Globalni kulturni ratovi i kakve veze pandemija ima s tim? (prvi dio)

Pitanje porijekla neke zaraze otvara prostor za simplifikacije, moralnu paniku, teorije zavjere, antivaksersku propagandu i stigmatiziranje već marginaliziranih skupina. Razmatranje povijesti HIV-a pokazuje na koji se način taj virus životinjskog porijekla iz okoline rijeke Kongo kretao do Kariba i SAD-a te kakvu je ulogu u tome imalo nedostatno kolonijalno javno zdravstvo. Iako je pandemija AIDS-a posebice pogađala određene pozicije u mapama seksualnosti i rada (gej muškarce, karipske migrantkinje i migrante, kućanske i seksualne radnice, siromašne korisnike i korisnice intravenoznih droga), iz historijsko-strukturne analize jasno je da njezin uzrok nisu bile specifične skupine ljudi već globalni politički i socioekonomski kontekst.

Prosvjed „Fighting for our Lives“ („Borimo se za naše živote“), San Francisco, 1983. godine (izvor, prilagođeno za objavu prema Fair Use režimu).
Pandemija COVID-19 već skoro dvije godine zaokuplja našu svakodnevicu, mijenja naše rutine, ali i zadaje okvire u kojima razmatramo zdravstvene politike, kao i međunarodne odnose te globalnu ekonomiju. U tom višeglasju i proturječju ne ostaje previše prostora za poglede prema recentnoj prošlosti i sličnim javnozdravstvenim krizama koje su imale dugoročne posljedice, ali i u bitnome utjecale na jezik kojim se gradi opća i stereotipna slika određenih kultura, prostora, ili društvenih skupina. Takve stereotipizacije nisu izostale ni ovoga puta, osobito u prvoj fazi pandemije. Epidemija me zatekla u jednoj europskoj metropoli s nemalom azijskom populacijom koja je trpjela što prijeke poglede i svojevrsnu segregaciju u javnom prijevozu, što očiti bojkot restorana i trgovina koje su nudile azijsku hranu ili namirnice.

 

U međuvremenu je epidemija postala pandemija pa su se dežurni europski i američki rasisti okrenuli nekim drugim zanimacijama i praksama, ali na sličnom tragu, ovoga puta tražeći nultog krivca za izbijanje zaraze, što je kulminiralo u diskursu tadašnjeg američkog predsjednika Trumpa koji je grčevito tražio mobilizacijski momenat u svojoj predizbornoj kampanji, proglašavajući COVID-19 „kineskim virusom“, odnosno u trampoesknoj varijanti „kung fluom“. Iako je pitanje porijekla virusa legitimno znanstveno, a onda i političko pitanje na koje još nismo dobili potpuni odgovor, takvim nalazima uvijek prethode nerijetko pretjerane, a u najmanju ruku politički problematične stigmatizacije, teorije zavjere, a onda i moralne panike.

 

Sve veći broj relevantnih istraživanja pokazuje da je SARS-CoV-2 vrlo vjerojatno zoonotski virus koji je u nekom trenutku prešao s divlje životinje na čovjeka i kasnije efektom spillovera doveo do pandemije neviđenih razmjera. Razlika u odnosu na povijesne primjere zoonotskih bolesti i virusa sastoji se vjerojatno jedino u tome što su te ranije pandemije (koje su još uvijek dio kolektivne memorije i traume s obzirom na svoj intenzitet i svirepost) bile ograničene samo na određene populacije, bile one geografske i rasne (primjerice, subsaharska Afrika u slučaju ebole i AIDS-a) ili seksualne (gej muškarci u slučaju AIDS-a).

 

Od Kinshase preko Port au Princea do San Francisca

Jedan virus i njegove posljedice po ljudsko tijelo koje su dovele do nečega što bez ustručavanja možemo nazvati genocidom, od osamdesetih naovamo u bitnom su odredili kako većina svijeta gleda na gej muškarce i Afriku, odnosno Afrikance[1]. HIV, virus koji se najčešće prenosi seksualnim odnosom, došao je kao potvrda klasičnih stereotipa o promiskuitetu gej muškaraca ili nesputanoj seksualnoj energiji Afrikanaca.

 

Naglo širenje ovog virusa osamdesetih, prije svega u San Franciscu, a onda i u New Yorku te Los Angelesu, izazvalo je stanje masovne panike, dodatno potencirane time što se zapravo malo toga znalo o virusu koji dovodi do rasula imunološkog sustava i smrti (od bolesti poput pneumocistične upale pluća, od kakvih se u pravilu ne umire). To je potrajalo skoro cijelu jednu dekadu, koju je osim AIDS-a obilježio i kraj državnog socijalizma, ali i dominacija konzervativizma i neoliberalizma (Thatcher, Papa Vojtila i Reagan na vlasti) te jačanje fundamentalističkih pokreta na globalnom Jugu (islamska revolucija u Iranu, gerilski otpor mudžahedina u Afganistanu, jačanje Hindutve u Indiji, islamizam u Alžiru i Egiptu, evangelizam u subsaharskoj Africi).

 

U početnim izvještajima i biltenima CDC-a (Centers for Disease Control and Prevention), američke federalne agencije koja se bavi suzbijanjem i kontrolom zaraza, koji su uslijedili nakon spoznaje da pneumocistična upala pluća kod nekih pacijenata dovodi do smrtnih ishoda, navedeno je da tada još nepoznat uzročnik pogađa muškarce koji ulaze u seksualne odnose s drugim muškarcima (u medicinskoj terminologiji MSM, Men who have Sex with Men). Sve je počelo prije točno četrdeset godina, u ljeto 1981. godine, kada je Michael Gottlieb, američki liječnik iz Los Angelesa, uočio određenu matricu kod muških pacijenata u tom gradu[2]. Svi pacijenti bili su gej muškarci i svi su bolovali od već spomenute upale pluća, s kojom bi imunološki sustav trebao moći izaći na kraj. Gottlieb je zabilježio svoje opservacije u CDC-ovom mjesečnom biltenu i time započeo, u to vrijeme još i nesvjesno, bilježiti epidemiološku povijest virusa koji će ubrzo postati globalna prijetnja. Nije dugo trebalo da kolegice i kolege u drugim dijelovima SAD-a u njegovom opisu prepoznaju simptomatiku svojih pacijenata.

 

Ubrzo je uslijedio izvještaj iz New Yorka, ali ovaj put uzročnik smrti, odnosno bolesti koja se javljala kod nekolicine gej muškaraca, nije bila upala pluća nego rak kože, koji se osim u populaciji njujorških gejeva pojavio i u izvještaju s Floride i to među haićanskim migrantima u Miamiju (od kojih nitko nije prakticirao seks s muškarcima, što je bilo odstupanje od prve dvije skupine oboljelih i stavilo veliki upitnik pred epidemiologe). Pojava Haićana sa simptomima AIDS-a bila je početkom osamdesetih neobjašnjiva za američke zdravstvene stručnjake – sindrom koji je u početku nazivan i GRID (Gay-Related Immune Deficiency) dobio je populaciju oboljelih koja ne odgovara tom opisu i nazivu. Haićani s Floride, migranti s ovog karipskog otoka, pokazivali su istovjetnu anamnezu kao nepovezane skupine gejeva u velikim američkim gradovima.

 

Naime, Haiti je 1960-ih, a onda i 1970-ih imao važnu simboličku, ali i tehničku ulogu u borbi u kojoj je većina afričkih kolonija izborila svoju neovisnost. Haiti je bio prva postkolonijalna crna nacija. Antikolonijalna borba i pobuna na ovom otoku događa se paralelno s Francuskom revolucijom iz 1789. godine, a slobodni robovi Haitija konačnu nezavisnost proglašavaju 1804. godine, nekih sto pedeset godina prije nego što će do toga doći u njihovim pradomovinama s druge strane Atlantika. U tom kontekstu, Haiti je bio svojevrsni antiimperijalistički pionir i uzor nekadašnjim afričkim kolonijama, ali i ljudski resurs za nove postkolonijalne države i njihov birokratski aparat koji je skoro preko noći ostao bez kolonijalne administracije koja se povukla u metropole.

 

Kao zemlja potomaka slobodnih robova u kojoj je službeni jezik francuski i kao jedna od članica osnivačica Ujedinjenih naroda, Haiti se šezdesetih godina dvadesetog stoljeća nalazi u teškoj ekonomskoj situaciji, i nove postkolonijalne frankofone afričke države vidi kao destinaciju za svoje radnike. Tako je ova karipska država postala svojevrsni rezervoar kadrova, i to uglavnom u najvećoj afričkoj državi, današnjoj Demokratskoj Republici Kongo. Nekadašnja belgijska kolonija ostaje bez kolonijalne administracije, a pritom nema svoju profesionalnu klasu koja bi radila na daljnjoj izgradnji nove nacije, pa na to mjesto dolaze liječnici, inženjeri i učitelji iz Haitija[3]. Migracija između Konga i Haitija postaje gotovo svakodnevna i upravo je to bio bitan preduvjet za širenje HIV-a.

 

Međutim, znanstvena će zajednica do te spoznaje doći puno godina nakon prvih zabilježenih slučajeva Haićana s Floride, zaraženih kasnih 1970-ih i ranih 1980-ih. Tek smo relativno nedavno dobili fragmente koji otkrivaju povijest putovanja ovog virusa iz doline rijeke Kongo do američkih urbanih centara i njihove gej populacije, koja zbog svog libertinskog poimanja seksa postaje i najveća žrtva retrovirusa koji je vrlo vjerojatno prenesen s divlje životinje (konkretno čimpanze) na čovjeka još početkom dvadesetog stoljeća i to u jugoistočnom Kamerunu[4]. Da bi se došlo do tih nalaza i zaključka, moralo se ići (često i slučajno) do starih, zaboravljenih, ali srećom zamrznutih krvnih nalaza ili pak limfnih čvorova vađenih tijekom neke od biopsija. Takvi pronalasci i analize doveli su do otkrića prisutnosti HIV-a u uzorcima iz 1960. ili čak 1959. godine u Kinshasi, glavnom gradu današnje DR Kongo, što svjedoči o nešto duljoj povijesti HIV-a od one koja započinje epidemiološkim bilješkama u biltenima CDC-a[5].

 

Od tih prvih epidemioloških bilježaka do danas, dokazano je da je HIV životinjskog porijekla, i da je na ljude prešao uslijed lova i konzumacije prašumske divljači, a onda ljudskim migracijama došao do kolonijalnih urbanih centara poput Kinshase, odakle se najčešće širio kroz seksualne odnose između muške populacije (mornara, rudara i ostatka radničke klase u kolonijama) i seksualnih radnica, odnosno femmes libres, afričkih neudanih žena koje su svojim klijentima obavljale kućanski rad, što je uključivalo kuhanje, pranje odjeće, socijalizaciju, ali i seks[6].

 

Još jedan bitan faktor u širenju HIV-a bilo je kolonijalno javno zdravstvo, koje je zbog oskudice resursa koristilo medicinske igle više nego jednom, pogotovo u liječenju tropskih bolesti. Prema kanadskom liječniku Jacquesu Pepinu, u razdoblju od 1921. do 1959. godine, kada je intravenozno liječenje bilo u svojoj ranoj fazi, u kolonijalnom javnom zdravstvu radilo je tehnički nestručno osoblje, uz vrlo primitivne metode dezinfekcije. Prema njemu, upravo je ta praksa bila ključna za masovno širenje HIV-a u središnjoj Africi tijekom prve polovice dvadesetog stoljeća[7].

 

Drugim riječima, kolonijalizam, a onda i globalizacija pružaju kontekst stvaranja i širenja HIV-a, i upravo socijalni te ekonomski procesi, poput urbanizacije i migracija, dovode do toga da HIV, od nepoznatog virusa iz sliva rijeke Kongo, 1980-ih postane najčešći uzrok smrti muškaraca mlađih od 40 godina u američkim velegradovima[8].

 

Moralna panika, homofobija i rasizam

Do pojave tih povijesnih nalaza, njihovih analiza te otkrića porijekla virusa (i datiranja prvih prijenosa virusa sa životinje na čovjeka) opće i medijski promovirano uvjerenje bilo je da je nulti pacijent HIV-a bio državljanin Kanade Gaëtan Dugas, član kabinskog osoblja nacionalnog avioprijevoznika Air Canade, koja je povezivala Kanadu s ostatkom svijeta, pa tako i s Afrikom. Upravo zbog činjenice da je riječ o gej muškarcu čiji je posao bio da često boravi na različitim lokacijama u relativno kratkom periodu i koji je stoga ulazio u seksualne odnose s različitim muškarcima na različitim destinacijama, od Dugasa se napravilo savršenog ped(e)ra i krivca za širenje HIV-a.

 

Kao što smo naučili i tijekom ove pandemije, postoji povijesno konstruirana i tradirana potreba za pronalaskom nultog pacijenta kako bi ga se okrivilo, zapalilo ili žrtvovalo. Te su žrtve redovno oni s ruba, koje je društvo već označilo kao rasno, rodno, seksualno ili politički problematične. Pritom i sama mikrozajednica kojoj nulti pacijent pripada nije lišena te potrebe. Naime, priča o Dugasovoj nultosti dobila je svoju širu medijsku vidljivost tek kada je objavljena u knjizi Randy Shiltsa And the Band Played On iz 1987. godine, jednom od najznačajnijih publicističkih svjedočanstava rane faze AIDS-pandemije. Iako je Shilts o Dugasovoj nultosti govorio u kondicionalima, medijska recepcija knjige koja je postala bestseler od Dugasa je napravila glavnog i odgovornog prijenosnika AIDS-a u Sjevernoj Americi.

 

Dugasu se sve to dogodilo nakon što je umro od AIDS-a. Među gej, a onda i općom populacijom postao je omražena figura „spektakularnog promiskuiteta“[9] koja je svjesno širila novi virus, iako u trenutku u kojem je to možebitno činio vrlo vjerojatno nije ni znao da je zarazan, a metode testiranja nisu bile do te mjere razvijene da bi detektirale prisutnost antitijela u organizmu[10]. Naime, te metode i tehnologije razvijene su tek poslije Dugasove smrti, koja je nastupila 1984. godine.

 

No osim tendencioznog označavanja Dugasa kao nultog pacijenta, a onda preko njega i stigmatizacije cijele gej populacije, u tisku i znanosti nije izostalo ni rasističko portretiranje Haićana, s obzirom na to da su u drugoj polovici osamdesetih oni nosili titulu „vjerojatnih“ prvih pacijenata, odnosno nositelja zaraze. Zanimljivo je čitati američku publicistiku koja se bavi tim vremenom i s odmakom od nekoliko desetljeća kritički iščitava ondašnji dnevni tisak, ali i ozbiljne znanstvene radove. Unatoč stagnaciji zaraze i relativnim uspjesima epidemioloških mjera, prvenstveno među gej populacijom, HIV se osamdesetih nastavio širiti. Međutim, još se više i brže širila moralna panika kojom su u prvim godinama primarno bili zahvaćeni gejevi i migrantsko stanovništvo s Haitija.

 

Za prve je to naprosto bila božja kazna zbog nastranosti kojima su se odavali, kako je glasila jednostavna homofobna formula, raširena pogotovo među bogobojaznim stanovništvom. Promiskuitet je postao osnovna pretpostavka širenja virusa, pa su ubrzo zatvorene saune i kupelji u kojima se obično prakticirao nezaštićeni i anonimni seks te cruising, a kondom je postao sveta gumica koja je omogućavala seks bez daljnjeg širenja zaraze. Američki književnik Andrew Holleran, svjedok tog vremena, u Ground Zero, svojim memoarskim zapisima o epidemiji HIV-a, naziva je i gej kugom (gay plague)[11]. I doista, za gej muškarce je to bila pošast u rangu Crne smrti. Jedna čitava populacija umirala je od dotad nepoznatog virusa i neizlječive bolesti. A umiralo se dugo, uz veliku bol i osjećaj napuštenosti. AIDS klinike i odjeli postajali su centri za palijativnu skrb[12].

 

U nedostatku takve pomoći, pogotovo u velikim gradovima koji su nekad značili oslobođenje, a sada smrt, zaraženi gejevi bili su primorani vratiti se svojim obiteljima na razne periferije, ali i natrag u ormar u kojem bi onda proživjeli ostatak života. To je nedavno vrlo emotivno i edukativno pokazala i britanska hit serija It’s a Sin (2021). Predstavljajući komad povijesti koja je skrivena i nije ispričana u školskim udžbenicima, BBC je prvenstveno Generaciji Z približio temu koja nije bila dio njihove popularne kulture, za razliku od starijih generacija (poput moje) koje je odrasla na Anđelima u Americi (2003).

 

Druge mete i žrtve moralne panike bili su afričko-karipski divljaci koji su prakticirali vudu što je uključivalo miješanje krvi različitih obrednih žrtava i samim tim predstavljeno kao siguran izvor zaraze ili čak objašnjenje zašto su zapravo Haićani s Floride imali simptome novog smrtonosnog retrovirusa. Tim tezama nisu se odavali samo ondašnji antivakseri i teoretičari zavjere, nego i ozbiljni stručnjaci i stručnjakinje s prestižnih znanstvenih institucija (MIT), ali i perjanice liberalnog novinarstva kao što su New York Times i Vanity Fair. Potonji su u jeku HIV pandemije znali objaviti da je Haiti „crna rupa zapadne hemisfere“ (Vanity Fair, 1989), i da se Haićani vrlo često odaju vudu praksama i različitim kultovima preko kojih se dalje širi HIV (1985), za što su potkrjepljenje pronašli u istraživanju znanstvenika s MIT-a, koji su u to vrijeme panike, ali i neznanja te nabacivanja teorijama o porijeklu virusa, uspjeli u izdanje Annals of Internal Medicine iz 1983. proturiti tezu da je „razumljivo pretpostaviti kako su izvor zaraze HIV-om zapravo vudu prakse“[13].

 

Kao što vidimo i danas, pandemijsko vrijeme donosi dosta tapkanja u mraku, koje osim kao dio nužnog procesa znanstvenog eksperimentiranja često služi i kao prostor za različite tipove stigmatizacija i marginalizacija. Takav tip politika, upregnutih i kroz državni aparat, nerijetko ima svoj (geo)politički, povijesni i socijalni kontekst koji često ostaje neartikuliran u naknadnim prepričavanjima javnozdravstvenih kriza i epidemija. Da bi se razumjelo javno zdravstvo i njegove mjere, treba ga „spustiti na zemlju“, odnosno u povijest u kojoj javno zdravstvo i epidemiologija ne funkcioniraju u vakuumu vlastitih mjera i tehnologija tih mjera, nego među živim ljudima i njihovim socijalnim dinamikama, što smo vidjeli na primjeru gej muškaraca i Haićana tijekom ranije faze pandemije HIV-a.

 

Osamdesete godine dvadesetog stoljeća, u kojima je pandemija HIV-a uzela maha, već su odavno označene kao godine u kojima dolazi do kraja socijalizma i socijaldemokracije, a početka neoliberalizma. To je svakako bitno i za razumijevanje politika odnošenja prema pandemiji koja je prvenstveno zahvaćala skupine na periferiji: gej muškarce, karipske migrante i migrantkinje, ali i siromašne korisnike_ce intravenoznih droga. Osim što pandemija AIDS-a idućih godina nemilice ubija, ona potiče i stvaranje svojevrsnog društvenog pokreta, koji pak stvara svoje paralelne institucije skrbi i pronalaska rješenja – prvo u američkim urbanim centrima, a onda i u Africi, u kojoj se pandemija AIDS-a širi puno brže nego na Zapadu, generirajući i svojevrstan anti-pokret poricatelja AIDS-a koji ide do vrha vlasti pojedinih država. O tome u idućim nastavcima ovog ciklusa.

Bilješke:

[1] Kako piše Jonathan Engel, na genocidnost AIDS-a, odnosno (zdravstvene) politike koja ga je tretirala, prvi upozoravaju i taj pojam koriste „militantni homoseksualci“ (Engelova terminologija, zbog koje je, između ostalog, ova knjiga koja pretendira biti globalna medicinska povijest AIDS-a loše prošla u recenzijama i općoj recepciji) odnosno aktivisti u San Franciscu koji su na intervenciju države (ono što bi se danas nazvalo epidemiološkim mjerama) gledali kao na nastavak represije protiv gej muškaraca i njihove seksualnosti. Vidi: Jonathan Engel, The Epidemic: A Global History of AIDS (New York: Smithsonian Books, 2006), 18.

[2] David Quammen, The Chimp and the River (New York: W.W. Norton & Company, 2015), 17.

[3] Regine O. Jackson, „The Failure of Categories: Haitians in the United Nations Organization in the Congo, 1960-64“, Journal of Haitian Studies 20, 1 (2014), 34-35.

[4] David Quammen, The Chimp and the River, 67.

[5] Jacques Pepin, The Origins of Aids (Cambridge: Cambridge University Press, 2011), 10.

[6] David Quammen, The Chimp and the River, 71.

[7] Ibid., 126.

[8] Podatak iz filma How to Survive a Plague, r. David France (2012)

[9] Peter Baldwin, Disease and Democracy: The Industrialized World Faces AIDS (Berkeley: University of California Press, 2005), 90; prema Richard A. McKay, Patient Zero and the Making of the AIDS Epidemic (Chicago: Chicago University Press, 2017), 20.

[10] Peter Baldwin, Disease and Democracy: The Industrialized World Faces AIDS, 90, 127.

[11] Andrew Holleran, Ground Zero (New York: Morrow, 1988), 114.

[12] Engel, The Epidemic, 42.

[13] Paul Farmer, Aids and Accusation: Haiti and the Geography of Blame (Berkeley: University of California Press, 2006), 3-4.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.

Vezani članci

  • 29. prosinca 2020. Ethos: kontradikcije turskog društva na Netflixu Turska mini-serija Ethos redatelja Berkuna Oye, u produkciji Netflixa, doživjela je međunarodni uspjeh i pohvale kritike. Kroz osam nastavaka serija dramatski umješno gradi nekoliko isprepletenih životnih priča likova različitog socijalnog i kulturnog habitusa i klasnog statusa u suvremenom Istanbulu. Redatelj gotovo dokumentaristički portretira svoje likove i situira njihove odluke, uvjerenja i vrijednosti unutar šireg socioekonomskog i historijskog konteksta turskog društva, kritički se odnoseći prema nasljeđu Erdoğanovog „umjerenog“ islamizma, ali i traumama moderne Turske koje sežu nešto dalje u povijest.
  • 27. prosinca 2020. Neoliberalna država globalnog Juga (1): kako je kulturni nacionalizam pobijedio sekularni Prvi u nizu tekstova o globalnom Jugu nastao je kao bilješka za pripremu razgovora s teoretičarkom Radhikom Desai, koji se ove godine održao u sklopu Subversive festivala, a u njemu ćemo na primjeru Indije prikazati politički obrat između sekularnog i kulturnog nacionalizma, što je tema kojom se Desai bavila u svojim publikacijama u jeku dolaska na vlast BJP-a u Indiji i rasta Hindutve kao fundamentalističkog društvenog pokreta u Indiji.
  • 29. prosinca 2019. Južni vjetar novog sindikalizma: region kao radnička priča U europskoj podjeli uloga, postsocijalističke zemlje Balkanskog poluotoka funkcioniraju kao rezervoar radne snage koja migrira u zemlje centra ili je firme iz centra jeftino upošljavaju putem podugovaranja i u sklopu direktnih stranih investicija. U pokušaju da stvore povoljnu investitorsku klimu, države oslabljuju i uklanjaju zakonske zaštite na koje se mogu pozvati radnice i radnici, dopuštajući i financijski potičući neljudske uvjete rada. Do relativno uspješnih radničkih borbi uglavnom dolazi u javnom sektoru, gdje je i sindikalna infrastruktura jača, kao u slučaju prosvjetnog štrajka u Hrvatskoj ili štrajka u Pošti Srbije. Međutim, otvaraju se i perspektive novog sindikalizma, kao odgovora na prekarnost u privatnom sektoru: nakon duge pravne bitke, 30 000 radnica i radnika zaposlenih u albanskim call centrima za talijansko tržište dobilo je svoj sindikat. Pročitajte pregled sindikalnih aktivnosti na europskoj periferiji.
  • 29. studenoga 2020.
    Featured Video Play Icon
    Promjena okvira #51 – John Bellamy Foster
    U pedesetprvoj bilingvalnoj epizodi emisije Promjena okvira pogledajte intervju s Johnom Bellamyjem Fosterom, marksističkim ekologom i profesorom sociologije na Sveučilištu u Oregonu, urednikom nezavisnog socijalističkog časopisa Monthly Review te autorom brojnih studija, među kojima je i nedavno kapitalno djelo The Return of Nature: Socialism and Ecology. U intervjuu snimljenom online u kolovozu ove godine razgovarali smo o materijalističkim i dijalektičkim aspektima ekologije, tržišnoj učinkovitosti, pravednoj ekološkoj tranziciji, globalnoj rezervnoj armiji jeftine radne snage, pandemiji COVID-19 i teoriji socijalne reprodukcije. Nove epizode možete pratiti na Kanalu Ri, a dosad objavljene bilingvalne epizode potražite na plejlisti. Bellamy Foster održat će predavanje 11. prosinca u 21h online u sklopu ovogodišnjeg 13. Subversive festivala.
  • 11. rujna 2020. Društvena zaraza: mikrobiološki klasni rat u Kini Onkraj ratnohuškačkih teorija zavjere, liberalnih zgražanja nad „nečistoćom“ i sličnih orijentalistički i rasistički intoniranih konstatacija o pripadnicima_ama jedne nacije, o pandemiji COVID-19 može se govoriti analitički i ustvrditi kako u virusu nema ničega „tipično kineskog“. Postavljanje pitanja ne samo o širenju, već i o uzrocima SARS-CoV-2 raskriva dublje dimenzije preplitanja socioekonomskog i biološkog, odnosno suštinsku vezu kapitalističke akumulacije i „prirodnog svijeta“, stoga bi se karakter virusa prije mogao označiti kao kapitalistički. Pored promišljanja kapitalističke proizvodnje pandemija, analiza aktualnih napetosti u kineskom društvu ukazuje na nove metode državne kontrole i protupobunjeničke mjere.
  • 16. prosinca 2018. O kulturnom radu, njegovom globalnom karakteru i lokalnom aspektu Kako stoji u Strateškom planu Ministarstva Kulture RH za 2019-2021, država trenutno subvencionira socijalne doprinose za 9,58 posto samostalnih umjetnika_ca, odnosno samo 1349 osoba. Nadalje, plan je ne povećavati broj samostalnih umjetnika_ca, te ih definirati kao one „koji su ostvarili izniman doprinos hrvatskoj kulturi i umjetnosti“. Što sa svima ostalima koji djeluju u iznimno prekariziranom sektoru kulture? O strukturnim preprekama koje onemogućavaju nadilaženje individualizacije i atomiziranosti kulturnog radništva pročitajte u tekstu Maria Kikaša.
  • 24. rujna 2016. Društveni parametri coming-outa U razgovoru s Mariom Kikašem iz RAD.-a adresiramo pitanja odnosa LGBTIQ+ populacije i pokreta prema državi, koja adekvatne odgovore dobivaju tek napuštanjem terena rasprave o vrijednostima, odnosno njihovim smještanjem u historijski okvir, određen razvojem kapitalističkih odnosa i građanske države te historije opresije nad marginalnim i subverzivnim društvenim grupama. Iz toga proizlazi i perspektiva daljnjeg razvoja LGBTIQ+ pokreta prema razvijanju kapaciteta društvenih institucija za inkluziju marginaliziranih skupina. Dolazimo do zahtjeva za izgradnjom šire progresivne koalicije koja neće tek braniti postojeće kapacitete socijalne države već i graditi nove.
  • 11. kolovoza 2011. Kad je narodu dosta čuda – o rezultatima čileanskog eksperimenta
  • 22. kolovoza 2021. Antispecizam u teoriji i praksi Karnizam je znanstveno nedokaziva dogma prema kojoj je životinjsko meso nužan sastojak zdrave ljudske prehrane, i kao takav tvori čvrstu jezgru specizma, diskriminacije na osnovi biološke vrste, utemeljene na antropocentričkoj paradigmi koja razdvaja ljude od životinja. Onkraj štetnog utjecaja omnivorske prehrane na klimu, zoonotskih korijena globalnih pandemija, i drugih pragmatičnih razloga za prelazak na biljojednu prehranu, nužno je da antispecizam i veganstvo kao njegovu praksu, umjesto kao životni ili potrošački stil, postavimo kao etički problem i predmet intersekcijski koncipiranog progresivnog antikapitalističkog društvenog pokreta koji transgeneracijski zatočene, iskorištavane, mučene i ubijane ne-ljudske životinje strukturno konceptualizira kao dio proletarijata.
  • 19. kolovoza 2012. Apartheid poslije apartheida Prenosimo tekst Marija Kikaša „FIFA: Dobar posao u Južnoj Africi“ objavljen u 336. broju Zareza (u tematu „Nogomet i neoliberalizam“), kao i kratak autorov komentar najnovijih događaja u ovoj afričkoj državi nakon masakra rudara u rudniku Lonmin. Snimke spomenutog brutalnog čina policijskih snaga JAR-a obišle su svijet zajedno sa šturim analizama samog štrajka rudara koji se u južnoafričkim, ali i u zapadnim medijima prikazuju kao sukob rivalskih sindikata, izostavljajući krucijalnu ulogu menadžmenta rudnika (i britanske firme Lonmin) te režima Afričkog nacionalnog kongresa u razlozima štrajka i njegovim posljedicama.
  • 18. rujna 2016. Kako do mobilizacije: lijeve stranke i sindikati na Balkanu Prenosimo tekst o mogućnostima zajedničkog djelovanja na mobilizaciji i stvaranju lijevih alternativa na Balkanu, ali i preprekama ostvarenju dugoročne zajedničke strategije, nastao u razgovoru sa sindikalistima i političkim aktivistima iz regije: „Osnovni problem elektoralističke strategije koja nade polaže u dovođenje proradničke partije na vlast jest pogrešno razumijevanje odnosa moći u kapitalističkoj državi, odnosno vjerovanje u to da samim osvajanjem vlasti nominalno radničke stranke osvajaju i moć potrebnu za reformiranje sustava u korist radništva.“
  • 7. svibnja 2011. Zajednička agrarna politika nejednakosti
  • 31. srpnja 2020. Iza leđa korone: rad, kuća i vrijeme Višak vremena za dokolicu, prividno nataložen u kućanstvima tijekom pandemije korona virusa, zakriva diferencijaciju rada po klasnim, rodnim i rasnim linijama, što autorica razmatra na podlozi teorije socijalne reprodukcije. Uz intenzifikaciju kućanskog, javnog odnosno komodificiranog orodnjenog reproduktivnog rada, na pretpostavljeni stambeni prostor eksternaliziran je i dio proizvodnog rada, bez adresiranja svih njegovih materijalnih dimenzija i pojačano prekarne izvedbe, dok je istovremeno veliki broj radnica i radnika van kućanstava nastavio obavljati onaj rad koji je neophodan za svakodnevno namirivanje potreba društva.
  • 11. listopada 2020. COVID-19 i globalna ovisnost o jeftinom migrantskom radu "COVID-19 pandemija usmjerila je pozornost na strukturnu ovisnost svijeta o radu koji je moguće eksploatirati."
  • 4. lipnja 2020. Covid-19 i njegove metafore IV Kako su se mjere ublažavanja pandemije korona virusa odrazile na različite aspekte svakodnevice pročitajte u refleksijama o manifestacijama nasilja, šovinizma te prekarnih radnih i životnih uvjeta na (post)karantenskoj mizansceni kapitalističko-patrijarhalne realnosti, i novim, ali postojano kontradiktornim parametrima privremeno prekinutih ili izmještenih praksi društvenosti, preživljavanja, reartikulacije, solidarnosti i otpora.
  • 24. svibnja 2020. Izjava o COVID-19 s prvog sastanka Globalne ekosocijalističke mreže Na prvom sastanku novouspostavljene Globalne ekosocijalističke mreže (GEN), kojoj je cilj facilitirati razmjenu informacija, ideja, analiza i rasprava iz ekosocijalističkih perspektiva, utvrđeni su temeljni principi na osnovu kojih skupina prima nove članice i članove, a prihvaćena je i izjava o pandemiji COVID-19 kao simptomu metaboličkog rascjepa koji je kapitalizam otvorio između ljudskog društva i prirode, te problemu kojem valja pristupiti onkraj granica kapitalističke normalnosti.
  • 4. listopada 2020. Kriza mentalnog zdravlja u pandemiji COVID-19 "Novo istraživanje sugerira da se broj oboljelih od depresije udvostručio tijekom pandemije COVID-19 – no zbog višegodišnjeg rezanja sredstava servisima mentalne zdravstvene skrbi, sustavi potpore jedva se nose sa situacijom."
  • 30. kolovoza 2020. Mreža seksualnih radnica koju smo gradile spašava nas tijekom pandemije COVID-19 Uslijed pandemije COVID-19, argentinska vlada je već u ožujku uvela strogu karantenu. S obzirom na propisane mjere, ali i samu narav zaraze, seksualnim radnicama je onemogućen nastavak rada. Dok država ovoj ionako ranjivoj skupini odbija pružiti pomoć, seksualne radnice i njihove obitelji preživljavaju zahvaljujući vlastitim organizacijskim naporima u obliku nacionalne mreže koju su pokrenule prije dvije godine.
  • 27. prosinca 2020. Biopolitika kao kritika „nove normalnosti“ U prilogu aktualnim raspravama o biopolitičkim tumačenjima pandemije COVID-19, autor nas vodi kroz povijest sociobioloških obilježja epidemija i pandemija, primarno u kontekstu uvezanosti liberalnog upravljanja i biopolitike, koja u Foucaultovoj interpretaciji ide s onu stranu ekonomskog polja u mjeri u kojoj se stanovništvo pokazuje kao novi objekt analize i intervencije. Tekst na pozadini povijesti epidemija velikih boginja (te juridičko-disciplinarnih mehanizama poput cijepljenja) ukazuje na dvije temeljne manjkavosti Foucaltovog pokušaja podvođenja biopolitike pod problematiku liberalnog guvernmentaliteta, i nudi revidiranu, demokratsku, eksplanatorno snažniju, robusniju upotrebu biopolitičke teorije, onkraj laisser-faire pristupa i autoritarnih mjera države.
  • 7. lipnja 2020. Kapitalističke svinje Nova knjiga J. L. Andersona Capitalist Pigs: Pigs, Pork and Power in America prati povijest svinjogojstva u SAD-u, pokazujući na koji je način kapitalizam preuredio okoliš kako bi pretvorio prirodu u robu, odnosno kako su svinje kumovale razvoju američkih gradova i stvaranju masovne radničke klase, ali i kakva je uloga industrijskog uzgoja svinja u nastanku i širenju zoonotskih bolesti poput COVID-19.
  • 11. svibnja 2020. Kriza korona virusa ubrzava stvaranje tehnoloških monopola Specifični uvjeti pandemije Covida-19 i popratno kreativno uništenje slabijih kapitalističkih aktera pospješuju postojeći trend tržišne koncentracije, osobito u polju velikih tehnoloških kompanija, čija vrijednost dionica raste proporcionalno jačanju njihove tržišne moći. Ljevica bi trebala odgovoriti nastojanjima da se monopole podvrgne demokratskom narodnom nadzoru, kao i radničkim organiziranjem unutar samih korporacija.
  • 20. prosinca 2020. „Budimo odgovorni_e“ Drugi val epidemije COVID-19 vladajuća garnitura u Sloveniji dočekala je uz prepune, neadekvatno opremljene bolnice i domove za starije, te istrage povezane uz indicije o korupciji pri nabavama maski i respiratora. Sve navedeno svjedoči o antisocijalnim politikama vlade i posljedica je višedesetljetne privatizacije zdravstvenog sustava, a nastavlja se kroz nove modele koncesija i privatizacija elemenata javne sfere. Autorica teksta, ujedno radnica visokoobrazovne ustanove, upozorava na licemjerni pristup ministarstva zdravstva, koje devet mjeseci nakon početka pandemije upućuje prosvjetnim radnicima i radnicama notu u kojoj se kroz opća mjesta objašnjava kako stati na kraj tobožnjoj neodgovornosti mladeži kao glavnom faktoru transmisije virusa.
  • 6. prosinca 2020. Rekordno visoke razine stakleničkih plinova unatoč COVID-19 karanteni Iako su karantenski uvjeti pandemije doveli do određenog smanjenja emisija ugljičnog dioksida i ostalih zagađivača, koncentracija CO2 – koja je učinak dugotrajnih kumulativnih emisija i dugovječnog zadržavanja u atmosferi i oceanima ‒ nije se smanjila, a globalni prag odavno je prekoračen. Postojanije i radikalnije klimatsko djelovanje u pravcu ugljične neutralnosti odnosno približavanja emisija CO2 iz fosilnih goriva nuli, zahtijeva ozbiljniju transformaciju industrijskih, energetskih i prometnih sustava.
  • 18. listopada 2020. Ne možemo zaustaviti klimatske promjene bez klasne borbe Uvriježeno je da se za klimatsku krizu optužuju obični ljudi i njihova navodno neodgovorna osobna potrošnja ili se, pak, okrivljuje trend rasta stanovništva, čime se maltuzijanski notirani diskurs opasno približava ekofašizmu. Ovakav narativ pogoduje ekomanipulaciji, odnosno greenwashingu brojnih milijardera koji obećavaju određene mjere u sklopu „zelenog kapitalizma“ dok istovremeno svojim praksama i ulogama u akumulaciji kapitala debelo sudjeluju u sve bržem zagađivanju.
  • 28. lipnja 2020. Nema Stonewalla bez neredâ Pedeset i jednu godinu nakon pobune u Stonewallu – borbe za dekriminalizaciju LGBTIQ+ osoba, u kojoj su ključnu ulogu odigrale nebijele transfeminine seksualne radnice – sistematično i sistemski ugnjetavane populacije SAD-a pokrenule su najveći ustanak u povijesti države, boreći se protiv policijske brutalnosti kao neosporivog agenta imperijalizma, bjelačkog supremacizma i kapitalističkog patrijarhata. U oba slučaja, unatoč legitimnosti nereda kao eksplozije gnjeva potlačenih naspram opresivnog statusa quo, potrebno je organizacijskim naporima ekspandirati revolucijski potencijal prve bačene cigle.
  • 31. prosinca 2018. Transfobija i ljevica Za kapitalističke države u posljednje je vrijeme karakterističan uspon ultrakonzervativnih pokreta koji, u skladu s neoliberalnom ekonomskom logikom izvlačenja profita iz reproduktivne sfere, naglasak stavljaju na tradicionalne oblike obitelji i teže održavanju jasnih rodno-spolnih kategorija. Lijeva bi borba stoga neminovno trebala uključivati i borbu onih koji odstupaju od heteropatrijarhalne norme. O problemu transfobije na ljevici pročitajte u tekstu Mie i Line Gonan.
  • 31. siječnja 2021. O porastu sindikalne gustoće u SAD-u tijekom pandemije "Sindikalna gustoća – udio zaposlenih radnika i radnica koji pripadaju sindikalnom članstvu – porastao je 2020. godine po prvi put od 2007. i 2008. godine. Za porast sindikalne gustoće prije toga, morali biste se vratiti do 1979. godine. (...) Međutim, ovaj porast nažalost nije bio rezultat kakvog pobjedonosnog organiziranja. Sindikalno članstvo prošle se godine smanjilo za 2,2 posto – no pandemija je još više smanjila zaposlenost, za 6,7 posto. Posljedično se sindikalna gustoća povećala s 10,3 na 10,8 posto, i vratila tamo gdje je bila 2016. godine."
  • 30. kolovoza 2020. Neoliberalno sveučilište pada na ispitu koronavirusa "Samo nekoliko dana prije jesenskog semestra, sveučilište Marquette izlaže opasnosti svoju radnu snagu te studentice i studente. Međutim, kako ne postoji sindikat sveučilišnog osoblja, administratori i povjerenici nisu odgovorni nikome za štetu koju čine."
  • 11. travnja 2020. Pandemija korona virusa zahtijevat će potpuno preoblikovanje ekonomije Porast epidemija uslijed prekomjernog iskorištavanja planetarnih resursa kapitalističkim se ekonomija vratio kao bumerang – posljedice pandemije Covida-19 na globalni kapitalizam, a posebice na njegov glavni motor, tržište rada, postaju sve opipljivije i dalekosežnije. Kvantitativna olakšavanja i drugi oblici financijskih intervencija ovoga puta neće ni izbliza biti dovoljni za rješavanje kontinuirane ekonomske, ekološke, zdravstvene, stambene, odnosno sveopće društvene krize.
  • 2. kolovoza 2020. Pobuna protiv laži opasnih po život Prosvjedi u Srbiji početkom srpnja bili su potaknuti nizom laži i manipulacija kojima je vlast pokušala prikriti katastrofalno upravljanje pandemijom koronavirusa. Učinivši si medvjeđu uslugu pobjedom na izborima na kojima je parlament ispražnjen od opozicije, Vučićeva ambicija da održi privid demokracije u državi kojom vlada autokratski dodatno je dovedena u pitanje uslijed žestoke represije policijskih snaga protiv heterogene mase ljudi koja je izašla na ulice da iskaže svoje nezadovoljstvo na jedini preostali način u Vučićevoj Srbiji.
  • 23. kolovoza 2020. Privatne škole oduvijek su omogućavale bogatim učenicima da upadnu na fakultet preko reda Privatno obrazovanje samo po sebi predstavlja društvenu nepravdu. Međutim, u Ujedinjenom Kraljevstvu, gdje se zbog pandemije COVID-19 pribjeglo algoritamskom određivanju ocjena u zamjenu za pisanje ispita uživo, problem je još izraženiji, jer je mehanizam bio postavljen tako da daje prednost učenicima i učenicama privatnih škola.
  • 7. lipnja 2020. Rad od kuće nakon korona virusa osigurat će šefovima veću kontrolu nad radničkim životima Korist koju korporacijama donosi rad od kuće daleko nadilazi pogodnosti koje od takvog aranžmana imaju radnici i radnice. Unatoč tome što istraživanja pokazuju da ih većina jedva čeka vratiti se na tradicionalno radno mjesto, uštede koje se mogu ostvariti eksternaliziranjem nekretninskih i režijskih troškova na individualna kućanstva, uspješno provedeni eksperiment rada na daljinu tijekom pandemije i pritom zabilježeni porast učinkovitosti pružile su upravama velikih kompanija dovoljno povoda da krenu najavljivati prebacivanje na „digitalni standard“, koji radništvu predstavljaju kao povlasticu.
  • 14. lipnja 2020. Rezervna armija – pandemijsko izdanje "Zbog načina na koji je američka ekonomija trenutno konfigurirana, privatna poduzeća počet će zapošljavati radnice i radnike i smanjivati rezervnu armiju tek kada im to postane profitabilno. Radnici i radnice će pak biti prepušteni na milost i nemilost tih odluka i, posljedično, na agregatnoj razini nastaviti gubiti naspram njihova suparnika, korporacija koje neovisno o ikome donose odluke o zapošljavanju."
  • 2. svibnja 2020. Sedam teza o socijalnoj reprodukciji i pandemiji COVID-19 Članice Marksističko-feminističkog kolektiva iz antikapitalističke pozicije i okvira teorije socijalne reprodukcije demontiraju kapitalistički odgovor na aktualnu zdravstvenu krizu, uzimajući za polazišnu točku jedan od ključnih elemenata kapitalističkog sistema proizvodnje – rad koji proizvodi i održava život, a koji je istovremeno prva linija borbe protiv pandemije korona virusa.
  • 11. listopada 2020. Trumpove anti-trans mjere štite predrasude u doba pandemije COVID-19 Transrodne osobe jedna su od najranjivijih skupina čak i kada svijetom ne bukti zasad nezaustavljiv virus, što Trumpovu administraciju ne priječi u daljnjem rezanju već sužene zdravstvene i socijalne zaštite. Sve agresivnija institucionalizacija biološkog esencijalizma pojam „roda“ redefinira na način da iz propisa zdravstvene zaštite briše transrodne osobe, čime se efektivno legalizira diskriminacija čitave trans populacije.
  • 23. kolovoza 2020. Studentice s uzdržavanim osobama u problemima su uslijed povećanja stanarine na UCLA-u "Povrh povećanja stanarine za stan koji je u vlasništvu sveučilišta i pandemije COVIDA-19, partner Zuleike Bravo otpušten je s posla, njezina tročlana obitelj suočila se s prehrambenom nesigurnošću, a ona već mjesecima nije podmirila osnovne troškove."
  • 17. svibnja 2020. Sustav učenja na daljinu u Španjolskoj zapostavlja djecu iz radničke klase Prelaskom na online edukaciju od doma tijekom karantene, radnička klasa u Španjolskoj ostala je lišena niza socijalno-reproduktivnih funkcija koje osigurava cjelovito besplatno javno obrazovanje, a djeca iz radničkih obitelji prepuštena modelu izvođenja nastave kojemu njihovi roditelji ne mogu parirati adekvatnim vremenskim, financijskim i tehnološkim kapacitetima.
  • 31. prosinca 2019. „Imam građanska prava“: Novi napad Vrhovnog suda na LGBTQ+ zajednicu pokazuje granice liberalnog reformizma "Kapitalizam zahtjeva da većina ljudi naporno radi kako bi preživjela. Presudi li Vrhovni sud SAD-a da zapošljavatelji mogu otpustiti ili odbiti zaposliti LGBTQ osobe na temelju njihova roda i/ili seksualne orijentacije, značajno će ograničiti mogućnost preživljavanja LGBTQ osoba u trenutnom sistemu. (...) Nije na državi da daje i oduzima prava. Ne moramo živjeti u strahu svakih nekoliko mjeseci i gledati kako sud oduzima sve više naših zaštita. Ne moramo sjediti prekrštenih ruku. Imamo građanska prava i jedino ih klasna solidarnost može zaštititi."
  • 19. travnja 2016. Dom je negdje drugdje Izostanak adekvatne socijalne potpore za ranjive skupine u društvu rezultat je oslanjanja socijalnih politika na održivost i pouzdanost struktura nuklearne obitelji koja je dominantno izgrađena prema heteronormativnom modelu. Ekonomsko nasilje koje trpe LGBTIQ+ osobe nije sustavno mišljeno u klasnim odrednicama, što samo naglašava potrebu za povezivanjem klasne i LGBTIQ+ borbe te ukazuje na važnost daljnjeg promišljanja posljedica koje iz toga proizlaze, poput nezaposlenosti i beskućništva LGBTIQ+ osoba, naročito mladih.
  • 31. prosinca 2020. Feminizam i transfobija Recentno jačanje transfobije u feminističkim i kvir prostorima očituje se u osnivanju trans-isključujućih organizacija ili preokretanjem politika postojećih u tom smjeru, kako bi se ucrtale granice između feminizma i LGB aktivizma u odnosu na trans organiziranje na međunarodnoj (LGB Alliance u Velikoj Britaniji s ograncima u Brazilu, Australiji, SAD-u...) i regionalnoj razini (Marks21, Lezbejska i gej solidarna mreža...). Transfobne politike nedavno je javno prigrlio i Centar za ženske studije u Zagrebu. Te se politike nastoje racionalizirati nizom pojednostavljenih tvrdnji koje apeliraju na „zdravi razum“ i opća uvjerenja, onkraj teorijskih i empirijskih uvida. Ovaj tekst nas u formi FAQ-a, s uvodnim osvrtom, vodi kroz diskurs i logiku kojima se ta racionalizacija odvija, a nastao je u kontekstu ad hoc antikapitalističke kvir inicijative feministkinja i feminista protiv transfobije.
  • 21. kolovoza 2016. Granice emancipacije LGBTIQ+ pokreta O LGBTIQ+ zajednici i organizacijama u Srbiji, homofobiji, queer teoriji, komodifikaciji LGBTIQ+ identiteta u kapitalizmu te socioekonomskom položaju LGBTIQ+ osoba i njihovom zajedničkom povezivanju s radničkim pokretom u kontekstu adresiranja klasnog pitanja šireg lijevog pokreta, razgovaramo s beogradskim novinarom, književnikom i aktivistom Dušanom Maljkovićem. Pročitajte proširenu i prilagođenu verziju intervjua nastalog za potrebe priloga o LGBTIQ+ pokretu treće epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“.
  • 30. lipnja 2021. Interseks osobe i njihovi problemi Interseks stanja obično se razumijevaju kao stanja koja variraju „između“ ženskog i muškog spola, i čija genetska, kromosomska, hormonska, i anatomska (ne)preklapanja uzdrmavaju binarnu konstrukciju „ženske“ i „muške“ spolnosti. Patrijarhalna proizvodnja medicinsko-biologijskog znanja ne samo da diskurzivno gura interspolne osobe u identitetske kutije „ženskosti“ i „muškosti“ te produbljuje njihovu marginalizaciju, već nameće i opasne prakse sakaćenja tijela koja se ne uklapaju u dominantnu taksonomiju. Raspršivanje ustajalih mitova možemo započeti ozbiljnijim informiranjem o iskustvima interseks osoba, kao i povezivanjem s organizacijama koja štite njihova prava.
  • 16. kolovoza 2020. J.K. Rowling i bjelačka supremacistička historija „biološkog spola“ Slavna spisateljica J.K. Rowling već godinama koristi svoju platformu u svrhu transfobne agitacije, a sve pod krinkom tobožnjeg feminizma i znanstvene utemeljenosti „biološkog spola“. Iako se rasprava o njezinoj hobističkoj netrpeljivosti može činiti irelevantnom, riječ je o idejama koje, osim što imaju dalekosežne posljedice po sigurnost, kvalitetu života i dostojanstvo transrodnih osoba, svoje korijene vuku iz viktorijanskog znanstvenog rasizma, seksizma i homofobije. U tekstu se ukazuje na isprepletenost evolucionističke i eugeničke misli 19. stoljeća sa suvremenim „rodno kritičkim feminizmom“.
  • 20. lipnja 2017. Jedna boja Ane Brnabić: od pink washinga do ružičaste revolucije Činjenica da bi autana lezbijka Ana Brnabić mogla postati buduća premijerka Srbije uzburkala je duhove na regionalnoj političkoj i društvenoj sceni prvenstveno iz razloga javnog iznošenja vlastite seksualne orijentacije, dok je analiza njenog ekonomskog programa u kojem zagovara daljnje derogiranje radničkih i socijalnih prava, uključujući i prava klasno deprivilegiranih LGBTIQ+ osoba, dobila puno manje prostora. O ambivalentnosti aktivističke strategije koja pozicioniranje nekog člana/ice identitetski marginalizirane skupine na društveno i politički istaknutu funkciju interpretira kao egalitarizirajuću praksu za većinu/sve pripadnike/ice te društvene zajednice, gubeći često iz vida kontekst neoliberalnog kapitalizma, kritički piše Dušan Maljković.
  • 30. lipnja 2012. Kapitalizam i gej identitet
  • 31. prosinca 2020. Klasa i identitet: ljubomržnja ili sukonstitucija? U osvrtu na nedavnu polemiku na književnoj sceni o klasi i autanju, autorica ukazuje na važnost daljnjeg razmatranja kompleksne uloge klasnog položaja u životnim odlukama. Strukturno određenje klase govori o tupoj, nepersonalnoj ekonomskoj prinudi ugrađenoj u kapitalističko društvo, ali ne objašnjava jednoznačno karakter pojedinke_ca. Iako povezana s identitetom, klasa se ne može mehanički derivirati iz identiteta, kao ni obratno.
  • 31. siječnja 2016. Kulturni materijalizam i politike identiteta Kako stvoriti univerzalni socijalistički projekt u kontekstu prioritiziranja „identitetskih politika“ danas je jedno od ključnih pitanja prilikom promišljanja lijevih progresivnih strategija otpora. Iz Up&Undergrounda 27/28 prenosimo prijevod teksta Richarda Seymoura o važnosti materijalizacije kulture i „identitetskih pitanja“ te neophodnosti da se u izgradnji univerzalnog političkog subjekta operacionalizira realno postojeća partikularna iskustva nepravde kao dio materijalnih procesa.
  • 10. travnja 2021. Nema dokaza za zabranu sudjelovanja trans žena u sportu Ideologem kojim se učvršćuju anti-trans norme i regulative, te legitimira isključivanje trans žena i interspolnih osoba iz ženskog sporta, zasniva se na vizuri spola kao biološkog. Potom se, još vulgarnije, sport razumije kao polje kompeticije koje poglavito zavisi od hormona, veličine organa i sličnih spolnih obilježja. Međutim, ne postoje utemeljena znanstvena istraživanja koja bi potkrijepila pretpostavku da trans žene općenito imaju bolje sportske performance u odnosu na cis žene, niti je istraženo kako točno na njihove predispozicije utječe hormonska terapija, dok je mit o automatski boljim rezultatima zahvaljujući većoj razini testosterona već srušen. S obzirom na to da su razlike u izvedbi unutar svih sportskih kategorija prije svega individualne, možda je vrijeme da se dovede u pitanje i mit o podjeli sporta na „ženski“ i „muški“.
  • 19. prosinca 2018. Nova klasna politika: perspektiva protiv desnih i neoliberalnih pripovijesti Uspon desnog populizma dio europske ljevice prepoznao je i kao indikator vlastite slabosti i povijesne erozije značaja. Da ljevica nema monopol na artikulaciju socijalnog pitanja nije nova lekcija. No ono što je relativno novo jest da ga je ljevica posljednjih desetljeća u sve manjoj mjeri postavljala. Ovako glasi kritička dijagnoza autora poput francuskog sociologa Didiera Eribona. Objavljivanje njemačkog prijevoda njegove sociološko-autobiografske monografije Povratak u Reims inicirao je 2016. godine opsežne rasprave unutar njemačke ljevice. Mnogi su usvojili Eribonovu dijagnozu i plediraju za povratak klasnoj politici, dok drugi upozoravaju na opasnost rehabilitacije starog klasnog redukcionizma i olakog dezavuiranja desetljeća nastojanja oko rodnih i manjinskih pitanja. Formuliran unutar tih rasprava, pojam „Nove klasne politike“ teži integraciji klasnog i „identitetskih“ pitanja kao temelja obnove integrativne lijeve politike, koja se mora suprotstavljati i desnim i neoliberalnim narativima. Pročitajte prijevod teksta Sebastiana Friedricha.
  • 20. rujna 2017. Politička dimenzija reproduktivne sfere Historijsko-materijalistički pristup koji temu reproduktivnih prava politizira unutar neoliberalnog socioekonomskog okvira, a kao temeljno polje borbe prepoznaje sferu šire društvene reprodukcije, odnosno kapitalističkog sustava akumulacije, marginaliziran je unutar feminističkih strategija otpora koje argumentacijsku liniju grade na reaktivnim liberalno-legislativnim zahtjevima i konzervativnom zagovaranju autonomije ženskog tijela. O pravu na abortus i pravu na roditeljstvo kao ekonomskim kategorijama, posljedicama institucionalizacije socijalnih zahtjeva desnih subpolitičkih subjekata, režimima roda unutar kapitalizma, klasnim mobilizacijskim potencijalima LGBTIQ+ aktivizma, te o borbi za reproduktivno zdravlje kao dijelu šireg socijalističkog projekta razgovarale_i smo s Mijom Gonan, feminističkom i queer aktivistkinjom i teoretičarkom.
  • 26. siječnja 2017. Rod kao društvena temporalnost: Butler (i Marx) Autorica donosi neke od važnih teorijskih i analitičkih uvida za razumijevanje rodne i spolne opresije, ukazujući na vezu između temporalnosti i kapitalističke eksploatacije. Na primjeru analize performativnosti roda (Judith Butler), Arruzza ukazuje i na njezin temeljni propust. Butler temporalnosti pristupa na ahistorijskoj, apstraktnoj razini, oslanjajući se primarno na lingvistički pristup društvenim praksama, zanemarujući pritom materijalne i ekonomske aspekte potonjih. Prijevod ovoga teksta nastao je kao završni rad Jane Pamuković u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo dr. sc. Ankice Čakardić.
  • 31. prosinca 2016. Solidarnost u prostorima nevidljivosti Dominantna javna percepcija o temama kojima se bavi LGBTIQ+ pokret dovela je do njihove redukcije na problematiku ljudskih prava, uz često prenaglašavanje prvih dvaju identiteta koje ovaj akronim označava. Unatoč proklamiranim najboljim namjerama liberalnog mainstreama, takva „borba“ za prava LGBTIQ+ osoba zapravo rezultira održavanjem nevidljivosti redovnih i svakodnevnih poteškoća ove populacije i prateće uloge društvenih institucija, primjerice obitelji, u njihovom perpetuiranju. S Ninom Čolović, iz LGBTIQ inicijative „AUT“, razgovarali smo o tim redovnim i svakodnevnim problemima koje LGBTIQ+ osobe doživljavaju isključivanjem iz obitelji i posljedičnom društvenom marginalizacijom.
  • 31. srpnja 2019. Tko su ultrakonzervativci? Djelovanje ultrakonzervativnih inicijativa, udruga i stranaka u Hrvatskoj, ali i diljem Europe i svijeta, govori nam da se ne radi o vjerskim organizacijama, već o sve snažnijim elementima dobro umreženih političkih pokreta čiji štetni, protusocijalni i antidemokratski programi udaraju po najslabijim društvenim grupama. Sa stranice društvenog kolektiva za demokraciju i socijalizam ISKRA prenosimo FAQ o ultrakonzervativcima.
  • 31. siječnja 2016. U obranu gej brakova Kritike s radikalne ljevice kojima se negira važnost progresivnih unutarsistemskih pomaka, poput nedavno izborene legalizacije gej brakova u SAD-u, poticaj su autoru da naglasi realne materijalne prednosti koje takve promjene donose diskriminiranim skupinama, kao i otvaranje prostora za daljnju politizaciju unutar pratećih društvenih pokreta.
  • 7. svibnja 2015. Ujedinite se i borite!
  • 31. siječnja 2021. Višestruke opresije transrodnih Roma i Romkinja Diskriminacija trans osoba u kapitalističkim društvima još je dublja ako je povezana s marginalizacijom na osnovi etničke pripadnosti, kao i s podčinjenom klasnom pozicijom. U Srbiji još uvijek ne postoje statistike i istraživanja o siromašnim transrodnim Romkinjama i Romima, međutim oni_e svjedoče o vlastitom iskustvu složenih preplitanja opresija. Autorica skicira kako bi se ova isprepletenost opresija mogla misliti kroz konceptualiziranje spola/roda, heteronormativnosti, tradicionalnog i opozicijskog seksizma, seksualnih orijentacija, etniciteta i klase.
  • 31. prosinca 2018. Zamke radikalnog feminizma Zbog sve brojnijih netrpeljivih istupa pobornica trans-isključujućeg radikalnog feminizma (TERF), već se neko vrijeme preispituje pozicija radikalnog feminizma na lijevom dijelu političkog spektra. Netrpeljivost prema trans osobama, posebice ženama, ponovo je vidljivim učinila njegove teorijske manjkavosti, poput transhistorijske definicije uzroka opresije žena, kao i izostanka klasne analize. Pročitajte prijevod teksta Erice West o razlikama između radikalnog i crvenog feminizma, te političkoj promašenosti separatističke strategije radikalnog feminizma koja iz progresivnih borbi isključuje klasno deprivilegirane muškarce i trans osobe.
  • 31. prosinca 2019.
    Featured Video Play Icon
    Rodno, seksualno i ekonomsko nasilje u neoliberalizmu
    Iako se rodno uvjetovano nasilje pri tumačenju često svodi na interpersonalno nasilje, marksistička feministkinja Tithi Bhattacharya pokušava utvrditi kakve socioekonomske okolnosti pogoduju njegovoj proizvodnji. Eskalaciju nasilja razmatra u kontekstu četrdesetogodišnjeg pogubnog utjecaja neoliberalnih politika na polje socijalne reprodukcije i tržište rada. Pogledajte snimku i pročitajte pregled predavanja održanog u sklopu 12. Subversive festivala u suradnji s Centrom za ženske studije, a snimke s proteklih festivala potražite na plejlisti.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve