike. https://kinginstitute.stanford.edu/encyclopedia/memphis-sanitation-workers-strike.
 
Zinn, Howard. A People’s History of the United States. New York: HarperCollins, 2003.




Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu.

Vezani članci

  • 28. lipnja 2020.
    Featured Video Play Icon
    Onkraj logike paralelnih pokreta: treći feministički val kao klasna formacija
    "U predavanju predstavlja tezu po kojoj aktualni feministički val, a osobito feministički štrajkovi, dovode u pitanje uvriježene distinkcije između feminističkih pokreta i klasne borbe te se umjesto toga razvijaju u feminističku klasnu borbu. Argument je razvijen referirajući se s jedne strane na Lise Vogel i njezinu kritiku onog što se naziva „logikom paralelnih pokreta“ i s druge strane na koncept klasne formacije E. P. Thompsona."
  • 31. prosinca 2018. Institucionalni patrijarhat kao zakonitost kapitalizma Donosimo kratak pregled knjige „Restavracija kapitalizma: repatriarhalizacija družbe,“ autorice Lilijane Burcar, koja uskoro izlazi i u hrvatskom prijevodu. Razmatrajući niz tema, od pojma patrijarhata, uloge i strukture obitelji te statusa žena u društvu, do analize institucionalnih mjera koje uokviruju reproduktivnu sferu, Burcar naglašava da su odnosi moći unutar obitelji i društva uvjetovani materijalnom podlogom na kojoj se društvo temelji i poručuje da je „institucionalni patrijarhat jedna od središnjih operativnih zakonitosti kapitalističkog sistema“.
  • 31. prosinca 2018. Socijalna reprodukcija: izvor života u kapitalizmu Kapitalistički status quo, odnosno mogućnost nastavka globalne proizvodnje i akumulacije kapitala inherentno je vezana uz oblike discipliniranja reproduktivne sfere. U periodima ekonomskih kriza kapital pojačano spušta cijenu nadnice te prebacuje troškove egzistencije na produktivni, a osobito reproduktivni rad, temeljni resurs te „historijski i analitički preduvjet kapitalističkog načina proizvodnje“.
  • 30. siječnja 2015. Naslijeđe Martina Luthera Kinga
  • 2. svibnja 2020. Sedam teza o socijalnoj reprodukciji i pandemiji Covida-19 Članice Marksističko-feminističkog kolektiva iz antikapitalističke pozicije i okvira teorije socijalne reprodukcije demontiraju kapitalistički odgovor na aktualnu zdravstvenu krizu, uzimajući za polazišnu točku jedan od ključnih elemenata kapitalističkog sistema proizvodnje – rad koji proizvodi i održava život, a koji je istovremeno prva linija borbe protiv pandemije korona virusa.
  • 14. travnja 2018. Kapital je društveni odnos Kapitalizam kao proizvodni, ali i društveno-vlasnički odnos, specifičan je historijski poredak koji odgovarajućim institucionalnim mehanizmima osigurava uvjete za vlastiti opstanak. O tome kako liberalna pravno-institucionalna aparatura formalizira, a potom i afirmira klasne, rodne i rasne razlike, o doprinosima luksemburgijanske kritike političke ekonomije suvremenim marksističkim feminističkim analizama, te o emancipatornim antikapitalističkim strategijama otpora koje nužno moraju uključivati i aspekt proizvodnje i aspekt reprodukcije, razgovarale/i smo s Ankicom Čakardić, docenticom na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
  • 19. prosinca 2018. Nova klasna politika: perspektiva protiv desnih i neoliberalnih pripovijesti Uspon desnog populizma dio europske ljevice prepoznao je i kao indikator vlastite slabosti i povijesne erozije značaja. Da ljevica nema monopol na artikulaciju socijalnog pitanja nije nova lekcija. No ono što je relativno novo jest da ga je ljevica posljednjih desetljeća u sve manjoj mjeri postavljala. Ovako glasi kritička dijagnoza autora poput francuskog sociologa Didiera Eribona. Objavljivanje njemačkog prijevoda njegove sociološko-autobiografske monografije Povratak u Reims inicirao je 2016. godine opsežne rasprave unutar njemačke ljevice. Mnogi su usvojili Eribonovu dijagnozu i plediraju za povratak klasnoj politici, dok drugi upozoravaju na opasnost rehabilitacije starog klasnog redukcionizma i olakog dezavuiranja desetljeća nastojanja oko rodnih i manjinskih pitanja. Formuliran unutar tih rasprava, pojam „Nove klasne politike“ teži integraciji klasnog i „identitetskih“ pitanja kao temelja obnove integrativne lijeve politike, koja se mora suprotstavljati i desnim i neoliberalnim narativima. Pročitajte prijevod teksta Sebastiana Friedricha.
  • 21. lipnja 2020. Martin Luther King znao je da nema ničega mirnog u nenasilju ako se provodi kako spada Daleko od srednjostrujaške aklamacije nenasilnog djelovanja svedenog na moralni nagovor, širenje utjecaja u postojećim institucijama i pristojne, pacifizirane prosvjede, Kingov zagovor nenasilja kao metode gnjevnog, ali staloženog suprotstavljanja sistemskom nasilju kroz kolektivnu direktnu akciju koja remeti normalno funkcioniranje društva, taktičke je prirode. Radikalna rekonstrukcija američkog društva na kakvoj je radio iziskivala je da se gnjev transformira u moć putem angažmana duljeg trajanja, umjesto da se opravdano, ali reaktivno troši u neredima.
  • 4. prosinca 2012. Zašto feminizam i marksizam ne djeluju kao cjelina?
  • 28. prosinca 2014. Tko je ubio Erica Garnera?
  • 31. svibnja 2020. Pandemija je pravo vrijeme za smanjenje sredstava policiji Neprestano rasističko policijsko nasilje u SAD-u koje iznimno rijetko dobiva svoj sudski epilog, a potiče se i na institucionalnoj razini, u korelaciji je i s proračunskim sredstvima koja gradska vijeća izdvajaju za rad policije. Aktivistkinje i aktivisti u američkim gradovima zagovaraju i ostvaruju smanjenje policijskih snaga u prilog financiranju zdravstvene skrbi, stanovanja i ostalih resursa i usluga koje održavaju život.
  • 7. rujna 2015. Odgovor na rezoluciju Demokratskog nacionalnog odbora
  • 24. siječnja 2015. Zvuk policije
  • 31. svibnja 2020. Živimo u vrijeme Crvenog proljeća Pandemija korona virusa i val pobuna koji se širi SAD-om kao odgovor na policijska ubojstva i druge slučajeve rasistički motiviranog subjektivnog i sistemskog nasilja podsjećaju na Crveno ljeto iz 1919. godine, period masovne mobilizacije Crnih radnica i radnika usred pandemije Španjolske gripe u ime ostvarivanja građanskih i radničkih prava te osiguravanja adekvatnog stambenog prostora, ali i rasističke kontramobilizacije koja je rezultirala pokoljem Crne djece, žena i muškaraca.
  • 31. prosinca 2018. Transfobija i ljevica Za kapitalističke države u posljednje je vrijeme karakterističan uspon ultrakonzervativnih pokreta koji, u skladu s neoliberalnom ekonomskom logikom izvlačenja profita iz reproduktivne sfere, naglasak stavljaju na tradicionalne oblike obitelji i teže održavanju jasnih rodno-spolnih kategorija. Lijeva bi borba stoga neminovno trebala uključivati i borbu onih koji odstupaju od heteropatrijarhalne norme. O problemu transfobije na ljevici pročitajte u tekstu Mie i Line Gonan.
  • 30. svibnja 2020. Ne osuđujmo ustanke protiv umorstava koje vrši policija Ustanak potaknut umorstvom Georgea Floyda, Crnog muškarca iz Minneapolisa kojega je usred bijela dana ugušio bijeli policijski službenik Derek Chauvin širi se Sjedinjenim Američkim Državama, dok srednjostrujaškim medijima predvidljivo odzvanja refren o uništavanju privatnog vlasništva o kojem opetovano slušamo kada jednosmjerno nasilje odozgo dobije svoj odgovor odozdo. Površnom zgražanju nad pustošenjem i pljačkom tijekom pobune treba suprotstaviti podsjetnik na postojane mehanizme strukturnog rasizma te sistemske dimenzije pljački i opresija koje se provode nad radnom većinom, a posebice nad Crnim pripadnicima i pripadnicama radničke klase.
  • 31. prosinca 2019.
    Featured Video Play Icon
    U ime ženskih prava: uspon femonacionalizma
    "U predavanju ću se baviti nekima od tema koje sam obrađivala u knjizi In the Name of Women’s Rights. The Rise of Femonationalism (Duke, 2017). U tom djelu istražujem nerijetku praksu da anti-islamističke i ksenofobne inicijative iskorištavaju feminističke ideje, kao i načine na koje se to događa. Uvodim termin „femonacionalizam“, kako bih njime opisala prakse i zagovaračke kampanje u sklopu kojih se, prikazivanjem muslimanskih muškaraca kao ugnjetavača, te naglašavanjem potrebe za spašavanjem muslimanskih žena, ove anti-islamističke skupine koriste rodnom jednakošću ne bi li opravdale svoje predrasude."
  • 31. prosinca 2019. Seksualni rad nasuprot rada "Prepoznati seksualni rad kao rad za neke je liberalni čin koji se izjednačava s trgovanjem tijelima. Protivno takvoj, pogrešnoj ideji, Morgane Merteuil predlaže razmatranje seksualnog rada kao jednog aspekta reproduktivnog rada radne snage i uspostavlja poveznice koje ujedinjuju kapitalističku proizvodnju, eksploataciju najamnog rada i opresiju nad ženama. Ona zorno prikazuje kako je borba seksualnih radnica moćna poluga koja dovodi u pitanje rad u njegovoj cjelini, te kako represija putem seksualnog rada nije ništa drugo doli oruđe klasne dominacije u internacionalnoj (rasističkoj) podjeli rada i stigmatizaciji prostitutke, koje hrani patrijarhat." Prijevod ovoga teksta nastao je kao završni rad Ane Mrnarević u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 2019, uz mentorstvo dr. sc. Maje Solar.
  • 23. lipnja 2017.
    Featured Video Play Icon
    Rodno uvjetovana prekarnost privatizirane društvene reprodukcije: rodno uvjetovano siromaštvo i država
    Problematizirajući rodnu dimenziju kriminalizacije siromaštva u neoliberalizmu, Adrienne Roberts koristi historijsko-materijalističku analizu te adresira pitanje procesa komodifikacije zemlje i rada, odnosno paralelni nastanak penalizirajućeg legislativnog okvira i aparata socijalne države, smještajući ga u kontekst kapitalističkog načina proizvodnje i društvene reprodukcije. Donosimo integralnu snimku i kratki osvrt na njezino predavanje „Rodno uvjetovana prekarnost privatizirane društvene reprodukcije: rodno uvjetovano siromaštvo i država“, održano 16. svibnja 2017. u sklopu AlterEkonomskog foruma 10. Subversive Festivala.
  • 31. siječnja 2016. Kulturni materijalizam i politike identiteta Kako stvoriti univerzalni socijalistički projekt u kontekstu prioritiziranja „identitetskih politika“ danas je jedno od ključnih pitanja prilikom promišljanja lijevih progresivnih strategija otpora. Iz Up&Undergrounda 27/28 prenosimo prijevod teksta Richarda Seymoura o važnosti materijalizacije kulture i „identitetskih pitanja“ te neophodnosti da se u izgradnji univerzalnog političkog subjekta operacionalizira realno postojeća partikularna iskustva nepravde kao dio materijalnih procesa.
  • 24. svibnja 2020. Okolišna perspektiva ljudske povijesti "Budući da je, prema zakonu entropije, energija potrošna i ne možemo je reciklirati, svaki dan moramo iznova vaditi sirovine i goriva iz zemlje za potrebe ekonomije. U određenoj mjeri recikliramo materijale poput aluminija i bakra, ali ne previše. Čak bi i ekonomija nulte stope rasta nužno došla do granica mogućnosti vađenja nafte, ugljena, bakra, boksita, željezne rudače, ekstrakcije plina hidrauličkim frakturiranjem, itd. Dakle, ekonomija nije cirkularna, nego jednosmjerna i vodi ka entropiji – rasipanju sirovina i energije."
  • 5. srpnja 2020. Kratka povijest Jordana Petersona "Poruka Jordana Petersona je jednostavna: „zlo“ je inherentno ljudskoj vrsti, a dominacija određenih ljudi nad drugima biološki je utemeljena."
  • 26. prosinca 2017. Od socijalne države do socijalne majke U interesu kapitala i nacionalnih država, populacijske politike sve više posežu za instant socijalnim mjerama i jačanjem uloge obitelji i porodice, restrikcijama u području reproduktivnog zdravlja, te radu migrantkinja i migranata u komodificiranoj sferi društvene reprodukcije. O raznim načinima proizvodnje i oblicima zasnovanosti režimâ materinstva, njihovim ulogama u proizvodnji rodno uvjetovane prekarnosti u vrijeme krize kapitalizma i konzervativnog napada na reproduktivna prava te neophodnosti socijalizacije polja reprodukcije, razgovarale/i smo s Anom Vilenicom, historičarkom i teoretičarkom umjetnosti iz Beograda te istraživačicom na London South Bank Universityju.
  • 20. rujna 2017. Politička dimenzija reproduktivne sfere Historijsko-materijalistički pristup koji temu reproduktivnih prava politizira unutar neoliberalnog socioekonomskog okvira, a kao temeljno polje borbe prepoznaje sferu šire društvene reprodukcije, odnosno kapitalističkog sustava akumulacije, marginaliziran je unutar feminističkih strategija otpora koje argumentacijsku liniju grade na reaktivnim liberalno-legislativnim zahtjevima i konzervativnom zagovaranju autonomije ženskog tijela. O pravu na abortus i pravu na roditeljstvo kao ekonomskim kategorijama, posljedicama institucionalizacije socijalnih zahtjeva desnih subpolitičkih subjekata, režimima roda unutar kapitalizma, klasnim mobilizacijskim potencijalima LGBTIQ+ aktivizma, te o borbi za reproduktivno zdravlje kao dijelu šireg socijalističkog projekta razgovarale_i smo s Mijom Gonan, feminističkom i queer aktivistkinjom i teoretičarkom.
  • 26. siječnja 2017. Rod kao društvena temporalnost: Butler (i Marx) Autorica donosi neke od važnih teorijskih i analitičkih uvida za razumijevanje rodne i spolne opresije, ukazujući na vezu između temporalnosti i kapitalističke eksploatacije. Na primjeru analize performativnosti roda (Judith Butler), Arruzza ukazuje i na njezin temeljni propust. Butler temporalnosti pristupa na ahistorijskoj, apstraktnoj razini, oslanjajući se primarno na lingvistički pristup društvenim praksama, zanemarujući pritom materijalne i ekonomske aspekte potonjih. Prijevod ovoga teksta nastao je kao završni rad Jane Pamuković u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo dr. sc. Ankice Čakardić.
  • 27. rujna 2017.
    Featured Video Play Icon
    Promjena okvira #15
    O reproduktivnim pravima
    U petnaestoj bilingvalnoj epizodi emisije „Promjena okvira“ pogledajte prilog o reproduktivnim pravima u kojem se iz historijsko-materijalističke perspektive bavimo politizacijom prava na pobačaj i roditeljstvo, proizvodnjom režima materinstva u kapitalizmu te vezom društvene reprodukcije i reprodukcije kapitala, ograničenim dosegom liberalnih i radikalno feminističkih projekata u kontekstu reproduktivnih pitanja te konzervativnom agendom i naturalizacijom rodnih uloga. O navedenim temama u prilogu govore Mia Gonan, Maya Andrea Gonzalez, Nataša Mihoci i Ana Vilenica. Također, u ovoj epizodi donosimo fragmente prosvjednih reakcija na tzv. Hod za život. Nove epizode i reprize emisije pratite srijedom na TV Istra.
  • 9. svibnja 2017. Diktat norme u agencijskom čišćenju U rastućem broju prekarnog, outsourcanog radništva među koje značajan dio otpada na iznimno potplaćene i fizički zahtjevne, često feminizirane poslove čišćenja i održavanja (gdje se u više od 90 % slučajeva zapošljavaju žene), podjednako u javnom kao i u privatnom sektoru, još se uvijek nije pronašao adekvatni model za sindikalni otpor i organiziranje. Autorica je u ovoj autoetnografskoj crtici zabilježila iskustvo prekarno zaposlene medijske radnice, ukazujući na neravnopravnost i nezaštićenost radnog odnosa kojega posreduju agencije za zapošljavanje te u kojemu radnik/ca još jednom izvlači deblji kraj.
  • 31. prosinca 2018. Feministička internacionala: Preuzimanje i prevrednovanje štrajka Štrajk, kao jedan od radikalnih instrumenata radničke borbe, danas je sveden na reformističke akcije sindikalno organizirane radne snage koja od države i kapitala pokušava ispregovarati sektorske ustupke za svoje članove_ice. Međunarodni štrajk žena, koji je prvi puta organiziran 8. marta 2017. godine, progovara o ženskoj borbi kao klasnoj borbi, uključujući u pokret različite radničke realnosti, one nezaposlenih i trans osoba, migranata i kućanica, žena koje trpe nasilje i domorodačkog stanovništva kojem je oteta zemlja zbog štetnih ekoloških projekata. Na koji način revolucionirati prakse feminističkog pokreta temeljem borbe protiv rodne i kolonijalne podjele rada koje su ključne za kapitalističku eksploataciju, pročitajte u tekstu Verónice Gago.
  • 31. prosinca 2016. Feminizam nije moralna policija U koautorstvu s Nicole Cox, Silvia Federici je prije četiri desetljeća pokrenula „kuhinjsku kontraofanzivu“ na patrijarhat i njegova kapitalistička uporišta. Tadašnje isticanje problema neplaćenog kućanskog rada otvorilo je novu perspektivu kritike te neizmjerno obogatilo repertoar teorijske i praktične ljevice. Danas, kada se žene nalaze na udaru autoritarnih kapitalističkih režima i dok društvo prolazi snažnu repatrijarhalizaciju, važno je ponovo eksplicirati kako se kapitalizam i patrijarhat uzajamno konstituiraju. Takva perspektiva, koja objedinjuje historije eksploatacije i opresije otvara priliku za artikuliranje novih emancipatornih politika. Zato smo s ovom feminističkom historičarkom i teoretičarkom razgovarali o feminističkoj teoriji te njezinoj društvenoj i političkoj ulozi.
  • 14. lipnja 2015. Kako je feminizam postao sluškinja kapitalizmu – i kako ga povratiti Preusmjeravanjem pažnje sa socioekonomskih pitanja na kulturno formirane rodne razlike, politizacijom osobnog i kritikom paternalizma države blagostanja, feminizam drugog vala potpomogao je konsolidaciji neoliberalnog kapitalizma. Donosimo prijevod teksta Nancy Fraser u kojem autorica analizira na koji je način liberalno-individualistički feminizam postao saveznik kapitala u eksploataciji žena te što treba poduzeti kako bi feministički pokret povratio svoju poziciju u borbi za ekonomski pravedno i solidarno društvo.
  • 11. svibnja 2015. Još jednom o kućanskom radu
  • 31. prosinca 2019.
    Featured Video Play Icon
    Rodno, seksualno i ekonomsko nasilje u neoliberalizmu
    Iako se rodno uvjetovano nasilje pri tumačenju često svodi na interpersonalno nasilje, marksistička feministkinja Tithi Bhattacharya pokušava utvrditi kakve socioekonomske okolnosti pogoduju njegovoj proizvodnji. Eskalaciju nasilja razmatra u kontekstu četrdesetogodišnjeg pogubnog utjecaja neoliberalnih politika na polje socijalne reprodukcije i tržište rada. Pogledajte snimku i pročitajte pregled predavanja održanog u sklopu 12. Subversive festivala u suradnji s Centrom za ženske studije, a snimke s proteklih festivala potražite na plejlisti.
  • 11. ožujka 2017. Klasno cvijeće U osvrtu na revolucionarni historijat Osmog marta, autorica evaluira njegova suvremena obilježavanja koja više nego ikad moramo jasno pozicionirati kroz antikapitalističku optiku te ekonomski i politički angažman žena kako bismo nadišli/e liberalno konceptualiziranje oslobođenja žena oprimjereno individualnim uspjesima snažnih pojedinki. O socijalističkom nasljeđu obilježavanja Osmog marta te važnosti dugoročnih strategija obrane reproduktivnih i drugih prava piše Andreja Gregorina, koordinatorica obrazovnog programa Centra za ženske studije i članica feminističkog kolektiva FAKTIV.
  • 31. listopada 2016. Borba u polju diseminacije znanja U uvjetima depolitiziranog identitetskog (post)diskursa odvojenost koncepta roda od pripadajućih ekonomskih kategorija ideološka je nadgradnja buržoasko-tehnokratske vizije kurikularne reforme. U tom se kontekstu ključnima pokazuju emancipatorni napori za smještanjem feminističkog obrazovanja unutar obrazovnih institucija, ali uz očuvanje neformalnih oblika proizvodnje znanja koja bi trebala težiti širem, klasnom povezivanju te pomjeranju obrazovnog modela individualnog osnaživanja prema sistemskoj, kolektivnoj borbi za zajedničke društvene interese. O navedenim temama razgovarali smo s Andrejom Gregorinom iz Centra za ženske studije u Zagrebu.
  • 21. prosinca 2019. Onkraj tradicije liberalnog feminizma Konferencija “Gender Struggle in Eastern Europe. Legacy of the Socialist Past and Contemporary Issues”, održana u Litvi sredinom listopada, otvorila je prostor da se kroz rodnu i klasnu analizu društvenih i ekonomskih prilika u zemljama Istočne Europe te detektiranje aktera koji ugrožavaju društvene slobode i ekonomsku egalitarnost nastavi rad na izgradnji zajedničkih strategija borbe protiv nacionalističkih tendencija i neoliberalnih politika.
  • 30. rujna 2019. Paradoks neplaćenog umjetničkog rada: ljubav u ritmu eksploatacije Na tragu naturalizacije kućanskog rada i umjetnost se percipira kao „rad iz ljubavi“. Narativi koji svode umjetnost na emanaciju individualnog kreativnog genija, prikrivajući njezin status kao rada u navodno autonomnom umjetničkom polju, sprečavaju, odnosno otežavaju borbu umjetnica i umjetnika za bolje uvjete rada, te ih prepuštaju prekarnim, potplaćenim i neplaćenim pseudopoduzetničkim aranžmanima.
  • 27. prosinca 2017. Pet funti godišnje Povijesna aproprijacija borbe za žensko pravo glasa od strane buržoaskih feminističkih pokreta, do danas uspješno marginalizira doprinose lijevih feministkinja sufražetskom pokretu, a pritom i dimenziju egalitarnosti u kojoj se ogledaju ograničenja liberalne pozicije, koja uspjehom naziva činjenicu da je aktivno i pasivno pravo glasa bilo izboreno za ograničen broj privilegiranih žena. Andreja Gregorina, voditeljica marksističko-feminističkog kružoka FEMATIK, u okviru kojega se promišljala ova tema, ukazuje na demarkacije u polju političke participacije i subjektivacije žena te na važnost socijalističke agende kao zaloga radikalizaciji feminističke borbe.
  • 28. studenoga 2018. Platforma za novu politiku U listopadu ove godine u Tbilisiju u Gruziji održan je New Politics in Post-Socialist Europe and the Former Soviet Union, prvi sastanak progresivnih lijevih organizacija, partija i kolektiva iz zemalja Jugoistočne Europe i bivšeg Sovjetskog Saveza s ciljem stvaranja platforme za drukčiju politiku. Pročitajte izvještaj Andreje Gregorine, jedne od govornica na panelu „Autoritativne tendencije, biopolitika i politička ekologija reprodukcije“, na kojem se iz feminističko-materijalističke perspektive raspravljalo o strategijama otpora protiv konzervativnih pokreta i inicijativa u zemljama Jugoistočne Europe te bivšeg Sovjetskog Saveza.
  • 31. prosinca 2018. Zamke radikalnog feminizma Zbog sve brojnijih netrpeljivih istupa pobornica trans-isključivog radikalnog feminizma (TERF), već se neko vrijeme preispituje pozicija radikalnog feminizma na lijevom dijelu političkog spektra. Netrpeljivost prema trans osobama, posebice ženama, ponovo je vidljivim učinila njegove teorijske manjkavosti, poput transhistorijske definicije uzroka opresije žena, kao i izostanka klasne analize. Pročitajte prijevod teksta Erice West o razlikama između radikalnog i crvenog feminizma, te političkoj promašenosti separatističke strategije radikalnog feminizma koja iz progresivnih borbi isključuje klasno deprivilegirane muškarce i trans osobe.
  • 31. prosinca 2016. Žensko i klasno – zaboravljeni historijat U trenutku kada su feminističke borbe i diskusije najzad došle na dnevni red ljevice, otvara se i diskusija o feminističkom nasljeđu jugoslavenskog socijalizma i Narodnooslobodilačke borbe kojom je inauguriran. Tako je 29. prosinca u Sarajevu predstavljen zbornik Izgubljena revolucija: AFŽ između mita i zaborava, a mi donosimo tekst Andreje Gregorine iz zagrebačkog Centra za ženske studije, u kojemu adresira današnje potencijale AFŽ-ovske tradicije. Te je potencijale važno obnavljati danas, kaže Gregorina, kada se ženski pokret dominantno oslanja na liberalno-radikalnu tradiciju i brani autonomiju ženskog tijela, dočim se ugroženost žena materijalnim uvjetima društvene reprodukcije često zanemaruje.
  • 31. prosinca 2019.
    Featured Video Play Icon
    Mariti dovoljno da se pobunimo: Feminizam za 99 posto i feminizam nove klasne borbe
    "Od ženskih štrajkova u Argentini i Španjolskoj do učiteljskih štrajkova u SAD-u i Alžiru, trenutno svjedočimo globalnom valu pokreta i štrajkova predvođenih ženama. Ovaj je popis pobuna zapravo GPS uređaj za mapiranje neoliberalizma. Svaka točka na karti pojavljuje se zbog zapanjujuće identičnog niza pitanja: manjka resursa zbog rezova u javnim servisima ili izostanka socijalnih usluga. U kontekstu aktualne krize, feministkinje moraju moći objasniti zašto su se navedeni pokreti pojavili u ovome trenutku, kao i osmisliti načine da ih se proširi. Ovo je moguće učiniti jedino ako je naš feminizam antikapitalistički. Feminizam za 99 posto odnosi se na sposobnost radničke klase, prevođene potlačenima, da utaba novi smjer za različite živote na ovoj planeti, kao i za nju samu."
  • 11. rujna 2015.
    Featured Video Play Icon
    Marksizam i podčinjavanje žena
    Pogledajte snimku predavanja Lise Vogel, održanog u sklopu programa konferencije 8. Subversive festivala. Nakon izlaganja u kojem je naznačila glavne teze koje iznosi u svojoj knjizi, kontekst u kojem je knjiga izvorno nastala i njezinu dosadašnju recepciju, Vogel u raspravi s moderatoricom Ankicom Čakardić i publikom govori o konceptima intersekcionalnosti i patrijarhata, teorijskoj rigoroznosti i empirijskim istraživanjima te budućnosti marksističkog feminizma.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve