Biopolitika kao kritika „nove normalnosti“

"Uvođenje demokracije u raspravu o biopolitici, kako to čini Sotiris, svakako je potez u pravom smjeru, osobito u svjetlu činjenice da je Foucault prethodno formulirao neka biopolitička pitanja bez detaljne razrade filozofije biopolitike. To otvara mogućnost daljnjeg istraživanja u tom smjeru, ali istovremeno nas vraća na uvjetno rečeno stara pitanja epistemologije i političke teorije. Mnogi primjeri intelektualnog debakla u doba pandemije COVID-19 ukazuju da nedomišljenost temeljnih pretpostavki u kombinaciji s nedostatkom specifičnih znanja jamči intelektualnu regresiju. Teorijska i politička budućnost demokratske biopolitike u značajnoj mjeri ovisi o izbjegavanju uočenih zamki."

Povijest cijepljenja iz ekonomske perspektive – ljekarna na prodaju, zastarjeli inokulator prodaje svoju radnju, Edward Jenner proganja kostura s kirurškim nožem, autor: Depeuille, crtež u boji, oko 1800. godine (izvor: Wellcome Library@ wikipedia.org, preuzeto prema Creative Commons licenci)
Naslov je namjerno formuliran da navede na krivi trag, korištenjem riječi koje su postale opća mjesta u mnogobrojnim tumačenjima pandemije bolesti COVID-19. Smjer kojim ćemo se ovdje kretati suprotan je od onoga što priziva imaginarij najavljen u naslovu. Na tragu de Waalovog teksta „New Pathogen, Old Politics“ (2020) željeli bismo podcrtati obilježja koja nipošto nisu specifično vezana za pandemiju COVID-19, nego nas, kao zaboravljena prtljaga, čekaju u povijesnoj riznici epidemija i pandemija. Taj ćemo rad podsjećanja obaviti u okviru razmatranja recentnih doprinosa onome što je Foucault nazvao biopolitika.
 
Nekoliko je kratkih uvodnih napomena potrebno kako bismo izbjegli širenje izvan granica formata ovog priloga raspravi. Biopolitička se tumačenja, nažalost, u velikoj mjeri mogu svrstati pod rubriku koju Mikulić naziva „debakl filozofije u doba korone“, a tiče se intelektualnog nesnalaženja, štoviše dezorijentacije vodećih teoretičara i intelektualaca u pogledu značenja i posljedica aktualne pandemije. Ne radi se samo o tome da manjak biomedicinskog i epidemiološkog znanja biva kompenziran viškom fikcionalnog znanja o biopolitičkim aspektima, nego se, kako dalje navodi Mikulić, kognitivni manjak pretvara u politički višak kroz geste nadmoći (Mikulić, 2020: 5). Na razini teorijskog diskursa takve se geste pokazuju kroz „otkrivanje“ najnovijih istina o pandemiji COVID-19, s nezgodnom implikacijom da se ove najnovije istine istaknutih filozofa često teško mogu razlikovati od teorija zavjere na opskurnim portalima. Svakako najpoznatiji primjer u domeni biopolitičkih interpretacija jest Agambenovo tretiranje pandemije COVID-19 kao umjetno stvorene krize kojom se želi – negdje u analogiji s ratom protiv terorizma – uvesti ograničenja slobode, iako je jasno, veli Agamben, da se radi o nečemu što ne predstavlja mnogo veću opasnost od sezonske gripe.
 
No, vratimo se na Foucaulta, koji na samom početku predavanjâ iz 1977-1978., objavljenih pod naslovom Sigurnost, teritorij, stanovništvo navodi da analiza bio-moći prije svega znači obraćanje pažnje na mehanizme putem kojih temeljna biološka obilježja ljudske vrste postaju predmetom političke strategije i objekt intervencije. Biopolitika počinje s uvidom da su ljudska bića biološka vrsta, te da ljude možemo analizirati u juridičko-disciplinarnom registru ili u registru biopolitike. Kada se analiza odvija u juridičko-disciplinarnom registru, predmet analize je tehnologija moći koja zahvaća pojedinca, to jest pokazuje se na razini individuuma, njegovog ili njezinog tijela, vjerovanja i prava. Studije kao što su Nadzor i kazna: rođenje zatvora ili Rađanje klinike: arheologija medicinskog opažanja usredotočene su na funkcioniranje juridičko-disciplinarnog mehanizma, te pokazuju kako u različitim režimima disciplinarna moć oblikuje identitet pojedinca, usmjerava njegovo_njezino djelovanje, upisuje se u njegovo_njezino tijelo.
 
S druge strane, kada se analiza odvija u registru biopolitike, pojavljuje se i novi objekt – stanovništvo. Predmet u tom slučaju više nije juridičko-disciplinarni mehanizam u odnosu na pojedinca i na njegovo_njezino tijelo, nego stanovništvo kao novi objekt analize i intervencije koji, zapravo, nije moguć bez prikupljanja podataka, kvantifikacije, statističke analize i novih istraživačkih disciplina – poput epidemiologije – naslonjenih na statističku analizu.
 
Sada imamo, takoreći, dva registra ili dvije tehnologije moći. Najprije juridičko-disciplinarni registar unutar kojeg se moć pojavljuje odjenuta u disciplinarno ruho. O tome Foucault piše sljedeće:
„Disciplina, po definiciji, regulira sve. Disciplina ne dopušta da bilo što umakne. Ne samo što ne dopušta da stvari idu svojim tokom, njezino je načelo da stvari, pa i najmanje stvari ne smiju biti prepuštene samima sebi.“ (Foucault, 2009: 45)
Nasuprot tome, biopolitika je nešto sasvim drugo, naime strategija koja računa na stanovništvo kao predmet analize u mjeri u kojoj je moguće prepoznati i mjeriti njegova biološka i društvena obilježja: natalitet, mortalitet, produktivnost rada, učestalost neke bolesti ili učestalost nekih oblika devijantnog ponašanja itd. Prema Foucaultovom poimanju, biopolitika se oslanja na zadanost ili „prirodnost“ predmeta koji ne treba biti sukladno disciplinarnom ključu uveden u prethodno definirane obrasce, nego njegova „prirodnost“ treba biti najprije prevedena u prikladne forme znanja, a zatim uklopljena u praksu upravljanja. Ova donekle suhoparna određenja biopolitike će postati jasnija kada ih rastumačimo kroz epizodu epidemije velikih boginja koju sâm Foucault uzima kao ogledni primjer biopolitičke prakse. Iz dosad navedenoga moglo bi se zaključiti da koncept biopolitike istraživački odgovara upravo situacijama poput globalne pandemije, te da će, prema tome, njegova upotreba poboljšati razumijevanje isprepletenih sociobioloških procesa. Međutim, već Agambenovi napisi daju osnovu za skepticizam u pogledu eksplanatorne snage koncepta biopolitike:
„Agamben pristupa analizi epidemije koronavirusa s unaprijed formiranim analitičkim aparatom od osnovnih i najopćenitijih kategorija svoje filozofije biopolitike kakvu je razvio u bestselleru Homo Sacer iz 1995. Premda je takav postupak autoprimjene tipičan, legitiman i svakako očekivan ne samo u filozofiji nego i u znanostima, njegovi učinci – teza o invenciji epidemije i opasnost od uvođenja permanentnog izvanrednog stanja – nisu samo prognoze iz neosiguranih tvrdnji nego su očigledno krivi i u rezultatu i u pretpostavkama, i zazivaju hitnu reviziju.“ (Mikulić, 2020: 13).
Iako Agamben i Foucault ne koriste koncept biopolitike na isti način, pa se čak i sveobuhvatna kritika Agambenove biopolitičke filozofije ne odnosi automatski na Foucaultov pristup, potonji također zahtjeva reviziju poradi specifičnih poteškoća koje su uslijed pandemije COVID-19 postale sasvim vidljive. Revizija Foucaultovog koncepta biopolitike otvara prostor za vrednovanje onoga što je iz marksističke perspektive Panagiotis Sotiris formulirao kao prijedlog za demokratsku biopolitiku (Sotiris, 2020).
 

Rođenje biopolitike?

U želji da izbjegnemo nepotrebno održavanje teorijske napetosti, formulirat ćemo zaključak ponešto unaprijed: temeljna poteškoća Foucaultove filozofije biopolitike leži u činjenici da ona zapravo ne postoji mimo analize liberalnog guvernmentaliteta, a posljedica toga je zavaravanje oko statusa biopolitike. Drugim riječima, biopolitika kod Foucaulta dolazi kao skica, i to skica umetnuta u izlaganje o razvoju liberalnog guvernmentaliteta od kraja 17. stoljeća naovamo. Problematika liberalnog guvernmentaliteta jest ono što zaokuplja Foucaulta u predavanjima iz 1978. i 1979. godine, u skladu s ranije izrečenim naumom da se izgradi politička teorija koja neće biti usidrena oko problema suverenosti. U njegovom slikovitom izrazu: „Treba kralju odrubiti glavu: to se u političkoj teoriji još nije učinilo“ (Foucault, 1994: 153).
 
Problem liberalnog guvernmentaliteta – dakle, pokušaj sagledavanja liberalizma ne kao ideologije, nego u terminima upravljanja i refleksije o upravljanju – pojavljuje se kao korak prema političkoj teoriji koja neće biti ustanovljena oko osi suveren-podanici. Liberalizam, ako se suzdržimo od toga da ga svedemo na ideološki diskurs u funkciji proizvodnje iluzija kako bi se održala klasna vladavina, otkriva domenu ekonomske proizvodnje i razmjene koja se pokazuje otpornom na voluntarizam suverena. Ekonomsko se polje od 18. stoljeća pojavljuje kao prostor specifičnih zakonitosti proizašlih iz „prirode stvari“. Uzmimo Foucaultov primjer iz serije predavanja Sigurnost, teritorij, stanovništvo, u kojem se ogleda karakter ekonomskog polja: primjer oskudice.
 
Stavljanjem opasnosti oskudice u središte razmatranja (osobito oskudice prehrambenih proizvoda) cijelo se merkantilističko razdoblje može tumačiti u terminima potrage za prikladnim instrumentima pomoću kojih se oskudica može zaustaviti prije no što se njezini učinci (glad stanovništva, socijalno nezadovoljstvo, te posljedično i revolt te politička nestabilnost) u potpunosti pokažu. Zbog toga su merkantilistički pisci i državnici tražili način da se, kroz kontrolu cijena, kroz upravljanje uvozom i zabrane izvoza, putem regulacije poljoprivredne proizvodnje i razmjene, oskudica ukloni prije negoli se stigne razviti.
 
S druge strane, laisser-faire načelo stupa na scenu kao kritika merkantilizma, odnosno juridičko-disciplinarnog ansambla zakona, propisa, sporadičnih mjera i intervencionističkih mehanizama koji čine sadržaj merkantilističke doktrine i prakse. Već Quesnay i fiziokrati donose ideju da ekonomija ima vlastite zakonitosti, te da slijepi intervencionizam treba biti zamijenjen relevantnom formom znanja na osnovu koje će ekonomske zakonitosti postati transparentne (cf. Serrano i Mazat, 2017). Liberalizam 18. stoljeća ide korak dalje: prihvaćajući laisser-faire on ukazuje na samoporažavajući karakter merkantilističkih doktrina, te umjesto toga nudi drugačiju racionalnost upravljanja, onu koja se neće temeljiti na nekoj inačici juridičko-disciplinarnog modela, nego će dopustiti slobodni tijek ekonomskog procesa:
„Politika mora djelovati u elementu stvarnosti koji su fiziokrati veoma precizno nazivali fizikom, kada su govorili da je ekonomija [društvena, op. MŽ] fizika (…) Igra liberalizma – neuplitanja, omogućavanja slobodnog kretanja, puštanja da stvari idu svojim tijekom; laisser faire, passer et aller – bazično i fundamentalno znači djelovati na način da se stvarnost razvije, ide svojim putem i slijedi svoj tijek prema zakonima, načelima i mehanizmima same stvarnosti.“ (Foucault, 2009: 47-48).
Ako ispratimo Foucaultovu analizu liberalnog guvernmentaliteta do kraja, vidjet ćemo da uspjeh liberalizma kao prakse upravljanja ovisi o tome da ne unosi strane elemente u ekonomsko polje, da se odbaci nametanje izvanjskih načela i mehanizama, te da se umjesto toga usvoji i uračuna slobodne ekonomske tokove u vlastiti model upravljanja. Vraćajući se na fenomen oskudice u spisu Lettre d’un négociant sur la nature du commerce des grains iz 1763. francuskog ekonomista Louis-Paul Abeillea (Foucault ga spominje kako bi pokazao da je laisser-faire doktrina bila formulirana barem desetak godina prije izlaska Smithovog Bogatstva naroda) možemo vidjeti da se oskudica na koncu pojavljuje kao himera. Ona je, kako sugerira Abeillova analiza, proizvedena i pogoršana upravo onim intervencionističkim mjerama koje su nominalno prisutne kako bi je zaustavile. Primjenom laisser-faire načela oskudica će, kada se pojavi, biti već unaprijed uračunata te će slobodnim djelovanjem (uvozom robe, oslobađanjem zaliha, zamjenskom proizvodnjom) biti anulirana. Oskudica se, dakle, primjenom laisser-faire načela pokazuje kao himera (Foucault, 2009: 40-41).
 
Naravno, Foucaultovo preispisivanje povijesti liberalizma kao liberalnog guvernmentaliteta podvrgnuto je mnogobrojnim kritikama (vidi npr. Dean, 2015; Zamora i Behrent, 2016), no ovdje nije riječ o statusu liberalizma, nego o poveznici liberalnog upravljanja i biopolitike. Naime, liberalizam kao tehnologija upravljanja prelijeva se u Foucaultovoj interpretaciji preko granica ekonomskog polja u mjeri u kojoj se stanovništvo pojavljuje kao novi objekt analize i intervencije. To prelijevanje, odnosno širenje tematskog opsega neizbježna je posljedica Foucaultove želje da se odmakne od marksističkih preokupacija robnom proizvodnjom i režimima ekonomske regulacije.
 
Liberalni guvernmentalitet u tom pogledu mora biti više od ekonomskog polja, odnosno više od laisser-faire načela suprotstavljenog juridičko-disciplinarnom modelu koji se historijski pojavio u obliku merkantilizma. Taj je višak osiguran putem koncepta stanovništva – biopolitičkog objekta koji postaje inteligibilan pojavom postupaka kvantifikacije i razvojem novih formi znanja. Epidemija velikih boginja se u predavanjima Sigurnost, teritorij, stanovništvo pojavljuje kao izvanekonomska nadopuna primjeru oskudice koji nalazimo unutar ekonomskog polja. To je ujedno i točka na kojoj se može razmotriti prethodno naznačeno upozorenje o „nesamostalnosti“ biopolitike, to jest, o vezanosti Foucaultove biopolitičke filozofije uz problem liberalizma.
 
Što je onda specifično za biopolitičko tumačenje epidemije velikih boginja? Kakve nove postupke, procedure i mehanizme moći susrećemo u toj epizodi povijesti medicine? Za Foucaulta je stvar jasna: shematski rečeno, u opreci spram postupaka isključivanja, karantene, pa čak i progona u kontekstu epidemija kuge ili lepre, epidemija velikih boginja od 18. stoljeća donosi sasvim drugi skup problema:
„Temeljni problem neće biti nametanje discipline, iako disciplina može biti pozvana kao pripomoć, nego će to biti problem saznanja koliko ima oboljelih od velikih boginja, kakav je dobni sastav oboljelih, kakvi su učinci bolesti, kolika je stopa smrtnosti, kakve lezije ostavlja i koje su naknadne posljedice, koliki je rizik inokulacije i vjerojatnost da pojedinac umre ili bude zaražen usprkos inokulaciji, te kakve su, statistički gledano, posljedice za stanovništvo.“ (Foucault, 2009: 10).
Razvoj računa vjerojatnosti, deskriptivne statistike i postupaka kvantifikacije omogućio je, unutar okvira koji je bio definiran juridičko-disciplinarnim modelom, razmatranje sasvim novog objekta – stanovništva – čime se, povratno, otvorio prostor za refleksiju i kalkulaciju kakva prije nije bila zamisliva. Nove forme znanja omogućuju ustanovljenje pravilnosti na razini stanovništva (primjerice, u kraćim se vremenskim intervalima pokazuju pravilnosti u pogledu broja rođenih i umrlih, moguće je uočiti pravilnosti uzrokâ smrti, učestalost neke bolesti u populaciji ili učestalost nekog oblika devijantnog ponašanja itd.). Nadalje, nove forme znanja omogućuju predviđanje budućih događaja u terminima vjerojatnosti i donošenje odgovarajućih odluka. Foucault stavlja snažan naglasak na činjenicu da se u slučaju virusa velikih boginja (Variola major) stopa smrtnosti mogla pouzdano procijeniti na otprilike 30 posto, dok je istovremeno smrtnost kao posljedica inokulacije bila od 0,5 do 2 posto. Njegovim riječima:
„zahvaljujući dostupnim statističkim instrumentima, izvjesna i opća primjenjivost inokulacije i cijepljenja omogućila je da se o fenomenu (velikih boginja, op. MŽ) razmišlja u terminima računa vjerojatnosti. U tom smislu možemo reći da su inokulacija i cijepljenje imali koristi od matematičke potpore koja je u isti mah bila svojevrsni akter njihove integracije u domenu prihvaćenih i prihvatljivih oblika racionalnosti“ (Foucault, 2009: 58-59).
Uz sve ograde koje Foucault povlači, analogija sada postaje vidljiva: kao i u slučaju primjene laisser-faire načela na fenomen oskudice, u slučaju velikih boginja također imamo, ako ne suspenziju, a onda barem nadilaženje granica karakterističnih za juridičko-disciplinarni model. Postupci inokulacije, a zatim programi i kampanje cijepljenja, također ne pokušavaju ništa zabraniti, izolirati ili isključiti, već suprotno, cilj je stimulacija imunološkog sustava unošenjem antigena u organizam kako bi se spriječio razvoj bolesti. Iz ovoga proizlazi da će pristup bolestima, to jest epidemijama, biti oslonjen na znanje o ponašanju virusa u određenoj populaciji, te da će se umjesto dekreta, propisa i zabrana racionalnost upravljanja ogledati u konceptima slučaja, te profila rizika, troškova i koristi s obzirom na „prirodnost“ fenomena[1]. Ukratko, Foucaultov pristup pokušava podvesti biopolitiku pod problematiku liberalnog guvernmentaliteta, želeći pokazati da se biopolitika može razumjeti tek kada shvatimo što zapravo jest guvernmentalni režim koji nazivamo liberalizmom (Foucault, 2008: 22). Iz toga proizlaze najmanje dvije poteškoće: prva je vezana uz neusklađenost, a mjestimice i suprotstavljenost ekonomskih i biopolitičkih načela, dok se druga tiče nedostatnosti Foucaultove analize znanja, kojemu je, kako smo maločas vidjeli, pridana konstitutivna uloga u organizaciji biopolitike. Ironično, obje poteškoće vidljive su na pozadini povijesti epidemija velikih boginja.
 

Epidemija velikih boginja kao biopolitički poligon

Iako je teško točno naznačiti početak širenja velikih boginja, nema sumnje da je to oboljenje bilo prisutno stoljećima prije negoli je zahvaljujući cjepivu službeno iskorijenjeno 1980. godine. Za razliku od malih boginja (Variola minor), čija je smrtnost bila razmjerno mala (ispod 1 posto), te su se oboljeli uglavnom izliječili kod kuće bez potrebe za ikakvom intervencijom, njezina je zloćudnija sestra (Variola major) bila vodeći uzrok smrti tijekom 18. stoljeća, kada je odnijela približno 60 milijuna ljudi samo na Europskom kontinentu. U tom kontekstu, teško je promašiti tenzičan, ako ne već otvoreno proturječan odnos liberalizma i biopolitike. Kako pišu Kotar i Gessler:
„Širenje bolesti iz jedne zemlje u drugu, iz gradova u gradiće, od jedne osobe do druge, značajno je pojačano razvojem prometa. Kolonizacija, trgovina i turistička putovanja otvorila su ranije zatvorene ili nepristupačne granice, što je vodilo međunarodnom kretanju ljudi bez presedana. (…) Proizvodnja i širenje masovnih migracija postale su ozbiljni zdravstveni rizik za domicilno stanovništvo. Kako bi se nosilo s priljevom oboljelih, regulacijama na nacionalnoj i lokalnoj pokušalo se spriječiti epidemije putem jedinog sredstva prevencije kojim se moglo upravljati – karantenom“ (Kotar i Gessler, 2013: 117).
Dakle, daleko od toga da epidemije velikih boginja u 18. stoljeću predstavljaju rez spram juridičko-disciplinarnih mjera koje povezujemo s karantenama protiv kuge, ili leprozorijima (lazaretima) kao specifičnim bolnicama za izolaciju oboljelih od gube, to jest lepre. Ove iste metode možemo vidjeti i u slučaju velikih boginja, čak i nakon pronalaska i uvođenja cjepiva. Nadalje, razvoj epidemija neposredno je uvjetovan širenjem tržišta, trgovinom i kretanjem robā i ljudi preko granica nacionalne ekonomije. U tom smislu ostaje otvoreno pitanje je li je liberalni guvernmentalitet 18. stoljeća mogao artikulirati bilo kakvu inačicu biopolitike, dok Foucaultova teza o integriranosti biopolitike pod liberalnu praksu upravljanja ostaje u najboljem slučaju nedovoljno elaborirana.
 
Štoviše, povijest epidemije velikih boginja od početka 18. stoljeća pokazuje ne samo zadržavanje disciplinarnog elementa vidljivog u raspravama o karantenama, te sanitarnim i higijenskim uvjetima migracija, nego važnost pravnog (juridičkog) okvira za uspjeh kampanja cijepljenja. Oba elementa ostaju prisutna kroz cijelo 19. stoljeće. Razdoblje između 1840. i 1871. je u Velikoj Britaniji obilježeno žestokim raspravama u pogledu Zakona o cijepljenju, poglavito po pitanju zakonske obveze cijepljenja. Prvi Zakon o cijepljenju (Vaccionation Act) iz 1840. godine omogućio je besplatno cjepivo za one koji su se odlučili cijepiti. Nakon toga 1853. dolazi nova verzija zakona, prema kojoj cijepljenje postaje obavezno. Gareth Williams navodi da je zakon iz 1853. već samim nazivom An act to extend and make compulsory the practice of vaccination (Ukaz kojim se proširuje i čini obveznim praksa cijepljenja) podigao buru u javnosti. Njegov sadržaj, kojim se tražilo da djeca u roku od tri mjeseca nakon rođenja budu cijepljena, a roditelji koji to odbiju budu kažnjeni novčanom kaznom od 20 šilinga potaknuo je otpor kod ljudi koji su smatrali da država ulazi u njihovu privatnost i narušava njihovu slobodu (Williams, 2010: 237).
 
Budući da su revizije zakona o cijepljenju 1858., 1867. i 1871. još više povećale državne ovlasti pri provedbi cijepljenja, društveni sukob i otpori cijepljenju djece također su se povećali, ponekad s tragičnim posljedicama. Williams piše da roditelji iz nižih klasa koji su odbijali cijepiti djecu često nisu imali sredstava za plaćanje kazne, te su završavali u zatvoru, dok su londonske novine 1882. godine izvijestile o Mary Clark koja je ubila svoje novorođenče i sebe kako bi izbjegla obavezno cijepljenje (Willliams, 2010: 239). Javno nezadovoljstvo zakonskom prisilom na cijepljenje prelilo se u građanske organizacije i društva posvećena političkoj borbi protiv cjepiva, no prije nego što dotaknemo tu točku potrebno je podcrtati da trezveni pogled na Foucaultov ogledni primjer biopolitike sugerira nešto sasvim drugačije od tentativnih zaključaka koje je formulirao u predavanjima Sigurnost, teritorij, stanovništvo i Rođenje biopolitike.
 
Liberalni guvernmentalitet, koji se doista razvijao od kraja 17. stoljeća te prvih traktata i rasprava o političkoj ekonomiji, ne uključuje biopolitičku dimenziju (kako je Foucault određuje) u svoju opću shemu. Dapače, povijest epidemija velikih boginja na različitim razinama pokazuje upravo postojanost juridičko-disciplinarnog modela, dok toliko puta u političko-ekonomskim raspravama naglašena načela negativne slobode stoje u raskoraku i suprotnosti spram opsežnih biopolitičkih programa i reflektiranih intervencija na razini stanovništva.
 
Biopolitika, kako god odredili njezin sadržaj i modulacije, nema jednoznačni temelj niti ju se može u potpunosti razumjeti (kako sugerira Foucault) preko analize liberalnog guvernmentaliteta. U predavanjima upotrijebljen primjer epidemije velikih boginja nakon pažljivijeg promatranja pokazuje ambivalentnu sliku biopolitike oblikovane početkom 18. stoljeća, koja nedvojbeno sadrži elemente zanemarene u Foucaultovoj analizi. Međutim, čak i obilježja koja su prisutna u njegovoj razradi traže dodatna objašnjenja kada ih pogledamo u svjetlu historijske građe. Ovdje ćemo se samo dotaknuti uloge novih formi znanja ključnih za konstituciju biopolitike.
 
Foucault je, dakako, u pravu kada tvrdi da je formiranje znanja o upravljanju neodvojivo od znanja o procesima koji obuhvaćaju i prožimaju stanovništvo, a u novije ih vrijeme u najširem smislu označavamo pojmom ekonomija, odnosno privreda (Foucault, 2009: 106). Na koncu, bilo bi teško zamisliti ekonomsko istraživanje koje ne bi uzimalo u obzir demografiju. Međutim, znanje koje pretpostavlja biopolitika tiče se obilježja stanovništva koja su u užem smislu izvanekonomska (primjerice, incidencija i mortalitet neke bolesti), bez jednoznačne poveznice prema domeni proizvodnje i razmjene. Nadalje, znanje o kojem je riječ ima eminentno empirijski karakter, pa je stoga kumulativno, falibilno (pogrešivo) i u spoznajnom pogledu nezavisno od mogućih političkih funkcija. Foucault je, kako smo rekli, želio podcrtati moment u kojem, zahvaljujući kvantifikaciji, statistici i izvedenim disciplinama poput epidemiologije, procesi na razini stanovništva postaju inteligibilni i transparentni, te utoliko podatni za uklapanje u neki model upravljanja. Naime, velike boginje, koje su bile bauk 18. i 19. stoljeća (barem kada je riječ o Europi i SAD-u) bit će pod uvjetima sveobuhvatne primjene cjepiva iskorijenjene do kraja 1970-ih, a zastrašujuća iskustva gotovo zaboravljena.
 
No, to je samo završna točka. Poteškoće u pogledu znanja o uzrocima i kretanju epidemije velikih boginja počele su već s uvođenjem prakse inokulacije. Inokulaciju je u Veliku Britaniju, a zatim i druge zemlje, donijela engleska književnica Mary Wortley Montagu nakon putovanja po Otomanskom Carstvu 1717. godine. Tamo je uočila postupak raširen kod plemena Čerkeza, u sklopu kojega se sadržaj pustula ili krasta uzet od oboljelih od virusa variole inokulira zdravoj djeci kako bi se spriječio razvoj bolesti. Taj je postupak primijenila najprije na vlastitu djecu kako bi ih sačuvala od iskustva kroz koje je sama prošla, a zatim ga je razmjerno uspješno zagovarala i promovirala u visokim krugovima engleskog društva. Učena spekulacija govori da je taj postupak nastao uočavanjem činjenice da oni koji su preboljeli bolest ne mogu ponovo biti zaraženim virusom variole. Usprkos naporima Mary Wortley i njezinih saveznika, inokulacija je imala dvije temeljne teškoće – prvo, smrt ili ozbiljne komplikacije nastale kao posljedica unosa virusa u tijelo. Drugo, pacijent bi nakon inokulacije postao prijenosnik virusa, opasan za one koji bolest još nisu imali odnosno još nisu bili inokulirani. To su razlozi zbog kojih je inokulacija uvijek bila kontroverzan postupak, bez obzira na značajno nižu vjerojatnost smrtnog ishoda kod inokuliranih osoba.
 
Međutim, kontroverza nije nestala nakon što je inokulacija zamijenjena vakcinacijom, to jest standardnim postupkom cijepljenja. Kako je poznato, Edward Jenner koncem 18. stoljeća kreće s postupkom inokulacije kravljim boginjama, te ga naziva vakcinacijom, prema latinskom nazivu za kravu (lat. vacca). Pronalazak cjepiva kojim su uklonjene opasnosti i rizici prethodno prakticiranog postupka inokulacije nije zaustavio kontroverzu, nego ju je na određeni način rasplamsao, stvorivši široku frontu protivnika cijepljenja koja se s veoma sličnim argumentima i predodžbama pojavljuje i današnjem kontekstu.
 
Na strani protivnika cijepljenja pojavljivali su se ljudi različitih profila i motiva. Vodeća ličnost američkog antivakserskog pokreta svakako je bila Lora Little, autorica notorne publikacije Crimes of the Cowpox Ring iz 1907. godine. Little je svoju kampanju protiv cijepljenja započela nakon smrti sina za koju je bila uvjerena da je posljedica cjepiva protiv boginja. Njezina publikacija sadrži preko 300 slučajeva koji bilježe katastrofalne posljedice cijepljenja, u rasponu od različitih sekundarnih infekcija i razvoja novih oboljenja uzrokovanih cjepivom do mnogobrojnih smrtnih slučajeva. Little je zagovarala doktrinu prirodnog zdravlja, tumačeći bolesti kao neravnoteže koje se mogu ispraviti pravilnom prehranom i zdravim stilom života, te je na toj platformi nastupala u SAD-u i Europi, sa značajnim utjecajem na antivakserski pokret u Velikoj Britaniji (Williams, 2010: 261).
 
Međutim, kontroverza oko cijepljenja ne bi se mogla održati toliko dugo da se skepticizam prema cjepivu nije njegovao u znanstvenoj zajednici. Liječnici i profesori poput Edgara Crookshanka, profesora bakteriologije na londonskom King’s College, doktora J. W. Hodgea i drugih uglednih članova godinama su održavali na životu teoriju prema kojoj je cjepivo uzročnik sifilisa, a ta se optužba nije mogla pobiti prije razvoja odgovarajućih dijagnostičkih testova (isto: 267). Nepovjerenje i skepticizam prema cijepljenju koje je dolazilo iz uglednih znanstvenih krugova možda najbolje oslikava Encyclopaedia Britannica (edicija iz 1888.), gdje pod natuknicom o cijepljenju stoji da ono omogućuje širenje barem pet bolesti, uključujući sifilis, erizipel (površinski celulitis) i žuticu (isto: 262).
 
Statistički podaci i izračuni koji imaju ključnu funkciju za konstituiranje biopolitike u mjeri u kojoj, kako smo naveli, omogućuju transparentnost fenomena i na taj način otvaraju prostor za guvernmentalnu praksu, jednako su tako bili predmet spora i sredstvo u sporenju. Mnogi su se mogli poslužiti službenim podacima o bolesti, cijepljenju i smrtnosti, kako je to učinio primjerice poduzetnik i društveni reformator William Tebb, dokazujući da smrtnost u populaciji raste nakon cijepljenja. Na mnoge od tih optužbi temeljenih na statističkim podacima nije se moglo prikladno odgovoriti jer su bile – ako ih uzmemo izolirano – točne. Naime, među pobornicima cjepiva dugo je vrijeme vladala dogma prema kojoj docjepljivanje nije potrebno; nadalje, postupak cijepljenja često se provodio bez održavanja potrebnih sterilnih uvjeta, dok su pripravci cjepiva često bili kontaminirani (Kotar i Gessler, 2013: 184ff).
 
Ukratko, postojao je širok spektar rizika cijepljenja na koje se nije obraćalo dovoljno pažnje, a njihovi učinci su proizvodili činjeničnu osnovu za perpetuiranje skepticizma i teorija zavjere kroz manipulaciju ili dekontekstualizaciju podataka. To je ujedno aspekt koji Foucault previđa, stavljajući jednostrani naglasak na novost upotrebe probabilističkog i statističkog znanja. Prikupljanje podataka, statistička obrada i mogućnost izgradnje probabilističkih i statističkih modela doista jest važan epistemički pomak koji je, kako to uvjerljivo pokazuju Ian Hacking i Theodore Porter, obilježio proizvodnju znanja počevši od kraja 18. stoljeća. Međutim, znanje unutar empirijskih disciplina načelno je kumulativno i falibilno (to jest, neprestano se nadograđuje i podložno je reviziji) što predstavlja poteškoću ako ga želimo instrumentalno povezati s određenim tehnologijama moći i praksama upravljanja. Iz suvremene je perspektive jasno da je cjepivo protiv velikih boginja na koncu omogućilo iskorjenjivanje te bolesti, međutim ta činjenica nije bila dostupna tijekom polemika i sukoba u prethodnim stoljećima.
 

Prema demokratskoj biopolitici

Iz navedenih poteškoća s Foucaultovom formulacijom proizlazi potreba za revizijom koja će omogućiti eksplanatorno snažniju i robusniju upotrebu biopolitičke teorije. Sotirisov prilog tematizaciji biopolitike pojavljuje se upravo na tom tragu. Njegovo ishodišno pitanje glasi: možemo li danas, u kontekstu pandemije COVID-19, izbjeći alternativu koja se sastoji od izbora između laisser-faire pristupa (minimalne restrikcije, slobodno kretanje, posebne mjere samo za rizične skupine) i autoritarnih mjera koje uključuju niz restrikcija i zabrana pod prijetnjom kazne (Sotiris, 2020: 19).
 
Demokratska biopolitika za Sotirisa znači ponovno otvaranje pitanja o zdravlju i brizi kao dijelu šire transformacije društvenih odnosa i eksperimenta s novim organizacijskim oblicima (isto: 25). S jedne strane je bjelodano da pandemija nije samo biološki fenomen, nego i društveni proces, no s druge strane, Sotiris želi izbjeći pojednostavljena povezivanja kapitalizma i pandemije, kojima se gubi iz vida biološka i društvena složenost infekcije, epidemije i pandemije (isto: 5). U tom pogledu, Foucaultova biopolitička teorija se javlja u funkciji nadopune marksističke analize, doslovce kao način da se omogući marksističko tumačenje bioloških i epidemioloških fenomena onkraj repetitivne matrice u kojoj se kapitalizam – bez specifikacija i posebnih određenja – pojavljuje kao krivac za pandemiju.
 
Za Sotirisa i druge slične pokušaje (cf. Prozorov, 2018) ključno je pitanje može li se biopolitiku na bilo koji način spojiti s demokracijom, osobito kada je riječ o Foucaultovoj interpretaciji u kojoj se pojavljuje naizgled čvrsto vezana s liberalnim guvernmentalitetom. Međutim, povezanost liberalizma i biopolitike predstavlja gotovo fiktivnu poteškoću utoliko što Foucault nije uspio do kraja odrediti teorijsko značenje biopolitike. S obzirom na takvo stanje stvari – činjenicu da Foucault biopolitiku samo spominje, ali ne razrađuje – poveznica prema liberalizmu naznačena u njegovim predavanjima funkcionira, u najboljem slučaju, kao radna hipoteza. Foucault, kada pogledamo pobliže njegove formulacije u predavanjima o biopolitici, naprosto daje naznaku postojanja čvrste veze između liberalnog guvernmentaliteta i biopolitike, bez daljnjih obrazloženja i argumenata.
 
Upravo zato za moguću demokratsku biopolitiku navodna opterećenost liberalnom teorijsko-političkom prtljagom predstavlja manju poteškoću od drugog pitanja: onog koje se tiče njezina sadržaja. Što, dakle, biopolitika sadržajno predstavlja? Sotiris drži da odgovor možemo dobiti ako demokratsku biopolitiku predstavimo kao svojevrsnu radikalizaciju zahtjeva za javnim zdravstvom i sustavom socijalne skrbi. Drugim riječima, ne radi se o tome da se traži prikladna intervencija države, već demokratska biopolitika znači neprestanu borbu i preispitivanje službenih programa i politika za borbu protiv pandemije na temelju kolektivnog organiziranja s jedne i demokratizacije znanja, s druge strane. „Takav pravac djelovanja“, piše Sotiris, „može imati različite oblike: preradu mjera fizičke distance i pravila ponašanja kako bi bili lokalniji i podatniji obilježjima zajednice; inzistiranje da promjene društvenog ponašanja budu temeljene na pristanku, a ne na prisili, te nastojanje da se izbjegne širenje državnog nadzora, traženje punog pristupa uslugama javnog zdravstva (…)“ (Sotiris, 2020: 29). Ovi se zahtjevi ne trebaju, navodi Sotiris, shvatiti kao pokušaj da se poboljša postojeći sustav javnog zdravstva i socijalne skrbi, već treba sagledati demokratsku biopolitiku unutar šireg okvira, točnije kao dio „komunističkog guvernmentaliteta“ koji označava transformaciju političke prakse (isto: 30).
 
Drugim riječima, demokratska biopolitika bi unutar pretpostavljenog „komunističkog guvernmentaliteta“ trebala imati funkciju koju nedemokratska biopolitika ima unutar liberalnog guvernmentaliteta. Riječ je o prijedlogu koji je, kako sam autor navodi, provizoran, no nekoliko stvari treba istaknuti. Prvo, ostaje sasvim nejasno što bi bio „komunistički guvernmentalitet“, tim više što sam Foucault u predavanjima Rođenje biopolitike eksplicitno tvrdi da ne postoji nešto poput socijalističkog guvernmentaliteta, budući da socijalizam, barem tijekom druge polovine 20. stoljeća, djeluje intervencijski s obzirom na uvjete i okolnosti koje su postavljene kroz liberalnu praksu upravljanja. Dakle, poteškoća socijalizma, prema Foucaultovoj formulaciji, leži u činjenici da socijalizam možda ima teoriju države, ali ne posjeduje socijalističku guvernmentalnu racionalnost (Foucault, 2008: 92). Budući da nema pojašnjenja bilo oko socijalističkog bilo komunističkog guvernmentaliteta ostaje nejasno u što bi se demokratska biopolitika trebala uklopiti.
 
Nadalje, mimo zahtjeva koji očigledno nalaze inspiraciju u institucijama države blagostanja, ostaje pitanje demokratizacije znanja i svojevoljnog pristanka na sudjelovanje u borbi protiv pandemije. Ono što de Waal pokazuje na primjeru epidemije kolere, ovdje smo mogli vidjeli kroz kratki pregled epidemije velikih boginja: svaka epidemija, osobito one s visokim stopama smrtnosti, izaziva etičke polemike, anksioznost, ponekad i paniku koja vodi ka političkim nemirima. Nadalje, epidemije se šire i održavaju u uvjetima neizvjesnosti u pogledu uzroka bolesti i mogućnosti liječenja. U takvim situacijama, da se poslužimo de Waalovim izrazom, medicina kaska za epidemiologijom. Problem s demokratizacijom znanja u kontekstu traganja za demokratskom biopolitikom se često sastoji u tome da (još) nema znanja koje bi se moglo demokratizirati. Povrh toga, jednom kada je ekspertno znanje osigurano, nije unaprijed jasno koji su točno putevi njegove demokratizacije. Staro epistemološko pitanje koje je na načelnoj razini postavio Alvin Goldman – kojem ekspertu vjerovati – u ovom se kontekstu pojavljuje s novim zaoštrenim značenjem. Dodatna poteškoća, naime, leži ne samo u pitanju povjerenja u eksperte u jednoj disciplini ili istraživačkom polju, nego u problemu izbora između disciplinarno različitih ekspertiza: kojem ekspertu vjerovati – ekonomistu ili epidemiologu?
 
Uvođenje demokracije u raspravu o biopolitici, kako to čini Sotiris, svakako je potez u pravom smjeru, osobito u svjetlu činjenice da je Foucault prethodno formulirao neka biopolitička pitanja bez detaljne razrade filozofije biopolitike. To otvara mogućnost daljnjeg istraživanja u tom smjeru, ali istovremeno nas vraća na uvjetno rečeno stara pitanja epistemologije i političke teorije. Mnogi primjeri intelektualnog debakla u doba pandemije COVID-19 ukazuju da nedomišljenost temeljnih pretpostavki u kombinaciji s nedostatkom specifičnih znanja jamči intelektualnu regresiju. Teorijska i politička budućnost demokratske biopolitike u značajnoj mjeri ovisi o izbjegavanju uočenih zamki.






Bilješke:

[1] Foucault se mnogo puta u predavanjima Sigurnost, teritorij, stanovništvo vraća na problem „prirodnosti“, a za približno određenje možemo se prisjetiti zaključka iz predavanja održanog 25. siječnja 1978. gdje se navodi sljedeće: „Stanovništvo se dakle pojavljuje kao jedna vrsta gustog prirodnog fenomena u odnosu spram pravnog voluntarizma suverena. Međutim, reći da je stanovništvo prirodni fenomen koji se ne može mijenjati zakonskim dekretom ne znači da je riječ o nečemu što je nedostupno ili u što se ne može prodrijeti. Upravo suprotno. I tu analiza fiziokrata i ekonomista postaje zanimljiva, utoliko što je prirodnost, uočena u činjenici stanovništva, neprestano dostupna akterima i tehnikama transformacije, pod uvjetom da su ti akteri i tehnike istovremeno prosvijećene, refleksivne, analitičke, izračunate i izračunavajuće.“ (Foucault, 2009: 71).







Literatura:

 
Dean, M. (2015) Foucault must not be defended. History and Theory, 54(3), 389-403.
 
Foucault, M, (1994) Znanje i moć, Zagreb: Nakladni zavod Globus
 
Foucault, M. (2009) Security, Territory, Population. The Lectures at the Collège de France, 1977-1978, London: Palgrave Macmillan
 
Foucault, M. (2008) Birth of Biopolitics. The lectures at the Collège de France, 1978-1979, London: Palgrave Macmillan
 
Kotar, S.L. i Gessler, J.E. (2013) Smallpox. A History, Jefferson NC & London: MacFarland & Company
 
Mikulić, B. (2020) „Debakl filozofije u doba korone ili kako promašiti svoje vrijeme u mislima“, dostupno na: https://filoz.ffzg.unizg.hr/wp-content/uploads/2020/09/mikulic_debakl-filozofije-web-rev4.pdf
 
Prozorov, S. (2018). „A thousand healths: Jean-Luc Nancy and the possibility of democratic biopolitics“, Philosophy & Social Criticism, 44(10), 1090-1109.
 
Serrano, F., & Mazat, N. (2017). „Quesnay and the Analysis of Surplus in the Capitalist Agriculture“, Contributions to Political Economy, 36(1), 81-102.
 
Sotiris, P. (2020). „Thinking Beyond the Lockdown: On the Possibility of a Democratic Biopolitics“, Historical Materialism, 1(aop), 1-35.
 
de Waal, A. (2020) „New Pathogen, Old Politics“, dostupno na: http://www.bostonreview.net/science-nature/alex-de-waal-new-pathogen-old-politics
 
Williams, G. (2010) Angel of Death. Story of Smallpox, London: Palgrave Macmillan
 
Zamora, D. i Behrent, M. (Ur.) (2016) Foucault and neoliberalism. John Wiley & Sons.




Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu.

Vezani članci

  • 8. siječnja 2021. Policija je omogućila hordi ekstremnih desničara da nasilno nagrne u zgradu Kongresa Pokušaj dijela Trumpove ekstremno desne baze da spriječi prebrojavanje elektoralnih glasova nasilnim upadom u zgradu Kongresa dočekan je s mlakom reakcijom policijskih snaga. Američki represivni aparat još je jednom pokazao da ne tretira na jednak način prosvjednike desnih i lijevih opcija.
  • 31. prosinca 2020. Kumek "Iole ozbiljnija i ambicioznija politička analiza, za koju Juričan nema interesa, a sudeći po dosadašnjem višegodišnjem radu, ni kompetencija, pokušala bi se barem pomaknuti od paušalnih generalizacija i iskaza poput „ljudi su mala smeća koja vole korupciju“. Savjestan politički pristup nastojao bi barem saznati zašto su ljudi egzistencijalno prisiljeni pristajati na koruptivne aranžmane, čak i kada su očito usmjereni protiv njihovih vlastitih interesa; o kojim je mrežama političke moći riječ te kako politički i društveni establishment na to odgovara."
  • 31. prosinca 2020. Feminizam i transfobija Recentno jačanje transfobije u feminističkim i kvir prostorima očituje se u osnivanju trans-isključujućih organizacija ili preokretanjem politika postojećih u tom smjeru, kako bi se ucrtale granice između feminizma i LGB aktivizma u odnosu na trans organiziranje na međunarodnoj (LGB Alliance u Velikoj Britaniji s ograncima u Brazilu, Australiji, SAD-u...) i regionalnoj razini (Marks21, Lezbejska i gej solidarna mreža...). Transfobne politike nedavno je javno prigrlio i Centar za ženske studije u Zagrebu. Te se politike nastoje racionalizirati nizom pojednostavljenih tvrdnji koje apeliraju na „zdravi razum“ i opća uvjerenja, onkraj teorijskih i empirijskih uvida. Ovaj tekst nas u formi FAQ-a, s uvodnim osvrtom, vodi kroz diskurs i logiku kojima se ta racionalizacija odvija, a nastao je u kontekstu ad hoc antikapitalističke kvir inicijative feministkinja i feminista protiv transfobije.
  • 31. prosinca 2020. Klasa i identitet: ljubomržnja ili sukonstitucija? "Strukturnim određenjem klasa se više objašnjava, istorijsko-sociologističkim određenjem klasa se više opisuje. Prema strukturnom određenju klasni položaj konstituira se bez obzira jesu li klasni akteri*ke uopće svjesni koji i kakav je to položaj, dok istorijsko-sociologističko određenje upućuje na to da može da postoji svijest o klasi ili neko iskustvo klase. Strukturnim određenjem objašnjavaju se logika i anatomija funkcioniranja sistema proizvodnje, stoga je riječ o „trajnijoj“ klasnoj konfiguraciji kojom se objašnjava specifičnost kapitalističkog sistema proizvodnje, dok istorijski pristup klasi opisuje kontingentna i promenjiva klasna grupisanja koja se odvijaju u kapitalizmu zajedno sa drugim odnosima dominacije, podčinjavanja i discipliniranja."
  • 31. prosinca 2020. Nerazradivost seksualnosti u radikalnom feminizmu Organiziranje i iskustva seksualnih radnica_ka pomaknuti su na margine feminističkih solidarnosti i promišljanja kada im se pristupa s abolicionističkim zahtjevima koji dolaze iz radikalnog feminizma, a koji se s lakoćom, u redukcionizmu i banalnosti pristupa tim temama, stapaju s državnim i kapitalističkim interesima. Iz tih raspuklih (pa i gotovo iščezlih) savezništva moguće je izvući i raspetljati uglavnom zaobilaženu i potiskivanu povijest u rukavce koji će voditi u smjeru zakonodavstva, medicine ili rada, no koji će uvijek vraćati prema istim problemima i rupama koji sačinjavaju radikalnofeminističke politike i teorije. Tekst zahvaća crtice ove povijesti, ukazujući kako su se današnje rasprave o seksualnom radu oblikovale i na čemu se temelje.
  • 27. prosinca 2020. Neoliberalna država globalnog Juga (1): kako je kulturni nacionalizam pobijedio sekularni Prvi u nizu tekstova o globalnom Jugu nastao je kao bilješka za pripremu razgovora s teoretičarkom Radhikom Desai, koji se ove godine održao u sklopu Subversive festivala, a u njemu ćemo na primjeru Indije prikazati politički obrat između sekularnog i kulturnog nacionalizma, što je tema kojom se Desai bavila u svojim publikacijama u jeku dolaska na vlast BJP-a u Indiji i rasta Hindutve kao fundamentalističkog društvenog pokreta u Indiji.
  • 20. prosinca 2020. Filipini: paralelne strukture u džunglama Na Filipinima i dalje traje jedan od najdugotrajnijih svjetskih revolucionarnih ustanaka, a uz nepoštivanje radničkih prava u zadnje vrijeme pojačana je i nasilna eksproprijacija zemlje autohtonih naroda, kao i ubojstva boraca i borkinja za zaštitu njihovih prava, te okolišnih aktivista. Kako komunistički gerilci opstaju u žrvnju između domaće fašistoidne vlasti Rodriga Dutertea i interesa stranih korporacija?
  • 20. prosinca 2020. „Budimo odgovorni_e“ Drugi val epidemije COVID-19 vladajuća garnitura u Sloveniji dočekala je uz prepune, neadekvatno opremljene bolnice i domove za starije, te istrage povezane uz indicije o korupciji pri nabavama maski i respiratora. Sve navedeno svjedoči o antisocijalnim politikama vlade i posljedica je višedesetljetne privatizacije zdravstvenog sustava, a nastavlja se kroz nove modele koncesija i privatizacija elemenata javne sfere. Autorica teksta, ujedno radnica visokoobrazovne ustanove, upozorava na licemjerni pristup ministarstva zdravstva, koje devet mjeseci nakon početka pandemije upućuje prosvjetnim radnicima i radnicama notu u kojoj se kroz opća mjesta objašnjava kako stati na kraj tobožnjoj neodgovornosti mladeži kao glavnom faktoru transmisije virusa.
  • 20. prosinca 2020. Proizvodni kapaciteti filmske iluzije "Eksperimentalni filmovi nastajali su na marginama, često bez financiranja, ali su nudili drugačiju perspektivu i zastupali različite glasove koje često nemamo priliku čuti ili vidjeti u profesionalnom filmu, bavljenje kojim ipak zahtijeva određene materijalne preduvjete. Današnja proizvodnja, okupljena oko filmskih festivala često te slike pokušava imitirati – odnosno naslanja se na estetiku eksperimentalnih filmova, smatrajući da se na taj način ponovno proizvodi i umjetnička kritička pozicija, ne uzimajući u obzir kako nije dovoljno reproducirati samo sliku već treba promišljati i na koji bi se način proizvodnja i distribucija slike mogla drugačije organizirati."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve