Neoliberalna država globalnog Juga (1): kako je kulturni nacionalizam pobijedio sekularni

Prvi u nizu tekstova o globalnom Jugu nastao je kao bilješka za pripremu razgovora s teoretičarkom Radhikom Desai, koji se ove godine održao u sklopu Subversive festivala, a u njemu ćemo na primjeru Indije prikazati politički obrat između sekularnog i kulturnog nacionalizma, što je tema kojom se Desai bavila u svojim publikacijama u jeku dolaska na vlast BJP-a u Indiji i rasta Hindutve kao fundamentalističkog društvenog pokreta u Indiji.

Marš članova RSS-a u indijskom gradu Bhopal, 23. listopada 2016. godine (izvor: wikipedia.org, preuzeto prema Creative Commons licenci)
Svijet i globalni odnosi u posljednjih godinu dana dominantno su obilježeni pandemijom virusa COVID-19. Ta činjenica kao da je gurnula u stranu sva ostala pitanja koja su do početka ove godine bila u fokusu međunarodnih političkih odnosa i interesa, ali i geopolitičkih pomjeranja koja se najviše oslikavaju kroz sve važniju ulogu koju preuzimaju države van uskih granica euroatlantskog svijeta.

 

Jedna od priča koje su uspjele iskočiti van unutarpolitičkog prostora i postati svjetska vijest, bile su ustavne promjene u Indiji krajem 2019. godine. Na prvi pogled beznačajna činjenica, uvukla se nekako u šture preglede svjetskih vijesti i u našim medijima, čije je izvještavanje uvelike određeno vanjskopolitičkom dominacijom Bruxellesa, Berlina i Washingtona (i to upravo tim redom).

 

Najčešća pjesnička slika koja nas je uvodila u te šture izvještaje, konkretno iz Indije, bila je ona „najmnogoljudnije svjetske demokracije“ koja je uspostavljena gandijevskim, a potom izraženije i dugoročnije, nehruovskim postkolonijalnim kompromisom te idejom jedinstva multietničke/konfensionalne/jezične zajednice oko poslijeratnog (Drugi svjetski rat) optimizma kulturnog i ekonomskog razvoja nezavisne države.

 

Ako čitamo govor „Što je kultura?“ Jawaharlala Nehrua, oca nacije i najistaknutijeg borca protiv imperijalne vladavine Britanskog Carstva, a onda i vođe Indijskog nacionalnog kongresa (INC), uvidjet ćemo shematizam nacionalnog programa poslije Drugog svjetskog rata u postkolonijalnom svijetu. Pomirba tehnološkog i ekonomskog napretka (koji podrazumijeva ključnu ulogu države u ekonomiji) sa stvaranjem institucija nacionalne kulture koja je egalitarna, zajednička, sekularna i otvorena svijetu – što je pak u skladu s internacionalizmom toga perioda – bio je jedan od nosećih stubova tzv. developmentalističkog (Radhika Desai) ili sekularnog (Hartmut Elsenhans) nacionalizma.[1]

 

Međutim, uskoro će se pokazati da je projekt sekularnog nacionalizma osuđen na neuspjeh, odnosno dugotrajnu krizu, koja započinje u devedesetima, a završava političkom i izbornom propašću Kongresa uz konačni epilog – niz od dvije pobjede kulturno-nacionalističkog BJP-a (Bharatiya Janata Party, Indijska narodna stranka) i današnjeg premijera Indije na izborima 2014. godine. Politike sekularnog nacionalizma ne uspijevaju ostvariti svoj temeljni modernizacijski zahtjev stvaranja egalitarne države i socijalnu mobilnost koja će široke siromašne mase uzdići do razine radničke klase u funkcionalnoj ekonomiji baziranoj na proizvodnji za unutarnje potrebe odnosno industrijalizacijom kroz uvozno supstitutivne djelatnosti čiji bi cilj bio maksimiziranje proizvodnje robe i usluga za domaću potrošnju nasuprot strategiji promocije izvoza.

 

Razvojni put postkolonijalnih država i njihovih ekonomija koincidirao je s tektonskim promjenama u globalnim ekonomskim odnosima i skorom dominacijom neoliberalizma, koji je podrazumijevao strogu kontrolu državnih investicija, stalne mjere štednje, monetarnu disciplinu i ukidanje državnog intervencionizma u ekonomiji, te prelazak na strategiju promocije izvoza. Zbog ove politike i stege koje su nametnute u skladu s interesima zemalja centra i njihovih ekonomija, a onda i provedbom tih politika kroz globalne institucije poput Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda, postkolonijalne države gube mogućnost bržeg razvoja kojeg su očevi nacije (uključujući i samog Nehrua) zamislili u proklamacijama još 1950-ih i 1960-ih. Naime, gube materijalne osnove za rapidan tehnološki, a onda i ekonomski razvoj, a početni optimizam u pogledu njihove globalne uloge, koji je proizašao iz dekolonizacije svijeta od 1940-ih do 1960-ih, ubrzo zamjenjuje pesimizam podređenosti dugu, ekonomskoj stagnaciji i fiksiranosti uz globalnu periferiju i ulogu u svjetskom sistemu koja podrazumijeva proizvodnju za niske nadnice te izvoz u zemlje centra.

 

Ovaj kontekst zemljama periferije i njihovim političkim vodstvima ostavlja vrlo malo manevarskog prostora i predstavlja, povijesno-periodizacijski gledano, ključan moment u razvoju političke alternative sekularnom nacionalizmu. Naime, klasna struktura Indije u tom trenutku je takva da Indijski nacionalni kongres ne uspijeva u svom naumu da integrira niže klase u zajednički projekt indijske nacije temeljene na modernizacijskim principima sekularizma i egalitarnosti. Drugim riječima, Nehru i njegovi nasljednici ne uspijevaju u svom naumu da uzdignu osiromašene i masovno ih zaposle kroz državno reguliranu industrijalizaciju, što je bila razvojna matrica koju su novonastale nacije pokušale implementirati na globalnom Jugu.

 

Međutim, Nehru i INC jesu uspjeli stvoriti funkcionalni državni aparat sekularne srednje klase koja u tom trenutku postaje jedinim dobitnikom tranzicije iz kolonijalnog u postkolonijalno društvo. Projekt prosvijećene, sekularne buržoazije, obrazovane u imperijalnim institucijama, u konačnici je dočekao (neo)liberalizaciju 1970-ih, a isključene klase projekt takve nacije i njenog razvoja nisu doživljavale niti osjetile i ostvarenje svojih interesa morale su potražiti u nekim drugim političkim projektima ili klasnim savezima.[2]

 

Kulturni nacionalizam kao alternativa

Istovremeno se urbana, rastuća trgovačka srednja klasa nije smatrala dobitnikom ove tranzicije, dapače. Upravo je ta činjenica odredila političku dinamiku u Indiji nakon smrti Nehrua, odnosno u periodu od 1960-ih do 1990-ih. Sebastian Schwecke, njemački indolog i politolog, promatra taj period liberalizacije indijske ekonomije i političke sfere kroz rekonfiguraciju i jasniju političku borbu između frakcija indijske buržoazije. S jedne strane je birokracija nove države, dio srednje klase obrazovane u imperijalnim i kolonijalnim obrazovnim ustanovama, koja je iznijela Nehruovu ideju nacije s ciljem priključenja općem svjetskom tijeku povijesti, svjesna vlastite kulturne specifičnosti, ali i univerzalnosti. Indijska borba za nezavisnost i antikolonijalni pokret s INC-om na čelu samo su zadnja u nizu revolucija. Prethode joj francuska i boljševička, a u određenoj mjeri i naš Narodnooslobodilački pokret (na tom je tragu i simbolički te politički rezon u pozadini globalne suradnje Titove Jugoslavije s antikolonijalnim pokretom i novonastalim državama Trećeg svijeta). Ta klasa je iznijela ovu revoluciju i uspostavila državu koja za cilj ima primijeniti taj univerzalizam i u vlastitoj kući kroz pomirenje različitih etnija, religija i jezika ispod plašta majke Indije, na sličan način kao što su to činili europski nacionalizmi u 19. stoljeću.

 

S druge strane su ostatak srednje klase i sitna buržoazija, mahom iz viših kasti, koje svoje ekonomske i klasne interese nisu mogle ostvariti u državi u kojoj birokracija upravlja ekonomijom i prisvaja si viškove kroz državne mehanizme (poreze), a pritom ne uspijeva do kraja izgraditi egalitarne institucije, niti uključiti niže kaste i siromašne pod kišobran Indijske Unije (službeni naziv države, odnosno sinonim za indijsku vladu i njene institucije). Taj dio srednje klase pronalazi svoj interes u liberalizaciji, koja polagano postaje globalni dictum. Smatraju da principi slobodnog tržišta koji postoje na razini lokalnih ekonomija u kojima oni posluju trebaju postati temeljni princip funkcioniranja ekonomije na razini države. Kako je taj odvojak srednje klase vezan uz manje urbane sredine, hindski komunalizam tu funkcionira kao svojevrsna paralelna politička struktura. Ideologija te zajednice primarno se formira upravo kroz paralelne strukture pokreta Rashtriya Swayamsevak Sangh (RSS) koji je supostojao s Indijskim nacionalnim kongresom i gajio tzv. kulturni, hindski nacionalizam, ali bez konačne uspostave hegemonije, kojom je ipak upravljao INC.

 

Kulturni nacionalizam u Indiji dominantno je stasao kroz civilno društvo, a ne kroz državu i vlast, i to primarno kroz fundamentalističku ideju Hindutve i njezinu temeljnu organizaciju, pokret RSS, koji danas postaju sinonim za dominaciju hindu zajednice nad ostalim zajednicama u Indiji. Njihovo viđenje svijeta je u bitnome različito od sekularne buržoazije Kongresa. Za njih nije bitna postratna slika svijeta i evolucija indijske povijesti, čiji je zadnji stadij (prema zapisima Nehrua i ideologiji INC-a) priključenje nezavisne države modernom svijetu poslije Drugog svjetskog rata. Štoviše, na to gledaju kao na političku i ideološku izdaju mitološke slike indijskog društva, koje je kulturno i civilizacijski nadređeno ostalim društvima, a svoje ekonomsko zaostajanje za ostatkom svijeta vide kao direktan rezultat islamizacije Indije koja počinje s Mogulskim carstvom i širenjem Islama na južnu i jugoistočnu Aziju. Dakle, kulturni nacionalizam s izraženim antimuslimanskim stavovima postaje jezik alternative odumirućem sekularnom nacionalizmu Nehrua i njegove dinastije, dok globalni neoliberalizam postaje ekonomski prihvatljiv kontekst za indijske srednje klase.

 

Naše i njihove devedesete

Zadatak takve političke algebre Hindutve, odnosno njezine političke stranke BJP-a, bio je naoko jednostavan: mobilizirati najveće gubitnike sekularnog nacionalizma u Indiji. To su u ovom slučaju niže klase, odnosno siromašni, koji za preživljavanje zarađuju u neformalnim sektorima urbanih sredina i na selu. Da bi kulturni nacionalizam pobijedio u najmnogoljudnijoj demokraciji svijeta, dakle, na regularnim izborima s općim pravom glasa, morao se oformiti klasni blok sastavljen od rastuće nesekularne srednje klase i najnižih slojeva društva. Temeljni infrastrukturni element tog bloka bila je upravo činjenica postojanja paralelnih struktura koje je kulturni nacionalizam razvijao neovisno o vlasti i birokraciji INC-a. Hindutva je primarno i funkcionirala tako da okuplja gubitnike indijske tranzicije, filajući ih svojim idejama kroz kulturne i socijalne institucije u manjim urbanim sredinama i zajednicama. One su omogućavale kakvu-takvu socijalnu mobilnost i minimalnu socijalnu zaštitu, dovoljnu za stvaranje bloka koji svoje prve i bitne pobjede bilježi upravo devedesetih.

 

Rane devedesete u Indiji i rast kulturnog nacionalizma obilježeni su nasiljem te otvorenim napadom na muslimansku zajednicu i njihovo kulturno nasljeđe. Vrhunac tzv. međukomunalnog nasilja koje će postati ideološki i mobilizacijski motor rasta kulturnog nacionalizma u Indiji dogodio se u Ayodhyi, gradu na sjeveru Indije, u saveznoj državi Uttar Pradesh u kojoj je upravo BJP preuzeo vlast, i 1992. godine indirektno masovnom mobilizacijom stanovništva pokrenuo uništenje Babri Masjida, džamije koja je prema vjerovanju i ideologiji Hindutve izgrađena na mjestu rođenja Rame, jednog od najvažnijih likova i božanstava hinduske mitologije. Taj događaj se u literaturi uzima kao početak otvorenog puta prema dolasku BJP-a i RSS-a na vlast u Indiji. Snimke uništenja muslimanske bogomolje podsjećaju na dešavanja naroda na ovim prostorima devedesetih i buđenje nacionalizma kroz masovnu mobilizaciju stanovništva na napuklinama socijalističkog društva.

 

BJP potom bilježi pobjedu na nacionalnim izborima 1998. godine, a onda i na regionalnim izborima u nekoliko bitnih država. Jedna od njih je i Gujarat u kojoj ranih 2000-ih pobjeđuje perspektivni član RSS-a i budući indijski premijer Narendra Modi. Te godine su i u Gujaratu obilježene pogromom muslimana koje je vlast s Modijem na čelu samo promatrala i, zapravo, prešutno dopustila i omogućila.

 

Najnovije ustavne promjene i budućnost kulturnog nacionalizma

Nakon uništenja Babri Masjida, drugi važan ideološki zadatak kulturnog nacionalizma u Indiji bio je upravo rješavanje tzv. kašmirskog pitanja, čime dolazimo na početak naše priče i ustavne promjene koje su ponovno, krajem 2019. i početkom 2020. vratile Indiju u žižu svjetske javnosti. Naime, indijska vlada na čelu s Modijem tada je donijela odluku koja se direktno obračunava s nasljeđem Nehruovog sekularnog nacionalizma i statusom jedine većinski muslimanske države u Indijskoj Uniji. Odlukom donjeg doma Indijskog parlamenta, u kojoj većinu drži upravo BJP kao politička frakcija Hindutve, izmijenio se poseban status koji je savezna država Jammu i Kašmir imala upravo zbog svoje demografije i povijesti. Kompromis sekularnog nacionalizma nastojao je u jednoj državnoj zajednici okupiti različite kulture i konfesije na indijskom potkontinentu. Oduzimanje statusa države i stavljanje Kašmira pod nadležnost centralne države, a samim tim BJP-a, najizravniji je potez rušenja nasljeđa sekularnog nacionalizma i projekta indijske države kako ju je zamislila postkolonijalna sekularna elita.

 

Da bi se taj potez razumio bilo je potrebno ocrtati ovu kratku političku povijest Indije i njezinu klasnu konfiguraciju. Vrlo često se u akademskim raspravama, a onda i u njihovim fragmentarnim odvojcima koji dolaze i do ovog dijela svijeta, Indija i postkolonijalni svijet gledaju isključivo kroz narativ o sukobima kultura, zanemarujući političku i klasnu dimenziju tog sukoba. Da bi se neki set ideoloških zasada proveo u političku praksu, nužna je mobilizacija određenih klasa koje iza tog projekta stoje, pa makar bile tek pogonsko, odnosno izborno gorivo, što su u ovom slučaju bile niže klase u Indiji, koje je BJP mobilizirao na razvalinama sekularnog projekta ujedinjene nacije. Pritom je važno iz računice ne izuzeti i interese nižih klasa koji nekad stoje i u kontradikciji s ekonomskim politikama stranke i politike koja ih uspijeva mobilizirati. U ovom slučaju tu politiku provodi BJP i rastuća hinduistička srednja klasa u Indiji.

 

Naime, suprotno uvriježenom mišljenju da su neoliberalizam i liberalizacija u izravnoj suprotnosti s interesima obespravljenih, kompleksna klasna struktura određenog društva, kompozicija političkih snaga u datom trenutku i recentna povijest mogu pokazati i suprotno. U ovom slučaju, upravo je politika kulturnog nacionalizma, svojim paralelnim strukturama, socijalnim davanjima i moralnom ekonomijom uspjela kratkoročno interesno kooptirati niže klase, iako je paralelno provodila neoliberalne ekonomske politike koje služe rastućoj srednjoj klasi i njezinom interesu da Indija postane izvozna ekonomija u multipolarnom svijetu. Krah modernizacijskih projekata, bilo da je riječ o sekularnom nacionalizmu ili državnom socijalizmu, ostavio je niže klase iznevjerenima, ideološki i organizacijski napuštenima i dezorijentiranima, što je desnim pokretima omogućilo da ih prisvoje pod svoj politički blok, osiguravajući im socijalni minimum za preživljavanje, proizvodeći neprijatelja u drugim kulturama i nacijama, te im obećavajući klasni prosperitet i uspon po završetku obračuna s Drugim, koji traje, pa gotovo, vječno.

Bilješke:

[1] Radhika Desai, „Developmental and Cultural Nationalisms in Historical Perspective“, Asia-Pacific Journal, vol. 6, br. 6, 2008; Hartmut Elsenhans, „Social Movements and New Cultural Identitarian Political Movements“ u: Hartmut Elsenhans and a Critique of Capitalism, ur. Wilcock, N. i Scholz, C. (London: Palgrave Macmillan, 2016), 146; Hartumt Elsenhans, „Rivalry, Failure of the Secular Nationalists, Geography, History: Embedding the Rising New Cultural-Identitarian Movements in Africa and Asia in the Emerging Multipolar System“ u: The Transformation of Politicised Religion from Zealots into Leaders, ur. Harmut Elsenhans i dr. (Burlington: Ashgate Publishing Company, 2015), 215.

[2] Sebastian Schwecke, “The Trivialization of Hindu Nationalism and the Reconfiguration of the Indian Bourgeoisie” u: The Transformation of Politicised Religion from Zealots into Leaders, ed. Harmut Elsenhans et al. (Burlington: Ashgate Publishing Company, 2015): 35

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu.

Vezani članci

  • 13. prosinca 2021. Neoliberalna država globalnog Juga (2): bliži li se kraj autoritarnog neoliberalizma? Sagledavanjem političke historije Turske od propasti Osmanskog carstva do Erdoğanove vladavine, model prelaska iz sekularnog u kulturni nacionalizam pokazuje se kao primjenjiv i na turski slučaj (pored već analiziranog indijskog slučaja). Ovaj proces nije se odvijao bez borbi i unutrašnjih sukoba u kojima su i lijeve političke opcije imale svoje uloge. Iako uz inicijalnu podršku radničke klase i s pacifističkom politikom prema Kurdima u prvoj fazi, Erdoğanova vlast od 2010-ih poprima sve odlike autoritarnog neoliberalizma uz sve represivnije odnose prema Kurdima, prema susjednim zemljama, te uključivanjem u rat u Siriji.
  • 29. prosinca 2020. Ethos: kontradikcije turskog društva na Netflixu Turska mini-serija Ethos redatelja Berkuna Oye, u produkciji Netflixa, doživjela je međunarodni uspjeh i pohvale kritike. Kroz osam nastavaka serija dramatski umješno gradi nekoliko isprepletenih životnih priča likova različitog socijalnog i kulturnog habitusa i klasnog statusa u suvremenom Istanbulu. Redatelj gotovo dokumentaristički portretira svoje likove i situira njihove odluke, uvjerenja i vrijednosti unutar šireg socioekonomskog i historijskog konteksta turskog društva, kritički se odnoseći prema nasljeđu Erdoğanovog „umjerenog“ islamizma, ali i traumama moderne Turske koje sežu nešto dalje u povijest.
  • 31. kolovoza 2021. Globalni kulturni ratovi i kakve veze pandemija ima s tim? (prvi dio) Pitanje porijekla neke zaraze otvara prostor za simplifikacije, moralnu paniku, teorije zavjere, antivaksersku propagandu i stigmatiziranje već marginaliziranih skupina. Razmatranje povijesti HIV-a pokazuje na koji se način taj virus životinjskog porijekla iz okoline rijeke Kongo kretao do Kariba i SAD-a te kakvu je ulogu u tome imalo nedostatno kolonijalno javno zdravstvo. Iako je pandemija AIDS-a posebice pogađala određene pozicije u mapama seksualnosti i rada (gej muškarce, karipske migrantkinje i migrante, kućanske i seksualne radnice, siromašne korisnike i korisnice intravenoznih droga), iz historijsko-strukturne analize jasno je da njezin uzrok nisu bile specifične skupine ljudi već globalni politički i socioekonomski kontekst.
  • 7. svibnja 2011. Zajednička agrarna politika nejednakosti
  • 18. rujna 2016. Kako do mobilizacije: lijeve stranke i sindikati na Balkanu Prenosimo tekst o mogućnostima zajedničkog djelovanja na mobilizaciji i stvaranju lijevih alternativa na Balkanu, ali i preprekama ostvarenju dugoročne zajedničke strategije, nastao u razgovoru sa sindikalistima i političkim aktivistima iz regije: „Osnovni problem elektoralističke strategije koja nade polaže u dovođenje proradničke partije na vlast jest pogrešno razumijevanje odnosa moći u kapitalističkoj državi, odnosno vjerovanje u to da samim osvajanjem vlasti nominalno radničke stranke osvajaju i moć potrebnu za reformiranje sustava u korist radništva.“
  • 19. kolovoza 2012. Apartheid poslije apartheida Prenosimo tekst Marija Kikaša „FIFA: Dobar posao u Južnoj Africi“ objavljen u 336. broju Zareza (u tematu „Nogomet i neoliberalizam“), kao i kratak autorov komentar najnovijih događaja u ovoj afričkoj državi nakon masakra rudara u rudniku Lonmin. Snimke spomenutog brutalnog čina policijskih snaga JAR-a obišle su svijet zajedno sa šturim analizama samog štrajka rudara koji se u južnoafričkim, ali i u zapadnim medijima prikazuju kao sukob rivalskih sindikata, izostavljajući krucijalnu ulogu menadžmenta rudnika (i britanske firme Lonmin) te režima Afričkog nacionalnog kongresa u razlozima štrajka i njegovim posljedicama.
  • 11. kolovoza 2011. Kad je narodu dosta čuda – o rezultatima čileanskog eksperimenta
  • 24. rujna 2016. Društveni parametri coming-outa U razgovoru s Mariom Kikašem iz RAD.-a adresiramo pitanja odnosa LGBTIQ+ populacije i pokreta prema državi, koja adekvatne odgovore dobivaju tek napuštanjem terena rasprave o vrijednostima, odnosno njihovim smještanjem u historijski okvir, određen razvojem kapitalističkih odnosa i građanske države te historije opresije nad marginalnim i subverzivnim društvenim grupama. Iz toga proizlazi i perspektiva daljnjeg razvoja LGBTIQ+ pokreta prema razvijanju kapaciteta društvenih institucija za inkluziju marginaliziranih skupina. Dolazimo do zahtjeva za izgradnjom šire progresivne koalicije koja neće tek braniti postojeće kapacitete socijalne države već i graditi nove.
  • 16. prosinca 2018. O kulturnom radu, njegovom globalnom karakteru i lokalnom aspektu Kako stoji u Strateškom planu Ministarstva Kulture RH za 2019-2021, država trenutno subvencionira socijalne doprinose za 9,58 posto samostalnih umjetnika_ca, odnosno samo 1349 osoba. Nadalje, plan je ne povećavati broj samostalnih umjetnika_ca, te ih definirati kao one „koji su ostvarili izniman doprinos hrvatskoj kulturi i umjetnosti“. Što sa svima ostalima koji djeluju u iznimno prekariziranom sektoru kulture? O strukturnim preprekama koje onemogućavaju nadilaženje individualizacije i atomiziranosti kulturnog radništva pročitajte u tekstu Maria Kikaša.
  • 29. prosinca 2016. Tigar protiv slona 19. prosinca 2016. označio je 70. godišnjicu početka Prvog indokineskog rata. Te večeri 1946. godine eksplodirala je elektrana u Hanoiju, nakon čega je gradom zavladao mrak. Bila je to prva veća diverzija boraca Viet Minha, Revolucionarne lige za neovisnost Vijetnama, protiv francuskih kolonijalnih vlasti. Ova akcija će označiti uvod u sedmogodišnji ratni sukob (do 1. kolovoza 1954. godine) čija nam povijest pomaže rasvijetliti narav globalnih međunarodnih odnosa u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata te locirati konkretne ideološke pretpostavke koje su, čak i nakon bolnog iskustva nacifašističke okupacije, motivirale francuske političare da slične modele eksploatacije nastave primjenjivati u kolonijama.
  • 29. prosinca 2019. Južni vjetar novog sindikalizma: region kao radnička priča U europskoj podjeli uloga, postsocijalističke zemlje Balkanskog poluotoka funkcioniraju kao rezervoar radne snage koja migrira u zemlje centra ili je firme iz centra jeftino upošljavaju putem podugovaranja i u sklopu direktnih stranih investicija. U pokušaju da stvore povoljnu investitorsku klimu, države oslabljuju i uklanjaju zakonske zaštite na koje se mogu pozvati radnice i radnici, dopuštajući i financijski potičući neljudske uvjete rada. Do relativno uspješnih radničkih borbi uglavnom dolazi u javnom sektoru, gdje je i sindikalna infrastruktura jača, kao u slučaju prosvjetnog štrajka u Hrvatskoj ili štrajka u Pošti Srbije. Međutim, otvaraju se i perspektive novog sindikalizma, kao odgovora na prekarnost u privatnom sektoru: nakon duge pravne bitke, 30 000 radnica i radnika zaposlenih u albanskim call centrima za talijansko tržište dobilo je svoj sindikat. Pročitajte pregled sindikalnih aktivnosti na europskoj periferiji.
  • 20. prosinca 2020. Filipini: paralelne strukture u džunglama Na Filipinima i dalje traje jedan od najdugotrajnijih svjetskih revolucionarnih ustanaka, a uz nepoštivanje radničkih prava u zadnje vrijeme pojačana je i nasilna eksproprijacija zemlje autohtonih naroda, kao i ubojstva boraca i borkinja za zaštitu njihovih prava, te okolišnih aktivista. Kako komunistički gerilci opstaju u žrvnju između domaće fašistoidne vlasti Rodriga Dutertea i interesa stranih korporacija?
  • 27. siječnja 2015. Političke organizacije različitog ideološkog predznaka i izgradnja paralelnih struktura u društvu
  • 16. prosinca 2009. Ljetna škola – Walden Bello: Neoliberalizam kao vladajuća ideologija na Filipinima
  • 10. travnja 2017. Kako zaustaviti politički pomak udesno? Donosimo prijevod komentara u kojem Immanuel Wallerstein u širokim potezima naznačuje obrise globalne političko-ekonomske situacije u kojoj je, uslijed pada životnog standarda većine svjetskog stanovništva, uočljiv generalni politički pomak ka lijevoj, ali i desnoj radikalizaciji. Premda kratkoročni politički ciljevi radikalno lijevih stranaka ponekad uspijevaju umanjiti posljedice po najsiromašnije slojeve, jačanje lijeve pozicije i uspostava pravednijeg svjetskog sistema na dugi rok ipak zahtijevaju političko djelovanje drugačije vrste – izgradnju savezâ odozdo.
  • 13. studenoga 2009. Ljetna škola – Indija (Jayati Ghosh i Arundhati Roy)
  • 14. svibnja 2015. Kako govore subalterni? "Postoje neki aspekti naše ljudske prirode koji nisu kulturalno konstruirani: kultura ih oblikuje, ali ona ih ne stvara. Moje je stajalište da unatoč tome što postoje ogromne kulturalne razlike među ljudima na Istoku i na Zapadu, postoji i temeljni skup briga koje ljudi dijele, neovisno o tome jesu li rođeni u Egiptu, ili u Indiji, ili u Manchesteru, ili u New Yorku. Nije ih mnogo, no možemo navesti barem dvije ili tri: briga za vlastitu fizičku dobrobit; po svoj prilici i zabrinutost za određen stupanj autonomije i samoodređenja; briga za one prakse koje se izravno tiču vašeg blagostanja. Toga nema previše, no začudili biste se koliko vas daleko može odvesti u objašnjavanju iznimno važnih povijesnih transformacija."
  • 7. veljače 2021. Sikhi strahuju od nasilnih napada zbog seljačkih prosvjeda u Indiji Ekstremno desna vlada Narendre Modija nastoji nasilno ugušiti prosvjede desetaka tisuća seljakinja i seljaka u Indiji: preko stotinu ih je nestalo, ograđeni su žicom, uskraćena im je voda, hrana i internet, dok su aktivisti i aktivistkinje te kritički orijentirani novinari i novinarke ocrnjeni kao politički pobunjenici. Međutim, ne radi se samo o otporu reformama koje dereguliraju agrarni sektor, već i o vjerskom sukobu koji ima svoje duboke povijesne korijene. Veliki postotak prosvjednika_ca čine Sikhi, demonizirana vjerska zajednica koja je kontinuirano izložena pogromaškim napadima. Ako se rastući autoritarijanizam ne zaustavi, strategije vlade će nastavljati podupirati preobražaj Indije u hinduističku teokraciju.
  • 31. prosinca 2019. Borba olovkama u rožavskom „ratu za obrazovanje“ "Sledeći Abdulaha Odželana, zatvorenog vođu PKK-a sa kojim samouprava dijeli ideološke korene, institut predlaže sistem koji se zasniva na tri potporna stuba „demokratske nacije“: demokratija, ekologija i feminizam. Od svojih početaka u tajnoj nastavi kurdskog jezika pre revolucije, obrazovni sistem se razvijao u pravcu izgradnje potpuno novog kurikuluma, a sada broji preko 3000 škola samo u kantonu Džezira i uključuje univerzitete koji su otvoreni u gradovima Kamišli i Kobana."
  • 27. travnja 2015. Budućnost Sirije, Palestine i Bliskog istoka u svjetlu nastanka ‘Islamske države’
  • 11. listopada 2020. COVID-19 i globalna ovisnost o jeftinom migrantskom radu "COVID-19 pandemija usmjerila je pozornost na strukturnu ovisnost svijeta o radu koji je moguće eksploatirati."
  • 10. studenoga 2016. Kolateralne žrtve kolonijalnih politika Humanitarna kriza nastala ulaskom velikog broja izbjeglica na teritorij EU prošle je godine otkrila inherentna proturječja „zapadne civilizacije“. Strukturna ksenofobija i kolonijalistička institucionalna agenda suočili su se sa samoorganiziranom solidarnošću formalnih i neformalnih mreža, pojedinaca, inicijativa i udruga. Danas, kada je očito da je prolazak ljudi tzv. Balkanskom rutom nužnost, postavljaju se pitanja kako stati na kraj imperijalnim politikama vladajućih elita, ali i kako poboljšati položaj izbjeglica koje se već nalaze u Europi. O ovim i drugim vezanim temama razgovarali smo s Julijom Kranjec iz zagrebačkog Centra za mirovne studije.
  • 31. prosinca 2019. Kurdsko pitanje nekada i danas "Politički kaos koji u posljednje vrijeme dominira Bliskim Istokom izražava se, između ostalog, i nasilnom reaktualizacijom kurdskog pitanja. Kako analizirati opseg kurdskih težnji za autonomijom, neovisnošću i jedinstvom u ovim novim uvjetima? Možemo li analizom zaključiti da ove težnje moraju podržati sve demokratske i progresivne snage u regiji i svijetu?"
  • 3. siječnja 2016. Religija mira ili terorizma – Islam između dviju krajnosti U svjetlu pariških terorističkih napada za koje je odgovornost preuzela 'Islamska država', a na pozadini migrantske krize, mnogi komentatori predstavljaju Islam kao inherentno nasilnu religiju, zanemarujući činjenicu da u njemu ne postoji centralni autoritet koji interpretira vjeru i pokazujući nerazumijevanje povijesti terorizma koji je tijekom 20. stoljeća bio uglavnom etno-nacionalističkog i sekularnog usmjerenja, da bi na pozadini geopolitičkih previranja postao fenomen koji se vezuje i uz djelovanje islamističkih skupina: "U svjetlu razbijanja ideje o 'doslovnoj interpretaciji Kurana', ni 'Islamska država', a ni njezini saveznici, ne mogu se nazivati 'pravim Islamom'. Oni, kako tvrde Navaz i Bernard Haykel, nisu ništa drugo do li proizvod povijesnih faktora – islamski reformisti koji nasiljem pokušavaju nametnuti svoju verziju Islama drugim muslimanima, a i šire."
  • 13. ožujka 2021. Studentice i studenti s Bosporskog sveučilišta protiv Erdoğana Postavljanje na čelo Bosporskog sveučilišta rektora koji je blizak vladajućoj Stranci pravde i razvoja, te poznat po svojim anti-LGBTIQ+ stavovima samo je korak u nizu proširenja dosega Erdoğanove autoritarne vlasti na nekoć nezavisne institucije i jačanja konzervativnog utjecaja na turski društveni život. Međutim, takav čin proizveo je dvomjesečne studentske prosvjede. Vlast demonizira pobunjenike_ce, označavajući ih kao teroriste, seksualne devijante, vandale i barbare, u pokušaju legitimiranja policijske brutalnosti i uhićenja. Studentski otpor u Istanbulu ipak žilavo opstaje, ali potrebna mu je međunarodna solidarnost.
  • 31. listopada 2020. Živući pakao Morije i nasljeđe europskog kolonijalizma Najveći izbjeglički kamp u Europi, Morija, smješten na grčkom otoku Lezvos, bio je još jedna manifestacija birokratiziranog europskog sustava azila i kolonijalnog nasljeđa, čiji je kontinuitet vidljiv i danas u brojnim ukorjenjenjim rasističkim imaginarijima i praksama. U kampu čiji su kapaciteti predviđeni za 3000 izbjeglica, bilo je smješteno više od 13 000 ljudi, izloženih krajnje dehumanizirajućim životnim uvjetima, izostanku sanitarnih čvorova, zdravstvene skrbi i elementarnog zaklona. Nakon njegova uništenja, Europa je na otoku postavila novi kamp u kojem su uvjeti još nepodnošljiviji.
  • 12. studenoga 2018. Imperijalna bilanca: Neispričana priča o britanskom gulagu u Keniji Prema uvriježenom narativu o totalitarizmima, ovi su nedemokratski i autoritarni režimi, sa svojim kršenjima ljudskih prava, presudno obilježili prošlo stoljeće. Unatoč dijametralno suprotnim politikama, desni i lijevi totalitarizam navodno su slični po represivnosti, čija je kruna bila uspostava sustava logora: s jedne strane Auschwitz, s druge Gulag. Ovaj narativ implicira da je pored totalitarnih režima postojao i slobodni svijet, u kojem bi takvi zločini bili nezamislivi. No taj su mit o sebi u najvećoj mjeri izmislili sami pobjednici Hladnog rata, zamećući tragove svojih zločina, poput gigantskog sustava logora kojeg je u Keniji uspostavila britanska kolonijalna vlast u pokušaju da tu zemlju sačuva za bijele koloniste. Razmjeri ovog zločina bili su gotovo nepoznati zapadnoj javnosti do 2005. godine, kada je američka historičarka Caroline Elkins objavila detaljnu studiju o britanskom sustavu logora u Keniji. Donosimo prijevod predgovora njezine knjige.
  • 14. srpnja 2013. Ukrudbene povjesnice

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve