Prijedlog izgradnje ugljenokopa u Cumbriji duguje svoju popularnost izostanku zelene alternative

Vladina odluka iz siječnja ove godine da nekritički propusti izgradnju novog rudnika ugljena u Whitehavenu u Cumbriji dočekana je s uzvicima neodobravanja. Klimatski znanstvenici nazvali su je „nevjerovatnim i iznimno nepromišljenim“ potezom, osamdeset grupa za zaštitu okoliša pozvalo je premijera da se ponovno razmotre situaciju, a vođa liberalnih demokrata pozvao je Aloka Sharma, bivšeg ministra trgovine, da podnese ostavku na mjesto predsjednika COP26, konferencije Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama koja se održava u studenom.

Aktualni ministar ministar trgovine Kwasi Kwarteng priznao je da postoji „lagana napetost“ između cilja ostvarivanja nulte neto stope emisija i otvaranja prvog novog ugljenokopa u 30 godina – otužno je koliko je to razblažena izjava, uzmemo li u obzir i da je sam vladin odbor za klimatske promjene poručio da novi rudnik nije kompatibilan s već preskromnim klimatskim ciljevima Ujedinjenog Kraljevstva.

Gradsko vijeće Cumbrije objavilo je 10. veljače da će ponovno razmotriti svoju suglasnost s izgradnjom ugljenokopa. Neovisno o tome hoće li to rezultirati konačnim odbijanjem izgradnje rudnika, potez vijeća ne adresira temeljno pitanje zbog kojeg se otvaranje rudnika uopće učinilo kao poželjna opcija. Bez nacionalne i lokalne industrijske strategije koja osigurava pristojne, sigurne poslove u niskougljičnim sektorima, zagađivački projekti i dalje će se percipirati kao izvor prijeko potrebnih radnih mjesta.

U Whitehavenu, u okrugu Copeland, 480 kilometara sjeverno od Westminstera, 165 milijuna funti težak projekt ugljenokopa Woodhouse uz koji se obećava otvaranje 500 radnih mjesta, očekivano je privlačan. Zajednica je obilježena deindustrijalizacijom još od 1980-ih, a danas se oporavlja od ekonomskih posljedica pandemije COVID-19.

Načelnik Copelanda kaže kako „dosad nije doživio da jedan projekt uživa toliku javnu podršku“, navodeći mogućnost otvaranja radnih mjesta i jačanja prosperiteta u jednom od najdepriviranijih područja Ujedinjenog Kraljevstva. Državni ministar za stanovanje, lokalne zajednice i lokalnu upravu Robert Jenrick odbio je intervenirati oko odluke o ugljenokopu, za kojeg se predviđa da bi tijekom svojega operiranja dodao 420 milijuna tona CO₂ emisijama UK-a, opisujući to kao „lokalno pitanje“.

Toliko o vladinim nastojanjima da se pozicionira kao globalna predvodnica u borbi protiv klimatskih promjena. Premijer Boris Johnson izjavio je kako je opsjednut time što je moguće ostvariti na COP26, a Ujedinjeno Kraljevstvo je na globalnoj razini zagovaralo protiv ugljena kao supredsjedatelj Powering Past Coal Alliancea.

Ove kontradikcije tipične su za vladinu klimatsku politiku, no u ovom slučaju vrlo je izgledno da pritisak dolazi i unutar Konzervativne stranke. Trudy Harrison, parlamentarna predstavnica iz Copelanda, koja je između ostalog i osobna pomoćnica premijera Johnsona, gorljiva je zagovornica izgradnje rudnika.

Zajedno s nekoliko drugih parlamentarnih zastupnika i zastupnica koji su 2017. i 2019. godine osvojili mandate u nekadašnjim uporištima Laburista, Harrison je članica Konzervativaca plavih ovratnika (Blue Collar Conservatives), koji su zainteresirani da ispune svoje obećanje razvijanja regija u kojima su izabrani putem ulaganja i otvaranja radnih mjesta. Ponuda otvaranja nekoliko stotina radnih mjesta i prilika da se povrati ponosni povijesni identitet koji je povezan s ugljenom čini se kao predobrom prilikom da bi se propustila.

Na ovo bi posebice trebali pripaziti oni koji se protive otvaranju rudnika, kao i progresivne snage koje se nadaju mobilizaciji u regijama koje će potencijalno najviše izgubiti zbog nastojanja da dekarboniziramo našu ekonomiju. U industrijskoj unutrašnjosti UK-a, poslovi u visokougljičnim sektorima poput energetike relativno su dobro plaćeni, sigurni i sindikalizirani. Ne iznenađuje da za njima postoji visoka potražnja, ako su alternativa uglavnom nisko plaćeni poslovi u uslužnom sektoru – koji su u velikom broju desetkovani pandemijom.

Međutim, licemjerno je dovoditi klimu u opoziciju s radnim mjestima. Rudnik planira osigurati koksni ugljen za industriju čelika, unatoč stajalištu odbora za klimatske promjene, prema kojem je nužno postupno ukloniti ugljen iz proizvodnje čelika do 2035. godine. Ako Ujedinjeno Kraljevstvo bude pratilo odbor na putu prema nultoj stopi emisija, novi rudnik bit će ostavljen na cjedilu, a radna mjesta će nestati. Također, očekuje se gubitak tisuća radnih mjesta tijekom narednog desetljeća, jer će nuklearno postrojenje Sellafield – jedan od najvećih zapošljavatelja u tom dijelu zemlje – biti stavljeno van pogona.

Unatoč tome, vlada nije predstavila alternativnu viziju dobrih, zelenih radnih mjesta koja bi radnicama i radnicima i njihovim zajednicama mogla pružiti sve potrebne prilike, a istovremeno se boriti protiv klimatske krize. Institut za istraživanje javnih politika (The Institute of Public Policy Research) procjenjuje da bi se tijekom narednog desetljeća u sklopu zelenog paketa oporavka od pandemije COVID-19 moglo stvoriti 1,6 milijun dobrih, kvalitetnih, zelenih radnih mjesta.

Prema jednoj konzervativnoj procjeni, u Zapadnoj Cumbriji bi moglo biti stvoreno 2600 tranzicijskih i 1350 dugotrajnih poslova u zelenim industrijama poput onih koje se bave naknadnim ugradnjama, obnovljivim izvorima energije i javnim prijevozom, uz dodatnih više tisuća radnih mjesta u inherentno niskougljičnim i društveno korisnim zaposlenjima poput skrbi i obrazovanja.

Postoji želja za autentičnom zelenom industrijskom revolucijom, ali stanovnici tog kraja s pravom su skeptični. Kao što mi je rekao jedan radnik, doživjeli su „samo propala obećanja… a sada se vlada odlučila izmaknuti od donošenja velike odluke koja bi bila potrebna za razvoj ovog područja i umjesto toga omogućuje zagađivačima da pokrenu biznis. Pet stotina poslova za idućih trideset godina ili tisuće čistih i dobro plaćenih poslova na puno dulji rok? Tu nema dileme.“

Pred vladom je zadatak da uvjeri ljude kako je ozbiljna u pogledu stvaranja takvih radnih mjesta. U pravednoj tranziciji bi radnice i radnici zaposleni u visokougljičnim industrijama imali pravo glasa oko toga kako dekarbonizirati njihove industrije odnosno bili bi podržani kroz rekvalifikaciju za ekvivalentne, održive poslove u drugim sektorima. Takva bi tranzicija stvorila dobre, zelene poslove i opremila radnice i radnike vještinama koje su im potrebne da ih preuzmu.

Do tog procesa neće doći ako se tranziciju prepusti tržišnim silama. Za to će biti potrebna nacionalna ulaganja, koherentna politika i – najvažnije – uključenost samih radnica i radnika te njihovih zajednica. Ključno je izgraditi povjerenje u područjima koja su bila izdana i zanemarena tijekom prijašnjih industrijskih tranzicija – ali ako organizatori žele zadobiti lokalnu podršku nadolazećim promjenama, odupiranje projektima temeljenima na fosilnim gorivima također znači i da se mora zagovarati ozbiljni plan za zelene poslove.