David Broder
20. ožujka 2021.
Talijanska vlada outsourceala je ekonomsku strategiju privatnoj konzultantskoj firmi McKinsey
Još jedno postavljanje premijera „odozgo“ u Italiji znači nastavak tehnokratskih politika u sklopu kojih se čelnike_ce ne bira demokratski, dok se potez legitimira navodnim kompetencijama koje posjeduje izabrana osoba. Nekoć vodeća figura Europske centralne banke, premijer Mario Draghi formirao je kabinet koji je također sastavljen od „stručnjaka“, onih koji pretežno podupiru ekonomske politike već potvrđene kao devastirajuće po živote stanovništva u Italiji. Vrhunac ove navodno neutralno-ekspertne misije potez je kojim ekonomski plan oporavka od posljedica pandemijske krize ne donose čak ni ovi stručnjaci, nego je zadaća delegirana drugoj „stručnoj“ instanci ‒ privatnoj konzultantskoj firmi za upravljanje McKinsey. Birače i biračice i dalje nitko ništa ne pita.
Nekadašnji čelnik Europske centralne banke Mario Draghi prošloga je mjeseca formirao novu talijansku vladu, čija su ministarstva predana na upravljanje neizabranim tehnokratima. Sada je njegova „vlada stručnjaka“ outsourceala izradu svog ekonomskog plana privatnoj konzultantskoj firmi za upravljanje McKinsey – bez da se o tome išta pitalo biračice i birače.
Gotovo svi talijanski i međunarodni mediji pozdravili su novoformiranu vladu Maria Draghija kao operaciju spašavanja. Budući da je prijašnji predsjednik Europske centralne banke (ECB) Draghi „spasio euro“ tijekom 2010-ih, većina medija rastopila se nad „Super Mariom“ i njegovim planom „spašavanja Italije“ razdjeljivanjem predviđenih 209 milijardi eura sredstava iz Europskog fonda za oporavak i „reformiranjem“ njezine beživotne ekonomije.
Nije navedeno o kakvim se točno „reformama“ radi – i na koncu, ova vlada nema nikakve veze s izbornim odlukama birača, ili koalicijama koje su se natjecale na prošlim općim izborima. Međutim, ovo je već četvrti put od 1990-ih da predsjednik poziva tehnokrata iz svijeta financija i bankarstva da sastavi vladu, usred saziva parlamenta. Osmero od dvadeset i troje Draghijevih ministara_ki u takozvanoj vladi stručnjaka neizabrani su tehnokrati i tehnokratkinje.
Iako ovo nisu stranačko-političke figure, sve dolaze iz istog miljea i imaju iste instinkte. Ministar ekonomije Daniele Franco bivši je službenik Banke Italije povezan s poznatim pismom ECB-a iz 2011. godine, kojim se nalaže vladi da provede privatizacije i ukine kolektivno pregovaranje. Nekadašnji generalni direktor Vodafonea Vittorio Colao – današnji ministar za inovacije i digitalnu tranziciju – bivši je partner u privatnoj konzultantskoj firmi McKinsey & Company.
Obznanjeno je da je McKinseyeva zadaća da sastavi ekonomski plan Italije za nadolazeći period, koji će se krajem mjeseca podnijeti Europskoj komisiji na reviziju. Ovu firmu, zloglasnu po ulozi u skandalu oko Enrona i u financijskoj krizi iz 2008. godine – kada je zagovarala neograničenu sekuritizaciju imovine pod hipotekom – kao i po neuspjelom uvođenju cjepiva u Francuskoj, sada se poziva da oblikuje „reformsku“ agendu Draghijeve vlade.
La Repubblica, vodeći dnevni list lijevog centra u Italiji, raspekmezio se nad tim potezom. „Suočena s utrkom protiv vremena,“ Draghijeva vlada „postavila se u poziciju privatne korporacije suočene s novom poslovnom prilikom koja nije dio njezinih osnovnih djelatnosti“. Iako su ove iste novine 1. ožujka izvijestile da potreba za „žurnošću“ znači da će Draghi osobno, s ministrom financija Francom sastaviti plan oporavka, ta je zadaća sada outsourceana.
Sugerirati da je ovo striktno „tehnička“ suradnja – da McKinseyjevi odabiri neće biti politički – potpuno je apsurdna, osobito s obzirom da se ista stvar naširoko tvrdi i za samu Draghijevu „tehničku“ vladu. Nametanje neoliberalnih recepata u Italiji se već desetljećima vodi upravo po ovoj matrici, uz zaodijevanje agende koju nameću privatizatori dogmom „neizbježnih odluka“.
Draghi zasad uživa visoku potporu javnosti – poput njegovih prethodnika, primjerice, Maria Montija za vrijeme ranih mjeseci medijske podrške. Međutim, Talijani i Talijanke uskoro će doznati kako Draghi nema 209 milijardi eura na trošenje (ukupni iznos zajmova i subvencija iz Europskog fonda, prije uzimanja u obzir talijanskih doprinosa u isti), već bliže 10 milijardi eura godišnje – sitan novac u usporedbi s posljedicama pandemije na Italiju koje se procjenjuju na iznos od 160 milijardi eura.
Nakon njegova namještenja od predsjednika Sergia Mattarelle, mnogi Draghijevi navijači u medijima ustrajali su na tome da njegova vlada neće biti poput one koju je od 2011. do 2013. godine vodio Mario Monti, i čije su mjere štednje uništile potražnju te dovele do 3-postotnog pada BDP-a. Iako je Draghi stavio svoj potpis na pismo ECB-a koje je utrlo put Montijevim „reformama“, nedavno je priznao da će Talijani odsad morati živjeti s realnošću visokog javnog duga.
Međutim, Draghi je nedavnim imenovanjima potvrdio da će iste figure ponovno zarobiti vladu. Indikativan je odabir Francesca Giavazzija, profesora s milanskog sveučilišta Bocconi, na mjesto ekonomskog savjetnika: dok je njegova prethodnica, Mariana Mazzucato, renomirana kejnzijanka, Giavazzi je tvrdokorni tačerijanac i zagovaratelj europskog „eksternog škripca“ (tj. korištenja uvjeta financiranja Europske unije kako bi se preoblikovalo talijansko tržište rada i javnih usluga).
Kao što piše Lorenzo Zamponi, posve je moguće da je došlo do nekog pomaka od „ekspanzivnih mjera štednje“ iz 2010-ih – to jest, Draghi će prioritizirati ekonomske reforme naspram puke redukcije ukupne potrošnje. Međutim, dovođenje ideologa iz McKinseyja i Bocconi škole ukazuje na nastavak istog gospela o privatizaciji i deregulaciji koji tehnokrati Italiji nameću već desetljećima bez osvojenog narodnog mandata.
Ekstravagantni blerist Matteo Renzi odigrao je ključnu ulogu u usponu ove vlade, i premda njegova stranka Italia Viva prema anketama uživa podršku nižu od 3 posto, figure sličnih političkih usmjerenja ponovno su na vlasti. Međutim, umjereno lijeve snage koje su podržale prethodnu administraciju takđer su se podčinile Draghiju, a zabrana otpuštanja koju je donijela prijašnja koalicija Pokreta pet zvjezdica i Demokrata vjerojatno je prva od mnogih žrtvi nove agende.
Vlada stručnjaka možda zvuči kao dobra ideja – ali samo ako zaboravimo sve prijašnje runde takvih „terapija“, koje su pomogle pogurnuti talijanski BDP ispod razine na kojoj se nalazio 1999. godine. No La Repubblica je na svoj način posve u pravu kada uspoređuje ovaj potez sa situacijom u kojoj McKinseyja unajmljuje korporacija. Naime, ni posrnula firma nije demokracija – a kada se na izradu plana restrukturiranja poziva konzultante, upravo radnice i radnici izvuku deblji kraj.
David Broder je urednik Jacobina za Europu i povjesničar francuskog i talijanskog komunizma.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.
