„Slobodoumni odmetnici“ intelektualnog mračnog weba samo su branitelji statusa quo

"„Intelektualni mračni web“ koji sačinjavaju mislioci poput Jordana Petersona i Sama Harrisa rado se predstavljaju kao bastion ozbiljnog intelektualnog razmatranja i otvorene rasprave. Međutim, duh koji ih pokreće duboko je konzervativan: odlučnost da se „dokaže“ da su naše društvene hijerarhije bogatstva i moći prirodne i neizbježne."

Sam Harris govori na predstavljanju svoje knjige Waking Up: A Guide to Spirituality Without Religion u New Yorku, 12. rujna 2014. godine (izvor: Sam Harris @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci)
„Intelektualni mračni web“ koji sačinjavaju mislioci poput Jordana Petersona i Sama Harrisa rado se predstavljaju kao bastion ozbiljnog intelektualnog razmatranja i otvorene rasprave. Međutim, duh koji ih pokreće duboko je konzervativan: odlučnost da se „dokaže“ da su naše društvene hijerarhije bogatstva i moći prirodne i neizbježne.

Recenzija knjige Michaela Brooksa Against the Web: A Cosmopolitan Answer to the New Right, (Zero Books: 2020).

U već notornom profilu u New York Timesu iz 2018. godine, čija je autorica Bari Weiss, svijet je po prvi put upoznat s takozvanim Intelektualnim mračnim webom (Intellectual Dark Web, IDW): skupinom nadri-odmetnika koji navodno vode pravednički pohod protiv rastućih trendova političke korektnosti i intelektualnog konformizma. Naravno, ironija glavne premise članka bila je očita: navodno odmetnuti protagonisti predstavili su se kao žrtve kulturne klime koja guši slobodnu riječ, istovremeno uživajući ogromni utjecaj i bivajući predmetom blistavih profila u globalnim novinskom listu koji se smatra autoritetom.

 

Kao što Michael Brooks zapaža u uvodnom poglavlju svoje nove knjige Against the Web: A Cosmopolitan Answer to the New Right (Protiv weba: Kozmopolitski odgovor na novu desnicu), teško da se radi o novoj kontradikciji. Naposljetku, reakcionarne figure fingiraju narativ kulturne žrtve još od ranih dana William F. Buckley Jr.-a i tiskovine National Review.

 

Pritužbe o klimi političke korektnosti koja guši i cenzurira slobodu govora također nisu novost. Bez obzira na to, kako tvrdi Brooks, takozvani IDW ipak predstavlja nešto više od tipičnog kulturnog konzervativizma, unatoč tome što se oboje u velikoj mjeri nalaze na zajedničkom terenu.

 

U prvom redu, među njegovim ključnim figurama postoji barem određena doza ideološke heterogenosti: Ben Shapiro je religijski konzervativac; Sam Harris je na barem nekim socijalno-liberalnim pozicijama; dok Jordana Petersona obožavaju na desnici, iako se nikada nije službeno odredio kao njezin pripadnik.

 

Brooks napominje da je to bilo osobito ključno za njihovu popularnost: maskirajući svoje konzervativne politike retorikom racionalnosti, slobodoumnog razmišljanja i propitivanja, članovi IDW-a uspjeli su se brendirati kao „odmetnici koje nije moguće klasificirati“, unatoč tome što se nalaze na očigledno desničarskim pozicijama (Pokret novih ateista – u mnogo pogleda prethodnik IDW-a – koristio je istovjetnu taktiku). Against the Web stoga se postavlja kao „studija slučaja nove reakcionarne prakse prepakiranja njihova projekta obrane tradicionalnih hijerarhija.“

 

U sklopu teme koja snažno podsjeća na utjecajnu tezu Coreyja Robina o konzervativizmu, za Brooksa je vjera u hijerarhiju ono što u konačnici pokreće projekt IDW-a i sjedinjenjuje njegove temeljne pozicije – od oduševljenja kapitalističkim poretkom i američkom imperijalističkom hegemonijom do njihova determinističkog stava o biologiji po pitanju rase i roda. Brooks tvrdi da je „ključno naglasiti da u svim ovim pitanjima IDW promiče narative koji naturaliziraju ili mitologiziraju historijski kontingentne odnose moći.“

 

Ovo zapažanje najkorisniji je uvid knjige kada je u pitanju razumijevanje načina na koji konzervativna formula IDW-a funkcionira na više frontova. Koristeći ga kao temeljni okvir cijele knjige Against the Web, Brooks posvećuje njezin lavovski dio intelektualno ispunjujućim dekonstrukcijama vodećih figura skupine i njihovim u osnovi mitskim narativima.

 

Tako se Harrisova navodna obrana prosvijećenog liberalizma prokazuje kao najobičniji kulturni šovinizam; Petersonova lupetanja o mitološkim arhetipovima, jastozima, kaotičnoj femininosti, i „postmodernoj neomarksističkoj“ ljevici kao ahistorijska fikcija; smiješni narativ Bena Shapira o američkoj veličini kao malo više od ekcepcionalističke bajke.

 

U pozadini svih ovih ideja stoji simplificirana priča o izopačenju prirodnog poretka, zamagljivanju objektivne istine relativistički usmjerenom kulturom koja je previše uplašena da se s time suoči. Ako je IDW ikome prijemčiv, tome je uglavnom tako zbog uvjerljive pojednostavljenosti njihove poruke, prema kojoj ispod kaosa modernog života leži nepromjenjivi poredak kojeg vrijedi braniti.

 

Pregršt je loših argumenata i tvrdnji kojima se IDW-ovi samozvani militanti u ime razuma ponekad potpuno blamiraju, i u tom pogledu Brooks svakako ne suspreže svoj prijezir. Dave Rubin („nepojmljivo banalan“, „tup kao stup“) je osobito inspirativan.

 

Međutim, Against the Web u konačnici uparuje ovaj projekt dekonstrukcije s preskriptivnim projektom – donoseći (pored polemike protiv intelektualnih nedostataka takozvanog Intelektualnog mračnog weba i njegovih odmetnika-foliranata) kozmopolitsku socijalističku viziju, kao što se i sugerira podnaslovom. Kako kaže Brooks u završnom poglavlju, treba nam

„kozmopolitski socijalizam koji se temelji na realnim materijalnim potrebama koje se odražavaju u kritici, umjetnosti, izgradnji pokreta, i bilo čemu drugom što pokreće politiku … na Gramscijevu tragu, treba nam integralni pristup koji objedinjuje univerzalne želje, aspiracije i materijalne probleme s prepoznavanjem da uistinu živimo u globaliziranom, međupovezanom, i neoliberalnom svijetu kojega i dalje obilježava groteskna nejednakost, ekološka kriza i revitalizacija desnog autoritarijanizma.“

Brooks tvrdi da to znači nadići tradicionalnu socijalnu demokraciju, kao i ponekad dobronamjernu, ali u konačnici pogrešno usmjerenu kulturalističku politiku koja je i dalje zastupljena na velikom dijelu suvremene ljevice, bez zapadanja u vulgarni ekonomski redukcionizam. Crpeći iz internacionalističke perspektive koja će biti poznata redovnom gledateljstvu njegove YouTube emisije, autor pritom citira više potencijalnih inspiracija, od Povelje o slobodi Afričkog nacionalnog kongresa iz 1955. godine, do rada Cornela Westa i bengalskog marksista M. N. Royja.

 

Na lako probavljive osamdeset i dvije stranice, Against the Web uspijeva pokriti mnogo toga i dublira kao korisni referentni vodič kroz najpopularnije reakcionarne figure sadašnjice i njihove bestselerske intelektualne besmislice. Međutim, ona je i pravovremeno upozorenje o opasnostima refleksnog odbacivanja njihove popularnosti, ili prepuštanju često zbunjenih i alijeniranih publika desnici.

 

Na humoristični način, uz analitičku strogost i posvećivanje posebne pozornosti izvorima privlačnosti IDW-a, Brooks nam nudi ogledni nacrt za suprotstavljanje reakcionarnim narativima koji sve više dobivaju na značaju u tinjajućim ruševinama neoliberalnog poretka. Bilo bi dobro kada bi aktivisti i mislioci diljem ljevice slijedili njegov primjer.

Vezani članci

  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
  • 19. prosinca 2024. Akademski bojkot i pitanje krivnje Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.
  • 17. prosinca 2024. Prikaz knjige “Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora” "Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora" publikacija je koja donosi važne doprinose podzastupljenih promišljanja povijesti i sadašnjosti Palestine i Izraela. Pored predgovora i jednog autorskog teksta, radi se o prijevodima iz različitih lijevih perspektiva – partijskih, sindikalnih i anarhističkih – koje se razvijaju na antiratnim, antinacionalističkim i antikolonijalnim principima, o historiji otpora te o razgradnji mitova o Izraelu kao tobože demokratskoj i pluralističkoj državi. Historija, politika i otpor su polja koja se segmentiraju u cjeline podnaslovljene: "Palestina", "Izrael", "Alternative i budućnosti", "Kvir Palestina", "Palestinski film" i "Pouke za nas" Od posebnog je značaja što se kroz nekoliko tekstova ne odustaje od utopijskih horizonata i prijedloga za budućnost.
  • 14. prosinca 2024. Tri strategije antifašizma globalnog Juga Nastavno na Paula Stubbsa, koji je izdvojio konferencije u Bandungu (1955.), Beogradu (1961.) i Havani (1966.) kao tekovine globalnog antifašizma, ovaj tekst nastoji elaborirati svaku od ovih konferencija kao primjer različitih strategija – „lokomotive Juga“, nesvrstanost i antikolonijalna borba – te mapirati njihove potencijale, uspjehe i kompromise u kontekstu suvremenih inicijativa kao što je BRICS.
  • 10. prosinca 2024. Showing up Film Showing Up (red. Kelly Reichardt, 2022.) prati, kako nam autor teksta pokazuje, klasne dimenzije proizvodnje umjetnosti. Budući da se njezina dominantna kritika kao i samo polje umjetnosti i dalje čvrsto drže potonulog broda ostajanja u granicama vlastite autonomije, rijetki su slučajevi, poput Reichardtina filma, u kojima se kritika pojavljuje tako elegantno utkana u glavni narativ. Prateći priču o skulptorici keramičkih figurica, film pokazuje kako je umjetničko polje duboko određeno materijalnim faktorima. Glavna protagonistica jedva krpa s krajem, nametnuti su joj brojni oblici skrbi o drugima, no pritom ostaje vjerna umjetničkom izrazu koji se ne pokazuje ni popularnim ni profitabilnim i, kao i svi koji stvaraju, dio je klasnog konflikta inherentnog umjetničkom polju u kapitalizmu. Na koncu, umjesto optimističke vjere u prevratničke mogućnosti umjetnosti, Reichardt kao da naznačava kako ozbiljnije političke posljedice neće doći iz same umjetnosti, za tako nešto potrebna je ozbiljna politika.
  • 4. prosinca 2024. Teatralizacija politike iza scene kapitala Prolazeći kroz nekoliko punktova u antici i Starom Rimu, autor pokazuje – i bliske i napete – veze kazališta i politike, pa ih preko prosvjetiteljskih čvorova raspetljava u Benjaminovoj i Brechtovoj kritici estetizacije politike. Historijski pregled, prije svega kroz filozofiju, uvod je u priču o primjeni glumačke vještine u politici u suvremenom kapitalističkom kontekstu, posebno kroz neofašističke i populističke figure. Međutim način na koji politika postaje spektakl i dramaturgija na kapitalističkoj periferiji ima svoje specifičnosti, stoga je i glumački opseg naizgled neuskladivih uloga širi. I dok se politički spektakl, oličen u glavnom režiseru i glumcu Aleksandru Vučiću, odvija po već poznatim scenarijima i partijsko-političkim smjenama optužbi i odgovornosti, ono što i dalje ostaje netaknuto jesu kapital i njegovi glavni predstavnici.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve