COVID-19 i globalna ovisnost o jeftinom migrantskom radu

"COVID-19 pandemija usmjerila je pozornost na strukturnu ovisnost svijeta o radu koji je moguće eksploatirati."

Migrantski radnici iz Azije čekaju autobus pored QP zgrade u Dohi, Qatar, 1. veljače 2014. godine (foto: Alex Sergeev, izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto prema GNU Free Documentation licenci)
COVID-19 pandemija usmjerila je pozornost na strukturnu ovisnost svijeta o radu koji je moguće eksploatirati.



U studenom 2019. godine, službenik federalne vlade posjetio je školu Munk na sveučilištu u Torontu i zatražio od tamošnjeg fakultetskog osoblja da skicira moguće globalne prijetnje. Između ostalog, razgovarali smo o nejednakosti, gladi, klimatskim promjenama, sanitaciji, i zagađenju plastikom. Nitko nije spomenuo mikrobe; rasprava o prijetnji koju antibiotici predstavljaju za imunitet najbliže je što smo došli takvoj temi.
 
Četiri mjeseca kasnije, svatko tko se nalazio u toj prostoriji bio je u karanteni. COVID-19 protutnjao je svijetom na isti način na koji teretni vlak prolazi kroz automobil zastao na željezničkom prijelazu. Virus je raskomadao ritam naše svakodnevice, i nastavit će rekonfigurirati naše ekonomije i politike.
 
I dalje je nejasno na koji će to način učiniti, ali jedno je sigurno: širom svijeta, životni standard srednje klase ovisi o radu, a tijekom globalne pandemije i umiranju armije jeftinih migrantskih radnica i radnika. Virus je objelodanio ovu ovisnost, ali tu nema ništa novog; ona je osnovna karakteristika nacionalnog i globalnog kapitalizma još od barem 1970-ih. Koliko god se govorilo o novom, pravednijem svijetu koji će se izdići iz pepela pandemije COVID-19, svjetska ovisnost o jeftinom radu ne ide nikamo.
 
Virus je stavio fokus na strukturnu svjetsku ovisnost o jeftinom radu kojeg je moguće eksploatirati.
 
Kako su se karantene proširile svijetom tijekom veljače (u najvećem dijelu Azije) i ožujka (u najvećem dijelu Europe i Sjeverne Amerike), niskokvalificirane migrantske radnike i radnice zadesila je kombinacija četiriju sudbina: nezaposlenosti, internacije, protjerivanja i infekcije.
 
U Turskoj je pandemija smanjila domaći rast i doznake iz inozemstva, a među prvima su otpušteni mnogi od 3,7 milijuna sirijskih izbjeglica zaposlenih u neformalnom sektoru. U Singapuru je pod karantenom 30 000 migrantskih radnika i radnica zatvoreno u prenatrpane dormitorije s čak i do dvadeset kreveta na kat po prostoriji. U Indiji, gdje je premijer Modi 24. ožujka zatvorio zemlju od 1,3 milijarde ljudi, barem 600 000 internih migranata pokušalo se vratiti kući – zagušujući ceste i željezničke pruge te dovodeći do prizora koji evociraju sjećanja na velike zbjegove i protjerivanja tijekom diobe Indije. Kako je Saudijska Arabija proglasila karantenu, tako je Kraljevstvo izbacilo preko 2 800 etiopijskih migranata.
 
Ove karantene, otpuštanja i protjerivanja naglasila su do kojeg su stupnja globalni Jug i globalni Sjever strukturno ovisni o jeftinoj (e)migrantskoj radnoj snazi. Novčane doznake iz inozemstva, čiji je globalni iznos 2019. godine bio 554 milijarde američkih dolara, osiguravaju više prihoda od međunarodne pomoći; u Tadžikistanu godišnji iznos novčanih doznaka preko milijun gastarbajtera u Rusiji osigurava polovinu BDP-a. Očekuje se da će, zahvaljujući pandemiji, globalni iznos novčanih doznaka ove godine pasti za čak 108 milijardi američkih dolara. Međutim, globalni Jug također je ovisan o jeftinom migranstkom radu – uglavnom internih migranata u Indiji i Kini, te poglavito eksternih migranata u Malaziji, Hong Kongu, Singapuru, Tajlandu i Zaljevskim državama – u građevini, proizvodnji, preradi mesa, skrbi, čišćenju i nebrojenim drugim fizičkim poslovima.
 
Više sektora na globalnom Sjeveru ovisi o niskokvalificiranoj migrantskoj radnoj snazi, ali u dva sektora je to najizraženije: u agrikulturi i mesoprerađivačkoj industriji. U pakiranju i preradi mesa radi se rame uz rame te komada perad, svinjetinu i govedinu koja leti po pokretnoj traci pri brzini koja desetljećima samo raste. MIgrantski radnici žive u prenatrpanim, često zapuštenim nastambama. Česti su primjeri trgovanja ljudima, i u sklopu toga prevara na ugovorima, krađi nadnica, te ilegalnog zadržavanja dokumenata. Ovaj je sektor savršeni inkubator koronavirusa: u Njemačkoj, Irskoj, Francuskoj, Belgiji, Poljskoj, Nizozemskoj i Sjedinjenim Državama, tvornice za preradu mesa postale su COVID-19 žarišta, a virus je zarazio desetke tisuća radnica i radnika. Već samo u SAD-u je 16 200 radnika u tvornicama za preradu mesa i peradi pokazalo pozitivne rezultate testiranja još u svibnju (najkasniji datum za koji je CDC iznio brojke), od kojih je 86-ero umrlo; 87 posto umrlih bili su pripadnici manjina.
 
Dobar dio medijskih komentatora izrazio je svoju šokiranost, čak i zgranutost ovakvim događanjima. Međutim, nije jasno zašto, imamo li u vidu da globalna ekonomija u potpunosti ovisi o rezervoaru jeftine, potrošne radne snage. Prema statistikama Međunarodne organizacije rada (ILO), 21 posto globalne migrantske radne snage čine niskokvalificirani radnici i radnice, a to je vjerojatno i niska procjena, jer je velik dio nominalno srednjekvalificiranih radnika zapravo niskokvalificiran. Sustavna primjena tejlorističkih metoda u kompanijama još od 1970-ih pretvorila je prethodno kvalificirane poslove – pomoćnice u kupnji, sastavljače, blagajnice u supermarketima, i administrativno osoblje – u niskokvalificirani rad. Firme su ukinule obučavanja, rutinizirane funkcije i poslužile se tehnologijom (najbolji primjer je bar kod) kako bi dekvalificirale rad. Niskokvalificirani rad podrazumijeva nesindikaliziranost, niske nadnice te male, ako i takve beneficije. Postojanje podsloja loše plaćenih radnica i radnika u trgovini, hotelijerstvu, građevini, agrikulturi i mesoprerađivačkoj industriji, znači da će odjeća, kuće, brza hrana, namirnice i svakojaki maloprodajni proizvodi biti jeftiniji od uobičajenog. Uvjeti u kojima se ova dobra i usluge proizvode toliko su odbojni da lokalni radnici i radnice napuštaju te sektore u zamjenu za bolje plaćene poslove ili zbog nezaposlenosti i zloporabe opojnih sredstava. Jednom kada oni odu, dovlači se migrantske radnike kako bi – legalno ili ilegalno – popunili ta radna mjesta.
 
Radi se o globalnom procesu: niskokvalificirane Filipinke migriraju u Hong Kong kako bi radile kao kućne pomoćnice; niskokvalificirani Kambodžijanci i Burmijci migriraju u Tajland kako bi radili u agrikulturi i proizvodnji; niskokvalificirani Meksikanci i Meksikanke migriraju u Sjedinjene Države kako bi radile u mesoprerađivačkoj industriji, agrikulturi, građevini, i industriji njege; niskokvalificirani Bangladešani, Indonezijci i Centralnoazijci migriraju u Zaljevske države, Malaziju odnosno Rusiju kako bi radili u građevini. U Indiji i Kini, deseci milijuna internih migranata vrše istu funkciju. Virus i stanje koje će proizvesti neće nimalo promijeniti ovu dinamiku. Štoviše, u siromašnijem svijetu pogođenom ogromnom strukturnom štetom koju je nanio virus, potražnja za jeftinim radom – kao i jeftinim migrantskim radom – samo će porasti.




Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu.





Vezani članci

  • 27. prosinca 2022. Inflacija i prikrivena nejednakost Jedinstvena stopa inflacije nema smisla, jer inflacija na različite načine pogađa kućanstva s različitim prihodima i potrošnjama. Odredba inflacije kao općeg rasta cijena stoga prikriva porast nejednakosti, dok je redefinicija inflacije ekonomista Johna Weeksa ‒ kao procesa u kojem nejednaka povećanja cijena roba i usluga imaju različite posljedice na potrošačke skupine ovisno o obrascima njihove potrošnje ‒ ispravnija. Nove metodologije razvijaju mjerenja indikatora troškova specifičnih kućanstva, pa se pokazuje kako je u kućanstvima u najnižem dohodovnom kvintilu inflacija najveća za hranu i energente, a u onima u najvišem kvintilu za rekreaciju i transport. Međutim, politiziranje inflacije ne tiče se samo promjena statistike, već i boljeg razumijevanja uzroka, kao i društvenih odgovora na inflacijsku nejednakost.
  • 26. prosinca 2022. Redefiniranje muzeja 21. stoljeća: karike koje nedostaju "Od kraja hladnog rata revolucije nisu u modi, a velika većina muzeja, pa i muzealaca, nije zainteresirana za (pri)povijest(i) potlačenih. Upravo tada s našeg prostora nestaju svi Muzeji revolucije, a muzealci se gotovo unisono okreću identitetskim temama, posebice nacionalizmu koji kao ključna paradigma prožima nove stalne postave i privremene izložbene programe."
  • 25. prosinca 2022. „Ako to želiš, budi i ti“: klasa u animiranim dječjim filmovima "Fiktivno, privremeno preuzimanje pozicije druge klase postaje iznimno značajno ako se u obzir uzme revolucionarni potencijal dječje mašte, njihovi neokoštali stavovi i savitljive interpretativne sheme. Film može iskoristiti taj potencijal jedino ako je postavljen kao moralni laboratorij za razmišljanje o drugačijim životima, uzrocima i posljedicama individualnih i kolektivnih odluka i sličnim idejama s kojima dijete teško dolazi u direktni doticaj. Deesencijalizacija ekonomskih odnosa i društvenih pozicija, njihovo obrtanje i preoblikovanje u filmu mogu dovesti ne samo do poticanja kritičke svijesti, već i do boljih, zanimljivijih i slojevitijih priča."
  • 23. prosinca 2022. Moj sifilis Uvjerenje da je sifilis iskorijenjena bolest počiva na neznanstvenim i netočnim informacijama, a još je veći problem to što je liječenje ove bolesti znatno otežano u kontekstu privatizacije zdravstva, kao i snažne društvene stigme povodom spolno prenosivih bolesti, posebice onih koje se statistički više pojavljuju u krugovima MSM populacije. I dok je neimanje zdravstvene knjižice jedan od problema pristupa zdravstvenoj brizi koji osobito pogađa siromašne i rasijalizirane (posebno Rome_kinje bez dokumenata), tu su i preduga čekanja u potkapacitiranim i urušenim javnim institucijama zdravstva, te ograničen pristup liječenju u privatnim klinikama. Dok radimo na izgradnji novog socijalizma i prateće mreže dostupnog i kvalitetnog javnog zdravstva, već se sada možemo usredotočiti na seksualno i zdravstveno obrazovanje koje bi bilo pristupačno za sve.
  • 21. prosinca 2022. Na Netflixu ništa novo Umjesto antiratnih filmova koji bi jasno reprezentirali dehumanizirajuće učinke ratova, srednjostrujaški ratni filmovi (ne samo američki, već i ruski i drugi) nastavljaju (novo)hladnoratovsku propagandu umjetničkim sredstvima: dominantni narativ o ratu je herojski, romantizirajući, patriotsko-nacionalistički i huškački, dok se momenti tragike također pojavljuju u svrhe spektakularnih prikaza herojstva. Ovogodišnji film njemačkog redatelja Edwarda Bergera Na zapadu ništa novo već je proglašen novim antiratnim klasikom kinematografije, međutim, u potpunosti zanemaruje revolucionarne događaje i vojničke pobune u pozadini povijesnih događaja koje prikazuje, dok su likovi desubjektivirani i pasivizirani.
  • 20. prosinca 2022. Gerilske metode Treće kinematografije "Treća kinematografija ne slijedi tradiciju kina kao sredstva osobnog izražavanja, redatelja tretira kao dio kolektiva umjesto kao autora i obraća se masama s namjerom da reprezentira istinu i nadahnjuje revolucionarni aktivizam. Treća kinematografija vidi film i kino kao sredstvo borbe, često stvara anonimno, upriličuje kino-događaje koje prate razgovori i debate, te inzistira na dokumentarizmu kao jedinom revolucionarnom i angažiranom žanru."
  • 19. prosinca 2022. Rad na određeno: od iznimke prema pravilu Hrvatska je jedna od europskih zemalja koje prednjače po broju zaposlenih na određeno, kao i po kratkoći ugovora privremeno zaposlenih osoba, napominje se u publikaciji Raditi na određeno: raširenost, regulacija i iskustva rada putem ugovora na određeno vrijeme u Hrvatskoj. Ova forma zaposlenja, pored visoke zastupljenosti u privatnom sektoru, sve više se primjenjuje i u javnom sektoru. Širenje rada na određeno, platformskog rada, kao i drugih oblika nestandardnog rada, produbljuje prekarnost i potplaćenost, dodatno srozava razinu radničkih prava, otežava sindikalno organiziranje, olakšava diskriminaciju na radnom mjestu, ukida brojne beneficije, onemogućuje bilo kakvo dugoročnije planiranje i doprinosi urušavanju mentalno-emotivnog i fizičkog zdravlja radnika_ca.
  • 16. prosinca 2022. Feminizam, da, ali koji?
    Uvod u teoriju socijalne reprodukcije
    Teorija socijalne reprodukcije (TSR) je feminističko-marksistička radna teorija vrijednosti. Kao ekspanzija marksizma i klasne teorije ona recentrira analizu rada u kapitalizmu na obuhvatniji način, pokazujući nužnu uvezanost opresija, eksploatacije i otuđenja. Tako se kroz kritiku političke ekonomije objašnjava i kako se orodnjena opresija, zajedno s drugim opresijama, sukonstituira sa stvaranjem viška vrijednosti. TSR ne objašnjava samo rodnu dimenziju socijalne reprodukcije, kako se to pretpostavlja u reduktivnim feminizmima koji izostavljaju rasu, klasu, starosnu dob, tjelesno-emotivno-mentalne sposobnosti, migrantski status i druge kategorije, već nastoji pokazati kako su različite opresije konstitutivne za radne odnose, iskustva i klasna mjesta. Kao teorija, politika, iskustvo i borba, socijalno-reproduktivni feminizam pokazuje vezu logike klasnih odnosa, društveno-opresivnih sila i življenih iskustava, dok je istovremeno usidren u horizont revolucionarne promjene svijeta.
  • 14. prosinca 2022. Ključne riječi: magični voluntarizam "Kada se ljudi suočavaju s prekarnim zaposlenjem, obavijestima o deložaciji, ili se bore da prehrane svoju djecu, uloga terapije razgovorom i vještina samopomoći znatno je oslabljena. (...) U konačnici, magični nas voluntarizam gura u zamku umanjivanja utjecaja materijalnog nezadovoljstva. Zanemarujući društvene uzroke i one vrste nedaća koje mogu biti endemske za živote ljudi iz radničke klase, nehotično doprinosimo depolitizaciji mentalnog zdravlja."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve