Četiri stvari koje trebate znati o granicama

U posljednje je vrijeme pokrenut vrtoglav broj inicijativa granične kontrole, a američko-meksička granica u tim je nastojanjima imala istaknutu ulogu. Granica je moćan simbol inkluzije i ekskluzije koji se proteže mnogo dalje od doslovnog zida koji uokviruje granice neke nacije. Ona je snažna prisutnost promjenjivog oblika koja se može posvuda osjetiti putem kako otvorene, tako i prikrivene provedbe. Možda ne znate sljedeće četiri stvari o granicama, ali biste trebali.

1. Nasilje nad migrantima koje sankcionira država nije nikakva novost. Razdvajanja obitelji, detencije na neodređeno vrijeme i druge humanitarne krize koje su dio iskustva današnjih migranata nastavak su duge povijesti hostilnosti koja poprima različite oblike. Razmotrimo slučaj medicinske deportacije – prisilnog premještanja kronično bolesnih ili teško ozlijeđenih imigranata u druge države – koja se već godinama događa u SAD-u. To je manje poznati, kontinuirani primjer nasilja na granici čiji su učinci nečuveni. Neki od najspornijih slučajeva uključuju prijevoz onesviještenih imigranata kojima je potrebna ozbiljna dugotrajna skrb do rudimentarnih klinika u drugim zemljama koje ove pacijente pristaju prihvatiti u zamjenu za skupu medicinsku opremu. Nije riječ samo o nereguliranoj bolničkoj praksi, već i o kršenju američkog zakona u kojem je izričito navedeno kako su deportacije isključiva odgovornost saveznog Ministarstva domovinske sigurnosti. Savezne granične vlasti i mnoge lokalne agencije za provedbu zakona uporno šute o ovome problemu i tako dopuštaju da se nastavlja. Orkestriranjem deportacija bolnice proširuju doseg države i zapravo je zamjenjuju svojim izravnim sudjelovanjem u činu premještaja u slučajevima za koje država nema interesa ili odbija djelovati. Medicinska deportacija grubo je kršenje ljudskih prava (a da pravni postupak, informirani pristanak i privatnost ni ne spominjemo) koje su osporili American College of Physicians i American Medical Association. Međutim, i dalje se događa. Nužna je povijesna analiza kako bi se okrutnost i zlostavljanje na granici razumjelo kao dio većeg sustava koji dopušta takve radnje. Koliko god to poražavajuće bilo, stavljanje djece u kaveze nije, niti je ikad bilo, „abnormalno” djelovanje u okviru sistemske logike granične kontrole.

2. Granična kontrola poprima mnoge različite oblike te moramo biti svjesni kako prikrivenih, tako i otvorenih metoda. Primjerice, „javni teret” (public charge) ključna je useljenička politika koja se prečesto zanemaruje. Već više od stotinu godina ova zakonska odredba opstoji pod nadležnošću nesudskog osoblja i bez nadzora zakonodavstva ili sudova. Omogućila je prisilno premještanje imigranata, uključujući one s legalnim prebivalištem, na temelju diskrecijske odluke o tome ima li neki pojedinac potencijal postati teret državi. U svojoj ranoj fazi, tijekom masovnih migracija Europljana početkom prošlog stoljeća (1892.-1920.), „javni teret” bio je najčešće korištena kategorija isključenja, jer ga njegova nedefiniranost čini vrlo praktičnim u primjeni.

U novije vrijeme, 12. kolovoza 2019. godine, Trumpova administracija najavila je skore promjene Zakona o javnom teretu kojima se ozbiljno ograničava legalna imigracija putem uskraćivanja stalnog prebivališta (odnosno „zelenih karata”) migrantima koji koriste Medicaid, bonove za hranu, subvencije za javno stanovanje i druge oblike socijalne skrbi. Ovo nastojanje da se dramatično promijeni nacionalni imigracijski sustav priprema se od početka Trumpovog mandata, a s obzirom na to da je riječ o upravnom zakonu, za ovu promjenu nije potrebno odobrenje Kongresa. Dapače, nedugo nakon inauguracije Donalda Trumpa, iz Ministarstva domovinske sigurnosti procurio je interni dopis u kojem su predložene nove smjernice koje znatno proširuju definiciju toga kome je zabranjen pristup na osnovu korištenja ili potencijala da koristi javne naknade, iako na to ima pravo. Trumpova administracija u suštini je u javnom teretu vidjela priliku da „legalne” imigrante učini „ilegalnima” – što je praksa koja se prije koristila kako bi se imigrantima uskratile zdravstvene usluge i programi socijalne skrbi. Osim toga, navedeno naglašava neiskrenu retoriku antiimigrantskih skupina koje pozivaju na oštre mjere protiv „ilegalne” odnosno „loše” imigracije jer šteti „legalnim” odnosno „dobrim” imigrantima. Među njima nema nikakve razlike. Dapače, mjere protiv „ilegalnih migracija” naprosto su nastojanje da se prikrije prava meta: svi migranti.

3. Granica nije odvojiva od unutrašnjih mehanizama nacije. Zapravo, moglo bi se reći da je u SAD-u granica mjesto gdje se artikuliraju unutrašnji strahovi nacije. Od 1990-ih godina granica je poprimila još veću simboličku i kulturnu važnost za nacionalni identitet SAD-a. Tjeskoba u vezi s nacionalnom sigurnošću pomogla je učvrstiti južne pogranične krajeve kao opipljivu frontu u često nematerijalnom „globalnom ratu protiv terorizma”. U isto vrijeme brzorastuća imigrantska populacija počela se naseljavati u netradicionalne odredišne države. Prilike za rad u državama jugoistoka, srednjeg zapada i Stjenjaka odvukle su imigrante daleko od uobičajenih obalnih gradova. Stanovništvo stranog mjesta rođenja više se nego udvostručilo u mnogim od tih novih odredišta između 1990. i 2000. godine. I dok Kitty Calavita, Ruth Milkman i druge znanstvenice_i opetovano naglašavaju povijesnu činjenicu da su nadnice pale, a dohodovna nejednakost porasla kao rezultat deindustrijalizacije, odljeva kapitala, ekonomskog restrukturiranja i ukidanje sindikata u 1970-ima i 80-ima (što se sve dogodilo prije trenutnog priljeva imigranata u središnju Ameriku), imigranti ostaju laka meta tijekom ovih nemirnih vremena. Jačanje američko-meksičke granice, prema tome, smatra se neophodnim za vraćanje osjećaja stabilnosti, osobito u slučaju zajednica udaljenih od pograničnih područja, koje uočavaju kako se njihov život u „srcu zemlje” mijenja na načine koji više ne stavljaju fokus na njihova iskustva.

4. Migracijski obrasci nisu nasumični. Masovno iseljavanje izravno je povezano s američkim imperijem, bilo kapitalnim ulaganjima, političkim vezama ili vojnim angažmanom. Primjerice, američka trgovina s Meksikom porasla je za osam puta u razdoblju od 1986. do 2004. godine. Međutim, nacionalna useljenička politika ostaje gotovo u potpunosti fiksirana na graničnu kontrolu unatoč ovoj ugrađenoj povezanosti između kretanja kapitala i kretanja ljudi. Popularna zaokupljenost doslovnom američko-meksičkom granicom poslužila je kao žrtveno janje raznim nacionalnim strepnjama, posebno onima koje se tiču nacionalne i ekonomske sigurnosti. Na taj način trenutna naizgled nepotrebna humanitarna kriza na granici zapravo donosi velike političke dobitke. Proizašlo rušenje ljudskih prava i mreže socijalne sigurnosti za građane i negrađane u ime granične kontrole ima važnu ulogu u izgradnji imperija. Granice su u suštini demarkacijske linije moći.