Talijanska vlada outsourceala je ekonomsku strategiju privatnoj konzultantskoj firmi McKinsey

Još jedno postavljanje premijera „odozgo“ u Italiji znači nastavak tehnokratskih politika u sklopu kojih se čelnike_ce ne bira demokratski, dok se potez legitimira navodnim kompetencijama koje posjeduje izabrana osoba. Nekoć vodeća figura Europske centralne banke, premijer Mario Draghi formirao je kabinet koji je također sastavljen od „stručnjaka“, onih koji pretežno podupiru ekonomske politike već potvrđene kao devastirajuće po živote stanovništva u Italiji. Vrhunac ove navodno neutralno-ekspertne misije potez je kojim ekonomski plan oporavka od posljedica pandemijske krize ne donose čak ni ovi stručnjaci, nego je zadaća delegirana drugoj „stručnoj“ instanci ‒ privatnoj konzultantskoj firmi za upravljanje McKinsey. Birače i biračice i dalje nitko ništa ne pita.

Podružnica konzultantske firme McKinsey & Company u Šangaju, Kina, 24. srpnja 2009. godine (izvor: Philip McMaster @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci)
Nekadašnji čelnik Europske centralne banke Mario Draghi prošloga je mjeseca formirao novu talijansku vladu, čija su ministarstva predana na upravljanje neizabranim tehnokratima. Sada je njegova „vlada stručnjaka“ outsourceala izradu svog ekonomskog plana privatnoj konzultantskoj firmi za upravljanje McKinsey – bez da se o tome išta pitalo biračice i birače.



Gotovo svi talijanski i međunarodni mediji pozdravili su novoformiranu vladu Maria Draghija kao operaciju spašavanja. Budući da je prijašnji predsjednik Europske centralne banke (ECB) Draghi „spasio euro“ tijekom 2010-ih, većina medija rastopila se nad „Super Mariom“ i njegovim planom „spašavanja Italije“ razdjeljivanjem predviđenih 209 milijardi eura sredstava iz Europskog fonda za oporavak i „reformiranjem“ njezine beživotne ekonomije.
 
Nije navedeno o kakvim se točno „reformama“ radi – i na koncu, ova vlada nema nikakve veze s izbornim odlukama birača, ili koalicijama koje su se natjecale na prošlim općim izborima. Međutim, ovo je već četvrti put od 1990-ih da predsjednik poziva tehnokrata iz svijeta financija i bankarstva da sastavi vladu, usred saziva parlamenta. Osmero od dvadeset i troje Draghijevih ministara_ki u takozvanoj vladi stručnjaka neizabrani su tehnokrati i tehnokratkinje.
 
Iako ovo nisu stranačko-političke figure, sve dolaze iz istog miljea i imaju iste instinkte. Ministar ekonomije Daniele Franco bivši je službenik Banke Italije povezan s poznatim pismom ECB-a iz 2011. godine, kojim se nalaže vladi da provede privatizacije i ukine kolektivno pregovaranje. Nekadašnji generalni direktor Vodafonea Vittorio Colao – današnji ministar za inovacije i digitalnu tranziciju – bivši je partner u privatnoj konzultantskoj firmi McKinsey & Company.
 
Obznanjeno je da je McKinseyeva zadaća da sastavi ekonomski plan Italije za nadolazeći period, koji će se krajem mjeseca podnijeti Europskoj komisiji na reviziju. Ovu firmu, zloglasnu po ulozi u skandalu oko Enrona i u financijskoj krizi iz 2008. godine – kada je zagovarala neograničenu sekuritizaciju imovine pod hipotekom – kao i po neuspjelom uvođenju cjepiva u Francuskoj, sada se poziva da oblikuje „reformsku“ agendu Draghijeve vlade.
 
La Repubblica, vodeći dnevni list lijevog centra u Italiji, raspekmezio se nad tim potezom. „Suočena s utrkom protiv vremena,“ Draghijeva vlada „postavila se u poziciju privatne korporacije suočene s novom poslovnom prilikom koja nije dio njezinih osnovnih djelatnosti“. Iako su ove iste novine 1. ožujka izvijestile da potreba za „žurnošću“ znači da će Draghi osobno, s ministrom financija Francom sastaviti plan oporavka, ta je zadaća sada outsourceana.
 
Sugerirati da je ovo striktno „tehnička“ suradnja – da McKinseyjevi odabiri neće biti politički – potpuno je apsurdna, osobito s obzirom da se ista stvar naširoko tvrdi i za samu Draghijevu „tehničku“ vladu. Nametanje neoliberalnih recepata u Italiji se već desetljećima vodi upravo po ovoj matrici, uz zaodijevanje agende koju nameću privatizatori dogmom „neizbježnih odluka“.
 
Draghi zasad uživa visoku potporu javnosti – poput njegovih prethodnika, primjerice, Maria Montija za vrijeme ranih mjeseci medijske podrške. Međutim, Talijani i Talijanke uskoro će doznati kako Draghi nema 209 milijardi eura na trošenje (ukupni iznos zajmova i subvencija iz Europskog fonda, prije uzimanja u obzir talijanskih doprinosa u isti), već bliže 10 milijardi eura godišnje – sitan novac u usporedbi s posljedicama pandemije na Italiju koje se procjenjuju na iznos od 160 milijardi eura.
 
Nakon njegova namještenja od predsjednika Sergia Mattarelle, mnogi Draghijevi navijači u medijima ustrajali su na tome da njegova vlada neće biti poput one koju je od 2011. do 2013. godine vodio Mario Monti, i čije su mjere štednje uništile potražnju te dovele do 3-postotnog pada BDP-a. Iako je Draghi stavio svoj potpis na pismo ECB-a koje je utrlo put Montijevim „reformama“, nedavno je priznao da će Talijani odsad morati živjeti s realnošću visokog javnog duga.
 
Međutim, Draghi je nedavnim imenovanjima potvrdio da će iste figure ponovno zarobiti vladu. Indikativan je odabir Francesca Giavazzija, profesora s milanskog sveučilišta Bocconi, na mjesto ekonomskog savjetnika: dok je njegova prethodnica, Mariana Mazzucato, renomirana kejnzijanka, Giavazzi je tvrdokorni tačerijanac i zagovaratelj europskog „eksternog škripca“ (tj. korištenja uvjeta financiranja Europske unije kako bi se preoblikovalo talijansko tržište rada i javnih usluga).
 
Kao što piše Lorenzo Zamponi, posve je moguće da je došlo do nekog pomaka od „ekspanzivnih mjera štednje“ iz 2010-ih – to jest, Draghi će prioritizirati ekonomske reforme naspram puke redukcije ukupne potrošnje. Međutim, dovođenje ideologa iz McKinseyja i Bocconi škole ukazuje na nastavak istog gospela o privatizaciji i deregulaciji koji tehnokrati Italiji nameću već desetljećima bez osvojenog narodnog mandata.
 
Ekstravagantni blerist Matteo Renzi odigrao je ključnu ulogu u usponu ove vlade, i premda njegova stranka Italia Viva prema anketama uživa podršku nižu od 3 posto, figure sličnih političkih usmjerenja ponovno su na vlasti. Međutim, umjereno lijeve snage koje su podržale prethodnu administraciju takđer su se podčinile Draghiju, a zabrana otpuštanja koju je donijela prijašnja koalicija Pokreta pet zvjezdica i Demokrata vjerojatno je prva od mnogih žrtvi nove agende.
 
Vlada stručnjaka možda zvuči kao dobra ideja – ali samo ako zaboravimo sve prijašnje runde takvih „terapija“, koje su pomogle pogurnuti talijanski BDP ispod razine na kojoj se nalazio 1999. godine. No La Repubblica je na svoj način posve u pravu kada uspoređuje ovaj potez sa situacijom u kojoj McKinseyja unajmljuje korporacija. Naime, ni posrnula firma nije demokracija – a kada se na izradu plana restrukturiranja poziva konzultante, upravo radnice i radnici izvuku deblji kraj.





David Broder je urednik Jacobina za Europu i povjesničar francuskog i talijanskog komunizma.





Vezani članci

  • 27. prosinca 2019. Kontekstualizirani svjetovi Elene Ferrante Donosimo prilog materijalističkom čitanju Napuljske tetralogije Elene Ferrante kao primjera feminističke i radničke književnosti. Opetovano iznevjeravajući konvencije žanra romanse, Ferrante u Tetralogiji zahvaća razdoblje od 60-ak godina te na više od 1700 stranica minuciozno skicira konture klasne i rodne opresije, odnosno načine na koje se kapitalizam i patrijarhat međusobno konstituiraju.
  • 21. rujna 2014. Zašto bi talijanska stagnacija mogla biti budućnost cijele eurozone
  • 3. rujna 2012. Globalna kriza i kriza europskog neomerkantilizma (I.)
  • 2. prosinca 2010. Italija protiv reformi sveučilišta
  • 20. rujna 2010. Grčki laboratorij: Doktrina šoka i narodni otpor
  • 29. prosinca 2016. Iluzija političke normalnosti Globalni rast desnog populizma, kojemu u zadnje vrijeme svjedočimo, antiklimaktički je rasplet višedesetljetnog neoliberalnog projekta depolitizacije javnog diskursa u svrhu opsluživanja interesa kapitala. U europskom kontekstu, neujednačen ekonomski razvoj između zemalja centra i periferije kad-tad je morao rezultirati sistemskom krizom u kojoj se status quo sve češće dovodi u pitanje. Pred socijalističkom ljevicom danas stoji historijski izazov mobilizacije, povećanja društvene participacije i širenja političkog utjecaja čemu se kao alternativa nudi predaja terena ekstremnoj, ksenofobnoj desnici. U intervjuu smo razgovarali s Markom Kostanićem, urednikom regionalnog portala Bilten.
  • 31. siječnja 2016. Imigranti su ključan element radničke klase U razgovoru o migracijama Sandro Mezzadra sa Sveučilišta u Bologni promatra iste kao društveni pokret s posebnim naglaskom na subjektivnom stremljenju za boljim životom, razlažući kako su zapravo prodiruće silnice kapitala te koje stubokom mijenjaju uvjete života i rada na prostoru Europe. Govori i o Dublinskom protokolu – režimu azila u okvirima implementacije Schengenskog sporazuma, te o jačanju rasizma koje podcrtava potrebu za kolektivnim europskim odgovorom na spomenute probleme.
  • 29. prosinca 2019. Južni vjetar novog sindikalizma: Region kao radnička priča U europskoj podjeli uloga, postsocijalističke zemlje Balkanskog poluotoka funkcioniraju kao rezervoar radne snage koja migrira u zemlje centra ili je firme iz centra jeftino upošljavaju putem podugovaranja i u sklopu direktnih stranih investicija. U pokušaju da stvore povoljnu investitorsku klimu, države oslabljuju i uklanjaju zakonske zaštite na koje se mogu pozvati radnice i radnici, dopuštajući i financijski potičući neljudske uvjete rada. Do relativno uspješnih radničkih borbi uglavnom dolazi u javnom sektoru, gdje je i sindikalna infrastruktura jača, kao u slučaju prosvjetnog štrajka u Hrvatskoj ili štrajka u Pošti Srbije. Međutim, otvaraju se i perspektive novog sindikalizma, kao odgovora na prekarnost u privatnom sektoru: nakon duge pravne bitke, 30 000 radnica i radnika zaposlenih u albanskim call centrima za talijansko tržište dobilo je svoj sindikat. Pročitajte pregled sindikalnih aktivnosti na europskoj periferiji.
  • 13. prosinca 2014. Kako se jedan boemski kraj Rima bori da očuva svoju dušu
  • 31. prosinca 2016. Parlamenti pod kontrolom kormilarâ kapitalizma Europska unija je redovita tema lijeve kritike od izbijanja globalne ekonomske krize, no britanska odluka o izlasku iz EU uspjela je otvoriti sasvim novi val diskusija. Uz to, Britanija je od prošlogodišnjih parlamentarnih izbora poprište vrlo zanimljive političke dinamike koja otvara prostor afirmaciji novih aktera na lijevom krilu parlamentarne politike. Naime, pružila se prilika za imaginiranje alternativnih modela nadnacionalnog europskog udruživanja, kao i za daljnju delegitimaciju njegova sadašnjeg ustroja. Kako može izgledati drugačija Europa te koja je uloga ljevice u njoj neke su od tema o kojima smo razgovarali sa socioekonomistom Tonijem Prugom, nedavnim povratnikom iz Velike Britanije.
  • 18. listopada 2010. Pismo talijanskih ekonomista
  • 2. kolovoza 2020. Pobuna protiv laži opasnih po život Prosvjedi u Srbiji početkom srpnja bili su potaknuti nizom laži i manipulacija kojima je vlast pokušala prikriti katastrofalno upravljanje pandemijom koronavirusa. Učinivši si medvjeđu uslugu pobjedom na izborima na kojima je parlament ispražnjen od opozicije, Vučićeva ambicija da održi privid demokracije u državi kojom vlada autokratski dodatno je dovedena u pitanje uslijed žestoke represije policijskih snaga protiv heterogene mase ljudi koja je izašla na ulice da iskaže svoje nezadovoljstvo na jedini preostali način u Vučićevoj Srbiji.
  • 19. svibnja 2012. Pouke iz Grčke: Demokracijom protiv dužničkog ropstva
  • 27. srpnja 2016. S roguljama boj smo bili U suradnji s Antifašističkim Vjesnikom, donosimo tekst posvećen 75. obljetnici ustanka narodā Hrvatske. U pregledu povijesne situacije u Hrvatskoj 1941. godine naglasak je na dinamici odnosa između fašističkog terora kojeg je provodio ustaški represivni aparat i partizanskog pokreta, koji se pod vodstvom KPJ ubrzo nakon narodnih ustanaka u Hrvatskoj i drugim krajevima Jugoslavije prometnuo u jedan od najmasovnijih antifašističkih pokreta u okupiranoj Europi.
  • 11. prosinca 2014. Slučaj okupacije Teatro Valle u Rimu
  • 2. prosinca 2009. Antonio Gramsci: Indiferentni
  • 20. veljače 2015. Srbija na bubnju
  • 4. ožujka 2010. Stavros Mavroudeas: Grčki vanjski dug i imperijalistička rivalstva: „Jedan lopov krade od drugog“
  • 16. siječnja 2012. Upravljanje Europskom unijom – kritičke perspektive i alternativna rješenja za krizu eurozone
  • 27. rujna 2016. Da je Tito živ, vjerojatno bi se sastajao s Junckerom U procesima okoštavanja režima tijekom druge polovice dvadesetog stoljeća, te nakon propasti realnih socijalizama u 1990-ima, naše je društvo raskinulo s partizanskim sjećanjem. No i partizanska praksa predstavlja raskid – na temeljnoj razini ona je ponudila emancipatornu projekciju transnacionalne antifašističke solidarnosti otvorene prema svim dijelovima društva, osim onim fašističkim. Emancipatorni potencijal sjećanja na partizanske prakse danas se razbija o nacionalističke i liberalne revizije. Prve im odriču transnacionalnost, a druge revolucionarnu emancipatornost. O političkim potencijalima partizanstva razgovarali smo s Galom Kirnom.
  • 13. rujna 2020. Darovna ili podatkovna platforma? Kapitalistička gostoljubivost i novi platni zid Couchsurfinga "Couchsurfing je od 2010. do 2011. godine prolazio transformaciju. Kasnije se ispostavilo da se korisnicima i korisnicama lagalo. Pretvara li se Couchsurfing.com u platformu za marketing i prikupljanje podataka kojima bi se trebalo puniti jedan drugi biznis? Važno je da budemo svjesni posljedica ako je ovaj scenarij točan. Vrijeme će pokazati kakva se podvala krije iza aktualne strategije."
  • 24. kolovoza 2018. Dok je kapitalizma, bit će i fašizma Historijska povezanost fašizama i krize kapitalističkog načina proizvodnje, te antifašističkog pokreta i međunarodne borbe radništva, rijetko se spominje u raspravama o jačanju suvremenih ekstremno desnih političkih opcija. Donosimo tekst Andreje Gregorine o komunističkom nasljeđu antifašističke borbe kroz teorijski i praktični rad revolucionarke i marksističke feministkinje Clare Zetkin, autorice prve plauzibilne analize o borbi protiv fašizma koju je Kominterna u formi rezolucije usvojila 1923. godine. U narednom tekstu, autorica će se osvrnuti na političko djelovanje Giuseppine Martinuzzi, istarske revolucionarke i članice talijanske socijalističke i komunističke partije, s naglaskom na razdoblje jačanja talijanskog fašističkog pokreta.
  • 11. rujna 2020. Društvena zaraza: mikrobiološki klasni rat u Kini Onkraj ratnohuškačkih teorija zavjere, liberalnih zgražanja nad „nečistoćom“ i sličnih orijentalistički i rasistički intoniranih konstatacija o pripadnicima_ama jedne nacije, o pandemiji COVID-19 može se govoriti analitički i ustvrditi kako u virusu nema ničega „tipično kineskog“. Postavljanje pitanja ne samo o širenju, već i o uzrocima SARS-CoV-2 raskriva dublje dimenzije preplitanja socioekonomskog i biološkog, odnosno suštinsku vezu kapitalističke akumulacije i „prirodnog svijeta“, stoga bi se karakter virusa prije mogao označiti kao kapitalistički. Pored promišljanja kapitalističke proizvodnje pandemija, analiza aktualnih napetosti u kineskom društvu ukazuje na nove metode državne kontrole i protupobunjeničke mjere.
  • 4. kolovoza 2012. Gastarbajteri, glasnici budućnosti
  • 31. prosinca 2017. Hegemonija i kolektivno djelovanje Historijski, kao i suvremeni razlozi izostanka kontinuiteta snažnog, organiziranog i politički artikuliranog radništva, neprestano otvaraju niz prijepora oko utjecaja vladajuće ideologije na radnički pristanak na eksploataciju. Donosimo prijevod teksta u kojem Tibor Rutar ukazuje na stranputice proizašle iz Althusserove interpretacije Gramscijeva koncepta hegemonije, koju do danas nastavljaju brojni utjecajni postmarksistički i postkolonijalni teoretičari. Autor radi jasan zaokret prema materijalističkom čitanju Gramscija, koje ideologiju i pristanak temelji u interesima eksploatiranih, ocrtavajući zablude kulturalističke optike i njezine oslonjenosti na totalitarizirajući učinak ideologije kao razloga za izostanak revolucionarnog subjekta promjene.
  • 15. rujna 2018. Klasna borba, a ne klasna suradnja O važnosti teorijskog i pedagoškog rada za revolucionarnu praksu čitajte u tekstu o životu i djelovanju istarske revolucionarke Giuseppine Martinuzzi, članice Komunističke partije Italije i političke sekretarke Ženske komunističke grupe iz Trsta u razdoblju jačanja fašizma i revolucionarnog radničkog pokreta u Istri i Italiji. Tekst Andreje Gregorine nadovezuje se na nedavno objavljeni članak o borbi njemačke marksistkinje Clare Zetkin protiv fašizma, imperijalizma i kapitalizma nakon Prvog svjetskog rata.
  • 3. siječnja 2015. Mrzim Novu godinu
  • 15. ožujka 2016. O Vidi Tomšič, marksističkom feminizmu i djelovanju Autorica donosi kritiku članka Nanette Funk, koja obnovljeni interes za politički rad osoba poput Vide Tomšič (1913-1998) označava kao „reaktivnu formaciju“ spram neoliberalizma te akademski trend koji bi mogao „ugroziti reputaciju“ ženskih i rodnih studija u regiji. Bonfiglioli ukazuje da su navedeni stavovi tipičan pokušaj nasilnog kreiranja binarne distinkcije između ženske „volje za djelovanjem“[*] i socijalističke državne politike, tvrdeći kako je ostvarivanje ženskih prava unutar komunističkih partija i ženskih organizacija pod državnim socijalizmom uistinu bilo moguće. Nadalje, smatra kako je nužno smjestiti transnacionalni aktivizam Vide Tomšič u kontekst globalnog sustava antifašističkih, antikolonijalnih te internacionalističkih poslijeratnih mreža.
  • 8. lipnja 2009. Serge Quadruppani: “Studentski prosvjedi pomeli Italiju”
  • 18. prosinca 2011. Šesteroglava aždaja “six-packa”
  • 17. prosinca 2010. Ujedinjeni protiv krize – preko 100 000 građana Italije prosvjedovalo protiv Vlade
  • 3. travnja 2014. Što je to – fašizam?
  • 13. studenoga 2012. Štrajk u Južnoj Europi
  • 28. lipnja 2020.
    Featured Video Play Icon
    Onkraj logike paralelnih pokreta: treći feministički val kao klasna formacija
    Oslanjajući se na kritiku „logike paralelnih pokreta“ Lise Vogel, Cinzia Arruzza nadopunjuje teoriju socijalne reprodukcije klasnom analizom. Međutim, pojam klase kod Marxa je ambivalentan, a u marksističkoj tradiciji najčešće gravitira između objektivističkih i političkih interpretacija. Nastojeći da uobliči dinamičniji koncept klase, Arruzza se posebice nadovezuje na distinkciju Meiksins Wood, koja razumije klasu kao rezultat neurednog i složenog historijskog procesa klasne formacije, odnosno samokonstitucije, koji iziskuje i iskustvo borbe, a baziran je i na klasnoj situaciji, odnosno pozicioniranosti pojedinki i pojedinaca unutar društvenih hijerarhija sukladno objektivnim kriterijima. Ovakvo tumačenje omogućava da se uvidi kako i novi val feminističkih borbi – u čijem je središtu štrajk kao pokretačka snaga procesa feminističke antikapitalističke subjektivacije – ima klasni karakter. Donosimo snimku i tekstualni pregled predavanja.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve