Kako mirovinski fondovi oblikuju financijalizaciju u Kolumbiji i Peruu

"U ekonomijama u nastajanju koje su podvrgnute podređenim oblicima ekonomske i financijske integracije, i gdje su zastupljeni interesi visoko koncentrirane financijske industrije, takvi mirovinski fondovi mogu podbaciti kao katalizator dubokih, likvidnih i stabilnih domaćih tržišta kapitala. Umjesto toga, mogli bi doprinijeti financiranju privatiziranih oblika infrastrukture i nekretnina te ojačati hijerarhije globalnog financijskog svijeta."

Zgrada Prima AFP-a, privatnog mirovinskog fonda u Peruu, financijski centar Lime, 28. studenog 2016. godine (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto prema Creative Commons licenci)
U rano proljeće 2020. godine, ekonomije u usponu (emerging economies) pogođene su dosad najtežim slučajem odljeva portfelja. Kako su investitori bježali prema sigurnijim ulagačkim prilikama u Europi i Ujedinjenim Državama, došlo je do prodaje dionica i obveznica, što je još jednom pokazalo krhku prirodu financijske integracije u ekonomijama u usponu. Jedno od predloženih rješenja za prevladavanje ovog problema jest uspostava veće baze domaćih institucionalnih investitora, poput mirovinskih fondova, koji mogu stabilizirati financijska tržišta. Iako velika institucionalna investitorska baza može biti izvor potražnje za domaćim financijskim vrijednosnim papirima, važno je pregledati dokaze iz iskustva onih ekonomija u usponu u kojima mirovinski fondovi postoje već više od dva desetljeća.

 

Kao što pokazujemo u članku koji je u pripremi, iskustvo Kolumbije i Perua može nam biti poučno. Iako su njihovi mirovinski sustavi zadržali značajnu paralelnu strukturu tekućeg financiranja (pay-as-you-go), sadrže i prilično velike financirane privatne komponente čija su sredstva narasla na preko 20 posto BDP-a. One su uspostavljene u sklopu reformi koje su bile dio Washingtonskog konsenzusa tijekom 1990-ih, na tragu čileanskog primjera.

 

No, nakon više od dva desetljeća od uspostave privatnih mirovinskih fondova, tržišta kapitala u ove dvije zemlje i dalje su mala i nerazvijena, kao i u ostatku Latinske Amerike. Možda je to razlog zbog kojega istraživači_ce koji_e se bave financijalizacijom još uvijek nisu dovoljno istražili_e iskustvo mirovinskih fondova u Latinskoj Americi. Međutim, u nedavnoj literaturi predstavljena je ideja da se financijalizacijski obrasci, iako imaju zajedničke tendencije, mogu pojaviti i u „diverzificiranim“ oblicima. Mirovinski fondovi imaju ulogu u ovom procesu time što na važan način utječu na oblikovanje potražnje za financijskim sredstvima, čak i ako se to ne događa putem rasta domaćih tržišta kapitala, kao u tipičnim „liberalnim tržišnim ekonomijama“.

 

Neke od ključnih karakteristika političkih ekonomija Kolumbije i Perua funkcionirale su kao distinktivne odrednice potražnje mirovinskih fondova za sredstvima, oblikujući specifični oblik financijalizacije. Prije svega, mirovinski fondovi u ovim zemljama odražavaju karakteristike hijerarhiziranih tržišnih ekonomija, odnosno latinoameričke varijante kapitalizma. Radnici_e i sindikati imaju vrlo ograničenu kontrolu nad investicijama sredstava i mirovinskih fondova, jer ih privatne kompanije nude kao puke individualne mirovinske račune. Politika ulaganja stoga je uvelike oblikovana interesima financijske industrije, što je bilo ključno i pri zagovaranju njihove uspostave, a nakon toga i u oblikovanju regulacija koje se na njih odnose.

 

Međutim, uzimajući u obzir ove okolnosti, mirovinski su fondovi u potražnji za sredstvima u Kolumbiji i Peruu strukturno sapeti ograničenim efektivnim prostorom na domaćim tržištima kapitala. Ove dvije zemlje imaju iznimno „ekstravertirani“ režim rasta, pri čemu robni izvoz ima ključnu ulogu određivanja agregatne potražnje. Kao rezultat booma cijena robe između 2000. i 2014., kompanije su ostvarile znatan dio financijskih sredstava iz izvoznih prihoda te izravnih stranih ulaganja, ograničavajući tako izdavanje vrijednosnih papira na domaćim tržištima kapitala. Vlade su tijekom ovog perioda također ograničile svoja neto zaduženja, zahvaljujući porastu prihoda i limitiranim povećanjima javne potrošnje. Ove su zemlje usto postale poprilično zanimljive stranim financijskim ulagačima, čija se prisutnost na domaćim tržištima dionica i obveznica povećala. Ove karakteristike odražavaju status Kolumbije i Perua kao ekonomija u usponu koje se nalaze u podređenoj poziciji na globalnim financijskim tržištima.

 

Mirovinski fondovi u Kolumbiji i Peruu potražili su druga ulaganja. Uz ponovnu podršku domaće i međunarodne financijske industrije, ulagači su pronađeni u „alternativnim sredstvima“, u pravilu privatnim sredstvima, infrastrukturi i nekretninskim fondovima, kao i u stranim ulaganjima, koja trenutno čine više od trećine ukupnih sredstava u Kolumbiji, odnosno više od 40 posto ukupnih sredstava u Peruu. Strana ulaganja bila su važna u stimuliranju tržišta derivativa kako bi se zaštitile pozicije stranih valuta, uglavnom vis-á-vis američkog dolara.


Mirovinski fondovi stoga su bili utjecajni u oblikovanju financijalizacijske putanje ovih dviju zemalja, unatoč postojanju ograničenog razvoja domaćih tržišta kapitala. Ovo može poslužiti kao važna lekcija onima koji zagovaraju stabilizaciju tržišta kapitala pomoću privatnih mirovinskih fondova. U ekonomijama u nastajanju koje su podvrgnute podređenim oblicima ekonomske i financijske integracije, i gdje su zastupljeni interesi visoko koncentrirane financijske industrije, mirovinski fondovi mogu podbaciti kao katalizator dubokih, likvidnih i stabilnih domaćih tržišta kapitala. Umjesto toga, mogli bi doprinijeti financiranju privatiziranih oblika infrastrukture i nekretnina te ojačati hijerarhije globalnog financijskog svijeta.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.

Vezani članci

  • 27. rujna 2024. Solidarnost kao uzajamna pomoć Ako se solidarnost nastoji misliti i prakticirati prije svega kao politika, onda je uzajamna pomoć – kao jedan od oblika solidarnosti ‒ model pomoći koji ne samo da izbavlja ljude iz kriza koje proizvode kapitalistički uvjeti i strukture, nego ih i politizira, i to u pravcu emancipatornih društvenih promjena. U knjizi „Mutual Aid: Building Solidarity During This Crisis (and the Next)‟ (Uzajamna pomoć: Izgradnja solidarnosti tijekom ove (i sljedeće) krize), Dean Spade objašnjava što je uzajamna pomoć, koji su njezini historijski i aktualni primjeri, te kako se ona razlikuje od uvriježenih državnih, neprofitnih i „charity‟ modela pomoći, ali daje i praktična poglavlja, upitnike i orijentire za izbjegavanje zamki u grupnom organiziranju te u pravcu rješavanja sukoba u grupama. Stoga je ova knjiga i priručnik za organiziranje, ne samo uzajamne pomoći nego svih društvenih pokreta koji vode borbe za društvene transformacije i izgradnju svijeta oko ljudskih potreba.
  • 23. rujna 2024. Michel Foucault, “post” – izam i neoliberalizam Na tragu odredbi Erica Hobsbawma o dvama historiografskim pristupima – teleskopskom i mikroskopskom – autor kroz prvu leću prati neke Foucaultove misaone zaokrete, prividno kontradiktorne: od Foucaulta kao otpadnika strukturalizma nakon 1968. godine, do intelektualca koji se uklapa u poststrukturalističko odbacivanje znanosti, objektivnosti i istine te postaje misliocem novog somatizma; od Foucaulta kao „ikone radikala“ i onog koji flertuje s ljevičarenjem, do Foucaulta koji krajem 1970-ih drži predavanja o neoliberalizmu, a marksizam smatra povijesno prevladanim, pretvarajući se u zagovornika konvencionalnog „ljudskopravaštva“. Dubinsku dimenziju Foucaultova mišljenja i djelovanja obilježava nietzscheovstvo (njegov „aristokratski radikalizam“), a u predavanjima o neoliberalizmu, pak, izostaje jasna kritika. Foucaultova retorički nekonformna misao ipak ostaje sadržajno konformna i savršeno usklađena s vladajućim mislima i trendovima njegova doba.
  • 10. rujna 2024. Zapadni kanon i kontrakanon: nedostatak historijsko-materijalističke analize u književnoj kritici U tekstu se razmatraju manjkavosti zapadnog "kanona" i alternativnog "kontrakanona" u književnoj kritici i teoriji. I dok konzervativni branitelji uspostavljenog zapadnog kanona konstruiraju sakralni status za zaslužne ''genije'' i ''velikane", produbljujući larpurlartističke pretpostavke o tobožnjoj autonomiji umjetnosti obrisanoj od svakog traga politike, ni kontrakanonska kritika koja je nastala zamahom tzv. Nove Ljevice ne usmjerava se na političko-ekonomske dinamike, već prije svega na jezik i tekst. Unutar radikalne književne kritike (poststrukturalizma, feminističke kritike inspirirane Lacanom, postmarksističke kritike itsl.), posebno mjesto zauzimaju postkolonijalna kritika i na njoj utemeljene subalterne studije, jer preispituju uspostavu zapadnog kanona na leđima imperijalizma i kolonijalizma. Međutim, i postkolonijalna učenja su ustrajala na tomu da marksistička tumačenja ne mogu obuhvatiti korporealnost života na Istoku. Na tragu marksističkog književnog kritičara Aijaza Ahmada i teoretičara Viveka Chibbera, tekst stoga kritički propituje i postkolonijalni pristup Edwarda Saida (i drugih).
  • 5. rujna 2024. Nema većeg Nijemca od Antinijemca Autor analizira tzv. „antinjemačku” frakciju njemačko-austrijske ljevice, koja se iz povijesnih i političkih razloga snažno zalaže za podršku Izraelu, što ju odvaja od globalne ljevice koja uglavnom podržava borbu za slobodnu Palestinu. Ova frakcija smatra njemački nacionalizam i antisemitizam duboko ukorijenjenim problemima germanofonih društava, a u anticionizmu vidi rizik antisemitizma, te svoje proizraelsko stajalište opravdava kao nužno u kontekstu povijesne odgovornosti Njemačke za Holokaust. Takav stav izaziva sukobe na lijevoj sceni u Njemačkoj i Austriji, pri čemu antinjemački ljevičari druge ljevičarske skupine smatraju regresivnima zbog njihove podrške Palestini.
  • 25. kolovoza 2024. Oteta revolucija i prepreke emancipaciji: Iran na ivici Knjiga „Iran on the Brink: Rising of Workers and Threats of War‟ („Iran na ivici: radnička pobuna i prijetnje ratom‟), napisana u koautorstvu Andreasa Malma i Shore Esmailian, donosi historijski pregled Irana kroz klasnu analizu i globalnu geopolitiku. Konkretna analiza historijskih događaja i radikalno-demokratskih tradicija prije svega pokazuje kako se od Iranske revolucije 1979., kao najmasovnije revolucije i radničke borbe u svjetskoj povijesti, došlo do uspostavljanja Islamske republike te zaoštravanja odnosa SAD-a i Izraela s Iranom. Zauzimajući značajno mjesto u „palestinskom pitanju‟, odnosima s Libanom i Irakom, ova historija je značajna i radi razumijevanja suvremene situacije, te daje orijentire za internacionalnu ljevicu koja bi solidarnost s iranskim narodom gradila u pravcu emancipacije.
  • 23. kolovoza 2024. Izraelska kampanja protiv palestinskih stabala masline Autorica u ovome članku razmatra izraelsko sustavno uklanjanje palestinskih stabala masline, koje značajno utječe na palestinsku ekonomiju i kulturu. Masline su ključne za životne prihode mnogih obitelji te simbol otpora i kulturnog identiteta. Osim što se stabla uklanjaju, priječi se i ograničava njihova ponovna sadnja, što dodatno pogoršava ekonomsku nesigurnost naroda Palestine. Unatoč naporima da se maslinici obnove, dugotrajni rast ovih stabala otežava njihov oporavak.
  • 21. kolovoza 2024. Novi iracionalizam Tekst se bavi iracionalizmom u filozofiji, znanosti, historiji i ideologiji 19. i 20. stoljeća, pokazujući kako ova struja ima duboko reakcionaran i defetistički karakter. Iracionalizam u filozofiji i društvenoj teoriji nije slučajna pojava. György Lukács mu je u „Razaranju uma‟ pristupao kao sastavnom djelu mišljenja i djelovanja u uvjetima imperijalizma i kapitalističke ekspanzije. Bellamy Foster se na tom tragu osvrće na ključne figure moderne i suvremene filozofije iracionalizma, osvjetljujući njihovu reakcionarnu i apologetsku funkciju. Pored potiskivanja marksističke teorije i analize, te indirektne apologetike kapitalističkih društvenih odnosa, u ovim učenjima pod maskom radikalne kritike krije se mistifikacija tih odnosa i zakriva potreba za prevladavanjem kapitalizma. Autor se zalaže za racionalno orijentirani pristup, koji nosi potencijal za promjenom i ukidanjem sistema zasnovanog na eksploataciji, dominaciji, otuđenju, uništenju životnog prostora, iscrpljivanju prirodnih bogatstava i sveukupnom podrivanju opstanka čovječanstva.
  • 28. lipnja 2024. Kada je kamera oružje? Osvrnuvši se na pobjednički dokumentarni film ovogodišnjeg Berlinaea No Other Land, u režiji palestinsko-izraelskog kolektiva, koji je nastajao prije eskalacije 7. listopada, prateći odnos dvojice prijatelja-filmaša i reflektirajući kroz njihov odnos nasilje izraelskog aparthejda, autorica polemički pristupa programatskoj ideji kamere kao oružja Treće kinematografije. Problematizirajući načine na koje danas cirkuliraju slike (kako arhivski, tako i novosnimljeni materijali) u audiovizualnom polju posredovanom novim medijima i tehnologijom, razmatra kako drukčije organizirati njihovu distribuciju da bi se umaknulo komodifikaciji i sačuvalo njihov društveno-transformativni potencijal.
  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve