Život u zaleđu: Sinj

Povijest razvoja Sinja i okolice iz seljačkog kraja u industrijsko središte i popratna svjetonazorska transformacija neizostavno idu preko Narodnooslobodilačke borbe partizana i KPJ u Drugom svjetskom ratu, dok je deindustrijalizacijska deteriorizacija sinjskog kraja, odnosno gašenje nekadašnjih tvornica Dalmatinka, Konfekcija Sinjanka, Sadra, Ciglana Tadija Anušić, Prerada plastike Cetinka, Poljoprivredni kombinat Trnovača, Trgosirovina i dr., te popratnih socijalno-reproduktivnih struktura, posljedica postsocijalističkog izostanka planskog razvoja i prepuštanja organiziranja života zajednice privatnom kapitalu. Pročitajte prvi od četiri teksta posvećena učincima tranzicije na ekonomski i socijalni život ljudi u dalmatinskom zaleđu.

Bivša tvornica Dalmatinka u Sinju, kolovoz 2020. godine (foto: BČ)
„Umro si ti, umrla je tvornica, a ni mi nismo baš najbolje“[1]
Ove riječi izgovorila je Iva Radonja, sindikalna predstavnica i radnica sinjske tvornice konca Dalmatinka, kada je prije 11 godina s kolegicama polagala cvijeće na grob Vice Buljana, lokalnog partijskog funkcionera i najzaslužnijeg pojedinca za utemeljenje njihove netom ugašene tvornice. Tako je završena priča industrijske uzdanice i simbola Cetinske krajine. Industrijska povijest Sinja ujedno je povijest Dalmatinke i obrnuto. Tvornica je utemeljena početkom pedesetih godina prošlog stoljeća. Uz to razdoblje vezana je anegdota prema kojoj je tvornica trebala biti izgrađena u Livnu i nositi naziv Livanjka. Prema priči, preokret je donijelo Buljanovo političko i pregovaračko umijeće te se tvornica ipak izgradila u Sinju. Nije nam poznato u kojoj je mjeri anegdota utemeljena u stvarnosti, ali znamo da njezin glavni protagonist i danas među sinjskim radništvom uživa status legende.
 
Socijalno osviješteni sin jedne od najbogatijih gradskih obitelji pristupio je Komunističkoj partiji 1934. godine, a šest godina kasnije postao je i načelnik Sinja s nezavisne liste, unatoč progonu komunista u monarhističkoj Jugoslaviji. Naslov televizijske serije „Čovik i po“, u kojoj ga tumači Boris Dvornik, najkraće sažima stavove sumještana o njegovim doprinosima lokalnoj zajednici.
Oslobođenje koje su u ratu izborili partizani i KPJ sa sobom je nosilo slojevitu društveno-političku revoluciju. Dominantno seljačka zemlja, u kojoj su veći tvornički pogoni postojali samo u većim urbanim središtima, počela se munjevito industrijalizirati
U vrijeme kada je nakon Drugog svjetskog rata (u kojem je sudjelovao kao borac i vijećnik ZAVNOH-a) obnašao dužnost ministra ribarstva, pripala mu je čast da svečano prereže crvenu vrpcu na ulazu netom izgrađene Dalmatinke.
 
Na istome mjestu, u skladu s proklamiranim principima nove vlasti, istaknuta je ploča na kojoj je pisalo „Borbom radničke klase Jugoslavije, a pod rukovodstvom Saveza komunista i druga Tita ostvareno je načelo Marxa i Engelsa Tvornice radnicima, te je ova tvornica dana 4. 11. 1951. godine prvi puta predana na upravljanje radnicima kolektiva“[2]. Bez pretjerivanja je moguće kazati da nakon tog dana život u Sinju više nije bio isti. Uostalom, radi se o razdoblju povijesti ovih prostora kada se život ogromne većine ljudi u veoma kratkom roku promijenio kao nikada prije ili kasnije. Oslobođenje koje su u ratu izborili partizani i KPJ sa sobom je nosilo slojevitu društveno-političku revoluciju.
 
Do tada dominantno seljačka zemlja, u kojoj su veći tvornički pogoni i proletersko stanovništvo postojali samo u većim urbanim središtima, počela se munjevito industrijalizirati te je svaka sfera javnog i privatnog života doživjela neku vrstu zaokreta. Međutim, emancipacija i promjena svjetonazora nisu uvijek išli glatko, barem ne dok narod na svojoj koži nebi osjetio da one sa sobom nose konkretno poboljšanje materijalnih uvjeta. Prve radnice Dalmatinke koje su počele radne dane provoditi u tvornici umjesto u kućama nailazile su na teške osude i otpor okoline.
„Tako se to u selu pričalo, kao u Dalmatinki ima svega i svačega, to je veliki nemoral, te cure dođu sa sela i htili bi ovi muški iskoristit, ono ka da je to kurvanjska tvornica. Tako je to među narodom (…) govorilo se to je kurva, ona se kurva u Dalmatinki, istina živa, ona je bila ozloglašena.“[3]
Ovako se prva generacija radnica prisjeća najranijih dana u tvornici. Neke čak spominju da su ih prolaznici pljuvali na ulici, revoltirani prizorom žene u radničkim hlačama umjesto u seljačkoj šotani[4]. Prije uvođenja razgranatije prometne infrastrukture tvornica je radnicama iz udaljenijih sela sinjskog kraja ustupala bicikle, što također nije bilo po volji osjetljivog patrijarhalnog svjetonazora, pa tako neke radnice spominju starije žene koje bi na prizor mlade udarnice na biciklu zatvarale oči i sklapale ruke u molitvi.
 
S obzirom da trenutno prolazimo kroz nekoliko desetljeća dug proces repatrijarhalizacije društva, prosječnoj čitateljici vjerojatno nije teško zamisliti šok i protivljenje tadašnje zajednice na prve ozbiljne emancipacijske zaokrete. Uvriježena je pogreška esencijalizacija takvog ponašanja te njegovo pripisivanje nekakvoj genetski kodiranoj nazadnosti i stremljenju dalmatinskih Vlaja ka retrogradnim i šovinističkim principima. Stavovi narodnih masa (sa svim svojim heterogenostima) formirani su u skladu s materijalnim uvjetima i konkretnim klasnim interesima, a ne izmaštanim kolektivnim „mentalitetskim“ karakteristikama. To dokazuju i daljnja svjedočanstva istih onih radnica koje su u najranijim danima industrijalizacije nazivane kurvama:
„kako je ona kući počela donosit novac i kako se počelo vodit lipši život, onda se polako minjala svist tog našeg sela, da je posli manje više svak ‘tio da radi. Dugo je to bilo, desetak godina sigurno, puno ljudi nisu tili dat svoje cure u tvornicu, a posli su molili.“[5]
Djelomično protivljenje modernizaciji bilo je očekivana reakcija na „šok“ koji su doživjele težačke obitelji kada su im prve socijalističke tvornice na dobar dio radnog dana „otele“ kćeri iz obiteljskih domova u kojima su do tada besplatno obavljale najveći dio kućanskog i drugog reproduktivnog rada. Otvaranje tvornica kratkoročno je ugrozilo materijalne interese seljaštva, iz prostog razloga što se više nije moglo računati na jednaki broj ruku koje će cjelodnevno raditi na obiteljskom imanju. Međutim, kada je postalo jasno da industrijalizacija i modernizacija dugoročno donose „lipši život“ i generalno više materijalnih koristi, korjenito je promijenjena i svijest ljudi. Percepcija žena kao radnica više nije bila negativna.
 
Ne postoji polje života ljudi sinjskog kraja koje gradnja i razvoj tvornica poput Dalmatinke nisu dotakli i učinili „ljepšim“ u odnosu na raniji period. Žene su po prvi puta mogle biti ekonomski neovisne i preuzeti ulogu hraniteljica obitelji; tvornice su izgradile stanove namijenjene radničkim obiteljima pa stambeno pitanje nije predstavljalo mač nad glavom većine stanovništva kao danas; tvornice su provodile kampanje za opismenjavanje i doškolovanje svoje radne snage; u gradu je osnovana strukovna Industrijska škola čiji su đaci mogli računati na sigurno zaposlenje; građena su radnička odmarališta; poticale su se kulturno-rekreativne aktivnosti (primjerice, današnji Košarkaški klub Alkar nastao je u sklopu Dalmatinke kao KK Tekstilac); Dalmatinka je imala i ambulantu u kojoj su radili ginekolog, internist, ortoped, neuropsihijatar, otorinolaringolog i dermatolog, koji su svakodnevno bili na raspolaganju radnicima i radnicama.
 
Ovo posljednje danas je bolna uspomena u gradu čije je rodilište već jednom ugašeno, a danas životari te obavlja samo tzv. zadesne porode za rodilje koje zbog komplikacija ne mogu dospjeti do Splita. Prošle godine u ovoj je zdravstvenoj ustanovi na svijet došlo samo dvadesetsedmero djece, što se poklapa s negativnim demografskim trendom na županijskoj i državnoj razini.
Znak na dijelu bivše tvornice Dalmatinka koji pokazuje prema ambulanti, Sinj, kolovoz 2020. (foto: BČ)
Među selima koja bilježe najveći pad stanovništva u splitsko-dalmatinskoj županiji su i sela sinjske krajine poput Vrlike i Hrvaca. Uz usporedno propadanje prometne infrastrukture uspostavljene u socijalizmu, zdravstvena skrb sve je nedostupnija, naročito preostalim žiteljima udaljenijih sela.
 
Bez obzira na pad broja stanovnika, dok prolazimo centrom Sinja na cestama vlada velika gužva. Sindikalna radnica Jelena Miloš objašnjava kako je upravo privatizacija gradskog prijevoza i smanjenje broja autobusnih linija uzrok povećanom broju osobnih automobila. Izostanak planskog razvoja i prepuštanje poslova organizacije života zajednice u ruke privatnom kapitalu označilo je mnoge naše gradove i mjesta, a naročito nekoć razvijeno industrijsko središte poput Sinja. Prolazeći pored nekadašnjih postrojenja sinjskih tvornica Jelena nabraja poduzeća koja više ne postoje: Dalmatinka, Konfekcija Sinjanka, Sadra, Ciglana Tadija Anušić, Prerada plastike Cetinka, Poljoprivredni kombinat Trnovača, Trgosirovina i dr.
 
Upravo se uz krah Trnovače i Trgosirovine veže interesantna priča koja isprepliće rat sa sumnjivim raspolaganjem državnom imovinom i javnim novcem. Sinj je 1990. bio pogođen jakim potresom. Gradu je dostavljen novac za obnovu koji je po izbijanju rata bio prenamijenjen za kupnju oružja potrebnog u obrani. Zbog straha od inflacije novac se morao negdje pohraniti pa je tako nekoliko desetaka milijuna tadašnjih dinara posuđeno dvjema gradskim tvrtkama kojima su na čelu bili braća Davor i Marko Dalbello. Mediji su još davno pisali o rodbinskim vezama braće Dalbello s najpoznatijim hrvatskim poduzetnikom mlađe generacije Emilom Tedeschijem. Kako pišu u Slobodnoj Dalmaciji, novac koji nikada nije potrošen na obranu grada ili obnovu od potresa navodno je prebačen na račun Tedeschijeve firme Meteor Paper. Slučaj se vukao po sudovima, a na odbacivanje prijave nitko nije uložio žalbu.
 
Vlastitim smo se očima mogli uvjeriti da se na mjestu na kojem je nekada 300-tinjak radnica Trgosirovine zarađivalo kruh danas nalazi dućan Prima, a tamo gdje su se nalazila ogromna polja Trnovače sada je tek nekoliko trgovina poljoprivrednom opremom. U slučaju Ciglane dio postrojenja u ratu je pogođen i zapaljen, a u mirnodopskom razdoblju je zbog privatnikâ izgubljena koncesija za vađenje vapnenca, pa je proizvodnja ugašena.
 
Među aktualnim problemima treba spomenuti i nepostojanje filtera otpadnih voda, pa tako kanalom kroz centar grada teče kanalizacija čiji vas „miris“ prati u obilasku kao i prizori uništene tvorničke infrastrukture. Možda je s vremenskim odmakom teško shvatiti koliko je pedesetih godina prošlog stoljeća industrijalizacija unaprijedila život Sinjanki i Sinjana, ali je zato bolno očigledno koliko su ga deindustrijalizacija i privatizacija uništile.
Upravna zgrada bivše tvornice Trgosirovina, Sinj, kolovoz 2020. (foto: BČ)
Danas je ovaj grad provincija unutar provincije. Radnička odmarališta koja su njegova poduzeća gradila na obali odavno su devastirana ili pretvorena u privatne hotele. Strojevi su rasprodani, pogoni napušteni, a ljudi koji se sjećaju rada u boljim uvjetima gotovo da više i nema.
 
Jelena ističe veliki broj primatelja mirovina, među kojima je veliki broj onih koji su to pravo osigurali preko braniteljskog statusa. Nažalost, u hrvatskom medijskom prostoru prisutnije je nazivanje tih ljudi HDZ-ovim plaćenicima ili parazitima, a manje je pokušaja pronalaženja veze između tisuća uništenih radnih mjesta i tisuća onih koji su u braniteljskim mirovinama ili drugim oblicima socijalnih davanja potražili slamku spasa iz potpune neimaštine.
 
Od pozitivnijih pojava tu su kolektivi S.K.U.P. (Sinjski kulturni urbani pokret) i SUK (Sinjska umjetnička komuna) koji organiziraju razna kulturna događanja, predavanja, ljetna kina i festival S.A.R.S. (Sinjski amaterski rock susret). Među recentnijim značajnijim javnim intervencijama treba istaknuti tim istraživača_ica koji je prije dvije godine postavio izložbu „Što je nama naša Dalmatinka dala?“ u Galeriji Sikirica. U fokusu su bila osobna sjećanja radnica i radnika ugašene Dalmatinke.
 
Polovicom prošlog stoljeća, koju godinu prije nego je Vice Buljan otvarao najpoznatiju sinjsku tvornicu, u historiografiji se pojavio novi pojam narodne povijesti (eng. people’s history), katkad nazivan i poviješću odozdo, za koji su zaslužni britanski povjesničari okupljeni oko tamošnje Komunističke partije. Pojam je poprilično samorazumljiv – narodna povijest je ona vrsta narativa o prošlosti koja u prvi plan ne stavlja elitu, eksploatatore, kraljeve, vojvode i slične, već naglasak stavlja na iskustvo siromašnih, potlačenih, marginaliziranih, seljaka, radnika, jednom riječju – većine. Zato je izložba o ljudima koji su činili Dalmatinku dragocjena. Upravo su oni ti koji su kreirali (narodnu) povijest rodnog kraja u vremenu kada je isti najviše prosperirao. Odbacimo li perspektivu narodne povijesti nikada nam neće biti jasno tko se, kako i zašto izborio za bolji život generacije naših djedova i baka. Zaboravit ćemo koliko je bijedno izgledao život većine u desetljećima prije Dalmatinke i kome možemo zahvaliti na minimumu političkih i socijalnih prava koja danas uživamo.
 
Posjetiteljice i posjetitelji Galerije Sikirica imali su priliku prisjetiti se toga i upisati se u knjigu dojmova koja je ostala prepuna emotivnih posveta uništenom radnom kolektivu. Jozefina Ćurković s Filozofskog fakulteta u Zagrebu u svom je diplomskom radu Radnička kultura i društveno sjećanje na primjeru tvornice Dalmatinka u Sinju zabilježila upis bivšeg radnika Ivana Matića koji za kraj ovog teksta prenosimo u cijelosti:
„Ovo je svjedočanstvo na osnovi 25 godina provedenih u Dalmatinki i dok me sjećanje još služi. Sad mi je, i sam se čudim, 75 godina. Ovo pišem zbog toga, jer sam u novinama pročitao, da je preostalih 300 uglavnom radnica, otišlo na grob osnivača Dalmatinke Vice Buljana i upalilo svijeće i tada sam od teške tuge gorko zaplakao. Danas bi trebale sinjske vlasti redovito svake godine svečano obilježiti u taj dan to ime. Taj dan bih usporedio s danom oslobođenja Vukovara, a ne namjerno zaboravljati prošlost koja je duge godine hranila naš cijeli kraj, više od pola stoljeća, više od 60 godina. Zaboravljanje prošlosti je jako primitivno. Sjetimo se svake godine 1952. kada je Dalmatinka puštena u pogon, jer je to ustvari najveći datum u povijesti sinjskoga kraja, a po mom mišljenju (na koje imam demokratsko pravo, uz stvarne svima vidljive dokaze, umjesto nevidljivih, da ne kažem izmišljenih) važnije i od Gospine ‘pobjede’! Ja osjećam, da Dalmatinka nije umrla, kako svi govore, nego je zaspala. To je zaista bila velika, svjetski poznata tvornica i zajednica. Danas su sve teške kapitalističke! Što je bolje biti drug ili gospodin? Odgovorite sami! Drug, po mome, znači zajednica, a gospodin je pojedinac. Po mome shvaćanju ova vrijedna izložba trebala bi biti stalna postava!!! Takav je muzej puno važniji od muzeja samo za jednog čovjeka Sikiricu! Ovo je napisano najkraće, jer bih mogao napisati cijelu knjigu. (Ivan Matić, Sinj, 8. siječnja 2018.)“[6]






Bilješke:

[1] https://slobodnadalmacija.hr/dalmacija/umro-si-ti-umrla-je-tvornica-a-ni-mi-nismo-bas-najbolje-45434

[2] Vedrana Premuž Đipalo, Žene u doba socijalizma: slučaj „Dalmatinka“ (Split: Etnografski muzej, 2016), 163.

[3] Isto, 169.

[4] Tradicionalna seljačka suknja karakteristična za Dalmaciju.

[5] Premuž Đipalo, 163.

[6] Jozefina Ćurković, „Radnička kultura i društveno sjećanje na primjeru tvornice Dalmatinka u Sinju“ (Filozofski fakultet u Zagrebu, 2018), 33.











Novinarski projekt Život u zaleđu realizira se u okviru potpore novinarskim radovima Agencije za elektroničke medije.

Vezani članci

  • 14. srpnja 2013. Ukrudbene povjesnice
  • 4. ožujka 2016. Zašto je bitno raspravljati
    o ustašama i partizanima?
    Walter Benjamin je upozorio da se budućnost, kao promjena prema boljemu, može ukazati iz naše prošlosti samo ako tu prošlost ispunimo sadašnjošću. Inauguracijom nove vlade, na putu prema crnjoj budućnosti, sadašnjost se ispunjava prošlošću, a javnost može svjedočiti kako se, kroz proces pomjeranja institucionalnog i zakonodavnog te preoznačavanja simboličkog okvira, intenzivira već poodmakli projekt poništavanja društvenih standarda utemeljenih tijekom borbe Narodnooslobodilačkog pokreta 1941-45. Međutim, osim kada se ustaški i partizanski pokret, kao regionalne antagoniste, iz konceptualno površnog antitotalitarnog rakursa stavlja na istu vrijednosnu ravan, iz liberalnog društvenog spektra u javnom prostoru sve učestalije dolazi do apela za pomicanjem fokusa s navodno apsolviranih povijesnih tema, a u ime okretanja prema produktivnoj budućnosti.
  • 27. srpnja 2016. S roguljama boj smo bili U suradnji s Antifašističkim Vjesnikom, donosimo tekst posvećen 75. obljetnici ustanka narodā Hrvatske. U pregledu povijesne situacije u Hrvatskoj 1941. godine naglasak je na dinamici odnosa između fašističkog terora kojeg je provodio ustaški represivni aparat i partizanskog pokreta, koji se pod vodstvom KPJ ubrzo nakon narodnih ustanaka u Hrvatskoj i drugim krajevima Jugoslavije prometnuo u jedan od najmasovnijih antifašističkih pokreta u okupiranoj Europi.
  • 29. prosinca 2017. Ideologija pomirbe u službi desnog revizionizma Nedavnom javnom komemoracijom 75. obljetnice četničko-talijanskog pokolja nad stanovnicima sela Gata, u omiškom zaleđu, službeni izaslanici hrvatske države još su jednom demonstrirali nepoznavanje ili svjesno ignoriranje povijesnog konteksta u kojemu se zločin dogodio. Suprotno tvrdnjama prisutnih nacionalista iz redova klera i visoke politike, pokolj u Gatima i okolnim selima, sproveden uz punu suglasnost tadašnjih ustaških vlasti, nije motiviran njihovom nacionalnošću ili vjerskim opredjeljenjem, nego antifašističkim diverzantskim aktivnostima i političkom potporom Narodnooslobodilačkoj vojsci Jugoslavije – partizanima.
  • 24. ožujka 2011. Vodič kroz europsku demokraciju
  • 9. travnja 2016. Viktimizacija zločinaca u kontekstu historijske relativizacije Autor teksta osvrnuo se na nedavnu raspravu u HRT-ovoj emisiji, u kojoj jedna od sugovornica inzistira na relativiziranom tumačenju povijesti, lišenom političko-ekonomskih implikacija po suvremenu društvenu zbilju. Prema njenom shvaćanju, termin ideologije ne obuhvaća nikakvu aktualnu/relevantnu političku dimenziju te ga, u duhu ahistorijske post-konfliktne teorije razvitka društva, odbacuje kao relikt vremena koje je danas već jamačno prevladano. Što stoji iza koncepta o post-ideološkom društvu?
  • 31. prosinca 2019. Socijalni transferi na udaru fiskalnog konzervativizma U kontekstu jačanja privatizacijskih tendencija u sustavu primarne zdravstvene zaštite u Hrvatskoj i zemljama regije, donosimo intervju iz studenog 2017. godine s filozofom, aktivistom i članom kolektiva Gerusija, drugom i suborcem Ivanom Radenkovićem. Razgovarali smo o posljedicama komercijalizacije državnog apotekarskog sektora u Srbiji na dostupnost lijekova i farmaceutskih usluga te načinima na koje se restriktivna fiskalna politika srpskih vlada odrazila na sustav javnog zdravstva i ostalih socijalnih usluga.
  • 13. studenoga 2018. „Građanski antifašizam” na braniku Tuđmanove Hrvatske U trenutku dok desnica, s najekstremnijom agendom u zadnjih trideset godina, polako osvaja političke institucije i javne prostore, na ljevici je da koncipira progresivne i emancipatorne odgovore. Da taj proces ne ide baš glatko, pokazuje obrazovni program Centra za studij demokracije i ljudskih prava koji nudi samo još jedno pražnjenje pojma antifašizma od socijalističkog političkog sadržaja i njegovo reapropriranje u duhu građanskih vrijednosti. No ovaj program odlazi i korak dalje, pa antifašizmom pravda i tuđmanistički projekt samostalne i nezavisne Hrvatske. Problematični aspekti ovakvog edukacijskog okvira u tekstu su analizirani s obzirom na njihove historijske, teorijske i političke implikacije.
  • 15. ožujka 2016. Biti vitez u NDH – elementi
    biografije Rafaela Bobana
    Rafael Boban bio je jedan od najutjecajnijih i najpoznatijih članova ustaškog pokreta, a kasnije i ustaškog režima u Nezavisnoj državi Hrvatskoj (NDH). Iako je bio jedan od osnivača „Crne legije“, svoju vojnu slavu stekao je političkim i vojnim djelovanjem u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, zbog čega je bio nagrađen titulom viteza u NDH. Odličja, titule i prateća slava koje su mu dodijelile institucije NDH, omogućile su kasnijoj ustaškoj emigraciji da od njega stvore legendu po kojoj se tijekom 1990-ih zvala IX. bojna HOS-a, u čiju se čast u Koprivnici nedavno pokušala podići spomen-ploča. Tekst je pokušaj dubljeg shvaćanja značenja sintagmi „vitez“, „zapovjednik Koprivnice - ustaškog Sigeta“ ili „legendarni borac za hrvatsku slobodu“ te što nam biografija Rafaela viteza Bobana zapravo govori o proklamiranim i praktičnim politikama na kojima se NDH temeljila.
  • 9. srpnja 2018. Prema kraju socijaliziranog zdravstva Prijedlogom Zakona o zdravstvenoj zaštiti, koji je krajem lipnja Vlada uputila u saborsku proceduru, potiče se daljnji proces komercijalizacije i privatizacije javnog zdravstvenog sustava, započet početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Pročitajte razgovor s Anom Vračar, članicom BRID-ove istraživačke grupe za zdravstvo, o važnosti demokratizacije upravljanja zdravstvenim sustavom i urušavanju modela socijalne medicine, te posljedicama koje uvođenje koncesija u sustav primarne zdravstvene zaštite, pogoršanje radnih uvjeta u zdravstvenom sustavu i promišljanje istog izvan šireg socioekonomskog konteksta ima na stabilnost i kvalitetu javne zdravstvene zaštite.
  • 27. rujna 2016. Da je Tito živ, vjerojatno bi se sastajao s Junckerom U procesima okoštavanja režima tijekom druge polovice dvadesetog stoljeća, te nakon propasti realnih socijalizama u 1990-ima, naše je društvo raskinulo s partizanskim sjećanjem. No i partizanska praksa predstavlja raskid – na temeljnoj razini ona je ponudila emancipatornu projekciju transnacionalne antifašističke solidarnosti otvorene prema svim dijelovima društva, osim onim fašističkim. Emancipatorni potencijal sjećanja na partizanske prakse danas se razbija o nacionalističke i liberalne revizije. Prve im odriču transnacionalnost, a druge revolucionarnu emancipatornost. O političkim potencijalima partizanstva razgovarali smo s Galom Kirnom.
  • 7. kolovoza 2019. Spomenik nacionalističkoj pomirbi Revizionističkim konceptom narodne, odnosno nacionalne pomirbe nastoji se prekrojiti povijest zemalja s iskustvom građanskog rata. Bilo da je riječ o SAD-u, Rusiji, Španjolskoj ili zemljama bivše Jugoslavije, primjena ovog načela je neumoljiva. U Sloveniji, gdje je ideja narodne pomirbe dobila zalet u liberalno-disidentskim krugovima osamdesetih, partizanske borce odnedavno se „Spomenikom žrtvama svih ratova“ komemorira zajedno s fašističkim kolaboracionistima protiv kojih su se borili, po ključu „nije bitno jesmo li komunisti ili nacionalisti, sve dok je nacija na prvom mjestu“.
  • 31. listopada 2016. Izgradnja širokih koalicija Globalno već tri desetljeća suočen s trendom depolitizacije kroz festivalizaciju i karnevalizaciju, a u Hrvatskoj opterećen liberalnim nasljeđem institucionalnog usmjerenja svoje borbe još od 1990-ih, LGBTIQ+ pokret permanentno se nalazi pred izazovom politizacije svojeg djelovanja. U Hrvatskoj, već godinama najjasnije političke poruke šalju se sa zagrebačke Povorke ponosa, koja je postala tradicionalno okupljalište LGBTIQ+ osoba i njihovih drugarica i drugova s ljevice. O dosadašnjoj razvojnoj putanji LGBTIQ+ pokreta te njegovim trenutnim tendencijama i suradnjama razgovarali smo s Jelenom Miloš iz Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju.
  • 14. prosinca 2018. Duh fašizma pušten je iz boce Unutar globalnog konteksta aktualne socioekonomske krize, višedesetljetna praksa neobuzdanog historijskog revizionizma poprima, iz inicijalno proliberalnog, sve otvoreniji profašistički karakter. Nakon sramežljivih inicijativa za tzv. nacionalnom pomirbom u 80-ima, te tranzicijskog zagovaranja rehabilitacije lokalnih fašista kroz fokusiranje na poslijeratna ubijanja, u Sloveniji su se prakse komemoracija ubijanja fašističkih kolaboracionista posljednjih godina intenzivirale i kvalitativno zaoštrile, počevši s onom u čast lokalnih kolaboracionista poginulih tijekom samog Drugog svjetskog rata u borbi protiv slovenskih partizana u Grahovu. U nastavku donosimo isječak iz nadolazeće knjige Gala Kirna The Partisan Counter Archive.
  • 18. listopada 2018. Zdravstvo kao potrošno dobro Jačanje tržišne usmjerenosti javnozdravstvenog sustava, vidljivo iz Prijedloga Zakona o zdravstvenoj zaštiti o kojem se trenutno vodi rasprava u Saboru, sastavni je dio zdravstvenih politika međunarodnih trgovinskih ugovora te politika Europske unije. O degradaciji štamparovskog socijalnog modela javnozdravstvenog sustava i sve većoj nedostupnosti temeljne zdravstvene skrbi velikom dijelu stanovništva, ulozi privatnog sektora u sistemskom onemogućivanju ulaganja u opremljenost javnih bolnica, opasnostima koje nam donose CETA i GATS, te suodnosu zdravstvenih politika i radnog zakonodavstva razgovarale smo sa Snježanom Ivčić, članicom BRID-ove istraživačke grupe za zdravstvo.
  • 31. prosinca 2019. Jugoslavija nije Galsko selo U javnim istupima kojima je cilj afirmacija antifašističkih vrijednosti i Narodnooslobodilačke borbe nerijetko imamo prilike čuti floskule koje prenaglašavaju posebnosti jugoslavenskog partizanskog pokreta. „Partizani su se oslobodili sami“ ili „Jugoslavija je bila jedina oslobođena država u okupiranoj Europi“ najčešće su formulacije ovakvih dezinformacija, a društvenim mrežama kruži i netočna karta koja ih potkrepljuje. Nasuprot takvim tvrdnjama, povijesna je činjenica da su domaći partizani mogli računati na solidarnost i konkretnu pomoć iz drugih zemalja i nikada nisu djelovali posve sami. Negacijom emancipatornih borbi širom svijeta ne činimo uslugu antirevizionističkim naporima u vlastitom dvorištu.
  • 31. prosinca 2019. Odbačene trice i semantičke tričarije NBA liga spada u vrh svjetske profesionalne košarke i godišnje obrće milijarde dolara, što sa sobom, kao i u slučaju drugih visokolukrativnih sportova, povlači mnoge negativne pojave, poput ograničavanja slobode govora njezinih igrača. Žonglirajući politički korektnim govorom i pokaznim gestama, čelnici lige kozmetički prikrivaju problem rasizma i rasne diskriminacije u američkom sportu i društvu.
  • 19. srpnja 2019. Na braniku kluba, kvarta i antifašizma Solidarnost s lokalnom zajednicom, napadački nogomet, rezultatski usponi i padovi, politički angažman i podrška vjernih ultrasa Bukanerosa, sukobi s upravom – sve ovo dio je svakodnevnice španjolskog drugoligaša Raya Vallecana, jednog od simbola antisistemske borbe u sportu, koji uskoro kreće u novu sezonu. Koegzistencija progresivnih vrijednosti, navijača i kluba nastalog usred siromašnog madridskog kvarta Vallecasa u vrijeme revolucionarnih previranja, opetovano apostrofira da su borbe i inicijative van terena barem jednako bitne kao i nadmetanje igrača na njemu.
  • 29. prosinca 2016. Tigar protiv slona 19. prosinca 2016. označio je 70. godišnjicu početka Prvog indokineskog rata. Te večeri 1946. godine eksplodirala je elektrana u Hanoiju, nakon čega je gradom zavladao mrak. Bila je to prva veća diverzija boraca Viet Minha, Revolucionarne lige za neovisnost Vijetnama, protiv francuskih kolonijalnih vlasti. Ova akcija će označiti uvod u sedmogodišnji ratni sukob (do 1. kolovoza 1954. godine) čija nam povijest pomaže rasvijetliti narav globalnih međunarodnih odnosa u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata te locirati konkretne ideološke pretpostavke koje su, čak i nakon bolnog iskustva nacifašističke okupacije, motivirale francuske političare da slične modele eksploatacije nastave primjenjivati u kolonijama.
  • 16. listopada 2016. Lekcije iz Cable Streeta Prije nekoliko dana obilježena je 80. godišnjica radničkog otpora jačanju fašizma u Velikoj Britaniji. Najupečatljiviji moment ovog historijskog događaja nije bio fizički okršaj između fašista i antifašista, nego brutalna upotreba policijske represije nad potonjima koji su, unatoč svemu, pokušali (i uspjeli) spriječiti javnu demonstraciju rasizma i neprikrivenog imperijalizma. Pouke izvučene iz ove borbe upućuju na čvrstu vezu između kapitala i fašizma čemu jedini efikasni odgovor pronalazimo u zajedništvu organizirane radničke klase.
  • 26. studenoga 2015. Na krivoj strani povijesti u Lisinskom Prije nešto manje od mjesec dana, na pitoresknom festivalu ekstremne desnice u punoj dvorani Lisinski, okupilo se Hrvatsko nacionalno etičko sudište kako bi izreklo presudu Josipu Brozu Titu: „Riječ je o skupu koji se može promatrati i kao nastavak dugog pohoda tuđmanističkih revizionista tijekom kojeg je u ovih 25 godina izgrađen mitsko-simbolički kompleks koji vrši funkciju konstitutivnog političkog mita neke skupine, u ovom slučaju nacionalne. Hrvatski državotvorni mit isti je kao i svaki drugi – njegovim graditeljima nisu bile bitne činjenice, već samo površne slike i narativi kojima je glavna svrha politička instrumentalizacija.“
  • 3. studenoga 2013. “Kako restrukturirati poduzeće: primjeri Jedinstva Novog i Konfekcije Novska”, 9.10.2013.
  • 18. veljače 2016. Kuje i drolje. Diskurs o ženama i seksualnosti u izvedbama scena Forum kazališta Analizirajući diskurs publike kroz više izvedbi četiriju scena kazališta potlačenih Forum grupe Luka Ritz fokusiranih na odnos prema ženskom tijelu i seksualnosti, autorica problematizira slojevite mehanizme funkcioniranja patrijarhalnih formacija i praksi "koje se rječnikom feminističke kritike društva nazivaju i kulturom silovanja. Diskurs o ženskoj seksualnosti, općeprihvaćeni koncept 'drolje', te korištenje impersonalnog oblika u govoru o nasilju, koji pretpostavlja da ono proizlazi iz ponašanja žrtve, direktno proizvode društvo u kojem se aktivno onemogućuje rješavanje problema rodno uvjetovanog nasilja. Ono se čak može i prepoznati, ali jedini se način reagiranja vidi u modifikaciji žrtvina ponašanja."
  • 17. prosinca 2013. “Kako pokrenuti industriju u Hrvatskoj?”, 4.12.2013.
  • 19. srpnja 2015. “Mol doslovno uništava sve. Istraživanje i proizvodnja pali su za pola, a znamo da se odmah mogu podići za trećinu”
  • 22. veljače 2011. Brodogradnja je samoodrživa
  • 20. listopada 2014. „Čiji smo mi ovdje u Slavoniji?“: Štrajk radnika Borova 1988. u kontekstu mjera štednje i uspona nacionalizma u SFRJ
  • 1. ožujka 2018. Dok se svaka kuharica ne politizuje Dovođenje u pitanje eksplanatorne moći historijsko-materijalističke analize eksploatacije žena nije samo udaljilo feminističku borbu od socioekonomskih pitanja, nego i otvorilo put aproprijaciji progresivnih dosega socijalističkog i marksističkog feminizma. Iz 9. broja časopisa Stvar prenosimo tekst u kojem Maja Solar analizira položaj žena u carističkoj Rusiji i nakon Oktobra, ukazujući na važnost promišljanja „ženskog pitanja“ kao dijela klasne borbe i emancipatornih dosega revolucionarnog nasljeđa u području socijalnih, ekonomskih i političkih prava, koja su danas ponovo pod direktnim udarom kapitala.
  • 15. prosinca 2013. Dugo 20. stoljeće seljačkih ratova (I. dio)
  • 31. prosinca 2018. Institucionalni patrijarhat kao zakonitost kapitalizma Donosimo kratak pregled knjige „Restavracija kapitalizma: repatriarhalizacija družbe,“ autorice Lilijane Burcar, koja uskoro izlazi i u hrvatskom prijevodu. Razmatrajući niz tema, od pojma patrijarhata, uloge i strukture obitelji te statusa žena u društvu, do analize institucionalnih mjera koje uokviruju reproduktivnu sferu, Burcar naglašava da su odnosi moći unutar obitelji i društva uvjetovani materijalnom podlogom na kojoj se društvo temelji i poručuje da je „institucionalni patrijarhat jedna od središnjih operativnih zakonitosti kapitalističkog sistema“.
  • 31. prosinca 2018. Lekcije jugoslavenskih samoupravnih praksi Jačanje tržišne ekonomije u Jugoslaviji 60-ih produbljuje razlike između proizvođača i onih koji organiziraju proizvodnju, sve jasnije ukazujući na kontradikcije samoupravnog modela te upitne dosege radničke participacije i političke emancipacije. O povijesti Jugoslavije kao projekta državnog kapitalizma, problemima kolektivizacijskih i industrijalizacijskih modela razvoja zemlje, potrebi razlikovanja dviju vrsta radničkog samoupravljanja (odozdo i odozgo) te dezintegracijskom učinku svjetskog tržišta na realno postojeće samoupravne prakse razgovarale smo s historičarom Vladimirom Unkovskim-Koricom.
  • 13. svibnja 2014. Linije (dis)kontinuiteta – kratki prikaz formi radničkog organiziranja i metoda borbe (1990. – 2014.), 1. dio
  • 28. srpnja 2009. Ljetna škola – Joachim Becker: Istočna i srednja Europa i financijska kriza – MMF kao ‘spasitelj’
  • 14. siječnja 2015. MOL je preuzeo dionice, ne i odgovornost
  • 21. prosinca 2015. Preispitivanje „egalitarnog sindroma“ Josipa Županova Rad ukazuje na slabosti empirijskih uporišta i teorijskih postupaka na kojima se temelji utjecajna teza Josipa Županova o egalitarnom sindromu kao prepreci razvoju. Kontekstualizacija njegova djelovanja u kasne šezdesete godine propituje njegov kritički karakter, pokazujući kako su Županovljeve teze o homo oeconomicusu predstavljale dio protržišno orijentirane liberalne reformske struje. Konačno, Županovljeva teza o modernizaciji u Jugoslaviji kao “devijantnoj” naspram pretpostavke da sva društva konvergiraju prema kapitalističkom modelu razvoja, osporava se uvođenjem pristupa višestrukih moderniteta, prema kojem modernizacija nije linearna putanja prema hegemonijskom modelu, nego otvoren proces koji nužno poprima povijesno specifične oblike.
  • 26. veljače 2013. Selo moje malo – Propast poljoprivrede u Hrvatskoj Donosimo tekst Gorana Đulića u kojem analizira problem domaće poljoprivrede i cjelokupne poljoprivredne politike. Autor piše o razlozima negativnih trendova u poljoprivredi, utjecaju liberalizacije tržišta na poljoprivredu te posljedicama na domaću proizvodnju i gospodarstvo u cjelini.
  • 17. srpnja 2014. Slovenska gradualistička tranzicija
  • 31. ožujka 2013. U Hrvatskoj je nužna reindustrijalizacija (I. dio)
  • 2. rujna 2014. Socijalizam kao brend – pakiranje iskustva života u nekadašnjem sustavu u turističku ponudu Istočne Europe
  • 31. prosinca 2018. Socijalna reprodukcija: izvor života u kapitalizmu Kapitalistički status quo, odnosno mogućnost nastavka globalne proizvodnje i akumulacije kapitala inherentno je vezana uz oblike discipliniranja reproduktivne sfere. U periodima ekonomskih kriza kapital pojačano spušta cijenu nadnice te prebacuje troškove egzistencije na produktivni, a osobito reproduktivni rad, temeljni resurs te „historijski i analitički preduvjet kapitalističkog načina proizvodnje“.
  • 9. srpnja 2019. Tragovima devedeset devete: između imperijalizma i nacionalizma Nedavno je navršeno 20 godina od završetka rata na Kosovu, posljednjeg poglavlja tragičnih devedesetih. Dugogodišnji napori srpskih i jugoslavenskih političkih elita da Albancima oduzmu pravo na samoopredjeljenje stvorili su napete međuetničke odnose koji se otada nisu bitno poboljšavali, a samim ratom i imperijalističkom agresijom na Srbiju već dugi niz godina uspješno manipuliraju vladajuće nacionalističke garniture. Naši sugovornici_ce razmatraju kako bi se progresivne snage trebale suprotstaviti dominantnim narativima i zauzeti stav naspram dobro poznatih neprijatelja ljevice na ovim prostorima: imperijalizma i nacionalizma.
  • 22. srpnja 2011. Tranzicija financijskog sektora u Hrvatskoj i Sloveniji
  • 23. svibnja 2014. “Javno zagovaranje, nove prakse i novi prostori suradnje”, 17.4.2014.
  • 17. svibnja 2014. Skrivena povijest prvobitne akumulacije i klasična politička ekonomija

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve