COVID-19 i globalna ovisnost o jeftinom migrantskom radu

"COVID-19 pandemija usmjerila je pozornost na strukturnu ovisnost svijeta o radu koji je moguće eksploatirati."

Migrantski radnici iz Azije čekaju autobus pored QP zgrade u Dohi, Qatar, 1. veljače 2014. godine (foto: Alex Sergeev, izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto prema GNU Free Documentation licenci)
COVID-19 pandemija usmjerila je pozornost na strukturnu ovisnost svijeta o radu koji je moguće eksploatirati.



U studenom 2019. godine, službenik federalne vlade posjetio je školu Munk na sveučilištu u Torontu i zatražio od tamošnjeg fakultetskog osoblja da skicira moguće globalne prijetnje. Između ostalog, razgovarali smo o nejednakosti, gladi, klimatskim promjenama, sanitaciji, i zagađenju plastikom. Nitko nije spomenuo mikrobe; rasprava o prijetnji koju antibiotici predstavljaju za imunitet najbliže je što smo došli takvoj temi.
 
Četiri mjeseca kasnije, svatko tko se nalazio u toj prostoriji bio je u karanteni. COVID-19 protutnjao je svijetom na isti način na koji teretni vlak prolazi kroz automobil zastao na željezničkom prijelazu. Virus je raskomadao ritam naše svakodnevice, i nastavit će rekonfigurirati naše ekonomije i politike.
 
I dalje je nejasno na koji će to način učiniti, ali jedno je sigurno: širom svijeta, životni standard srednje klase ovisi o radu, a tijekom globalne pandemije i umiranju armije jeftinih migrantskih radnica i radnika. Virus je objelodanio ovu ovisnost, ali tu nema ništa novog; ona je osnovna karakteristika nacionalnog i globalnog kapitalizma još od barem 1970-ih. Koliko god se govorilo o novom, pravednijem svijetu koji će se izdići iz pepela pandemije COVID-19, svjetska ovisnost o jeftinom radu ne ide nikamo.
 
Virus je stavio fokus na strukturnu svjetsku ovisnost o jeftinom radu kojeg je moguće eksploatirati.
 
Kako su se karantene proširile svijetom tijekom veljače (u najvećem dijelu Azije) i ožujka (u najvećem dijelu Europe i Sjeverne Amerike), niskokvalificirane migrantske radnike i radnice zadesila je kombinacija četiriju sudbina: nezaposlenosti, internacije, protjerivanja i infekcije.
 
U Turskoj je pandemija smanjila domaći rast i doznake iz inozemstva, a među prvima su otpušteni mnogi od 3,7 milijuna sirijskih izbjeglica zaposlenih u neformalnom sektoru. U Singapuru je pod karantenom 30 000 migrantskih radnika i radnica zatvoreno u prenatrpane dormitorije s čak i do dvadeset kreveta na kat po prostoriji. U Indiji, gdje je premijer Modi 24. ožujka zatvorio zemlju od 1,3 milijarde ljudi, barem 600 000 internih migranata pokušalo se vratiti kući – zagušujući ceste i željezničke pruge te dovodeći do prizora koji evociraju sjećanja na velike zbjegove i protjerivanja tijekom diobe Indije. Kako je Saudijska Arabija proglasila karantenu, tako je Kraljevstvo izbacilo preko 2 800 etiopijskih migranata.
 
Ove karantene, otpuštanja i protjerivanja naglasila su do kojeg su stupnja globalni Jug i globalni Sjever strukturno ovisni o jeftinoj (e)migrantskoj radnoj snazi. Novčane doznake iz inozemstva, čiji je globalni iznos 2019. godine bio 554 milijarde američkih dolara, osiguravaju više prihoda od međunarodne pomoći; u Tadžikistanu godišnji iznos novčanih doznaka preko milijun gastarbajtera u Rusiji osigurava polovinu BDP-a. Očekuje se da će, zahvaljujući pandemiji, globalni iznos novčanih doznaka ove godine pasti za čak 108 milijardi američkih dolara. Međutim, globalni Jug također je ovisan o jeftinom migranstkom radu – uglavnom internih migranata u Indiji i Kini, te poglavito eksternih migranata u Malaziji, Hong Kongu, Singapuru, Tajlandu i Zaljevskim državama – u građevini, proizvodnji, preradi mesa, skrbi, čišćenju i nebrojenim drugim fizičkim poslovima.
 
Više sektora na globalnom Sjeveru ovisi o niskokvalificiranoj migrantskoj radnoj snazi, ali u dva sektora je to najizraženije: u agrikulturi i mesoprerađivačkoj industriji. U pakiranju i preradi mesa radi se rame uz rame te komada perad, svinjetinu i govedinu koja leti po pokretnoj traci pri brzini koja desetljećima samo raste. MIgrantski radnici žive u prenatrpanim, često zapuštenim nastambama. Česti su primjeri trgovanja ljudima, i u sklopu toga prevara na ugovorima, krađi nadnica, te ilegalnog zadržavanja dokumenata. Ovaj je sektor savršeni inkubator koronavirusa: u Njemačkoj, Irskoj, Francuskoj, Belgiji, Poljskoj, Nizozemskoj i Sjedinjenim Državama, tvornice za preradu mesa postale su COVID-19 žarišta, a virus je zarazio desetke tisuća radnica i radnika. Već samo u SAD-u je 16 200 radnika u tvornicama za preradu mesa i peradi pokazalo pozitivne rezultate testiranja još u svibnju (najkasniji datum za koji je CDC iznio brojke), od kojih je 86-ero umrlo; 87 posto umrlih bili su pripadnici manjina.
 
Dobar dio medijskih komentatora izrazio je svoju šokiranost, čak i zgranutost ovakvim događanjima. Međutim, nije jasno zašto, imamo li u vidu da globalna ekonomija u potpunosti ovisi o rezervoaru jeftine, potrošne radne snage. Prema statistikama Međunarodne organizacije rada (ILO), 21 posto globalne migrantske radne snage čine niskokvalificirani radnici i radnice, a to je vjerojatno i niska procjena, jer je velik dio nominalno srednjekvalificiranih radnika zapravo niskokvalificiran. Sustavna primjena tejlorističkih metoda u kompanijama još od 1970-ih pretvorila je prethodno kvalificirane poslove – pomoćnice u kupnji, sastavljače, blagajnice u supermarketima, i administrativno osoblje – u niskokvalificirani rad. Firme su ukinule obučavanja, rutinizirane funkcije i poslužile se tehnologijom (najbolji primjer je bar kod) kako bi dekvalificirale rad. Niskokvalificirani rad podrazumijeva nesindikaliziranost, niske nadnice te male, ako i takve beneficije. Postojanje podsloja loše plaćenih radnica i radnika u trgovini, hotelijerstvu, građevini, agrikulturi i mesoprerađivačkoj industriji, znači da će odjeća, kuće, brza hrana, namirnice i svakojaki maloprodajni proizvodi biti jeftiniji od uobičajenog. Uvjeti u kojima se ova dobra i usluge proizvode toliko su odbojni da lokalni radnici i radnice napuštaju te sektore u zamjenu za bolje plaćene poslove ili zbog nezaposlenosti i zloporabe opojnih sredstava. Jednom kada oni odu, dovlači se migrantske radnike kako bi – legalno ili ilegalno – popunili ta radna mjesta.
 
Radi se o globalnom procesu: niskokvalificirane Filipinke migriraju u Hong Kong kako bi radile kao kućne pomoćnice; niskokvalificirani Kambodžijanci i Burmijci migriraju u Tajland kako bi radili u agrikulturi i proizvodnji; niskokvalificirani Meksikanci i Meksikanke migriraju u Sjedinjene Države kako bi radile u mesoprerađivačkoj industriji, agrikulturi, građevini, i industriji njege; niskokvalificirani Bangladešani, Indonezijci i Centralnoazijci migriraju u Zaljevske države, Malaziju odnosno Rusiju kako bi radili u građevini. U Indiji i Kini, deseci milijuna internih migranata vrše istu funkciju. Virus i stanje koje će proizvesti neće nimalo promijeniti ovu dinamiku. Štoviše, u siromašnijem svijetu pogođenom ogromnom strukturnom štetom koju je nanio virus, potražnja za jeftinim radom – kao i jeftinim migrantskim radom – samo će porasti.




Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu.





Vezani članci

  • 28. lipnja 2024. Kada je kamera oružje? Osvrnuvši se na pobjednički dokumentarni film ovogodišnjeg Berlinaea No Other Land, u režiji palestinsko-izraelskog kolektiva, koji je nastajao prije eskalacije 7. listopada, prateći odnos dvojice prijatelja-filmaša i reflektirajući kroz njihov odnos nasilje izraelskog aparthejda, autorica polemički pristupa programatskoj ideji kamere kao oružja Treće kinematografije. Problematizirajući načine na koje danas cirkuliraju slike (kako arhivski, tako i novosnimljeni materijali) u audiovizualnom polju posredovanom novim medijima i tehnologijom, razmatra kako drukčije organizirati njihovu distribuciju da bi se umaknulo komodifikaciji i sačuvalo njihov društveno-transformativni potencijal.
  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 5. prosinca 2023. Čekaonica za detranziciju Medicinska i pravna tranzicija kompleksni su i dugotrajni procesi, čak i kada nisu predmet legislativnih napada diljem svijeta. Uz dijagnozu, neki od preduvjeta za zakonsko priznanje roda u brojnim su zemljama još uvijek prisilni razvod braka i sterilizacija. Pored niza birokratskih zavrzlama, nerijetko podrazumijevaju i beskonačne liste čekanja. Jaz između transmedikalističke perspektive i borbe za pravo na samoodređenje roda mogao bi navesti na propitivanje primjera drugačijih tranzicijskih modela, koji usmjeravaju borbu izvan skučenih okvira trenutnih rasprava i spinova.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve