Privatizacija zdravstvene skrbi u Keniji

"U Keniji si samo bogati i oni s političkim poznanstvima mogu priuštiti pristojnu zdravstvenu skrb. Sve ostale ozbiljna bolest ili automobilska nesreća dijeli od propasti."

Plaćanje zdravstvenih usluga aplikacijom M-TIBA, mobilnim novčanikom za zdravstvo, u koji je moguće pomalo uplaćivati i štedjeti male svote novca za buduće zdravstvene izdatke, Nairobi, Kenija, 20. ožujka 2018. godine (izvor: ITU Pictures @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci)
U Keniji si samo bogati i oni s političkim poznanstvima mogu priuštiti pristojnu zdravstvenu skrb. Sve ostale ozbiljna bolest ili automobilska nesreća dijeli od propasti.



Često se kaže da je zdrav narod onaj koji radi, ali u zemlji u kojoj je zdravstvena skrb uglavnom privatizirana, a stopa nezaposlenosti visoka, nema ni zdravlja ni rada. Svjedočio sam tome iz prve ruke, osobito kada se moja sestra razboljela.
 
Ostvario sam prvostupničku diplomu ekonomije s Ekonomske škole sveučilišta u Nairobiju 2017. godine. Dok sam pohađao fakultet, radio sam u kompaniji Kenya Wines and Agencies Limited (KWAL) kao prekarni radnik. Radi se o prostoru u kojem su radnici potpuno otuđeni od proizvoda svojega rada. Radili smo na proizvodnji, prepakiranju i distribuciji alkoholnih i drugih zaslađenih napitaka, ali većina radnika i radnica, uz dnevnicu od 400 kenijskih šilinga (4 američka dolara), nije si mogla priuštiti proizvode svoga rada, te je bilo uobičajeno da ih uhite i odvedu u policijsku stanicu industrijskog područja ako otkriju da su kušali neke od proizvoda.
 
Motivacija iza moje odluke da studiram ekonomiju na sveučilišnoj razini bila je želja da razumijem ekonomiju u pozadini makro i mikro razina proizvodnje u Keniji, i da poboljšam materijalne uvjete svoje obitelji. Kao studenti, naša su očekivanja varirala od zaposlenja u državnom ministarstvu, Centralnoj banci ili ministarstvu financija. Međutim, nakon što smo se osposobili za čitanje, pisanje i sve povezano s našom diplomom, stvarnost na tržištu rada je drukčija, jer su prilike za zapošljavanje ograničeni u zemlji u kojoj godišnje barem 9000 diplomanata uđe na tržište rada.
 
Nakon diplome, uz obiteljska očekivanja o poboljšanju njihovih materijalnih uvjeta, moja sestra, pokojna Winnie Anyango Otieno, u siječnju 2018. godine se razboljela. Pronašli smo je tri dana nakon što je kolabirala u vlastitom domu. Primljena je u državnu bolnicu Kenyatta, gdje su joj liječnici dijagnosticirali problem s živčanim sustavom, koji je posljedično doveo do gubitka koordinacije u njezinim nogama. Dvije i pol godine je prolazila program liječenja, ali nije se oporavljala. U prvom tjednu svibnja 2020. godine, ponovno je kolabirala te je žurno odvedena u bolnicu Svete Marije u Lang’ati, gdje je otkriveno da je cijelo vrijeme imala tumor na mozgu. Kada su liječnici u bolnici Svete Marije usporedili MRI snimke državne bolnice Kenyatta iz 2018. godine i one koje su sami snimili 2020. godine, otkrili su da se tumor pojavio i na prvoj pretrazi, ali je u to vrijeme bio malen i moglo se s njime nositi. Dakle, moja sestra je 2018. godine krivo dijagnosticirana.
 
Ovo otkriće potreslo je našu obitelj, između ostalog zato što bi operacija Winnijinog mozga bila skupa. U obitelji smo si postavili nekoliko pitanja: kako ćemo joj priuštiti liječenje? Bude li potrebno da putuje van zemlje na liječenje, kako će se to dogoditi s obzirom na karantenu zbog COVID-19 pandemije? Učinili smo sve što smo kao obitelj mogli kako bismo prikupili sredstva za njezino liječenje, ali Winnie je podlegla svojoj bolesti 28. svibnja 2020. godine.
 
Zajedno s nezaposlenošću, moja zemlja je suočena sa slabom zdravstvenom skrbi za svoje građane i građanke te si samo oni koji su u talonu s kapitalizmom mogu priuštiti pristojnu zdravstvenu skrb. Čak i srednju klasu, koju bismo mogli nazvati našom sitnom buržoazijom, ozbiljna bolest ili automobilska nesreća dijele od siromaštva. Mnogo je slučajeva krivog dijagnosticiranja prilikom traženja liječenja, i mnogi ljudi umiru od bolesti koje bi u protivnom bilo moguće izliječiti kada bi se dovoljno rano otkrile, ili da su otišli u veće, skuplje privatne bolnice. Situacije je gora za one koji su siromašni i žive u neformalnim naseljima, kao što je vidljivo iz istraživačkog projekta „Pristup kvalitetnoj zdravstvenoj skrbi u sjevernoj izbornoj jedinici Embakasi u Nairobiju“ („Access to Quality Healthcare in Embakasi North Constituency in Nairobi“) – koji smo nedavno proveli. Vrijedi ponoviti saznanja:
 
1. Većina privatnih ustanova za zdravstvenu skrb često traži barem 10 000 kenijskih šilinga, odnosno oko 100 američkih dolara, prije pružanja hitne medicinske pomoći pacijentima koje se dovodi u bolnice u kritičnom stanju, od kojih većina riskira umrijeti prije negoli se netko njima krene baviti;
 
2. Javne zdravstvene ustanove nemaju dovoljno lijekova (što je strukturni problem), a pacijente se za nabavku lijekova često upućuje na ljekarne preko puta bolnica, koje ih prodaju po prekomjernim cijenama;
 
3. Zdravstvene ustanove također nisu prijateljski raspoložene prema osobama s invaliditetom, koje se, primjerice, ne mogu služiti toaletom jer u njima nema opreme pomoću koje bi to učinili;
 
4. Usluge brige o pacijentima u određenim su bolnicama loše, a pružatelji usluga zdravstvene skrbi nerijetko čavrljaju umjesto da se brinu za pacijente;
 
5. Ne postoje specijalizirani liječnici, zbog čega dolazi do mnogo slučajeva pogrešnih dijagnoza;
 
6. Većini javnih zdravstvenih ustanova manjka i neophodnih laboratorijskih usluga, što je također rezultiralo u nekoliko slučajeva krive dijagnoze pacijenata;
 
7. Manjak svijesti i neadekvatne usluge obiteljskog planiranja ili programa informiranja o seksualnom reproduktivnom zdravlju. Trenutno su djeca od čak dvanaest godina starosti seksualno aktivna i upuštaju se u nesigurne seksualne aktivnosti te izlažu seksualno prenosivim bolestima, spolno i rodno utemeljenom nasilju i ranim neplaniranim trudnoćama (važno je napomenuti da je jedna od pet djevojaka između 15 i 19 godina ili trudna ili je već rodila). To također može dovesti do nesigurnih pobačaja, što pak povećava rizik od umiranja. Stoga je nužno smanjiti legalnu dob u kojoj mlade djevojke i adolescentice mogu ostvariti pristup informacijama o seksualnom reproduktivnom zdravlju, kako bi mogle postupati informirano;
 
8. Islamske prakse zahtijevaju da se pacijentima bave liječnici, a pacijenticama liječnice. U mnogim bolnicama ova potreba nije uračunata u pružanje usluga;
 
9. Ne postoji profesionalizam u javnim zdravstvenim uslugama; liječnici se koriste uvredljivim rječnikom, a trudnice se tuče kako bi pogurale dijete tijekom poroda;
 
10. Naposljetku, u javnim bolnicama nema dovoljno lijekova za trudnice. Nakon poroda, redovno ih se prisiljava da kupe vlastite lijekove u obližnjim ljekarnama.
 
U težnji za maksimizacijom profita, kapitalizam je obične ljude lišio osnovnih egzistencijalnih potreba. Naša je obveza kao aktivista za socijalnu pravdu u centrima za socijalnu pravdu stoga nastaviti s političkim obrazovanjem i zahtijevati bolju zdravstvenu skrb, stanovanje, prehranu, čistu vodu i sanitarne uvjete, besplatno i kvalitetno obrazovanje, radna mjesta, i poštivanje ljudskih prava i digniteta, između ostalih prava. U konačnici, kao što je Dedan Kimathi jednom rekao, „bolje je umrijeti na nogama nego živjeti na koljenima“ – s vremenom će se i sami ljudi pobuniti kako bi se oslobodili. Kako bismo bili zdrav radni narod, moramo zahtijevati bolju kvalitetu radnih mjesta i pravednije zdravstvene usluge.




Ovaj prilog dio je našeg niza priloga „Capitalism In My City“, koje donosimo u partnerstvu s Mathare Social Justice Centrom u Nairobiju, Kenija.




Antony Adoyo je član Dandora Community Justice Centra i sazivač Participatory Action Research Committeeja koji djeluje u sklopu Socijal Justice Centre Working Group (SJCWG) u Keniji.




Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu.

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve