Beyoncéin Black Is King i zamke afričke svijesti

Filmski i ideološki pastiš Black is King, pod redateljskom palicom Beyoncé i još petero suredatelja_ica (Emmanuel Adjei, Ibra Ake, Blitz Bazawule, Jenn Nkiru i Kwasi Fordjour) izlazi nakon višemjesečnih ustanaka Crnih ljudi diljem Amerike, potaknutih umorstvom Georgea Floyda, a na pozadini godina kontinuirane strukturne rasne opresije, diskriminacije i policijskog nasilja. Međutim, iako adresira općepoznate kolonijalističke trope, film glorificira privatnu akumulaciju, zazivajući panafričko jedinstvo utemeljeno na sentimentalizaciji aristokratskih i oligarhijskih impulsa. Umjesto poticaja izgradnji transnacionalne solidarnosti između Crnih populacija u SAD-u i Africi na temelju prepoznavanja zajedničkih uvjeta izvlaštenja, Black is King je još jedan proizvod koji zakriva stvarnost klasnih odnosa.

Kadar iz filma Black Is King (izvor)
Afroamerička maštanja o Africi nerijetko se isprepliću s intimnim nadanjima i priželjkivanjima po pitanju Crnoga života u Sjedinjenim Državama – i pomažu ih rasvijetliti. Stoga, kada afroamerička pop zvijezda ponudi složenu meditaciju na temu Afrike, nastalo djelo ne odražava samo njezinu osobnu viziju kontinenta i njegove dijaspore, već i šire težnje ka kolektivnoj Crnoj budućnosti.
 
Black Is King, Beyoncéin izdašni novi spoj glazbenog spota i filma, fino je teksturirani kolaž kulturnog značenja. Iako u okviru ovog eseja nije moguće protumačiti čitavu lepezu metafora iz filma, možemo istaknuti određene motive i pokušati shvatiti njihove društvene implikacije.
 
Kao ekstravagantna tehnička kompozicija, Black Is King je također i pastiš simbola i ideologija. Dio je uvažene afroameričke tradicije stvaranja predodžbi Afrike osmišljenih kako bi iskupile sav Crni svijet. Prikazi blistavih dostojanstvenih Crnih tijela i bujnih krajolika u filmu odgovor su prezrivom Zapadu i njegovim snishodljivim diskursima o afričkoj pogibeljnosti, bolesti i degeneraciji.
 
Black Is King prekorava ove otrcane kolonijalističke trope dok priziva duh panafričkog jedinstva. Međutim, podbacuje kao portret narodnog oslobođenja. U određenom smislu ovaj je prikaz sofisticirano djelo političke obmane. Njegova estetika afričke veličanstvenosti doima se osobito emancipatorskom u doba koronavirusa, ubilačkih policajaca i vulgarne Crne smrti. U iskušenju smo promatrati ovaj film kao opetovanje principa masovne solidarnosti i otpora koji su potaknuli pokret Black Lives Matter.
 
Međutim, Black Is King niti je radikalan, niti je u svojoj osnovi oslobađajuć. Njegova vizija Afrike kao mjesta raskoši i duhovne obnove temelji se kako na postkolonijalnim idealima modernosti, tako i na mističnim predodžbama predmoderne prošlosti. Ipak, uz svu svoju domišljatost, film ostaje zarobljen u okviru kapitalističke dekadencije koji je basnoslovno obogatio njegovu producenticu i glavnu izvođačicu, samu Beyoncé. Nimalo egzotično, njegovo slavljenje aristokracije te izjednačavanje moći i statusa s potrošnjom luksuzne robe uzdiže sustav klasne eksploatacije koji svejednako degradira Crne živote s obje strane Atlantika.
 
Pa ipak, politika filma Black Is King je složena. Nemoguće ga je ignorirati upravo zato što naizgled podriva logiku globalne bjelačke supremacije. Njegovi afirmativni prikazi Crnosti i teme ebanističkog zajedništva ostavit će snažan utisak na mnoge gledatelje, ali će biti od posebnog značaja za Afroamerikance, kojima je Afrika trajni izvor nadahnuća i identiteta. Zaista se čini da je Black Is King ciljano osmišljen kako bi pobudio iseljeničke senzibilitete unutar afroameričke kulture.
 
U središtu produkcije je ideja o plodnoj i gostoljubivoj domovini. Black Is King predstavlja Afriku kao sferu mogućnosti. Iskorištava afroamerički impuls da sentimentalizira kontinent kao utočište od rasnih sukoba te izvor čistoće i regeneracije. Iako se u filmu nikad izrijekom ne govori o mogućnosti afroameričkog povratka ili „repatrijacije“ u Afriku, aluzije na takvo ponovno sjedinjenje oblikuju mnoge njegove scene. Nema dvojbe da će neki afroamerički gledatelji u filmu otkriti čari psihološkog bijega na veličanstveni materinski kontinent, mjesto gdje se izgubljene veze s precima i kulturom čarobno obnavljaju.
 
Problem nije samo u tome što takva Afrika ne postoji. Sve historijski raseljene skupine romantiziraju „otadžbinu“, pa tako i Afroamerikanci koji idealiziraju „Domovinu“. No, time što prikazuje Afriku kao mjesto suštinski skladnih civilizacija, Black Is King postaje tek najnoviji kulturni proizvod koji briše stvarnost klasnih odnosa na kontinentu. To brisanje, koje po svoj prilici neće primijetiti mnogo gledatelja, lišava film svakog potencijala koji je mogao imati da potakne konkretnu panafričku solidarnost temeljenu na prepoznavanju zajedničkih uvjeta izvlaštenja koji obilježavaju Crne populacije u zemlji i inozemstvu.
 
Da bismo razumjeli proturječja filma Black Is King, moramo istražiti klasnu dinamiku skrivenu ispod spektakla afričkog plemstva. Film, koji prikazuje zaobilazno putovanje mladog dječaka do prijestolja, utjelovljuje fascinaciju afrocentrizma monarhijskom vlašću. Nije iznenađujuće da Afroamerikanci prigrljuju regalne prikaze Afrike, kontinenta koji se na Zapadu neprestano pogrešno predstavlja i omalovažava. Tijekom svog iskustva podjarmljenosti u Novom svijetu, Crne su osobe pokušavale izgraditi smislene paradigme afričke srodnosti. Nerijetko su to činile polažući pravo na kraljevsko porijeklo ili povezivanjem s dinastičkim Egiptom, Etiopijom i drugim imperijalnim civilizacijama.
 
Opasnost takvih vindikacionističkih narativa je u tome što prikrivaju represivni karakter iznimno stratificiranih društava. Crni kraljevi i dalje su kraljevi. Kao takvi ostvaruju povlastice nasljedne vladavine. Podanici kojima vladaju i čijim životima upravljaju redovito su također Crni. Valja se prisjetiti i kako Afroamerikanci potječu iz redova uslužne klase. Itekako imaju razloga kloniti se modela krute društvene hijerarhije i baviti se demokratskim temama u umjetnosti i politici. Black Is King teško da ih osnažuje prikazujući monarhiju kao simbol raskoši, a ne kao sustav prisile.
 
U filmu postoje i druge zabrinjavajuće aluzije. U jednoj su sceni Beyoncé i članovi njezine obitelji stavljeni u uloge afričkih oligarha. Njihovi likovi ukazuju na svoje izobilje nastanjujući prostranu vilu koja uključuje sluge, mramorne kipove i uređene travnjake. Ovom se porukom cilja na profinjenost. Međutim, upadljiva potrošnja, sklonost prema uvezenim luksuznim proizvodima, oponašanje europske visoke kulture i sveukupni prikaz razmetljivosti podsjećaju na način života notorne generacije postkolonijalnih afričkih diktatora. Mnogi su od ovih hladnoratovskih vladara stekli ogromna osobna bogatstva, dok su se njihovi sunarodnjaci koprcali u siromaštvu. I pored toga što su se uspeli na vlast usred drame afričke neovisnosti, pripomogli su Zapadnim financijskim interesima u nanovom osvajanju kontinenta.
 
Black Is King ne prikazuje specifične povijesne ličnosti iz ovog sloja afričkih elita. (Neki od kostima u filmu uparuju uzorak leopardova krzna s finim odijelima po mjeri u stilu koji podsjeća na razmetne državnike kao što je Mobutu Sese Seko iz Konga.) Međutim, predstavljajući afričku dokoličarsku klasu kao objekt divljenja, film glorificira privatnu akumulaciju i upravo onu vrstu ispraznog materijalizma koja je obilježila kompradorske dužnosnike koji su nadzirali pad Afrike u neokolonijalnu ovisnost.
 
Naravno, Black Is King je Disneyjev projekt. Malo je vjerojatno da bi multinacionalna korporacija sponzorirala radikalnu kritiku društvenih odnosa na globalnome Jugu. (Valja spomenuti da se posljednjih godina Disney Company našao na udaru kritika jer je dopustio da se dio njegove robe proizvodi u kineskim sweatshopovima.) Nije ni čudo što su se Disney i Beyoncé, koja je i sama zapanjujuće bogat mogul, združili kako bi Zapadnoj publici prodali raskošnu izmišljotinu Afrike – potpuno lišene klasnih sukoba.
 
Antikolonijalni teoretičar Frantz Fanon jednom je, u poglavlju naslovljenom „Zamke nacionalne svijesti“, upozorio na to da će afrička postkolonijalna buržoazija manipulirati simbolima Crne kulturne i političke autonomije kako bi promicala vlastiti ograničeni program. Black Is King dodaje novi zaokret ovome scenariju. Ovoga je puta afroamerička megazvijezda i poduzetnica prisvojila afričku nacionalističku i panafričku simboliku kako bi promovirala duh globalnog kapitalizma.
 
Naposljetku, Black Is King moramo čitati kao upadljivo afroameričku fantaziju Afrike. Riječ je o zbirci popularnih ideja o kontinentu kakvim ga vide Crni Zapadnjaci. Afrika ove evokacije prirodna je i uglavnom netaknuta. Neskriveno je Crna. Raznolika je, ali ne i posebno složena, jer aura drugarstva nadmašuje njezine etničke, nacionalne i vjerske razlike. Ova Afrika je tablo. Ona je stovarište psihosocijalnih ambicija i snova Crne dijaspore o transnacionalnoj pripadnosti.
 
Međutim, Afrika filma Black Is King nije ontološki afrička. Možda su afrički likovi i plesači_ce kojima vrve njegove scene više od pukih rekvizita. Međutim, Beyoncé je suštinska tema filma i uglavnom njezinim očima – što će reći zapadnjačkim očima – promatramo ljude s kontinenta. Sve što su statisti u filmu elegantni, također su i društveno podređeni. Njihova je uloga uresiti većinski afroameričke elite s kojima se gledatelj ima poistovjetiti.
 
Postoje razlozi za uživanje u pompi filma Black Is King, osobito u vrijeme akutne rasne traume. Ipak, njegova mistika kulturne autentičnosti i blagonaklone monarhije ne bi smjela zakloniti materijalnu stvarnost svakodnevnog života. Neoliberalno upravljanje, ekstraktivni kapitalizam te militarizam i dalje uzrokuju socijalnu i ekološku devastaciju u dijelovima Afrike, obaju Amerika i šire. Sučeljavanje s ovim isprepletenim stvarnostima znači razvijanje konkretne, globalne analize, uz istovremeno opiranje metafizičkim vizijama svijeta.




Russell Rickford je izvanredni profesor povijesti na sveučilištu Cornell, autor knjige We Are an African People: Independent Education, Black Power and the Radical Imagination i stručnjak za Crnu radikalnu tradiciju. Predaje o društvenim pokretima, Crnom transnacionalizmu, i afroameričkoj političkoj kulturu nakon Drugog svjetskog rata. Pratite ga na Twitteru na @RickfordRussell.




Tekst je nastao u okviru projekta „Slijepe pjege“ financiranog sredstvima Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC) za poticanje Komplementarnih djelatnosti u 2020. godini.

Vezani članci

  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi "Na gotovo dvjesto pedeset strana gustog materijala, književnost kao praksa pisanja jedva da se i spominje. Umjesto toga (o) piscu se sudi s obzirom na to u kojoj je mjeri politički djelovao u skladu ili (pretežito) usuprot načelima koje liberalna inteligencija drži transcendentnim. Takvo je analitičko polazište posve legitimno, no ono ne treba auru književnog znalca, koju Mandić sveudilj potura, pridodavši na samom kraju i popis svojih književnih recenzija, valjda kao dokaz vlastite ekspertize."
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim "U širokom luku od avangardnih preko neoavangardnih do alternativnih umjetničkih praksi, kojim autorica ocrtava dinamični odnos institucije umjetnosti i socijalizma, historijska je ironija da je upravo alternativna scena postala rodno mjesto prekarnih radnih uvjeta. Jugoslavenska socijalistička institucija umjetnosti tako je napravila puni krug – od integracije umjetnika u društvenu podjelu rada do umjetnika-poduzetnika suvremenog neoliberalnog tipa. U sjajnoj analizi Katje Praznik ona se pred nama rastvara kao iznimno zanimljiv analitički predmet, upravo zato što nam dokazuje kako u momentu krize poduzetnički model nije bio rješenje."
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu‟ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.
  • 19. prosinca 2021. Prilog razvijanju konceptualnih okvira rada njege Nakon utemeljujućih debata o socijalnoj reprodukciji, o razlikama između unitarnih i višesistemskih teorija i o nadnicama za kućni rad tijekom 1970-ih, od 1990-ih se u okvirima feminističke ekonomije teorijski utemeljuje i jedna specifična vrsta socijalno-reproduktivnog rada: rad njege. Dakako, geopolitička, povijesna i međunarodna podjela rada reprodukcije, odnosno globalni lanci njege, iziskuju analitičko nijansiranje razlika u zemljama kapitalističkog centra (gdje se rad skrbi poglavito delegira na jeftinu migrantsku i ne-bijelu radnu snagu), u socijalističkim državama (gdje je umnogome državno podruštvljen) i u zemljama globalnog Juga (gdje se socijalno-reproduktivni aranžmani oslanjaju na šire obitelji, zajednice, civilni sektor i neformalni sektor rada). Složenija konceptualizacija rada njege dolazi i iz feminističkih istraživanja socijalnih politika, te kroz konceptualne alatke dijamanata njege i ukupne društvene organizacije rada.
  • 16. prosinca 2021. Romski feminizam: od rodno-ravnopravnog preko intersekcionalnog prema socijalno-reproduktivnom pogledu (3. dio) Nakon analize elemenata rodno-ravnopravne i intersekcionalne optike, posljednji dio triptiha o romskom feminizmu donosi prikaz optike teorije socijalne reprodukcije, koja se ovdje razmatra kao analitički i politički najpotentniji okvir za promišljanje položaja Romkinja, a u sprezi s marksističkim razumijevanjem složenih odnosa rada: i proizvodnog (prije svega kroz ukotvljenost u neformalnu sferu rada) i reproduktivnog (kroz marginalizirana domaćinstva u kojima se socijalno reproducira rasijalizirana radna snaga). Pokazuje se kako je najveći broj Romkinja ne samo dio rasijalizirane, etnicizirane i orodnjene radničke klase, već je njihov položaj zapravo potpuno uključen u kapitalizam. Utoliko su i zagovaranja politike inkluzije promašena, a socijalno-reproduktivni pogled naznačuje jedinu revolucionarnu putanju: antikapitalističku.
  • 13. prosinca 2021. Neoliberalna država globalnog Juga (2): bliži li se kraj autoritarnog neoliberalizma? "Indija i Turska su jedine dvije velike države globalnog Juga u kojima je kulturni nacionalizam ostvario pobjedu nad sekularizmom i uspostavio kontinuiranu vlast. Međutim, oba primjera pokazuju da kulturni nacionalizam ulazi u svoju autoritarnu fazu, koju u slučaju Indije neki autori_ce nazivaju i fašističkom. U trenutnim geopolitičkim okolnostima u kojima ove dvije države imaju bitnu ulogu, razvoj ovakvih tendencija poziva na oprez, a istovremeno zlokobno potvrđuje tezu da formalno demokratske institucije nisu dovoljne da bi spriječile razvoj autoritarnih političkih oblika vlasti."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve