Neoliberalna država globalnog Juga (1): kako je kulturni nacionalizam pobijedio sekularni

Prvi u nizu tekstova o globalnom Jugu nastao je kao bilješka za pripremu razgovora s teoretičarkom Radhikom Desai, koji se ove godine održao u sklopu Subversive festivala, a u njemu ćemo na primjeru Indije prikazati politički obrat između sekularnog i kulturnog nacionalizma, što je tema kojom se Desai bavila u svojim publikacijama u jeku dolaska na vlast BJP-a u Indiji i rasta Hindutve kao fundamentalističkog društvenog pokreta u Indiji.

Marš članova RSS-a u indijskom gradu Bhopal, 23. listopada 2016. godine (izvor: wikipedia.org, preuzeto prema Creative Commons licenci)
Svijet i globalni odnosi u posljednjih godinu dana dominantno su obilježeni pandemijom virusa COVID-19. Ta činjenica kao da je gurnula u stranu sva ostala pitanja koja su do početka ove godine bila u fokusu međunarodnih političkih odnosa i interesa, ali i geopolitičkih pomjeranja koja se najviše oslikavaju kroz sve važniju ulogu koju preuzimaju države van uskih granica euroatlantskog svijeta.
 
Jedna od priča koje su uspjele iskočiti van unutarpolitičkog prostora i postati svjetska vijest, bile su ustavne promjene u Indiji krajem 2019. godine. Na prvi pogled beznačajna činjenica, uvukla se nekako u šture preglede svjetskih vijesti i u našim medijima, čije je izvještavanje uvelike određeno vanjskopolitičkom dominacijom Bruxellesa, Berlina i Washingtona (i to upravo tim redom).
 
Najčešća pjesnička slika koja nas je uvodila u te šture izvještaje, konkretno iz Indije, bila je ona „najmnogoljudnije svjetske demokracije“ koja je uspostavljena gandijevskim, a potom izraženije i dugoročnije, nehruovskim postkolonijalnim kompromisom te idejom jedinstva multietničke/konfensionalne/jezične zajednice oko poslijeratnog (Drugi svjetski rat) optimizma kulturnog i ekonomskog razvoja nezavisne države.
 
Ako čitamo govor „Što je kultura?“ Jawaharlala Nehrua, oca nacije i najistaknutijeg borca protiv imperijalne vladavine Britanskog Carstva, a onda i vođe Indijskog nacionalnog kongresa (INC), uvidjet ćemo shematizam nacionalnog programa poslije Drugog svjetskog rata u postkolonijalnom svijetu. Pomirba tehnološkog i ekonomskog napretka (koji podrazumijeva ključnu ulogu države u ekonomiji) sa stvaranjem institucija nacionalne kulture koja je egalitarna, zajednička, sekularna i otvorena svijetu – što je pak u skladu s internacionalizmom toga perioda – bio je jedan od nosećih stubova tzv. developmentalističkog (Radhika Desai) ili sekularnog (Hartmut Elsenhans) nacionalizma.[1]
 
Međutim, uskoro će se pokazati da je projekt sekularnog nacionalizma osuđen na neuspjeh, odnosno dugotrajnu krizu, koja započinje u devedesetima, a završava političkom i izbornom propašću Kongresa uz konačni epilog – niz od dvije pobjede kulturno-nacionalističkog BJP-a (Bharatiya Janata Party, Indijska narodna stranka) i današnjeg premijera Indije na izborima 2014. godine. Politike sekularnog nacionalizma ne uspijevaju ostvariti svoj temeljni modernizacijski zahtjev stvaranja egalitarne države i socijalnu mobilnost koja će široke siromašne mase uzdići do razine radničke klase u funkcionalnoj ekonomiji baziranoj na proizvodnji za unutarnje potrebe odnosno industrijalizacijom kroz uvozno supstitutivne djelatnosti čiji bi cilj bio maksimiziranje proizvodnje robe i usluga za domaću potrošnju nasuprot strategiji promocije izvoza.
 
Razvojni put postkolonijalnih država i njihovih ekonomija koincidirao je s tektonskim promjenama u globalnim ekonomskim odnosima i skorom dominacijom neoliberalizma, koji je podrazumijevao strogu kontrolu državnih investicija, stalne mjere štednje, monetarnu disciplinu i ukidanje državnog intervencionizma u ekonomiji, te prelazak na strategiju promocije izvoza. Zbog ove politike i stege koje su nametnute u skladu s interesima zemalja centra i njihovih ekonomija, a onda i provedbom tih politika kroz globalne institucije poput Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda, postkolonijalne države gube mogućnost bržeg razvoja kojeg su očevi nacije (uključujući i samog Nehrua) zamislili u proklamacijama još 1950-ih i 1960-ih. Naime, gube materijalne osnove za rapidan tehnološki, a onda i ekonomski razvoj, a početni optimizam u pogledu njihove globalne uloge, koji je proizašao iz dekolonizacije svijeta od 1940-ih do 1960-ih, ubrzo zamjenjuje pesimizam podređenosti dugu, ekonomskoj stagnaciji i fiksiranosti uz globalnu periferiju i ulogu u svjetskom sistemu koja podrazumijeva proizvodnju za niske nadnice te izvoz u zemlje centra.
 
Ovaj kontekst zemljama periferije i njihovim političkim vodstvima ostavlja vrlo malo manevarskog prostora i predstavlja, povijesno-periodizacijski gledano, ključan moment u razvoju političke alternative sekularnom nacionalizmu. Naime, klasna struktura Indije u tom trenutku je takva da Indijski nacionalni kongres ne uspijeva u svom naumu da integrira niže klase u zajednički projekt indijske nacije temeljene na modernizacijskim principima sekularizma i egalitarnosti. Drugim riječima, Nehru i njegovi nasljednici ne uspijevaju u svom naumu da uzdignu osiromašene i masovno ih zaposle kroz državno reguliranu industrijalizaciju, što je bila razvojna matrica koju su novonastale nacije pokušale implementirati na globalnom Jugu.
 
Međutim, Nehru i INC jesu uspjeli stvoriti funkcionalni državni aparat sekularne srednje klase koja u tom trenutku postaje jedinim dobitnikom tranzicije iz kolonijalnog u postkolonijalno društvo. Projekt prosvijećene, sekularne buržoazije, obrazovane u imperijalnim institucijama, u konačnici je dočekao (neo)liberalizaciju 1970-ih, a isključene klase projekt takve nacije i njenog razvoja nisu doživljavale niti osjetile i ostvarenje svojih interesa morale su potražiti u nekim drugim političkim projektima ili klasnim savezima.[2]
 

Kulturni nacionalizam kao alternativa

Istovremeno se urbana, rastuća trgovačka srednja klasa nije smatrala dobitnikom ove tranzicije, dapače. Upravo je ta činjenica odredila političku dinamiku u Indiji nakon smrti Nehrua, odnosno u periodu od 1960-ih do 1990-ih. Sebastian Schwecke, njemački indolog i politolog, promatra taj period liberalizacije indijske ekonomije i političke sfere kroz rekonfiguraciju i jasniju političku borbu između frakcija indijske buržoazije. S jedne strane je birokracija nove države, dio srednje klase obrazovane u imperijalnim i kolonijalnim obrazovnim ustanovama, koja je iznijela Nehruovu ideju nacije s ciljem priključenja općem svjetskom tijeku povijesti, svjesna vlastite kulturne specifičnosti, ali i univerzalnosti. Indijska borba za nezavisnost i antikolonijalni pokret s INC-om na čelu samo su zadnja u nizu revolucija. Prethode joj francuska i boljševička, a u određenoj mjeri i naš Narodnooslobodilački pokret (na tom je tragu i simbolički te politički rezon u pozadini globalne suradnje Titove Jugoslavije s antikolonijalnim pokretom i novonastalim državama Trećeg svijeta). Ta klasa je iznijela ovu revoluciju i uspostavila državu koja za cilj ima primijeniti taj univerzalizam i u vlastitoj kući kroz pomirenje različitih etnija, religija i jezika ispod plašta majke Indije, na sličan način kao što su to činili europski nacionalizmi u 19. stoljeću.
 
S druge strane su ostatak srednje klase i sitna buržoazija, mahom iz viših kasti, koje svoje ekonomske i klasne interese nisu mogle ostvariti u državi u kojoj birokracija upravlja ekonomijom i prisvaja si viškove kroz državne mehanizme (poreze), a pritom ne uspijeva do kraja izgraditi egalitarne institucije, niti uključiti niže kaste i siromašne pod kišobran Indijske Unije (službeni naziv države, odnosno sinonim za indijsku vladu i njene institucije). Taj dio srednje klase pronalazi svoj interes u liberalizaciji, koja polagano postaje globalni dictum. Smatraju da principi slobodnog tržišta koji postoje na razini lokalnih ekonomija u kojima oni posluju trebaju postati temeljni princip funkcioniranja ekonomije na razini države. Kako je taj odvojak srednje klase vezan uz manje urbane sredine, hindski komunalizam tu funkcionira kao svojevrsna paralelna politička struktura. Ideologija te zajednice primarno se formira upravo kroz paralelne strukture pokreta Rashtriya Swayamsevak Sangh (RSS) koji je supostojao s Indijskim nacionalnim kongresom i gajio tzv. kulturni, hindski nacionalizam, ali bez konačne uspostave hegemonije, kojom je ipak upravljao INC.
 
Kulturni nacionalizam u Indiji dominantno je stasao kroz civilno društvo, a ne kroz državu i vlast, i to primarno kroz fundamentalističku ideju Hindutve i njezinu temeljnu organizaciju, pokret RSS, koji danas postaju sinonim za dominaciju hindu zajednice nad ostalim zajednicama u Indiji. Njihovo viđenje svijeta je u bitnome različito od sekularne buržoazije Kongresa. Za njih nije bitna postratna slika svijeta i evolucija indijske povijesti, čiji je zadnji stadij (prema zapisima Nehrua i ideologiji INC-a) priključenje nezavisne države modernom svijetu poslije Drugog svjetskog rata. Štoviše, na to gledaju kao na političku i ideološku izdaju mitološke slike indijskog društva, koje je kulturno i civilizacijski nadređeno ostalim društvima, a svoje ekonomsko zaostajanje za ostatkom svijeta vide kao direktan rezultat islamizacije Indije koja počinje s Mogulskim carstvom i širenjem Islama na južnu i jugoistočnu Aziju. Dakle, kulturni nacionalizam s izraženim antimuslimanskim stavovima postaje jezik alternative odumirućem sekularnom nacionalizmu Nehrua i njegove dinastije, dok globalni neoliberalizam postaje ekonomski prihvatljiv kontekst za indijske srednje klase.
 

Naše i njihove devedesete

Zadatak takve političke algebre Hindutve, odnosno njezine političke stranke BJP-a, bio je naoko jednostavan: mobilizirati najveće gubitnike sekularnog nacionalizma u Indiji. To su u ovom slučaju niže klase, odnosno siromašni, koji za preživljavanje zarađuju u neformalnim sektorima urbanih sredina i na selu. Da bi kulturni nacionalizam pobijedio u najmnogoljudnijoj demokraciji svijeta, dakle, na regularnim izborima s općim pravom glasa, morao se oformiti klasni blok sastavljen od rastuće nesekularne srednje klase i najnižih slojeva društva. Temeljni infrastrukturni element tog bloka bila je upravo činjenica postojanja paralelnih struktura koje je kulturni nacionalizam razvijao neovisno o vlasti i birokraciji INC-a. Hindutva je primarno i funkcionirala tako da okuplja gubitnike indijske tranzicije, filajući ih svojim idejama kroz kulturne i socijalne institucije u manjim urbanim sredinama i zajednicama. One su omogućavale kakvu-takvu socijalnu mobilnost i minimalnu socijalnu zaštitu, dovoljnu za stvaranje bloka koji svoje prve i bitne pobjede bilježi upravo devedesetih.
 
Rane devedesete u Indiji i rast kulturnog nacionalizma obilježeni su nasiljem te otvorenim napadom na muslimansku zajednicu i njihovo kulturno nasljeđe. Vrhunac tzv. međukomunalnog nasilja koje će postati ideološki i mobilizacijski motor rasta kulturnog nacionalizma u Indiji dogodio se u Ayodhyi, gradu na sjeveru Indije, u saveznoj državi Uttar Pradesh u kojoj je upravo BJP preuzeo vlast, i 1992. godine indirektno masovnom mobilizacijom stanovništva pokrenuo uništenje Babri Masjida, džamije koja je prema vjerovanju i ideologiji Hindutve izgrađena na mjestu rođenja Rame, jednog od najvažnijih likova i božanstava hinduske mitologije. Taj događaj se u literaturi uzima kao početak otvorenog puta prema dolasku BJP-a i RSS-a na vlast u Indiji. Snimke uništenja muslimanske bogomolje podsjećaju na dešavanja naroda na ovim prostorima devedesetih i buđenje nacionalizma kroz masovnu mobilizaciju stanovništva na napuklinama socijalističkog društva.
 
BJP potom bilježi pobjedu na nacionalnim izborima 1998. godine, a onda i na regionalnim izborima u nekoliko bitnih država. Jedna od njih je i Gujarat u kojoj ranih 2000-ih pobjeđuje perspektivni član RSS-a i budući indijski premijer Narendra Modi. Te godine su i u Gujaratu obilježene pogromom muslimana koje je vlast s Modijem na čelu samo promatrala i, zapravo, prešutno dopustila i omogućila.
 

Najnovije ustavne promjene i budućnost kulturnog nacionalizma

Nakon uništenja Babri Masjida, drugi važan ideološki zadatak kulturnog nacionalizma u Indiji bio je upravo rješavanje tzv. kašmirskog pitanja, čime dolazimo na početak naše priče i ustavne promjene koje su ponovno, krajem 2019. i početkom 2020. vratile Indiju u žižu svjetske javnosti. Naime, indijska vlada na čelu s Modijem tada je donijela odluku koja se direktno obračunava s nasljeđem Nehruovog sekularnog nacionalizma i statusom jedine većinski muslimanske države u Indijskoj Uniji. Odlukom donjeg doma Indijskog parlamenta, u kojoj većinu drži upravo BJP kao politička frakcija Hindutve, izmijenio se poseban status koji je savezna država Jammu i Kašmir imala upravo zbog svoje demografije i povijesti. Kompromis sekularnog nacionalizma nastojao je u jednoj državnoj zajednici okupiti različite kulture i konfesije na indijskom potkontinentu. Oduzimanje statusa države i stavljanje Kašmira pod nadležnost centralne države, a samim tim BJP-a, najizravniji je potez rušenja nasljeđa sekularnog nacionalizma i projekta indijske države kako ju je zamislila postkolonijalna sekularna elita.
 
Da bi se taj potez razumio bilo je potrebno ocrtati ovu kratku političku povijest Indije i njezinu klasnu konfiguraciju. Vrlo često se u akademskim raspravama, a onda i u njihovim fragmentarnim odvojcima koji dolaze i do ovog dijela svijeta, Indija i postkolonijalni svijet gledaju isključivo kroz narativ o sukobima kultura, zanemarujući političku i klasnu dimenziju tog sukoba. Da bi se neki set ideoloških zasada proveo u političku praksu, nužna je mobilizacija određenih klasa koje iza tog projekta stoje, pa makar bile tek pogonsko, odnosno izborno gorivo, što su u ovom slučaju bile niže klase u Indiji, koje je BJP mobilizirao na razvalinama sekularnog projekta ujedinjene nacije. Pritom je važno iz računice ne izuzeti i interese nižih klasa koji nekad stoje i u kontradikciji s ekonomskim politikama stranke i politike koja ih uspijeva mobilizirati. U ovom slučaju tu politiku provodi BJP i rastuća hinduistička srednja klasa u Indiji.
 
Naime, suprotno uvriježenom mišljenju da su neoliberalizam i liberalizacija u izravnoj suprotnosti s interesima obespravljenih, kompleksna klasna struktura određenog društva, kompozicija političkih snaga u datom trenutku i recentna povijest mogu pokazati i suprotno. U ovom slučaju, upravo je politika kulturnog nacionalizma, svojim paralelnim strukturama, socijalnim davanjima i moralnom ekonomijom uspjela kratkoročno interesno kooptirati niže klase, iako je paralelno provodila neoliberalne ekonomske politike koje služe rastućoj srednjoj klasi i njezinom interesu da Indija postane izvozna ekonomija u multipolarnom svijetu. Krah modernizacijskih projekata, bilo da je riječ o sekularnom nacionalizmu ili državnom socijalizmu, ostavio je niže klase iznevjerenima, ideološki i organizacijski napuštenima i dezorijentiranima, što je desnim pokretima omogućilo da ih prisvoje pod svoj politički blok, osiguravajući im socijalni minimum za preživljavanje, proizvodeći neprijatelja u drugim kulturama i nacijama, te im obećavajući klasni prosperitet i uspon po završetku obračuna s Drugim, koji traje, pa gotovo, vječno.






Bilješke:

[1] Radhika Desai, „Developmental and Cultural Nationalisms in Historical Perspective“, Asia-Pacific Journal, vol. 6, br. 6, 2008; Hartmut Elsenhans, „Social Movements and New Cultural Identitarian Political Movements“ u: Hartmut Elsenhans and a Critique of Capitalism, ur. Wilcock, N. i Scholz, C. (London: Palgrave Macmillan, 2016), 146; Hartumt Elsenhans, „Rivalry, Failure of the Secular Nationalists, Geography, History: Embedding the Rising New Cultural-Identitarian Movements in Africa and Asia in the Emerging Multipolar System“ u: The Transformation of Politicised Religion from Zealots into Leaders, ur. Harmut Elsenhans i dr. (Burlington: Ashgate Publishing Company, 2015), 215.

[2] Sebastian Schwecke, “The Trivialization of Hindu Nationalism and the Reconfiguration of the Indian Bourgeoisie” u: The Transformation of Politicised Religion from Zealots into Leaders, ed. Harmut Elsenhans et al. (Burlington: Ashgate Publishing Company, 2015): 35





Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu.

Vezani članci

  • 8. siječnja 2021. Policija je omogućila hordi ekstremnih desničara da nasilno nagrne u zgradu Kongresa Pokušaj dijela Trumpove ekstremno desne baze da spriječi prebrojavanje elektoralnih glasova nasilnim upadom u zgradu Kongresa dočekan je s mlakom reakcijom policijskih snaga. Američki represivni aparat još je jednom pokazao da ne tretira na jednak način prosvjednike desnih i lijevih opcija.
  • 31. prosinca 2020. Kumek "Iole ozbiljnija i ambicioznija politička analiza, za koju Juričan nema interesa, a sudeći po dosadašnjem višegodišnjem radu, ni kompetencija, pokušala bi se barem pomaknuti od paušalnih generalizacija i iskaza poput „ljudi su mala smeća koja vole korupciju“. Savjestan politički pristup nastojao bi barem saznati zašto su ljudi egzistencijalno prisiljeni pristajati na koruptivne aranžmane, čak i kada su očito usmjereni protiv njihovih vlastitih interesa; o kojim je mrežama političke moći riječ te kako politički i društveni establishment na to odgovara."
  • 31. prosinca 2020. Feminizam i transfobija Recentno jačanje transfobije u feminističkim i kvir prostorima očituje se u osnivanju trans-isključujućih organizacija ili preokretanjem politika postojećih u tom smjeru, kako bi se ucrtale granice između feminizma i LGB aktivizma u odnosu na trans organiziranje na međunarodnoj (LGB Alliance u Velikoj Britaniji s ograncima u Brazilu, Australiji, SAD-u...) i regionalnoj razini (Marks21, Lezbejska i gej solidarna mreža...). Transfobne politike nedavno je javno prigrlio i Centar za ženske studije u Zagrebu. Te se politike nastoje racionalizirati nizom pojednostavljenih tvrdnji koje apeliraju na „zdravi razum“ i opća uvjerenja, onkraj teorijskih i empirijskih uvida. Ovaj tekst nas u formi FAQ-a, s uvodnim osvrtom, vodi kroz diskurs i logiku kojima se ta racionalizacija odvija, a nastao je u kontekstu ad hoc antikapitalističke kvir inicijative feministkinja i feminista protiv transfobije.
  • 31. prosinca 2020. Klasa i identitet: ljubomržnja ili sukonstitucija? "Strukturnim određenjem klasa se više objašnjava, istorijsko-sociologističkim određenjem klasa se više opisuje. Prema strukturnom određenju klasni položaj konstituira se bez obzira jesu li klasni akteri*ke uopće svjesni koji i kakav je to položaj, dok istorijsko-sociologističko određenje upućuje na to da može da postoji svijest o klasi ili neko iskustvo klase. Strukturnim određenjem objašnjavaju se logika i anatomija funkcioniranja sistema proizvodnje, stoga je riječ o „trajnijoj“ klasnoj konfiguraciji kojom se objašnjava specifičnost kapitalističkog sistema proizvodnje, dok istorijski pristup klasi opisuje kontingentna i promenjiva klasna grupisanja koja se odvijaju u kapitalizmu zajedno sa drugim odnosima dominacije, podčinjavanja i discipliniranja."
  • 31. prosinca 2020. Nerazradivost seksualnosti u radikalnom feminizmu Organiziranje i iskustva seksualnih radnica_ka pomaknuti su na margine feminističkih solidarnosti i promišljanja kada im se pristupa s abolicionističkim zahtjevima koji dolaze iz radikalnog feminizma, a koji se s lakoćom, u redukcionizmu i banalnosti pristupa tim temama, stapaju s državnim i kapitalističkim interesima. Iz tih raspuklih (pa i gotovo iščezlih) savezništva moguće je izvući i raspetljati uglavnom zaobilaženu i potiskivanu povijest u rukavce koji će voditi u smjeru zakonodavstva, medicine ili rada, no koji će uvijek vraćati prema istim problemima i rupama koji sačinjavaju radikalnofeminističke politike i teorije. Tekst zahvaća crtice ove povijesti, ukazujući kako su se današnje rasprave o seksualnom radu oblikovale i na čemu se temelje.
  • 27. prosinca 2020. Biopolitika kao kritika „nove normalnosti“ "Uvođenje demokracije u raspravu o biopolitici, kako to čini Sotiris, svakako je potez u pravom smjeru, osobito u svjetlu činjenice da je Foucault prethodno formulirao neka biopolitička pitanja bez detaljne razrade filozofije biopolitike. To otvara mogućnost daljnjeg istraživanja u tom smjeru, ali istovremeno nas vraća na uvjetno rečeno stara pitanja epistemologije i političke teorije. Mnogi primjeri intelektualnog debakla u doba pandemije COVID-19 ukazuju da nedomišljenost temeljnih pretpostavki u kombinaciji s nedostatkom specifičnih znanja jamči intelektualnu regresiju. Teorijska i politička budućnost demokratske biopolitike u značajnoj mjeri ovisi o izbjegavanju uočenih zamki."
  • 20. prosinca 2020. Filipini: paralelne strukture u džunglama Na Filipinima i dalje traje jedan od najdugotrajnijih svjetskih revolucionarnih ustanaka, a uz nepoštivanje radničkih prava u zadnje vrijeme pojačana je i nasilna eksproprijacija zemlje autohtonih naroda, kao i ubojstva boraca i borkinja za zaštitu njihovih prava, te okolišnih aktivista. Kako komunistički gerilci opstaju u žrvnju između domaće fašistoidne vlasti Rodriga Dutertea i interesa stranih korporacija?
  • 20. prosinca 2020. „Budimo odgovorni_e“ Drugi val epidemije COVID-19 vladajuća garnitura u Sloveniji dočekala je uz prepune, neadekvatno opremljene bolnice i domove za starije, te istrage povezane uz indicije o korupciji pri nabavama maski i respiratora. Sve navedeno svjedoči o antisocijalnim politikama vlade i posljedica je višedesetljetne privatizacije zdravstvenog sustava, a nastavlja se kroz nove modele koncesija i privatizacija elemenata javne sfere. Autorica teksta, ujedno radnica visokoobrazovne ustanove, upozorava na licemjerni pristup ministarstva zdravstva, koje devet mjeseci nakon početka pandemije upućuje prosvjetnim radnicima i radnicama notu u kojoj se kroz opća mjesta objašnjava kako stati na kraj tobožnjoj neodgovornosti mladeži kao glavnom faktoru transmisije virusa.
  • 20. prosinca 2020. Proizvodni kapaciteti filmske iluzije "Eksperimentalni filmovi nastajali su na marginama, često bez financiranja, ali su nudili drugačiju perspektivu i zastupali različite glasove koje često nemamo priliku čuti ili vidjeti u profesionalnom filmu, bavljenje kojim ipak zahtijeva određene materijalne preduvjete. Današnja proizvodnja, okupljena oko filmskih festivala često te slike pokušava imitirati – odnosno naslanja se na estetiku eksperimentalnih filmova, smatrajući da se na taj način ponovno proizvodi i umjetnička kritička pozicija, ne uzimajući u obzir kako nije dovoljno reproducirati samo sliku već treba promišljati i na koji bi se način proizvodnja i distribucija slike mogla drugačije organizirati."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve