Mario Kikaš
31. kolovoza 2021.
Globalni kulturni ratovi i kakve veze pandemija ima s tim? (prvi dio)
Pitanje porijekla neke zaraze otvara prostor za simplifikacije, moralnu paniku, teorije zavjere, antivaksersku propagandu i stigmatiziranje već marginaliziranih skupina. Razmatranje povijesti HIV-a pokazuje na koji se način taj virus životinjskog porijekla iz okoline rijeke Kongo kretao do Kariba i SAD-a te kakvu je ulogu u tome imalo nedostatno kolonijalno javno zdravstvo. Iako je pandemija AIDS-a posebice pogađala određene pozicije u mapama seksualnosti i rada (gej muškarce, karipske migrantkinje i migrante, kućanske i seksualne radnice, siromašne korisnike i korisnice intravenoznih droga), iz historijsko-strukturne analize jasno je da njezin uzrok nisu bile specifične skupine ljudi već globalni politički i socioekonomski kontekst.
Pandemija COVID-19 već skoro dvije godine zaokuplja našu svakodnevicu, mijenja naše rutine, ali i zadaje okvire u kojima razmatramo zdravstvene politike, kao i međunarodne odnose te globalnu ekonomiju. U tom višeglasju i proturječju ne ostaje previše prostora za poglede prema recentnoj prošlosti i sličnim javnozdravstvenim krizama koje su imale dugoročne posljedice, ali i u bitnome utjecale na jezik kojim se gradi opća i stereotipna slika određenih kultura, prostora, ili društvenih skupina. Takve stereotipizacije nisu izostale ni ovoga puta, osobito u prvoj fazi pandemije. Epidemija me zatekla u jednoj europskoj metropoli s nemalom azijskom populacijom koja je trpjela što prijeke poglede i svojevrsnu segregaciju u javnom prijevozu, što očiti bojkot restorana i trgovina koje su nudile azijsku hranu ili namirnice.
U međuvremenu je epidemija postala pandemija pa su se dežurni europski i američki rasisti okrenuli nekim drugim zanimacijama i praksama, ali na sličnom tragu, ovoga puta tražeći nultog krivca za izbijanje zaraze, što je kulminiralo u diskursu tadašnjeg američkog predsjednika Trumpa koji je grčevito tražio mobilizacijski momenat u svojoj predizbornoj kampanji, proglašavajući COVID-19 „kineskim virusom“, odnosno u trampoesknoj varijanti „kung fluom“. Iako je pitanje porijekla virusa legitimno znanstveno, a onda i političko pitanje na koje još nismo dobili potpuni odgovor, takvim nalazima uvijek prethode nerijetko pretjerane, a u najmanju ruku politički problematične stigmatizacije, teorije zavjere, a onda i moralne panike.
Sve veći broj relevantnih istraživanja pokazuje da je SARS-CoV-2 vrlo vjerojatno zoonotski virus koji je u nekom trenutku prešao s divlje životinje na čovjeka i kasnije efektom spillovera doveo do pandemije neviđenih razmjera. Razlika u odnosu na povijesne primjere zoonotskih bolesti i virusa sastoji se vjerojatno jedino u tome što su te ranije pandemije (koje su još uvijek dio kolektivne memorije i traume s obzirom na svoj intenzitet i svirepost) bile ograničene samo na određene populacije, bile one geografske i rasne (primjerice, subsaharska Afrika u slučaju ebole i AIDS-a) ili seksualne (gej muškarci u slučaju AIDS-a).
Od Kinshase preko Port au Princea do San Francisca
Jedan virus i njegove posljedice po ljudsko tijelo koje su dovele do nečega što bez ustručavanja možemo nazvati genocidom, od osamdesetih naovamo u bitnom su odredili kako većina svijeta gleda na gej muškarce i Afriku, odnosno Afrikance[1]. HIV, virus koji se najčešće prenosi seksualnim odnosom, došao je kao potvrda klasičnih stereotipa o promiskuitetu gej muškaraca ili nesputanoj seksualnoj energiji Afrikanaca.
Naglo širenje ovog virusa osamdesetih, prije svega u San Franciscu, a onda i u New Yorku te Los Angelesu, izazvalo je stanje masovne panike, dodatno potencirane time što se zapravo malo toga znalo o virusu koji dovodi do rasula imunološkog sustava i smrti (od bolesti poput pneumocistične upale pluća, od kakvih se u pravilu ne umire). To je potrajalo skoro cijelu jednu dekadu, koju je osim AIDS-a obilježio i kraj državnog socijalizma, ali i dominacija konzervativizma i neoliberalizma (Thatcher, Papa Vojtila i Reagan na vlasti) te jačanje fundamentalističkih pokreta na globalnom Jugu (islamska revolucija u Iranu, gerilski otpor mudžahedina u Afganistanu, jačanje Hindutve u Indiji, islamizam u Alžiru i Egiptu, evangelizam u subsaharskoj Africi).
U početnim izvještajima i biltenima CDC-a (Centers for Disease Control and Prevention), američke federalne agencije koja se bavi suzbijanjem i kontrolom zaraza, koji su uslijedili nakon spoznaje da pneumocistična upala pluća kod nekih pacijenata dovodi do smrtnih ishoda, navedeno je da tada još nepoznat uzročnik pogađa muškarce koji ulaze u seksualne odnose s drugim muškarcima (u medicinskoj terminologiji MSM, Men who have Sex with Men). Sve je počelo prije točno četrdeset godina, u ljeto 1981. godine, kada je Michael Gottlieb, američki liječnik iz Los Angelesa, uočio određenu matricu kod muških pacijenata u tom gradu[2]. Svi pacijenti bili su gej muškarci i svi su bolovali od već spomenute upale pluća, s kojom bi imunološki sustav trebao moći izaći na kraj. Gottlieb je zabilježio svoje opservacije u CDC-ovom mjesečnom biltenu i time započeo, u to vrijeme još i nesvjesno, bilježiti epidemiološku povijest virusa koji će ubrzo postati globalna prijetnja. Nije dugo trebalo da kolegice i kolege u drugim dijelovima SAD-a u njegovom opisu prepoznaju simptomatiku svojih pacijenata.
Ubrzo je uslijedio izvještaj iz New Yorka, ali ovaj put uzročnik smrti, odnosno bolesti koja se javljala kod nekolicine gej muškaraca, nije bila upala pluća nego rak kože, koji se osim u populaciji njujorških gejeva pojavio i u izvještaju s Floride i to među haićanskim migrantima u Miamiju (od kojih nitko nije prakticirao seks s muškarcima, što je bilo odstupanje od prve dvije skupine oboljelih i stavilo veliki upitnik pred epidemiologe). Pojava Haićana sa simptomima AIDS-a bila je početkom osamdesetih neobjašnjiva za američke zdravstvene stručnjake – sindrom koji je u početku nazivan i GRID (Gay-Related Immune Deficiency) dobio je populaciju oboljelih koja ne odgovara tom opisu i nazivu. Haićani s Floride, migranti s ovog karipskog otoka, pokazivali su istovjetnu anamnezu kao nepovezane skupine gejeva u velikim američkim gradovima.
Naime, Haiti je 1960-ih, a onda i 1970-ih imao važnu simboličku, ali i tehničku ulogu u borbi u kojoj je većina afričkih kolonija izborila svoju neovisnost. Haiti je bio prva postkolonijalna crna nacija. Antikolonijalna borba i pobuna na ovom otoku događa se paralelno s Francuskom revolucijom iz 1789. godine, a slobodni robovi Haitija konačnu nezavisnost proglašavaju 1804. godine, nekih sto pedeset godina prije nego što će do toga doći u njihovim pradomovinama s druge strane Atlantika. U tom kontekstu, Haiti je bio svojevrsni antiimperijalistički pionir i uzor nekadašnjim afričkim kolonijama, ali i ljudski resurs za nove postkolonijalne države i njihov birokratski aparat koji je skoro preko noći ostao bez kolonijalne administracije koja se povukla u metropole.
Kao zemlja potomaka slobodnih robova u kojoj je službeni jezik francuski i kao jedna od članica osnivačica Ujedinjenih naroda, Haiti se šezdesetih godina dvadesetog stoljeća nalazi u teškoj ekonomskoj situaciji, i nove postkolonijalne frankofone afričke države vidi kao destinaciju za svoje radnike. Tako je ova karipska država postala svojevrsni rezervoar kadrova, i to uglavnom u najvećoj afričkoj državi, današnjoj Demokratskoj Republici Kongo. Nekadašnja belgijska kolonija ostaje bez kolonijalne administracije, a pritom nema svoju profesionalnu klasu koja bi radila na daljnjoj izgradnji nove nacije, pa na to mjesto dolaze liječnici, inženjeri i učitelji iz Haitija[3]. Migracija između Konga i Haitija postaje gotovo svakodnevna i upravo je to bio bitan preduvjet za širenje HIV-a.
Međutim, znanstvena će zajednica do te spoznaje doći puno godina nakon prvih zabilježenih slučajeva Haićana s Floride, zaraženih kasnih 1970-ih i ranih 1980-ih. Tek smo relativno nedavno dobili fragmente koji otkrivaju povijest putovanja ovog virusa iz doline rijeke Kongo do američkih urbanih centara i njihove gej populacije, koja zbog svog libertinskog poimanja seksa postaje i najveća žrtva retrovirusa koji je vrlo vjerojatno prenesen s divlje životinje (konkretno čimpanze) na čovjeka još početkom dvadesetog stoljeća i to u jugoistočnom Kamerunu[4]. Da bi se došlo do tih nalaza i zaključka, moralo se ići (često i slučajno) do starih, zaboravljenih, ali srećom zamrznutih krvnih nalaza ili pak limfnih čvorova vađenih tijekom neke od biopsija. Takvi pronalasci i analize doveli su do otkrića prisutnosti HIV-a u uzorcima iz 1960. ili čak 1959. godine u Kinshasi, glavnom gradu današnje DR Kongo, što svjedoči o nešto duljoj povijesti HIV-a od one koja započinje epidemiološkim bilješkama u biltenima CDC-a[5].
Od tih prvih epidemioloških bilježaka do danas, dokazano je da je HIV životinjskog porijekla, i da je na ljude prešao uslijed lova i konzumacije prašumske divljači, a onda ljudskim migracijama došao do kolonijalnih urbanih centara poput Kinshase, odakle se najčešće širio kroz seksualne odnose između muške populacije (mornara, rudara i ostatka radničke klase u kolonijama) i seksualnih radnica, odnosno femmes libres, afričkih neudanih žena koje su svojim klijentima obavljale kućanski rad, što je uključivalo kuhanje, pranje odjeće, socijalizaciju, ali i seks[6].
Još jedan bitan faktor u širenju HIV-a bilo je kolonijalno javno zdravstvo, koje je zbog oskudice resursa koristilo medicinske igle više nego jednom, pogotovo u liječenju tropskih bolesti. Prema kanadskom liječniku Jacquesu Pepinu, u razdoblju od 1921. do 1959. godine, kada je intravenozno liječenje bilo u svojoj ranoj fazi, u kolonijalnom javnom zdravstvu radilo je tehnički nestručno osoblje, uz vrlo primitivne metode dezinfekcije. Prema njemu, upravo je ta praksa bila ključna za masovno širenje HIV-a u središnjoj Africi tijekom prve polovice dvadesetog stoljeća[7].
Drugim riječima, kolonijalizam, a onda i globalizacija pružaju kontekst stvaranja i širenja HIV-a, i upravo socijalni te ekonomski procesi, poput urbanizacije i migracija, dovode do toga da HIV, od nepoznatog virusa iz sliva rijeke Kongo, 1980-ih postane najčešći uzrok smrti muškaraca mlađih od 40 godina u američkim velegradovima[8].
Moralna panika, homofobija i rasizam
Do pojave tih povijesnih nalaza, njihovih analiza te otkrića porijekla virusa (i datiranja prvih prijenosa virusa sa životinje na čovjeka) opće i medijski promovirano uvjerenje bilo je da je nulti pacijent HIV-a bio državljanin Kanade Gaëtan Dugas, član kabinskog osoblja nacionalnog avioprijevoznika Air Canade, koja je povezivala Kanadu s ostatkom svijeta, pa tako i s Afrikom. Upravo zbog činjenice da je riječ o gej muškarcu čiji je posao bio da često boravi na različitim lokacijama u relativno kratkom periodu i koji je stoga ulazio u seksualne odnose s različitim muškarcima na različitim destinacijama, od Dugasa se napravilo savršenog ped(e)ra i krivca za širenje HIV-a.
Kao što smo naučili i tijekom ove pandemije, postoji povijesno konstruirana i tradirana potreba za pronalaskom nultog pacijenta kako bi ga se okrivilo, zapalilo ili žrtvovalo. Te su žrtve redovno oni s ruba, koje je društvo već označilo kao rasno, rodno, seksualno ili politički problematične. Pritom i sama mikrozajednica kojoj nulti pacijent pripada nije lišena te potrebe. Naime, priča o Dugasovoj nultosti dobila je svoju širu medijsku vidljivost tek kada je objavljena u knjizi Randy Shiltsa And the Band Played On iz 1987. godine, jednom od najznačajnijih publicističkih svjedočanstava rane faze AIDS-pandemije. Iako je Shilts o Dugasovoj nultosti govorio u kondicionalima, medijska recepcija knjige koja je postala bestseler od Dugasa je napravila glavnog i odgovornog prijenosnika AIDS-a u Sjevernoj Americi.
Dugasu se sve to dogodilo nakon što je umro od AIDS-a. Među gej, a onda i općom populacijom postao je omražena figura „spektakularnog promiskuiteta“[9] koja je svjesno širila novi virus, iako u trenutku u kojem je to možebitno činio vrlo vjerojatno nije ni znao da je zarazan, a metode testiranja nisu bile do te mjere razvijene da bi detektirale prisutnost antitijela u organizmu[10]. Naime, te metode i tehnologije razvijene su tek poslije Dugasove smrti, koja je nastupila 1984. godine.
No osim tendencioznog označavanja Dugasa kao nultog pacijenta, a onda preko njega i stigmatizacije cijele gej populacije, u tisku i znanosti nije izostalo ni rasističko portretiranje Haićana, s obzirom na to da su u drugoj polovici osamdesetih oni nosili titulu „vjerojatnih“ prvih pacijenata, odnosno nositelja zaraze. Zanimljivo je čitati američku publicistiku koja se bavi tim vremenom i s odmakom od nekoliko desetljeća kritički iščitava ondašnji dnevni tisak, ali i ozbiljne znanstvene radove. Unatoč stagnaciji zaraze i relativnim uspjesima epidemioloških mjera, prvenstveno među gej populacijom, HIV se osamdesetih nastavio širiti. Međutim, još se više i brže širila moralna panika kojom su u prvim godinama primarno bili zahvaćeni gejevi i migrantsko stanovništvo s Haitija.
Za prve je to naprosto bila božja kazna zbog nastranosti kojima su se odavali, kako je glasila jednostavna homofobna formula, raširena pogotovo među bogobojaznim stanovništvom. Promiskuitet je postao osnovna pretpostavka širenja virusa, pa su ubrzo zatvorene saune i kupelji u kojima se obično prakticirao nezaštićeni i anonimni seks te cruising, a kondom je postao sveta gumica koja je omogućavala seks bez daljnjeg širenja zaraze. Američki književnik Andrew Holleran, svjedok tog vremena, u Ground Zero, svojim memoarskim zapisima o epidemiji HIV-a, naziva je i gej kugom (gay plague)[11]. I doista, za gej muškarce je to bila pošast u rangu Crne smrti. Jedna čitava populacija umirala je od dotad nepoznatog virusa i neizlječive bolesti. A umiralo se dugo, uz veliku bol i osjećaj napuštenosti. AIDS klinike i odjeli postajali su centri za palijativnu skrb[12].
U nedostatku takve pomoći, pogotovo u velikim gradovima koji su nekad značili oslobođenje, a sada smrt, zaraženi gejevi bili su primorani vratiti se svojim obiteljima na razne periferije, ali i natrag u ormar u kojem bi onda proživjeli ostatak života. To je nedavno vrlo emotivno i edukativno pokazala i britanska hit serija It’s a Sin (2021). Predstavljajući komad povijesti koja je skrivena i nije ispričana u školskim udžbenicima, BBC je prvenstveno Generaciji Z približio temu koja nije bila dio njihove popularne kulture, za razliku od starijih generacija (poput moje) koje je odrasla na Anđelima u Americi (2003).
Druge mete i žrtve moralne panike bili su afričko-karipski divljaci koji su prakticirali vudu što je uključivalo miješanje krvi različitih obrednih žrtava i samim tim predstavljeno kao siguran izvor zaraze ili čak objašnjenje zašto su zapravo Haićani s Floride imali simptome novog smrtonosnog retrovirusa. Tim tezama nisu se odavali samo ondašnji antivakseri i teoretičari zavjere, nego i ozbiljni stručnjaci i stručnjakinje s prestižnih znanstvenih institucija (MIT), ali i perjanice liberalnog novinarstva kao što su New York Times i Vanity Fair. Potonji su u jeku HIV pandemije znali objaviti da je Haiti „crna rupa zapadne hemisfere“ (Vanity Fair, 1989), i da se Haićani vrlo često odaju vudu praksama i različitim kultovima preko kojih se dalje širi HIV (1985), za što su potkrjepljenje pronašli u istraživanju znanstvenika s MIT-a, koji su u to vrijeme panike, ali i neznanja te nabacivanja teorijama o porijeklu virusa, uspjeli u izdanje Annals of Internal Medicine iz 1983. proturiti tezu da je „razumljivo pretpostaviti kako su izvor zaraze HIV-om zapravo vudu prakse“[13].
Kao što vidimo i danas, pandemijsko vrijeme donosi dosta tapkanja u mraku, koje osim kao dio nužnog procesa znanstvenog eksperimentiranja često služi i kao prostor za različite tipove stigmatizacija i marginalizacija. Takav tip politika, upregnutih i kroz državni aparat, nerijetko ima svoj (geo)politički, povijesni i socijalni kontekst koji često ostaje neartikuliran u naknadnim prepričavanjima javnozdravstvenih kriza i epidemija. Da bi se razumjelo javno zdravstvo i njegove mjere, treba ga „spustiti na zemlju“, odnosno u povijest u kojoj javno zdravstvo i epidemiologija ne funkcioniraju u vakuumu vlastitih mjera i tehnologija tih mjera, nego među živim ljudima i njihovim socijalnim dinamikama, što smo vidjeli na primjeru gej muškaraca i Haićana tijekom ranije faze pandemije HIV-a.
Osamdesete godine dvadesetog stoljeća, u kojima je pandemija HIV-a uzela maha, već su odavno označene kao godine u kojima dolazi do kraja socijalizma i socijaldemokracije, a početka neoliberalizma. To je svakako bitno i za razumijevanje politika odnošenja prema pandemiji koja je prvenstveno zahvaćala skupine na periferiji: gej muškarce, karipske migrante i migrantkinje, ali i siromašne korisnike_ce intravenoznih droga. Osim što pandemija AIDS-a idućih godina nemilice ubija, ona potiče i stvaranje svojevrsnog društvenog pokreta, koji pak stvara svoje paralelne institucije skrbi i pronalaska rješenja – prvo u američkim urbanim centrima, a onda i u Africi, u kojoj se pandemija AIDS-a širi puno brže nego na Zapadu, generirajući i svojevrstan anti-pokret poricatelja AIDS-a koji ide do vrha vlasti pojedinih država. O tome u idućim nastavcima ovog ciklusa.
Bilješke:
[1] Kako piše Jonathan Engel, na genocidnost AIDS-a, odnosno (zdravstvene) politike koja ga je tretirala, prvi upozoravaju i taj pojam koriste „militantni homoseksualci“ (Engelova terminologija, zbog koje je, između ostalog, ova knjiga koja pretendira biti globalna medicinska povijest AIDS-a loše prošla u recenzijama i općoj recepciji) odnosno aktivisti u San Franciscu koji su na intervenciju države (ono što bi se danas nazvalo epidemiološkim mjerama) gledali kao na nastavak represije protiv gej muškaraca i njihove seksualnosti. Vidi: Jonathan Engel, The Epidemic: A Global History of AIDS (New York: Smithsonian Books, 2006), 18.
[2] David Quammen, The Chimp and the River (New York: W.W. Norton & Company, 2015), 17.
[3] Regine O. Jackson, „The Failure of Categories: Haitians in the United Nations Organization in the Congo, 1960-64“, Journal of Haitian Studies 20, 1 (2014), 34-35.
[4] David Quammen, The Chimp and the River, 67.
[5] Jacques Pepin, The Origins of Aids (Cambridge: Cambridge University Press, 2011), 10.
[6] David Quammen, The Chimp and the River, 71.
[7] Ibid., 126.
[8] Podatak iz filma How to Survive a Plague, r. David France (2012)
[9] Peter Baldwin, Disease and Democracy: The Industrialized World Faces AIDS (Berkeley: University of California Press, 2005), 90; prema Richard A. McKay, Patient Zero and the Making of the AIDS Epidemic (Chicago: Chicago University Press, 2017), 20.
[10] Peter Baldwin, Disease and Democracy: The Industrialized World Faces AIDS, 90, 127.
[11] Andrew Holleran, Ground Zero (New York: Morrow, 1988), 114.
[12] Engel, The Epidemic, 42.
[13] Paul Farmer, Aids and Accusation: Haiti and the Geography of Blame (Berkeley: University of California Press, 2006), 3-4.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.
