"Zbog pravnih i poslovnih praksi u SAD-u je iznimno teško pokrenuti štrajk. Šefovi i njihovi političari razumiju da su radnice i radnici bez opcije uskraćivanja rada gotovo bespomoćni, i stoga su postavili bezbrojne zapreke štrajkačkim aktivnostima. Međutim, za one među nama koji vjeruju da nije moguće izgraditi bolje društvo bez snažnijih sindikata, ovi simptomi su kobni. Jerry Brown, mentor Jane McAlevey u sindikalnoj podružnici 1199 New England Međunarodnog sindikata zaposlenih u uslužnim djelatnostima kaže da je štrajk mišić rada i ako ga redovno ne koristimo, on atrofira."
Sastanak štrajkača Amalgamated Association of Street Electric Railwayja i Motor Coach Employees of America Division 689 u D.C. National Guard Armory Capital, Washington D.C., SAD, srpanj 1955. godine (izvor: Washington Area Spark @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci)
Iako je u SAD-u višestruko zabilježen porast radničke militantnosti – štrajkovi učiteljica i učitelja, organiziranje zaposlenih preko tehnoloških aplikacija i aplikacija za dostavu – to se nažalost ne vidi iz statistike kojom se prate štrajkovi.
U svojem godišnjem izvješću, Zavod za statistiku rada (Bureau of Labor Statistic, BLS) navodi da je u 2020. godini bilo samo sedam velikih „obustava rada“ (u što se ubrajaju i isključenja s rada i štrajkovi), što je druga najniža brojka od 1947. godine, jednaka onoj iz 2017., dok je najmanje obustava rada (pet) bilo 2009. godine. BLS napominje da je postojeće štrajkačko djelovanje uglavnom bilo usmjereno prema državnim zapošljavateljima na federalnoj i lokalnoj razini (pet akcija), a ne prema privatnim (njih dvije).
Evo dijagrama ove turobne putanje. Tijekom prikazanog perioda, ukupna zaposlenost je utrostručena, što znači da je kolektivna moć tih štrajkova tek djelić onoga što je nekoć bila. Prošlogodišnjih sedam obustava rada bilo bi prema standardima iz 1950. godine jednako kao njih tek nešto preko dvije, izvršimo li prilagodbe s obzirom na rast zaposlenih. Te se godine odigralo preko 400 štrajkova.
Još jedna statistika, poznata kao dani „besposličarenja“ (zgodan viktorijanski sentiment) – udio ukupnih radnih dana izgubljenih u štrajkovima i isključenjima s rada – bila je nemjerljivo mala: 0,00 posto, zaokruženo na dvije decimale, onako kako se objavljuje. Prošla godina je dvanaesta godina od proteklih dvadeset u kojima je ova statistika iznosila 0,00 posto; to se nije nikada dogodilo prije 2001. godine.
Kada ih se suoči s ovim statistikama, ljudi ponekad ukažu na manje štrajkove kao mjesto na kojem se odvija prava akcija. To vjerojatno nije slučaj, ali do brojki je teško doći. Još jedna agencija, Federal Mediation and Conciliation Service, objavljuje podatke o obustavama rada u kojima je uključeno manje od 1000 radnika, ali ih predstavlja u formatu koji nije prilagođen korisnicima: mjesečne tabele u kojima se navode štrajkovi koji se odvijaju tog mjeseca, ali bez sažetka s agregiranim brojkama kao u slučaju podataka o većim štrajkovima. Kada sam posljednji put zavirio u te podatke, 2018. godine, situacija je bila ista kao i u slučaju većih štrajkova.
Ne želim ispasti kao netko tko sjedi u svom udobnom naslonjaču i poput Spartakista docira o tome što bi radnice i radnici trebali činiti. Zbog pravnih i poslovnih praksi u SAD-u je iznimno teško pokrenuti štrajk. Šefovi i njihovi političari razumiju da su radnice i radnici bez opcije uskraćivanja rada gotovo bespomoćni, i stoga su postavili bezbrojne zapreke štrajkačkim aktivnostima.
Međutim, za one među nama koji vjeruju da nije moguće izgraditi bolje društvo bez snažnijih sindikata, ovi simptomi su kobni. Jerry Brown, mentor Jane McAlevey u sindikalnoj podružnici 1199 New England Međunarodnog sindikata zaposlenih u uslužnim djelatnostima (Service Employees International Union, SEIU) kaže da je štrajk mišić rada i ako ga redovno ne koristimo, on atrofira. Štrajkajte samo radi vježbe, čak i ako zapravo ne trebate, poručuje. Štrajkački mišić trenutno se doima vrlo atrofiranim.
Na jučerašnjoj sjednici Fakultetskog vijeća (29. rujna) izglasana je Odluka o participacijama prema kojoj su studenti koji trenutno ponovno upisuju posljednju godinu diplomskog studija oslobođeni plaćanja 75% obračunate školarine. Iako donesena Odluka nije ispunila naš zahtjev za potpunim oslobađanjem plaćanja participacija u izvannominalnoj godini, prihvatili smo ju kako bi studenti_ce mogli biti na vrijeme upisani te na taj način zadržati svoja prava. Smatramo ključnim osvrnuti se još jednom na studentsku borbu i situaciju na Fakultetu zadnjih osam mjeseci. Prije svega, želimo unaprijed doskočiti narativu o tome da se ovakva Odluka donijela jer su studenti i uprava “napokon sjeli za stol” […]
25. rujna 2025.Što je to Antifa i tko je se treba bojati?
Autor analizira kako američka desnica, predvođena Trumpom, demonizira Antifu kroz propagandni aparat i zakonodavne mjere, pretvarajući kontrakulturno, decentralizirano antifašističko djelovanje u simbol radikalne prijetnje. Propitujući historiju antifašističkih mobiliziranja − od samoobrambenih njemačkih i talijanskih uličnih grupa, preko šezdesetosmaških i pod utjecajem autonomizma preoblikovanog antifašizma u kontrakulturu, do antifašističke supkulture u panku − autor trasira putanju otvorene i fleksibilne borbe koja se, usprkos preoblikovanjima pa i deradikalizaciji, uvijek iznova uspostavlja kao „crveno strašilo‟. Lijepljenje oznake „teroristički‟ samo je jedan od izraza ove panike, kao i ideološke borbe za značenje. Tako se borba za ulice pretvara u borbu za značenje samog antifašizma, otkrivajući da je strah od Antife zapravo strah od same ideje političkog otpora – od mogućnosti kolektivnog djelovanja izvan državnih i institucionalnih okvira.
17. rujna 2025.Znanje nije i ne treba biti roba
Izjava za medije i javnost povodom blokade sjednice Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta u Zagrebu, 17. rujna 2025.
1. rujna 2025.Na vratima katastrofe: što predstavlja novi val nacionalizma u Hrvatskoj?
U kapitalističkom svijetu koji, unatoč trijumfalnim narativima o „kraju povijesti“, neprestano proizvodi vlastite krize, novi val nacionalizma u Hrvatskoj odražava globalni fenomen koji Richard Seymour naziva „nacionalizmom katastrofe“ – ideologijom straha, poricanja i resantimana. Kapitalizam, zasnovan na eksploataciji i nejednakosti, ne nudi stvarnu stabilnost; u tom vakuumu raste potreba za imaginarijem pripadnosti koji nacionalizam vješto mobilizira. U postsocijalističkom kontekstu on postaje sredstvo upravljanja društvenom nestabilnošću: kompenzacija za gubitak socijalne sigurnosti, koja prekriva sve dublje klasne nejednakosti mitom o narodu i kontinuitetu.
27. kolovoza 2025.Solidarnost kao tkivo revolucionarne politike
U podrobnijoj historijskoj i kritičkoj analizi pojma solidarnosti, autorica pokazuje kako je on u neoliberalnom kapitalističkom kontekstu izgubio svoje političko i klasno uporište te se pretvorio u moralnu gestu i afektivni digitalni refleks lišen stvarne subverzivne moći. Polazeći od razmatranja načina na koje su empatija i moral zamijenili političku organizaciju, tekst razotkriva kako se solidarnost sve češće svodi na individualni (ili kolektivni) čin suosjećanja, umjesto da djeluje kao kolektivna praksa otpora. Autorica pritom poziva na ponovno promišljanje solidarnosti kao istinski političke kategorije – ne kao emocionalnog odgovora na nepravdu, nego kao materijalne strategije zajedničke borbe protiv eksploatacije, nasilja i nejednakosti. U te svrhe se propituju i neki od načina organiziranja, poput uzajamne pomoći, direktne akcije i političke edukacije, koji se temeljno razlikuju od angažmana civilnog sektora, kulturnih ratova i influensinga.
25. srpnja 2025.O društvenom i klimatskom denijalizmu
Poricanje klimatskih promjena, odnosno klimatski denijalizam, važan je faktor u sprječavanju razvoja organizacijskih kapaciteta za suočavanje s globalnom ekološkom krizom. Operativan je na individualnoj razini kao mehanizam obrane, ali i na razini politika i društvenih praksi koje ga reproduciraju. Oblici denijalizma kreću se od otvorenog negiranja preko individualističkog oslanjanja na recikliranje bez kolektivnog organiziranja, do narativa o „zelenom kapitalizmu“ i „zelenoj tranziciji“ koji ne dovode u pitanje način proizvodnje. Ekološko pitanje, međutim, mora biti shvaćeno kao klasno pitanje: kapitalistička eksploatacija nerazdvojiva je od imperijalističke degradacije prirode. Stoga i borba protiv ekološke destrukcije planete, te različitih formi denijalizma koji je podupiru, mora biti klasna, antiimperijalistička i antikapitalistička.
19. srpnja 2025.Združeno priopćenje povodom hitne obavijesti o protuzakonitom gubitku prava studiranja
Studentski zbor Filozofskog fakulteta ukazuje medijima i javnosti na zabrinjavajuću situaciju slučajeva neopravdanog i protupropisnog gubitka prava studiranja nakon stupanja na snagu novog Zakona o visokom obrazovanju i znanstvenoj djelatnosti koji se nisu riješili niti na prethodnoj sjednici Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta, održanoj 16. srpnja 2025.
Na sjednici Fakultetskog vijeća, 18. lipnja, pristupilo se tajnom glasanju o oba prijedloga Odluke: prijedlog uprave FF (kojom se predviđa uvođenje plaćanja participacija po ratama) je dobio 42 glasa, prijedlog studenata (kojom se predviđa potpuno oslobađanje plaćanja participacija za ponovni upis posljednje godine studija) je dobio 26 glasova, a 6 glasova je bilo nevažećih. Za donošenje ovakvog tipa odluke potrebna je apsolutna većina svih članova Fakultetskog vijeća (48 glasova), stoga niti jedna odluka nije izglasana. Nije u potpunosti jasno kako će izgledati daljnja procedura, posebice s obzirom na činjenicu da procedura nije propisana Statutom, a Fakultetsko vijeće nema ni svoj […]
20. lipnja 2025.Kritičke teorije imperijalizma: naučno oruđe protiv geopolitičkih spekulacija
Imperijalizam danas rjeđe dolazi u obliku tenka, a sve se češće manifestira kao razvojna strategija, upravljanje granicama, artikulira se putem humanitarne retorike ili tržišne logike. U tekstu autor mapira suvremene oblike imperijalne dominacije i pokazuje kako se moć redistribuira kroz globalne financijske tokove, sigurnosne režime i depolitizirane moralne narative. Razotkriva kako se kolonijalna matrica moći obnavlja kroz neoliberalne prakse, a stari obrasci dominacije održavaju i prilagođavaju novim oblicima globalnog kapitalističkog poretka.