Halucinatorni bunker bijele desnice

Tragično ubojstvo Brendina Hornera, bijelog upravitelja farme kojega su ubili kradljivci stoke u južnoafričkoj provinciji Free State, postalo je bojni poklič južnoafričke krajnje desnice. Nakon što su uhićena dvojica osumnjičenika, na prekršajnom sudu u Senekalu izbilo je nasilje kad su prosvjednici pokušali oteti optuženike iz njihovih ćelija, zapalili policijski kombi i zastrašivali novinare.

Afrikanerska nacionalistička organizacija AfriForum obratila se okupljenima, dok su neki prosvjednici držali transparente s natpisom „Boer Lives Matter”. Prosvjednicima u Senekalu pridružio se i Demokratski savez (DA), službena oporbena stranka Južne Afrike, koja se predstavlja kao organizacija „bez rasnih motiva”. Iako se u službenoj izjavi stranke o navedenom događaju tvrdi da su farmeri podvrgnuti „ratu niskog intenziteta”, stranka je pokušala zanijekati rasističke prizvuke i nije propustila napomenuti da se pred sudom pojavila „raznolika skupina” članova.

Ova vijest naglašava pojačanu konvergenciju između afrikanerskih nacionalista i anglofonih srednjestrujaških konzervativaca u suvremenoj Južnoj Africi. Činjenica je to koja se očitovala početkom ove godine u negativnom kulturnom odgovoru na prosvjede povodom smrti Georgea Floyda i pokret Black Lives Matter u Sjedinjenim Državama.

Nakon što je izrazio javnu potporu pokretu Black Lives Matter i pozvao Cricket South Africa da mu se pridruži, igrača kriketa Lungija Ngidija putem interneta su šikanirali bijeli reakcionari poput bivših kriketaša Pata Symcoxa i Boeta Dippenaara. Dippenaar je izjavio da je BLM „opasan ljevičarski pokret”, da bi Ngidi trebao čitati Miltona Friedmana (konzervativnoga američkog ekonomista kojemu se dive bijeli liberali) te da su „svi životi važni” (slogan koji su popularizirale pristaše Donalda Trumpa i policije u Sjedinjenim Državama). Dippenaar je dodao: „Ako želiš da stanem rame uz rame s tobom, Lungi, stani rame uz rame sa mnom u vezi s napadima na farme.”

Takvo arogantno automatsko odbacivanje tuđeg življenog iskustva učestalo je u konzervativnim odgovorima na antirasističke pokrete. No, itekako je indikativno to što Dippenaar povezuje slobodnotržišnog libertarijanca Miltona Friedmana (koji je Južnu Afriku posjetio pri povratku iz Pinochetovog Čilea nekoliko mjeseci prije pobune u Sowetu 1976. godine) s „ubojstvima na farmama”.

Zavjereničko uvjerenje da su bijeli komercijalni poljoprivrednici na listi za odstrel često je povezano s desničarskim afrikanerskim nacionalističkim skupinama poput AfriForuma. Međutim, takav kodirani bjelački nacionalizam i politička paranoja sve su očitije teme u političkim prostorima koji se tobože zalažu za „nerasizam” i „liberalizam”.

Primjerice, niz skupova posvećenih „zaustavljanju ubojstava na farmama” u srpnju privukao je očekivani postav nostalgičara apartheida. No, jedan od govornika ispred parlamenta u Cape Townu bio je i Sihle „Big Daddy Liberty” Ngobese, Crna internetska medijska ličnost kojemu su uzor Crni američki politički operativci poput Candace Owens. Osnažio je uvjerenje bijelih konzervativaca da strukturni rasizam ne postoji jer tako kaže Crna osoba, te da su pod opsadom nadolazećeg socijalizma.

Ngobese također radi za Južnoafrički institut za rasne odnose (IRR), trust mozgova sa sjedištem u Johannesburgu koji u osnovi funkcionira kao domaća verzija organizacija srodnih američkoj Republikanskoj stranci poput Heritage Foundationa. Na svojoj internetskoj stranici IRR tvrdi da predstavlja „tihu većinu” i donosi opsežne priloge i izvještaje u kojima osuđuje pojave poput zemljišne reforme, antifašističkog aktivizma, pokreta za klimatsku pravdu i pokreta Black Lives Matter. U bliskim je odnosima s Demokratskim savezom, uključujući činjenicu da je bivša čelnica saveza Helen Zille za njih radila kao istraživačica. Gorljiva preobraćenica na paranoju o „kulturnom marksizmu” u stilu kanadskog desničarskog akademika Jordana Petersona, Zille je poznata po svojim podjarivačkim izjavama na internetu.

Zille aktivno podržava rastuća internetska komora jeke sačinjena od podcastova, YouTube kanala i korisničkih računa na društvenim medijima usmjerenih na „slobodu govora” i „klasični liberalizam”. Međutim, u praksi su ti prostori mješavina alt-right propagande u stilu Breitbarta i Infowarsa, polovičnog makartizma i bjelačkih identitetskih politika. U ovom procesu, koji je vidljiv na međunarodnoj razini, paranoični tropi o ubojstvima na farmama i „cancel kulturi” sve više služe kao način da se desne libertarijance i konzervativce izloži hardcore bjelačkom nacionalizmu i neofašizmu.

Otkako je 2019. doživjela pad broja glasova i krajnje sramotnu ostavku bivšeg čelnika stranke Mmusija Maimanea uslijed eksponiranja institucionalnog rasizma unutar samog Demokratskog saveza, stranka je svjesno napravila zaokret prema reakcionarnijoj politici.

Trenutni čelnik John Steenhuisen izjavio je da su „ubojstva na farmama nacionalna kriza” i pozvao da se nasilje nad bijelim farmerima proglasi političkim zločinom iz mržnje. Kao očiti pokušaj iskorištavanja reakcije „bijeli životi su važni” u jeku ustanka u SAD-u, njegov su poziv s entuzijazmom dočekali aktivisti krajnje desnice.

Taj je isti John Steenhuisen gostovao u podcastu Jerm Warfare, koji je u prošlosti pružio platformu ljudima poput Katie Hopkins i osnivača bande Proud Boys, Gavina McInnesa. Uključio je i lokalne desničare kao što su Ernst Roets iz AfriForuma, Steve Hofmeyr, Dan Roodt i vođa survivalističke grupe Suidlanders, Simon Roche, koji je također bio dio skupa „Unite the Right” u Charlottesvilleu 2017. godine. Ideološki potaknut pozadinskom bukom organizacija poput IRR-a, Steenhuisen izgleda vjeruje da budućnost njegove stranke leži u dog-whistle bjelačkom nacionalizmu na tragu Tuckera Carlsona.

Kolonijalizam i apartheid stvorili su uplašenu, autoritarnu kulturu bijelih doseljenika koja nije bila samo duboko rasistička, već i agresivna naspram demokratskih i egalitarističkih ideja. Christian National Education i vojna obaveza ulili su strah od bilo kakve politike ljevije od Ronalda Regana, a u osobnom su nekonformizmu vidjeli put prema komunizmu. Psihički laager apartheida naučio je bijelce da vjeruju kako im prijeti i swart gevaar (crna opasnost) i rooi gevaar (crvena opasnost).

Ti su strahovi sublimirani u paranoju oko ubojstava na farmama. Bijelci desničari vjeruju ne samo da su pod napadom Crnih osoba, već da je i dotični motiviran marksističkom zavjerom da im se ukrade i kolektivizira zemlja. Duboko je ukorijenjeno uvjerenje da samo bijeli farmeri mogu biti istinski produktivni, pa je stoga nasilje nad njima organizirana urota kako bi se uništilo „bijelu, kršćansku civilizaciju”. Naravno, ova bojazan zbog ruralnog nasilja ne proteže se na osiromašene i eksploatirane Crne osobe koje rade na farmama i suočavaju se s najvećim rizikom od kriminalnog nasilja u ruralnoj Južnoj Africi.

Za razliku od imaginarnog „bijelog genocida”, južnoafrički problemi masovne rasne nejednakosti i političke korupcije, posebice tijekom katastrofalnog predsjedništva Jacoba Zume, vrlo su stvarni (većina žrtava zločina su siromašni Crni Južnoafrikanci). Kao rezultat toga, mnogi se bijeli konzervativci plaše gubitka statusa, bogatstva i imovine. Ove socijalno-ekonomske strahove iskoristile su skupine poput AfriForuma i internetski prostor koji je pružio novu, trumpovsku nadopunu sirovom rasizmu i idejama bjelačke supremacije.

Istovremeno apelirajući na rasne i imovinske bojazni bijelih glasača, Demokratski savez u svoj srednjestrujaški konzervativizam pokušava ubrizgati koncepte izvedene od krajnje desnice. To nije bez presedana, jer je stranka neslavno iskoristila kampanju „Fight Back” kako bi privukla bivše pristaše Nacionalne stranke krajem 1990-ih. Međutim, Steenhuisen i njegova stranka mogli bi uvidjeti da prebacivanje krivnje na „obrnuti rasizam” i „komunizam” prikrivaju stvarne slabosti stranke.

Politički problemi Demokratskog saveza nisu uzrokovani njegovim manjkavim izazivanjem rasne paranoje bijelaca, već kombinacijom čimbenika. Ustrajne borbe unutar stranačkih redova, neučinkovito upravljanje gradovima poput Cape Towna te autoritarno i okrutno postupanje sa Crnom sirotinjom neki su od ključnih razloga zašto stranka nije uspjela prikupiti potporu diljem šire društvene baze.

U godini u kojoj je pandemija COVID-19 razotkrila krizu kapitalizma i suvremenih političkih sustava, bijela desnica u Južnoj Africi odlučila se povući u halucinatorni imaginarni bunker izgrađen na kolonijalnom rasizmu 19. stoljeća i antikomunističkoj retorici 20. stoljeća.

Činjenica da se takve ideje mobiliziraju oko pitanja rasizma u kriketu i ragbiju pokazuje kako se popularna kultura koristi za pojačavanje kako bjelačke identitetske politike, tako i reakcionarnog zastrašivanja. Riječ je o najnovijoj mutaciji bjelačke supremacističke ideologije u Južnoj Africi, a starim rasnim paranojama novi su izričaj dali desničarski kulturni ratovi.