Lenjinizam bez radničke klase? Izostavljeni subjekt u Malmovoj ekološkoj revoluciji

Iako znanstvenici već desetljećima objavljuju radove o viralnim posljedicama krčenja šuma, Corona, Climate, Chronic Emergency (Korona, klima, kronična kriza) Andreasa Malma prva je javno dostupna knjiga u kojoj se povezuju pandemije, klimatske promjene i kapitalizam. Još ambicioznije, Malm predlaže rješenje za okončanje svih triju navedenih stavki.

Prva dva poglavlja knjige Corona, Climate, Chronic Emergency posvećena su prikazivanju zanemarivanih poveznica između pandemije COVID-19 i klimatskih promjena. Pročitali smo mnoge izvještaje u kojima se povlače paralele između navedenih. Nakon rasprave o istima, Malm tvrdi da ih moramo nadići, jer epidemije posljednjih desetljeća i klimatske promjene nisu paralelni, već isprepleteni procesi. U Malmovoj dijalektičkoj obradi prirodnih i društvenih znanosti korijen epidemije COVID-19 i drugih virusnih katastrofa leži u globalnom zatopljenju uzrokovanom biznisom. Baš poput toplinskih valova i šumskih požara, smrtonosno širenje ovih bolesti uzrokovano je ljudskim djelovanjem. Mnogo je toga u ova dva dobro istražena i lijepo napisana poglavlja o čemu bi se moglo raspravljati, no fokus ove recenzije bit će na drugom dijelu knjige, u kojem Malm iznosi ekolenjinistički plan za okončanje klimatske krize.

Izlažući se riziku ozloglašenosti, Malm tvrdi da nam je potreban ratni komunizam kako bismo zaustavili globalno zatopljenje i još smrtonosnije pandemije od one iz 2020. godine. Corona, Climate, Chronic Emergency zaslužuje svaku pohvalu zbog hvatanja ukoštac s tako nepopularnim, a opet ogromnim zadatkom. Također ju je potrebno kritizirati s razumijevanjem. U nastavku članka istaknut ću da Malm ne rješava primarni (dvostruki) problem onoga što naziva ekolenjinizmom: 1) kako organizirati i mobilizirati radničku klasu, te 2) s kojim sovjetima jurišati na koji Zimski dvorac. U knjizi ne postoji ništa što bi nas spriječilo da uvrstimo ova dva pitanja. Međutim, prije negoli to učinimo, moramo razumjeti kako se Lenjinova praksa razvijala prije ratnog komunizma 1918.-1921.

Historijski lenjinizam nije samo korištenje države u svrhe klasnog rata (aspekt na kojem Malm temelji većinu svog prikaza). Tome logički i sekvencijski prethodi organiziranje kadrova i militanata te izgradnja narodnog bloka (seljaka, intelektualaca, studenata itd.) koji predvode radnici. Bez njih bi se lenjinizam sveo na kontrolu države od strane birokrata i intelektualaca. Oktobarska revolucija, odnosno „juriš na Zimski dvorac”, nije bila tek puč hrpe avanturista. Temeljila se na radnicima i njihovim saveznicima koji su se organizirali u vijeća (rus. совет).

Ta su vijeća upravljala radnim mjestima, vojarnama i selima putem čestih glasanja o svakodnevnim, ali i političkim pitanjima. Članovi i članice vijeća imali su pravo opozvati svoje nespecijalizirane predstavnike, kojima je bilo zabranjeno akumuliranje privilegija. Lenjin i njegovi drugovi mjesecima su nastojali uvjeriti vijeća da trebaju preuzeti državu, odnosno da nova republika mora postati sovjetska država. Međutim, zapravo su spriječili rane pokušaje nekih militantnih radnika da preuzmu vlast prije negoli su uvjerili najveći broj vijeća. Primjerice, u srpnju 1917. godine dogodio se ustanak krajnje ljevice, a boljševici su uložili mnogo truda kako bi isti raspršili. Kolebanja vrlo duge 1917. godine – neprospavane noći i dani rasprava, debata i politikanstva – zahtijevali su tisuće (intelektualnih i radničkih) kadrova koji su bili osposobljeni snaći se u takvim kaotičnim uvjetima. Ukratko, prisvajanje ruske države u listopadu nije bio ni puč aktivista ni rezultat spontanog narodnog ustanka. Bila je to organizirana revolucija vijeća pod vodstvom radnika. To je bila osnova suglasnosti potrebne za provođenje ratnog komunizma.

Upravo je zbog dotičnih povijesnih okolnosti, kao i zbog ozbiljnih slijepih pjega boljševizma, Lenjinova strategija također kulminirala smrtonosnom birokratskom diktaturom nekoliko godina nakon njegove smrti. Međutim, za razliku od većine drugih vrsta državnog socijalizma, Rusija je između 1917. i 1927. godine uspjela održati značajnu razinu radničkog vodstva i narodne participacije. Na koji bismo način u budućnosti mogli ostvariti više od deset godina participativne demokracije i radničkog vodstva?

Svakako ne možemo ponoviti ono što se dogodilo 1917. godine, baš kao što ne možemo, niti bismo trebali ponoviti boljševički ratni komunizam 1918.-1921. Ipak, u skladu s onime što Malm čini s potonjim, možemo uzeti u obzir određene političke i ekonomske orijentire iz 1917. godine. Osnovni problem u Malmovoj knjizi je izostanak bilo kakve rasprave o društvenom akteru koji je u stanju zaustaviti globalno zatopljenje: rasprava o razdoblju 1918.-1921. odsječena je od 1917. godine. Kada Malm prelazi s dijagnoze ekološke krize na prognozu, uvodi jedno „mi” koje nikada ne definira. „Mi” ćemo zaustaviti kapital u deforestaciji svijeta tako što ćemo prisvojiti poslovne knjige kompanija (str. 128). „Mi” ćemo zaustaviti ispušne plinove i vađenje nafte. Malmove sljedeće – vrlo važne – poente dodatno prikrivaju dvosmislenost ovog „mi”.

Malm pita: zašto nam je za to potrebna „drakonska država”? Srednjostrujaška i lokalistička rješenja – preklinjanje ljudi da srežu svoje neumjereno putovanje i druge sramotne navike – funkcionirat će jednako dobro kao i države koje „ljubazno mole” svoje građane da nose maske tijekom pandemije, a pritom ništa ne zatvaraju. Takvo što bilo bi dovelo do daleko veće katastrofe 2020. godine. Baš kao što su države provodile potpunu karantenu ili puštale svoje stanovništvo da pati, ratni komunizam mora zaustaviti krčenje šuma dekretom. A ako države doista imaju sposobnost provoditi drastične mjere kao što je karantena, zašto ih ne bi primijenile kada su u pitanju klimatske promjene?

Kada se ustanovi zakonska prisila, uslijedit će i norme. Malm navodi povijesne primjere dječjeg rada, beskonačnog radnog dana i ropstva na plantažama. Svi su ukinuti dekretima, a ne dobrovoljnom promjenom obrazaca potrošnje ili poslovnog ponašanja. U devetnaestom stoljeću ove su prakse bile upitne, ali nije postojao konsenzus oko toga da su to zle prakse koje zaslužuju da ih se ukine. Konsenzualna percepcija ovih praksi kao zlih proizašla je iz državne provedbe. Ropstvo ne bi bilo proglašeno sveopćim zlom bez Američkog građanskog rata. Ratni komunizam, naglašava Malm, jedini je način da se spasi planet, a više će pristaša steći kad se ukorijeni, baš kao što je to bio slučaj s abolicijom.

Malmovi argumenti protiv srednjostrujaškog i lokalističkog environmentalizma su važni. Međutim, u isto vrijeme zanemaruje komponentu pristanka uz nužnu silu. Američka buržoazija morala je izgraditi republikansku koaliciju prije negoli je mogla voditi građanski rat. Boljševici su morali pridobiti vijeća prije ratnog komunizma. Danas bi, bez organiziranja proletarijata (ili njegovog ekvivalenta) kao i njegovog pridobivanja mnogih saveznika, ljudi Malmovu politiku doživjeli kao „vladavinu stručnjaka”, a ne kao revoluciju. Restriktivne mjere uslijed pandemije COVID-19, koliko god bile nužne, upravo su to: vladavina stručnjaka. Ako se sila koju Malm zaziva ne temelji na pristanku, neminovno ćemo se otpočeti srozavati u birokratsku diktaturu. Razjasnimo koje „mi” ovdje koristim: intelektualci i aktivisti koji raspravljaju o ovim pitanjima – to jest, snage slične onima koje su u prethodnim povijesnim trenucima odvukle svoja društva u opasne ćorsokake.

Nevjerojatno je da Malm raspravlja o preuzimanju tvornica bez spomena radnika. Naftne kompanije uistinu trebaju biti nacionalizirane, kako on tvrdi, a njihovi resursi pretvoreni u postrojenja, strojeve i osoblje za hvatanje ugljika. Kada kapital učini bilo što kako bi kompenzirao hvatanje količine ugljika za koju znanstvenici tvrde da je potrebna na globalnoj razini, on cirkulira ugljik natrag u atmosferu. Ne bi bilo isplativo ne prodati ga, demonstrira Malm: tvrtke neće proizvoditi nešto što će kasnije morati pohraniti u tlo. Samo država može pohranjivati ugljik u tlo na globalnoj razini. Međutim, u knjizi se nijednom ne spominje organiziranje ili mobilizacija radnika ovih kompanija kako bi se izvršile potrebne nacionalizacije. Izgleda da teret nacionalizacije pada na „nas”. Ali tko će voditi te tvrtke nakon što ih „mi” nacionaliziramo?

Ironično je da Malm kao uvod u odlomak u kojem raspravlja o nacionalizaciji nafte koristi antibirokratski, prodemokratski citat Lenjina, ali sve više ovisi o državi kako se njegova proza razvija. Sve dok se ne artikuliraju društveni akteri koji na sebe mogu preuzeti procese nacionalizacije, demokracija ostaje puko naklapanje. Ovdje bi se moglo prigovoriti da su radnici toliki suučesnici u zagađivačkom kapitalizmu da se na njih ne može računati. Ali negiranje te mogućnosti nije ni od kakve pomoći pri određivanju učinkovite društvene zamjene.

Zatim dolazimo do problema samog Zimskog dvorca. Preuzimanje kontrole nad drugorazrednim carstvom boljševicima je pružilo priliku da započnu socijalistički eksperiment ogromnih razmjera. Međutim, znali su da će sve propasti ako se njihove institucije ne prošire izvan Rusije. Malm je neoprezno optimističan ako smatra da revolucionarno preuzimanje moći danas neće dovesti do sličnih prepreka. No, ostaje nedefiniran po pitanju internacionalnog oblika koji ratni komunizam ima poprimiti.

Ekorevolucija ili je globalna ili nepostojeća, ali kako ostvariti globalni ratni komunizam u svijetu nekoliko imperijalnih sila, svega desetak učinkovitih nacionalnih država i mnogih neučinkovitih entiteta nalik državama? Na koliko njih bi valjalo jurišati da se uopće pokrene globalni proces? Ne postoji izravan odgovor na ovo pitanje, ali se s njime treba suočiti. A Lenjin se svakako suočio sa sličnim pitanjima, makar i bez rješenja.

Ukratko, što se više bližimo kraju knjige Corona, Climate, Chronic Emergency, predložena strategija sve manje nalikuje Lenjinovoj povijesnoj praksi. Moglo bi se reći: „Pa, ovo i jest dvadeset i prvo stoljeće. Kako bi mogla nalikovati Lenjinovoj?” Međutim, Malmova strategija nejasno nalikuje drugim revolucionarima dvadesetog (ili čak devetnaestog) stoljeća, čija imena isplivavaju dok knjigu privodi kraju i za sobom povlače neka zabrinjavajuća pitanja.

Što više Malm citira Lenjina, problem postaje sve dublji. Na stranicama 150-154, opetovano nas podsjeća na Lenjinov citat u vezi s krizama: trebali bismo djelovati danas ili čak „večeras, noćas”. Postoji problem s vremenskim horizontima ovog odjeljka. Večeras? Metaforički ili stvarno? Što bi se dogodilo kada bi sljedeći tjedan banda ekoloških aktivista jurišala na neku centralnu kapitalističku državu? Vjerojatno se ne bi puno toga promijenilo. Ubrzo bi bili neutralizirani ili bi zapeli u poznatoj Trumpovoj „močvari”.

Preuzimanje države bez uključivanja organiziranih radnika slijepa je ulica. Naravno, ne možemo čekati da se pojave sovjeti ili njima slične strukture, u kojima će se radnici organizirati i pripremiti demokratskiju osnovu za juriš na poslovični Zimski dvorac. Ali možemo izgraditi kadrove koji će im dati smjer kada se takve samoorganizacije počnu stvarati. Međutim, to se neće postići luksemburgizmom, blankizmom ili gevarizmom – tri povijesne reference koje je Malm žurno ubacio na sam kraj knjige, bez ozbiljnijeg istraživanja. Takvo zbrzano zazivanje istih djeluje kao znak upozorenja, jer je osjećaj hitnosti u odsustvu organizirane radničke klase i njezinih kadrova prečesto rezultirao samoporažavajućom spontanošću i avanturizmom.

Kako bi se razvio učinkovit ekolenjinizam, ove tri krajnje lijeve strategije treba razlikovati i njima pažljivo rukovati. Smatram da na prvu treba gledati kao na saveznika. Potreban nam je duh Rose Luxemburg i neke od njezinih mobilizacijskih tehnika, ali oni neće dostajati bez masovnog organiziranja predvođenog kadrovima. Luxemburg se duboko protivila Lenjinovim organizacijskim i strateškim metodama. Ipak, učinkovito organiziranje koje poštuje autonomiju svojih sastavnih dijelova zahtijeva apsorpciju luksemburgizma u lenjinizam.

Drugu krajnje lijevu opciju uvijek moramo odbiti. Blankizam je uglavnom povezan s pučizmom odozgo prema dolje. U slučajevima kada uključuje djelovanje odozdo prema gore, odvija se putem profesionalnih revolucionara koji elektrificiraju mase provokativnim akcijama. Lenjinova kritika Blanquievog profesionalnog revolucionara bila je usmjerena upravo na to oslanjanje na provokaciju i akciju odozgo prema dolje. Boljševici su se organizirali i mobilizirali kroz (uglavnom) svjesnu raspravu, pružanje primjera, konkretna rješenja konkretnih problema i obrazovanje. Ne kroz provokaciju.

Što se tiče treće opcije – mnoge okolnosti zahtijevaju gevaristički odgovor (akciju, uključujući nasilnu akciju, od strane probranih ćelija), ali ni on ne može predstavljati okosnicu ekološke revolucije. Kada se akcije ćelija izjalove, kadrovi, militanti, aktivisti i zajednice moraju imati teoretski osposobljenu organizaciju na koju se mogu osloniti: organizaciju koja im može pomoći da shvate što je pošlo po zlu i da smisle što dalje.

Bez potrebnih kadrova, bilo kakav poziv na djelovanje „večeras, noćas” može dovesti samo do gore navedenih strategija koje završavaju u slijepoj ulici. Realniji vremenski raspon za postavljanje temelja održivog ekosocijalizma je najmanje pet do deset godina, vrijeme koje je Lenjinu trebalo da izgradi svoje kadrove. Može se činiti kao da bi se to dalo brže postići u današnjim relativno demokratskijim i virtualno povezanim uvjetima. Ali globalni razmjeri organiziranja koje nam je potrebno će nas usporiti. Spekulacije na stranu, postoji bezbroj ekosocijalističkih grupacija diljem svijeta koje treba povezati u avangardu. Ta avangarda mora uključivati ​​radnike iz tvrtki koje su od ključne važnosti za ekološku revoluciju (ili što već bude socijalni ekvivalent radnicima). Ali jedno je sigurno: ti se kadrovi neće konstituirati preko noći.

Kada je Lenjin napisao da moramo djelovati večeras, bila je jesen 1917. godine. Obraćao se ljudima usred revolucije. Taj je poziv uslijedio nakon više od deset godina organiziranja i višemjesečnog strateškog planiranja kroz „sovjetske” krajolike Petrograda i Moskve. Bio je to taktički, a ne strateški poziv – premda je Lenjinu notorno manjkala radna diferencijacija između te dvije stavke, te je na Trockog palo da ih poveže i odlučno krene prema Zimskom dvorcu.

Ako nismo pažljivi pri postizanju ravnoteže između masovne strategije i pravovremene taktike, moglo bi doći do prevelikog pribjegavanja lijevom komunizmu. Takav nesretni zaokret pokreta mogao bi dovesti do desetljeća rasipanja, demobilizacije i demoralizacije, kao što je to bio slučaj u Sjedinjenim Državama nakon 1960-ih, kada su, ne zaboravimo, mnogi od onih koji su predvodili američki lijevi komunizam sebe nazivali lenjinistima. U slučaju današnjeg ekološkog pokreta, desetljeće demoralizacije bilo bi kobno.

Malmov širi pristup ne mora nas odvesti lijevo-komunističkim strateškim putovima. Okvir knjige Corona, Climate, Chronic Emergency, međutim, uvodi ozbiljna ograničenja u ekonomsko područje svojim isključivim oslanjanjem na državu. Problematično je izjednačiti lenjinizam s bilo kojom pojedinačnom ekonomskom politikom. Lenjin je bio u stanju prebaciti se s autentičnijeg klasnog socijalizma utemeljenog na moći u mjesecima nakon listopada 1917. godine, na ratni komunizam tijekom razdoblja 1918.-1921., te potom na relativno više tržišno orijentiranu Novu ekonomsku politiku nakon 1921. godine.

Ono što definira lenjinizam nije specifična ekonomska doktrina, već pitanje proleterskog vodstva „naroda”. Što god je u stanju osvojiti i održati takvo vodstvo (i u konačnici izgraditi socijalizam), to je lenjinistička ekonomska politika. Naša ekološki traumatizirana situacija, u usporedbi s boljševičkim desetljećem, mogla bi zahtijevati žešće pribjegavanje politikama sličnima ratnom komunizmu. Pa ipak, navedene politike će se uvijek morati sintetizirati s drugim politikama.

Planet doslovno gori i ne želimo više čekati. U zraku se osjeća hitnost. Međutim, bez određenih priprema, bilo kakvo alarmističko djelovanje rezultiralo bi političkim, ekonomskim i društvenim samoubojstvom. Na koji način bismo trebali krčiti put kroz globalni kapitalizam mnogo složeniji od onoga iz Lenjinova doba, usprkos našoj ekstremnoj nepripremljenosti i neorganiziranosti radničke klase?

Malmov poziv na „libertarijanski lenjinizam” gađa pravo u sridu. Strategija dvadeset i prvog stoljeća koja spaja lenjinizam s anarhističkim, vijećničkim komunističkim, luksemburškim i drugim lijevo-libertarijanskim tendencijama, uz neke alate socijaldemokracije, naš je način izlaska iz ekološkog kolapsa. Međutim, trenutno ne postoje čak ni glavne konture takvog neolenjinizma, ni u Malmovoj knjizi ni bilo gdje drugdje.

Ova strategija treba procijeniti kakva bi društvena sila mogla preuzeti ulogu koju je radnička klasa imala u boljševičkom desetljeću između 1917. i 1927. godine. Zamjene koje su se nudile posljednjih desetljeća – mladi, mnoštvo, nacija, narod – do sada nisu ispunile obećanja. Nužna je temeljita analiza ne samo suvremenog globalnog kapitalizma, već i političkih i društvenih institucija koje ga održavaju.

Ove međusobno povezane niti mogu se ispreplesti samo daljnjim jačanjem trajnog organiziranja i borbe za ekološke ciljeve na lokalnim, nacionalnim i globalnim razinama. Nijedna od njih ne može se finalizirati izolirano i daleko od političke prakse. Naš je neodgodivi zadatak razviti takvu strategiju.