Četiri stvari koje trebate znati o granicama

Međudržavne granice ne samo da su simbol susreta i razdvajanja, onoga što omeđuje i razlikuje nacije, nego ih se također u posljednje vrijeme prevalentno promatra u kontekstu kontrole migracija. Donosimo prilog o povijesti sustavnog nasilja nad migrantkinjama i migranitma, o ciljevima i metodologiji učvršćivanja granica, te o migracijama povezanima s kapitalnim investicijama i vojnim operacijama – koje se odvijaju daleko od fizičke američko-meksičke granice, koja je i dalje u središtu interesa imigracijskih politika.

Granica između SAD-a i Meksika uz Pacifički ocean u državnom parku Border Field, Imperial Beach, San Diego, Kalifornija, 14. prosinca 2014. godine (izvor: Tony Webster @ wikipedia.org, preuzeto prema Creative Commons licenci)
U posljednje je vrijeme pokrenut vrtoglav broj inicijativa granične kontrole, a američko-meksička granica u tim je nastojanjima imala istaknutu ulogu. Granica je moćan simbol inkluzije i ekskluzije koji se proteže mnogo dalje od doslovnog zida koji uokviruje granice neke nacije. Ona je snažna prisutnost promjenjivog oblika koja se može posvuda osjetiti putem kako otvorene, tako i prikrivene provedbe. Možda ne znate sljedeće četiri stvari o granicama, ali biste trebali.
 
1. Nasilje nad migrantima koje sankcionira država nije nikakva novost. Razdvajanja obitelji, detencije na neodređeno vrijeme i druge humanitarne krize koje su dio iskustva današnjih migranata nastavak su duge povijesti hostilnosti koja poprima različite oblike. Razmotrimo slučaj medicinske deportacije – prisilnog premještanja kronično bolesnih ili teško ozlijeđenih imigranata u druge države – koja se već godinama događa u SAD-u. To je manje poznati, kontinuirani primjer nasilja na granici čiji su učinci nečuveni. Neki od najspornijih slučajeva uključuju prijevoz onesviještenih imigranata kojima je potrebna ozbiljna dugotrajna skrb do rudimentarnih klinika u drugim zemljama koje ove pacijente pristaju prihvatiti u zamjenu za skupu medicinsku opremu. Nije riječ samo o nereguliranoj bolničkoj praksi, već i o kršenju američkog zakona u kojem je izričito navedeno kako su deportacije isključiva odgovornost saveznog Ministarstva domovinske sigurnosti. Savezne granične vlasti i mnoge lokalne agencije za provedbu zakona uporno šute o ovome problemu i tako dopuštaju da se nastavlja. Orkestriranjem deportacija bolnice proširuju doseg države i zapravo je zamjenjuju svojim izravnim sudjelovanjem u činu premještaja u slučajevima za koje država nema interesa ili odbija djelovati. Medicinska deportacija grubo je kršenje ljudskih prava (a da pravni postupak, informirani pristanak i privatnost ni ne spominjemo) koje su osporili American College of Physicians i American Medical Association. Međutim, i dalje se događa. Nužna je povijesna analiza kako bi se okrutnost i zlostavljanje na granici razumjelo kao dio većeg sustava koji dopušta takve radnje. Koliko god to poražavajuće bilo, stavljanje djece u kaveze nije, niti je ikad bilo, „abnormalno” djelovanje u okviru sistemske logike granične kontrole.
 
2. Granična kontrola poprima mnoge različite oblike te moramo biti svjesni kako prikrivenih, tako i otvorenih metoda. Primjerice, „javni teret” (public charge) ključna je useljenička politika koja se prečesto zanemaruje. Već više od stotinu godina ova zakonska odredba opstoji pod nadležnošću nesudskog osoblja i bez nadzora zakonodavstva ili sudova. Omogućila je prisilno premještanje imigranata, uključujući one s legalnim prebivalištem, na temelju diskrecijske odluke o tome ima li neki pojedinac potencijal postati teret državi. U svojoj ranoj fazi, tijekom masovnih migracija Europljana početkom prošlog stoljeća (1892.-1920.), „javni teret” bio je najčešće korištena kategorija isključenja, jer ga njegova nedefiniranost čini vrlo praktičnim u primjeni.
 
U novije vrijeme, 12. kolovoza 2019. godine, Trumpova administracija najavila je skore promjene Zakona o javnom teretu kojima se ozbiljno ograničava legalna imigracija putem uskraćivanja stalnog prebivališta (odnosno „zelenih karata”) migrantima koji koriste Medicaid, bonove za hranu, subvencije za javno stanovanje i druge oblike socijalne skrbi. Ovo nastojanje da se dramatično promijeni nacionalni imigracijski sustav priprema se od početka Trumpovog mandata, a s obzirom na to da je riječ o upravnom zakonu, za ovu promjenu nije potrebno odobrenje Kongresa. Dapače, nedugo nakon inauguracije Donalda Trumpa, iz Ministarstva domovinske sigurnosti procurio je interni dopis u kojem su predložene nove smjernice koje znatno proširuju definiciju toga kome je zabranjen pristup na osnovu korištenja ili potencijala da koristi javne naknade, iako na to ima pravo. Trumpova administracija u suštini je u javnom teretu vidjela priliku da „legalne” imigrante učini „ilegalnima” – što je praksa koja se prije koristila kako bi se imigrantima uskratile zdravstvene usluge i programi socijalne skrbi. Osim toga, navedeno naglašava neiskrenu retoriku antiimigrantskih skupina koje pozivaju na oštre mjere protiv „ilegalne” odnosno „loše” imigracije jer šteti „legalnim” odnosno „dobrim” imigrantima. Među njima nema nikakve razlike. Dapače, mjere protiv „ilegalnih migracija” naprosto su nastojanje da se prikrije prava meta: svi migranti.
 
3. Granica nije odvojiva od unutrašnjih mehanizama nacije. Zapravo, moglo bi se reći da je u SAD-u granica mjesto gdje se artikuliraju unutrašnji strahovi nacije. Od 1990-ih godina granica je poprimila još veću simboličku i kulturnu važnost za nacionalni identitet SAD-a. Tjeskoba u vezi s nacionalnom sigurnošću pomogla je učvrstiti južne pogranične krajeve kao opipljivu frontu u često nematerijalnom „globalnom ratu protiv terorizma”. U isto vrijeme brzorastuća imigrantska populacija počela se naseljavati u netradicionalne odredišne države. Prilike za rad u državama jugoistoka, srednjeg zapada i Stjenjaka odvukle su imigrante daleko od uobičajenih obalnih gradova. Stanovništvo stranog mjesta rođenja više se nego udvostručilo u mnogim od tih novih odredišta između 1990. i 2000. godine. I dok Kitty Calavita, Ruth Milkman i druge znanstvenice_i opetovano naglašavaju povijesnu činjenicu da su nadnice pale, a dohodovna nejednakost porasla kao rezultat deindustrijalizacije, odljeva kapitala, ekonomskog restrukturiranja i ukidanje sindikata u 1970-ima i 80-ima (što se sve dogodilo prije trenutnog priljeva imigranata u središnju Ameriku), imigranti ostaju laka meta tijekom ovih nemirnih vremena. Jačanje američko-meksičke granice, prema tome, smatra se neophodnim za vraćanje osjećaja stabilnosti, osobito u slučaju zajednica udaljenih od pograničnih područja, koje uočavaju kako se njihov život u „srcu zemlje” mijenja na načine koji više ne stavljaju fokus na njihova iskustva.
 
4. Migracijski obrasci nisu nasumični. Masovno iseljavanje izravno je povezano s američkim imperijem, bilo kapitalnim ulaganjima, političkim vezama ili vojnim angažmanom. Primjerice, američka trgovina s Meksikom porasla je za osam puta u razdoblju od 1986. do 2004. godine. Međutim, nacionalna useljenička politika ostaje gotovo u potpunosti fiksirana na graničnu kontrolu unatoč ovoj ugrađenoj povezanosti između kretanja kapitala i kretanja ljudi. Popularna zaokupljenost doslovnom američko-meksičkom granicom poslužila je kao žrtveno janje raznim nacionalnim strepnjama, posebno onima koje se tiču nacionalne i ekonomske sigurnosti. Na taj način trenutna naizgled nepotrebna humanitarna kriza na granici zapravo donosi velike političke dobitke. Proizašlo rušenje ljudskih prava i mreže socijalne sigurnosti za građane i negrađane u ime granične kontrole ima važnu ulogu u izgradnji imperija. Granice su u suštini demarkacijske linije moći.




Napomena urednika: ovaj esej je dio serijala The Border is the Crisis u sklopu portala Abusable Past.




Lisa Sun-Hee Park je profesorica i predsjednica Azijsko-američkih studija, te članica Feminističkih studija i Sociologije na Kalifornijskom sveučilištu u Santa Barbari. Interdisciplinarno istraživanje Lise Sun-Hee Park usredotočeno je na politiku migracije, rase, zdravstvene zaštite i ekološke pravde. Trenutno radi na dva različita projekta: 1) medicinska deportacija i stanje mreže zdravstvene zaštite za neosigurane imigrante s niskim primanjima u SAD-u i 2) Environmental Privilege, Climate Change, and Making a Killing On the Coming Apocalypse.




Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu.

Vezani članci

  • 28. lipnja 2024. Kada je kamera oružje? Osvrnuvši se na pobjednički dokumentarni film ovogodišnjeg Berlinaea No Other Land, u režiji palestinsko-izraelskog kolektiva, koji je nastajao prije eskalacije 7. listopada, prateći odnos dvojice prijatelja-filmaša i reflektirajući kroz njihov odnos nasilje izraelskog aparthejda, autorica polemički pristupa programatskoj ideji kamere kao oružja Treće kinematografije. Problematizirajući načine na koje danas cirkuliraju slike (kako arhivski, tako i novosnimljeni materijali) u audiovizualnom polju posredovanom novim medijima i tehnologijom, razmatra kako drukčije organizirati njihovu distribuciju da bi se umaknulo komodifikaciji i sačuvalo njihov društveno-transformativni potencijal.
  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 5. prosinca 2023. Čekaonica za detranziciju Medicinska i pravna tranzicija kompleksni su i dugotrajni procesi, čak i kada nisu predmet legislativnih napada diljem svijeta. Uz dijagnozu, neki od preduvjeta za zakonsko priznanje roda u brojnim su zemljama još uvijek prisilni razvod braka i sterilizacija. Pored niza birokratskih zavrzlama, nerijetko podrazumijevaju i beskonačne liste čekanja. Jaz između transmedikalističke perspektive i borbe za pravo na samoodređenje roda mogao bi navesti na propitivanje primjera drugačijih tranzicijskih modela, koji usmjeravaju borbu izvan skučenih okvira trenutnih rasprava i spinova.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve