Halucinatorni bunker bijele desnice

"Negativne reakcije na pokret Black Lives Matter u Južnoj Africi naglašavaju sve izraženiju konvergenciju između krajnje desnice i konzervativaca."

Wagon laager wall, dio afrikanerskog nacionalističkog spomenika Voortrekker, Pretoria, Južna Afrika, lipanj 2015. godine (izvor: Kandukuru Nagarjun @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci)
Negativne reakcije na pokret Black Lives Matter u Južnoj Africi naglašavaju sve izraženiju konvergenciju između krajnje desnice i konzervativaca.



Tragično ubojstvo Brendina Hornera, bijelog upravitelja farme kojega su ubili kradljivci stoke u južnoafričkoj provinciji Free State, postalo je bojni poklič južnoafričke krajnje desnice. Nakon što su uhićena dvojica osumnjičenika, na prekršajnom sudu u Senekalu izbilo je nasilje kad su prosvjednici pokušali oteti optuženike iz njihovih ćelija, zapalili policijski kombi i zastrašivali novinare.
 
Afrikanerska nacionalistička organizacija AfriForum obratila se okupljenima, dok su neki prosvjednici držali transparente s natpisom „Boer Lives Matter”. Prosvjednicima u Senekalu pridružio se i Demokratski savez (DA), službena oporbena stranka Južne Afrike, koja se predstavlja kao organizacija „bez rasnih motiva”. Iako se u službenoj izjavi stranke o navedenom događaju tvrdi da su farmeri podvrgnuti „ratu niskog intenziteta”, stranka je pokušala zanijekati rasističke prizvuke i nije propustila napomenuti da se pred sudom pojavila „raznolika skupina” članova.
 
Ova vijest naglašava pojačanu konvergenciju između afrikanerskih nacionalista i anglofonih srednjestrujaških konzervativaca u suvremenoj Južnoj Africi. Činjenica je to koja se očitovala početkom ove godine u negativnom kulturnom odgovoru na prosvjede povodom smrti Georgea Floyda i pokret Black Lives Matter u Sjedinjenim Državama.
 
Nakon što je izrazio javnu potporu pokretu Black Lives Matter i pozvao Cricket South Africa da mu se pridruži, igrača kriketa Lungija Ngidija putem interneta su šikanirali bijeli reakcionari poput bivših kriketaša Pata Symcoxa i Boeta Dippenaara. Dippenaar je izjavio da je BLM „opasan ljevičarski pokret”, da bi Ngidi trebao čitati Miltona Friedmana (konzervativnoga američkog ekonomista kojemu se dive bijeli liberali) te da su „svi životi važni” (slogan koji su popularizirale pristaše Donalda Trumpa i policije u Sjedinjenim Državama). Dippenaar je dodao: „Ako želiš da stanem rame uz rame s tobom, Lungi, stani rame uz rame sa mnom u vezi s napadima na farme.”
 
Takvo arogantno automatsko odbacivanje tuđeg življenog iskustva učestalo je u konzervativnim odgovorima na antirasističke pokrete. No, itekako je indikativno to što Dippenaar povezuje slobodnotržišnog libertarijanca Miltona Friedmana (koji je Južnu Afriku posjetio pri povratku iz Pinochetovog Čilea nekoliko mjeseci prije pobune u Sowetu 1976. godine) s „ubojstvima na farmama”.
 
Zavjereničko uvjerenje da su bijeli komercijalni poljoprivrednici na listi za odstrel često je povezano s desničarskim afrikanerskim nacionalističkim skupinama poput AfriForuma. Međutim, takav kodirani bjelački nacionalizam i politička paranoja sve su očitije teme u političkim prostorima koji se tobože zalažu za „nerasizam” i „liberalizam”.
 
Primjerice, niz skupova posvećenih „zaustavljanju ubojstava na farmama” u srpnju privukao je očekivani postav nostalgičara apartheida. No, jedan od govornika ispred parlamenta u Cape Townu bio je i Sihle „Big Daddy Liberty” Ngobese, Crna internetska medijska ličnost kojemu su uzor Crni američki politički operativci poput Candace Owens. Osnažio je uvjerenje bijelih konzervativaca da strukturni rasizam ne postoji jer tako kaže Crna osoba, te da su pod opsadom nadolazećeg socijalizma.
 
Ngobese također radi za Južnoafrički institut za rasne odnose (IRR), trust mozgova sa sjedištem u Johannesburgu koji u osnovi funkcionira kao domaća verzija organizacija srodnih američkoj Republikanskoj stranci poput Heritage Foundationa. Na svojoj internetskoj stranici IRR tvrdi da predstavlja „tihu većinu” i donosi opsežne priloge i izvještaje u kojima osuđuje pojave poput zemljišne reforme, antifašističkog aktivizma, pokreta za klimatsku pravdu i pokreta Black Lives Matter. U bliskim je odnosima s Demokratskim savezom, uključujući činjenicu da je bivša čelnica saveza Helen Zille za njih radila kao istraživačica. Gorljiva preobraćenica na paranoju o „kulturnom marksizmu” u stilu kanadskog desničarskog akademika Jordana Petersona, Zille je poznata po svojim podjarivačkim izjavama na internetu.
 
Zille aktivno podržava rastuća internetska komora jeke sačinjena od podcastova, YouTube kanala i korisničkih računa na društvenim medijima usmjerenih na „slobodu govora” i „klasični liberalizam”. Međutim, u praksi su ti prostori mješavina alt-right propagande u stilu Breitbarta i Infowarsa, polovičnog makartizma i bjelačkih identitetskih politika. U ovom procesu, koji je vidljiv na međunarodnoj razini, paranoični tropi o ubojstvima na farmama i „cancel kulturi” sve više služe kao način da se desne libertarijance i konzervativce izloži hardcore bjelačkom nacionalizmu i neofašizmu.
 
Otkako je 2019. doživjela pad broja glasova i krajnje sramotnu ostavku bivšeg čelnika stranke Mmusija Maimanea uslijed eksponiranja institucionalnog rasizma unutar samog Demokratskog saveza, stranka je svjesno napravila zaokret prema reakcionarnijoj politici.
 
Trenutni čelnik John Steenhuisen izjavio je da su „ubojstva na farmama nacionalna kriza” i pozvao da se nasilje nad bijelim farmerima proglasi političkim zločinom iz mržnje. Kao očiti pokušaj iskorištavanja reakcije „bijeli životi su važni” u jeku ustanka u SAD-u, njegov su poziv s entuzijazmom dočekali aktivisti krajnje desnice.
 
Taj je isti John Steenhuisen gostovao u podcastu Jerm Warfare, koji je u prošlosti pružio platformu ljudima poput Katie Hopkins i osnivača bande Proud Boys, Gavina McInnesa. Uključio je i lokalne desničare kao što su Ernst Roets iz AfriForuma, Steve Hofmeyr, Dan Roodt i vođa survivalističke grupe Suidlanders, Simon Roche, koji je također bio dio skupa „Unite the Right” u Charlottesvilleu 2017. godine. Ideološki potaknut pozadinskom bukom organizacija poput IRR-a, Steenhuisen izgleda vjeruje da budućnost njegove stranke leži u dog-whistle bjelačkom nacionalizmu na tragu Tuckera Carlsona.
 
Kolonijalizam i apartheid stvorili su uplašenu, autoritarnu kulturu bijelih doseljenika koja nije bila samo duboko rasistička, već i agresivna naspram demokratskih i egalitarističkih ideja. Christian National Education i vojna obaveza ulili su strah od bilo kakve politike ljevije od Ronalda Regana, a u osobnom su nekonformizmu vidjeli put prema komunizmu. Psihički laager apartheida naučio je bijelce da vjeruju kako im prijeti i swart gevaar (crna opasnost) i rooi gevaar (crvena opasnost).
 
Ti su strahovi sublimirani u paranoju oko ubojstava na farmama. Bijelci desničari vjeruju ne samo da su pod napadom Crnih osoba, već da je i dotični motiviran marksističkom zavjerom da im se ukrade i kolektivizira zemlja. Duboko je ukorijenjeno uvjerenje da samo bijeli farmeri mogu biti istinski produktivni, pa je stoga nasilje nad njima organizirana urota kako bi se uništilo „bijelu, kršćansku civilizaciju”. Naravno, ova bojazan zbog ruralnog nasilja ne proteže se na osiromašene i eksploatirane Crne osobe koje rade na farmama i suočavaju se s najvećim rizikom od kriminalnog nasilja u ruralnoj Južnoj Africi.
 
Za razliku od imaginarnog „bijelog genocida”, južnoafrički problemi masovne rasne nejednakosti i političke korupcije, posebice tijekom katastrofalnog predsjedništva Jacoba Zume, vrlo su stvarni (većina žrtava zločina su siromašni Crni Južnoafrikanci). Kao rezultat toga, mnogi se bijeli konzervativci plaše gubitka statusa, bogatstva i imovine. Ove socijalno-ekonomske strahove iskoristile su skupine poput AfriForuma i internetski prostor koji je pružio novu, trumpovsku nadopunu sirovom rasizmu i idejama bjelačke supremacije.
 
Istovremeno apelirajući na rasne i imovinske bojazni bijelih glasača, Demokratski savez u svoj srednjestrujaški konzervativizam pokušava ubrizgati koncepte izvedene od krajnje desnice. To nije bez presedana, jer je stranka neslavno iskoristila kampanju „Fight Back” kako bi privukla bivše pristaše Nacionalne stranke krajem 1990-ih. Međutim, Steenhuisen i njegova stranka mogli bi uvidjeti da prebacivanje krivnje na „obrnuti rasizam” i „komunizam” prikrivaju stvarne slabosti stranke.
 
Politički problemi Demokratskog saveza nisu uzrokovani njegovim manjkavim izazivanjem rasne paranoje bijelaca, već kombinacijom čimbenika. Ustrajne borbe unutar stranačkih redova, neučinkovito upravljanje gradovima poput Cape Towna te autoritarno i okrutno postupanje sa Crnom sirotinjom neki su od ključnih razloga zašto stranka nije uspjela prikupiti potporu diljem šire društvene baze.
 
U godini u kojoj je pandemija COVID-19 razotkrila krizu kapitalizma i suvremenih političkih sustava, bijela desnica u Južnoj Africi odlučila se povući u halucinatorni imaginarni bunker izgrađen na kolonijalnom rasizmu 19. stoljeća i antikomunističkoj retorici 20. stoljeća.
 
Činjenica da se takve ideje mobiliziraju oko pitanja rasizma u kriketu i ragbiju pokazuje kako se popularna kultura koristi za pojačavanje kako bjelačke identitetske politike, tako i reakcionarnog zastrašivanja. Riječ je o najnovijoj mutaciji bjelačke supremacističke ideologije u Južnoj Africi, a starim rasnim paranojama novi su izričaj dali desničarski kulturni ratovi.




Christopher McMichael piše za New Frame u Johannesburgu. Doktorirao je politiku i trenutno radi na knjizi o povijesti kriminala u Južnoj Africi.




Vezani članci

  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi Povodom četrdesetogodišnjice Krležine smrti, specijalno izdanje Jutarnjeg lista donosi intervju s Igorom Mandićem, koji ikonoklastički prebire po Krležinom liku i djelu još od zbirke Zbogom, dragi Krleža iz 1988. godine. Mandić denuncira Krležu upisujući mu ideološko inzistiranje na vulgarnoj koncepciji društveno angažirane uloge književnosti. Time se pridružuje „antitotalitarnim“ moralističkim čitanjima koja, zakrivena tobožnjom književnom ekspertizom, manje govore o književnosti, a više o perspektivama liberalne inteligencije.
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim Demontirajući mitove liberalnog pristupa umjetnosti, Katja Praznik u svojoj knjizi Art Work: Invisible Labour and the Legacy of Yugoslav Socialism mapira kulturno-umjetničku povijest socijalističke Jugoslavije iz vizure koja umjetnost prije svega promišlja kao područje rada. Kulturno-umjetnička proizvodnja u prvoj se dekadi u većoj mjeri odvija pod okriljem centralizirane države, potom kroz dvije dekade u decentraliziranom smjeru, a od 1970-ih se sve više liberalizira. Umjetnici_e radnici_e postaju socijalistički_e poduzetnici_e ─ sve prekarniji_e i sve manje zaposleni_e ─ a umjetnost se iz područja rada i društvene kulture seli u mitski univerzum individualiziranog stvaranja i slobode: barem za one koji si tu slobodu mogu priuštiti. U tom rastakanju socijalističkog modela kulture nemalu ulogu imala je i tzv. alternativna scena, koja je iz vlastitih srednjoklasnih ukotvljenosti zdušno prihvaćala liberalne kulturne reforme.
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu“ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.
  • 19. prosinca 2021. Prilog razvijanju konceptualnih okvira rada njege Nakon utemeljujućih debata o socijalnoj reprodukciji, o razlikama između unitarnih i višesistemskih teorija i o nadnicama za kućni rad tijekom 1970-ih, od 1990-ih se u okvirima feminističke ekonomije teorijski utemeljuje i jedna specifična vrsta socijalno-reproduktivnog rada: rad njege. Dakako, geopolitička, povijesna i međunarodna podjela rada reprodukcije, odnosno globalni lanci njege, iziskuju analitičko nijansiranje razlika u zemljama kapitalističkog centra (gdje se rad skrbi poglavito delegira na jeftinu migrantsku i ne-bijelu radnu snagu), u socijalističkim državama (gdje je umnogome državno podruštvljen) i u zemljama globalnog Juga (gdje se socijalno-reproduktivni aranžmani oslanjaju na šire obitelji, zajednice, civilni sektor i neformalni sektor rada). Složenija konceptualizacija rada njege dolazi i iz feminističkih istraživanja socijalnih politika, te kroz konceptualne alatke dijamanata njege i ukupne društvene organizacije rada.
  • 16. prosinca 2021. Romski feminizam: od rodno-ravnopravnog preko intersekcionalnog prema socijalno-reproduktivnom pogledu (3. dio) Nakon analize elemenata rodno-ravnopravne i intersekcionalne optike, posljednji dio triptiha o romskom feminizmu donosi prikaz optike teorije socijalne reprodukcije, koja se ovdje razmatra kao analitički i politički najpotentniji okvir za promišljanje položaja Romkinja, a u sprezi s marksističkim razumijevanjem složenih odnosa rada: i proizvodnog (prije svega kroz ukotvljenost u neformalnu sferu rada) i reproduktivnog (kroz marginalizirana domaćinstva u kojima se socijalno reproducira rasijalizirana radna snaga). Pokazuje se kako je najveći broj Romkinja ne samo dio rasijalizirane, etnicizirane i orodnjene radničke klase, već je njihov položaj zapravo potpuno uključen u kapitalizam. Utoliko su i zagovaranja politike inkluzije promašena, a socijalno-reproduktivni pogled naznačuje jedinu revolucionarnu putanju: antikapitalističku.
  • 13. prosinca 2021. Neoliberalna država globalnog Juga (2): bliži li se kraj autoritarnog neoliberalizma? "Indija i Turska su jedine dvije velike države globalnog Juga u kojima je kulturni nacionalizam ostvario pobjedu nad sekularizmom i uspostavio kontinuiranu vlast. Međutim, oba primjera pokazuju da kulturni nacionalizam ulazi u svoju autoritarnu fazu, koju u slučaju Indije neki autori_ce nazivaju i fašističkom. U trenutnim geopolitičkim okolnostima u kojima ove dvije države imaju bitnu ulogu, razvoj ovakvih tendencija poziva na oprez, a istovremeno zlokobno potvrđuje tezu da formalno demokratske institucije nisu dovoljne da bi spriječile razvoj autoritarnih političkih oblika vlasti."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve