Anannya Bhattacharjee
Nema prava na život bez pristojne nadnice
"Valja obratiti pozornost na temeljne radne standarde Međunarodne organizacije rada (International Labour Organization, ILO), sastavljene od osam konvencija, među kojima nije i ona o minimalnoj nadnici niti išta vezano uz minimalne nadnice. To je naprosto zapanjujuće. Konvencije jamče slobodu udruživanja i pravo na kolektivno pregovaranje, zabranjuju dječji rad, diskriminaciju, prisilni rad, itd. Međutim, izostaje konvencija o nadnicama, i to nije slučajno, jer je nadnica mjesto na kojem se kapital i rad frontalno sukobljavaju. Ova konvencija očito nije ušla u temeljne radne standarde tripartitnog sustava ILO-a iz političkih razloga."
Stara ekološka krilatica „misli globalno, djeluj lokalno“, proširila se u različita polja ljudskog djelovanja i društvenog aktivizma, uz implikaciju da će mali koraci i poboljšanja na lokalnoj razini biti dovoljna da agregiraju globalnu promjenu. Postoji li granica onoga što se može postići bez hvatanja ukoštac sa širim strukturama moći i globalnim ekonomskim akterima?
Poznata mi je ova izreka, ali smatram je zastarjelom. Bila je aktualna dok globalizacija još nije bila toliko raširen pojam, i uglavnom se koristila s namjerom da ljude koji su bili čvrsto vezani uz lokalnu razinu inspirira na promišljanje o širim, međupovezanim sustavima. Međutim, danas je očigledno da ideologije i modeli funkcioniranja utječu jedni na druge i isprepliću se na subregionalnim, regionalnim i globalnim razinama, kao i da ne postoje zatvoreni, samodostatni sustavi na lokalnim i nacionalnim razinama. Zato naprosto nije dovoljno usredotočiti se na ono što možemo postići na lokalnoj razini. Treba misliti globalno i kreativno se umrežavati, ali i djelovati globalno. Nećemo riješiti naše probleme ako ne dovedemo do strukturnih promjena na globalnoj razini.
U kakvoj su vezi društveni akteri iz urbanih i ruralnih područja i kakve su proturječnosti inherentne njihovim odnosima? Možete li pojasniti vašu tvrdnju da i mnoge zemlje globalnog Sjevera imaju svoj globalni Jug?
Dolazim iz Indije, gdje većina stanovništva živi u ruralnim krajevima. Međutim, u novije se vrijeme najveći rast stanovništva zapravo dogodio u gradskim sredinama. Uzrokuju ga dosad neviđene migracije u urbana područja zbog gubitka sredstava za život u ruralnim područjima, što je rezultat današnjeg tipa razvoja koji se odvija pod vodstvom korporacija.
U kontekstu Indije, naše se strategije organiziranja u urbanim područjima ne smiju ograničiti isključivo na urbana područja. Pokušavamo izgraditi veze s ruralnim krajevima, sa selima iz kojih ove dugogodišnje sezonske migrantske radnice i radnici opetovano dolaze i u koja se vraćaju. Vrlo je važno da povežemo borbe u oba ova područja jer su sami radnici_e u takvom odnosu s prostorom – povezani su s obje sredine. Ne možemo se naprosto ograničiti na jedno područje, već moramo razmišljati o ekonomiji oba područja kao cjelini, ne bismo li tako razvili sveobuhvatne strategije. Slično vrijedi i na međunarodnoj razini gdje također dolazi do dosad neviđenih migracija s globalnog Juga prema globalnom Sjeveru, ponovno iz ekonomskih razloga.
Unutarnja migracija suštinski mijenja globalni Sjever, što je vrlo izraženo u zemljama poput SAD-a, gdje su ne-bijele zajednice brojne i raznolike. Sami organizatori uočili su da intenzitet sindikalnog organiziranja opada kada se iz njega isključe ne-bijele zajednice. Štoviše, Američka radnička federacija i kongres industrijskih organizacija (American Federation of Labor and Congress of Industrial Organizations, AFL-CIO), morala je 2000. godine donijeti rezoluciju u kojoj stoji da imigrantske odnosno migracijske politike moraju biti dio njihova mandata, te da su migrantske radnice i radnici dobrodošli. Ranije to nije bio slučaj.
Rad s migrantskim radnicama i radnicima pruža nam uvid u politike koje oblikuju njihove radne i životne uvjete i pomaže nam naslutiti što suštinski ne funkcionira u društvu, koji to sustavi uzrokuju i što treba promijeniti. Njihovi egzistencijalni uvjeti utoliko nam služe kao barometar i zvono na uzbunu odnosno protupožarni alarm, a time i poziv na djelovanje.
Dakle, organiziranje na globalnom Sjeveru mora uključivati migrante_kinje na globalnom Sjeveru. Zasad se to ne događa u punoj mjeri, i u Europi svakako nije jednako razvijeno kao, primjerice, u SAD-u. Istovremeno se zemlje globalnog Sjevera trebaju povezati sa zemljama globalnog Juga iz kojih pristižu migranti, jer su iste ekonomske politike koje stvaraju prisilnu migraciju s globalnog Juga na globalni Sjever uzrokovane politikama neoliberalnog režima pod vodstvom globalnog Sjevera. Na globalnom Sjeveru je stoga potrebno imati osvijestiti da su takve politike implementirane na globalnoj razini. Ograničavanje organizacijskog fokusa isključivo na jednu zemlju ili isključivo na ljude u toj zemlji ne rješava problem. Srž problema su i dalje ove politike i različiti načini na koje su implementirane u različitim dijelovima svijeta, kao i načini na koje pokušavamo povezati svoje borbe ne bismo li razvili sveobuhvatniju globalnu strategiju.
U komentaru na jednom od jučerašnjih panela konferencije For Labour Rights govorili ste o nadnici kao temeljnom ljudskom pravu, koje omogućava druga prava. Možete li objasniti što ste pod time mislili? Kako osigurati pristojne nadnice u makroekonomskom kontekstu konkurencije temeljene na rušenju cijena nadnica?
U sustavu Ujedinjenih naroda postoje ljudska prava koja su općeprihvaćena kao temeljna, primjerice, pravo na život, pravo na pitku vodu, pravo na stanovanje i tome slično. Međutim, diskurs o temeljnim ljudskim pravima izostavlja pravo na nadnicu, iako ono uvijek vreba iz prikrajka. Obratite li pažnju na formulacije tih povelja, vidjet ćete kako uvijek postoji naznaka da spomenuta prava moraju biti na neki način osigurana, ali pravo na nadnicu nikada se jasno ne artikulira kao ključno mjesto i temeljno ljudsko pravo koje nam omogućuje pristup ostalim pravima. Naime, pravo na život ne znači previše bez pristojne nadnice.
Naravno, govorim o današnjoj situaciji, kada je najamni rad dominantni oblik prihoda. Ne želim reći da on to mora biti, niti kako bi drukčije društvo moglo biti uređeno. Nema sumnje da bismo mogli organizirati ekonomiju na drugačiji način, tako da nadnica više nije dominantni oblik prihoda. Međutim, sve dok jest, trebali bismo je promatrati kao jedno od temeljnih ljudskih prava.
Također, valja obratiti pozornost na temeljne radne standarde Međunarodne organizacije rada (International Labour Organization, ILO), sastavljene od osam konvencija, među kojima nije i ona o minimalnoj nadnici niti išta vezano uz minimalne nadnice. To je naprosto zapanjujuće. Konvencije jamče slobodu udruživanja i pravo na kolektivno pregovaranje, zabranjuju dječji rad, diskriminaciju, prisilni rad, itd. Međutim, izostaje konvencija o nadnicama, i to nije slučajno, jer je nadnica mjesto na kojem se kapital i rad frontalno sukobljavaju. Ova konvencija očito nije ušla u temeljne radne standarde tripartitnog sustava ILO-a iz političkih razloga. Kao i mnoge_i druge_i koje_i se bave ovim pitanjima, smatram da je, u prilog ekonomskoj pravdi, potrebno vratiti ovu konvenciju u temeljne radne standarde ILO-a.
Zemlje koje privlače strane investicije očito su u slabijoj poziciji naspram ulagača. Imajući to u vidu, važno je da vlade pojedinih zemalja zajednički formiraju strukture koje će im omogućiti da iz puno jače pozicije pregovaraju s kapitalom na subregionalnim i regionalnim razinama. Međutim, u pojedinim regijama zbog nekih drugih sukoba – vjerskih, etničkih, ili zbog nekih drugih društvenih uzroka – na subregionalnim i regionalnim razinama nema suradnje koja bi mogla dati vladama veću moć u odnosu na kapital s globalnog Sjevera. Pravi je problem zapravo to što neke vlade ne koriste ove mogućnosti i ne udružuju svoje snage.
One vlade kojima je namjera i dalje se oslanjati na ekonomiju kao primarni način podizanja životnog standarda i osiguravanja državnog razvoja moraju iznaći metode suradnje na regionalnim razinama kako bi pregovarale s kapitalom i na njega vršile utjecaj, i ne dopustiti drugim interesima da koče tu suradnju.
Kapital se kreće u potrazi za jeftinom radnom snagom. Problem kompetitivnosti mogli bismo riješiti tako da maknemo cijenu rada iz jednadžbe. Drugim riječima, ako želimo posvuda unaprijediti radne standarde – ne samo u zemljama u koje se vrši outsourceing, nego i u zemljama koje su sjedišta multinacionalnih kompanija – moramo posvuda osigurati nadnice koje omogućavaju dostojanstven život. To je jedini način da zaustavimo ovu utrku prema dnu. Naravno, ako vlade zemalja na globalnom Jugu brinu jer svoj razvojni potencijal vide isključivo kao poželjna destinacija za multinacionalni kapital, uvijek se mogu nadmetati u provođenju infrastrukturnih intervencija, primjerice, izgradnji kvalitetnih cesta, koje su korporacijama bitne i iz logističkih razloga, za transport robe.
Možemo li govoriti o sindikatima kao društvenoj sili šireg opsega djelovanja, koja se uz pitanja radničkih prava i nadnica bavi i drugim problemima s kojima se radnici i radnice suočavaju, osobito u situacijama kada nije izvjesno da će biti moguće boriti se za radničke interese putem kolektivnog pregovaranja u sklopu radnog odnosa?
Sindikati nedvojbeno imaju značajnu ulogu u radničkom pregovaranju, iako ono ne mora nužno rezultirati kolektivnim ugovorom. Postoje druge vrste neformalnog pregovaranja kojima se mnogi sindikati danas okreću ne bi li poboljšali radne uvjete kada ne uspijevaju izboriti pisani kolektivni ugovor. Dakle, sindikati su i dalje glavni instrument kako formalnog, tako i neformalnog pregovaranja.
Međutim, postoje i drugi uvjeti koji oblikuju živote radnika i radnica, kao što su stambeni aranžmani u kojima žive, obrazovanje njihove djece, zdravstvena skrb, pristup pitkoj vodi i sanitarijama itd. Izgleda da o takvim pitanjima ne mare ni vlade niti zapošljavatelji. U regiji iz koje dolazim vlada je brigu o njima prebacila na privatne aktere, a ni zapošljavatelji nisu preuzeli odgovornost izgradnje stambenih kapaciteta za radnike, niti išta slično. Svi drugi navedeni uvjeti, koji oblikuju živote radnika i radnica, sasvim su zanemareni.
Nije posve jasno imaju li sindikati organizacijski kapacitet za angažman oko svih navedenih pitanja. Iz vlastitog iskustva mogu posvjedočiti da oni svakako mogu potaknuti i olakšati formiranje drugih vrsta entiteta u svojoj orbiti – ženskih organizacija, omladinskih organizacija, organizacija za prava djece, organizacija civilnog društva koje se bave stambenim pitanjima ili pristupom pitkoj vodi, itsl. Ako takve organizacije već postoje, trebali bi uskladiti svoje djelovanje s njima. Pregovaranje o takvim pitanjima ne može se odvijati na sindikalnoj razini jer sindikati nemaju moć zastupanja izvan radnog mjesta ili industrijske sfere. Dakle, u borbi za bolje društvene uvjete zapravo nam je potreban društveni savez.
Tijekom seminara konferencije For Labour Rights, sindikalist Tomislav Kiš je praksi socijalnog dijaloga suprotstavio politiku socijalnih nemira, kao specifičnog oblika dijaloga. Koje su granice komunikativne racionalnosti u sindikalnom radu? Kolika je moć pregovaranja ako je ne prati pritisak radnika i zajednice?
Socijalni dijalog ne može se smatrati plodonosnim ako sindikalizirane radnice i radnici nisu svjesni da je isti u tijeku i ako se nisu u poziciji pozvati na njegove ishode. Dakle, priča ne završava time da sindikalno rukovodstvo postigne sporazum u socijalnom dijalogu s tvrtkom – informacija o takvim pregovorima i njihovim rezultatima često ni ne dospije do radnica i radnika, pa nisu ni u mogućnosti zahtijevati ono što je njima postignuto. Rukovodeće strukture sindikata svakako su nužne za socijalni dijalog, ali pripremni proces kreiranja njegovih parametara mora ići od baze prema rukovodstvu, a kada dođe do točke sporazuma treba ga vratiti u bazu. Riječ je o procesu uzajamnih revizija, revizije legitimiteta, implementacije legimiteta itd.
Nema sumnje da radnice i radnici danas ne mogu izboriti apsolutno ništa bez pritiska. Pitanje je o kakvom se tipu pritiska radi, mogu li ga radnici vršiti sami – imaju li dovoljno moći na radnom mjestu da pokrenu i održavaju štrajk, što je u današnje vrijeme rijetkost. Postoje slučajevi u kojima to radnicima polazi za rukom, ali takva vrsta moći je u opadanju i stoga treba poduzeti dodatne korake kako bismo podržali radnička prava i moć radnika na njihovom mjestu zaposlenja. Potrebno je da se drugi pokreti bore zajedno s radnicama i radnicima kako bi u strateškim trenucima pritisak dolazio s različitih strana, jer u protivnom nije moguće ostvariti prevelike pomake.
Referirajući na vlastiti aktivistički angažman, uspoređujete antiimperijalističke pokrete i migrantske borbe u SAD-u. Po čemu se razlikuju?
Sudjelovala sam u antiimperijalističkom pokretu dok sam studirala u SAD-u i primijetila da se u antiimperijalističkim i antiratnim borbama uglavnom angažiraju bijeli aktivisti i aktivistkinje iz srednje klase. To je bilo davno, ali situacija ni danas nije puno drugačija – možda više nisu svi bijeli, ali naglasak je na tome da se u takvim borbama ne angažiraju nužno oni koji su i sami na direktnom udaru imperijalizma. Primjerice, ako Sjedinjene Države poduzimaju neki tip intervencije u El Salvadoru, izbjeglice iz El Salvadora u SAD-u nisu dio te borbe; nju zapravo vode Amerikanci koji su vrlo ljuti na politiku svoje vlade i s punim pravom protiv nje prosvjeduju.
Iako je i to iznimno važno, smatram da u cilju izgradnje dugoročnijeg otpora i održivosti borbe, u nju moramo uključiti i ljude koji su pobjegli od takvih politika i došli na globalni Sjever – u Europu, SAD ili negdje drugdje. Naravno, to je zahtjevno, jer treba pokušati organizirati ljude koji su u kriznoj situaciji – izbjeglice i migrante. Međutim, sve dok ovu borbu ne učinimo bitnom za njihove živote, nećemo postići održivu promjenu. Ratovi dolaze i odlaze, antiimperijalističke borbe dolaze i odlaze, ali ako želimo stati na kraj ponavljanju imperijalističkih politika zapravo nam je potreban stabilan društveni pokret.
Ovakvom antiimperijalizmu suprotstavljam migranstke borbe i zbog toga što aktivisti koji prosvjeduju protiv neke grozote od koje su fizički udaljeni često ne prosvjeduju protiv nečega strašnog što se upravo u tom trenutku događa u njihovoj neposrednoj blizini. Od velike je važnosti angažirati se na oba fronta, jer kada prosvjedujete protiv nečega od čega ste udaljeni, između vas i tog pitanja stvara se distanca. Postaje moguće prosvjedovati, a zatim poći kući i pasivizirati se, i tako opet iznova. Ovaj dualni identitet u konačnici ne pomaže uspostavljanju dugoročne održivosti borbe. Stoga treba pratiti što se događa u svijetu, i ne propustiti to dovesti u vezu s lokalnim kontekstom.
Možemo li govoriti o vezi između obiteljskog nasilja i socioekonomske dimenzije odnosno između borbe za reproduktivnu pravdu i klasne borbe? Kako pristupiti ovim pitanjima s obzirom na rasizam u našim društvima?
Feminizam je bitan za svako organiziranje, a napose za radničko. Radna snaga je feminizirana – osim što su radnice važan segment i najveći dio suvremene proizvođačke radne snage u mnogim industrijama, one su i njezin najranjiviji dio. Ponegdje se žene uključuje u upravljačke strukture kompanija, uglavnom u srednji rukovodeći kadar, uz pretpostavku da su iskusnije u međuljudskim odnosima i dobre facilitatorice. Međutim, žene mogu podlijegati patrijarhalnim obrascima jednako kao i muškarci, ne radi se o biološkom spolu. Svaka feministkinja reći će vam da se feminizam ne tiče samo žena, da feministički svjetonazor uključuje i žene i muškarce. Feministički principi počivaju na empatiji, brizi o međuljudskim odnosima i pružanju podrške, ali i na dobrom vodstvu koje uistinu gradi kolektivnu moć. Nehijerarhijski modeli održivi su u vrlo malim organizacijama, no smatram da nam je na masovnijoj razini potrebna i hijerarhija.
Radnice u industriji tekstila u kojoj djelujem, barem u regiji iz koje dolazim, ne dobivaju porodiljne naknade koje im po zakonu pripadaju. Događa se da ih nadređeni opetovano siluju kako bi zadržale posao, kao i da ih ugovaratelji poslova siluju kako bi dobile posao. Dakle, seksualno nasilje koristi se kao taktika u industrijskim odnosima pomoću koje se na razne načine održava kontrola nad radnicama. Ova pitanja su od presudne važnosti kako za žene iz radničke klase, tako i za žene iz srednje klase, koje su također često izložene seksualnom uznemiravanju i silovanjima na radnom mjestu. Žene moraju imati kontrolu nad vlastitim tijelima – država mora donijeti zakone koji će ženama jamčiti pravnu zaštitu, odnosno temeljna ljudska prava.
Dok ne riješimo problem nasilja s kojim se žene suočavaju kod kuće, na ulici ili na radnom mjestu, nećemo zaista riješiti problem nasilja u društvu kao cjelini. Duboko sam uvjerena kako unutar sindikata mora postojati potpuna odgovornost za obiteljsko nasilje čak i ako ga provodi naš glavni tajnik, a do tog preuzimanja odgovornosti često ne dolazi. Moramo rastvoriti repozitorije nasilja u privatnoj, kao i one u javnoj sferi. Treba razgraditi podjelu između nejednakosti na radnom mjestu i nejednakosti kod kuće, a ne održavati je. Činjenica da se radnice suočavaju s nasiljem kod kuće, na putu do posla, i potom na radnom mjestu, podrazumijeva kontinuum nasilja. Kao netko tko se bavi radničkim organiziranjem, smatram da trebamo pokriti čitavi kontinuum. Ne kažem da ga sindikalna organizacija treba sama pokriti, zato sam ranije i govorila o izgradnji društvenih saveza koji će se uhvatiti ukoštac s ovim pitanjima, bilo u suradnji sa ženskim organizacijama ili bez njih. Međutim, ne počnu li se sindikati baviti pitanjem sigurnosti na ulici i u privatnoj sferi, nikada neće zauzeti mjesto u popularnom društvenom imaginariju.
Klasa, rasa, migracijski status i druge ranjive osi manifestiraju se drukčije, ovisno o tome govorimo li o ženama iz radničke klase, nebijelim ženama i migrantkinjama – ili o ženama iz takozvane srednje klase, odnosno situiranijim ženama. Razlike se očituju na opreci principa individualne slobode i strukturnih faktora koje treba promijeniti kako bismo ostvarile reproduktivnu pravdu. Ovo je stari prijepor. Međutim, na valu jačanja pokreta nebijelih žena u određenim dijelovima svijeta, primjerice u SAD-u, napravljeni su određeni pomaci na tom planu. Nebijele žene naglasile su da je ključno uzeti u obzir pitanje policijske brutalnosti prema nebijelim muškarcima, i ne obraćati se primarno policiji u slučajevima partnerskog nasilja. Moramo uzeti u obzir koje je strukturno mjesto policije u odnosu na nebijele osobe.
U principu, treba analizirati strukturne dimenzije države i kapitala te dokučiti koje strukture moramo promijeniti i koje poluge moramo povući kako bismo nešto promijenile_i. Dakle, smatram da u diskurs moramo unijeti problematiku opreke između individualnog i strukturnog, kako bismo mogli dobiti potpuniju vizuru, a ne isključivo razmatrati ova pitanja kroz optiku individualnih sloboda.
Video snimka dijela intervjua prikazana je u dvadeset i drugoj epizodi edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“, emitirane 1.11.2017. na TV Istra te uskoro dostupne na SkriptaTV.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.
25. srpnja 2021.
