Privatizacija zdravstvene skrbi u Keniji

"U Keniji si samo bogati i oni s političkim poznanstvima mogu priuštiti pristojnu zdravstvenu skrb. Sve ostale ozbiljna bolest ili automobilska nesreća dijeli od propasti."

Plaćanje zdravstvenih usluga aplikacijom M-TIBA, mobilnim novčanikom za zdravstvo, u koji je moguće pomalo uplaćivati i štedjeti male svote novca za buduće zdravstvene izdatke, Nairobi, Kenija, 20. ožujka 2018. godine (izvor: ITU Pictures @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci)
U Keniji si samo bogati i oni s političkim poznanstvima mogu priuštiti pristojnu zdravstvenu skrb. Sve ostale ozbiljna bolest ili automobilska nesreća dijeli od propasti.

Često se kaže da je zdrav narod onaj koji radi, ali u zemlji u kojoj je zdravstvena skrb uglavnom privatizirana, a stopa nezaposlenosti visoka, nema ni zdravlja ni rada. Svjedočio sam tome iz prve ruke, osobito kada se moja sestra razboljela.

 

Ostvario sam prvostupničku diplomu ekonomije s Ekonomske škole sveučilišta u Nairobiju 2017. godine. Dok sam pohađao fakultet, radio sam u kompaniji Kenya Wines and Agencies Limited (KWAL) kao prekarni radnik. Radi se o prostoru u kojem su radnici potpuno otuđeni od proizvoda svojega rada. Radili smo na proizvodnji, prepakiranju i distribuciji alkoholnih i drugih zaslađenih napitaka, ali većina radnika i radnica, uz dnevnicu od 400 kenijskih šilinga (4 američka dolara), nije si mogla priuštiti proizvode svoga rada, te je bilo uobičajeno da ih uhite i odvedu u policijsku stanicu industrijskog područja ako otkriju da su kušali neke od proizvoda.

 

Motivacija iza moje odluke da studiram ekonomiju na sveučilišnoj razini bila je želja da razumijem ekonomiju u pozadini makro i mikro razina proizvodnje u Keniji, i da poboljšam materijalne uvjete svoje obitelji. Kao studenti, naša su očekivanja varirala od zaposlenja u državnom ministarstvu, Centralnoj banci ili ministarstvu financija. Međutim, nakon što smo se osposobili za čitanje, pisanje i sve povezano s našom diplomom, stvarnost na tržištu rada je drukčija, jer su prilike za zapošljavanje ograničeni u zemlji u kojoj godišnje barem 9000 diplomanata uđe na tržište rada.

 

Nakon diplome, uz obiteljska očekivanja o poboljšanju njihovih materijalnih uvjeta, moja sestra, pokojna Winnie Anyango Otieno, u siječnju 2018. godine se razboljela. Pronašli smo je tri dana nakon što je kolabirala u vlastitom domu. Primljena je u državnu bolnicu Kenyatta, gdje su joj liječnici dijagnosticirali problem s živčanim sustavom, koji je posljedično doveo do gubitka koordinacije u njezinim nogama. Dvije i pol godine je prolazila program liječenja, ali nije se oporavljala. U prvom tjednu svibnja 2020. godine, ponovno je kolabirala te je žurno odvedena u bolnicu Svete Marije u Lang’ati, gdje je otkriveno da je cijelo vrijeme imala tumor na mozgu. Kada su liječnici u bolnici Svete Marije usporedili MRI snimke državne bolnice Kenyatta iz 2018. godine i one koje su sami snimili 2020. godine, otkrili su da se tumor pojavio i na prvoj pretrazi, ali je u to vrijeme bio malen i moglo se s njime nositi. Dakle, moja sestra je 2018. godine krivo dijagnosticirana.

 

Ovo otkriće potreslo je našu obitelj, između ostalog zato što bi operacija Winnijinog mozga bila skupa. U obitelji smo si postavili nekoliko pitanja: kako ćemo joj priuštiti liječenje? Bude li potrebno da putuje van zemlje na liječenje, kako će se to dogoditi s obzirom na karantenu zbog COVID-19 pandemije? Učinili smo sve što smo kao obitelj mogli kako bismo prikupili sredstva za njezino liječenje, ali Winnie je podlegla svojoj bolesti 28. svibnja 2020. godine.

 

Zajedno s nezaposlenošću, moja zemlja je suočena sa slabom zdravstvenom skrbi za svoje građane i građanke te si samo oni koji su u talonu s kapitalizmom mogu priuštiti pristojnu zdravstvenu skrb. Čak i srednju klasu, koju bismo mogli nazvati našom sitnom buržoazijom, ozbiljna bolest ili automobilska nesreća dijele od siromaštva. Mnogo je slučajeva krivog dijagnosticiranja prilikom traženja liječenja, i mnogi ljudi umiru od bolesti koje bi u protivnom bilo moguće izliječiti kada bi se dovoljno rano otkrile, ili da su otišli u veće, skuplje privatne bolnice. Situacije je gora za one koji su siromašni i žive u neformalnim naseljima, kao što je vidljivo iz istraživačkog projekta „Pristup kvalitetnoj zdravstvenoj skrbi u sjevernoj izbornoj jedinici Embakasi u Nairobiju“ („Access to Quality Healthcare in Embakasi North Constituency in Nairobi“) – koji smo nedavno proveli. Vrijedi ponoviti saznanja:

 

1. Većina privatnih ustanova za zdravstvenu skrb često traži barem 10 000 kenijskih šilinga, odnosno oko 100 američkih dolara, prije pružanja hitne medicinske pomoći pacijentima koje se dovodi u bolnice u kritičnom stanju, od kojih većina riskira umrijeti prije negoli se netko njima krene baviti;

 

2. Javne zdravstvene ustanove nemaju dovoljno lijekova (što je strukturni problem), a pacijente se za nabavku lijekova često upućuje na ljekarne preko puta bolnica, koje ih prodaju po prekomjernim cijenama;

 

3. Zdravstvene ustanove također nisu prijateljski raspoložene prema osobama s invaliditetom, koje se, primjerice, ne mogu služiti toaletom jer u njima nema opreme pomoću koje bi to učinili;

 

4. Usluge brige o pacijentima u određenim su bolnicama loše, a pružatelji usluga zdravstvene skrbi nerijetko čavrljaju umjesto da se brinu za pacijente;

 

5. Ne postoje specijalizirani liječnici, zbog čega dolazi do mnogo slučajeva pogrešnih dijagnoza;

 

6. Većini javnih zdravstvenih ustanova manjka i neophodnih laboratorijskih usluga, što je također rezultiralo u nekoliko slučajeva krive dijagnoze pacijenata;

 

7. Manjak svijesti i neadekvatne usluge obiteljskog planiranja ili programa informiranja o seksualnom reproduktivnom zdravlju. Trenutno su djeca od čak dvanaest godina starosti seksualno aktivna i upuštaju se u nesigurne seksualne aktivnosti te izlažu seksualno prenosivim bolestima, spolno i rodno utemeljenom nasilju i ranim neplaniranim trudnoćama (važno je napomenuti da je jedna od pet djevojaka između 15 i 19 godina ili trudna ili je već rodila). To također može dovesti do nesigurnih pobačaja, što pak povećava rizik od umiranja. Stoga je nužno smanjiti legalnu dob u kojoj mlade djevojke i adolescentice mogu ostvariti pristup informacijama o seksualnom reproduktivnom zdravlju, kako bi mogle postupati informirano;

 

8. Islamske prakse zahtijevaju da se pacijentima bave liječnici, a pacijenticama liječnice. U mnogim bolnicama ova potreba nije uračunata u pružanje usluga;

 

9. Ne postoji profesionalizam u javnim zdravstvenim uslugama; liječnici se koriste uvredljivim rječnikom, a trudnice se tuče kako bi pogurale dijete tijekom poroda;

 

10. Naposljetku, u javnim bolnicama nema dovoljno lijekova za trudnice. Nakon poroda, redovno ih se prisiljava da kupe vlastite lijekove u obližnjim ljekarnama.

 

U težnji za maksimizacijom profita, kapitalizam je obične ljude lišio osnovnih egzistencijalnih potreba. Naša je obveza kao aktivista za socijalnu pravdu u centrima za socijalnu pravdu stoga nastaviti s političkim obrazovanjem i zahtijevati bolju zdravstvenu skrb, stanovanje, prehranu, čistu vodu i sanitarne uvjete, besplatno i kvalitetno obrazovanje, radna mjesta, i poštivanje ljudskih prava i digniteta, između ostalih prava. U konačnici, kao što je Dedan Kimathi jednom rekao, „bolje je umrijeti na nogama nego živjeti na koljenima“ – s vremenom će se i sami ljudi pobuniti kako bi se oslobodili. Kako bismo bili zdrav radni narod, moramo zahtijevati bolju kvalitetu radnih mjesta i pravednije zdravstvene usluge.
Ovaj prilog dio je našeg niza priloga „Capitalism In My City“, koje donosimo u partnerstvu s Mathare Social Justice Centrom u Nairobiju, Kenija.
Antony Adoyo je član Dandora Community Justice Centra i sazivač Participatory Action Research Committeeja koji djeluje u sklopu Socijal Justice Centre Working Group (SJCWG) u Keniji.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu.

Vezani članci

  • 27. rujna 2024. Solidarnost kao uzajamna pomoć Ako se solidarnost nastoji misliti i prakticirati prije svega kao politika, onda je uzajamna pomoć – kao jedan od oblika solidarnosti ‒ model pomoći koji ne samo da izbavlja ljude iz kriza koje proizvode kapitalistički uvjeti i strukture, nego ih i politizira, i to u pravcu emancipatornih društvenih promjena. U knjizi „Mutual Aid: Building Solidarity During This Crisis (and the Next)‟ (Uzajamna pomoć: Izgradnja solidarnosti tijekom ove (i sljedeće) krize), Dean Spade objašnjava što je uzajamna pomoć, koji su njezini historijski i aktualni primjeri, te kako se ona razlikuje od uvriježenih državnih, neprofitnih i „charity‟ modela pomoći, ali daje i praktična poglavlja, upitnike i orijentire za izbjegavanje zamki u grupnom organiziranju te u pravcu rješavanja sukoba u grupama. Stoga je ova knjiga i priručnik za organiziranje, ne samo uzajamne pomoći nego svih društvenih pokreta koji vode borbe za društvene transformacije i izgradnju svijeta oko ljudskih potreba.
  • 23. rujna 2024. Michel Foucault, “post” – izam i neoliberalizam Na tragu odredbi Erica Hobsbawma o dvama historiografskim pristupima – teleskopskom i mikroskopskom – autor kroz prvu leću prati neke Foucaultove misaone zaokrete, prividno kontradiktorne: od Foucaulta kao otpadnika strukturalizma nakon 1968. godine, do intelektualca koji se uklapa u poststrukturalističko odbacivanje znanosti, objektivnosti i istine te postaje misliocem novog somatizma; od Foucaulta kao „ikone radikala“ i onog koji flertuje s ljevičarenjem, do Foucaulta koji krajem 1970-ih drži predavanja o neoliberalizmu, a marksizam smatra povijesno prevladanim, pretvarajući se u zagovornika konvencionalnog „ljudskopravaštva“. Dubinsku dimenziju Foucaultova mišljenja i djelovanja obilježava nietzscheovstvo (njegov „aristokratski radikalizam“), a u predavanjima o neoliberalizmu, pak, izostaje jasna kritika. Foucaultova retorički nekonformna misao ipak ostaje sadržajno konformna i savršeno usklađena s vladajućim mislima i trendovima njegova doba.
  • 10. rujna 2024. Zapadni kanon i kontrakanon: nedostatak historijsko-materijalističke analize u književnoj kritici U tekstu se razmatraju manjkavosti zapadnog "kanona" i alternativnog "kontrakanona" u književnoj kritici i teoriji. I dok konzervativni branitelji uspostavljenog zapadnog kanona konstruiraju sakralni status za zaslužne ''genije'' i ''velikane", produbljujući larpurlartističke pretpostavke o tobožnjoj autonomiji umjetnosti obrisanoj od svakog traga politike, ni kontrakanonska kritika koja je nastala zamahom tzv. Nove Ljevice ne usmjerava se na političko-ekonomske dinamike, već prije svega na jezik i tekst. Unutar radikalne književne kritike (poststrukturalizma, feminističke kritike inspirirane Lacanom, postmarksističke kritike itsl.), posebno mjesto zauzimaju postkolonijalna kritika i na njoj utemeljene subalterne studije, jer preispituju uspostavu zapadnog kanona na leđima imperijalizma i kolonijalizma. Međutim, i postkolonijalna učenja su ustrajala na tomu da marksistička tumačenja ne mogu obuhvatiti korporealnost života na Istoku. Na tragu marksističkog književnog kritičara Aijaza Ahmada i teoretičara Viveka Chibbera, tekst stoga kritički propituje i postkolonijalni pristup Edwarda Saida (i drugih).
  • 5. rujna 2024. Nema većeg Nijemca od Antinijemca Autor analizira tzv. „antinjemačku” frakciju njemačko-austrijske ljevice, koja se iz povijesnih i političkih razloga snažno zalaže za podršku Izraelu, što ju odvaja od globalne ljevice koja uglavnom podržava borbu za slobodnu Palestinu. Ova frakcija smatra njemački nacionalizam i antisemitizam duboko ukorijenjenim problemima germanofonih društava, a u anticionizmu vidi rizik antisemitizma, te svoje proizraelsko stajalište opravdava kao nužno u kontekstu povijesne odgovornosti Njemačke za Holokaust. Takav stav izaziva sukobe na lijevoj sceni u Njemačkoj i Austriji, pri čemu antinjemački ljevičari druge ljevičarske skupine smatraju regresivnima zbog njihove podrške Palestini.
  • 25. kolovoza 2024. Oteta revolucija i prepreke emancipaciji: Iran na ivici Knjiga „Iran on the Brink: Rising of Workers and Threats of War‟ („Iran na ivici: radnička pobuna i prijetnje ratom‟), napisana u koautorstvu Andreasa Malma i Shore Esmailian, donosi historijski pregled Irana kroz klasnu analizu i globalnu geopolitiku. Konkretna analiza historijskih događaja i radikalno-demokratskih tradicija prije svega pokazuje kako se od Iranske revolucije 1979., kao najmasovnije revolucije i radničke borbe u svjetskoj povijesti, došlo do uspostavljanja Islamske republike te zaoštravanja odnosa SAD-a i Izraela s Iranom. Zauzimajući značajno mjesto u „palestinskom pitanju‟, odnosima s Libanom i Irakom, ova historija je značajna i radi razumijevanja suvremene situacije, te daje orijentire za internacionalnu ljevicu koja bi solidarnost s iranskim narodom gradila u pravcu emancipacije.
  • 23. kolovoza 2024. Izraelska kampanja protiv palestinskih stabala masline Autorica u ovome članku razmatra izraelsko sustavno uklanjanje palestinskih stabala masline, koje značajno utječe na palestinsku ekonomiju i kulturu. Masline su ključne za životne prihode mnogih obitelji te simbol otpora i kulturnog identiteta. Osim što se stabla uklanjaju, priječi se i ograničava njihova ponovna sadnja, što dodatno pogoršava ekonomsku nesigurnost naroda Palestine. Unatoč naporima da se maslinici obnove, dugotrajni rast ovih stabala otežava njihov oporavak.
  • 21. kolovoza 2024. Novi iracionalizam Tekst se bavi iracionalizmom u filozofiji, znanosti, historiji i ideologiji 19. i 20. stoljeća, pokazujući kako ova struja ima duboko reakcionaran i defetistički karakter. Iracionalizam u filozofiji i društvenoj teoriji nije slučajna pojava. György Lukács mu je u „Razaranju uma‟ pristupao kao sastavnom djelu mišljenja i djelovanja u uvjetima imperijalizma i kapitalističke ekspanzije. Bellamy Foster se na tom tragu osvrće na ključne figure moderne i suvremene filozofije iracionalizma, osvjetljujući njihovu reakcionarnu i apologetsku funkciju. Pored potiskivanja marksističke teorije i analize, te indirektne apologetike kapitalističkih društvenih odnosa, u ovim učenjima pod maskom radikalne kritike krije se mistifikacija tih odnosa i zakriva potreba za prevladavanjem kapitalizma. Autor se zalaže za racionalno orijentirani pristup, koji nosi potencijal za promjenom i ukidanjem sistema zasnovanog na eksploataciji, dominaciji, otuđenju, uništenju životnog prostora, iscrpljivanju prirodnih bogatstava i sveukupnom podrivanju opstanka čovječanstva.
  • 28. lipnja 2024. Kada je kamera oružje? Osvrnuvši se na pobjednički dokumentarni film ovogodišnjeg Berlinaea No Other Land, u režiji palestinsko-izraelskog kolektiva, koji je nastajao prije eskalacije 7. listopada, prateći odnos dvojice prijatelja-filmaša i reflektirajući kroz njihov odnos nasilje izraelskog aparthejda, autorica polemički pristupa programatskoj ideji kamere kao oružja Treće kinematografije. Problematizirajući načine na koje danas cirkuliraju slike (kako arhivski, tako i novosnimljeni materijali) u audiovizualnom polju posredovanom novim medijima i tehnologijom, razmatra kako drukčije organizirati njihovu distribuciju da bi se umaknulo komodifikaciji i sačuvalo njihov društveno-transformativni potencijal.
  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve