Privatizacija zdravstvene skrbi u Keniji

Često se kaže da je zdrav narod onaj koji radi, ali u zemlji u kojoj je zdravstvena skrb uglavnom privatizirana, a stopa nezaposlenosti visoka, nema ni zdravlja ni rada. Svjedočio sam tome iz prve ruke, osobito kada se moja sestra razboljela.

Ostvario sam prvostupničku diplomu ekonomije s Ekonomske škole sveučilišta u Nairobiju 2017. godine. Dok sam pohađao fakultet, radio sam u kompaniji Kenya Wines and Agencies Limited (KWAL) kao prekarni radnik. Radi se o prostoru u kojem su radnici potpuno otuđeni od proizvoda svojega rada. Radili smo na proizvodnji, prepakiranju i distribuciji alkoholnih i drugih zaslađenih napitaka, ali većina radnika i radnica, uz dnevnicu od 400 kenijskih šilinga (4 američka dolara), nije si mogla priuštiti proizvode svoga rada, te je bilo uobičajeno da ih uhite i odvedu u policijsku stanicu industrijskog područja ako otkriju da su kušali neke od proizvoda.

Motivacija iza moje odluke da studiram ekonomiju na sveučilišnoj razini bila je želja da razumijem ekonomiju u pozadini makro i mikro razina proizvodnje u Keniji, i da poboljšam materijalne uvjete svoje obitelji. Kao studenti, naša su očekivanja varirala od zaposlenja u državnom ministarstvu, Centralnoj banci ili ministarstvu financija. Međutim, nakon što smo se osposobili za čitanje, pisanje i sve povezano s našom diplomom, stvarnost na tržištu rada je drukčija, jer su prilike za zapošljavanje ograničeni u zemlji u kojoj godišnje barem 9000 diplomanata uđe na tržište rada.

Nakon diplome, uz obiteljska očekivanja o poboljšanju njihovih materijalnih uvjeta, moja sestra, pokojna Winnie Anyango Otieno, u siječnju 2018. godine se razboljela. Pronašli smo je tri dana nakon što je kolabirala u vlastitom domu. Primljena je u državnu bolnicu Kenyatta, gdje su joj liječnici dijagnosticirali problem s živčanim sustavom, koji je posljedično doveo do gubitka koordinacije u njezinim nogama. Dvije i pol godine je prolazila program liječenja, ali nije se oporavljala. U prvom tjednu svibnja 2020. godine, ponovno je kolabirala te je žurno odvedena u bolnicu Svete Marije u Lang’ati, gdje je otkriveno da je cijelo vrijeme imala tumor na mozgu. Kada su liječnici u bolnici Svete Marije usporedili MRI snimke državne bolnice Kenyatta iz 2018. godine i one koje su sami snimili 2020. godine, otkrili su da se tumor pojavio i na prvoj pretrazi, ali je u to vrijeme bio malen i moglo se s njime nositi. Dakle, moja sestra je 2018. godine krivo dijagnosticirana.

Ovo otkriće potreslo je našu obitelj, između ostalog zato što bi operacija Winnijinog mozga bila skupa. U obitelji smo si postavili nekoliko pitanja: kako ćemo joj priuštiti liječenje? Bude li potrebno da putuje van zemlje na liječenje, kako će se to dogoditi s obzirom na karantenu zbog COVID-19 pandemije? Učinili smo sve što smo kao obitelj mogli kako bismo prikupili sredstva za njezino liječenje, ali Winnie je podlegla svojoj bolesti 28. svibnja 2020. godine.

Zajedno s nezaposlenošću, moja zemlja je suočena sa slabom zdravstvenom skrbi za svoje građane i građanke te si samo oni koji su u talonu s kapitalizmom mogu priuštiti pristojnu zdravstvenu skrb. Čak i srednju klasu, koju bismo mogli nazvati našom sitnom buržoazijom, ozbiljna bolest ili automobilska nesreća dijele od siromaštva. Mnogo je slučajeva krivog dijagnosticiranja prilikom traženja liječenja, i mnogi ljudi umiru od bolesti koje bi u protivnom bilo moguće izliječiti kada bi se dovoljno rano otkrile, ili da su otišli u veće, skuplje privatne bolnice. Situacije je gora za one koji su siromašni i žive u neformalnim naseljima, kao što je vidljivo iz istraživačkog projekta „Pristup kvalitetnoj zdravstvenoj skrbi u sjevernoj izbornoj jedinici Embakasi u Nairobiju“ („Access to Quality Healthcare in Embakasi North Constituency in Nairobi“) – koji smo nedavno proveli. Vrijedi ponoviti saznanja:

1. Većina privatnih ustanova za zdravstvenu skrb često traži barem 10 000 kenijskih šilinga, odnosno oko 100 američkih dolara, prije pružanja hitne medicinske pomoći pacijentima koje se dovodi u bolnice u kritičnom stanju, od kojih većina riskira umrijeti prije negoli se netko njima krene baviti;

2. Javne zdravstvene ustanove nemaju dovoljno lijekova (što je strukturni problem), a pacijente se za nabavku lijekova često upućuje na ljekarne preko puta bolnica, koje ih prodaju po prekomjernim cijenama;

3. Zdravstvene ustanove također nisu prijateljski raspoložene prema osobama s invaliditetom, koje se, primjerice, ne mogu služiti toaletom jer u njima nema opreme pomoću koje bi to učinili;

4. Usluge brige o pacijentima u određenim su bolnicama loše, a pružatelji usluga zdravstvene skrbi nerijetko čavrljaju umjesto da se brinu za pacijente;

5. Ne postoje specijalizirani liječnici, zbog čega dolazi do mnogo slučajeva pogrešnih dijagnoza;

6. Većini javnih zdravstvenih ustanova manjka i neophodnih laboratorijskih usluga, što je također rezultiralo u nekoliko slučajeva krive dijagnoze pacijenata;

7. Manjak svijesti i neadekvatne usluge obiteljskog planiranja ili programa informiranja o seksualnom reproduktivnom zdravlju. Trenutno su djeca od čak dvanaest godina starosti seksualno aktivna i upuštaju se u nesigurne seksualne aktivnosti te izlažu seksualno prenosivim bolestima, spolno i rodno utemeljenom nasilju i ranim neplaniranim trudnoćama (važno je napomenuti da je jedna od pet djevojaka između 15 i 19 godina ili trudna ili je već rodila). To također može dovesti do nesigurnih pobačaja, što pak povećava rizik od umiranja. Stoga je nužno smanjiti legalnu dob u kojoj mlade djevojke i adolescentice mogu ostvariti pristup informacijama o seksualnom reproduktivnom zdravlju, kako bi mogle postupati informirano;

8. Islamske prakse zahtijevaju da se pacijentima bave liječnici, a pacijenticama liječnice. U mnogim bolnicama ova potreba nije uračunata u pružanje usluga;

9. Ne postoji profesionalizam u javnim zdravstvenim uslugama; liječnici se koriste uvredljivim rječnikom, a trudnice se tuče kako bi pogurale dijete tijekom poroda;

10. Naposljetku, u javnim bolnicama nema dovoljno lijekova za trudnice. Nakon poroda, redovno ih se prisiljava da kupe vlastite lijekove u obližnjim ljekarnama.

U težnji za maksimizacijom profita, kapitalizam je obične ljude lišio osnovnih egzistencijalnih potreba. Naša je obveza kao aktivista za socijalnu pravdu u centrima za socijalnu pravdu stoga nastaviti s političkim obrazovanjem i zahtijevati bolju zdravstvenu skrb, stanovanje, prehranu, čistu vodu i sanitarne uvjete, besplatno i kvalitetno obrazovanje, radna mjesta, i poštivanje ljudskih prava i digniteta, između ostalih prava. U konačnici, kao što je Dedan Kimathi jednom rekao, „bolje je umrijeti na nogama nego živjeti na koljenima“ – s vremenom će se i sami ljudi pobuniti kako bi se oslobodili. Kako bismo bili zdrav radni narod, moramo zahtijevati bolju kvalitetu radnih mjesta i pravednije zdravstvene usluge.