COVID-19 i globalna ovisnost o jeftinom migrantskom radu

U studenom 2019. godine, službenik federalne vlade posjetio je školu Munk na sveučilištu u Torontu i zatražio od tamošnjeg fakultetskog osoblja da skicira moguće globalne prijetnje. Između ostalog, razgovarali smo o nejednakosti, gladi, klimatskim promjenama, sanitaciji, i zagađenju plastikom. Nitko nije spomenuo mikrobe; rasprava o prijetnji koju antibiotici predstavljaju za imunitet najbliže je što smo došli takvoj temi.

Četiri mjeseca kasnije, svatko tko se nalazio u toj prostoriji bio je u karanteni. COVID-19 protutnjao je svijetom na isti način na koji teretni vlak prolazi kroz automobil zastao na željezničkom prijelazu. Virus je raskomadao ritam naše svakodnevice, i nastavit će rekonfigurirati naše ekonomije i politike.

I dalje je nejasno na koji će to način učiniti, ali jedno je sigurno: širom svijeta, životni standard srednje klase ovisi o radu, a tijekom globalne pandemije i umiranju armije jeftinih migrantskih radnica i radnika. Virus je objelodanio ovu ovisnost, ali tu nema ništa novog; ona je osnovna karakteristika nacionalnog i globalnog kapitalizma još od barem 1970-ih. Koliko god se govorilo o novom, pravednijem svijetu koji će se izdići iz pepela pandemije COVID-19, svjetska ovisnost o jeftinom radu ne ide nikamo.

Virus je stavio fokus na strukturnu svjetsku ovisnost o jeftinom radu kojeg je moguće eksploatirati.

Kako su se karantene proširile svijetom tijekom veljače (u najvećem dijelu Azije) i ožujka (u najvećem dijelu Europe i Sjeverne Amerike), niskokvalificirane migrantske radnike i radnice zadesila je kombinacija četiriju sudbina: nezaposlenosti, internacije, protjerivanja i infekcije.

U Turskoj je pandemija smanjila domaći rast i doznake iz inozemstva, a među prvima su otpušteni mnogi od 3,7 milijuna sirijskih izbjeglica zaposlenih u neformalnom sektoru. U Singapuru je pod karantenom 30 000 migrantskih radnika i radnica zatvoreno u prenatrpane dormitorije s čak i do dvadeset kreveta na kat po prostoriji. U Indiji, gdje je premijer Modi 24. ožujka zatvorio zemlju od 1,3 milijarde ljudi, barem 600 000 internih migranata pokušalo se vratiti kući – zagušujući ceste i željezničke pruge te dovodeći do prizora koji evociraju sjećanja na velike zbjegove i protjerivanja tijekom diobe Indije. Kako je Saudijska Arabija proglasila karantenu, tako je Kraljevstvo izbacilo preko 2 800 etiopijskih migranata.

Ove karantene, otpuštanja i protjerivanja naglasila su do kojeg su stupnja globalni Jug i globalni Sjever strukturno ovisni o jeftinoj (e)migrantskoj radnoj snazi. Novčane doznake iz inozemstva, čiji je globalni iznos 2019. godine bio 554 milijarde američkih dolara, osiguravaju više prihoda od međunarodne pomoći; u Tadžikistanu godišnji iznos novčanih doznaka preko milijun gastarbajtera u Rusiji osigurava polovinu BDP-a. Očekuje se da će, zahvaljujući pandemiji, globalni iznos novčanih doznaka ove godine pasti za čak 108 milijardi američkih dolara. Međutim, globalni Jug također je ovisan o jeftinom migranstkom radu – uglavnom internih migranata u Indiji i Kini, te poglavito eksternih migranata u Malaziji, Hong Kongu, Singapuru, Tajlandu i Zaljevskim državama – u građevini, proizvodnji, preradi mesa, skrbi, čišćenju i nebrojenim drugim fizičkim poslovima.

Više sektora na globalnom Sjeveru ovisi o niskokvalificiranoj migrantskoj radnoj snazi, ali u dva sektora je to najizraženije: u agrikulturi i mesoprerađivačkoj industriji. U pakiranju i preradi mesa radi se rame uz rame te komada perad, svinjetinu i govedinu koja leti po pokretnoj traci pri brzini koja desetljećima samo raste. MIgrantski radnici žive u prenatrpanim, često zapuštenim nastambama. Česti su primjeri trgovanja ljudima, i u sklopu toga prevara na ugovorima, krađi nadnica, te ilegalnog zadržavanja dokumenata. Ovaj je sektor savršeni inkubator koronavirusa: u Njemačkoj, Irskoj, Francuskoj, Belgiji, Poljskoj, Nizozemskoj i Sjedinjenim Državama, tvornice za preradu mesa postale su COVID-19 žarišta, a virus je zarazio desetke tisuća radnica i radnika. Već samo u SAD-u je 16 200 radnika u tvornicama za preradu mesa i peradi pokazalo pozitivne rezultate testiranja još u svibnju (najkasniji datum za koji je CDC iznio brojke), od kojih je 86-ero umrlo; 87 posto umrlih bili su pripadnici manjina.

Dobar dio medijskih komentatora izrazio je svoju šokiranost, čak i zgranutost ovakvim događanjima. Međutim, nije jasno zašto, imamo li u vidu da globalna ekonomija u potpunosti ovisi o rezervoaru jeftine, potrošne radne snage. Prema statistikama Međunarodne organizacije rada (ILO), 21 posto globalne migrantske radne snage čine niskokvalificirani radnici i radnice, a to je vjerojatno i niska procjena, jer je velik dio nominalno srednjekvalificiranih radnika zapravo niskokvalificiran. Sustavna primjena tejlorističkih metoda u kompanijama još od 1970-ih pretvorila je prethodno kvalificirane poslove – pomoćnice u kupnji, sastavljače, blagajnice u supermarketima, i administrativno osoblje – u niskokvalificirani rad. Firme su ukinule obučavanja, rutinizirane funkcije i poslužile se tehnologijom (najbolji primjer je bar kod) kako bi dekvalificirale rad. Niskokvalificirani rad podrazumijeva nesindikaliziranost, niske nadnice te male, ako i takve beneficije. Postojanje podsloja loše plaćenih radnica i radnika u trgovini, hotelijerstvu, građevini, agrikulturi i mesoprerađivačkoj industriji, znači da će odjeća, kuće, brza hrana, namirnice i svakojaki maloprodajni proizvodi biti jeftiniji od uobičajenog. Uvjeti u kojima se ova dobra i usluge proizvode toliko su odbojni da lokalni radnici i radnice napuštaju te sektore u zamjenu za bolje plaćene poslove ili zbog nezaposlenosti i zloporabe opojnih sredstava. Jednom kada oni odu, dovlači se migrantske radnike kako bi – legalno ili ilegalno – popunili ta radna mjesta.

Radi se o globalnom procesu: niskokvalificirane Filipinke migriraju u Hong Kong kako bi radile kao kućne pomoćnice; niskokvalificirani Kambodžijanci i Burmijci migriraju u Tajland kako bi radili u agrikulturi i proizvodnji; niskokvalificirani Meksikanci i Meksikanke migriraju u Sjedinjene Države kako bi radile u mesoprerađivačkoj industriji, agrikulturi, građevini, i industriji njege; niskokvalificirani Bangladešani, Indonezijci i Centralnoazijci migriraju u Zaljevske države, Malaziju odnosno Rusiju kako bi radili u građevini. U Indiji i Kini, deseci milijuna internih migranata vrše istu funkciju. Virus i stanje koje će proizvesti neće nimalo promijeniti ovu dinamiku. Štoviše, u siromašnijem svijetu pogođenom ogromnom strukturnom štetom koju je nanio virus, potražnja za jeftinim radom – kao i jeftinim migrantskim radom – samo će porasti.