Doug Henwood
13. ožujka 2021.
Štrajk na niskim granama
"Zbog pravnih i poslovnih praksi u SAD-u je iznimno teško pokrenuti štrajk. Šefovi i njihovi političari razumiju da su radnice i radnici bez opcije uskraćivanja rada gotovo bespomoćni, i stoga su postavili bezbrojne zapreke štrajkačkim aktivnostima. Međutim, za one među nama koji vjeruju da nije moguće izgraditi bolje društvo bez snažnijih sindikata, ovi simptomi su kobni. Jerry Brown, mentor Jane McAlevey u sindikalnoj podružnici 1199 New England Međunarodnog sindikata zaposlenih u uslužnim djelatnostima kaže da je štrajk mišić rada i ako ga redovno ne koristimo, on atrofira."
Iako je u SAD-u višestruko zabilježen porast radničke militantnosti – štrajkovi učiteljica i učitelja, organiziranje zaposlenih preko tehnoloških aplikacija i aplikacija za dostavu – to se nažalost ne vidi iz statistike kojom se prate štrajkovi.
U svojem godišnjem izvješću, Zavod za statistiku rada (Bureau of Labor Statistic, BLS) navodi da je u 2020. godini bilo samo sedam velikih „obustava rada“ (u što se ubrajaju i isključenja s rada i štrajkovi), što je druga najniža brojka od 1947. godine, jednaka onoj iz 2017., dok je najmanje obustava rada (pet) bilo 2009. godine. BLS napominje da je postojeće štrajkačko djelovanje uglavnom bilo usmjereno prema državnim zapošljavateljima na federalnoj i lokalnoj razini (pet akcija), a ne prema privatnim (njih dvije).
Evo dijagrama ove turobne putanje. Tijekom prikazanog perioda, ukupna zaposlenost je utrostručena, što znači da je kolektivna moć tih štrajkova tek djelić onoga što je nekoć bila. Prošlogodišnjih sedam obustava rada bilo bi prema standardima iz 1950. godine jednako kao njih tek nešto preko dvije, izvršimo li prilagodbe s obzirom na rast zaposlenih. Te se godine odigralo preko 400 štrajkova.
Još jedna statistika, poznata kao dani „besposličarenja“ (zgodan viktorijanski sentiment) – udio ukupnih radnih dana izgubljenih u štrajkovima i isključenjima s rada – bila je nemjerljivo mala: 0,00 posto, zaokruženo na dvije decimale, onako kako se objavljuje. Prošla godina je dvanaesta godina od proteklih dvadeset u kojima je ova statistika iznosila 0,00 posto; to se nije nikada dogodilo prije 2001. godine.
Kada ih se suoči s ovim statistikama, ljudi ponekad ukažu na manje štrajkove kao mjesto na kojem se odvija prava akcija. To vjerojatno nije slučaj, ali do brojki je teško doći. Još jedna agencija, Federal Mediation and Conciliation Service, objavljuje podatke o obustavama rada u kojima je uključeno manje od 1000 radnika, ali ih predstavlja u formatu koji nije prilagođen korisnicima: mjesečne tabele u kojima se navode štrajkovi koji se odvijaju tog mjeseca, ali bez sažetka s agregiranim brojkama kao u slučaju podataka o većim štrajkovima. Kada sam posljednji put zavirio u te podatke, 2018. godine, situacija je bila ista kao i u slučaju većih štrajkova.
Ne želim ispasti kao netko tko sjedi u svom udobnom naslonjaču i poput Spartakista docira o tome što bi radnice i radnici trebali činiti. Zbog pravnih i poslovnih praksi u SAD-u je iznimno teško pokrenuti štrajk. Šefovi i njihovi političari razumiju da su radnice i radnici bez opcije uskraćivanja rada gotovo bespomoćni, i stoga su postavili bezbrojne zapreke štrajkačkim aktivnostima.
Međutim, za one među nama koji vjeruju da nije moguće izgraditi bolje društvo bez snažnijih sindikata, ovi simptomi su kobni. Jerry Brown, mentor Jane McAlevey u sindikalnoj podružnici 1199 New England Međunarodnog sindikata zaposlenih u uslužnim djelatnostima (Service Employees International Union, SEIU) kaže da je štrajk mišić rada i ako ga redovno ne koristimo, on atrofira. Štrajkajte samo radi vježbe, čak i ako zapravo ne trebate, poručuje. Štrajkački mišić trenutno se doima vrlo atrofiranim.