Štrajk na niskim granama

"Zbog pravnih i poslovnih praksi u SAD-u je iznimno teško pokrenuti štrajk. Šefovi i njihovi političari razumiju da su radnice i radnici bez opcije uskraćivanja rada gotovo bespomoćni, i stoga su postavili bezbrojne zapreke štrajkačkim aktivnostima. Međutim, za one među nama koji vjeruju da nije moguće izgraditi bolje društvo bez snažnijih sindikata, ovi simptomi su kobni. Jerry Brown, mentor Jane McAlevey u sindikalnoj podružnici 1199 New England Međunarodnog sindikata zaposlenih u uslužnim djelatnostima kaže da je štrajk mišić rada i ako ga redovno ne koristimo, on atrofira."

Sastanak štrajkača Amalgamated Association of Street Electric Railwayja i Motor Coach Employees of America Division 689 u D.C. National Guard Armory Capital, Washington D.C., SAD, srpanj 1955. godine (izvor: Washington Area Spark @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci)
Iako je u SAD-u višestruko zabilježen porast radničke militantnosti – štrajkovi učiteljica i učitelja, organiziranje zaposlenih preko tehnoloških aplikacija i aplikacija za dostavu – to se nažalost ne vidi iz statistike kojom se prate štrajkovi.

 

U svojem godišnjem izvješću, Zavod za statistiku rada (Bureau of Labor Statistic, BLS) navodi da je u 2020. godini bilo samo sedam velikih „obustava rada“ (u što se ubrajaju i isključenja s rada i štrajkovi), što je druga najniža brojka od 1947. godine, jednaka onoj iz 2017., dok je najmanje obustava rada (pet) bilo 2009. godine. BLS napominje da je postojeće štrajkačko djelovanje uglavnom bilo usmjereno prema državnim zapošljavateljima na federalnoj i lokalnoj razini (pet akcija), a ne prema privatnim (njih dvije).

 

Evo dijagrama ove turobne putanje. Tijekom prikazanog perioda, ukupna zaposlenost je utrostručena, što znači da je kolektivna moć tih štrajkova tek djelić onoga što je nekoć bila. Prošlogodišnjih sedam obustava rada bilo bi prema standardima iz 1950. godine jednako kao njih tek nešto preko dvije, izvršimo li prilagodbe s obzirom na rast zaposlenih. Te se godine odigralo preko 400 štrajkova.


Još jedna statistika, poznata kao dani „besposličarenja“ (zgodan viktorijanski sentiment) – udio ukupnih radnih dana izgubljenih u štrajkovima i isključenjima s rada – bila je nemjerljivo mala: 0,00 posto, zaokruženo na dvije decimale, onako kako se objavljuje. Prošla godina je dvanaesta godina od proteklih dvadeset u kojima je ova statistika iznosila 0,00 posto; to se nije nikada dogodilo prije 2001. godine.


Kada ih se suoči s ovim statistikama, ljudi ponekad ukažu na manje štrajkove kao mjesto na kojem se odvija prava akcija. To vjerojatno nije slučaj, ali do brojki je teško doći. Još jedna agencija, Federal Mediation and Conciliation Service, objavljuje podatke o obustavama rada u kojima je uključeno manje od 1000 radnika, ali ih predstavlja u formatu koji nije prilagođen korisnicima: mjesečne tabele u kojima se navode štrajkovi koji se odvijaju tog mjeseca, ali bez sažetka s agregiranim brojkama kao u slučaju podataka o većim štrajkovima. Kada sam posljednji put zavirio u te podatke, 2018. godine, situacija je bila ista kao i u slučaju većih štrajkova.

 

Ne želim ispasti kao netko tko sjedi u svom udobnom naslonjaču i poput Spartakista docira o tome što bi radnice i radnici trebali činiti. Zbog pravnih i poslovnih praksi u SAD-u je iznimno teško pokrenuti štrajk. Šefovi i njihovi političari razumiju da su radnice i radnici bez opcije uskraćivanja rada gotovo bespomoćni, i stoga su postavili bezbrojne zapreke štrajkačkim aktivnostima.

 

Međutim, za one među nama koji vjeruju da nije moguće izgraditi bolje društvo bez snažnijih sindikata, ovi simptomi su kobni. Jerry Brown, mentor Jane McAlevey u sindikalnoj podružnici 1199 New England Međunarodnog sindikata zaposlenih u uslužnim djelatnostima (Service Employees International Union, SEIU) kaže da je štrajk mišić rada i ako ga redovno ne koristimo, on atrofira. Štrajkajte samo radi vježbe, čak i ako zapravo ne trebate, poručuje. Štrajkački mišić trenutno se doima vrlo atrofiranim.

Vezani članci

  • 8. svibnja 2026. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju šesti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja i rasprave kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 23. svibnja 2026. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 1. do 7. lipnja 2026. Vidimo se!
  • 20. travnja 2026. Breme prihvaćeno Kiplingovo „breme bijelog čovjeka“ bilo je apologetski kolonijalni konstrukt. Stvarno breme kolonijalizam pada na leđa koloniziranih. Kao što pokazuje slučaj Palestine, njegovo nošenje ne mora značiti pokoravanje ili odustajanja od želje za oslobođenjem. U činu njegova svjesnog prihvaćanja krije se i čin vjernosti. Evocirajući djelo Slimana Mansoura, Abdaljawad Omar ustrajnost pod tim teretom dešifrira kao aktivnu organizaciju otpora nasuprot želji za zaboravom. I u agresiji na Iran i okupaciju Gaze prepoznaje bojišnice u kojima figura nosača (attala) ostaje žarište nepokornosti, prefiguracija figure borca, a ne njegova negacija.
  • 10. travnja 2026. Pluribus – (ne)mogućnost utopije u doba polikrize U eseju o seriji Pluribus Vincea Gilligana, autor secira postapokaliptični horizont u kojem ujedinjenje čovječanstva ne dolazi kao plod političke borbe, već kao vanzemaljska intervencija. Autor dekonstruira strah od kolektiviteta i liberalne tlapnje o autonomiji, prokazujući ih kao ideološke krinke koje maskiraju našu stvarnu ovisnost o mrežama društvenog rada. Kroz likove „neintegriranih“, tekst detektira krizu utopijske imaginacije u doba polikrize, gdje se alternativa postojećem sustavu ukazuje isključivo kao onostrani, čudovišni potres.
  • 23. prosinca 2025. Nasilje i revolucija: kako Fanona čitati danas U liberalnim, centrističkim i desnim čitanjima Fanona njegova se teorija nasilja najčešće prešućuje ili svodi na navodni dokaz ljevičarskog ekstremizma. No upravo je ta dimenzija njegova rada ključna. Fanon razvija marksističku teoriju nasilja kroz analizu kolonijalizma kao sustava nasilja, spontanih i organiziranih oblika otpora koloniziranih, njihovih psihičkih i političkih učinaka, kao i strukturnog nasilja kapitalizma. Time razbija lažnu alternativu nasilje-ili-nenasilje i pokazuje da je revolucionarno nasilje tek jedna od taktika emancipacije. Aktualnost njegova pisanja očituje se i u odnosu kolonijalizma i neokolonijalizma te nedovršenom projektu dekolonizacije.
  • 20. prosinca 2025. Čija su djeca? Polazeći od dječje knjige "Tri razbojnika" Tomija Ungerera, autorica analizira načine na koje kapitalistička država i institucija obitelji funkcioniraju kao komplementarni režimi upravljanja djetinjstvom. Kroz kritiku sustava socijalne skrbi i ideologije nuklearne obitelji, razotkrivaju se materijalni uvjeti pod kojima se djeca tretiraju kao resurs ili teret, ovisno o njihovoj klasnoj i rasijaliziranoj poziciji. U tom se okviru razmatraju i alternativni modeli skrbi koji nadilaze logiku nadzora, kazne i privatnog vlasništva, otvarajući prostor za kolektivne i emancipatorne oblike odgoja.
  • 17. prosinca 2025. Artwashing i društvena reprodukcija kapitalizma Pojam artwashinga otvara pitanje odnosa umjetnosti, moći i kapitala izvan okvira estetskog i građanske ideje autonomije umjetnosti. Autor prati kako se umjetnička proizvodnja koristi za legitimiranje političko-ekonomskih odnosa – od naftnih kompanija i gentrifikacije do kulturne diplomacije i genocida. Artwashing se pritom ne pojavljuje kao anomalija, nego kao simptom strukturne uključenosti umjetnosti u društvenu reprodukciju kapitalizma.
  • 14. prosinca 2025. Nadrealizam, fašizam i antiratna slika: Marijan Detoni (Skica za povijest jedne umjetnosti, II. Dio) Nadrealističke grafike Marijana Detonija otvaraju prostor u kojem slika djeluje kao sredstvo političke spoznaje, a ne tek kao puka reprezentacija povijesnih događaja. Fašizam se u njima vizualizra kao režim koji se reproducira kroz spektakl, discipliniranje tijela i administriranje patnje. Autorica čita Detonijev nadrealizam kao antifašističku umjetnost otpora koja od gledatelja zahtijeva jasno pozicioniranje.
  • 13. prosinca 2025. Nagrada za Društveno-Kritički Angažman „Ivan Radenković‟ 2025 Nagrada za društveno-kritički angažman ove je godine dodijeljena antikolonijalnim borbama u Palestini, prepoznajući Gazu kao čvorište na kojem se sijeku eksploatacija radne snage i nasilna eksproprijacija života. Umjesto humanitarnog zgražanja, fokus je na kolektivnom otporu koji prokazuje institucionalno saučeništvo i kolonijalni poredak. Propalestinske borbe prepoznaju se kao ključno uporište antikapitalističkog otpora i dio kontinuiteta borbe protiv imperijalne dominacije.
  • 10. prosinca 2025. Recentni razvoji u anglofonoj marksističkoj književnoj kritici Polazeći od suvremenih rasprava u anglofonoj marksističkoj književnoj kritici, autor ispituje napetosti između materijalističke analize, estetske autonomije i povijesne uvjetovanosti književne forme. Kroz čitanje Suthera, Browna i drugih autora, tekst otvara pitanje može li književna kritika istodobno izbjeći sociološki redukcionizam i očuvati ambiciju teorijskog zahvaćanja društvenih proturječja koja oblikuju umjetničku proizvodnju.