Naša mjesta i gradove oblikuju zakoni, a ne zgrade

Posjetite li danas internetsku stranicu tvrtke Skidmore, Owings & Merrill (SOM), možete pročitati sljedeće: „Već preko pola stoljeća gradimo najprepoznatljivije svjetske nebodere. Nijedna firma nije imala veći utjecaj na dizajn i projektiranje visokih zgrada od SOM-a.“

To je vjerojatno istina, na bolje ili gore. Osim što je modificirala Toranj slobode Daniela Libeskinda, koji je zamijenio tornjeve blizance Svjetskog trgovinskog centra u New Yorku, uništene u napadima 11. rujna, radi se o firmi koja stoji iza Burj Khalife u Dubaiju, najviše zgrade na svijetu, koja je dovršena 2008. godine.

Međutim, samo nekoliko dana nakon 11. rujna, glavni arhitekt SOM-a, David Childs, izjavio je sljedeće: „Mislim da mnogi naši klijenti ne bi htjeli izgraditi tako vidljiv simbol, te da će htjeti graditi ne toliko ikoničke i visoke.“ Childs je to izrekao u razgovoru s Paulom Goldbergerom za New Yorker, a Goldberger, koji je i dalje uvažen kao suvremeni kritičar arhitekture, uglavnom se složio s njim za tih čudnih, uznemirujućih dana nakon napada Al-Qaede u kojem je živote izgubilo gotovo 3000 ljudi.

Godinu dana nakon 11. rujna čak je i Donald Trump, građevinski poduzetnik tada kao i sada, bio refleksivnog raspoloženja. „Namjeravali smo najaviti izgradnju najviše zgrade u svijetu“, izjavio je u vezi s uredskim i rezidencijalnim projektom u Chicagu, prije negoli je dodao: „Nazvao sam arhitekte i rekao im da su se planovi upravo promijenili“. Kako se navodi u članku New York Timesa, promjena je dijelom bila temeljena na njihovoj potencijalnoj ranjivosti.

Ovakav je stav zauzelo mnogo ljudi: mnogi drugi utjecajni glasovi nagoviještali su kraj izgradnje nebodera. U Britaniji uglavnom nisu sudjelovali u ovoj raspravi i ignorirali su je kako su godine prolazile. „Gherkin“ Normana Fostera 2001. godine još nije bio izgrađen, a kamoli Shard, Cheesegrater i Walkie Talkie, da ne spominjemo nebrojene rezidencijalne tornjeve, iznikle diljem Londona tijekom 2010-ih. Ovakav obrazac ponavlja se širom svijeta. Neboderi – uglavnom izgrađeni u protekla dva desetljeća – dominiraju gotovo svakim većim gradom na Zemlji. Utjecaj 11. rujna na izgrađeni okoliš ipak je realan, i manifestira se u obliku sve veće privatizacije javne sfere te reduciranog i kontroliranog pripuštanja u privatne zgrade.

Imajući to na umu, možda je prerano prognozirati na koji će se način naši gradovi promijeniti nakon pandemije Covid-19. Međutim, s obzirom na ono što se događa na terenu, stvar ne sluti na dobro. Grafikoni koje proizvodi vlada pokazuju općenito smanjenje korištenja prijevoznih sredstava, ali u manjoj mjeri privatnog prijevoza – automobila – od javnog prijevoza. Kao što svatko može potvrditi, došlo je do povećanja kućnih dostava naspram kupovanja u lokalnim dućanima. Također, korištenje javnih parkova za vrijeme karantene istaknulo je nesretni manjak privatnog vanjskog prostora u domovima velike većine britanskog stanovništva. Zajedno s intenzifikacijom i sve većim oslanjanjem na digitalnu nadzornu infrastrukturu, bête noire kritičkih mislilaca urbanistike proteklih godina, teško je uvidjeti koji bi aspekti pozitivno utjecali da gradovi budu socijalniji, i usmjereniji na ljude, što ovi isti mislioci zagovaraju još od ranih 2000-ih. Zapravo, od 11. rujna.

Primjerice, uzmemo li u obzir izazov koji nam predstavljaju klimatske promjene, i kojem urbanisti namjeravaju doskočiti povećanim zgušnjavanjem ljudi i resursa, čini se da je to protivno sve prisutnijoj ideji o društvenom distanciranju u borbi protiv smrtonosnih virusa. Više nego ikada prije, svi žele i trebaju dodatni prostor.

Zaraze već dugo imaju ključnu ulogu u oblikovanju urbanističkog planiranja, čega je najpoznatiji primjer Britanija za izbijanja kolere u Londonu sredinom 19. stoljeća, što je dovelo do stvaranja nove mreže kanalizacije i novih javnih prostora duž Temze. Skloni smo veličati Josepha Bazalgettea, inženjera koji je za to bio odgovoran, ali pravi pokretač promjene bio je Zakon o javnom zdravstvu iz 1848. godine, kojemu je namjera bila poboljšati sanitarne i životne standarde u mjestima i gradovima diljem Engleske i Walesa. Premda nije imao moć prinude na djelovanje, osigurao je okvir za djelovanje koji su lokalne vlasti mogle koristiti. Upravo je ovaj zakon promijenio kulturu – raspoloženje u zemlji.

Iz tog razloga politika mora nastupiti prije rada arhitekata i arhitektica te urbanista i urbanistica, herojskih ili kakvih drugih, ne bi li se ostvarile promjene koje su nam potrebne u našim mjestima i gradovima kako bismo se nosili s pandemijom i drugim smrtonosnim prijetnjama u budućnosti. Međutim, arhitekti i urbanisti mogu zagovarati nove zakone. U dobrom su položaju da to čine, jer razumiju kako gradovi funkcioniraju, ali to znači da će se morati odmaknuti od određenih kultura – ili političkih okvira – na račun kojih su neki od njih proteklih godina ostvarivali veliki uspjeh. Razmotrimo još jednom što se zbiva na terenu. Primjerice, tijekom karantene. Jedan od zakona, ili jedna od promjena zakona o prostornom planiranju koje bi se moglo smjesta provesti, i značajno utjecati na promjenu kvalitete života sve većeg broja ljudi je sljedeća: treba zaustaviti praksu pri kojoj je konverzijama iz uredskog u stambeni prostor dopušteno služiti se pravom na razvoj, u sklopu kojega im je omogućeno da ignoriraju prostorne standarde neophodne za naše zdravlje i blagostanje. Ovaj pristup, koji omogućava poduzetnicima i njihovim arhitektima da izbjegavaju građevinske dozvole, doveo je do uvođenja „duplih garsonjera“ (za dvoje ljudi) od samo 14 m². Neovisno o tome živimo li u vrijeme Covid-19 pandemije ili ne, to je naprosto pogrešno.

Dio je to šire kulture u kojoj su se standardi stambenih prostora proteklih godina spustili i nastavljaju padati. Neki od onih koji kreiraju gradove – projektanti, arhitekti, urbanisti, građevinski poduzetnici, kao i svi ostali u tom poslu – čak doživljavaju zadatak osiguravanja da majušni domovi „funkcioniraju“ kao zanimljiv dizajnerski izazov, te kao profitabilni angažman. Nešto mi govori da možda čak ni Covid-19 neće poljuljati to uvjerenje. Međutim, promjena zakona hoće.