Devet načina na koje modna industrija uništava planet

1] Uzgoj tekstila i proizvodnja tkanine troši ogromne količine vode. Za proizvodnju jedne pamučne majice potrebno je 2 700 litara – to je trogodišnja zaliha pitke vode za jednu osobu. Aralsko jezero u Uzbekistanu nekoć je bilo četvrto najveće jezero na svijetu. Od 1960-ih, jezero je isušeno na 15 posto svoje prvobitne veličine, jer je voda iz njegova bujnog krajobraza korištena u irigaciji 1,47 milijuna hektara polja pamuka u toj zemlji. Razine slanosti preostale vode povećale su se za 600 posto, dok je skoro 65 000 kvadratnih kilometara nekadašnjeg jezerskog dna pretvoreno u neplodnu pustinju karcinogene prašine kao rezultat više generacija agrikulturnog otjecanja iz istih polja pamuka. Za desetkovanim ribarskim selima i turističkim odmaralištima uz obale jezera ostaje nezaposleno stanovništvo, suočeno s bolestima povezanima uz siromaštvo, poput pothranjenosti i tuberkuloze. Ne samo da su zbog zraka zasićenog smrću stope određenog oblika raka jednjaka abnormalno visoke, već su, kako je izvijestio BBC, znanstvenici 2004. godine otkrili oštećenja u samoj DNK lokalnih ljudi: „To ne znači samo kako postoji veća vjerojatnost da će ljudi dobiti rak, već i da postoji veća vjerojatnost da će ga dobiti i njihova djeca i unučad.“ Pamuk je trenutno najunosnija roba u Uzbekistanu.

2] Decentralizirana priroda modne industrije znači da će pojedine kompanije prati ruke od odgovornosti, dok brendovi od polja do tvornice koriste nezavisne dobavljače. Greenpeace je doznao da se mnogi modni brendovi oslanjaju na tvornice koje u svojoj proizvodnji koriste otrovne kemikalije koje su zabranjene u zapadnim zemljama. Nike, Rebook i Tommy Hilfiger bili su klijenti kompanije optužene za instaliranje tajnih vodovodnih cijevi u Kini u svrhe odvodnje iznimno toksičnih otpadnih voda u glavnu rijeku. Bolest je raširena među obližnjim stanovništvom, lišenim čiste vode.

3] Moda ima dugu i krvavu povijest aproprijacije svjetskih resursa za nekolicinu nauštrb mnogih. U knjizi Empire of Cotton, Sven Beckert opisuje imperijalnu ekspanziju koja je započela u 16. stoljeću kao „ratni kapitalizam“. Pamuk je bio zanatska specijalizacija u Meksiku, Kini i Indiji, ali su ga aproprirali europski poduzetnici. „Stasanjem modernog svijeta, pamuk je postao dominantan u svjetskoj trgovini. Novi načini proizvodnje pojavili su se upravo u industriji pamuka. Sama tvornica bila je njezin izum, kao i veza između robovske agrikulture Amerika i proizvodnje širom Europe.“

4] U pravilu, tekstil i odjeća proizvode se serijski na globalnom Jugu i transportiraju u zapadne zemlje za potrošnju. Ogromne količine onoga što se nalazi na vješalicama za odjeću na početku sezone nikada se ne proda – umjesto toga se uništava ili odlaže na deponijima jer bi bilo skuplje kada bi se te odjeće riješilo za jeftiniju cijenu.

5] Dobrotvorne trgovine i second-hand dućani postali su svojevrsni flaster zapadne materijalne krivnje. Ustvari se malo onoga što je donirano proda i ponovno upotrijebi onako kako biste mogli pomisliti; dobrotvorne trgovine prodaju ogromne količine odjeće koju zaprimaju na tržištu rabljene robe, gdje ove planine jeftinie odbačene odjeće guše lokalnu proizvodnju tekstila i odjeće.

6] Potrošački pritisak da moda bude prijateljski usmjerena prema ekologiji dao je podstrek usponu koncepta „green-washinga“, u sklopu čega brendovi poput H&M-a i ASOS-a stavljaju na tržište nekoliko nizova organske odjeće dok u širim poslovnim praksama održavaju strategiju spaljene zemlje. Model brze mode izgrađen je na prodavanju proizvoda toliko niske kvalitete da je škartiranje ugrađeno u njihovu samu strukturu. Ove Noći vještica, prodavači u glavnim ulicama nudit će milijune jednokratnih trendi čipkastih crnih haljina i traka za glavu s mačjim ušima, gotovo identičnih onima koje su prodavali prošle godine.

7] Iako je problematična, brza moda nije jedinstvena po tome da uništava planet. Snobizam ocrnjivanja brze mode implicira da su problem gramzivi potrošači koji si ne mogu priuštiti da konzumiraju na propisan način. Kao što tvrdi Tansy Hoskins u knjizi Stitched Up, „brza moda mora se kritizirati kao proizvod korporacijskog poriva za profitom, a ne kao mana siromašnih slojeva stanovništva“. Dizajnerske marke koriste se istim zagađivačkim tvorničkim uvjetima proizvodnje većine onoga što prodaju. Mnoge se specijaliziraju u proizvodima koji osobito iscrpljuju resurse, poput torbica od krokodilske kože koje se proizvode od životinja odgojenih u okrutnim uvjetima uzgoja u jednom dijelu svijeta i kožama tretiranima brutalno toksičnim kemikalijama u drugom. A ako ćemo biti realni, uz sve dosad ispisane retke o „ulaganju“ u dobru torbu ili kaput, sva moda proizvodi se kako bi bila zamjenjiva, neovisno o cijeni.

8] Eko-moda je rastući trend, ali etički integritet nije se pokazao dovoljnim poticajem za ostvarivanje radikalne promjene. Marke poput Stelle McCartney ili People Tree bave se pitanjima kao što su pesticidi, organske tkanine, životinjska dobrobit i recikliranje, a njihovi osnivači_ce žele stvoriti bolji svijet. Međutim, iako ovakva poduzeća nedvojbeno imaju utjecaj na živote koje dotiču, ne adresiraju sistem kao cjelinu. Mnogo ove odjeće je skupo jer je proizvodnja prema etičkim standardima u kapitalizmu skupa. Nema svatko sredstva da je kupi. Moglo bi se argumentirati da se time što se osigurava tržišna niša za nekolicinu koja si može priuštiti brinuti za planet i ljude, potiče manje skrutiniziranja i pritiska na ostatak tržišta, koji ne samo da nitko ne dovodi u pitanje, nego se u određenim njegovim dijelovima čak i naslađuje neetičkim pozicijama, poput krznara koji hotimice koriste ugrožene životinje.

9] Za alternativama se traga, ali je pitanje hoće li biti pronađene dovoljno brzo. Luksuzni modni konglomerat Kering sponzorira Centar za istraživanja održivog dizajna na Londonskom modnom fakultetu (London College of Fashion’s Centre for Sustainable Design research). Kering je svakako zainteresiran za održivost, ali samo ako im je time i ubuduće zajamčena profitna linija. Nije izgledno da će vlasnici Balenciage, Guccija ili Alexandera McQueena podržati bilo koje istraživanje koje predlaže radikalni ekonomski remont sistema koji je toliko korovizan za planet i ljude da stvara tempiranu bombu za buduće generacije.