Nerazradivost seksualnosti u radikalnom feminizmu

Organiziranje i iskustva seksualnih radnica_ika pomaknuti su na margine feminističkih solidarnosti i promišljanja kada im se pristupa s abolicionističkim zahtjevima koji dolaze iz radikalnog feminizma, a koji se s lakoćom, u redukcionizmu i banalnosti pristupa tim temama, stapaju s državnim i kapitalističkim interesima. Iz tih raspuklih (pa i gotovo iščezlih) savezništva moguće je izvući i raspetljati uglavnom zaobilaženu i potiskivanu povijest u rukavce koji će voditi u smjeru zakonodavstva, medicine ili rada, no koji će uvijek vraćati prema istim problemima i rupama koji sačinjavaju radikalnofeminističke politike i teorije. Tekst zahvaća crtice ove povijesti, ukazujući kako su se današnje rasprave o seksualnom radu oblikovale i na čemu se temelje.

"Au Salon de la rue des Moulins", Henri de Toulouse-Lautrec, ulje na platnu, 1894. godine (izvor: commons.wikimedia.org)
Porast transfobije u feminističkim prostorima i njezino prelijevanje iz britanskog konteksta u Hrvatsku i Srbiju potaknuli su rasprave o tome što čini rodnu opresiju i koje su granice njezine interpretacije kako u teorijskom tako i u političkom smislu. Za radikalni feminizam, iz kojega se granaju ideologije isključujuće prema trans osobama (engl. trans exclusionary radical feminism, TERF) i prema seksualnim radnicama (engl. sex worker exclusionary radical feminism, SWERF), rodna se opresija ostvaruje vertikalno u relaciji između dvije (pretpostavljeno jasne) grupe, grupe muškaraca i grupe žena, i unutar te relacije smješta i objašnjava njezine uzroke i mehanizme, pa se i trans iskustva i seksualni rad poimaju kao oblici „muškog nasilja“ prema ženama.
 
Rod je dekontekstualiziran i izlučen iz kapitalističkih odnosa kako bi se zadržao u strukturi onih interpersonalnih, te su, stoga, radikalne feministkinje posvećene problemima partnerskog i obiteljskog nasilja (ne razmatrajući ih kao dio discipliniranja organizacije rada u nuklearnoj obitelji), nasilja muškaraca prema ženama u prostituciji te nasilja i uznemiravanja na radnom mjestu (zastajući na situacijski situiranom odnosu radnika/nadređenih i radnica). Ova interpersonalna i esencijalistička narav nasilja, koja ne dozvoljava pomak prema obuhvatnijem, razrađenijem i manje emocijama natopljenom razumijevanju umiješanosti roda u djelovanje eksploatativnih struktura, vraća se u svojoj bespomoćnosti na teme tijela, seksualnosti i biološke reprodukcije kojima ne uspijeva dati kontekst i pojašnjenje. Ovim će se kratkim osvrtom razmotriti kako se ta sužena perspektiva očituje na primjeru seksualnog rada i podsjetiti da problem nije samo u eskalaciji, u TERF-u ili SWERF-u, nego u samoj koncepciji radikalnofeminističkih tumačenja.
 
Seksualni rad (kako fenomen tumače marksističke feministkinje) ili prostitucija (kako se najčešće naziva u radikalnofeminističkim tekstovima), kao jedan mogući oblik rada, stječe svoju izvanrednu, iznimnu narav tek krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Izravne poticaje izgradnji te osobitosti u odnosu na, primjerice, mehanizme i okolnosti tvorničkog, obrtničkog ili agrikulturnog rada, treba tražiti u načinima na koje moderna kapitalistička država distribuira seksualnost i mobilizira je u procesima reorganizacije granica i strukture reproduktivnog i produktivnog rada te ekonomskog i političkog konteksta u kojem se oni odvijaju.
 
Kao što rad već u svom najtemeljnijem poimanju nije statičan, nije statična ni konstruirana raspodjela između kućanskog (domestificiranog) ili socijalno-reproduktivnog rada, koji nije plaćen i koji se dodjeljuje ženama, te prehranjujućeg (najamnog) ili produktivnog rada koji omogućava nadnicu, i prema kojem su tradicionalno upućeni muškarci, a onda i žene kao dopunska, komplementarna radna snaga (zapošljavana tu i tamo i na pola radnog vremena).
 
U europskom kontekstu seksualni rad je do 19. stoljeća organiziran dijelom unutar obiteljskog doma kao dio kućanskog rada, a dijelom kao najamni seksualni rad na ulicama, u bordelima ili radničkim sobama. Kako u tvornicama, agrikulturi ili obrtništvu, gdje rad žena nije remuneriran u visini pune muške nadnice, i gdje ga se tretira kao manje vrijedan i dodatni rad, koji služi tome da pripomogne muškome, tako se i najamni seksualni rad smatrao potihom dopunom kućanskom seksualnom radu. To je bio oblik „krpanja“ oskudnog radničkog dohotka (Pliley, 2018), što je, uz obavljanje povremenih domestificiranih poslova za naknadu u drugim, platežno opstojnijim kućanstvima, pružalo radnicama određenu neovisnost, veću od one koju su imale obavljajući poslove pranja ili čišćenja koje su preuzimale kako bi se rasteretile imućnije žene (ibid.).
 
Najamni seksualni rad trebao je zauzdati užitak, ali i biološku reprodukciju na koju je upućen seksualni rad žena unutar nuklearne obitelji. Seksualne prakse kojima nije bila svrha reprodukcija izmicane su izvan uzda bračnog ugovora kako bi se izbjegle neplanirane trudnoće i veći broj djece nego što ih je bilo moguće uzdržavati („engleski radnički parovi, u nerijetko očajničkom nastojanju da kontroliraju rađanje, često uopće nisu posezali za kontracepcijskim sredstvima ni prakticirali nepenetracijski seks radi uzajamnog užitka. Umjesto takvih rješenja, glavna strategija za mnoge je parove bila apstinencija u braku i suprugovi posjeti prostitutkama“, Herzog, 2011/2015: 18), na što je nastojao odgovoriti i sve veći broj edukacijskih kampanja i šira dostupnost kontracepcije u 20. stoljeću (ibid.).
 
Seksualni rad za nadnicu smatran je do tada nužnim načinom kontrole seksualnosti radnika, kojima je pripisana muškost koja će biti iskazana neobuzdanošću i agresivnošću koja je prijetila javnom redu i miru, prelijevanju u štrajkove ili izbjegavanje vojne dužnosti. Muška seksualna žudnja i rad za nadnicu koji je trebao odgovoriti na tu žudnju stoga su u orodnjenim kapitalističkim odnosima naglašeni i označeni kao mjesta koja treba ukrotiti i regulirati.
 
Preraspodjela seksualnog rada između kuće i mjesta na kojem je bilo moguće doći do seksualnih usluga za novac dogodit će se u 19. stoljeću razvojem industrijalizacije, gravitiranjem populacije prema urbanim područjima, promjenama u obrascima utroška radnog vremena, kao i napretkom medicine koji je, uz kontracepciju, omogućio i dulji životni vijek te manju smrtnost djece o kojoj će biti potrebno skrbiti. U dinamici prilagodbe rada promjenama u ekonomskim i političkim prilikama, a onda i u načinu raspodjele produktivnog i reproduktivnog rada, pojedini poslovi (u ovom slučaju, seksualnoga rada) mogu se pomicati u produktivnu sferu i obrnuto. Tako su se i seksualna želja, užitak krenuli preusmjeravati iz najamnog rada u odrednice intimnog, zakonima postavljenog heteroseksualnog partnerstva.
 
S porastom stanovništva u 19. i 20. stoljeću država se uključuje u regulaciju najamnog seksualnog rada pokušavajući zauzdati izmještene komponente seksualnosti tako što će se brak reimaginirati stapanjem emocionalnog i seksualnog rada (gdje je „ljubav“ nit koja je već vezala žene uz druge oblike kućanskog rada), ali i propisivanjem zakona usmjerenih na smanjenje javnozdravstvenih rizika o kojima se sve više raspravljalo u relaciji prema seksualnom radu:
„Svojim mračnjačkim metodama, prikrivanjem i zatajivanjem, puritanstvo je osiguralo povoljne uvjete za rast i širenje tih bolesti. Njegovo licemjerje najupadljivije se pokazalo u bezosjećajnom odnosu prema velikom otkriću profesora Ehricha, u licemjernom zabašurivanju važnoga lijeka za sifilis neodređenim aluzijama na lijek za ‘određeni otrov’.“ (Goldman, 1917/2009)
Nastavljajući se na venerične bolesti, i najamni seksualni rad nastojao se prikazati vrstom društvene bolesti koja je zahvatila radničku klasu i prijetila snazi kolonijalnih i nacionalnih država. Njihova moć ogledala se u zdravlju vojske koju su mogle regrutirati, stoga su, primjerice, engleski zakoni ponajprije bili usmjereni na područja pokrivena vojnim bazama u južnoj Engleskoj i Irskoj (Smith 1990). Prema sličnom modelu u Francuskoj (Summers, 2006), Velika Britanija je donijela 1864., 1866. i 1869. godine propise o zaraznim bolestima (Contagious Diseases Acts), prema kojima je država mogla pritvoriti i izložiti invazivnim pregledima žene za koje se sumnjalo da boluju od veneričnih bolesti (Smith, 1990), a donošenje tih zakona zaoštrava se i drugdje uslijed ratnih događanja i demobilizacija vojnika, pa 1918. godine i Njemačka i SAD počinju uvoditi obavezne zdravstvene mjere (Allen, 1993; Sorell, 2016).
 
Ipak, države su u većem dijelu Europe u tom periodu integrirale seksualni rad u svoje ekonomske aktivnosti, pa su, primjerice, u Nizozemskoj sredinom 19. stoljeća seksualne radnice bile registrirane u policijskim postajama, u koje su redovito trebale donositi potvrde o medicinskim pregledima kojima se trebala dokazati odsutnost veneričnih bolesti, i čime se uvjetovala dozvola za rad (de Vries 2001/2005).
 
Policijskim i medicinskim tehnologijama najamni će se seksualni rad u 19. i 20. stoljeću preobraziti u odlagalište ekscesivne seksualnosti, s promjenjivom konfiguracijom sukladno promjenama konfiguracije kućanskog rada. Iz te ekscesivne seksualnosti od 19. stoljeća naovamo kapitalizam će izvlačiti potrebnu količinu i oblik rada, tako što će ga u nekim trenucima i na nekim mjestima potpuno ili djelomično kriminalizirati, a u drugim trenucima ina drugim mjestima dekriminalizirati i regulirati. Neovisno o tome je li kriminaliziran (prešutni dopunski rad) ili dekriminaliziran, eksplicitno reguliran ili ne, on nikada nije izmješten van države i kapitalističkih odnosa.
 
Rani abolicionistički pokret, na kojem će se podići radikalnofeministička poimanja seksualnog rada (Ward i Wylie, 2017), izranja s težnjom dokidanja objektivizirajućih i patologizirajućih pregleda, ali i državne regulacije seksualnog rada koja je javnu narav te vrste rada uvjetovala policijskim i medicinskim procedurama, a u čemu su abolicionistkinje vidjele i direktno omogućavanje i poticanje seksualnog rada (Summers, 2006). Obnaživanje seksualnih radnica u liječničkim ordinacijama kako bi se utvrdilo imaju li sifilis, kao i uključenost države koja je sužavala mogućnosti seksualnog rada, ali ga nije i suzbijala, abolicionizam je razmatrao kao moralni problem – trebalo je zaštititi integritet i dostojanstvo žena te ih podržati da se izmaknu iz „zakonom nametnute prostitucije“. Abolicionistkinje su upućivale na dvostruke standarde prema kojima se sankcionirala isključivo osoba uključena u seksualni rad, tražeći da kazne budu namijenjene osobama koje kupuju seksualne usluge.
 
Nakon opoziva britanskih propisa o zaraznim bolestima 1886. godine, čime se država povlači iz eksplicitnog ustrojavanja seksualnog rada, jedna od većih abolicionističkih organizacija (osnovana 1875., a koja djeluje i danas), Britanska, kontinentalna i opća federacija za aboliciju prostitucije (British, Continental and General Federation for the Abolition of Prostitution), kasnije preimenovana u Međunarodnu abolicionističku federaciju (International Abolitionist Federation, IAF) (Summers, 2006), udružena s pokretima za „društvenu čistoću“ (zabrinutima za čednost žena i mladih) te vjerskim i konzervativnim organizacijama (Ditmore, 2006; Doezema, 1999), repozicionira se prema državi tražeći od nje da zamijeni nekadašnji permisivni oblik regulacije paternalističkim zakonima kojima će se zaštititi žene i djecu te onemogućiti ili barem otežati seksualni rad.
 
Lobističko djelovanje IAF-a u Ligi naroda dovest će 1949. godine i do nastanka UN-ove Konvencije o suzbijanju trgovanja osobama i iskorištavanja prostitucije drugih (Ward i Wylie, 2017), kao i do stvaranja ogranaka i povezanih grupa u nizu europskih država, pa i u Hrvatskoj, kada je 1926. u Zagrebu osnovano Društvo prijateljica mladih djevojaka (Zaštitnice djevojaka) posvećeno borbi protiv prostitucije (Prlenda, 2005).
 
Referenca na trgovinu ljudima u naslovu UN-ove konvencije vuče korijene iz samih početaka abolicionističkih nastojanja (a kasnije i drugih dokumenata i protokola), koji su sebe predstavljali kao produžetak abolicionističkih težnji za dokidanjem ropstva (Doezema, 2002). Narativi o „bijelom roblju“ nastali su prije svega da bi hranili kolonijalne i rasističke politike te poticali moralnu paniku o bijelim europskim djevojkama koje su namamljene i prisilno odvedene u prekograničnu prostituciju (Pliley, 2018), nerijetko uz etniciziranje navodnih počinitelja, pretežno u osobe arapskog ili židovskog porijekla (Doezema 1999). Abolicionizam seksualnog rada nije pokazivao puno interesa za rasijalizirane žene u odnosu na problem „bijelog roblja“ (ibid.), što se zrcali i u nekritičnom prisvajanju pojma natopljenog eksploatacijom i nasiljem, gdje će se emocionalna snaga crpljena iz rasijaliziranih iskustava iskoristiti da bi se ukazalo na uzaludnost državne regulacije. Naime, ako je riječ o „prodaji žena“, a ne o „sporazumnoj prodaji seksualnih usluga“, onda država nije imala razloga regulirati taj rad jer je porobljene žene preostajalo samo osloboditi ili spasiti.
 
Viktimizacijski imaginarij mlade, bijele europske žene proizlazi iz načina na koji je seksualnost zahvaćena orodnjenom raspodjelom rada unutar obitelji; čednost i nevinost koje treba očuvati do braka naspram izraženoj seksualizaciji tijela ne-europskih žena, kao i maskuliniziranih ne-europskih osoba koje su označene kao predatori. Dobrostojeće se žene okreću humanitarnom radu kao vrsti skrbničkog rada (produžetku onoga koji se odvijao unutar obitelji, a koji su, umjesto njih, preuzimale žene u egzistencijalno težim okolnostima), što im je omogućilo iskoračenje u javni prostor i, posljedično, određenu dozu emancipacije, dajući poticaj i profesionalizaciji brige o bespomoćnim ženama i seksualnim radnicama razvijanjem područja socijalnog rada (Wahab, 2002). Tu bespomoćnost kojom su zaogrnute seksualne radnice, pa i žene općenito, potencira i Dworkin (1981/1989):
„Prostitutka je amblematska iskorištena žena, spontana po tome što najpotpunije ispunjava svoju seksualnu funkciju; prezrene – zbog rase, klase ili etniciteta – čine mase prostituiranih; prostitucija sama po sebi označava mušku moć u svakoj domeni i konstituira temelj seksualnog uzbuđenja.“
Ideja muškaraca kao nagonskih, iracionalnih bića koja ne mogu obuzdati svoje ponašanje vodila je u 19. stoljeću prema toleriranju seksualnog rada, dok ovdje služi kao racionalizacija za njegovo dokinuće. Radikalni feminizam locira nasilje u „muškoj moći“, snazi koja izvire iz maskuliniziranih tijela: „Prepoznajemo muškarce kao aktere naše opresije. (…) Muškarci kontroliraju političke, ekonomske i kulturne institucije te učvršćuju kontrolu fizičkom snagom. Koriste ovu moć kako bi zadržali žene u podređenoj poziciji“ (Morgan u manifestu radfem kolektiva Redstockings iz 1969. godine), pri čemu ostaje zamagljenim kako se, zašto i gdje ta maskulinizacija proizvodi i kako režimi roda djeluju u strukturnom smislu, kao dio kapitalističkoga, patrijahalnog reda koji preslaguje rod kao odnos (blijedo provirujući u pojedinim tekstovima, primjerice, kod Wittig s pomakom prema koncepciji heteroseksualnog ugovora, 1992/2010), pa i bilo kakva koncepcija oslobođenja ostaje izvan dohvata.
 
Miopija radikalnog feminizma je u razumijevanju emancipacije žene kroz njezino udaljavanje od muškaraca (s čime se veže i prijepor u subjektivizaciji na granicama „ženskih prostora“, kao i kriminalizacija klijenata u seksualnom radu), stoga radikalni feminizam i traži jasno razgraničenje: agresivnost, žudnja, volja trebaju ostati iza povučene linije, s one strane „ženskih prostora“. Zaštitnički odnos prema ženama, koje se ne mogu uspostaviti kao djelatne osobe (iako bi to nekim čudom trebale postati kao nositeljice feminističke borbe), iz starih abolicionističkih poimanja prelijeva se i u tekstove radikalnofeminističkih teoretičarki, pa ne samo da se žene ne mogu svjesno uključiti u plaćeni seksualni rad, nego mogućnost odlučivanja postaje upitna i kada je u pitanju svaki drugi seksualni odnos. Dworkin neće preostati ništa drugo doli ustvrditi:
„Nije jasno kako razdvojiti seksualni čin od društvene realnosti muške moći, osobito zato što je muška moć ta koja konstituira značenje i aktualnu praksu samog seksualnog čina.“ (1987/2007: 161)
Kako bi se spriječila „trgovina ženama“, od sredine 1920-ih u Ligi naroda pojavljivali su se prijedlozi da se ženama koje nisu državljanke zabrani rad u bordelima, zapisani 1933. i Konvencijom o suzbijanju trgovine punoljetnim ženama koja je „na međunarodnoj razini kodificirala tendenciju postroženja kontrole granica i izgradnje režima njihova nadzora, koji se dijelom podizao i na nadzoru nad ženskim moralom“ (Pliley, 2018), ograničavajući kretanje u oba smjera, imigraciju pa i emigraciju. U SAD-u su tako 1903. i 1907. godine doneseni zakoni kojima se seksualnim radnicama onemogućavao prijelaz meksičko-američke granice (Delgado, 2012), a sadržavali su i zabranu obavljanja takve vrste rada tijekom prve tri godine boravka, kao i pružanja stanovanja osobama uključenima u seksualni rad (ibid.). 1910. godine implementiran je zakon koji donosi opću zabranu seksualnog rada osobama pristiglim iz drugih država, uz deportaciju 7972 osobe pod optužbom za povezanost sa seksualnim radom između 1910. i 1930. godine (Pliley, 2018).
 
Švedski ili nordijski model državne regulacije seksualnog rada, koji podrazumijeva kriminalizaciju osoba koje primaju seksualne usluge u zamjenu za novac ili dar (Zakonom o kupnji seksualnih usluga iz 1999.) te osoba koje promiču ili stječu profit organizirajući seksualni rad (Kaznenim zakonom) (Holmström i Skilbrei, 2017), proistječe iz abolicionističkog poimanja i razlaganja dvostrukog standarda kojim se teret medicinskih pregleda i policijske registracije prebacivao na seksualne radnice. No njime su radnice_i pretežno odgurnute_i u manje vidljive prostore – osjetno je reduciran broj radnica_ka na ulicama, koje_i su se okrenule_i drugim načinima organiziranja koji smanjuju mogućnost policijskog nasilja (Kivlington, Day i Ward, 2001).
 
Njemu se najčešće suprotstavlja novozelandski Zakon o reformi prostitucije iz 2003., u kojem su ukinute odredbe koje sankcioniraju bilo kakav aspekt dobrovoljnog seksualnog rada odraslih osoba, omogućavajući i udruživanje radnica_ka u samoupravne obrte (do četiri radnice) ili ovlaštene bordele (više od četiri radnice). Novozelandski zakon čini ono što je propušteno općim radnim zakonodavstvom; približava seksualni rad drugim oblicima rada i donosi pripadajuća radnička, zdravstvena i mirovinska prava.
 
Oba modela, švedski i novozelandski, govore o odnosu države prema seksualnom radu, ali ga jedan negira kao rad, dok ga drugi podcrtava upravo kao vrstu rada. Međutim, za problematiziranje rada kao fenomena i rada kao kotača koji pokreće kapitalistički sistem ne ostaje prostora u feminističkim pristupima koji se zatvaraju u pravne okvire. Koliko god ova dva oblika državne intervencije imala drugačiji utjecaj na seksualne radnice_ike na određenom teritoriju, oni i ostaju unutar određenog teritorija: zakon u Švedskoj omogućava dodatnu policijsku kontrolu i deportacije migrantkinja_migranata (čak i sa stalnom boravišnom dozvolom) ako su uključene_i u seksualni rad, dok je u Novom Zelandu moguće deportirati osobe s radnom, studentskom ili turističkom dozvolom koje se bave seksualnim radom, kao i osobe sa stalnom boravišnom dozvolom koje su uključene u organizirani, bordelski način rada.
 
Obezvrijeđeni migrantski rad pokreće se kao priručna radna snaga za kojom će se posegnuti kako bi se popunila nestalna i nesigurna radna mjesta. Ako se raspodjela rada koji ima žarište u reproduktivnoj sferi (kuhanje, čišćenje, seksualni rad) razmatra kao hijerarhijsko grananje iz te jezgre, obiteljskog doma, prema hotelskim kuhinjama, praonicama te bordelima i ulicama, onda migrantski rad preuzima one oblike rada izmještene iz reproduktivne sfere koji se iskazuju kao vrsta ostatka, ulazeći u pukotine zaostale za kućanskim ili regularnim najamnim radom. Seksualni rad raspoređen je na različita mjesta u različitim koncentracijama i oblicima, gdje se na svakom mjestu izmjenjuju druge grupe radnica_ka koje_i će ga iznijeti; kućanice, osobe s državljanstvom koje obavljaju najamni seksualni rad ili migrantkinje_i seksualne radnice_ci. Svaki od tih rezervoara radne snage ima svoje mjesto i funkciju u historijskim i aktualnim ekonomskim odnosima te im zato i nije moguće neovisno pristupiti.
 
Na tragu ranog abolicionizma, koji je pružao otpor državnoj regulaciji dokle god se nije radilo o kažnjavanju i ograničavanju te vrste rada, neoabolicionizam je impliciran u rasističke, antimigrantske i klasističke prakse policijske države. On ne zalazi u kapitalističke odnose i ulogu seksualnog rada u ekonomskim relacijama, nego se stapa s liberalnim koncepcijama, ne donoseći ništa posebno radikalno. Seksualni rad nije nešto začudno ili iznimno u usporedbi s tekstilnim radom ili radom u drugom kućanstvu za nadnicu, već je integralnim dijelom kapitalističkog sustava i u njemu stječe određene funkcije u skladu s organizacijom rada unutar kuće i izvan nje. Začudnost i iznimnost koje u njemu pronalazi radikalni feminizam proizlaze iz mistifikacija tijela i seksualnosti, koje sputavaju kako teorijske tako i bilo kakve praktične doprinose transformaciji ekonomskih odnosa i režima koje ti odnosi operacionaliziraju.






Literatura:

 
Allen, (1993). Feminism, Veneral Diseases and State in Germany, 1890-1918. U: Journal of the History of Sexuality, 4(1), 27-50.
 
De Vries, P. (2001/2005). The Shadow of Contagion: Gender, Syphilis and the Regulation of Prostitution in Netherlands, 1870-1914. U: Sex, Sin and Suffering: Veneral Disease and European Society since 1870, 44-60.
 
Ditmore, M. H. (ur.). (2006). Encyclopedia of Prostitution and Sex Work. Kalifornija: Greenwood.
 
Delgado, Grace P. (2012). Border Control and Sexual Policing: White Slavery and Prostitution along the U.S. – Mexico Borderlands, 1903–1910. U: Western Historical Quarterly, 43(2), 157-178.
 
Doezema, J. (1999). Loose Women or Lost Women? The Re-emergence of the Myth of White Slavery in Contemporary Discourses of Trafficking in Women. U: Gender Issues, 18(1), 23-50.
 
Doezema, J. (2002). Who Gets to Choose? Coercion, Consent, and the UN Trafficking Protocol. U: Gender and Development, 10(1), 20-27.
 
Dworkin, Andrea. (1981/1989). Pornography: Men Possesing Women. London: Penguin Books.
 
Dworkin, Andrea. (1987/2007). Intercourse. New York: Basic Books.
 
Fortunati, Leopoldina. (1981/1995). The Arcane of Reproduction: Housework, Prostitution, Labour and Capital. New York: Autonomedia.
 
Goldman, Emma. (1917/2009). Hipokrizija puritanstva. U: Anarhizam i drugi eseji. Zagreb: DAF. https://anarhisticka-biblioteka.net/library/emma-goldman-hipokrizija-puritanstva.pdf (posljednji pristup 23.12.2020.)
 
Herzog, Dagmar. (2011/2015). Seksualnost u Europi dvadesetoga stoljeća. Zagreb: Zagreb Pride.
 
Holmström, C. i Skilbrei, M. (2017). The Swedish Sex Purchase Act: Where Does It Stand? U: Oslo Law Review, 4.
 
Kivlington, J., Day, S. i Ward, H. (2001). Prostitution Policy in Europe: A Time of Change? U: Feminist Review 67(1), 78-93.
 
Mac, Juno i Smith, Molly. (2018). Revolting Prostitutes: The Fight for Sex Workers Rights. London i New York: Verso.
 
Muir, A. J. (2017). Courtship, Sex, and Poverty: Illegitimacy in 18th Century Wales. U: Social History, 43(1), 56-80.
 
Pliley, Jessica R. (2018). From White Slavery to Anti-Prostitution: Law, Policy, and Sex Trafficking. U: Swanson, Elizabeth i Stewart, James B. (ur.). Human Bondage and Abolition. Cambridge University Press.
 
Prlenda, Sandra. (2005). Žene i prvi organizirani oblici praktičnog socijalnog rada u Hrvatskoj. CŽS.
 
Robin, Morgan. (1969). Redstockings Manifesto. https://history.msu.edu/hst203/files/2011/02/Morgan-Redstockings-Manifesto.pdf (posljednji pristup 23.12.2020.)
 
Smith, F. B. (1990). The Contagious Diseases Acts Reconsidered. The Society for Social History of Medicine, 3(2), 197-215.
 
Sorell, Evelyn. (2016). Patient-Prisoners: Veneral Disease Control and Policing of Female Sexuality in the United States, 1890-1945. University of Kentucky.
 
Summers, Anne. (2006). Which Women? What Europe? Joephine Butler and the International Abolitionist Federation. U: History Workshop Journal, 62(1), 214-231.
 
Tambe, Ashwini. (2005). The Elusive Ingénue: A Transnational Feminist Analysis of European Prostitution in Colonial Bombay. U: Gender & Society, 19(2).
 
Wahab, Stéphanie. (2002). „For Their Own Good?“ Sex Work, Social Control, and Social Workers, a Historical Perspective. U: Journal of Sociology & Social Welfare, 29(4).
 
Ward i Wylie. (2017). Feminism, Prostitution, and the State: The Politics of Neo-Abolitionism. VB: Routledge.
 
Wittig, Monique. (1992/2010). „Hetero um“ i drugi eseji. Zagreb: Kontra.
 



Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu.

Vezani članci

  • 8. siječnja 2021. Policija je omogućila hordi ekstremnih desničara da nasilno nagrne u zgradu Kongresa Pokušaj dijela Trumpove ekstremno desne baze da spriječi prebrojavanje elektoralnih glasova nasilnim upadom u zgradu Kongresa dočekan je s mlakom reakcijom policijskih snaga. Američki represivni aparat još je jednom pokazao da ne tretira na jednak način prosvjednike desnih i lijevih opcija.
  • 31. prosinca 2020. Kumek "Iole ozbiljnija i ambicioznija politička analiza, za koju Juričan nema interesa, a sudeći po dosadašnjem višegodišnjem radu, ni kompetencija, pokušala bi se barem pomaknuti od paušalnih generalizacija i iskaza poput „ljudi su mala smeća koja vole korupciju“. Savjestan politički pristup nastojao bi barem saznati zašto su ljudi egzistencijalno prisiljeni pristajati na koruptivne aranžmane, čak i kada su očito usmjereni protiv njihovih vlastitih interesa; o kojim je mrežama političke moći riječ te kako politički i društveni establishment na to odgovara."
  • 31. prosinca 2020. Feminizam i transfobija Recentno jačanje transfobije u feminističkim i kvir prostorima očituje se u osnivanju trans-isključujućih organizacija ili preokretanjem politika postojećih u tom smjeru, kako bi se ucrtale granice između feminizma i LGB aktivizma u odnosu na trans organiziranje na međunarodnoj (LGB Alliance u Velikoj Britaniji s ograncima u Brazilu, Australiji, SAD-u...) i regionalnoj razini (Marks21, Lezbejska i gej solidarna mreža...). Transfobne politike nedavno je javno prigrlio i Centar za ženske studije u Zagrebu. Te se politike nastoje racionalizirati nizom pojednostavljenih tvrdnji koje apeliraju na „zdravi razum“ i opća uvjerenja, onkraj teorijskih i empirijskih uvida. Ovaj tekst nas u formi FAQ-a, s uvodnim osvrtom, vodi kroz diskurs i logiku kojima se ta racionalizacija odvija, a nastao je u kontekstu ad hoc antikapitalističke kvir inicijative feministkinja i feminista protiv transfobije.
  • 31. prosinca 2020. Klasa i identitet: ljubomržnja ili sukonstitucija? "Strukturnim određenjem klasa se više objašnjava, istorijsko-sociologističkim određenjem klasa se više opisuje. Prema strukturnom određenju klasni položaj konstituira se bez obzira jesu li klasni akteri*ke uopće svjesni koji i kakav je to položaj, dok istorijsko-sociologističko određenje upućuje na to da može da postoji svijest o klasi ili neko iskustvo klase. Strukturnim određenjem objašnjavaju se logika i anatomija funkcioniranja sistema proizvodnje, stoga je riječ o „trajnijoj“ klasnoj konfiguraciji kojom se objašnjava specifičnost kapitalističkog sistema proizvodnje, dok istorijski pristup klasi opisuje kontingentna i promenjiva klasna grupisanja koja se odvijaju u kapitalizmu zajedno sa drugim odnosima dominacije, podčinjavanja i discipliniranja."
  • 27. prosinca 2020. Neoliberalna država globalnog Juga (1): kako je kulturni nacionalizam pobijedio sekularni Prvi u nizu tekstova o globalnom Jugu nastao je kao bilješka za pripremu razgovora s teoretičarkom Radhikom Desai, koji se ove godine održao u sklopu Subversive festivala, a u njemu ćemo na primjeru Indije prikazati politički obrat između sekularnog i kulturnog nacionalizma, što je tema kojom se Desai bavila u svojim publikacijama u jeku dolaska na vlast BJP-a u Indiji i rasta Hindutve kao fundamentalističkog društvenog pokreta u Indiji.
  • 27. prosinca 2020. Biopolitika kao kritika „nove normalnosti“ "Uvođenje demokracije u raspravu o biopolitici, kako to čini Sotiris, svakako je potez u pravom smjeru, osobito u svjetlu činjenice da je Foucault prethodno formulirao neka biopolitička pitanja bez detaljne razrade filozofije biopolitike. To otvara mogućnost daljnjeg istraživanja u tom smjeru, ali istovremeno nas vraća na uvjetno rečeno stara pitanja epistemologije i političke teorije. Mnogi primjeri intelektualnog debakla u doba pandemije COVID-19 ukazuju da nedomišljenost temeljnih pretpostavki u kombinaciji s nedostatkom specifičnih znanja jamči intelektualnu regresiju. Teorijska i politička budućnost demokratske biopolitike u značajnoj mjeri ovisi o izbjegavanju uočenih zamki."
  • 20. prosinca 2020. Filipini: paralelne strukture u džunglama Na Filipinima i dalje traje jedan od najdugotrajnijih svjetskih revolucionarnih ustanaka, a uz nepoštivanje radničkih prava u zadnje vrijeme pojačana je i nasilna eksproprijacija zemlje autohtonih naroda, kao i ubojstva boraca i borkinja za zaštitu njihovih prava, te okolišnih aktivista. Kako komunistički gerilci opstaju u žrvnju između domaće fašistoidne vlasti Rodriga Dutertea i interesa stranih korporacija?
  • 20. prosinca 2020. „Budimo odgovorni_e“ "To da se zdravstveni sustav ne može nositi s drugim valom epidemije nije posljedica neodgovornog ponašanja navodno neodgovornih pojedinaca, već vladine politike te dva i pol desetljeća privatizacije, u čemu je posljednjih godina kao ministar ili kao utjecajni lobist van vlade sudjelovao i ministar Gantar. Između ostalog je prilikom pripreme prve reforme o dokidanju dopunskog osiguranja još 2013. godine zagovarao u prilog šačice privatnih vlasnika triju privatnih osiguravajućih kuća, koje na godišnjoj razini iz osiromašenog javnozdravstvenog sustava u svoje portfelje preusmjere barem 40 milijuna eura."
  • 20. prosinca 2020. Proizvodni kapaciteti filmske iluzije "Eksperimentalni filmovi nastajali su na marginama, često bez financiranja, ali su nudili drugačiju perspektivu i zastupali različite glasove koje često nemamo priliku čuti ili vidjeti u profesionalnom filmu, bavljenje kojim ipak zahtijeva određene materijalne preduvjete. Današnja proizvodnja, okupljena oko filmskih festivala često te slike pokušava imitirati – odnosno naslanja se na estetiku eksperimentalnih filmova, smatrajući da se na taj način ponovno proizvodi i umjetnička kritička pozicija, ne uzimajući u obzir kako nije dovoljno reproducirati samo sliku već treba promišljati i na koji bi se način proizvodnja i distribucija slike mogla drugačije organizirati."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve