Neoliberalna država globalnog Juga (1): kako je kulturni nacionalizam pobijedio sekularni

Prvi u nizu tekstova o globalnom Jugu nastao je kao bilješka za pripremu razgovora s teoretičarkom Radhikom Desai, koji se ove godine održao u sklopu Subversive festivala, a u njemu ćemo na primjeru Indije prikazati politički obrat između sekularnog i kulturnog nacionalizma, što je tema kojom se Desai bavila u svojim publikacijama u jeku dolaska na vlast BJP-a u Indiji i rasta Hindutve kao fundamentalističkog društvenog pokreta u Indiji.

Marš članova RSS-a u indijskom gradu Bhopal, 23. listopada 2016. godine (izvor: wikipedia.org, preuzeto prema Creative Commons licenci)
Svijet i globalni odnosi u posljednjih godinu dana dominantno su obilježeni pandemijom virusa COVID-19. Ta činjenica kao da je gurnula u stranu sva ostala pitanja koja su do početka ove godine bila u fokusu međunarodnih političkih odnosa i interesa, ali i geopolitičkih pomjeranja koja se najviše oslikavaju kroz sve važniju ulogu koju preuzimaju države van uskih granica euroatlantskog svijeta.
 
Jedna od priča koje su uspjele iskočiti van unutarpolitičkog prostora i postati svjetska vijest, bile su ustavne promjene u Indiji krajem 2019. godine. Na prvi pogled beznačajna činjenica, uvukla se nekako u šture preglede svjetskih vijesti i u našim medijima, čije je izvještavanje uvelike određeno vanjskopolitičkom dominacijom Bruxellesa, Berlina i Washingtona (i to upravo tim redom).
 
Najčešća pjesnička slika koja nas je uvodila u te šture izvještaje, konkretno iz Indije, bila je ona „najmnogoljudnije svjetske demokracije“ koja je uspostavljena gandijevskim, a potom izraženije i dugoročnije, nehruovskim postkolonijalnim kompromisom te idejom jedinstva multietničke/konfensionalne/jezične zajednice oko poslijeratnog (Drugi svjetski rat) optimizma kulturnog i ekonomskog razvoja nezavisne države.
 
Ako čitamo govor „Što je kultura?“ Jawaharlala Nehrua, oca nacije i najistaknutijeg borca protiv imperijalne vladavine Britanskog Carstva, a onda i vođe Indijskog nacionalnog kongresa (INC), uvidjet ćemo shematizam nacionalnog programa poslije Drugog svjetskog rata u postkolonijalnom svijetu. Pomirba tehnološkog i ekonomskog napretka (koji podrazumijeva ključnu ulogu države u ekonomiji) sa stvaranjem institucija nacionalne kulture koja je egalitarna, zajednička, sekularna i otvorena svijetu – što je pak u skladu s internacionalizmom toga perioda – bio je jedan od nosećih stubova tzv. developmentalističkog (Radhika Desai) ili sekularnog (Hartmut Elsenhans) nacionalizma.[1]
 
Međutim, uskoro će se pokazati da je projekt sekularnog nacionalizma osuđen na neuspjeh, odnosno dugotrajnu krizu, koja započinje u devedesetima, a završava političkom i izbornom propašću Kongresa uz konačni epilog – niz od dvije pobjede kulturno-nacionalističkog BJP-a (Bharatiya Janata Party, Indijska narodna stranka) i današnjeg premijera Indije na izborima 2014. godine. Politike sekularnog nacionalizma ne uspijevaju ostvariti svoj temeljni modernizacijski zahtjev stvaranja egalitarne države i socijalnu mobilnost koja će široke siromašne mase uzdići do razine radničke klase u funkcionalnoj ekonomiji baziranoj na proizvodnji za unutarnje potrebe odnosno industrijalizacijom kroz uvozno supstitutivne djelatnosti čiji bi cilj bio maksimiziranje proizvodnje robe i usluga za domaću potrošnju nasuprot strategiji promocije izvoza.
 
Razvojni put postkolonijalnih država i njihovih ekonomija koincidirao je s tektonskim promjenama u globalnim ekonomskim odnosima i skorom dominacijom neoliberalizma, koji je podrazumijevao strogu kontrolu državnih investicija, stalne mjere štednje, monetarnu disciplinu i ukidanje državnog intervencionizma u ekonomiji, te prelazak na strategiju promocije izvoza. Zbog ove politike i stege koje su nametnute u skladu s interesima zemalja centra i njihovih ekonomija, a onda i provedbom tih politika kroz globalne institucije poput Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda, postkolonijalne države gube mogućnost bržeg razvoja kojeg su očevi nacije (uključujući i samog Nehrua) zamislili u proklamacijama još 1950-ih i 1960-ih. Naime, gube materijalne osnove za rapidan tehnološki, a onda i ekonomski razvoj, a početni optimizam u pogledu njihove globalne uloge, koji je proizašao iz dekolonizacije svijeta od 1940-ih do 1960-ih, ubrzo zamjenjuje pesimizam podređenosti dugu, ekonomskoj stagnaciji i fiksiranosti uz globalnu periferiju i ulogu u svjetskom sistemu koja podrazumijeva proizvodnju za niske nadnice te izvoz u zemlje centra.
 
Ovaj kontekst zemljama periferije i njihovim političkim vodstvima ostavlja vrlo malo manevarskog prostora i predstavlja, povijesno-periodizacijski gledano, ključan moment u razvoju političke alternative sekularnom nacionalizmu. Naime, klasna struktura Indije u tom trenutku je takva da Indijski nacionalni kongres ne uspijeva u svom naumu da integrira niže klase u zajednički projekt indijske nacije temeljene na modernizacijskim principima sekularizma i egalitarnosti. Drugim riječima, Nehru i njegovi nasljednici ne uspijevaju u svom naumu da uzdignu osiromašene i masovno ih zaposle kroz državno reguliranu industrijalizaciju, što je bila razvojna matrica koju su novonastale nacije pokušale implementirati na globalnom Jugu.
 
Međutim, Nehru i INC jesu uspjeli stvoriti funkcionalni državni aparat sekularne srednje klase koja u tom trenutku postaje jedinim dobitnikom tranzicije iz kolonijalnog u postkolonijalno društvo. Projekt prosvijećene, sekularne buržoazije, obrazovane u imperijalnim institucijama, u konačnici je dočekao (neo)liberalizaciju 1970-ih, a isključene klase projekt takve nacije i njenog razvoja nisu doživljavale niti osjetile i ostvarenje svojih interesa morale su potražiti u nekim drugim političkim projektima ili klasnim savezima.[2]
 

Kulturni nacionalizam kao alternativa

Istovremeno se urbana, rastuća trgovačka srednja klasa nije smatrala dobitnikom ove tranzicije, dapače. Upravo je ta činjenica odredila političku dinamiku u Indiji nakon smrti Nehrua, odnosno u periodu od 1960-ih do 1990-ih. Sebastian Schwecke, njemački indolog i politolog, promatra taj period liberalizacije indijske ekonomije i političke sfere kroz rekonfiguraciju i jasniju političku borbu između frakcija indijske buržoazije. S jedne strane je birokracija nove države, dio srednje klase obrazovane u imperijalnim i kolonijalnim obrazovnim ustanovama, koja je iznijela Nehruovu ideju nacije s ciljem priključenja općem svjetskom tijeku povijesti, svjesna vlastite kulturne specifičnosti, ali i univerzalnosti. Indijska borba za nezavisnost i antikolonijalni pokret s INC-om na čelu samo su zadnja u nizu revolucija. Prethode joj francuska i boljševička, a u određenoj mjeri i naš Narodnooslobodilački pokret (na tom je tragu i simbolički te politički rezon u pozadini globalne suradnje Titove Jugoslavije s antikolonijalnim pokretom i novonastalim državama Trećeg svijeta). Ta klasa je iznijela ovu revoluciju i uspostavila državu koja za cilj ima primijeniti taj univerzalizam i u vlastitoj kući kroz pomirenje različitih etnija, religija i jezika ispod plašta majke Indije, na sličan način kao što su to činili europski nacionalizmi u 19. stoljeću.
 
S druge strane su ostatak srednje klase i sitna buržoazija, mahom iz viših kasti, koje svoje ekonomske i klasne interese nisu mogle ostvariti u državi u kojoj birokracija upravlja ekonomijom i prisvaja si viškove kroz državne mehanizme (poreze), a pritom ne uspijeva do kraja izgraditi egalitarne institucije, niti uključiti niže kaste i siromašne pod kišobran Indijske Unije (službeni naziv države, odnosno sinonim za indijsku vladu i njene institucije). Taj dio srednje klase pronalazi svoj interes u liberalizaciji, koja polagano postaje globalni dictum. Smatraju da principi slobodnog tržišta koji postoje na razini lokalnih ekonomija u kojima oni posluju trebaju postati temeljni princip funkcioniranja ekonomije na razini države. Kako je taj odvojak srednje klase vezan uz manje urbane sredine, hindski komunalizam tu funkcionira kao svojevrsna paralelna politička struktura. Ideologija te zajednice primarno se formira upravo kroz paralelne strukture pokreta Rashtriya Swayamsevak Sangh (RSS) koji je supostojao s Indijskim nacionalnim kongresom i gajio tzv. kulturni, hindski nacionalizam, ali bez konačne uspostave hegemonije, kojom je ipak upravljao INC.
 
Kulturni nacionalizam u Indiji dominantno je stasao kroz civilno društvo, a ne kroz državu i vlast, i to primarno kroz fundamentalističku ideju Hindutve i njezinu temeljnu organizaciju, pokret RSS, koji danas postaju sinonim za dominaciju hindu zajednice nad ostalim zajednicama u Indiji. Njihovo viđenje svijeta je u bitnome različito od sekularne buržoazije Kongresa. Za njih nije bitna postratna slika svijeta i evolucija indijske povijesti, čiji je zadnji stadij (prema zapisima Nehrua i ideologiji INC-a) priključenje nezavisne države modernom svijetu poslije Drugog svjetskog rata. Štoviše, na to gledaju kao na političku i ideološku izdaju mitološke slike indijskog društva, koje je kulturno i civilizacijski nadređeno ostalim društvima, a svoje ekonomsko zaostajanje za ostatkom svijeta vide kao direktan rezultat islamizacije Indije koja počinje s Mogulskim carstvom i širenjem Islama na južnu i jugoistočnu Aziju. Dakle, kulturni nacionalizam s izraženim antimuslimanskim stavovima postaje jezik alternative odumirućem sekularnom nacionalizmu Nehrua i njegove dinastije, dok globalni neoliberalizam postaje ekonomski prihvatljiv kontekst za indijske srednje klase.
 

Naše i njihove devedesete

Zadatak takve političke algebre Hindutve, odnosno njezine političke stranke BJP-a, bio je naoko jednostavan: mobilizirati najveće gubitnike sekularnog nacionalizma u Indiji. To su u ovom slučaju niže klase, odnosno siromašni, koji za preživljavanje zarađuju u neformalnim sektorima urbanih sredina i na selu. Da bi kulturni nacionalizam pobijedio u najmnogoljudnijoj demokraciji svijeta, dakle, na regularnim izborima s općim pravom glasa, morao se oformiti klasni blok sastavljen od rastuće nesekularne srednje klase i najnižih slojeva društva. Temeljni infrastrukturni element tog bloka bila je upravo činjenica postojanja paralelnih struktura koje je kulturni nacionalizam razvijao neovisno o vlasti i birokraciji INC-a. Hindutva je primarno i funkcionirala tako da okuplja gubitnike indijske tranzicije, filajući ih svojim idejama kroz kulturne i socijalne institucije u manjim urbanim sredinama i zajednicama. One su omogućavale kakvu-takvu socijalnu mobilnost i minimalnu socijalnu zaštitu, dovoljnu za stvaranje bloka koji svoje prve i bitne pobjede bilježi upravo devedesetih.
 
Rane devedesete u Indiji i rast kulturnog nacionalizma obilježeni su nasiljem te otvorenim napadom na muslimansku zajednicu i njihovo kulturno nasljeđe. Vrhunac tzv. međukomunalnog nasilja koje će postati ideološki i mobilizacijski motor rasta kulturnog nacionalizma u Indiji dogodio se u Ayodhyi, gradu na sjeveru Indije, u saveznoj državi Uttar Pradesh u kojoj je upravo BJP preuzeo vlast, i 1992. godine indirektno masovnom mobilizacijom stanovništva pokrenuo uništenje Babri Masjida, džamije koja je prema vjerovanju i ideologiji Hindutve izgrađena na mjestu rođenja Rame, jednog od najvažnijih likova i božanstava hinduske mitologije. Taj događaj se u literaturi uzima kao početak otvorenog puta prema dolasku BJP-a i RSS-a na vlast u Indiji. Snimke uništenja muslimanske bogomolje podsjećaju na dešavanja naroda na ovim prostorima devedesetih i buđenje nacionalizma kroz masovnu mobilizaciju stanovništva na napuklinama socijalističkog društva.
 
BJP potom bilježi pobjedu na nacionalnim izborima 1998. godine, a onda i na regionalnim izborima u nekoliko bitnih država. Jedna od njih je i Gujarat u kojoj ranih 2000-ih pobjeđuje perspektivni član RSS-a i budući indijski premijer Narendra Modi. Te godine su i u Gujaratu obilježene pogromom muslimana koje je vlast s Modijem na čelu samo promatrala i, zapravo, prešutno dopustila i omogućila.
 

Najnovije ustavne promjene i budućnost kulturnog nacionalizma

Nakon uništenja Babri Masjida, drugi važan ideološki zadatak kulturnog nacionalizma u Indiji bio je upravo rješavanje tzv. kašmirskog pitanja, čime dolazimo na početak naše priče i ustavne promjene koje su ponovno, krajem 2019. i početkom 2020. vratile Indiju u žižu svjetske javnosti. Naime, indijska vlada na čelu s Modijem tada je donijela odluku koja se direktno obračunava s nasljeđem Nehruovog sekularnog nacionalizma i statusom jedine većinski muslimanske države u Indijskoj Uniji. Odlukom donjeg doma Indijskog parlamenta, u kojoj većinu drži upravo BJP kao politička frakcija Hindutve, izmijenio se poseban status koji je savezna država Jammu i Kašmir imala upravo zbog svoje demografije i povijesti. Kompromis sekularnog nacionalizma nastojao je u jednoj državnoj zajednici okupiti različite kulture i konfesije na indijskom potkontinentu. Oduzimanje statusa države i stavljanje Kašmira pod nadležnost centralne države, a samim tim BJP-a, najizravniji je potez rušenja nasljeđa sekularnog nacionalizma i projekta indijske države kako ju je zamislila postkolonijalna sekularna elita.
 
Da bi se taj potez razumio bilo je potrebno ocrtati ovu kratku političku povijest Indije i njezinu klasnu konfiguraciju. Vrlo često se u akademskim raspravama, a onda i u njihovim fragmentarnim odvojcima koji dolaze i do ovog dijela svijeta, Indija i postkolonijalni svijet gledaju isključivo kroz narativ o sukobima kultura, zanemarujući političku i klasnu dimenziju tog sukoba. Da bi se neki set ideoloških zasada proveo u političku praksu, nužna je mobilizacija određenih klasa koje iza tog projekta stoje, pa makar bile tek pogonsko, odnosno izborno gorivo, što su u ovom slučaju bile niže klase u Indiji, koje je BJP mobilizirao na razvalinama sekularnog projekta ujedinjene nacije. Pritom je važno iz računice ne izuzeti i interese nižih klasa koji nekad stoje i u kontradikciji s ekonomskim politikama stranke i politike koja ih uspijeva mobilizirati. U ovom slučaju tu politiku provodi BJP i rastuća hinduistička srednja klasa u Indiji.
 
Naime, suprotno uvriježenom mišljenju da su neoliberalizam i liberalizacija u izravnoj suprotnosti s interesima obespravljenih, kompleksna klasna struktura određenog društva, kompozicija političkih snaga u datom trenutku i recentna povijest mogu pokazati i suprotno. U ovom slučaju, upravo je politika kulturnog nacionalizma, svojim paralelnim strukturama, socijalnim davanjima i moralnom ekonomijom uspjela kratkoročno interesno kooptirati niže klase, iako je paralelno provodila neoliberalne ekonomske politike koje služe rastućoj srednjoj klasi i njezinom interesu da Indija postane izvozna ekonomija u multipolarnom svijetu. Krah modernizacijskih projekata, bilo da je riječ o sekularnom nacionalizmu ili državnom socijalizmu, ostavio je niže klase iznevjerenima, ideološki i organizacijski napuštenima i dezorijentiranima, što je desnim pokretima omogućilo da ih prisvoje pod svoj politički blok, osiguravajući im socijalni minimum za preživljavanje, proizvodeći neprijatelja u drugim kulturama i nacijama, te im obećavajući klasni prosperitet i uspon po završetku obračuna s Drugim, koji traje, pa gotovo, vječno.






Bilješke:

[1] Radhika Desai, „Developmental and Cultural Nationalisms in Historical Perspective“, Asia-Pacific Journal, vol. 6, br. 6, 2008; Hartmut Elsenhans, „Social Movements and New Cultural Identitarian Political Movements“ u: Hartmut Elsenhans and a Critique of Capitalism, ur. Wilcock, N. i Scholz, C. (London: Palgrave Macmillan, 2016), 146; Hartumt Elsenhans, „Rivalry, Failure of the Secular Nationalists, Geography, History: Embedding the Rising New Cultural-Identitarian Movements in Africa and Asia in the Emerging Multipolar System“ u: The Transformation of Politicised Religion from Zealots into Leaders, ur. Harmut Elsenhans i dr. (Burlington: Ashgate Publishing Company, 2015), 215.

[2] Sebastian Schwecke, “The Trivialization of Hindu Nationalism and the Reconfiguration of the Indian Bourgeoisie” u: The Transformation of Politicised Religion from Zealots into Leaders, ed. Harmut Elsenhans et al. (Burlington: Ashgate Publishing Company, 2015): 35





Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu.

Vezani članci

  • 17. travnja 2021. Tesla proglašena krivom za razbijanje sindikata "„Ovo je ogromna pobjeda za radnice i radnike koji su imali hrabrosti usprotiviti se i organizirati u sistemu koji trenutno u velikoj mjeri ide u prilog zapošljavatelja poput Tesle koji ne prezaju od kršenja zakona“, izjavila je potpredsjednica UAW-a Cindy Estrada „Iako slavimo pravdu sadržanu u današnjoj presudi, ona naglašava supstancijalne mane američkog Zakona o radu. Ovdje imamo primjer kompanije koja je očito prekršila zakon, a ipak mora proći tri godine prije negoli radnice i radnici pogođeni time dobiju ikakvu pravdu.“"
  • 10. travnja 2021. Nema dokaza za zabranu sudjelovanja trans žena u sportu Ideologem kojim se učvršćuju anti-trans norme i regulative, te legitimira isključivanje trans žena i interspolnih osoba iz ženskog sporta, zasniva se na vizuri spola kao biološkog. Potom se, još vulgarnije, sport razumije kao polje kompeticije koje poglavito zavisi od hormona, veličine organa i sličnih spolnih obilježja. Međutim, ne postoje utemeljena znanstvena istraživanja koja bi potkrijepila pretpostavku da trans žene općenito imaju bolje sportske performance u odnosu na cis žene, niti je istraženo kako točno na njihove predispozicije utječe hormonska terapija, dok je mit o automatski boljim rezultatima zahvaljujući većoj razini testosterona već srušen. S obzirom na to da su razlike u izvedbi unutar svih sportskih kategorija prije svega individualne, možda je vrijeme da se dovede u pitanje i mit o podjeli sporta na „ženski“ i „muški“.
  • 25. ožujka 2021. Spomenici, nazivi ulica i osporeno sjećanje "Ponosno „anti-woke“ pozicioniranje samo je posljednji u nizu vladinih pokušaja da memorijalizira bjelačku supremaciju. Meghan Tinsley izvještava o politici komemoracije."
  • 20. ožujka 2021. Talijanska vlada outsourceala je ekonomsku strategiju privatnoj konzultantskoj firmi McKinsey Još jedno postavljanje premijera „odozgo“ u Italiji znači nastavak tehnokratskih politika u sklopu kojih se čelnike_ce ne bira demokratski, dok se potez legitimira navodnim kompetencijama koje posjeduje izabrana osoba. Nekoć vodeća figura Europske centralne banke, premijer Mario Draghi formirao je kabinet koji je također sastavljen od „stručnjaka“, onih koji pretežno podupiru ekonomske politike već potvrđene kao devastirajuće po živote stanovništva u Italiji. Vrhunac ove navodno neutralno-ekspertne misije potez je kojim ekonomski plan oporavka od posljedica pandemijske krize ne donose čak ni ovi stručnjaci, nego je zadaća delegirana drugoj „stručnoj“ instanci ‒ privatnoj konzultantskoj firmi za upravljanje McKinsey. Birače i biračice i dalje nitko ništa ne pita.
  • 13. ožujka 2021. Zeleni feministički val u Čileu Zelena marama simbol je prosvjeda latinoameričkih feministkinja i feminista protiv kriminalizacije pobačaja, sveprisutna i u Čileu – jednoj od država u kojoj su zakoni u pogledu reproduktivnih prava najkonzervativniji. Nakon trodesetljetnog učvršćivanja neoliberalnog modela i drakonskog napada na reproduktivnu pravdu, Čileanke_ci dobivaju priliku da u procesu promjene pinočeovskog ustava kreiraju strukture koje bi mogle poboljšati njihove živote. Jedna od ključnih stavki koje feminističke skupine nastoje ugraditi u nacrt novog ustava upravo je emancipatorna reproduktivna politika koja će odlučno dekriminalizirati pobačaj.
  • 13. ožujka 2021. Pobjeda za radnike i radnice u sudskom sporu oko Ubera Odlukom britanskog Vrhovnog suda koja daje pravo zaposlenima u Uberu na minimalnu nadnicu i plaćeni godišnji odmor, konačno ih se legalno prepoznaje kao radnice i radnike, a ne kao samozaposlene. Ova važna pobjeda za radničku klasu u sukobu rada i kapitala dolazi nakon dugotrajne borbe, prije svega zahvaljujući inovativnim sindikalnim grupama koje su prepoznale da novi oblici eksploatacije u okviru ekonomije honorarnih poslova iziskuju i nove oblike otpora i kolektivnog radničkog udruživanja.
  • 13. ožujka 2021. Prijedlog izgradnje ugljenokopa u Cumbriji duguje svoju popularnost izostanku zelene alternative "Vlada je odgovorna za stvaranje održivih radnih mjesta u dijelu zemlje koji još uvijek nosi ožiljke nanesene desetljećima deindustrijalizacije te se oporavlja od ekonomskih psoljedica pandemije COVID-19"
  • 13. ožujka 2021. Studentice i studenti s Bosporskog sveučilišta protiv Erdoğana Postavljanje na čelo Bosporskog sveučilišta rektora koji je blizak vladajućoj Stranci pravde i razvoja, te poznat po svojim anti-LGBTIQ+ stavovima samo je korak u nizu proširenja dosega Erdoğanove autoritarne vlasti na nekoć nezavisne institucije i jačanja konzervativnog utjecaja na turski društveni život. Međutim, takav čin proizveo je dvomjesečne studentske prosvjede. Vlast demonizira pobunjenike_ce, označavajući ih kao teroriste, seksualne devijante, vandale i barbare, u pokušaju legitimiranja policijske brutalnosti i uhićenja. Studentski otpor u Istanbulu ipak žilavo opstaje, ali potrebna mu je međunarodna solidarnost.
  • 13. ožujka 2021. Štrajk na niskim granama "Zbog pravnih i poslovnih praksi u SAD-u je iznimno teško pokrenuti štrajk. Šefovi i njihovi političari razumiju da su radnice i radnici bez opcije uskraćivanja rada gotovo bespomoćni, i stoga su postavili bezbrojne zapreke štrajkačkim aktivnostima. Međutim, za one među nama koji vjeruju da nije moguće izgraditi bolje društvo bez snažnijih sindikata, ovi simptomi su kobni. Jerry Brown, mentor Jane McAlevey u sindikalnoj podružnici 1199 New England Međunarodnog sindikata zaposlenih u uslužnim djelatnostima kaže da je štrajk mišić rada i ako ga redovno ne koristimo, on atrofira."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve